Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

Hrvatska riječ, Subotica - Srbija, informativno-politički tjednik (izlazi od 2003.),

11. 02. 2005.
(Vjerojatno ne) Piše (ali je potpisao): Dujo Runje,
predsjednik HDZ-ova ogranka za Srbiju (Demokratska zajednica Hrvata Vojvodine), poznat po lobiranju za utapanje Bunjevaca u Hrvatski nacijski korpus)

Što stručnjaci za jezik u Srbiji misle o književnom jeziku

Znanost u klin a politika u ploču

Nemojmo praviti svjetska čuda, ne izmišljajmo toplu vodu. Nemojmo dijalekt pretvarati u standardni jezik jer to on nije. On je narodni a ne književni jezik. Standardizacija hrvatskog jezika je završena. Zašto se s tzv. bunjevačkim jezikom netko poigrava s nečim što je nama tako sveto? Gdje su konzultirani stručnjaci i koji su to? Je li to zaštita hrvatske nacionalne manjine?

Koliko smo uspjeli saznati, uskoro će se u Službenom listu Vojvodine i objaviti nastavni plan i program za I. i II. razred osnovne škole, za predmet materinji jezik s elementima nacionalne kulture pod nazivom: "Bunjevački jezik s elementima naciona
lne kulture". Naime, na taj je predmet stigla suglasnost od Ministarstva prosvjete i sporta Republike Srbije.
Kada je riječ o spomenutom Ministarstvu - ništa novo. Zaslugom bivše ministrice iz planova i programa je bio najuren Darwin, pa ne vidimo da je u
zemlju čuda kakva je sve više Srbija, baš u vrijeme zimske idile dok traje snijeg, ikakvo veliko čudo da je preko noći nastao i postao bunjevački jezik. Ono za što su potrebna stoljeća, nekima je dovoljan dekret. Teško da se za Pedagoški zavod Vojvodine može reći da je to znanstvena institucija koja obećava boljitak građanima Vojvodine, a za Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu Vojvodine da dijeli struku od politike.

DIJALEKT - JEZIK NAŠE INTIME: Ovom prigodom bavit ćemo se jezikom i to kako ga
vide stručnjaci za jezik u Srbiji putem stručne i udžbeničke literature. Naime, znanost ima svoje zakonitosti i one ne ovise od dnevne politike ili želja pojedinaca.
Normalna je i prirodna pojava da čovjek ono što mu je bliže smatra i boljim i ljepšim. To
je ono što dobro poznajemo i u čemu se s lakoćom krećemo. To je naš "atar". Tijekom povijesti poznat je odnos podrugljivosti prema tuđim govorima i tu nema ničega novog. Talijanski populisti smatraše kako je najbolje sva djela prevesti na dijalekte jer je književni talijanski jezik izraz klasnih nadzora. Naravno, bilo je i drugačijih tendencija, kao u Francuskoj, gdje mnogi prihvatiše parolu: "Živio književni jezik, smrt dijalektu".
Dijalekt je jezik naše intime koji nas prati od zipke do groba, u njem se
živi i umire. Dakle, iz svega je jasno da je dijalekt jedno, a književni jezik nešto drugo. U novije se vrijeme književni jezik sve više zove i standardnim jezikom. Time se jasnije ističe njegovanje ujednačenosti, prikladnost i opća obvezatnost. Funkcija književnog jezika je da omogući saobraćanje i to neutralno, koje se ne oslanja na govornu situaciju ili lokalni kolorit. Time se dolazi do saobraćanja koje prelazi pokrajinske zajednice ili društvene skupine.

ŠTO KAŽU STRUČNJACI ZA JEZIK U SRBIJI?: U "Gra
matici srpskog jezika", koju su napisali Živojin Stanojčić i Ljubomir Popović, a izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Beograd 1994. godine, piše: "Po definiciji koja važi i za druge takve jezike, i srpski književni jezik je govorni i pisani jezik kojim se članovi srpske jezične zajednice služe kao opštim u svakodnevnom komuniciranju, u školi, nauci, publicistici, radu - u kulturi uopšte, a koji je zasnovan na utvrđenim fonetskim, morfološkim i sintaksičkim obrascima. Ti obrasci čine normu književnog jezika. Norma je ukupnost pravila koja je obavezna za sve one koji tim jezikom govore i pišu."
Slične definicije možemo pronaći i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje. Bitno je za svaki književni jezik da je zasnovan na određenim fonološkim, morfološkim i
sintaktičkim pravilima. To je rezultat znanosti, te su i za nas takve definicije i shvatljive i prihvatljive. Na koju osnovu se naslanja srpski književni jezik? Odgovor se može naći u istoj "Gramatici", u kojoj piše: "Za njegovu osnovu uzeto je najrasprostranjenije narečje-štokavsko, i to ne svi njegovi dijalekti, nego samo novoštokavski dijalekti ijekavskog i ekavskog izgovora."
Nadalje, prema istim autorima štokavsko narječje ikavskog izgovora je narodni govor Hrvata i Muslimana štokavaca na zapadu od r
ijeka Bosne i Neretve, kao i Hrvata uz Kupu i Savu južno od njih, te u južnoj i zapadnoj Istri. Za nas je veoma važno da autori i u vrijeme ratnog vihora 1994. godine pišu stručno i profesionalno te kažu: "Štokavski ikavci su Hrvati i Muslimani /od koji se prvi nalaze i u Bačkoj - Bunjevci/."
Još davne 1966. godine M. Stevanović u "Gramatici srpskohrvatskog jezika za više razrede gimnazije" piše: "Sem na označenom terenu, štokavskim ikavskim dijalektom govore i Hrvati u južnoj i zapadnoj Istri /ovde sa zna
tnim primesama čakavskog govora/ i u severozapadnoj Bačkoj /Bunjevci/." Ovo kaže struka i znanost i s ovim gledištima se u potpunosti slažemo. Iz ovog je više nego razvidno da je štokavska ikavica svojstvena samo Hrvatima i da je to dijalekt kojim govore i Hrvati-Bunjevci u Bačkoj.

IKAVICU IZUČAVATI ZNANSTVENO: Ono što je propisano za srpski jezik u potpunosti se može i treba primjenjivati i za hrvatski književni ili bolje rečeno standardni jezik. Naravno, iz ovoga niti slijedi da treba zanemariti ikavicu
kojom govore ne samo Hrvati-Bunjevci. Naprotiv, ona je i govor mog zavičaja, moje Dalmacije. Štokavska ikavica je nešto što me do groba vezuje za ono što je najbolje, ona je govor mojih pradjedova, snova i maštanja po morskim bespućima...
Trudit ćemo se
našu ikavicu izučavati sustavno i organizirano, organizirati znanstvene skupove, objavljivati radove, slikovnice, djela Balinta Vujkova, organizirati smotre recitatora, kako bismo je očuvali i sačuvali od zaborava. O njoj ćemo raspravljati i u školi, ali najprije trebamo se upoznati sa standardnim hrvatskim jezikom. Boreći se za književni jezik nije lijepo miješati jezične sustave jer se time narušava jednako sustav dijalekta kao i sustav jezičnog standarda. Neka nam dijalekt bude rezervoar iz kojega će se moći od prilike do prilike crpsti svježi leksički izrazi!
Nemojmo praviti svjetska čuda, ne izmišljajmo toplu vodu. Nemojmo dijalekt pretvarati u standardni jezik jer to on nije. On je narodni a ne književni jezik. Standardizacija hrvatskog jezika je završ
ena. Zašto se s tzv. bunjevačkim jezikom netko poigrava s nečim što je nama tako sveto? Gdje su konzultirani stručnjaci i koji su to? Je li to zaštita hrvatske nacionalne manjine?
U knjizi Zlatka Vince "Putovima hrvatskog književnog jezika" piše: "Već nas
stoljeće i pol dijeli od onog vremena kada je hrvatski narod - nakon višestoljetnog iživljavanja u književnim jezicima, zasnovanima na različitoj dijalekatskoj osnovi -odlučno usmjerio razvoj svoga književnog jezika u jedinstvenom pravcu, uzimajući najprošireniju štokavicu kao osnovu svog zajedničkoga književnog jezika za čitavu svoju književnost."

KRŠENJE MEĐUNARODNIH NORMI: Iz svega iznesenog je više nego razvidno da nitko od struke i pera u Srbiji ne govori da je štokavska ikavica književni jezik. Napro
tiv, njihove definicije književnog jezika su stručne i u potpunom suglasju sa stručnjacima za hrvatski jezik. Nadalje, nedvojbeno je da iz onoga što su iznijeli stručnjaci za jezik u Srbiji proizlazi da je štokavska ikavica govor Hrvata, a među njima i Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj. Veseli nas da su i tu naša gledišta potpuno podudarna. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje komu treba tzv. bunjevački jezik i u kojemu cilju se on proizvodi? Ne radi li se tu o flagrantnom kršenju međunarodnih normi? Nije li na pomolu prinudna asimilacija, a sve pod plaštom zaštite Bunjevaca u tzv. demokratskom ozračju?
Drago nam je da struka ne podržava stvaranje tzv. bunjevačkog jezika i da nedvosmisleno govori da je štokavska ikavica govor Hrvata, a među inima i Hrvata-Bunj
evaca. To je govor i dijalekt Hrvata, a ne standardni jezik. Sve više od toga vodi nas u svijet znanstvene fantastike. Ako je i od ove vlasti, previše je.

 

 

Komentar - Dr. Merlocampi:

Samo ovo: da li se ŠTOKAVSKI može nazvati dijalektom ako danas iz njega imamo 4 posebna "jezika"? Da li se prě mogu ta 4 "jezika" smatrati dijalektima ŠTOKAVSKOG JEZIKA koji je sa sobom na Balkan doněo narod koji se tada nazivao Srbima i niko drugi. Kasnije je ovaj narod isprsěcan razněm podělama.

 

 

Hrvatska riječ, Subotica - Srbija, informativno-politički tjednik (izlazi od 2003.),

18. 02. 2005.
Piše: mr.sc. Sanja Vulić,
suradnica na projektu "Istraživanja hrvatskih dijalekata" u Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

 

O jeziku bunjevačkom, dalmatinskom, čakavskom, istrijanskom, kajkavskom, međimurskom...

Besmisleno otvaranje jezičnoga pitanja

Uostalom, ne žive svi Bunjevci u Bačkoj * Dio ih još uvijek živi u Lici gdje divane svojom ikavicom i istodobno jednako vole i čuvaju svoj hrvatski standardni jezik

U listopadu prošle godine predstavljala sam u svom rodnom gradu Splitu "Rječnik frazema i poslovica govora Vrboske na otoku Hvaru". Kao recenzentica toga vrijednoga leksikografskoga djela istakla sam, među inim, koliko je bogatstvo h
rvatskoga jezika sadržano u mjesnom govoru Vrboske te zaslugom autora rječnika Dinka Matkovića barem dijelom pretočeno u tu jednu knjigu. Još iste večeri javio se jedan vremešni, u splitskim lokalnim krugovima dobro poznati preživjeli relikt propale države, s tumačenjem kako je Dinko Matković zapravo napisao rječnik čakavskoga jezika, jer je na prvi pogled vrlo jasno vidljivo kako govor Vrboske nije baš jako sličan hrvatskomu standardnomu jeziku. Zanimljivo je da je taj isti pojedinac, u vrijeme kada se hrvatski jezik službeno morao nazivati hrvatskosrpskim, razvijao tezu kako su čakavština i kajkavština, a isto tako i ikavica, u jezičnom smislu potpuno nevažne nestandardne činjenice regionalnoga tipa. Smetalo mu je tada što su čakavština i kajkavština, kao i ikavica, hrvatske posebnosti i zato ih je nastojao omalovažiti. Danas mu je pak ta ista čakavska ikavica odjednom postala poseban čakavski jezik, naravno nehrvatski. Ista se teza, od istoga tipa ljudi, može čuti o manje-više svakom hrvatskom mjesnom govoru ili o skupini srodnih govora teritorijalno bliskih. Tako nastaju istrijanski, dalmatinski i bunjevački jezici, ili se iz rukava izvlače kajkavski i čakavski jezik. Ukratko, svi su nazivi dobri, ako mogu poslužiti u pokušaju eliminacije hrvatskoga nacionalnoga imena. Uostalom, politika divide et impera - podijeli pa vladaj - nije od jučer i uvijek se polazi od pretpostavke da će bar donekle biti korisna.
Prešućuje se pritom da se jezik svakoga naroda na svijetu, a ne samo hrvatskoga, najprije sastoji upra
vo od mjesnih govora. Svaki je mjesni govor poseban konkretni sustav u pojedinom jeziku. Ako se radi o mjesnom govoru kojim se služe Englezi, onda je to mjesni govor engleskoga jezika, ako se radi o mjesnom govoru kojim se služe Hrvati, onda je to mjesni govor hrvatskoga jezika itd. Mjesni govori s velikim brojem istih jezičnih značajki sačinjavaju jednu posebnu skupinu govora pojedinoga jezika, pa se u dijalektologiji rabi dvočlani naziv skupina govora za taj najniži apstraktni jezični sustav. Srodne skupine govora zajedno sačinjavaju jedan dijalekt kao jezični sustav na još višem stupnju apstrakcije. Valja pritom spomenuti da skupine govora s nekom značajnom zajedničkom jezičnom osobinom mogu oblikovati poddijalekt unutar pojedinoga dijalekta. Poddijalekti su apstraktni sustavi jednoga jezika koji su na nižem stupnju apstrakcije od sustava dijalekta kojemu pripadaju, ali na višem stupnju apstrakcije od sustava pojedinih skupina govora unutar toga poddijalekta. Više srodnih dijalekata zajedno sačinjava jedno narječje unutar jezika. Sustav pojedinoga narječja jednoga jezika na još je višem stupnju apstrakcije od pojedinih dijalekatnih sustava unutar toga narječja. Prema tomu, svaki mjesni govor pojedinoga naroda moguće je smjestiti unutar pojedine skupine govora ili pojedinoga poddijalekta, a u skladu s tim unutar pojedinoga dijalekta i narječja. Dobro je poznato da hrvatski jezik karakteriziraju tri narječja: čakavsko, kajkavsko i danas po broju govornika najbrojnije štokavsko narječje. Kako izgleda put od mjesnoga govora do narječja pokazat ćemo na primjerima hrvatskih govora u Bačkoj.

MJESNI GOVORI HRVATSKOGA JEZIKA U VOJVODINI: Autohtoni šokački mjesni govori Sonte, Bačkoga Monoštora, Bačkoga Brega, Plavne i Vajske u Vojvodini te Santova u Mađarskoj pripad
aju ikavskoj skupini govora slavonskoga dijalekta, a slavonski dijalekt pripada štokavskomu narječju. Slavonskim se dijalektom, kako mu samo ime kazuje, govori u velikom dijelu Slavonije, osobito u njenom podravskom i posavskom dijelu, ali i drugdje u Slavoniji, te u Baranji. Izvan Republike Hrvatske, slavonskomu dijalektu pripadaju govori oko Orašja u bosanskom dijelu Posavine, zatim svi šokački govori u Vojvodini te govori u nekoliko oaza u južnoj Mađarskoj. Na tom je dijalektu temeljen i govor šokačkih Hrvata u Rekašu kod Temišvara u Rumunjskoj. Valja istaći da slavonskim dijalektom govore samo i jedino Hrvati. Prema tomu, slavonski dijalekt jest štokavski dijalekt hrvatskoga jezika.
Autohtoni mjesni govori Tavankuta, Žednika, Đurđina, Male Bosne, Lemeša
i Bikova u Vojvodini, te Bikića, Gare, Kaćmara, Čikerije, Čavolja, Baškuta i dr. u Mađarskoj oblikuju skupinu mjesnih govora koji pripadaju jednomu od dva poddijalekta novoštokavskoga ikavskoga dijalekta, unutar štokavskoga narječja. Novoštokavskomu ikavskomu dijalektu pripadaju brojni mjesni govori unutar granica Republike Hrvatske, posebice u Dalmaciji na području između rijeka Neretve i Cetine, na obali i u unutrašnjosti, te svi mjesni govori Hrvata u Dalmatinskoj zagori. Na dalmatinskim otocima tomu dijalektu pripada govor Račišća na Korčuli, Sućurja na Hvaru, Sumartina na Braču, Maslinice na Šolti, a na dalmatinskom obalnom području govor grada Šibenika i pojedinih mjesta oko njega, te u novije vrijeme i govor grada Splita, zatim pojedini govori oko grada Zadra te čitavo podvelebitsko područje u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, osim grada Senja i pokojega mjesta oko Zadra koji su čakavski. Govori novoštokavskoga ikavskoga dijalekta također su brojni u Lici, a ima ih i u Gorskom kotaru, te ponegdje u istočnoj Slavoniji. Izvan granica Republike Hrvatske, novoštokavskim se ikavskim dijalektom, osim u Bačkoj, govori u zapadnoj Hercegovini, u velikom dijelu južne, zapadne i sjeverozapadne Bosne te na širem području grada Dervente, dok u Mađarskoj, uz već nabrojene govore u mađarskom dijelu Bačke, tom dijalektu pripadaju mjesni govori Andzabega, Tukulje i Erčina južno od Budimpešte. Govori moliških Hrvata u Italiji također pripadaju novoštokavskomu ikavskomu dijalektu. Opet valja istaći da u sklopu štokavskoga narječja novoštokavskim ikavskim dijalektom govore gotovo isključivo Hrvati, a u manjoj mjeri i bosansko muslimansko stanovništvo hrvatskoga podrijetla koje se danas u nacionalnom smislu smatra Bošnjacima, te iznimno Srbi u Vukovu Polju u blizini Livna, koji su taj govor poprimili pod hrvatskim utjecajem. Iz navedenoga je jasno da su mjesni govori Šokaca i Bunjevaca u Bačkoj tipično hrvatski.

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK: Osim konkretnih mjesnih govora koji oblikuju skupine govora, poddijalekata, dijalekata i n
arječja, hrvatskomu jeziku još pripada i hrvatski standardni jezik. Vrlo je važno razlikovati hrvatski jezik i hrvatski standardni jezik. Naziv hrvatski jezik obuhvaća cjelokupnu hrvatsku jezičnu stvarnost, tj. ne samo standardni jezik nego i sva tri hrvatska narječja i njihove dijalekte, poddijalekte, skupine govora i mjesne govore. S druge se strane naziv hrvatski standardni jezik odnosi samo na jedan normirani sustav koji se ne može poistovjetiti ni sa jednim mjesnim govorom ili dijalektom. Vrlo često govorimo ili čak pišemo hrvatskim jezikom, a da se pritom ne služimo hrvatskim standardnim jezikom. Prema tomu, nazivi hrvatski jezik i hrvatski standardni jezik ne označuju isti pojam. Pojam hrvatski jezik nadređen je pojmu hrvatski standardni jezik. Hrvatski jezik obuhvaća sve mjesne govore Hrvata, jezik hrvatske književnosti i hrvatski standardni jezik. Što će iz hrvatskoga jezika ući u hrvatski standardni jezik stvar je dogovora. Standardni je jezik, kao i pojedini mjesni govori, konkretan sustav u jeziku jednoga naroda. Pri utvrđivanju standardnojezičnoga sustava u pravilu se daje prednost jezičnim osobinama iz jednoga narječja i dijalekta, a uzima se u obzir i jezik cjelokupne književne baštine pojedinoga naroda. Ukratko, standardni jezik nije moguće poistovjetiti ni sa jednim mjesnim govorom, dijalektom ili narječjem jer se standardni jezik jednoga naroda razvija i na temelju njegove književne i pismene tradicije, a konačno se oblikuje dogovorom jezikoslovaca i obično se oslanja na jedan dijalekt, ali ne u potpunosti. Suvremeni se hrvatski standardni jezik temelji na hrvatskim govorima štokavskoga narječja, ponajprije novoštokavskoga ijekavskoga dijalekta, a također i na hrvatskoj književnoj tradiciji. Premda je veliki dio hrvatske književne baštine napisan na različitim ikavskim idiomima, za suvremeni standardnojezični izričaj nije izabrana ikavica zbog snažnoga udjela dubrovačkih pisaca u razvoju hrvatske književnosti. Hrvatski jezik i književna baština ne mogu biti osloncem nikakvim regionalnim i subetničkim nazivima standardnoga jezika. Već su u 15. i 16. stoljeću hrvatski glagoljaši na području od Kupe do Velebita pisali mješovitim jezikom u koji su uključivali elemente iz svih triju hrvatskih narječja. Otac hrvatske književnosti Marko Marulić Splićanin, ikavac čakavac, na samom je početku 16. stoljeća napisao da je njegova Judita "u verskih hrvacki složena". U istom stoljeću Hvaranin Hanibal Lucić također svoj jezik naziva hrvatskim. I Zadranin Petar Zoranić u svom poznatom djelu Planine svoj jezik zove "jazik hrvacki", a svoje djelo posvećuje Hrvatima. I Korčulanin Ivan Vidali svoj jezik naziva hrvatskim, a Dubrovnik je za njega "kruna svih hrvatskih gradov". O hrvatstvu Dubrovnika postoje potvrde i u djelima starijih dubrovačkih pjesnika već od 16. stoljeća. Iz poslanica dubrovačkoga komediografa Nikole Nalješkovića jasno je spoznatljiva njegova hrvatska nacionalna svijest. I on svoj jezik naziva hrvatskim, kao i njegovi sugrađani Mavro Vetranović i Dominko Zlatarić. Istodobno u 16. stoljeću, visoko na sjeverozapadu, u Nedelišću u Međimurju, Ivan Pergošić objavljuje 1574. svoj "Decretum", i to u tri inačice. Jedna je kajkavska sa štokavskim i čakavskim elementima, tj. na jeziku kakvim su pisali kajkavski pisci u 16. stoljeću, druga je izrazito kajkavska za manje obrazovane kojima će djelo drugi naglas čitati, a treća štokavsko-čakavska, pretežito ikavska, za sve ostale Hrvate. Nastojanja hrvatskih pisaca iz različitih krajeva za postupnim stvaranjem jedinstvenoga književnoga jezika nastavljaju se i dalje. Posebno su istaknuta nastojanja hrvatskih književnika, rodom čakavaca, da pišu jezikom temeljenim na dubrovačkoj štokavštini, počevši od Bartola Kašića početkom 17. stoljeća. Kašić je bio rodom s otoka Paga, a u svojim je djelima u znatnoj mjeri odstupio od rodne čakavštine u korist štokavštine. Čakavci su bili i Bračanin Ivan Ivanišević, Korčulanin Petar Kanavelić, Višanin Andrija Vitaljić ili pak Splićani Jeronim Kavanjin i Ivan Dražić koji, u isto to vrijeme, manje ili više uspješno, nastoje pisati književnim jezikom temeljenim na štokavštini, uglavnom dubrovačkoga tipa. Svi su ti književnici zapaženi kao pojedinci koji su, u težnji za čvršćim povezivanjem različitih dijelova hrvatskoga naroda, svjesno izlazili iz svojih lokalnih okvira pišući jezikom inonarječne, ali zajedničke hrvatske osnovice. U 18. stoljeću pisac Juraj Mulih, rodom kajkavac, iste tekstove piše na kajkavskom, čakavskom i na štokavskoj ikavici s izrazitom nakanom da njegova djela čitaju svi Hrvati. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Grga Andrin, hrvatski šokački književnik iz mađarskoga dijela Bačke, nastojao je pisati standardnim jezikom kojim su pisali Hrvati u Hrvatskoj. Hrvatski bunjevački pisac Ivan Petreš u prvim desetljećima 20. stoljeća u svojim se djelima s jedne strane oslanjao na jezik hrvatske književnosti karakterističan za Hrvate u južnoj Ugarskoj, posebice od 18. stoljeća pa nadalje, te na bunjevačke govore, dok se s druge strane oslanjao na suvremeni hrvatski standardni jezik. Slijedio ga je književnik Antun Karagić, također bunjevački pisac iz mađarskoga dijela Bačke, koji je glavninu svojih djela napisao na suvremenom hrvatskom standardnom jeziku. Ti su pisci dobro poznavali književnu baštinu podunavskih Hrvata i svoje rodne bunjevačke i šokačke govore, ali su isto tako znali prepoznati i važnost jedinstvenoga nacionalnoga standardnoga jezika. Upravo je ta nacionalna svijest povezivala hrvatske čakavske i štokavske pisce na hrvatskoj obali od samih početaka hrvatske književnosti. Odatle i kasnija težnja čakavaca da svoj jezik što više približe hrvatskim štokavskim piscima, više od dvjesto godina prije Ljudevita Gaja i hrvatskoga narodnoga preporoda. Zato je besmisleno da se danas, nekoliko stoljeća nakon tih događaja, otvaraju pitanja bunjevačkih, međimurskih, dalmatinskih i dr. jezika. Uostalom, ne žive svi Bunjevci u Bačkoj. Dio ih još uvijek živi u Lici gdje divane svojom ikavicom i istodobno jednako vole i čuvaju svoj hrvatski standardni jezik.

Komentar: Merlocampi:

Dakle Hrvati su "jedan narod" – Katolici, koji govore trima jezicima :štokavskim, kajkavskim i čakavskim još od prě 350 godina.