HOME

 

Branko Radičević (1824 – 1853)

Branko Radičević rođen je 28. marta 1824. godine u Slavonskom Brodu. Dobio je ime Aleksije, a kasnije ga, pred izlazak prve knjige, promeni u Branko.Osnovnu školu završava u Zemunu. U Zemunu se školuje od 1830. do 1835. nakon čega upisuje gimnaziju u Karlovcima. U Karlovcima ostaje do 1841.godine.

Ne zna se ima li mesta u našoj zemlji koje je tako vezano za nekog našeg čoveka, kao Karlovci za Branka.U gimnaziji, samo po imenu srpskoj, kako je Vuk znao reći, predavalo se na nemačkom i latinskom jeziku.U to vreme Vuk Karadžić je već bio počeo borbu za narodni jezik.Svi profesori karlovačke gimnazije bili su protiv Vuka, jedni iz uverenja,drugi iz straha od gubitka službe. Pa ipak se Aleksije Radičević, jedini od svih đaka usudio da jednu latinsku lekciju prevede na srpski jezik i napiše je Vukovim pravopisom. Profesor ga zbog toga nije kaznio. Ta sveščica ostala je kao dokaz Brankove naklonosti prema narodnom jeziku i kao jedan od prvih tragova njegovog smelog i samostalnog duha.

O Branku i njegovom bratu Stevanu jedan njihov kolega iz gimnazije je zabeležio: ”Njih dvojica uneli su u omladinu ponosa i poleta. Pored njih osetili smo novi život”. Školovanje zatim nastavlja u Temišvaru, ali ubrzo prelazi u Beč i od 1843. godine, s malim prekidima živi tamo do smrti. Prvo je tri godine slušao prava, dok nije shvatio da ga to više ne interesuje.

Od 1850. godine uči medicinu i poslednje mesece svog života provodi u Beču. Mina Karadžić piše o sećanju svoje majke koja je bila uz Branka dok je bolovao i kad je umro:”Još jedanput zahvalno pogleda, još jedanput se umorno osmjehne, pa onda se naže; a ono divno srce što je toliko osjećalo, toliko se nadalo, toliko htjelo, presta kucati…”
Umro je 18. juna 1853. i sahranjen na Sankt-Marksov
om groblju.

Predosećajući skori kraj, on ispeva:
“Al kad mi se veće smrći mora,
Nek se smrkne izmeđ ovi gora”

1883.godine su Brankovi posmrtni ostaci preneti iz Beča i sahranjeni na Stražilovu kod Sremskih Karlovaca. Na spomeniku je napisano:
“Mlogo hteo, mlogo započeo
čas umrli njega je pomeo.”

Branko je u književnosti progovorio samo svoje prve reči. Pa ipak, i to je bilo dovoljno da ne umre. Samo stihova o Branku Radičeviću je napisano više nego ih je on sam napisao,a da se ne spominju silne krit
ike, eseji, studije i članci. Hiljade mladih svake godine posećuje Stražilovo i Brankov grob da otpevaju pesme koje je Branko već odavno otpevao svetu.

Kad je odštampana njegova prva knjiga zabeleženo je da se pojavio “jedan gotov, savršen pesnik”. U to vreme borbe za narodni jezik konačno se pojavljuje i Vukov prevod “Novog Zavjeta”, Daničićev “Rat za srpski jezik i pravopis” kao ‘teška artiljerija Vukove nauke’ i veliki “Gorski vijenac”. I konačno ‘došlo je vreme da i Branko pokrene u boj laku konjicu svojih stihova’.

Krajem 1847. pojavila se njegova prva knjiga pesama. Pesme mladosti, ljubavi i rodoljublja pune su vedrine, vitalnosti, vragolanske žudnje za životom. Drugu knjigu izdaje 1851., a treću objavljuje njegov otac posle pesnikove smrti 1862.godine.

Branko je bio sjajno obdaren pesnik svoga vremena, bio je svoj i nov, rekao je svoje prvi, dok je srpski književni jezik još tražio sebe. I posle mnogo godina oseća se autentičnost Brankovih stihova, njegove pesme su bezvremene, tople i velike

 

 

Jovan Paču (1847.-1902.)

Jovan Paču (Aleksandrovo kraj Subotice, 17. III. 1847. - Zagreb, 30. X. 1902), kompozitor i pijanista. Lekar. Još za vreme školovanja u Subotici istakao se kao nadareni pijanista, pa je već 1863. godine svirao na javnom koncertu. Paralelno sa studijama medicine u Pragu (koju je studirao i u Pešti) učio je privatno kod Bedřicha Smetane.

Godine 1866. nastupio je na Omladinskoj skupštini u Novom Sadu i od tada, uz lekarsku profesiju, redovno je koncentrirao. Svirao je u Beču, Budimpešti, Kijevu (prvi srpski pijanista u carskoj Rusiji), Beogradu, Osijeku, Kikindi, Pančevu, Vršcu i mnogim mestima Srbije i Vojvodine. Uz neizbežan salonski virtuozitet isticao se briljantnom tehnikom, a na koncertima je često izvodio dela srpskih kompozitora, svojih savremenika, kao i vlastite kompozicije i aranžmane narodnih melodija. Iako se služio veoma jednostavnom kompozicijskom tehnikom, njegove kompozicije na narodne teme ili u narodnom duhu bile su toliko omiljene da ih je narod prihvatio kao svoje (npr. "Brankovo kolo", nastalo povodom prenosa kostiju Branka Radičevića iz Beča na Stražilovo, 1883.). Pačuovi koncerti imali su veliko patriotsko značenje, naročito u Ugarskoj, gde su se Srbi borili za svoja nacionalna prava. U njegovim kompozicijama reflektuje se, uz romantičarski patriotski izraz, i bidermajerski salonski stil briljantno virtuoznog karaktera. Mnoge narodne i gradske melodije harmonizovao je za hor i klavir, a napisima o muzici sarađivao je u više časopisa i dnevnih listova ("Danica", "Javor", "Matica").

Glavna dela