HOME

 

Jezik je ona ključna dimenzija Bosne i Hercegovine, po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajedničkom jezično-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili čudnu jezičnu kreaturu. Pri tomu čak nije najveći paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo političko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Također, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezičnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, međutim, tendencija političko-jezičnih inženjera, svrstanih u etničko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnička ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, čemu obilno doprinose službena rješenja u školstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoć američke agencije za informiranje USIS, odlučila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese više svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli što na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovića, Ivana Lovrenovića i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su učestvovali poznati i priznati jezički znalci – Naila Valjevac, Hanka Vajzović, Josip Baotić, Sinan Gudževic, Ivo Pranjković, Radoslav Dodig i Mile Stojić. Naše su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce... Najznačajniji dijelovi opsežnog istraživanja su pred vama, dakle: treba li BiH državni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje griješi Pravopis, gdje đaci i profesori a gdje političari?

 

 

Dani 129., 19.11.1999.

AMATERSKI RJEČNIK

Piše: Muhamed FILIPOVIĆ

Moje iskustvo u socijalnoj komunikaciji, u našim sadašnjim prilikama, govori mi o tome da svaki razgovor ma o kako bitnim temama bio, predstavlja samo korak dalje u pravcu u kojem se ovo društvo kreće sve od onog dana kada je proglasilo da jednu totalitarnu vladavinu zamjenjuje sa novom demokratskom pluralnopolitičkom vladavinom, a taj pravac je stvarna teritorijalna, državna, ekonomska i mentalna dezintegracija. Tako se demokratska vladavina pokazuje, u mom iskustvu, kao dezintegracija države, društva, vlasti, ekonomije, kulture i svega onog što u jednom normalnom društvu znači način njegovog postojanja kao cjeline. Svaki razgovor, koji je do sada vođen, pokazao se kao neuspjeli pokušaj, ako je i imao svrhu da zaustavi taj pogubni dezintegracijski proces. A to je proces raspada jedne povijesne, sociokulturne, civilizacijske i duhovne tvorevine, koja se zove Bosna i Hercegovina, kako to Ivan Lovrenović konstatira sa pravom, a za koju sam ja, još prije 30 i više godina, utvrdio da ipak i uprkos svemu, pod površinom vanjskih zbivanja politike i lažne kulture, nacionalnopolitičkih ideja i zabluda, u jezgru naše kulture, u najboljim izdancima njenim, u poeziji, slikarstvu, filmu i drugim novim vidovima kulturnog izražavanja, postoji i to u formi naglašenog unutarnjeg jedinstvenog jezgra, kojeg sam tada nazvao Bosanski duh.

Kako dezintegracija Bosne još nije u potpunosti dovršena, u ovim sferama u kojima se moć nacionalnih oligarhija najviše ispoljava, u polju države, jer država BiH ipak postoji, to se pravac djelovanja tih oligarhija upravlja prema pojedincu i želi se izazvati unutarnja duhovna dezintegracija svakog pojedinca u nas. Svaki čovjek treba da osjeti da nije onaj pravi, da je govorio krivi jezik ili mislio loše i neispravno, da je vidio svijet oko sebe u krivom ogledalu, da su mu prijatelji izgledali oni koji su mu zakleti neprijatelji, da mu je ljudski identitet bio posvema pogrešan i da mora usvojiti novi jezik, novi način mišljenja, u kojem za Bosnu, kao prostor jedinstva našeg povijesnog iskustva, nema mjesta. Taj proces je najvidljiviji u polju jezika. Tvorci novog čovjeka kod nas žele izazvati mentalni raspad sistema mišljenja u svakom našem čovjeku i to na najjednostavniji način, da izazovu raspad njegovog tradicionalnog shvatanja i upotrebe jezika. Izlazi, u interpretaciji novih tvoraca svijeta u našoj zemlji, da smo mi živjeli tri ili četiri različite povijesti, da nam je svijet potrostručen, da smo govornici sasvim različitih jezika i da smo, dakle, mentalno, u mišljenju, osjećanjima i jeziku, kao rezultanti tog svega, sasvim različiti ljudi, te da možemo optimalno funkcionirati samo ako smo razdvojeni. Time je centralna ideja tvoraca tragedije na ovom prostoru, tj. ideja da naši ljudi ne mogu zajedno da žive, te da se naš svijet mora razlučiti, dobila svoju potvrdu na polju na kojem je najmanje mogla biti očekivana.

Predmet manipulacije
Međutim, mada su neke političke i nacionalnopolitičke premise u ovom razgovoru neizbježne, moram da mislim da je govor usmjeren ka pitanju o jeziku. A ja o jeziku mogu govoriti samo onako kako o njemu mislim, zapravo kako sam naučio da mislim. U tom kontekstu, u kontekstu jedinog načina kako ja mogu da mislim jezik, a to je način filozofskog i antropološkog poimanja jezika i njegove uloge u mišljenju i životu ljudi, jezik je za mene prije svega ono što čovjeka čini ljudskim bićem, ono što ga definira antropološki, što određuje način funkcioniranja njegovog mentalnog sklopa, mjesto odakle potiče njegova svijest, ne mjesto, kako se to pogrešno misli, gdje se upotrebljava nešto izvanmentalno i dovodi u svijet, nego mjesto gdje sama svijest nastaje kao izraz postojanja ljudskih bića kao ljudi, kao čovječanstva. Jezik je, to je već banalna istina, način kako ljudska svijest postoji i izvan njega te svijesti nema i ne može biti. Stoga je jezik od fundamentalne važnosti za ukupnu ljudsku egzistenciju, to je i mjesto porijekla i otkrivanja i mjesto skrivenosti svijesti, zapravo arheologija njenog rada. Upravo zbog toga što ni pojedinac, a ni društvo ne mogu egzistirati bez jezika, zbog toga čovjek i jeste društveno biće, jezik postaje predmet manipulacija i zloupotreba. U suvremenom svijetu jezik je izgubio onu svetost i nedodirljivost "najboljih uzora", kakvu je imao u ljudskoj tradiciji od najstarijih vremena, od Homera i Biblije, u kojoj se i kaže da "na početku bijaše riječ", i postao predmet upotrebe i manipulacije.

Prostor manipulacije se sirio sa civilizacijom i ide, od manipulacija sa masama, sa strukturnim elementima društva, sa klasama, nacijama, grupama itd., do neposredne manipulacije sa pojedincem i njegovom sviješću. Ta manipulacija je usmjerena na sam izvor njegove svijesti i ne dešava se u površinskom polju, u polju izvedenih veličina i ispoljavanja svijesti, nego seže u dubinu, u samu jezgru svijesti, tj. u jezik. Primjer kojeg je Ivan Lovrenović naveo sa izvjesnim župnikom Majdandžićem, pokazuje kako je taj iskreni čovjek, koji vodi računa o stanju svijesti i mišljenja svoje pastve, a to znači da je pravi pastir, uvidio da se u tom polju, u polju jezika, radi o izazivanju jednog unutarnjeg rascjepa svijesti ljudi. Šta ja ovdje želim da kažem? Mislio sam govoriti o različitim načinima na koje možemo misliti i govoriti o jeziku, o različitim aspektima njegovog postojanja i otkrivanja za našu svijest i spoznaju, ali vidim da razgovor ipak mora da bude određen, a to znači da moramo biti svjesni kako govorimo i od čega počinjemo. Mi o jeziku govorimo nakon čina. Mi se ne pokoravamo biblijskom načelu da je riječ na početku čina, nego imamo čin i to razarajući čin, a zatim mi govorimo. Ti činovi, o kojima je riječ, natopljeni su jednom nevjerovatno velikom negativnom energijom, oni zrače velikom razaralačkom snagom i isijavaju u nas život množinu negativnih efekata koji nas pogađaju, pogađaju našu svijest, naš način mišljenja i cijeli nas ljudski status, tj. uvjeravaju nas da smo nešto drugo nego što uistinu jesmo, da smo vječno bili i treba da ostanemo suprotstavljeni, a ta se suprotstavljenost onda konstruira ne samo u polju politike i države nego i u polju svijesti, prvenstveno u polju jezika.

Mi smo jedan svijet rascijelili, fizički ga pocijepali, čak ga odvojili jasnim granicama, koje sada ne treba da budu samo granice sile, koja održava podijeljenost, nego treba da budu i granice kulture, vjere, mentaliteta i na kraju jezika. Koliki je zločin, zapravo, time učinjen ljudskoj materiji, ne treba dokazivati. Kao granica svijesti, mentalna granica, kao granica kulture i, što je najdublje, kao granica jezika, sada se nama nameće jedna umjetno stvorena i izazvana improvizacija, za koju je svakome ko misli jasno da ne može izdržati, kao i svako nasilje, vječnost i da joj se bliži kraj. Da bi taj podijeljeni sistem mogao da funkcionira, njegovi kreatori modeliraju svijest ljudi. Kako se modelira svijest? Ja neću govoriti o mojim sugrađanima katolicima ili ortodoksima, neću govoriti ni o Srbima i Hrvatima, za koje sam uvjeren da su govornici istog jezika kao što je i moj, da su sudionici iste povijesti i nosioci istovjetnog povijesnog iskustva kao i mi, ja ću govoriti o meni i mojim sunarodnjacima. Nedavno sam na Filozofskom fakultetu bio primoran da jednom mom kolegi Hrvatu tumačim da smo mi govornici jednog istog jezika i da niko živ na svijetu ne bi, slušajući nas i čitajući ono što predstavlja našu duhovnu baštinu, mogao pretpostaviti da mi govorimo dva jezika, za koja on traži da se razdvoje. Odista nemam ni najmanju primjesu želje da bilo kome osporim njegovo pravo da svoj jezik zove kako hoće i ne smatram da ga činjenica da nam je jezik isti primorava da ga zove nekako drugačije, osim onako kako on osjeća, a to znači da ga zove svojim nacionalnim imenom. Bilo bi povjesničarsko zanovijetanje kada bih ja sada govorio o tome da su njegovi sunarodnjaci u Bosni svoj jezik zvali bosanskim, ilirskim i bošnjačkim i da ga tek odnedavna počinju nazivati hrvatskim.

Jedan je, ma kako ga zvali
Ali, ma kako mi zvali jezik kojim govorimo i na kojem se inače odlično razumijemo, to ne mijenja fakat da se radi o, u lingvističkom smislu, jednom jeziku i to jednom jeziku u veoma visokom stupnju identiteta gotovo svih njegovih jezičkih osobina. Poznato je da sam ja pristalica bošnjastva staroga smisla i značenja, a ne ovog novog na brzinu izmišljenog, u kojem se bošnjaštvo izjednačava sa muslimanstvom. Ja se tu oslanjam na tradiciju bošnjastva čiji su protagonisti bili pr. fra Anto Kneževic ili moji rođaci Jakub Esrefbeg i Jusufbeg Filipović. Zbog čega ja tako mislim? Ja smatram da smo mi svi bili, u etničkom smislu, isto i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike. Ali, unatoč toj vjerskoj razlici, koja je ovdje uzeta za temelj uspostavljanja nacionalne razlike, pri čemu se zaboravlja da je u Bosni oduvijek bilo i katolika i pravoslavaca, barem od 1054. godine, te predstavnika Crkve bosanske, kasnije i muslimana i Jevreja, a da to nije značilo ni da ti ljudi žive različite povijesti, da su različiti narodi ni da imaju različite jezike. U tom smislu ja sam bio za to da se obnovi stvarni povijesni kontekst bošnjastva, da se omogući svima koji se tako osjećaju da se identificiraju kao takvi, a da oni koji su definitivno izabrali nacionalni identitet na temelju svog vjerskog identiteta ostanu to što jesu, jer odista nema nikakvog smisla da ljudi ne budu samo i jedino ono što žele i to da to budu potpuno slobodno, zapravo onako kako je to u Bosni oduvijek bilo. U tom kontekstu za mene je bošnjački sinonim za bosanski i ja ne smatram da jedan svijet koji sebe nastoji također identificirati putem vjere ima isključivo pravo da prisvaja ime bošnjačko, a da to i drugi nemaju pravo izabrati. Smatram, uostalom, da više od pola našeg identiteta vuče porijeklo iz srednjovjekovne bosanske države, te da je to ono na čemu se Bosna još uvijek drži. U tom smislu, ja identitet vežem za povijest, državu Bosnu i naše zajedničko naslijeđe, a ne za vjeru kao isključivi i jedini izvor identiteta.

Zbog toga ne mogu pristati ni da mi neko konstruira moj jezik. Moj je jezik rezultat zajedničkog mentalnog iskustva, jedinstveni jezik naše Bosne, a ne derivat posebnosti. A taj se jezik danas odista nastoji konstituirati ili konstruirati tako što se rehabilitiraju arhaizmi, forsiraju orijentalizmi i na druge načine razlučiti od zajedničkog naslijeđa, a to sve jeziku kao tvorevini povijesti oduzima bogatstvo njenih izvora i svodi je na uski pojas i segment inspiriran Orijentom. To ujedno znači i nastojanje da se obnovi jedna arhaična antidatirana svijest i da se negira ono što se sa nama desilo u zadnjem stoljeću naše povijesti, tj. da se cijeli proces europeizacije našeg svijeta dovede mentalno, psihološki i jezički u pitanje. A tu operaciju je odista najlakše provesti intervencijama u jeziku, u kojima se obnavlja jezički kontekst svijesti kakva je bila prije stotinu pedest godina. Ljudima se čini da su postali ono što žele time što su izbrisali iz svoje svijesti sve ono što nas povezuje i što je sadržaj našeg društvenog i kulturnog razvoja zadnjih stotinjak i više godina, te da obnovom jezičkog konteksta prošlosti postaju neko i nešto određeno. Odakle ustvari toliki defetizam u korijenu svijesti naših ljudi drugo je pitanje i bilo bi dobro posvetiti mu odgovarajuću pažnju nekom prilikom. Ali za mene je jasno da se tu radi o defetizmu, o povlačenju unazad i pokušaju da se iz uskog regiona svijesti, nastale na prelomu naše povijesti, od onda kada smo iz osmanskomuslimanskog univerzalizma prelazili na moderni europski univerzalizam, koji podrazumijeva i takve povijesne subjekte kakvi su nacije. A nacije u pravom smislu riječi i postoje samo u Europi ili eventualno ondje gdje su europski modeli povijesti prevladali. Niko nije pomislio na to o kakvom se fundamentalnom amaterizmu tu radi, koliko se ne razumije duh naše povijesti, a fakticitet našeg postojanja ne uzima u obzir. Pa mi smo u pogledu jezika i pismenosti kao njegovog najboljeg čuvara do kraja proteklog stoljeća bili vezani za orijentalni kontekst i pismom i jezikom naše umjetnosti, nauke i formalne pismenosti. Jedino nam je narodna usmena književnost živjela na narodnom jeziku i sačuvala ga, ali u njegovoj verziji koju su mu dali pjevači s kraja proteklog stoljeća i početka ovog.

Jezik za sedam dana
Dakle, tu se radi o velikom općem amaterizmu. Nikako ne mislim da su ljudi koji danas rade na tom polju amateri. Naprotiv, koliko znam, to su dobro obrazovani ljudi, ali sam poduhvat je amaterski. Već mu je inicijalni dokument bio sasvim amaterski. Radi se o poznatom Rječniku diskriminiranih riječi jednog našeg, u jezičkom smislu, amatera. Zatim su došle izjave nacionalnih vođa o tome kako se za sedam dana može načiniti Pravopis našeg jezika, zatim Rječnik za gotovo isto toliko vremena itd. i tsl. Tako je nastala atmosfera u kojoj se za dokaz da neko govori ili piše bosanski uzima fraza tipa "u šest sahata sam otišao u kahvanu". Naravno da je to karikaturalno uzeto, ali to je bit stvari. A ako mi imamo klasičnih pisaca, a imamo ih, barem od Mulabdića i Basagića, preko Hume, do Selimovića, Dizdara, Begića i Sušića, da ne govorim o velikom broju dobrih pisaca koji se nalaze između navedenih, ili su se javili u zadnje dvije decenije, nigdje takav način govora nećemo naći kod tih pisaca. Ako ipak i imalo vrijedi klasični stav da je svaka intervencija u jeziku moguća samo slijedeći znanstveno utvrđena pravila jezika, te "najbolje primjere pismenosti" (Demetrius), tada se sve ovo što se zbiva, a tu se mnogo toga zbiva prisilno, odnosno na temelju odluka jedne nekompetentne vlasti, mora okarakterizirati kao zabluda. Imamo mnogo dokaza da su naši ljudi od pisma nastojali svagda da budu u otvorenom horizontu, što se tiče ideja, načina mišljenja i izražavanja i da su mnogi od njih u tome postizali zavidne razine.

Nas se sve sili da budemo nešto što nismo i za što nema dokaza u cijeloj našoj kulturnoj i faktičkoj povijesti. Nas Bošnjake se vraća unazad i sili da se profiliramo, ne na temelju onog zajedničkog iskustva Bosne kao zajedničke nam države i domovine u kojoj smo svi ponikli, nego u podijeljenosti kojoj je jedino mjerilo vjera i arhaizam kao model. Bosanske Hrvate se sili da budu isti kao oni u Zagrebu, s time što oni u Zagrebu, usvajajući vještački stvoreni hrvatski standardni jezik, kao jezik javne komunikacije i literarno i u komunikaciji, ljubomorno čuvaju svoju kajkavštinu. Srbe se tjera da budu isto ono što su srbijanski Srbi, a sve to ima za cilj da nas u ovoj jadnoj zemlji definitivno podijeli, kako bi onda i definitivni raspad naše zemlje bio logičan završni čin jednog složenog nacionalnopolitičkog, kulturnog i mentalnog procesa razgradnje. Sve to razara tlo na kojem živimo, razara našu svijest da smo ipak jedan svijet, složen, diferentan i upravo u tome jedinstven i jedan. Naime, Bosna je uprkos svemu očuvala, barem u osnovi, ono pravo istinsko biblijsko postojanje svijeta izraženo u formuli "idite, množite se, budite različiti, ali ipak budite jedno, a to znači ljudi". U tome je bit Bosne, jer je u njoj svagda bilo najvažnije da smo ljudi, a razlike su bile vezivna snaga našeg jedinstva, osjećanja da smo ipak jedan normalan i logičan, na dubokim temeljima humanosti osnovan svijet. Zbog svega toga smo mi danas duhovno potpuno ispražnjeni. Prije tridesetak godina imali smo toliko snažnih i velikih pera, samo se sjetimo Meše Selimovića, Maka Dizdara, Vitomira Lukića, Midhata Begića i brojnih drugih, a danas nemaš šta pročitati i u poplavi knjige jedva da nađeš neki stih, neku rečenicu ili usamljeni biser jednog normalnog govora i izraza.

Država propisuje standarde
Jeste istina da danas jezik više nije pod egidom velike književnosti. Danas se jezik konstruira u kancelarijama i uredima moćnika i po nalozima vlasti prenosi u medije i škole. Tako da on nema više svoj prirodni razvoj. Ne ide od običnog čovjeka, preko senzibiliteta literarnog stvaraoca, do medija i škole, nego upravo obratno. To je efekt standardizacije i sa tim povezane manipulacije, jer vladajući znaju da ako ovladaš jezikom lj
udi, tada si ovladao i njihovom pameću i osjećanjima. Tako se jezik javlja kao konstrukt, a ne kao prirodni izraz duha. Država propisuje standarde i nameće konstrukte koji odgovaraju njenim ciljevima i tu više nema slobode, a gdje nema slobode tu ne može biti ni duha, jer je sloboda medij u kojem duh jedino radi.

Zaključio bih izjavom da kao najviši interes kulture smatram potrebu da činovnici, ma kako veliki i važni oni bili, prestanu da nam prave jezik, da se jezik oslobodi tutorstva, da prestane eksperiment izgradnje separatnih svijesti kod govornika našeg zajedničkog jezika, da se jeziku vrati dostojanstvo izvornog čina duha i manifestacije duhovnosti, te da jezik bude ono što jeste, a to je sadržano u formuli Jezik = Čovjek. Treba se držati principa da je jezik prostor slobode i da ukoliko se jezik sam ne razvija slobodno, ni sama sloboda tada nema šansu, jer jezik u tom slučaju ne može nositi slobodu kao svoju unutarnju bit. Najzad, važno je shvatiti da politika, a osobito ona politika koja misli da posjedujući koncentrirani izraz i najvišu količinu sile, a to je politička sila, može da nam konstruira živote, smisao postojanja, nasu duhovnost i najzad jezik, kao osnov i sukus duha. Ona se ne bi smjela miješati u jezik. Ja sam, dakle, za tu fundamentalnu odgovornost u svakoj operaciji koja dira u jezik, ja sam za privilegiju znanstvenog pristupa i onemogućavanje dominacije političkog oportuniteta, za osiguranje principa tolerancije, slobode i odgovornosti, za pravo i slobodu jezika da živi svoj sopstveni originalni život, koji odgovara njegovoj biti, onakav život kakav mu omogućavaju njegovi konkretni govornici, tj. kako njihovi duhovi, njihove misli i osjećanja žive u jeziku.

 

Dani 130., 26.11.1999.

PRAVOPIS PUN PROBLEMA

Piše: Prof. dr. Naila Hebib-Valjevac

Bosanski jezik je preimenovani i djelimično inovirani dosadašnji standardni jezik kojim su govorili i Bošnjaci. Kako vraćanje jeziku njegovog ranijeg i prirodnog imena nisu pratile neophodne društveno-jezičke aktivnosti (u skladu s tim nužno inoviranje bosanske jezičke norme), o statusu bosanskog jezika i njegovim normativima raspravljalo se na Simpoziju o bosanskom jeziku, održanom krajem prošle godine u Bihaću. Iz Predgovora urednika Zbornika radova koji je nakon Simpozija objavljen, uz opću ocjenu o tematici i učesnicima skupa, ukazuje se na značajan preokret u dotadasnjem pristupu našem standardnom jeziku: "Kao prvi skup o bosanskom jeziku nije bio problemski i tematski omeđen, što je omogućilo da sastav učesnika sa saopćenjima bude različit, s obzirom na obrazovanje i specijalnost i da se iznesu raznoliki sadržaji. Svoja viđenja, analize i prijedloge iznijeli su lingvisti, sociolozi, filozofi, masmediolozi, pedagozi itd. Jedino tako je ovaj naučni skup mogao biti i organiziran, te doseći svoj cilj početnog osvjetljavanja stanja u kojem se nalazi bosanski jezik i naznačiti problemska pitanja i eventualno ukazati na puteve za njihovo rješavanje. Generalno gledano, taj osnovni cilj je ispunjen, problemi su registrirani i predstavljeni u 28 pročitanih saopćenja. Tematika u saopćenjima kreće se od općih teorijskih razmatranja do posebnih analiza jezičkih fenomena u svakodnevnoj upotrebi. Pri osvjetljavanju jezičke problematike značajno je da autori iz svog ugla gledanja uglavnom naučno pokušavaju istražiti jezik kako bi se došlo do najprihvatljivijih rješenja."

Iako se činilo da će ovo okupljanje impozantnog broja znanstvenika i usvojeni Zaključci ubrzano izmijeniti poratnu lingvističku inerciju, ni danas, godinu dana od održavanja Simpozija malo se što izmijenilo. I nakon godinu dana kao paradigma bosanske norme i dalje, osobito za nastavnike i profesore bosanskog jezika u osnovnim i srednjim školama, služi i važi autorski rad dr Senahida Halilovića – Pravopis bosanskoga jezika (Preporod, Kulturno društvo Bošnjaka, Sarajevo, 1996), započet u ratu, a završen u prvoj poratnoj godini. Sama činjenica da je rađen u to vrijeme podrazumijeva i možda nehotičan emotivan pristup djelu, a takav način rada nužno odvodi od nauke. U nauci nema mjesta nagađanjima, a njih je u pomenutom djelu ipak bilo. O tome se da ponešto naslutiti i iz autorovih uvodnih riječi u Pravopisu iz 1996. godine. On tamo kaže: "Htijući postaviti stamenitiju osnovicu pravopisu bosanskoga jezika, u pravopisnim smo pravilima ponudili rješenja koja bi – kako nam se činilo (isticanje N.V.) - u praksi mogla biti prihvaćena kao prirodna. Ova će rješenja zasigurno ponukati stručnu javnost da se izjašnjava o njima. A kako stručnjaci ne moraju istovjetno gledati na rješavanje određenih pravopisnih problema, to su – kao plod rasprava koje će uslijediti – moguće pojedine izmjene; u tom smislu predočene odluke i nisu konačne." (Op. cit., str. 7)

Iako se u Uvodu autor poziva na prihvatljive i logične principe i postupke, u njihovoj realizaciji malo je šta ostalo od tih obećanja. A rečeno je: "Držali smo da ne treba mijenjati ono što se ne mora mijenjati; zato su prihvaćena rješenja koja su ovjerena kao uspješna. Nova su rješenja, dakle, uvođena samo kada je bilo nužno.

Dvostruka pravopisna rješenja nastojali smo svesti na što manji broj, opredjeljujući se za, nadamo se (isticanje N.V.), sretniju mogućnost. Dvostrukih će rješenja ubuduće bivati sve manje, jer će s razvojem bosanskoga jezika i njegovih normi iščezavati nepotrebne višestrukosti i kolebanja." (Ibidem, str. 7)

Radikalne inovacije
Pravopis bosanskoga jezika je imao za Bošnjački narod izuzetno važnu ulogu, i to ne samo u vrijeme kad se pojavio u prodaji nego i u toku samoga rada na njemu. Ona, međutim, to se sada sasvim sigurno može reći, nije bila lingvističke naravi. Bosanski jezik uopće i Pravopis bosanskoga jezika kao njegova svojevrsna materijalizacija, u ratnom sunovratu i beznađu budili su svijest o sebi, svom identitetu i dostojanstvu. U tome je njegova uloga nemjerljiva. Jezik je poslužio politici, a politika jeziku. S druge strane, iako je ovaj pravopis najavljivao samo nužne i naučno utemeljene i funkcionalne izmjene pravopisne norme, on nije ostvario te ciljeve i zadatke i tako opravdao naša očekivanja. Stoga je već u samom početku njegovo primjenjivanje stvorilo mnoštvo gotovo nerješivih teškoća u školstvu, novinarstvu, izdavaštvu…

Ne samo da je u Pravopisu mijenjano i "ono što se ne mora mijenjati" nego je njegovom normom intenzivno nametano i ono što se nije moralo i nije smjelo nametati. Ovdje, dakako, ne govorimo o primjerima s glasom h, tipa hrvač, hrvanje, lahko, mehko, truhlo i sl., koji su nedvojbeno markantna osobina Bošnjačkih govora i koji su i pored ranijih lektorskih intervencija u jeziku opstali, te su i zaslužili standardnojezički status.

Inovacijom pravila u vezi sa pisanjem glasa h i još ponekim pravopisnim detaljima trebalo je, zapravo, samo inovirati postojeću normu, a pravopis preimenovati u skladu s preimenovanjem jezika. Takav pravopis je zatim trebalo ilustrovati aktuelnim jezičkim primjerima, a oni bi inoviranu formu učinili životnijom, zanimljivijom i praktičnijom.

Norma se nikada ne mijenja radikalno i naglo, kao ni jezici. U mnogim zemljama o tome brinu instituti, zavodi i katedre za jezik. Tako je i u Republici Hrvatskoj, ali i u današnjoj Jugoslaviji. Istina, i u jednoj i u drugoj državi u vezi s njihovim standardnim jezikom ima pretjerivanja, koje je politički motivisano.

"Jezik je skup leksičkih vrijednosti (riječi) i određen sistem fonetskih, morfoloških i sintaksičkih zakonitosti, koji postoje za izražavanje sistema značenja" (M. Minović, Uvod u nauku o jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 18), a osnovna mu je funkcija – komunikativna. Svaka norma, fonetska, morfološka, sintaksička, leksička, prozodijska, to mora imati na umu. Normirati jezik tako da postiže suprotne efekte, znači raditi suprotno od onoga što treba. Norma koja sputava jezik i misao, koja "zaustavlja" pero, jasno se u praksi prepoznaje. Ona nema sljedbenika. Funkcionalno normiran jezik ne smije se previše udaljiti od govorne prakse, a niti joj se smije isuviše približiti. Književni jezik istovremeno mora biti dovoljno bogat za obrazovane, ali i dovoljno jednostavan za one koji to nisu. Bez te mjere, bez osjećaja za vrijednosni vid konkretnog jezika i potrebe njegovih korisnika, bez egzaktnog i preciznog sistema pravila toga jezika, mogu prevladati destruktivne tendencije i ubrzati njegov raspad, jer u jeziku uvijek istovremeno djeluju centripetalne i centrifugalne sile. Jezik se neprekidno, ali postupno i sistemski mijenja. Ako nedorečenost, površnost, neodređenost jezičke norme ponekome i pokatkad i mogu biti od koristi, ta je "korisnost" samo prividna.

Dr. ili dr
Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića, kao i Rječnik bosanskog jezika Alije Isakovića, pokrenuo je iz višedecenijske inercije Bošnjačku lingvističku i drugu naučnu javnost, međutim ne može se reći da je sasvim odgovorio na potrebe Bošnjačke pisane i govorne riječi i na sve zacrtane zadatke. Dobili smo obimnu zbirku nekonzistentnih odredbi u kojima se teško snaći. Upravo zato, zbog opširnosti i minucioznosti pravila, pravopis je teško naučiti i primijeniti. Pisanje velikog i malog slova, naprimjer, regulisano je u njemu sa 98 pravila, dok je u Pravopisnom priručniku – S. Marković, M. Ajanović, Z. Diklić ("Svjetlost", Sarajevo, 1972), ta ista problematika veoma jasno propisana u samo 12 tačaka! Od svega onog što ovaj pravopis kao inovaciju propisuje, primjenjuju se marginalne promjene. Najcešće su to skraćenice dr. (umj. dr), mr. (umj. mr) i g. (umj. god.), te katkada veliko slovo u pisanju ponekog rata, premda i na ova njegova pravila postoje opravdani prigovori. Da ih objasnimo:

1. Ako se izuzme licenca grafika i evropska praksa pisanja skraćenica za riječi doktor i magistar, dr. i mr., valjanog lingvističkog razloga za stavljanje tačke iza posljednjeg glasa u ovim i sl. riječima nema, jer iza toga apsolutno finalnog glasa se doslovno nista ne skraćuje, a tačka služi za skraćivanje.

2. Skraćenica g. je tradicionalna i višedecenijska skraćenica za riječ gospodin. Ako je bez problema opstajala i onda kad je ova leksema bila rijetka u govoru (oslovljavalo se sa drug!), zašto joj sada, kada je tako frekventna, oduzimati legitimitet! Pogotovo kada za riječ godina postoji ustaljena skracenica – god.

3. što se naziva ratova tiče, da je dato principijelno pravilo kojim se reguliše pisanje ustaljenih naziva događaja, inovacija bi kao osvježenje i mogla biti općeprihvaćena. Ovako, kako se i nakon pročitanih uputa ne zna kad i kako pisati ime kojeg rata ili revolucije, ona je nekorisna i nepotrebna (up. Op. cit., t. 80-82, str. 28).

Ako je i trebalo obavezno naći drugo rješenje, a smatramo da nije, onda se mogao primijeniti već poznati, ali neupotrebljavani način kraćenja riječi. Moglo se, naprimjer, umjesto propisanih dr. i mr., kako pišu i Hrvati (!), ponuditi, analogno pisanju skraćenica g-đa i g-đica, rješenje s crticom između inicijalnog i finalnog glasa u riječi: d-r, skraćenica za doktor, m-r, skracenica za magistar, i sl.

Izgleda da se u ratu pogrešno razumjela lingvistička zadaća. Ratna euforija, koja je ljudski opravdana i neizbježna, ovdje je imala drugačiji epilog. Vraćajući jeziku njegovo staro ime, ono iz 1890, i starije, nije se smio u daleku prošlost, u svoju historiju, vratiti i današnji aktuelni i vitalni bosanski jezik. Jezik je od tada vidno evoluirao, koevoluirao s njegovim govornicima u skladu s intelektualnim i znanstvenim usponom Bošnjaka i vremena u kome žive, te su danas brojne u ovom pravopisu predložene inovacije bile nepotrebne, a nerijetko i štetne. One se ne nalaze samo među riječima koje se odnose na upotrebu i pisanje za Bošnjake markantnog glasa h kao što su: hametice/ametice (?), hlabavo/labavo, hlupati/lupati, hurlik/urlik, hudovica/udovica, nahuditi/nauditi, ohlupina/olupina, huhor/uhor, zijehati/zijevati (Op. cit., t. 526, str. 121-122) i sl., nego i na brojne druge promjene tipa:

badava/badihava, dovde/dovdje, iotkle, naezber(?), naizmjence/naizmjenice, najednoć/najednoč, naoposlen/naoposlu, natenane/natenhane, odande/odanle, odavde/odavle, otprve/otprvo, odozdol/odozdola itd. (Op. cit., t. 207, str. 50);

prijeboj, priječnica, priječnik; prijelom, prijenos, prijepor, prijesad, prijetvor, prijevod, prijevoz i dr., ali: prijegled/pregled, prijepis/prepis, prijekid/prekid, prijelet/prelet, prijemaz/premaz i sl. (Op. cit., t. 559, str. 129),

odnosno:

Sarajevo, 13. IX 1985.

U Sarajevu 13. 9. 1985. (Op. cit., t. 246, str. 59);

ili:

(1) Diplomirao je 1979./80. godine. - (2) Nagrađeni su oni koji su zauzeli 1., 2., 3., i 4. mjesto. - (3) Vidi na str. 8., 12., 15. i 114. - (4) Seid Vehab Ilhamija (1773.-1821.) itd., ili: (1) Diplomirao je 1979/1980. godine. - (2) Vidi na str. 8, 12, 15 i 114. - (3) Pjesme ove forme su pjevali naši pjesnici Alija Sehovic (1560-1646), Mehmed Fevzija (umro 1673), Sabit Uzicanin (umro 1712) itd. (Op. cit., t. 247, str. 59) itd., itd.

Među korisnicima standardnog bosanskog jezika, osobito među naučnicima i novinarima, ove inovacije su najčešće doživljene kao arhaizacija i ruralizacija jezika.

Dominacija orijentalizama
Brojni orijentalizmi, koji su nesporni dio bosanskog leksičkog sistema i koji imaju opravdano lingvističko i kulturološko mjesto u bosanskom jeziku, ipak ne bi smjeli dominirati u pravopisnom rječniku, kako je to ovdje (on je tu zbog pravopisne problematike), te se čini da se iščitava rječnik stranih riječi, boljereći turcizama, a ne rječnik bosanskog jezika. Pokazuju to i sljedeći primjeri:

abadžija, abadžijin, abadžijski, abadžiluk, nom. mn. abadžiluci, abadžinica, abadžinicin, abahija, abd (sluga, rob), Abd-Allah/Abdullah, gen. Abd-Allaha (ar. ime), abdest, abdesthana; Abdesthana (ulica u starom Sarajevu), abdestiti se, prez. abdestim se, abdestluk, nom. mn. abdestluci, abdestni itd. (Op. cit., str. 156);

Ćaba/Kaba, Ćabenske stijene, ćabenski (:Ćaba), ćafir v. kafir, ćage, gen. jd. ćageta, ćahija, ćahnut, gen. jd. ćahnuta; odr. obl. ćahnuti itd. (Op. cit., str. 195).

Skraćenica v. pored riječi, kao npr. ćafir v. kafir, ne znači uputu na pravilan oblik, odnosno ne znači da prvi oblik uz koji skraćenica stoji nije pravilan, nego da se prednost po autorovom kriteriju daje drugom obliku na koji se upućuje: "Otuda uz pojedine odrednice stoji skraćenica v. (vidi), kojom se upućuje na pravilnu riječ ili riječ kojoj se iz bilo kojih razloga želi dati prednost." (Op. cit., str. 154). Pravopis u ovakvim slučajevima, iako mu je to osnovna zadaća, ne nudi nikakvo rješenje pravopisnog problema, te onaj koji traga za njim ostaje bez odgovora. Navedeno tumačenje pravopisnog rječnika, naprotiv, dozvoljava upotrebu bilo koga od navedenih paralelnih oblika koji su upućeni jedan na drugi skraćenicom v., oba mogu biti pravilna, jer nijedan nije eksplicite obilježen kao nepravilan ili jedino pravilan. A uputstva toga tipa u pravopisima bi trebala biti jedna od osnovnih njegovih zadaća i kvaliteta. Tumačeći ovako Halilovićev Pravopis iz 1996, jer se navodno pojavio i drugi, moguće je književno govoriti i pritom upotrebljavati fonetizme i oblike tipa suv, suvoća, suvad, suvarak i sl. (up. na str. 531), odnosno prokuvati v. prokuhati, prokuvavati v. prokuhavati (str. 460), promaja v. promaha (str. 461) i sl., koji apsolutno ne pripadaju Bošnjačkom fonetizmu, ne odgovaraju činjeničnom stanju, a niti su u skladu sa aktuelnom Bošnjačkom govornom praksom. Tumačeći doslovno upute i simbole u ovom pravopisu, tako šta ne bi se moglo zaključiti.

S lahkoćom se može govoriti i o brojnim drugim primjedbama u ovom pravopisu, jer je u njemu podosta neprincipijelnih, nepreciznih pa i dvosmislenih ili i netačnih formulacija pravila. Kao ilustraciju navodimo samo neke od njih:

Malim početnim slovom pišu se opći nazivi administrativnih jedinica (isticanje N.V.): mjesna zajednica, radnički savjet, okružni sud. (Op. cit., t. 79, str. 28)

Rastavljanje riječi na kraju retka uglavnom (isticanje N.V.) je slobodno. (Op. cit., t. 223, str. 54)

Dvojako, tj. ili velikim ili malim početnim slovom (prema izboru pisca), mogu se pisati (isticanje N.V.) imenice Mjesec i Sunce… (Op. cit., t. 58, str. 24)

Pri rastavljanju riječi treba izbjegavati (isticanje N.V.) prenošenje u naredni red… (Op. cit., t. 226, str. 55)

Tačka se ne mora (isticanje N.V.) pisati ni iza obavijesnih izraza kao Nastavlja se, Kraj i sl. (koji unutar zagrada dolaze na kraju teksta što (N.V.) se objavljuje u nastavcima). (Op. cit., t. 241, str. 58)

Uz upitnik može biti stavljen (isticanje N.V.) i uzvičnik. (Op. cit., t. 268, str. 63)

Zarezom se mogu (isticanje N.V.) odjeljivati jedinice u nabrajanju koje se nižu jedne ispod drugih. (Op. cit., t. 281, str. 68).

Članovi u okomitome nizu ne moraju (isticanje N.V.) biti odijeljeni zarezima… (Op. cit., t. 292, str. 68) Itd., itd.

Kad ovakvi pojmovi imaju šire i uže ime, a ne želi se naročito naglasiti puno ime, šire ime (ukoliko se ne ispusta), ako se shvaća opisno, piše se malim početnim slovom. (Op. cit., t. 67, str. 26) – isticanje N.V.

Doda li se ovome i primjetna leksička i sintaksička kroatizacija:

U zemljopisnih imena (isticanje N.V.) velikim početnim slovom piše se samo prvi član… (Op. cit., t. 51, str. 23)

Zanijekani glagol (isticanje N.V.) imati javlja se u oblicima u kojima je riječca ne srasla u jednu riječ:… (Op. cit., t. 194, str. 48) i sl.,

te i saznanje da nam se glasovi abecede:

Izgovaraju (se): a, be, ce če, će, de, dže, đe, e, ef, ge, ha, i, je, ka, el, elj, em, en, enj, o, pe, er, es, eš, te, u, ve, ze, že. (Op. cit., t. 3, str. 15), a ne da se tako imenuju (!?), djelimično ćemo upotpuniti dojam o Pravopisu bosanskoga jezika (isticanje N.V.) Senahida Halilovića, u cijem naslovu već na prvi pogled zasmeta, iako u bosanskom jeziku poznato, ipak u prisvojnim pridjevima, a posebno u govornoj praksi urbane sredine, rijetko pokretno a (up. Sarajevskog kantona, visočkog kozarstva, tuzlanskog mlijeka, zeničkog celika, bihaćkog Simpozija o bosanskom jeziku i sl.).

Pravo na život
Nedavno je, međutim, i pored zaključka (4.b) bihaćkog Simpozija o bosanskom jeziku (podvlačenje N.V.) da se pristupi izradi Školskog pravopisnog rječnika, pri čemu se podrazumijevalo da će se taj zaključak realizovati timski, institucionalno i nakon prethodno obavljenih istraživanja u Institutu za jezik (na koji se odnosi 1
. zaključak!), ovaj projekat realizovan kao pojedinačni autorski rad. Bosanski lingvisti, kojih nema ni toliko da svojim radom mogu pokriti temeljne lingvističke zadatke u BiH, izuzev onih koji su bili angažovani kao recenzenti, o njegovom zasnivanju mogli su saznati tek nakon izlaska iz štampe ovog priručnika. Izdavač je "Dom štampe" d.d. Zenica, odgovorni urednik dr Dževad Jahić, recenzenti: dr Dževad Jahić, dr Muhidin Džanko, mr Muhamed Arnaut i Ismail Palić, profesor. Koliko nam je poznato, javne rasprave o realizaciji ovog (a i drugih zaključaka bihaćkog Simpozija) nije bilo ni u Federalnom, a niti u kantonalnim ministarstvima obrazovanja, te se nakon pojavljivanja novog Pravopisa bosanskoga jezika, gotovo sa sigurnošću može reći da je neće biti.

Jezik i politika nužno, ali samo do određenih granica, moraju zajedno. Da li su sada ponovo u sprezi jezik i politika, ili možda nešto drugo, što su savremenije tendencije, ne može se pouzdano ustanoviti, ali tiraž od 10.000 primjeraka i intenzivne promocije ovog priručnika ukazuju na to da je i takva interakcija moguća. Tim prije što se ovaj priručnik svesrdno preporučuje u kantonalnim ministarstvima obrazovanja i učenicima i nastavnicima, iako su u njemu otklonjene neke od nejasnoća iz prethodnog Pravopisa, kako ističe sam autor, a gotovo sve se vraćaju na prijeratnu normu (!), autor ističe njih 12 (Didaktički putokazi, 16/V, Zenica, 1999., str. 5), ostalo je još mnogo toga da se vrati, odnosno ispravi (!) u nekom novom izdanju.

Temeljni zaključak Simpozija o bosanskom jeziku – da se kadrovski osnaži Institut za jezik u Sarajevu, redefinišu njegovi zadaci i Institut preimenuje u Institut za bosanski jezik, sad je gotovo izvjesno, nikada i neće biti realizovan. I ovaj institut i bosanski jezik u nečijoj projekciji treba da nestanu. Taj neko nisu samo naši susjedi. Reklo bi se čak da su oni najmanje "opasni". Na osnovu izvještaja za UNESCO o nastavnim planovima i programima "nacionalnih predmeta" u BiH, koji su sačinili Volker Lenhart, Anastasia Kesidou i Stephan Stockmann, nije teško zaključiti da je to trajna tendencija i Međunarodne zajednice. U dijelu izvještaja koji se odnosi na analizu Bošnjačkih nastavnih planova i programa, za Bosanski jezik i književnost stoji nedvosmislena konstatacija: "Naslov predmeta je problematičan i prouzrokuje neizbježne posljedice takođe po sam predmet. Naziva se 'bosanski' jezik i književnost što znači da drugi 'jezici' kao dio lingvističkog naslijeđa BiH nisu spomenuti. Politički usmjerena podjela bivšeg 'srpsko-hrvatskog' ili 'hrvatsko-srpskog' jezika na 'srpski', 'bosanski' i 'hrvatski' jezik i biranje uglavnom 'bosanskog' kao jezika reference nije prihvatljiva odlika. Međutim, ovaj trend nije vidljiv u odabiru autora, predominantnost bosanskih autora unutar nekih razreda je klasifikovana kao tolerirajuća pošto su lingvistička referenca i liste autora kao takve miroljubivo etnocentrične."

Komisija naprosto zaboravlja da pred sobom ima jedan evropski, civilizovan i obrazovan narod – Bošnjake, čiji je jedini "grijeh" njegova islamska vjera i njome "obojena" islamsko-orijentalna kultura. Iako se ta ista Međunarodna zajednica zalaže za multikulturalnost, barem u ovom segmentu njene djelatnosti nije nam uopće naklonjena. Ovakav naziv standardnog jezika je i dejtonski naziv, pa ipak je upitan! Za naziv bosanski jezik, u čijim se narodnim govorima još uvijek čuvaju za slavističku znanost izuzetne vrijednosti, nedvosmisleno i oficijelno masovno su se izjasnili brojni Bosanci na popisu stanovništva 1991. god., među kojima nisu svi bili samo Muslimani (Bošnjaci). Kako onda i nakon Daytona tumačiti upitnost imena bosanski jezik, imena s kojim su Bošnjaci i svi drugi Bosanci stoljećima živjeli, ako ne nekom tendencijom koja nije naklonjena govornicima bosanskog jezika. Bosanski jezik je uistinu bosanski. Ako već treba osporavati neki od tri važeća naziva standardnog jezika u BiH, onda je najmanje takvo osporavanje zaslužio bosanski jezik. Jer, htjeli to uvažiti ili ne naši sudržavljani, u Bosni se uvijek govorilo bosanski. Po bosanskoj bogatoj prozodiji, fonetskim, morfološkim i sintaksičkim oblicima, Bosanci, zvali oni sebe Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, svuda se u svijetu prepoznaju. Stoga naziv bosanski jezik ne samo da nije i ne smije biti upitan nego ga, kao naziv koji je i lingvistički, i kulturološki, i tradicijski opravdan, treba preporučiti kao naziv za standardni jezik BiH. Njegove realizacije – Bošnjačka, hrvatska i srpska, ni dosad, pa ni odsad ne bi trebalo da su ikome sporne. Čovjek, valjda, ima pravo na život i jezik. Jer jezik, to je odavno poznato, život znači.

 

Dani 131., 03.12.1999.

NAVRAT–NANOS NORMA

Pise: Prof. dr. Hanka VAJZOVIĆ

Jezik, kao osnovno sredstvo komuniciranja među ljudima, podrazumijeva i različite kulturoloske, političke, nacionalne i još kakve druge vrijednosti i konotacije. Logično je stoga što je on po svojoj prirodi kompleksan i razumljivo što je u be-ha situaciji višestruko kompliciran, ali je nedopustivo što je u novije vrijeme i dodatno "iskompleksiran" i iskompliciran. U svakojako heterogenoj i nekompaktnoj zajednici kakva jest BiH, jezik bi mogao i morao biti integrativni faktor – da omogući makar sporazumijevanje ako već ne i razumijevanje, ali bi on, sudeći prema savremenoj jezičkoj stvarnosti, mogao (p)ostati snažan dezintegrativni faktor i prijetnja makar onom elementarnom zajedništvu tipa "jedni pored drugih". Budući, dakle, da jezik i politika/nacija mogu biti, a kod nas i odveć jesu, u vrlo tijesnoj vezi ili sprezi, valja znati da neriješena ili polovično riješena jezička pitanja mogu produbiti ili podsticati probleme u ukupnim društveno-političkim odnosima, ali i da neriješeni ili neadekvatno definirani društveno-politički odnosi mogu štetiti jeziku i jezičkoj supstanci. Bosna je za obje takve mogućnosti živi svjedok.

Nacionalno je pitanje na ovim našim prostorima i prije a pogotovo u posljednjoj deceniji prouzročilo i zločine neviđenih razmjera, koncentrisane osobito u BiH, provedene osobito nad Bošnjacima. U svemu tome ni jezik, po prirodi stvari, nije mogao biti pošteđen. Govorimo zato o naciokratskim tendencijama u jeziku, koje se u literaturi tumače kao "glasno djelovanje nacionalne inteligencije na raspirivanju međunacionalnih strasti putem jezika" i to tako: 1) da se u jeziku negira ili iz jezika protjeruje sve ono što, po mišljenju naciokrata, ne odgovara vlastitoj naciji, 2) da se po svaku cijenu iznalaze i veličaju sve nacionalno markirane posebnosti, 3) da se, lingvistički neselektivno, rehabilituju one forme koje su u minulim vremenima nosile prepoznatljiv pečat nacionalnog i slično. I sve nam je to ovdje veoma poznato, ali je realno moguće dodati i: 4) da se insistiranjem na jezičkom separatizmu, na izdvajanju zasebnih jezika po svaku cijenu, opravda ne samo međunacionalno distanciranje već i eventualno teritorijalno "prestrojavanje", pa i potpuno razgraničavanje.

Drukčije kazano, jezički naciokratizam podrazumijeva nastojanje grupa ili pojedinaca – obično s nečije strane delegiranih (sto znači ovlaštenih, ali moguće i samozvanih), najčešće ideološko-politički pokretanih, mada nerijetko i koristoljubljem motiviranih – da određenim jezičkim pitanjima prilaze sa nacionalnih pozicija, ali samo u onom pravcu koji trenutno odgovara njihovoj naciji i "paše" im vlastitom interesu, jer naciokratska djelovanja obavezno impliciraju i dobre pozicije pojedincu koji se uskladi sa odgovarajućim nacionalnopolitičkim trendom.

U navedenom je smislu najefikasniji i najčešći već isprobani recept: MI smo ugroženi, a ugrožavaju nas ONI koji zabranjuju, ignorišu, svojataju, otimaju naše i(li) istovremeno nam nameću svoje. Dakako, nikad ne ugrožavamo MI već su uvijek takvi ONI. Stoga je vrlo značajno i "moderno" insistirati na međusobnim razlikama, tvrdeći kako ništa zajedničko nije moguće – ni jezik, ni škole, ni razredi, ni nastavni planovi i programi, ni zakoni, ni institucije, ni mediji, ni hava, ni (logično?!) prostor/teritorija i tako redom. Takva su razmišljanja i djelovanja kod nas već tradicionalno isprobana. Intenzitet im jest oscilirao, ali je to znalo ići dotle da se na ugroženost "poziva" i u smislu: ja sam ugrožen, jer mi ovi drugi, evo, ne daju da ih (i dalje i više) ugrožavam.

Mogućnosti naciokratskog djelovanja vrlo su stoga brojne i raznolike, situaciji prilagodljive. Naciokrati uvijek imaju spreman (dakako vlastiti) odgovor na sve dileme, a djeluju osluškujući stalno "odakle će vjetar puhnuti". Šta bi to, ukratko, značilo u našim uvjetima i na našim prostorima – bivšim i sadašnjim?

Hrvati (iz Hrvatske) odavno su sa naciokratskih pozicija pokrenuli neka pitanja svoga maternjeg jezika i pokušali to "Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" riješiti još davne 1965. godine. Neki Bosanski Hrvati, sa istih pozicija, upozoravaju danas kako im se ne dozvoljava da im njihov (iz Hrvatske!) hrvatski jezik bude "maternji", pa kad shvate da takva zabrana ipak ne postoji, da slobodno mogu govoriti kako hoće (mnogi pak i šta hoće), onda ih većina pokaže kako datim izrazom/varijantom/jezikom baš i ne umiju valjano zboriti. Logično, jer se tome suprotstavlja sam jezik – definitivno se ne da prekonoći mijenjati. Tako ne bivaju ugroženi oni već sam jezik i lingvistička istina (naziv jezika ravna se sa nacionalnim kriterijem, a jezička se praksa ravna prema teritorijalnim određenjima). To, međutim, ne ometa pojedince ili grupe da se sa nacionalnih pozicija i dalje, svim političkim sredstvima bore da na prostorima suverene Bosne i Hercegovine, gdje su konstitutivan i autohton narod, uvedu (novi) hrvatski jezik, hrvatsku (iz Hrvatske) standardnojezičku normu (i udžbenike i još mnogo toga), negirajući tako ne samo svoju bh. jezičku praksu već i jezičko i kulturno naslijeđe svojih predaka – Bosanskih Hrvata.

Srbi su, generalno gledajući, toliko kroz historiju bivali "ugroženi" da se to ostalima moralo o glavu obiti. Međutim, za razliku od predratnoga stanja, danas je moguće, pa i poželjno, razlikovati Srbe iz eks-Jugoslavije, iz Srbije, iz Crne Gore, Srbe iz Hrvatske, Srbe iz BiH, iz RS-a, iz Federacije, da ne kažem kako bi trebalo i bilo pošteno razlikovati Srbina od Srbina. U jeziku su (ali ne samo u jeziku) Srbi iz Srbije davno krenuli sa "Predlogom za razmišljanje" grupe članova Udruženja književnika Srbije, a znamo kako se to onda sankcioniralo, kako se kasnije nastavilo i kako se završilo. Međutim, Bosanski Srbi iz RS-a toliko su sa takvim osjećanjem ugroženosti saživljeni da katkad ni sami ne znaju ni zašto niti ko ih to "ugrožava". Svjedoci to, primjerice, i tekst jednog njihovog proglasa iz 1997. godine (autor je Srpska stranka Krajine i Posavine), što je reakcija na uvođenje ekavice (uzgred, Srbi Srpske sami su je sebi uveli), a u proglasu se doslovce kaže: "Po naređenju ministra za informisanje (srpskog, naravno!) srpski narod zapadno od Brčkog treba da se odrekne jezika svojih predaka i da ijekavstinu Petra Kočića i Branka Ćopića konačno prepustimo Hrvatima i Muslimanima. Prvo su nas prisilili da im ustupimo Republiku Srpsku Krajinu i tzv. Visoku Krajinu, a sada se zahtjeva (ko zahtijeva!?) da im ustupimo i jezik i tako legalizujemo okupaciju najzapadnijih srpskih krajeva". Klasičan primjer – aktualizirano je samo ono što naciokratima odgovara u datom trenutku – krade nam neko (?) jezik "našeg" Petra Kočića, istog onog što je (zanimljivo je podsjetiti), boreći se za čistotu svoga/našega jezika, u vrijeme austrougarsko, isticao: "To nas kao stare Bošnjane mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarijim vremenima bio... mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama..." itd. Ali naciokrati u pravilu rabe samo ono što im u datom trenutku odgovara.

Bošnjaci su od davnina na raspolaganju imali manje-više izbor: jedno njihovo ili drugo njihovo ili oboje njihovo. No, na činjenicu da je napokon moguće vratiti uskraćeno im a pripadajuće narodno ime jezika (koje je u Bosni historijsko), naciokrati se u povijesno presudnom trenutku založe ne za bosanski jezik u značenju tradicionalnog naziva jezika sredine (BiH) – što bi bila jedna od bitnih prednosti za očuvanje domovine kojoj nemaju alternativu – već za bosanski što će biti rezervisan za ukupno "islamizirano stanovništvo slavenskog porijekla, Muslimane koji u jezičkom smislu pripadaju standardnoj novoštokavštini", što znači: rezervisan za sve govorne tipove svih muslimana/Bošnjaka u BiH, Hrvatskoj, Srbiji (Sandžak, Kosovo, Metohija), Crnoj Gori, Makedoniji, Turskoj... Logika: neka nama nacije, a sa državom i maticom te iste nacije, šta bude. Zanimljivo bi, dakako, bilo vidjeti taj pojas nabrojanog, obojen na karti i dobro promisliti ima li tu Bosne na mapi. Ali, upravo su tako definirani korisnici bosanskoga jezika (Bosanski jezik, izd. 1991.), uz počudno isticanje argumentacije kako se "Mnoge grupacije Muslimana slavenskoga porijekla sve od Novopazarskog Sandžaka pa dalje na istok osjećaju Bošnjacima i jezik imenuju bosanskim, unatoč tome što se ne može ustanoviti njihovo eventualno bosansko porijeklo". I nije samo to "počudno"! Zanimljivi su i dokazi o tome da naziv "bosanski" pripada samo Bošnjacima ma gdje oni bili i ma odakle porijeklo vodili – u to se ime "potežu", vjerovali ili ne, svi franjevci, biskupi, isusovci, ulema, pisci i putopisci, svi Hrvati i Srbi i Bošnjaci iz daleke i bliže prošlosti, sa prostora Bosne i izvan Bosne, koji su ikad, u bilo kojem kontekstu spomenuli sintagmu "bosanski jezik", kao svoju ili kao tuđu (to im se nekome učini nevažnim) i to se nudi kao argumentacija da je bosanski jezik samo njihovo, Bošnjačko (nacionalno) ime za samo njihov jezik.

I mnogo je uz to još "počudnoga". I norma – pitanje je kome je ona kod Bošnjaka uopće namijenjena, da li samo Bosanskim Bošnjacima ili i ostalim Bošnjacima izvan BiH; ili: šta je u tom pogledu sa bh. Hrvatima/Srbima – hoće li imati zasebne norme, ni bosanske ni one iz Hrvatske/Srbije ili će prihvatati ove druge i slično. I stabilnost norme je upitna ako se zna da u Pravopisu bosanskoga jezika "predočene odluke i nisu konacne", ako već imamo dva i najavu trećeg pravopisa, pri čemu je prvi "obimnija knjiga, pisana najprije za jezičke stručnjake" (valjda da se zabave i svašta nauče), dok drugi treba da "često bude pri ruci učenicima, nastavnicima..." i ostalima, a treći da će se temeljiti valjda na prva dva, ali i neće baš sve isto propisivati itd., ili: šta bi bh. Hrvatima/Srbima značila izvana preuzeta norma kojom bi moguće ovladalo tek desetak posto korisnika (vidjeli smo kako je to išlo sa ekavicom u RS) itd. I kakva je uopće mogućnost da se svi dijelovi istog ali teritorijalno razbijenog naroda ujedine zajedničkim jezikom – standardološki, pa i komunikativno. Kako to provesti, primjerice, kod Bošnjaka izvan BiH kad mnogi od njih većma u školama uče hrvatski, crnogorski ili govore po (srbijansko)srpski. Dovoljno ih je golim uhom prislušnuti. Kako, recimo, kroatizirani bosanski jezik iz BiH (što jest tendencija) udjenuti u uho srbijanskobosanskog Sandžaka, Kosova i slično? Kako ne prepoznati u Zagrebu Hrvata iz Bosne? Kako naučiti prosječnog bh. Srbina da ovlada srbijanskosrpskim itd. Dakako, jezik Bošnjaka/Hrvata/Srba izvan Bosne blizak je jezicima prostora na kojima oni žive. Sve su to jezički a ne nacionalni zakoni. Slično je i sa jezikom Bošnjaka/Srba/Hrvata u BiH, pod uvjetom da je govor spontan i živ – život na zajedničkom prostoru intenzivira komuniciranje koje onda, po zakonima kontaktne lingvistike, jezičke raznolikosti umanjuje ili neutralizira.

Tako, otprilike i ukratko, izgleda naciokratsko djelovanje i tako stoje stvari u jeziku ili u vezi sa jezikom na prostoru naše domovine. Rezultati "na terenu" jesu sljedeći.

Nakon što su republike bivše Jugoslavije prerasle u zasebne države, dobile su svoje pripadajuće jezike, markirane istovremeno i teritorijalno i nacionalno: Hrvatska – hrvatski, ostatak Jugoslavije – srpski, sa ozbiljnim tendencijama i za izdvajanje crnogorskog, dok je Bosna i Hercegovina, politički tendenciozno, ostala u svakom pa i u jezičkom pogledu – razbijena. I svi će graditi ili su izgradili svoje standardne jezike – jezike sredine, državne, službene, jezike u javnoj upotrebi, kako hoćete, svi osim Bosne, za koju bi činik kazao da je "najbogatija" – što drugi imaju po jedno, ona ima tri. Tražili ste, reći će neko, i eto vam. Tačno je, ali dobismo što tražili nismo. Jer...

Prije ovog rata najavljivani su zahtjevi "da se jezik u BiH zove bosanskohrvatskosrpskim" i da nam je potrebna revizija norme a ne posebna norma i odvajanje u jeziku, te je isticano kako je "bosanskohercegovačka jezička stvarnost autohtona u svojoj ukupnosti i osebujnosti, i autentična koliko i hrvatska, srbijanska, crnogorska" (up. Bosanski jezik, 1991.). Nekad i sad – drastična je razlika. Zašto, i ko je za to "zaslužan"? Ko bi to znao i ko bi se usudio u ovaj vakat po tome "cackati" – mora da su za sve krivi građani kad je već i rat bio "građanski", no može biti da je i "vjetar" kriv, a insan se lahko povije.

Bilo kako bilo, u BiH dobismo tri nacionalna jezika umjesto jednog zajedničkog, teritorijalno markiranog (i po mogućnosti isto tako imenovanog), što su mu i u onaj prijeratni vakat, na temelju realnih lingvističkih procjena a ne političkih "vjetrova" (ili možda "vjetara"?) i komunisti autohtonost i autentičnost isticali i grčevito se za njega borili.

U dokumentima CK SK BiH od prije tridesetak godina ocijenjeno je "da BiH kao suverena i ravnopravna republika u SFRJ, ima pravo da sve svoje probleme u vezi sa upotrebom književnog jezika, rješava sama". Bila je to reakcija na hrvatsku "Deklaraciju" i srpski "Predlog" koji su tada procijenjeni kao "pokušaji koji predstavljaju nastavak hegemonističkih aspiracija prema BiH, koje su u prošlosti dolazile i s jedne i s druge strane".

Naravno da mi ne pada na pamet da hvalim bivši politički sistem, ali se ipak teško oteti asocijaciji naspram jednog dvosmislenog teksta iz nekog starog, bivšeg udžbenika u kojem se, otprilike, kaže da smo u prošlosti bili na rubu propasti i da smo onda, u ova bolja vremena, krenuli krupnim koracima naprijed.

Imali smo, u ono vrijeme, zajednički jezik i zajedničku normu. Neophodno je bilo temeljito je revidirati i uskladiti sa savremenom bh. jezičkom praksom, sa jezičkim osobenostima Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih u BiH, a ne trojako je mijenjati iz temelja.

Danas, pak, umjesto zajedničkoga jezika sredine (u državi BiH), imamo tri "dokrajčena" jezika sa tri "nedokrajčene" norme pa time i nekontrolisanu slobodu individualnog jezičkog ponašanja. Imamo politiku (možda i književnojezičku) bez principa, i gomilu neriješenih i nerješivih problema.

Kome li je (osim naciokratima) smetao i koga bi to u Bosni ugrožavao jedan zajednički jezik, sa jednom zajedničkom, fleksibilnom, tzv. konjunktivnom normom, po modelu "i ovo i ovo", i lahko i lako, i kahva i kafa i kava, i tlak i pritisak, i informisanje i informiranje, i sve ono što u Bosni zaista postoji, pa neka bira kome je što bliže i što mu je draže. Kao da sad pa nemamo istu takvu normu, primjerice u bosanskom jeziku, sa obiljem Bošnjacima (samima) nepotrebnih i nejasnih alternacija: greška/grješka, hurlik/urlik, ozličica/ozičica, dršćem/drhćem, dobrahno/dobrano, gorjenje/gorenje, instanca/instancija, keske/ceske (pa gen. samo kesketa), klaun/klovn, prekup/prijekup (mada: prekop v. prijekop), prelet/prijelet (mada: preletjeti), vlastelka/vlasteoka i tako dalje i tako redom, gdje god otvorite Pravopis, ili nema šta nema ili nema što zaista ima. No, nećemo ovdje o detaljima, studija bi se o tome mogla napisati, a mi smo u "cajtnotu s vremenom", rekao bi "po bosanski" jedan naš ministar (istina, kantonalni).

Zašto bi, pitamo se, nekome u BiH smetala makar zajednička norma (ako ne i zajedničko ime jezika) sa moguće približno istim brojem dubletnih rješenja (kao sada u bosanskom), ali onih što bi odražavali stvarno stanje u jeziku Bosne i Hercegovine i ostavljali mogućnost izbora prema nacionalnom, pa i regionalnom jezičkom osjećanju i ukusu. Kakvo bi to tek olakšanje bilo nastavnicima i učenicima, i medijima i javnim službama i službenicima, a Boga mi i mnogim pismenima što bi se, prema sadašnjem stanju, iznova trebali opismenjavati, ma kojoj nacionalnoj grupaciji pripadali.

Naravno, mogućnost zajedničke norme i normativa ne uključuje niti isključuje i problem nominacije jezika. Uostalom, i ovako se hrvatski i srpski naciokrati još uvijek protive bosanskom jeziku kao jeziku Bošnjaka. Smatraju da nije pošteno što su ovi to ime uzurpirali samo za sebe. Pa dobro, ali ko im brani da ga u BiH i oni sami prihvate? "Taman posla", reći će na to, jer oni imaju svoj hrvatski/srpski (iako im preci nisu uvijek tako mislili). Pa neka, i to je prihvatljivo (neka su barem neka prava u nas neupitna), ali valjda upravo stoga (!), oni insistiraju da Bošnjaci po svojoj volji (?) svoj jezik nazovu Bošnjačkim. Zauzvrat, Bošnjaci naziv "bosanski" proglase (samo) svojim tradicionalnim imenom jezika, na vakat definišu korisnike jezika (ne ostavljajući prostora drugim nacijama u BiH), te navrat-nanos sroče normu (ortografsku, uz neuspjeli pokušaj standardiziranja leksike), ali takvu u kojoj će svi drugi morati "naći dlaku". I, naravno, osta tako Bosna (i Hercegovina) bez jezika bosanskog.

Ruku na srce, da je volje i danas bi tome bilo lijeka il' iladža? Ne bismo li jezik (zajednički?) u državi (zajedničkoj?) mogli nazvati:

a) bosanski kao spoj nacionalnih izraza: (bosansko)hrvatskog, (bosansko)srpskog i (bosansko)Bošnjačkog ili

b) bosanskohrvatskosrpski (bhs) – redoslijed nije bitan ili

c) bosanski/hrvatski/srpski – opet nebitnoga poretka, ili slično.

Mogli bismo, naravno, po volji naroda, kako hoćemo (osim "lonac", dabome), ali pod uvjetom da jezik ne "razbijamo". I da nas naciokrati napokon prestanu "pritiskati političkim tlakom". Ako je pak sve ovo samo iluzija, neka onda bude bosanskoga makar u Bošnjaka i u Bosanaca, kojih (ovih drugih) posigurno ima, možda i neočekivano mnogo, osobito među mladima, i bit će ih mnogo više ohlade li naciokratski apetiti za međunacionalnim distancama – u svemu, pa i (a možda i najprije) u jeziku. U suprotnom, moglo bi se desiti da ne samo bosanskoga već ni Bosne (i Hercegovine) ne bude ni u koga.

 

Dani 132., 10.12.1999.

BOŠNJAČKI ILI BOSANSKI

Piše: Radoslav DODIG

SIROVINA JE SLIČNA
Za početak, riječ-dvije o nazivu bosanski-Bošnjački jezik i dvojbama koje su se u zadnje vrijeme pojavile oko toga. Ja sam kao član Ustavotvorne skupštine BiH 30. ožujka 1994. sudjelovao u proglašenju Ustava FBiH. U tekstu Ustava na engleskom jeziku u čl. 6. pisalo je da su službeni jezici u Federaciji "bosniac and croatian languages". U neslužbenu prijevodu na hrvatskome jeziku pisalo je "Bošnjački jezik", dok sam u zastupnika Bošnjaka zamijet
io izraz "bosanski jezik". Prije samog glasovanja o usvajanju Ustava tražio sam u raspravi (jedini sam ja u njoj sudjelovao) da mi se odgovori koji je naziv, Bošnjački ili bosanski, mjerodavan. Predsjedatelj Skupštine Mariofil Ljubić odgovorio mi je da će to prije objavljivanja u Službenim novinama FBiH usuglasiti Komisija za utvrđivanje istovjetnosti tekstova na dvama jezicima. Uskoro sam i sâm bio imenovan u navedenu Komisiju. Međutim, ona se nije nikada sastala da utvrdi istovjetnost ustavna teksta, ni u 1994., a niti do rujna 1996. do kada joj je trajao mandat. Uskoro je 21. srpnja 1994. objavljen tekst Ustava na hrvatskome jeziku, gdje je stajalo "bosanski jezik". Tražio sam od predsjedavatelja Skupštine da kaže tko je verificirao hrvatski tekst, posebice kada je čl. 6. u pitanju. On mi je rekao da je glavni tajnik Ustavotvorne skupštine Avdo Campara 1. kolovoza 1994. uputio pismo Službenim novinama FBiH, u kojemu traži od izdavača da u tekstu na hrvatskome jeziku zamijeni izraz "Bošnjački jezik" s izrazom "bosanski jezik", kao da je došlo do pogreške. Gledajući pravno, tajnik nije imao kompetencije za davanje ispravka i tumačenje ustavna teksta. To je mogla samo skupštinska Komisija, odnosno sama Skupština.

Tu činjenicu iznosim poradi toga što se nije poštivala pravna procedura i što se još tada 1994. nije radilo na usuglašavanju tekstova Ustava između hrvatskih i Bošnjačkih zastupnika. Nitko ne spori jednome narodu da svoj jezik naziva kojim hoće imenom, što znači da nitko ne niječe pravo Bošnjacima da svoj jezik zovu bosanskim. Čudno mi zvuči da postoji "Bošnjačko jezično biće", "Bošnjačka jezična baština", "Bošnjačka književnost" i "Bošnjački narodni govori", a jezik bosanski. Netko će možda reći da su se u popisu stanovništva 1991. Bošnjaci izjasnili da govore bosanskim jezikom. Točno, ali to obvezuje samo Bošnjake. Ako idemo istom logikom dalje, tko može osporiti Hrvatima da na hrvatskome jeziku taj jezik nazivaju Bošnjačkim, jer htjeli mi to priznati ili ne, radi se o jeziku Bošnjaka. Ovako, moglo bi se pomisliti da se izrazom bosanski jezik želi sutra nametnuti jedan unificiran, da ne kažem unitaran jezik, kojim se govori u cijeloj Bosni.

Ja osobno nemam ništa protiv naziva "bosanski jezik", ali sam htio pokazati da su se sve dvojbe oko naziva jezika trebale razriješiti znatno ranije poštujući proceduru i tražeći suglasje. Poznat vam je počest strah u Hrvata, katkad opravdan a katkad neopravdan, o Bošnjačkoj dominaciji kao znatno brojnijega naroda u FBiH. O tome sam pisao u dnevnim novinama u više navrata u razdoblju 1994. - 1996., ali je tada malo koga to zanimalo. Možda bi jedan znanstveni skup oko naziva i ustroja službenih jezika u FBiH mogao riješiti, barem na stručnoj razini, navedene dileme.

Ne bih se složio s tvrdnjom da Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića preferira hrvatski jezik, odnosno da mu je bliži nego srpski jezik. O tome sam pisao neposredno nakon izlaska Pravopisa iz tiska (Večernji list, 6. 10. 1996., str. 18.). On je kao pravopis meni prilično nepraktičan, još konkretnije nepouzdan. Pun je dvojnih rješenja (dubleta). Pravopis je da normira i propise pravilne oblike. Ako ih jezična praksa ne prihvati, onda se oni mijenjaju u novome izdanju. Evo, primjerice, više tih pravopisnih nedorečenosti – dvostrukih pravopisnih rješenja, u kojima se ne može prepoznati bliskost s hrvatskim jezikom: Može završetak -ioni i -ijski (asimilacioni i asimilacijski), može završetak biti -kinja ili -ica (ekonomistkinja i ekonomistica), isto tako mogu se pisati dvostrukosti branilac/branitelj, saborac/suborac, ovlašćen/ovlašten, kisik/kiseonik, minut/minuta, vizualan/vizuelan, skrob/škrob, zaliv/zaljev.

Prešao bih na živi praktični jezik u medijima, novinstvu i izdavaštvu. O jeziku koji se govori na televiziji i radiju (TV BiH i Radio BiH) ne mogu puno govoriti jer ih rijetko slušam i gledam. Osvrnuo bih se na jedan primjer u novinama. Preda mnom je dnevni list Oslobođenje od 1. 10. 1999. Na petoj stranici nalazi se tekst Evropa na Balkanu, Balkan u Evropi, koji je napisao Jadranko Prlić. Doduše, ne mogu reći je li to osobno piše ministar Prlić ili je to redigirao netko iz njegova kabineta. Tekst je, koliko se vidi, uglavnom pisan na hrvatskome jeziku. Ali ima tu više pogrešaka i jezičnih nezgrapnosti, pa ne možemo govoriti o korektnoj hrvaštini. Čudi me jedna druga stvar. Oprema teksta (naslov, nadnaslov i međunaslovi) očito je urednička. Na kojemu je jeziku ta oprema? Teško je reći je li u pitanju bosanski/Bošnjački jezik? Naime, u jednome naslovu piše Dejton, a ispod njega odmah Prlićevo Dayton. Koliko znam, Halilovićev pravopis prvo savjetuje pisati izvorno vlastita imena, pa u zagradi navesti izgovor. Znači, dobili smo jedan tekst mješanac. Nešto poput gemišta. Ako su sastojci tog gemišta – vino i mineralna u piću, u tekstu prlićevština i oslobođenština – loši, govorimo o lošemu gemištu. Mislim da bi korektno, uputno i pedagoški ispravno, trebalo jedan tekst pisati na jednome jeziku sa svim njegovim pravopisnim, stilskim i morfološkim osobinama, pa makar koji to jezik bio.

Slično je s materijalima u Skupštini FBiH. Tamo zastupnici Hrvati i Bošnjaci (a i ostali) dobivaju nacrte i prijedloge zakona, odluka i zaključaka na hrvatskome i bosanskome/Bošnjačkome jeziku. Međutim, ne radi se tu ni o hrvatskome niti o bosanskome/Bošnjačkome jeziku, barem kada je propisani jezični ustroj u pitanju. Primjerice, u materijalima na "hrvatskome" jeziku, za razliku od "bosanskoga", piše članak, glede, u svezi, tisuća i čimbenik, pa se materijal doimlje kao hrvatski uradak. Šteta je mrciti toliko papira, vremena i novca ako će stajati samo desetak leksičnih razlika. Ne čini samo jedan jezik leksik, njegovo rječničko blago, već morfologija, sintaksa, stil, akcentuacija i puno drugih jezičnih segmenata da bi se valjano opisao jedan jezik. Možda bi bilo bolje jedan mjesec sve materijale pisati na hrvatskome, pa onda drugi mjesec materijale na bosanskome/Bošnjačkome jeziku.

Mislim da je glavni cilj našega Okruglog stola bio barem označiti glavna pitanja. Ja bih na kraju predložio da se organizira (teško je u ovome trenutku reći tko) relevantan stručan skup o jezičnoj problematici u FBiH (prvo jezikoslovci sviju profila, složni, suprotstavljeni i drugi, pa onda svih političara različitih stranaka i profila). Nakon toga bila bi barem polazišta jasnija.

 

 

Piše: Ivo Pranjkov

SIROVINA JE SLIČNA

Svoj prilog raspravi o jezičnoj situaciji u BiH iznijet ću u obliku teza:

1. Jezična situacija u BiH objektivno je izrazito kompleksna, ništa manje kompleksna negoli i cijela općepolitička situacija u toj državi. Zato je potrebno puno dobre volje da bi se vodila jezična politika koja bi zadovoljavala sve tri konstitutivna nacionalna entiteta, a svjedoci smo, nažalost, da dobra volja nerijetko na svim stranama posve izostaje.

2. Nijedan nacionalni entitet svoje standardnojezične probleme ne bi smio rješavati na račun drugoga ili trećega entiteta jer to ničiju jezičnu situaciju ne bi, pogotovo ne na duže vrijeme, popravilo, nego bi je još i pogoršalo. Jedini je ispravan put potpuna i dosljedna ravnopravnost.

3. U zadnje se vrijeme u Bosni i Hercegovini vrlo često čuje pitanje je li riječ o jednome ili o trima jezicima. Odgovoriti se može da nije riječ ni o jednome ni o trima jezicima, nego i o jednome i o trima, i to istodobno. Može se također reci da je riječ o jednom jeziku s trima standardima (kao što procitah ovih dana), ali s napomenom da ni standardi nisu nista drugo nego jezici. Riječ je dakle o velikim dijelom istoj ili posve slicnoj jezičnoj sirovini, ali s trima sociolingvističkim, standardnojezičnim pojavnostima.

4. Insistiranje na nekom jedinstvenom standardnom jeziku za sve tri konstitutivna nacionalna entiteta mislim da bi bilo posve nerealno, a i nepotrebno jer je notorna cinjenica da i Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svoje jezične posebnosti, na koje su sve etnije bez izuzetka izrazito osjetljive. Osim toga, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svaki svoju kulturnu i jezičnu povijest, koja je također, da tako kažem, sastavni dio pojedinih standardnih idioma.

5. I bosanskohercegovački Srbi i bosanskohercegovački Hrvati imaju pravo participirati u onom tipu standardnoga jezika kakav je u uporabi u Srbiji (Jugoslaviji) odnosno Hrvatskoj. To međutim, po mom sudu, nikako ne znači da oni ne mogu ili da ne smiju imati i svojih standardnojezičnih, a pogotovo kulturnopovijesnih specifičnosti naprosto zato što je činjenica da su ih imali i da ih imaju. Kad je riječ o Bošnjacima, mislim da su dosadašnji napori uloženi u standardizaciju bosanskoga jezika urodili solidnim plodovima (pritom posebno imam u vidu Pravopis bosanskoga jezika kolege Senahida Halilovića), ali bi se moralo voditi računa o tome da je još uvijek riječ o samim počecima standardizacije te da se u Bošnjačkoj sredini osjeća izraziti nedostatak sociolingvistički dobro obrazovanih kadrova (što ne znači da se taj nedostatak ne osjeća i kod Srba odnosno Hrvata, posebice bosanskohercegovačkih).

6. Sam naziv bosanski jezik ima određenu tradiciju i opravdanje, što ne znači ni da je savršen ni da je jedino moguć. U svakom slučaju, mislim da Bošnjaci imaju na njega pravo i da im to pravo nitko ne bi trebao osporavati. Ako bi međutim taj naziv pretpostavljao bilo kakav vid jezične unitarizacije ili nametanja određene državne jezične politike odnosno političke volje Hrvatima i/ili Srbima, onda mislim da je takva jezična politika unaprijed osuđena na neuspjeh. Štoviše, mislim da bi nastojanja toga tipa još više zakomplicirala ionako kompliciranu jezičnu situaciju u BiH.

7. Posebno je pitanje jezika kao nastavnog predmeta u osnovnim i srednjim školama, pa i na fakultetima, tj. pitanje planova, programa, udžbenika, priručnika i sl. S obzirom na to, u posljednje se vrijeme čuju prigovori da se Hrvati koriste programima i školskom literaturom iz Hrvatske, a Srbi iz Srbije. Mislim da oni načelno imaju pravo i na to, ali ne mislim da bi bilo dobro kad bi im to postala stalna praksa naprosto zato što u nastavi materinskoga jezika i književnosti (kao npr. i u nastavi povijesti ili zemljopisa) ima sadržaja kojima je nužno posvetiti posebnu pozornost i u programima i u udžbenicima.

8. Za autore planova, programa, udžbenika, priručnika i sl. treba, koliko je god to moguće, nastojati birati ljude koji nisu opterećeni dnevnopolitičkim ili politikantskim interesima i ambicijama. To ne treba činiti, bar ne u prvom redu, zbog osjetljivosti ili obzira prema drugim nacionalnim entitetima, nego zato što će nedoučeni, nacionalno previše zagriženi ili mržnjom zadojeni autori najviše štetiti onima kojima su njihova djela namijenjena. Pod tim naravno ne podrazumijevam pojedine tipove nacionalnog osvješćivanja pa ni pojedine tipove nacionalizma jer, po mom sudu, ima i nacionalizama koji nikome ne bi smjeli biti zazorni. Ako naime nacionalizam podrazumijeva njegovanje svoga standardnog idioma ili brigu o jezičnoj kulturi, poznavanje nacionalne prošlosti i baštine ili nastojanje da se i drugi upoznaju s pojedinim nacionalnim vrijednostima, onda tu nema niti bi smjelo biti ičega zazornoga. Naprotiv, ako Bošnjak čita i cijeni primjerice Mula Mustafu Baseskiju, Srbin Petra Kočića, a Hrvat fra Grgu Martića, onda je to prirodno i poželjno stanje stvari jer poznavanje i objektivno vrednovanje vlastite (dakako i tuđe) nacionalne prošlosti i kulture čovjeka oplemenjuje, a ne čini ga isključivim, što ipak u svim našim sredinama ima ljudi, čak i vrhunskih intelektualaca, koji vrlo dobro poznaju svoju nacionalnu povijest i kulturu, a ipak su isključivi ili čak skloni ratnohuškačkim manifestacijama, nije kriva ta nacionalna povijest ili kultura, nego ipak nesto što je s njome obično u suprotnosti.

9. Kad je riječ o "standardnojezičnim pravima", u posebno su teškoj situaciji ljudi koji u određenim područjima i/ili gradovima čine izrazitiju manjinu. Svjedoci smo uostalom kako takve manjine svakodnevno bivaju zakidane za pravo na svoje škole, svoje programe, svoje kadrove, svoje pismo, svoj standardni jezik itd. Takva zakidanja uvijek su bolna i imaju u pravilu teške posljedice, ali se naravno događa i to da se takvim pojavama i manipulira u političke svrhe, što je, po mom sudu, još manje dopustivo. Iako smo svi svjesni toga da će praksa nažalost još dugo biti u neskladu s deklariranim pravima, tim više što mnoga pitanja još nisu riješena ni na deklarativnoj razini, ispravna načelna sugestija s tim u vezi mogla bi izgledati otprilike ovako: Neka nijedan nacionalni entitet ne traži za se ona prava koja nije osigurao ili koja nije spreman osigurati manjinskom entitetu na području na kojem ima većinu. Neka primjerice Hrvati ne traže jezična prava za svoje sunarodnjake u Travniku ili Bihaću ako ih nisu osigurali ili ih nisu spremni osigurati za Bošnjake u Stocu ili Busovači. I – naravno – obrnuto.

 

Dani 134.,29.12.1999.

BOSANSKI JEZIK POSTOJI

Priredili: Jagoda Jurić-Kappel i Mile Stojić

Povodom jubilarne proslave sto pedesete godišnjice utemeljenja institucionalizirane slavistike na Bečkome sveučilistu početkom oktobra ove godine, na prigodnim mjestima u Beču održana su dvadeset i tri predavanja koja su imala za temu Beč i slavenski jezici i književnosti. Predavači su bili ugledni svjetski slavisti. Tri su predavanja bila posvećena, jedno u cijelosti a dva posredno, i problemu današnjega bosanskog jezika. Profesor Werner Lehfeldt sa slavistike u Göttingenu (Njemačka), autor dviju knjiga i brojnih članaka o alhamijado pismenosti te suizdavač i koautor zapažene knjige Jugoslavenski dezaster (Das jugoslawische Desaster, Wiesbaden 1995), već duže vremena s velikom pažnjom prati jezični razvoj na bosanskohercegovačkome terenu o kojemu je više puta pisao. U Beču je ovaj veliki prijatelj i zagovornik Bosne održao predavanje O jezičnom pitanju u Bosni (Zur Sprachfrage in Bosnien).

Pošavši od poznate prokallayevske izjave Vatroslava Jagića, u svoje doba najuglednijega svjetskog slavista, o postojanju bosanskoga jezika, date krajem prošloga stoljeća, 1896. god., u austrijskome Parlamentu, profesor Lehfeldt je podsjetio na neke teoretske pristupe jezičnoj problematici u Bosni i Hercegovini te prikazao novije knjige Bošnjačkih autora posvećene povijesti i normiranju bosanskoga jezika.

Dajući pravo Bošnjacima nazivati svoj jezik i dotjerivati ga prema svojim potrebama, Lehfeldt je utvrdio, između ostaloga, da su Bošnjaci najduže zadržali i njegovali posvojče – srpskohrvatski jezik, iako niti u njegovu nazivu niti u njegovoj normi nije bilo njihova imena ni njihove književno-kulturne tradicije.

Na temelju analize nekih bosanskih novina, profesor Lehfeldt je ustanovio da se jezik medija posljednjih godina, u odnosu na predratno stanje, nije značajno promijenio. Ne primjećuje se nikakva isforsirana "Bošnjakizacija" jezika. Na kraju predavanja njemački je profesor predložio razgovor o problematici bosanskoga jezika, a ekipa Dana koja je pratila ovo predavanje četvorici uglednih slavista – Daliboru Brozoviću, Radoslavu Katičiću, Gerhardu Neweklowskom i Werneru Lehfeldtu, postavila je sljedeća pitanja: postoji li bosanski jezik; ako postoji, kako ga definirati te kako svaki od njih ocjenjuje sadašnju jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini? Evo njihovih odgovora.

Profesor dr. Dalibor Brozović, akademik, ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Zagreb, Hrvatska: Kada postoji ljudska zajednica koja želi imati svoj vlastiti jezik, onda ona na to ima bezuvjetno pravo. U Bosni i Hercegovini Bošnjaci žele poseban jezik i oni na nj imaju pravo bez ikakve sumnje. On još nije u podrobnostima izgrađen, ali već postoji bar u načelu, i kada bude posve formiran i u svakoj pojedinosti prepoznatljiv, i kada bude u općoj uporabi zajednice koja ga želi, bit će kao svaki drugi jezik.

Sada je još rano da se Bošnjački jezik definira prema svojim konkretnim osobinama, jer one još nisu definitivno utvrđene, ali bit će onakve kakve ih Bošnjački narod želi. Tko hoće, ima ga pravo zvati i bosanskim jezikom, ali takav je naziv dvoznačan, jer može biti shvaćen i kao jezik svih građana Bosne i Hercegovine, pa zato taj naziv ne obvezuje sve građane BiH. U svakom slučaju, bosanskohercegovački Hrvati žele za sebe hrvatski jezik isti kakav je u Republici Hrvatskoj, ne prihvaćajući nikakva drugog jezika niti žele izgrađivati kakav poseban bosanskohercegovački hrvatski. Mislim da je sličan stav i bosanskohercegovačkih Srba. Rekao bih da je sadašnja jezična situacija u Bosni i Hercegovini naprosto u previranju.

Prof. dr. Radoslav Katičić, akademik, slavistika, Beč, Austrija: Da! Bolje je, međutim, zvati ga Bošnjački jer to nije jezik svih Bosanaca. Sveukupnost jezičnoga izraza kojim se služi i kojim se služila, u kojem živi i u kojem je živjela etnička skupina Bošnjaka (bosanskih muslimana) danas se može smatrati njihovim nacionalnim jezikom. Nesređenim i zbunjenim. Nije još doista postignuta sigurnost u tome što jest i što nije Bošnjački jezik. No to je, čini se, iz dana u dan sve bolje. Gore je to što se uporno pokazuje težnja da se u Bosni ospori legitimnost hrvatskomu jeziku za Hrvate i srpskomu za Srbe. To se sada najneposrednije očituje u odbojnom odnosu prema hrvatskomu u Federaciji, a trenutačno je dobilo, čini se, i potporu međunarodne politike. Time se Hrvatima u Bosni osporava hrvatski jezik, što je posve neprihvatljivo, a uz to trajno otežava da se hrvatska javnost uvjeri u to da je opravdano priznati Bošnjački jezik bez pridržaja. Isto će pitanje, dakako, postati aktualno i za Republiku Srpsku i za srpsku javnost. Ako se to ne riješi, ostat će odnosi zatrovani.

Prof. dr. Gerhard Neweklowsky, slavistika, Celovec/Klagenfurt, Austrija, autor knjige Bosanskohercegovački Muslimani. Istorija/Povijest. Običaji. Kultura svakodnevnice. (Die bosnisch-herzegovinischen Muslime. Geschichte. Bräuche. Alltagskultur. Klagenfurt 1996): Bosanski jezik postoji kao standardni jezik. Njegovo ime ima dugu tradiciju. Bosanski jezik stvoren je političkom odlukom odnosno političkim prilikama i to djelatnošću onih ljudi koji su za to nadležni i ovlašćeni. Napisani su nužni priručnici. Bosanski jezik je vrlo sličan hrvatskom i srpskom jeziku, sa nekim fonetskim, leksičkim i stilističkim posebnostima. Čitajući dnevne novine (Oslobođenje) i tjednike/sedmičnike (Dani, Ljiljan), mogu konstatovati da se novinarski jezik nije mnogo promijenio u odnosu na prije desetak godina. Ima nešto više kroatizama, ali ne puno, nešto više specifično bosanske leksike, opet ne puno. Fonetske posebnosti (h) ionako su malo frekventne. Jezik u Republici Srpskoj određuje se namjerno prema beogradskom standardu (čitao sam sedmičnik Oslobođenje), ipak ne konsekventno, bilo je miješanja ekavskog i ijekavskog izgovora. Situacija na TV-u je slična. Gledao sam TV Sarajevo i Pale. Boravio sam u Bosni i Hercegovini 1997., 1998. i 1999. god., svaki put između četiri i sedam dana. Novine se dobijaju i u Austriji. Dane čitam ponekad na Internetu. Imam sljedeći utisak: Bosanski jezik danas je produženje onog srpskohrvatskog jezičkog tipa koji se i ranije upotrebljavao u BiH i koji se i ranije razlikovao od zagrebačkog i beogradskog tipa jezika. U tom smislu bosanski jezik ima svoju tradiciju do raspada srpskohrvatskog kao varijanta, sada kao jezik. (Pri čemu treba dodati da uvijek ljudi definišu šta je jezik. Po prirodi stvari nema definicije šta je jezik.)

Prof. dr. Werner Lehfeldt, slavistika, Göttingen, Njemačka: Za mene je nesumnjivo da postoji bosanski jezik. To proizlazi iz moga uvjerenja da svaki narod ima pravo obilježavati jezik kojim se služi onako kako on drži ispravnim. Smatram potpuno razumljivim da osobito muslimanski stanovnici Bosne i Hercegovine nisu više spremni upotrebljavati za svoj jezik naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski", jer u tom nazivu oni sami bivaju istovremeno negirani, iako dijalektalnu osnovicu zajedničkoga jezika štokavaca, za kojim je težio Vuk Karadžić, treba tražiti upravo u Hercegovini. Naziv "srpskohrvatski" ili "hrvatskosrpski" za jezik muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine, Bošnjaka dakle, danas je utoliko nepodobniji ukoliko se u Hrvatskoj odnosno Srbiji upotrebljavani standardni jezici sve više udaljuju od bivšega "srpskohrvatskog" odnosno "hrvatskosrpskog" jezika. Što se tiče definicije bosanskoga jezika, držim se stava Senahida Halilovića u Pravopisu bosanskoga jezika (Sarajevo 1996, str. 6). Prema njemu je bosanski jezik materinski jezik Bošnjaka i drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i onih koji žive izvan ove zemlje ako oni prihvataju bosanski jezik kao svoj jezik. Bitno je, i ja to veoma pozdravljam, da Bošnjaci ne zahtijevaju da bosanski jezik postane isključivo njihovom "svojinom" nego da namjeravaju govoriti i pisati jezikom zajedničkim svim ostalim narodima njihove zemlje. Da li i koliko će se ova želja moći ispuniti zavisi u prvom redu od toga jesu li Srbi i Hrvati u BiH spremni prihvatiti ovu "ponudu" i, dalje, od toga kako će izgledati norma i uzus bosanskoga jezika. Ja zato mislim da bi forsirano "Bošnjakiziranje" bosanskoga jezika pridonijelo otuđivanju Srba i Hrvata u BiH od ovoga jezika tako da bi Bošnjaci tada ostali sami s bosanskim jezikom. Teško je nekomu ko ne živi u zemlji korektno ocijeniti sadašnju jezičnu situaciju u BiH. Moje predstave o tome zasnivaju se isključivo na lektiri bosanskih novina i časopisa koji se mogu kupiti u Njemačkoj. Time je obuhvaćena samo jedna oblast primjene jezika – druge oblasti ostale su mi nepristupačnima. U svakom slučaju, čine mi se važnim sljedeća zapažanja: U brojevima novina i časopisa iz BiH, koje sam do sada analizirao – Ljiljan, Oslobođnje, Dani – nisam mogao ustanoviti tragove forsiranoga "Bošnjakiziranja", osobito nikakve forsirane primjene tzv. turcizama. Fonem h se u njima također ne upotrebljava ni svuda niti konsekventno tamo gdje bi mu prema kodificiranoj normi bilo mjesto. Čak je i Alija Izetbegović upotrijebio u jednom intervjuu lako umjesto lahko i sl. Osim toga, primijetio sam da naporednost "srbizama" i "kroatizama" u jeziku novina, poznata iz vremena prije 1990. god., i dalje živi, iako se pojedinačni članci u ovome veoma razlikuju. Ovi zaključci bi se još morali provjeriti obimnim istraživanjima. Čini mi se, dakle, da se u jezičnoj supstanci do sada malo što izmijenilo. Bosanski jezik je znatno manje "Bošnjakiziran" no što je hrvatski jezik "kroatiziran" i srpski jezik "srbiziran". Izgleda, ipak, da će bosanski jezik tokom vremena dobiti samostalnu, nezamjenljivu fizionomiju i to jednostavno zbog toga što se hrvatski i srpski jezik sve više od njega udaljuju. Nastala je neobična situacija: oba naroda, koja su "srpskohrvatskome" jeziku dala svoje ime, ne žele više imati posla s tim nevoljenim djetetom i prepustaju ga jednom trećem narodu o čijem imenu se nikako nije vodilo računa pri nazivanju jezika do raspada Jugoslavije.

(Kraj)