Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA (1967.)
i
DRUGI SPISI IZ 20. STOLJEĆA

 

1967. godina 

DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA (1967.)
(DEKLARACIJA O IMENU I STATUSU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA [1967. ])
["Telegram", jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja, br. 359, 17. ožujka 1967.]

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941-1945. Tekovine Narodnooslobodilač
ke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privre
dnu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnost
i našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog "državnog jezika", pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje "državnog jezika", tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.
Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja - jezika, književnosti, znanosti i k
ulture uopće - poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.
Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:
"Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije."
Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna odredba o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan polož
aj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

Matica hrvatska
Društvo književnika Hrvatske
PEN-klub, Hrvatski centar
Hrvatsko filološko društvo
Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za
suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju hrvatsku književ
nost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Za grebu
Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski institu
t u Zagrebu Društvo književnih prevodilaca Hrvatske

 

1971. godina

Babić -Finka-Moguš: Hrvatski pravopis (Londonac)

Suvremena pravopisna praksa, koja se primjenjuje i poučava u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, utemeljena je na pravilima
Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1996. godine. Riječ je o 4. izdanju toga priručnika, koji je pod istim naslovom tiskan 1971. godine. Do njegova objavljivanja prijelomne 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila tzv. "novosadskog" Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine. U Predgovoru Hrvatskomu pravopisu autori tumače kako dotadašnji pravopis "... nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, ... a još manje svojim rječnikom". Stoga je, da bi se otklonio nesklad između pravopisne norme i pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska među članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.

Potom su Babić, Finka i Moguš izabrani za autore i povjerena im je izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književ
nika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile načela, a autori su izradili rukopis.

Osnovom za izradu rukopisa poslužilo je deveto izdanje Boranićeva
Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1947. godine. Zaključno, autori pišu: "Nadamo se da je ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više neće mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis".

Premda je tekst tiskan u rujnu 1971. godine, zbog
političkih je razloga cijela naklada završila u tvornici papira, a samo je 600 primjeraka uvezano - bez Predgovora, Uvoda, Kratica i Kazala - te označeno sintagmom "samo za internu upotrebu". U cijelosti Hrvatski pravopis tiskan je tek 1990. godine, premda je u Londonu Nova Hrvatska izdala taj pravopis 1972. i 1984. godine, no sa svojom Uvodnom riječi. Otuda potječe i njegov popularni naziv Londonac.

 

1971. godina

Dalibor Brozović:

DESET TEZA O HRVATSKOME JEZIKU (1971.)
Pod naslovom Deset teza o hrvatskom jeziku Dalibor Brozović održao je uvodno predavanje na Savjetovanju o Osnovama nastavnog plana i programa hrvatskog književnog jezika s književnošću za srednje škole održanog u hotelima "Solaris" u Šibeniku, 22-24. studenoga 1971. u organizaciji Republičke konferencije Saveza omladine Hrvatske, prvi put cjelovito, u proširenoj verziji, objavljene su u nas u knjizi Susreti 6, Zbornik radova sa susreta hrvatskih studenata u tuđini (1981-1986), Zagreb-Bochum, 1986, str. 136-145, pod naslovom O ključnim pitanjima hrvatskoga književnog jezika, drugi put u knjizi Stjepana Babića Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, 1990, str. 271-283, pod naslovom Deset teza o hrvatskome jeziku, zatim u dva izdanja Deklaracije o hrvatskome jeziku, Matica hrvatska, Zagreb 1991. U inozemstvu su objavljene u Hrvatskoj reviji, a u časopisu Journal of Croatian Studies na engleskome jeziku.


O ključnim pitanjima hrvatskoga književnog jezika

Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski j
ezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakomu narodu njegov jezik svetinja. I pojedincu je materinski jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Možemo reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini.

U svemu što je ljudsko ima i jednostavnijih i složenijih slučajeva, pa tako i u jeziku. Uzmimo dva susjedna naroda, Hrvate i Madžare. U madžarskom je slučaju sve što se tiče jezika posve ja
sno i jednostavno, nema ničega što bi različitim jednostranim pristupima moglo voditi do protuslovnih zaključaka. U hrvatskome slučaju nije tako, on je veoma složen. Zato ga valja razmatrati veoma pažljivo i strpljivo, sa svih mogućih strana, jer je prava istina samo potpuna istina. Potrebno je pristupati i s ljubavi i snošljivo, potrebno se i potruditi kako bismo s pomoću znanstvenih spoznaja došli do jasnih shvaćanja. Zaokruženo, jasno i točno znanje o jezičnim pitanjima pomoći će nam da sagledamo i prirodu i ulogu i mjesto domaćih dijalekata, koji su nam srcu prirasli, i hrvatskoga književnoga jezika, kojim sudjelujemo u suvremenoj civilizaciji počev od škole pa do sredstava masovne komunikacije.

Upravo stoga što je hrvatska jezična problematika izvanred
no složena, nameće nam se niz pitanja na koja je bez posebnih stručnih znanja teško dati zadovoljavajuće odgovore. Zato ćemo pokušati da ta pitanja sredimo, da na svako nađemo odgovor koji će sadržavati bit problema, a onda možemo pojedinačne činjenice dopunjavati, komentirati i objašnjavati, promatrajući ih ujedno s raznih stanovišta i u raznim njihovim vidovima.

Što se ima na umu kada se govori o hrvatskom jeziku?
1. Hrvatski jezik jest jezik kojim se služi hrvatski puk i koji služi hrvatskomu pučanstvu

U širem smislu, hrvatskim jezikom zovemo sve jezične pojavne oblike kojima se služi hrvatski narod. Tako su hrvatski dijalekti, s mnoštvom svojih mjesnih govora, oni dijalekti koje u raznim krajevima govore Hrvati, a hrvatski standardni jezik jest onaj standardni jezik kojim se Hrvati služe u javnome životu, školstvu, novinarstvu, upravi, znanosti i, uglavnom, u književnosti. U istom smislu možemo govoriti i o hrvatskim interdijalektima, žargonima, o pojavama hrvatskoga razgovornog jezika itd. Svi ti pojavni oblici zajedno sačinjavaju dakle hrvatski jezik. Naziv hrvatski zasniva se naprosto na prirodnome pravu svakoga naroda da jezik kojim on govori i piše, kojim se on služi i koji njemu služi, nazove svojim vlastitim imenom.

U kojem se smislu može govoriti o hrvatskome standardnom (književnom) jeziku?

2. Među pojavnim oblicima hrvatskoga jezika najvažniji je hrvatski standardni jezik, koji se, uz osobitosti osnovice, odlikuje vlastitom povijesti i nadgradnjom

Hrvatski je jezik predstavljen u prvom redu hrvatskim standardnim jezikom (ili kako se obično kaže u svakodnevnome govoru, "književnim jezikom"), koji je od svih pojavnih oblika hrvatskog jezika najvažniji, jer je bez standardnoga jezika nezamišljiva suvremena kultura i materijalna i duhovna civilizacija bilo kojeg naroda. Hrvatski standardni jezik ima osobite vlastite značajke i u svojoj povijesti i u svojstvima svoje dijalektne osnovice i u načinu kako se formirao i u uvjetima, prilikama i okolnostima u kojima se razvijao i izgrađivao. Sve te značajke zajedno dokazuju i osiguravaju opstojnost hrvatskoga standardnoga jezika i pribavljaju mu njegovu osobitu narav, unutarnju građu i opći izgled.

U tome se smislu može govoriti o hrvatskome standardnom jeziku. S druge strane, postoje i neki osobiti aspekt
i znanstvenoga i praktičnog karaktera koji uvjetuju da se o hrvatskome standardnom jeziku ne može u svim prilikama govoriti na onaj način kako se govori o većini europskih standardnih jezika, no ti aspekti nisu za život bitni, iako se ne smiju ni prešućivati ni zanemarivati.

Kako je nastao hrvatski standardni jezik?
3. Hrvatski standardni jezik plod je neprekinutoga razvojnog tijeka od prvih glagoljskih pisanih spomenika do danas

Najstarija hrvatska pismenost nastala je na tzv. crkvenoslavenskom jeziku, koji se, kao i u nekih drugih slavenskih naroda, razvio u poseban narodni oblik, hrvatsku recenziju (verziju, redakciju), ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik. S proširenjem uporabnih područja hrvatske recenzije crkvenoslavenskoga jezika prodiru u nju postepeno osobine narodnih govora, prvo čakavskih, a poslije i štokavskih, pa i kajkavskih, tako da je već u XV. stoljeću hrvatskocrkvenoslavenski jezik u osnovnom razvojnom tijeku već bio prevladan. Specifičnost je hrvatskog jezika da su u svim drugim slavenskim jezicima crkvenoslavenske razdoblje i udjeli bili ili bitno kratkotrajniji i bitno manje važni ili bitno dugotrajniji i bitno važniji. S druge je strane karakteristično da je kulturnojezične tekovine hrvatske crkvenoslavenske i uopće srednjovjekovne pismenosti, glagoljske i poslije hrvatskoćirilske, neposredno naslijedila kasnija pismenost i književnost na hrvatskim dijalektima, pisana isprva pretežno, poslije gotovo isključivo latinicom, pa je tako u razvojnom tijeku hrvatskog jezika sačuvan kontinuitet od prvih glagoljskih spomenika do stvaranja standardnoga jezika i od tada do danas.

Kakav je odnos hrvatskoga standardnog jezika prema kajkavštini i čakavštini?
4. Hrvatski standardni jezik, nastao sredinom XVIII. stoljeća, i u naše je doba otvoren prema kajkavskomu i čakavskom narječju

U hrvatskom jeziku dijalekti kao prostorni oblici narodnoga, pučkog jezika imaju veće značenje i važniju ulogu nego što je to prosjek u jezicima drugih europskih naroda. Hrvatski dijalekti, koji se svrstavaju u tri skupine - kajkavsko, čakavsko i štokavsko narječje - izgrađuju se više-manje ravnopravno od konca XV. do polovice XVIII. st. u pokrajinske hrvatske književne i pismene jezike. Kulturno-jezične tekovine toga razdoblja nasljeđuje sljedeće razdoblje, u kojem pokrajin
ski kajkavski pismeni jezik postepeno dobiva obilježja standardnoga jezika, a umjesto svih drugih pokrajinskih jezika počinje se stvarati novoštokavski hrvatski standardni jezik s ikavsko-ijekavskim dvojstvom. Hrvatski narodni preporod u početku tridesetih godina prošloga stoljeća ujedinjuje jezično sve Hrvate u tom novoštokavskom standardnom jeziku, a dva-tri desetljeća poslije napušta se i ikavsko-ijekavsko dvojstvo pa tako hrvatski standardni jezik dobiva konačan homogen oblik, novoštokavski ijekavski, ali u pojedinim jezičnim i rječničkim crtama obogaćen ugrađenim naslijeđem, s jedne strane, kajkavskog i čakavskoga, s druge hrvatskoga nenovoštokavskog štokavskoga, s treće strane, ikavskoga novoštokavskog podrijetla. Zato je hrvatski standardni jezik i danas otvoren prema dijalektima kajkavskoga i čakavskog narječja i iz njih slobodno usvaja jezična sredstva ako su potrebna i korisna, prilagođujući ih svojim zakonima. Takav odnos prema kajkavskomu i čakavskom narječju jedna je od bitnih značajka hrvatskoga standardnog jezika, jednako kao što je nazočnost kajkavskoga i čakavskoga literarnog stvaranja i danas bitnom značajkom hrvatske književnosti.

Kako je izgrađen hrvatski standardni jezik?

5. Svoju civilizacijsko-jezičnu nadgradnju razvijao je hrvatski standardni jezik samostalnim putovima i na vlastiti način

Kao komunikacijsko i izražajno sredstvo kulture i viših oblika materijalne i duhovne civilizacije izgrađivao se hrvatski standardni jezik na samo sebi svojstvenom sjecištu europskih civilizacijsko-jezičnih krugova. Svoje stručno i znanstveno nazivlje, svoj intelektualni rječnik i višu, složenu sintaksu, svoje pismo i pravopis, svoju modernu frazeologiju, svoje jezične navike, normativne procese i idejne sadržaje - dakle cijelu svoju nadgradnju - stjeca
o je i razvijao prije svega u sredozemnim i srednjoeuropskim okvirima, slijedeći iste one puteve kojima su išli prvenstveno talijanski, njemački i češki jezik, i usvajajući zajedno s njima i na sličan način općeeuropsko latinsko i antičko-grčko jezično naslijeđe. Osim toga, u svim je svojim razvojnim razdobljima hrvatski standardni jezik pripadao i osobitoj zajednici slavenskih standardnih jezika, kojoj također mnogo duguje, a u posljednjim se desetljećima razvijao i kao dio zajednice jugoslavenskih standardnih jezika, s kojima nakon II. svjetskog rata zajednički izgrađuje idejno-značenjske odnose u rječniku i izražajnim sredstvima samoupravnoga socijalizma. I na koncu, u hrvatskom standardnom jeziku osjetan je, u europskim mjerilima, i utjecaj civilizacijsko-jezičnoga kruga islamskoga svijeta. Nasuprot tomu, izravan zapadnoeuropski utjecaj u izgrađivanju hrvatskoga jezičnog standarda bio je relativno slab, izuzimajući prinos engleskoga jezika u posljednje doba. Isto tako, utjecaj jezičnog naslijeđa bizantskoga kruga nije tipičan za hrvatski jezik (izuzev udjela podrijetlom iz samoga početka crkvenoslavenske pismenosti).

Novoštokavsko dijalektno područje obuhvaća veoma široke prostore. Gdje je tu osnovica hrvatskoga standardnog jezika?

6. Novoštokavsko-ijekavska narječna osnovica hrvatskoga standardnog jezika sadrži samo zapadnonovoštokavska svojstva ijekavskih i ikavskih govora

Novoštokavski hrvatski standardni jezik kao standardni jezik većine Hrvata od polovice XVIII. stoljeća i kao standardni jezik svih Hrvata od hrvatskoga narodnog preporoda plod je samostalnoga razvojnoga tijeka izraženoga u postupnom uobličivanju narječne osnovice i u samostalnom usavršavanju i bogaćenju civilizacijsko-jezične nadgradnje. Pri tom on nije određen samo osobitostima nadgra
dnje i posebnim odnosom prema kajkavštini i čakavštini nego i osobitim svojstvima same svoje novoštokavske osnovice:

a) Bez obzira na napuštanje ikavsko-ijekavskoga dvojstva, u novoštokavskoj osnovici hrvatskoga standardnoga jezika odražavaju se osobine i
ikavskih i ijekavskih govora, naročito one zajedničke.

b) Kako je tzv. "gipka postojanost" (elastična stabilnost) bitnom značajkom jezične standardnosti, opća fizionomija novoštokavske osnovice hrvatskoga standardnog jezika održala se prvenstveno u oblik
u kakav je imala u doba njegova stvaranja (onako kako standardni talijanski odražava firentinski dijalekt XIII. st. ili kako standardni njemački odražava središnjo-istočne visokonjemačke dijalekte I. polovice XVI. st.). Tako je u XVIII. st. u novoštokavskim dijalektima npr. još prevladao oblik tko, koji i danas pripada hrvatskomu jezičnom standardu, iako je u narodnim govorima glas t poslije uglavnom otpao.

c) U novoštokavsku dijalektnu osnovicu hrvatskoga standardnog jezika nisu nikada prodrle, usprkos sv
im pokušajima u tom smislu, posebne osobine nehrvatskih novoštokavskih dijalekata i govora, ona je uvijek ostala zapadnonovoštokavskog tipa. Tako su izvan hrvatskoga standardnoga jezika ostali ne samo ekavski refleks jata nego i druga specifična svojstva novoštokavskih ekavskih govora (npr. sklonidba Pera, Pere, Peri). Isto tako, iako je novoštokavska ijekavština glavni sastojak dijalektne osnovice hrvatskoga standardnog jezika, u njemu se nisu mogle učvrstiti posebne osobine nehrvatskih ijekavskonovoštokavskih govora, kao npr. ist. četvoro umjesto zap. četvero, ili naglasci kao ist. za méne, želímo umjesto zap. zŕ mene, žélimo, a nisu se uspjele ustaliti čak ni osobine nedovoljno zastupane u hrvatskim ijekavskonovoštokavskim govorima kao npr. nijesam umjesto nisam, ili sklonidba tipa Pero, Pera, Peru, umjesto Pero, Pere, Peri. Isto tako, usprkos gotovo stogodišnjim propisima hrvatska uporabna ortoepska norma i hrvatsko pjesništvo nisu prihvatili dvosložnoga izgovora za dugi jat (dvosložni izgovor ije ima pak u hrvatskim stihovima stilsku i metričku funkciju: slično tako, ali ograničeno na jedan žanr, nalaze se i spomenuti istočnonovoštokavski naglasci, a kao stilsko sredstvo javljaju se i oblici kao nijesam, rjeđe i sklonidba tipa Pero, Pera, Peru).
Ta su tri
momenta (a-c) bitno važna s obzirom na određene okolnosti izvan samoga hrvatskog jezičnoga kompleksa. O tome će još biti riječi.

Što o hrvatskom jeziku kaže svjetska lingvistička znanost, osobito slavistika?

7. Slavistička poredbena i dijalektološka mjerila vrijede samo za slavističku znanost

Sa stanovišta usporedne slavenske gramatike i usporedne slavenske dijalektologije hrvatski dijalekti, zajedno s muslimanskima, crnogorskim i srpskim dijalektima, čine u južnoslavenskoj jezičnoj skupini užu zajednicu, koju u stručnoj terminologiji možemo nazvati jezikom-dijasistemom (u svakodnevnom govoru i u starijoj terminologiji "narodni jezik"). Kako za taj jezik-dijasistem nema pogodna imena, uobičajio se u jezičnoj znanosti naziv "hrvatskosrpski", ili posve isto
značno, s obratnim poretkom "srpskohrvatski". Opstojnost hrvatsko-srpskoga dijasistema samo je uskoznanstvena lingvistička činjenica, ona za hrvatsko društvo ne vrijedi više i nema načelno veću važnost nego što za ljudsko društvo ima prirodoznanstvena činjenica da je obična, svakodnevna kuhinjska sol kemijski spoj kovine natrija i nekovine klora (NaCl). Zajednički dijasistem znači jedino to da se na slavenskom jugu srpski, crnogorski, muslimanski i hrvatski dijalekti sa slavističkoga stanovišta kao cjelina suprotstavljaju slovenskim, makedonskim i bugarskima, i ništa više. Drugim riječima, taj jezik-dijasistem postoji samo zato što se kajkavski i čakavski dijalekti, kojima govore samo Hrvati, i torlački dijalekti, kojima govore samo Srbi, ne mogu po genetskim lingvističkim mjerilima odvajati od štokavskih dijalekata, kojima govore i Srbi i Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati.

S druge strane, stvarnu važnost dobiva opstojnost hrvatskosrpskoga dijasistema činjenicom da su štokavsko narječje, i to konkretnoga novoštokavskog tipa, prihvatili u razna doba i na razne načine za osnovicu standardnoga jezika svi navedeni narodi. Zato je svaki oblik standardnoga jezika s novoštokavskom osnovicom zapravo standardizirana novoštokavština i zato možemo govo
riti o standardnoj novoštokavštini kao o apstraktnome standardnom jeziku na koji se svode svi konkretni, realno postojeći novoštokavski standardni jezici na području hrvatskosrpskoga jezika-dijasistema. Ta činjenica ima neospornu znanstvenu vrijednost, a praktična joj se važnost očituje u odsutnosti potrebe za prevođenjem (tj. postoji gotovo potpuna međusobna razumljivost, a u nekima od slučajeva kada se tekstovi inače prevode, u okviru standardne novoštokavštine oni se naprosto jezično prilagođuju).

Zašto je osnovica hrvatskoga standardnoga jezika upravo novoštokavska?
8. Dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnog jezika novoštokavska je zato što su većina Hrvata štokavci, a ne zato što osim Hrvata ima i drugih štokavaca

Ni svi dijalekti samoga štokavskog narječja nisu zajednički. Od četiriju štokavskih dijalekata starijega tipa jedan je samo hrvatski (arhaični slavonski), drugi je pretežno samo muslimansko-hrvatski (istočnobosanski), treći uglavnom samo crnogorski (zetski), četvrti gotovo samo srpski (kosovsko-resavski). Tri međusobno znatno sličnija novoštokavska dijalekta dijelimo obično prema razvitku staroga glasa jat. Od njih je ikavski novoštokavski dijalekt gotovo samo hrvatsko-muslimanski, ekavski novoštokavski dijalekt gotovo samo srpski, a jedino je ijekavski novo-štokavski dijalekt, inače najrašireniji u cijelom dijasistemu, zajednički i Hrvatima i Muslimanima i Crnogorcima i Srbima, iako se po konkretnim mjesnim govorima pripadnici pojedinih naroda razlikuju i u tom dijalektu. U cijelom tome sklopu za hrvatski je jezik činjenica da su zapadni štokavski dijalekti nedjeljivi od kajkavskih i čakavskih bitnija od njihova odnosa prema ostalim štokavskim dijalektima, a izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti u prethodnim razdobljima i zemljopisnim rasporedom samih hrvatskih dijalekata. Bitno je bilo da većina Hrvata govori štokavskim dijalektom, a ne da osim Hrvata ima i drugih štokavaca i da su oni čak i većina među štokavcima.

Kakva je priroda hrvatskoga standardnog jezika s pravnog stanovišta?

9. Prava hrvatskoga standardnog jezika određuju se njegovim funkcijama za hrvatski narod, a ne stupnjem sličnosti ili nesličnosti prema drugim jezicima

Činjenica da su novoštokavštinu u više-manje sličnu obliku pretežno ijekavske fizionomije (bez obzira na sam jat) prihvatili za osnovicu standarda nakon Hrvata i drugi narodi što govore dijalektima hrvatskosrpskoga dijasistema, ne dopušta ni da se u čisto lingvističkom okviru govori u pravom smislu riječi o hrvatskosrpskom standardnom jeziku, i to ne samo zato što je taj izbor vršen samostalno i u razna doba, i ne samo zato što ni sama ta dijalektna osnovica nij
e posve ista (ostajući pri već upotrijebljenom primjeru, nije isto da li je "sol za kuhanje bijela" ili je "so za kuvanje bela"). Za standardni jezik kao pojavu bitna je naprotiv civilizacijsko-jezična nadgradnja, zato je odlučno da li je npr. "sol za kuhanje kemijski spoj natrija i klora" ili je "so za kuvanje hemi/j/sko jedinjenje natrijuma i hlora". Zajedništvo dijalektne osnovice jest činjenica, ali sredstvima same te osnovice mogli bismo razgovarati samo o težačkim poslovima (i to na razini pretfeudalne agrikulture), o glavnim meteorološkim pojavama ili o osnovnim fiziološkim funkcijama. U lingvističkoj terminologiji zovu se standardni jezici sa zajedničkom dijalektnom osnovicom "varijantama standardnog jezika", no u tom slučaju termin "standardni jezik", kao što smo već vidjeli, označuje samo apstraktni opći model, koji se ne može praktično ostvarivati kao standardni jezik. S druge strane, znanstvena lingvistička klasifikacija i terminologija ne obvezuje ljudska društva kao osnovne nositelje jezika nimalo više nego npr. zoološka klasifikacija i terminologija: nitko ne bi pristao da ribara preimenuje u "lovca vodenih životinja" zato što on uz razne ribe (kralježnjake) lovi npr. i jastoge (rakove, dakle člankonošce) i lignje (glavonošce, dakle mekušce).

H
rvatski standardni jezik u funkcionalnom je smislu za hrvatski narod ono što su za druge narode njihovi standardni jezici i hrvatski narod nema nikakva drugog standardnog jezika. Uvjetovanje prava pojedinoga jezika pitanjem da li je više ili manje sličan ili posve nesličan ili posve sličan kojim drugim jezicima isto je tako besmisleno i neprihvatljivo kao kad bismo u ljudskom društvu uskraćivali pojedina građanska prava blizancima ili tzv. dvojnicima.

Zato je nemoguće odgovoriti jednoznačno na pitanje služ
e li se Hrvati i Srbi istim standardnim jezikom. Ono se postavlja veoma često, ali ta je formulacija u našem slučaju posve nepravilna - zbog toga smo i govorili u početku kako je naš jezični problem izvanredno složen. Radi se o tome da riječ isti ima dva značenja, tj. "isti taj, ne drugi", i "isti takav, ne drugačiji". Uzmemo li prvo značenje, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda osnovica praktički ista (uz one ograde o kojima je već bilo riječi), a ne neka druga. Uzmemo li pak drugo značenje, odgovor će biti niječan, jer se Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih isti takav, a ne drugačiji. Da je oboje istina, i da nema jednoznačna odgovora, potvrđuju nam i zdrav razum i nepobitne činjenice. U točnost prvoga uvjerit ćemo se lako brojimo li npr. od l do 999. Nećemo naći gotovo nikakve razlike, izuzev samo ženski rod broja dva, tj. dvije i dve, ali ta razlika nije hrvatsko-srpska, nego unutarsrpska, jer su na standardno-jezičnoj razini danas ijekavci ne samo Hrvati, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani nego i dobar dio Srba. Tako ćemo identičnost uzalud tražiti između bilo kojih dvaju standardnih jezika što u svijetu imaju jednoznačno niječan odgovor za oba značenja riječi isti, pa makar se radilo o inače najbliže srodnim jezicima, kao što su npr. naš i slovenski, makedonski i bugarski, češki i slovački, švedski i danski, španjolski i portugalski, itd. S druge strane, primjeri s kuhinjskom soli (bila ona bijela ili bela) nemogući su u bilo kojem jeziku u kojem je odgovor potvrdan za oba značenja riječi isti. To su činjenice, i one ostaju činjenicama svidjelo se to komu ili ne. Nije u ljudskoj vlasti da se one izmijene, želio tko potvrdan ili niječan odgovor na obje formulacije iznesenoga pitanja. Sve ostalo samo su iluzije koje svakomu mogu samo škoditi.

Kako se utvrđuje kakav je dobar i pravilan hrvatski standardni jezik?
10. Zakoni i pravila hrvatskoga standardnog jezika imaju izvor u njemu samome i u njegovoj službi hrvatskomu narodu i društvu

Norme hrvatskoga standardnog jezika ustanovljavaju se prema njihovoj usklađenosti s reprezentativnom i njegovanom hrvatskom jezičnom praksom i s ustaljenim hrvatskim jezičnim naslijeđem, prema njihovoj prilagođenosti sustavu hrvatskoga jezičnoga standarda i prema njihovoj funkcionalnoj i uporabnoj vrijednosti za izgrađivanje i bogaćenje toga standarda. Norme se utvrđuju istraživanjima i potvrđuju samim hrvatskim jezičnim osjećajem, a služe njegovanju, razvijanju i usavršavanju standardnoga jezika, što
je potreba svakoga društva i naroda, pa su zato i hrvatskomu narodu potrebne ustanove posvećene kulturi jezika i njegovu znanstvenom proučavanju, a hrvatske škole treba da omoguće mladim naraštajima da hrvatski standardni jezik usvajaju i njeguju s istom ljubavi, rodoljubljem i ponosom s kojim su ga naši predci izgrađivali i nama namrli. Kako bi pak standardni hrvatski jezik mogao u punoj mjeri i svestrano vršiti funkciju nacionalnoga jezičnog sredstva za sve više oblike javnoga života u hrvatskome društvu, ono mu mora osigurati službeni položaj u SR Hrvatskoj kao nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Taj položaj neće ugrožavati ravnopravnost drugih jezika i jezičnih oblika koji se upotrebljavaju u SR Hrvatskoj kao domovini, državi i samoupravno-socijalističkoj zajednici svih narodnih skupina što je naseljavaju, ali će hrvatskomu jeziku osigurati ravnopravnost u jugoslavenskoj, slavenskoj, europskoj i svjetskoj zajednici ljudskih jezika.

Formulacija o hrvatskome književnom jeziku u Ustavu SR Hrvatske osigura
va temeljna prava hrvatskoga standardnog jezika, iako je previše sažeta i nedovoljno precizna, što uzrokuje stanovite poteškoće ne samo Hrvatima nego i Srbima u Hrvatskoj. No s druge strane, u posljednjih je dvadesetak godina postignut velik napredak. Taj je put bio mukotrpan i težak, no već je odavno prevaljena polovica toga puta, nadamo se, ona teža.

***

U iznesenih i obrađenih deset pitanja savladali smo veoma tešku i složenu, možemo slobodno reći i zamornu problematiku. Zato nije neobično što je neki
zaobilaze, a drugi na nju nasrću u iluziji da se ikakav problem može riješiti potiskivanjem, zataškavanjem i pokrivanjem. Ne može se čak ni ukloniti, a kamoli riješiti. I zato, iako je sve teško - i odgovarajuća znanstvena (sociolingvistička) terminologija, i sam sadržaj problematike, i potrebno pojmovlje - ipak preostaje samo jedno: pažljivim, upornim, snošljivim, svestranim, sustavnim i promišljenim trudom probijati se prema shvaćanju svih vidova hrvatske jezične problematike i svih pitanja što su s njome povezana.

Istina jest da je jezik sredstvo sporazumijevanja, sredstvo kojim se ljudi međusobno razumiju. Ali nije sve u samome razumijevanju, ljudi moraju i imati razumijevanja jedni za druge, i imaju pravo na nj. Treba imati u vidu da istina (tj. znanos
t) nije na strani nijedne od suprotstavljenih struja koje nastoje pojednostavljeno ("preko koljena"), jednostrano i pristrano skinuti s dnevnoga reda sva pitanja o kojima je ovdje bila riječ. To znači da kada tko kaže "hrvatski književni jezik" ili "srpski književni jezik", onda je (a to se vidi iz svega što je ovdje izneseno), upotrijebio, svjesno ili nesvjesno, ili čak i protiv svoje volje, zapravo samo skraćeni izraz umjesto "hrvatski hrvatskosrpski književni jezik" ili "srpski hrvatskosrpski književni jezik". Ista je situacija upotrijebi li lingvistički znanstveni termin "standardni jezik" u takvim izričajima, a razumije se, potpuno je svejedno upotrijebi li u svim tim formulacijama atribut "srpskohrvatski" gdje je rečeno "hrvatskosrpski". S druge strane, kaže li tko "hrvatskosrpski književni jezik" ili "srpskohrvatski književni jezik", ili isto to s atributom "standardni", onda je, bez obzira što on sam o tome mislio, izrekao skraćenim načinom samo istinu da hrvatski književni jezik (kao i srpski književni jezik) ima kao svoju materijalnu osnovicu novoštokavski dijalektni tip, koji pripada hrvatskosrpskomu jeziku-dijasistemu. I ništa više. Zato i možemo u stručnoj terminologiji govoriti o standardnoj novoštokavštini i o njezinim varijantama.

Stoga u razg
ovorima o cijeloj toj tematici treba uvijek polaziti od toga da sugovornik koji se netočno izražava, nema loše namjere, nego da se radi o neznanju. Svatko svoje loše namjere mora tek dokazati. Treba tumačiti, objašnjavati, dokazivati, iznositi očiglednost istine. Neznanje se pred njom povlači, a eventualne loše namjere već se same pokažu. Ima i njih, bez ikakve sumnje, ali manje ih je nego što se čini na prvi pogled. No kada se pokažu, ne valja im popuštati na račun istine. To bi svakomu moglo samo škoditi, mnogostruko i trajno.

 

 

 

1974. godina

USTAV SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE (1974.)


Članak 138.
U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik - standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.

 

1974. godina

USTAV SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE SRBIJE (1974.)

Srbija je poděljena na tri države – SAP Vojvodinu, SAP Kosovo i Metohiju te "užu" Srbiju. Srbi u Hrvatskoj, unutar druge Jugoslavije, nisu imali ni kulturnu autonomiju, mada je takva ideja bila zagovarana tokom II světskog rata, u vrěme stvaranja kontura buduće FNRJ. Tu ideju lansirao je Moša Pijade, inače pripadnik jevrejskog naroda, ali ju Josip Broz nije prihvatio. Oni su se sastali na Glamoču1945., kada se Moša Pijade zalagao za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, a Tito mu je autoritativno odbrusio da to ne dolazi u obzir.

 

 

1979. godina

PRIRUČNA GRAMATIKA HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

Druga gramatika izrađena u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, objavljena kao institutsko djelo 1979. god. u izdanju Školske knjige. Gramatiku su izradili Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija Znika, a posao
oko izrade vodio je S. Pavešić. Prilozima o naglasku izradi su toga djela pridonijeli još Valentin Putanec i Danijel Alerić.

Ta je gramatika do sada doživjela četiri izdanja. Osim prvoga, jedno ponovljeno i bez promjena u tekstu, tek s neznatno izmijenje
nim naslovom, kao Gramatika hrvatskoga književnog jezika, 1990. Treće je izdanje, 1995 - znatno izmijenjeno, dorađeno i prošireno - objavljeno pod naslovom Hrvatska gramatika, a četvrto je pod istim naslovom ponovljeno 1997. bez znatnijih izmjena. U trećem izdanju objavljen je i povijesni pregled razvoja hrvatskoga književnog jezika koji je u prvom izdanju najviše iz političkih razloga izostavljen.

Kad se pojavila, Priručna je gramatika i po iscrpnosti opisa jezičnih pojava i po načinu njihove obrade u nas
predstavljala stanovitu novost. Na gramatički se opis u toj knjizi gotovo u svim dijelovima, od fonetike i fonologije do sintakse, primjenjuju novije teoretske spoznaje suvremene lingvistike. Uvodi se suvremena metodologija opisa i njojzi primjerena terminologija. Njome se opisuju gramatički odnosi u hrvatskom jeziku koji su dotada bili slabo ili nikako opisani. Gramatika je zamišljena i izvedena kao gramatika općega tipa, koja može poslužiti "kao priručnik učenicima srednjih škola, studentima viših i visokih škola, nastavnicima hrvatskoga ili srpskoga jezika i nastavnicima stranih jezika i svima koji se zanimaju za hrvatski književni jezik".

Premda je zbog naziva hrvatski književni jezik u svom naslovu u vrijeme izlaska na samom početku bila politički okv
alificirana kao nacionalistička, a i zabranjena kao udžbenik za upotrebu u školi, ta je gramatika, uz niz kritičkih primjedbi koje su za takvu vrstu djela uobičajene, od stručne javnosti bila relativno dobro prihvaćena, pogotovo kao podloga za daljnji sustavan rad na gramatičkom opisu hrvatskoga jezika, a služila je i kao obvezna literatura studentima za studij kroatistike na fakultetima.

 

1986. godina


PROBLEMI JEZIKA I JEZIČNE POLITIKE (1986.)


Zaključci radnog dogovora predstavnika centralnih komiteta SK Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije i pokrajinskih komiteta SK Kosova i Vojvodine o aktualnim problemima jezika i jezične politike na srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom, hrvatskom ili srpskom govornom području [dvotjednik "Oko", 1986]

Na inic
ijativu više centralnih, odnosno pokrajinskih komiteta SK, u Centralnom komitetu SKH u Zagrebu, 4. februara i 18. aprila 1986. godine, održani su radni dogovori predstavnika predsjedništava centralnih komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije te pokrajinskih komiteta Saveza komunista Kosova i Vojvodine uz sudjelovanje jezičnih stručnjaka i predstavnika naučnih, kulturnih i obrazovnih organizacija. Tom prilikom razmatrani su aktualni problemi jezika i jezične politike na hrvatskosrpskom/srpsko-hrvatskom, hrvatskom ili srpskom govornom području i postignuta puna suglasnost u pogledu ocjene stanja kao i osnovnih elemenata i sadržaja programa društveno-političkih i stručnih aktivnosti u ovoj oblasti. Posebno je konstatirano i zaključeno slijedeće:

I

1. Jezik kao medij kulture i civilizacije pojedinih nacija (u našem slučaju zajednički medij kulture i civilizacije više nacija: Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba, kao i ostalih kojima je srpskohrvatski materinski jezik) osjetljivo je područje na kome se stiču, ukrštaju i sukobljavaju različite koncepcije i shvatanja o usklađivanju međunacionalnih odnosa i mogućnostima zajedničkog života u višenacionalnim zajednicama, posebno u današnjim našim prilikama. Iz toga proizlazi potreba
permanentnih aktivnosti u ovom segmentu ukupne politike i idejno-političkog angažiranja Saveza komunista i drugih progresivnih društveno-političkih i stručnih snaga u rješavanju problema jezika i utvrđivanju osnovnih pravaca jezične politike na hrvatskosrpskom govornom području i cijeloj Jugoslaviji.

2. Negativne, društveno neprihvatljive pojave u jeziku, jezičnoj politici i jezičnom planiranju na srpskohrvatskom govornom području, koje se često ispoljavaju u vidu jezičnog nacionalizma, imaju svoje korijen
e u daljoj i bližoj prošlosti, ali su u određenoj mjeri omogućene i nedovoljnim, odnosno nedovoljno jedinstvenim djelovanjem Saveza komunista i drugih progresivnih snaga na ovom sektoru idejne borbe. Stoga je potrebno temeljito i svestrano razmotriti stanje i aktualne probleme jezika i jezične politike i iznaći najefikasnije forme djelovanja, međusobne suradnje i koordinacije aktivnosti organa i organizacija SKJ, SSRNJ, SSJ, SSOJ, državnih organa i organizacija i drugih organiziranih društvenih snaga u području nauke, javnog informiranja, izdavačke djelatnosti i odgojno-obrazovne djelatnosti. Ta aktivnost mora se jasno određivati protiv separatističkih i unitarističkih tendencija u području jezika, a za afirmaciju bratstva i jedinstva i jezičnog zajedništva Crnogoraca, Hrvata, Muslimana, Srba i drugih, tj. za afirmaciju jezične politike koja uspostavlja sklad između nedvojbene jednosti srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog standardnog (književnog) jezika i njegove varijantne razudenosti, takvog jezičnog zajedništva koje ne ugrožava jedinstvo kulturnog života nijedne nacije i nijedne sociokulturne sredine, već ga, naprotiv, osigurava.

3. Na rješavanju otvorenih problema srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog standardnog jezika potrebno je, prije sveg
a, angažiranje nauke i znanstvenih radnika odgovarajućih struka iz svih sredina na hrvatskosrpskom govornom području, utoliko prije što zastupnici politički štetnih tendencija u području jezika nastupaju pod firmom znanosti i u ime nje, a nerijetko i uz pozivanje na avnojska rješenja i Lenjinov koncept nacionalne i jezične politike, iskrivljujući smisao tih rješenja i duh lenjinske politike. Razvoj lingvistike i lingvističkih aktivnosti u duhu marksističke orijentacije mora biti jedan od prioritetnih zadataka cijelog društva.

II

1. Kao odraz djelovanja centrifugalnih i centripetalnih sila u našem društvu, na srpskohrvatskom govornom području dominantne su dvije oprečne tendencije:
a) djelovanje u pravcu jezičnog separatizma na nacionalnoj, odnosno republičkoj osnovi, tj. nastojanje da se produbljivanjem varijantnih razlika (prije svega, politički tendencioznom arhaizacijom, kalkiranjem i "novotvorbom") pojedine varijante nametnu kao posebni nacionalni ili republički jezici.
b) proces ujednačavanja društveno
-političkih i stručnih stavova o hrvatskosrpskom jezičnom kompleksu, čime se stvaraju realne pretpostavke za iznalaženje konstruktivnih rješenja u duhu jezičnog zajedništva, a uz jasna razgraničavanja prema separatističkim i unitarističkim pristupima.

2.
Negativne tendencije u području jezika posebno su došle do izraza u posljednje vrijeme tako da se može govoriti o eskalaciji jezičnog nacionalizma, koji se manifestira:
- u praktičnom razdvajanju našeg jezika na srpski i hrvatski (u nastavi na nekim strani
m sveučilištima),
- u isto takvom razdvajanju jezika u međunarodnim dokumentacijskim klasifikacijama,
- u izdavanju rječnika, odnosno priručnika posebno za hrvatski, posebno za srpski (srpskohrvatski) jezik,
- u zlonamjernim i neistinitim prikazivanjima na
še jezične situacije u pojedinim enciklopedijama, knjigama i studijama širom svijeta itd.

3. Zbog nejedinstvenog djelovanja, u društvenoj stručnoj praksi nisu svugdje nađena prava rješenja. To se posebno ogleda:
- u neujednačenosti i neadekvatnosti ustavn
ih formulacija o nazivu i službenoj upotrebi jezika,
- u nedomišijenosti nekih praktičnih rješenja u vezi s ravnopravnom upotrebom varijanata odnosno standardnojezičnih izraza srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog jezika u Skupštini SFRJ,
saveznim organima i organizacijama,
- u nepostojanju jedinstvenih osnova jezične politike na cijelom govornom području (posebno u sredstvima informiranja, odgojno-obrazovnoj djelatnosti i kulturi),
- u odsustvu društveno-političke i stručne koordinacije ak
tivnosti u području jezika i jezične politike,
- u zastoju rada na usavršavanju i osuvremenjivanju zajedničkog jezičnog standarda itd.

4. Nasuprot ovakvoj situaciji, posljednjih je godina sve izraženiji proces ujednačavanja društveno-političkih stavova i
stručnih saznanja o jeziku i jezičnoj politici. O tome na društveno-političkom planu, svjedoče usvojeni dokumenti književnojezične politike u SR BiH (1967-1974), stavovi formulirani u CK SK Srbije (1978. i 1979.), koji su dosljedno primijenjeni u jezičnim kodeksima "Politike" i RTB, Stavovi Predsjedništva CK SKH o jeziku i jezičnoj politici (1985) kao i zvanične izjave o jezičnoj politici u SRCG, SAPV i SAPK. O tome također svjedoči i povoljna klima i konstruktivna
suradnja na stručnom planu, ispoljena na b
rojnim znanstvenim skupovima i u radu na pripremi jezičnih jedinica za II izdanje Enciklopedije Jugoslavije, gdje se došlo do potpune suglasnosti o osnovnim određenjima hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog, hrvatskog ili srpskog jezika. Danas se općenito, i na društveno-političkom i na stručnom planu prihvata znanstveno potvrđena činjenica da je jezik Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba, i svih drugih kojima je on materinski (Jugoslaveni i dr.) jedan jezik na nivou sistema narodnih govora i jedan standardni jezik sa varijantama odnosno standardnojezičnim izrazima pojedinih sredina.
Ova činjenica trebala bi biti polazište za sve konkretne društvene i stručne aktivnosti u području jezika i jezične politike na srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom, hrvatskom ili srpskom
govornom području.

III

1. Polazeći od stanja i aktualnih problema jezika jezične politike i jezičnog planiranja na srpsko-hrvatskom govornom području, kao i zadataka Saveza komunista i drugih organiziranih socijalističkih snaga u razvijanju bratstva i jedinstva naših naroda, potrebno je nastaviti i intenzivirati rad na ujednačavanju društveno-političkih stavova o standardnom jeziku Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba i slobodnom funkcioniranju njegovih varijanata, odnosno standardnojezičnih izraza, radi
postizanja punog idejnog i akcionog jedinstva u okviru SK, zatim utvrđivanju, razvijanju i usklađivanju idejnih osnova jezične politike u svim sredinama, te na toj osnovi, izgrađivanju normi ponašanja u upotrebi standardnog (književnog) jezika u sredstvima javnog obavještavanja, odgojno-obrazovnoj djelatnosti, organima javne uprave, sudstvu i drugim područjima društvenog života. To podrazumijeva kritičko preispitivanje ostvarivanja jezične politike te nastavnim programima, udžbenicima i priručnicima na svim nivoima obrazovanja, kao i u uređivačkoj politici u štampi, na radiju, televiziji, izdavačkoj djelatnosti itd.

2. S obzirom na neujednačenost i neadekvatnost ustavnih formulacija o nazivu i službenoj upotrebi jezika u socijalističkim republikama i socija
lističkim autonomnim pokrajinama na hrvatskosrpskom govornom području, nužno je preformulirati i, u zakonski propisanoj proceduri, utvrditi i verificirati ustavne i zakonske odredbe koje će odgovarati današnjem stupnju znanstvenih saznanja o srpsko-hrvatskom/hrvatskosrpskom standardnom jeziku i njegovim društvenim komunikacijskim funkcijama kao i opredjeljenjima društva za jezično zajedništvo i jezične slobode u okviru toga zajedništva. U tom smislu, formulacije u ustavima socijalističkih republika i socijalističkih autonomnih pokrajina o nazivu i službenoj upotrebi jezika na srpskohrvatskom jezičnom području treba da izraze i pravno fiksiraju stvarno jezično i standardnojezično zajedništvo Crnogoraca, Hrvata, Muslimana, Srba i drugih kojima je taj jezik materinski sa specifičnostima koje odgovaraju tradiciji, jezičnoj stvarnosti i kulturi naroda istoga jezika u pojedinim sredinama, kao i pravo svakog građanina na slobodan izbor pisama i jezičnih izražajnih sredstava u okviru srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog jezika kao cjeline. U Ustavu SFRJ treba, također, na odgovarajući način, utvrditi nazive jezika naroda Jugoslavije.

3. U skladu s formulacijama koje će se utvrditi republičkim i pokrajinskim ustavima i Ustavom SFRJ, treba preispitati i usaglasiti praktične forme ostvarivanja ravnopravnosti varijanata odnosno standardnojezičnih izraza u okviru srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog standardnog jezika u radu Skupštine SFRJ, saveznih organa i organizacija i drugdje. Pri t
ome posebnu pažnju treba posvetiti ostvarivanju jezične ravnopravnosti u praksi Komisije Skupštine SFRJ za utvrđivanje istovetnosti tekstova na jezicima naroda i narodnosti Jugoslavije, Službe Saveznog izvršnog vijeća, saveznih organa uprave i saveznih organizacija za poslove prevođenja, Saveznog zavoda za standardizaciju i drugih sličnih saveznih organa i organizacija.

4. Budući da je nauka pokretačka snaga ukupnog društvenog razvoja i progresa, u svim oblastima, pa tako i u ovoj, nužno je, uz odlučnu mor
alnu i materijalnu podršku društvene zajednice, intenzivirati naučnoistraživački rad u području jezika, zasnovan na marksističkim pogledima i tekovinama suvremene lingvističke misli. U tom cilju, posebnu pažnju treba posvetiti kadrovskom razvoju (naročito izgrađivanju mlađeg marksistički orijentiranog sociolingvističkog kadra) i jačanju materijalno-tehničke osnove znanstvenoistraživačkog rada u lingvistici na srpskohrvatskom govornom području. U svim sredinama treba dati prednost i podršku istraživačkim programima od zajedničkog interesa, ne zanemarujući pri tom ni specifične i različite potrebe pojedinih sredina, uz stalno razgraničavanje prema unitarističkim i separatističkim tendencijama.
Potrebno je raditi na koncipiranju dogoročnog programa zajedničkih
istraživanja, a polazna osnova u tome radu trebala bi biti stručna obrada i valorizacija dosadašnjih rezultata u području naše lingvistike.

5. Urgentna je potreba naše kulture u domenu jezične standardizacije dogradnja i osuvremenjivanje pravopisa srpskoh
rvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog jezika i rješavanje problema funkcioniranja pravopisne norme u pojedinim sociokulturnim sredinama i na cijelom jezičnom području. Stoga je neophodno odmah poduzeti korake da se formira kvalificirano stručno tijelo, sastavljeno od lingvista standardologa - specijalista za pravopisna pitanja sa cijelog govornog područja, koji će, na osnovu dosadašnjih rezultata naučnih istraživanja i pozitivne prakse u ovoj oblasti u svim sredinama, a uz angažiranje šireg kruga odgovarajućih stručnjaka, izraditi osnove i nacrt pravopisa srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog standardnog (književnog) jezika i organizirati njegovu društvenu i stručnu verifikaciju (putem široke javne rasprave, stručnih konzultacija i analiza, znanstvenih recenzija i dr.). S osloncem na principe i norme toga pravopisa izrađivat će se pravopisni priručnici za posebne potrebe i namjene.
Uz izradu pravopisa, urgentan je zadatak u području jezične standardizacije na hrvatskosrpskom govorno
m području i rad na sređivanju i standardizaciji stručno-naučnih terminologija. Taj je rad potrebno organizirati zajednički, uz poštovanje specifičnosti i uz učešće širokog kruga specijalista - lingvista i stručnjaka iz drugih znanstvenih disciplina s cijeloga područja.
U okviru rada na izgrađivanju srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog jezičnog standarda potrebno je organizirati i izradu rječnika suvremenog književnog jezika (nastavak rada na izdavanju latinične verzije Rječnika dviju Mati
ca, pripremanje drugog izdanja takvog rječnika uz suradnju znanstvenih institucija iz svih republika i obje pokrajine na hrvatsko-srpskom govornom području, što hitnija izrada jednotomnog rječnika i dr.), kao i suvremene gramatike srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, hrvatskog ili srpskog standardnog jezika i drugih neophodnih priručnika.

6. Pored naučno istraživačkog rada u području lingvistike i izrade osnovnih standardnojezičnih priručnika (pravopisa, gramatike, rječnika i terminoloških standarda), izuzetan
značaj, posebno za ostvarivanje jezične politike, ima rad na podizanju nivoa lingvističkog obrazovanja i širenju jezične kulture. Stoga treba oživiti, intenzivirati i društveno podržati sve stručne aktivnosti u tom pravcu.

7. Okupljanje jugoslavenskih li
ngvista radi razmatranja različitih stručnih pitanja, naročito u domenu jezične standardizacije, doprinijelo je stvaranju atmosfere međusobnog povjerenja i uspostavljanju konstruktivne suradnje medu lingvistima na hrvatskosrpskom govornom području i u Jugoslaviji. Stoga treba poticati i podržati dalje redovno organiziranje jugoslavenskih i međunarodnih znanstvenih skupova sa različitom lingvističkom tematikom, kao i ažurno objavljivanje rezultata tih skupova.

8. Radi poticanja, praćenja i koordinacije svih
aktivnosti u znanstvenoistraživačkom radu, jezičnoj politici, jezičnom planiranju i njegovanju jezične kulture kao i drugih lingvističkih djelatnosti od šireg društvenog interesa, u svim socijalističkim republikama i socijalističkim autonomnim pokrajinama na hrvatskosrpskom govornom području treba formirati odgovarajuća tijela za pitanje jezika i jezične politike pri predsjedništvima RK i PK SSRN, kao i Predsjedništvu SK SSRNJ. Angažiranjem SSRNJ, kao najšireg fronta organiziranih socijalističkih snaga, i u ovoj oblasti - jezik i jezična politika postat će briga cijeloga društva.

9. S obzirom na složenost nacionalne strukture jugoslavenskog društva i ustavnu obavezu osiguravanja jednakopravnosti jezika naroda i narodnosti Jugoslavije, nužno je svestrano i
temeljito razmotriti probleme jezika i jezične politike i na širini jugoslavenskim prostorima, kako bi se na srpskohrvatskom govornom području (prije svega, školskom nastavom i preko sredstava javnog obavještavanja) pridonijelo boljem upoznavanju makedonskog i slovenskog jezika, a isto tako i jezika narodnosti, posebno u višenacionalnim sredinama. I u tom domenu treba organizirano djelovati u pravcu ostvarivanja jezične tolerancije i međusobnog razumijevanja.

U Zagrebu, 18. aprila 1986. godine

 

1995. godina

PROMEMORIJA O HRVATSKOME JEZIKU (1995)

Matica hrvatska, Zagreb

I

Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. st. kao pisani jezik prožet živim hrvatskim narodnim govorima, upravo se hrvatski jezik medu prvima počeo izdvajati iz slavenskoga continuuma kao poseban entitet.

Za rast hrvatskoga jezika još od ranog srednjeg vijeka karakterističan je utjecaj zapadne, latinske, mediteranske i panonsko-srednjoeuropske kulture i civilizacije. Ali najvažnije je od svega stalno očitovana volja hrvatskoga naroda da očuva svoju kulturnu, političku, jezičnu i drugu samobitnost. Od 14. -15. st. jezik cijeloga hrvatskoga prostora označuje se jedinstvenim imenima (slovinski, ilirski, hrvatski), s jasnom sviješću
da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. st. - a osobito u 17., 18. i 19. st. - napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Osobito u 17. i 18. st. svi pisci na čakavskom, štokavskom i kajkavskom području svjesni su da pišu istim jezikom, kako god ga zvali. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku - kao najizgrađeniji - postao je uzorom na ukupnome hrvatskome prostoru, pa će upravo to biti glavnim razlogom što će sredinom 19. st. dotad izgrađeni hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj osnovici prevladati na cijelom hrvatskom području i to zbog dubrovačkoga govora u jekavskome liku.

II

Književni jezik Srbâ do 19. st. bio je oblik crkvenoslavenskoga (srpskoslavenski, ruskoslavenski), a kad je V. S. Karadžić, na poticaj Slovenca Jerneja Kopitara, za osnovicu novoga srpskoga jezika uzeo novoštokavsko narječje - i po uzoru na dotadašnji hrvatski književni jezik, njegove rječnike i gramatike - to je olakšalo ekspanzionističke težnje mlade srpske države.

Hrvatski je jezik u svojoj povijesti bio vrlo često ometan, a ponekad i onemogućavan, u razvitku. Bile su to posljedice državne, odnosno političke sudbine hrvatskog naroda: gotovo punih devet stoljeća Hrvatska je bila u sastavu drugih država,
zadržavajući nekad manju, nekad veću autonomiju.
Osobito teško razdoblje nastupilo je od 1918. godine. Uvjereni da će u zajedništvu s drugim Južnim Slavenima lakše osigurati svoje nacionalne interese, Hrvati ulaze i u državnu zajednicu s njima, u Jugoslaviju. Ali od očekivanja se nije ostvarilo ništa. Srbi zbog svoga povoljnoga položaja (najbrojniji i najprošireniji narod, njihova glavnoga grada i proširenja njihova državnoga aparata, vojske, policije i redarstva i žandarmerije), odmah preuzimaju dominantn
u ulogu.

U obje Jugoslavije nisu se birala sredstva i nije se zaziralo ni od jezičnoga nasilja, kako bi se dokazalo da su hrvatski i srpski jedan jezik. Ali, unatoč svemu tomu, hrvatski je narod održao svoj jezik i zadržao njegovo narodno ime. Iako odnos hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika nema prave analogije u svijetu, ipak onako kao što je, kulturnopovijesno i funkcionalno, nizozemski jezik različit od njemačkog, kao što je norveški različit od danskoga i slovački od češkoga, kao što je u demokratskoj Španjolskoj nakon propasti fašizma galješki priznat kao poseban jezik, različit i od španjolskoga i od portugalskoga, iako je težinom kulturnopovijesne tradicije, samoga jezičnog ustroja kao i voljom hrvatskoga naroda hrvatski jezik različit od srpskoga.

Međutim, u
tradicionalnoj (genetskoj) lingvistici mnogim je jezicima osporavan status jednostavno zato što nisu bili jezicima posebnih državnih entiteta (katalonskomu, galješkomu, slovačkomu), kadšto čak i dugo nakon stvaranja nacionalne države (norveškomu). Moderna je sociolingvistika naprotiv utvrdila da pri svemu tome, osim čisto jezično-genetskih, značajnu ulogu imaju kulturni i povijesni, društveni i politički, gospodarski i psihološki čimbenici te nadasve volja samih govornika; na temelju složenog spleta kriterija svaki se jezik izdvaja kao originalan i neponovljiv skup kvantitavnih, kvalitetnih i funkcionalnih značajki. Jezici se naime razlikuju jedan od drugoga na različite načine.
Na hibridnome nazivu srpsko-hrvatski (
Serbokroatisch, serbo-croate, Serbo-Croatian i dr.) osobito je inzistirala velikosrpska administracija i diplomacija prve i druge Jugoslavije. Ali takvu se nazivu hrvatski narod stalno odupirao i nikada ga nije prihvatio, pa ga je - unatoč represiji komunističkog režima - i javno odbacio 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koju su tada potpisale sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i supotpisale tisuće hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika. Snagom tih nastojanja u drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) ipak svi bitni savezni dokumenti obvezatno službeno objavljivani u četiri verzije: slovenskoj, hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj, a u početku su se i tako zvale.

III

Neosporna je činjenica da već trinaest stoljeća
postoji hrvatski narod, da je njegova kršćanska tradicija stara trinaest stoljeća, da Hrvati već gotovo tisuću godina imaju dokumentiranu pismenost i književnost na svojem narodnom jeziku. Neosporno je i to da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim povezanim narječjima (gotovo osam stoljeća prije Srbâ, koji su tek u 19. st. napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služili dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim). Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost i duhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne grčke i slavenske. Nije dvojbeno ni to da je hrvatska državnopravna tradicija (koju je morala priznati i uvažavati i komunistička Jugoslavija) starija od jednog tisućljeća, i da je upravo na njezinu temelju nastala i današnja Republika Hrvatska, kao međunarodno priznat pravni i politički entitet. A sve se to moglo izražavati, pa se i danas izrazuje, na jeziku kojemu je jedino naravno ime - hrvatski jezik, bez obzira na stupnjeve srodnosti ili sličnosti s ostalim južnoslavenskim jezicima.

Stoga Matica hrvatska ovom
Promemorijom ponovno naglašava da sve relevantne političke, znanstvena i kulturne međunarodne ustanove trebaju uzeti u obzir navedene bjelodane i neosporne činjenice jednako u diplomatskim tijelima kao i u slavističkim institutima, kojima je inače dužnost promicati posebnu književnost i prepoznatljiv jezik svih naroda pa i hrvatskoga, te poštovati neotuđivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik.

Zagreb, prosinac 1995.


1996. godina
HRVATSKI JEZIK – POSEBAN SLAVENSKI JEZIK (1996)

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Razred za filološke znanosti


Hrvatski jezik poseban je slavenski jezik kad se gleda i s lingvističkoga i sociolingvističkoga gledišta, a jednako tako i s ostalih kao što je kulturno, povijesno i političko. Nesporazumi oko te posebnosti proizlaze iz činjenice što on u srpskome jeziku ima bliskoga suradnika i što je u 19. i 20. stoljeću bilo nastojanja da se od ta dva jezika načini jedan, ali to se u stvarnosti nikada nije dogodilo.
Hrvatski jezik ima tri narječja: štokavsko, čakavsko i kajkavsko, a srpski ima dva: štokavsko i torlačko.
Budući da medu Hrvatima i Srbima prevladavaju štokavci, oni su svoje književne jezike izgradili pretežno na štokavskom narječju pa odatle velika sličnost tih dvaju jezika, ali kako štokavsko narječje nije jedinstveno, nego ima više dijalekata i kako se ta dva književna jezika ne temelje u svemu na istome dijalektu i kako su se na toj osnovici razvili nezavisno jedan od drugoga, u različito doba i na različite načine, to medu njima postoje razlike koje su takve naravi da se oba jezika moraju i po jezičnim kriterijima smatrati posebnim jezicima, a pogotovu kad se uzmu u obzir sociolingvistički i drugi kriteriji.

Hrvati su se od početka svoje dokumentirane pismenosti, od Baščanske ploče (oko 1100.) služili hrvatskocrkvenoslavenskim jezikom, tj. starocrkvenosl
avenskim jezikom prilagođenim hrvatskom čakavskom fonološkom sustavu s nekim inovacijama i na drugim razinama, a zatim su svoj književni izraz izgrađivali na sva tri narječja. Štokavsko su narječje Hrvati uveli u književnost pod kraj 15. stoljeća uklopivši odmah u početku u njega leksičke, frazeološke i pravopisne elemente hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika, izgrađujući ga kontinuiranim povijesnim razvojem do današnjeg oblika. Ostala su dva književna jezika napuštena, čakavski se postupno ugasio u književnoj uporabi polovicom 18. stoljeća, a kajkavski svjesnim napuštanjem u drugoj četvrtini 19., ali su oba u štokavskome književnome jeziku ostavila značajne crte svojih književnih i narječnih izraza.

Srbi su se od početka svoje pismenosti služili crkvenoslaven
skim jezikom srpske redakcije sve do 19. stoljeća, s nekoliko modifikacija u 18. st. (ruskoslavenski, slavjanoserpski), a njihov današnji književni jezik utemeljio je tek polovicom 19. stoljeća Vuk Stefanović Karadžić podigavši štokavsko narječje srpskoga sela na razinu književnog jezika.

Zbog toga ta dva jezika imaju odvojenu kulturnu i jezičnu povijest i književnost. Uz to je hrvatski književni jezik izgrađivan stoljećima na bogatoj crkvenoj i svjetovnoj književnosti, a kako je srpska moderna književnost
nastala tek polovicom 19. st., to su na ta dva književna jezika izgrađene dvije jasno odijeljene književnosti: hrvatska i srpska.
Osim toga Hrvati su svoj književni jezik od samoga njegova početka izgrađivali na temeljima i u ozračju zapadnoeuropske, prve
nstveno katoličke kulture, služeći se najprije i trima pismima, glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, a od polovice 14. stoljeća usporedno s tim slavenskim pismima i latinicom koja se sve više širila i danas je jedino hrvatsko pismo. Srbi su se u izgradnji svoje kulture i svoga jezika oslanjali na bizantsku, pravoslavnu kulturu, služeći se ćirilicom, koja je danas glavno srpsko pismo.

Zbog bliskosti tih dvaju književnih jezika bilo je u 19. i 20. stoljeću dogovora da se od njih stvori jedan jezik. Hrvati su u
tome sudjelovali iz ideoloških i političkih razloga, a Srbi su to prihvatili nakon stvaranja Jugoslavije videći u jednom jeziku još jedno sredstvo kojim su nastojali uništiti sve hrvatske posebnosti pa i Hrvate kao narod. Zbog toga su nastojali da se jezično jedinstvo ostvari i silom državne, političke i vojne prevlasti, ali ti pokušaji nisu uspjeli zbog stabiliziranosti tih dvaju književnih jezika i zbog jakoga kulturnog i političkog otpora s hrvatske strane.

Na temelju svojega povijesnoga razvoja, od prvih pisanih spomenika u 11. stoljeću i na osnovi svojega jezikoslovlja, koje kontinuirano traje od kraja 16. st. sve do danas, suvremeni je hrvatski književni jezik razvio svoje posebnosti na fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, leksičkoj i st
ilskoj razini, a i svoj latinički grafijski sustav. Prema tome na svim se jezičnim razinama razlikuje od srpskoga tako da se nikada nije moglo niti se danas može govoriti i pisati "srpskohrvatskim" ("hrvatskosrpskim") jezikom, jer on kao konkretan jezik nikada nije ni postojao niti danas postoji, nego se tekstovi ostvaruju ili kao hrvatski ili kao srpski. Ne može se spontano napisati isti tekst niti od jedne stranice koji bi Hrvati primili kao hrvatski, a Srbi kao srpski. Kad dakle sadržaj nije isti, ne može biti ni isti naziv.

Za ilustraciju razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika može se navesti kratak recept koji na srpskom jeziku glasi:

Čorba od kelerabe sa pečenicom. Sitno iseckati crni luk, pa ga propržiti u Zepter posudi. Dodati kelerabi supu i
kuvati 15 minuta. Propasirati čorbu. Dodati pavlaku. Ukrasiti pečenicom, isečenom na rezance, kao i listićem peršuna.
(Kuvar, Zepter International, Linz, 1991, str. 55)

U hrvatskom prijevodu taj bi recept glasio:
Juha od korabice s pečenicom. Sitno isjeckati (crveni) luk, pa ga popržiti u Zepter posudi. Dodati korabici juhu i kuhati 15 minuta. Propasirati juhu. Dodati vrhnje. Ukrasiti pečenicom, izrezanom na rezance, kao i listićem peršina. (Promijenjeni dijelovi tiskani su kurzivom.)

35 riječi, a 12 razlika ili 35 posto. Nikakvom se kombinacijom od toga ne može napraviti tekst koji bi bio i hrvatski i srpski, tj. "srpskohrvatski".
Zato su se i za komunističke Jugoslavije tekstovi saveznih zakona kao autentični uvijek objavljivali na četiri jezika: hrvats
kome, srpskome, makedonskome i slovenskome. Zbog toga i strane radiopostaje koje daju emisije za Hrvate i Srbe svoje tekstove ostvaruju najčešće posebno na svakom od tih jezika (BBC, Voice of America, Deutsche Welle i dr.) jer znaju da ih slušatelji jednog naroda ne bi slušali ako svoje emisije ne bi davali na njihovu jeziku.

Mnogo teže tu posebnost prihvaćaju neka strana sveučilišta, leksikografske ustanove i knjižnice koje predmet za hrvatski i srpski jezik i njihove kulture nazivaju srpskohrvatski (
Serbo-Croatian, serbo-kroatisch, serbo-croate), ali uglavnom zbog inercije prošlih shvaćanja i teškoća konkretnih prestrukturiranja slavističkih odjela. Ipak se na svima sveučilištima jezik konkretno ostvaruje i uči ili kao hrvatski ili kao srpski, već prema nastavniku koji ga predaje, jer se, unatoč imenu, "srpskohrvatski" ne može ostvariti. Zato u međunarodnoj Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji (UDK) srpski ima jedan broj (808.61), a hrvatski drugi (808.62).

Kao što nitko više ne smatra istim jezikom češk
i i slovački (u ustavu Čehoslovačke Republike iz 1920. postojao je naziv čehoslovački jezik), danski i norveški, tako treba napustiti naziv srpskohrvatski gdje se on još upotrebljava, jer je neprihvatljiv s lingvističkoga, sociolingvističkoga, političkoga i drugih gledišta. S političkoga gledišta suvereno je pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim narodnim imenom i sada kada postoji hrvatska država, Republika Hrvatska, i kada u njezinu Ustavu u čl. 12 piše: "U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski književni jezik...", naziv hrvatski jezik treba upotrebljavati kad god je riječ o njegovu sadržaju. Kad uzmemo u obzir i činjenicu da je u SR Jugoslaviji napušten naziv srpskohrvatski jezik, a uveden samo srpski jezik, sad će to biti prihvatljivo i onima koji nisu upućeni u pojedinosti o kojima je ovdje bila riječ.

 

1998. godina

Dalibor Brozović:

ORGANSKA PODLOGA HRVATSKOGA JEZIKA (1998)

(Sastavljeno prema tekstu akademika Dalibora Brozovića
objavljeno u monografiji Hrvatski jezik, pripremljenoj u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Opole 1998)

S genetskolingvističkoga stanovištva hrvatsku jezičnu situaciju karakteriziraju dvije vrlo specifične činjenice.
Prvo, dijalekti kojima govore Hrvati (ili, u današnjoj nomenklaturi, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani) tvore tri narječja, to jest tri skupine dijalekata: kajkavsku, čakavsku i štokavsku (u početku zapadnoštokavsku), a ta se narječja međusobno razlikuju osjetno više nego što je prosjek dijalektne diferencijacije u slavenskom svijetu (s time da su glavne izoglose iznimno stare). I drugo, narječja koja obuhvaćaju hrvatske dijalekte, tvore u slavističkom povijesnoporedbenom smislu jedan dijasistem zajedno sa skupinama dijalekata kojima govore Srbi i Crnogorci, to jest sa štokavskim (u početku istočnoštokavskim) i torlačkim narječjem. Taj se dijasistem u proteklih stotinjak godina, osobito u posljednjim desetljećima, najčešće nazivao "srpskohrvatskim jezikom" (ili, sinonimno, "hrvatskosrpskim", "srpsko-hrvatskim", "hrvatsko-srpskim", "hrvatskim ili srpskim", "srpskim ili hrvatskim"), no taj je naziv (kao i njegovi sinonimi) nepovratno kompromitiran manipulacijama i teškim zloupotrebama, tako da je danas neupotrebljiv i u onim uskokabinetnim indoeuropeističkim i slavističkim komparativističkim funkcijama za koje je potreban nekakav nomenklaturni naziv takva sadržaja. Kada je dakle zaista potreban takav termin, možemo govoriti o srednjojužnoslavenskom dijasistemu (jeziku dijasistemu). Taj je naziv istinit, radi se o dijasistemu dijalekata koji na zapadu graniče sa slovenskim dijalektima, na istoku s makedonskim i bugarskima. U svim ostalim kontekstima valja govoriti o hrvatskome jeziku (ili, naravno, o srpskome), osobito kada se radi o standardu.

Navedene dvije genetskolingvističke činjenice ni
su u svim razvojnim razdobljima imale nepovoljnih posljedica, ali u nekim su te posljedice bile zaista tragične. Karakter dijalektne diferencijacije nije na hrvatsku pismenost negativno djelovao do XIV. ili XV. stoljeća, jer je do tada u pismenosti posve vladao hrvatskocrkvenoslavenski jezik s većim ili manjim (ovisno o žanru) udjelom uglavnom samo čakavskih elemenata, ali od XVI. stoljeća ta se diferencijacija veoma negativno odražavala na hrvatsku književnost i općenito pismenost, jer se nekoliko stoljeća pisalo na raznim dijalektima svih triju narječja, tako da su se stvorile posebne tradicije, koje je u XVIII. i osobito na početku XIX. stoljeća bilo već teško nadvladati.

Ni specifično zajedništvo prvotnih pet narječja, to jest kajkavskoga, čakavskog, za
padnoštokavskog, istočnoštokavskog i torlačkoga, nije u starojezičnom razdoblju (znači do XII. stoljeća) nepovoljno utjecalo na kulturnojezični razvoj u Hrvatskoj. U prvom redu, tada su podudarnosti između zapadnoštokavskog narječja i kajkavskog i čakavskoga (kao i istočnoštokavskog i torlačkoga) bile bar tolike kolike i između dvaju štokavskih narječja starojezičnoga razdoblja, tako da je onda u načelu postojala mogućnost da se tri zapadna i dva istočna narječja odvoje u posebne dijasisteme, mogućnost kakva se u slavenskome svijetu znala ostvarivati i kasnije od toga doba. Osim toga, dodiri zapada i istoka bili su tada općenito slabi i sporadični.

Počevši od XII. stoljeća organski je razvoj srednjojužnoslavenskoga dijalektnog kontinuuma pošao novim smjerov
ima - zapadna i istočna štokavština postupno ali konvergentno dobivaju nove crte, pretežno zajedničke, s time da se prva pri tome udaljuje od kajkavskoga i čakavskog narječja, a druga od torlačkoga. Tada i pojedinačni dijalekti svih pet skupina počinju dobivati svoje osnovne jasne osobine. No razvoj se tu ne zaustavlja - u XV. stoljeću počinju dva neizmjerno važna procesa. S jedne se strane pojavljuju takozvane novoštokavske crte, koje zahvaćaju velike prostore i zapadne i istočne štokavštine, a s druge strane započinju velike seobe izazvane otomanskim osvajanjem, koje rezultiraju takvim migracijskim miješanjem raznih stanovništva (a naravno, i dijalekata) kakvo je inače nepoznato u Europi (izuzev možda unekoliko Rusiju, no i tamo se radilo više o širenju nego o miješanju).

Slika koja je dobivena krajnje je neobična. Čakavske i kajkavske dijalekte (slično kao na istoku torlačke) potisnuli su u seobama štokavski, uglavnom novoštokavizirani dijalekti (uz masovno iseljavanje čakavaca i kajkavaca na druge kajkavske ili čakavske terene, ili u Italiju, Sloveniju, Austriju, Češku, Slovačku, Madžarsku), a same su dvije prvotne štokavštine bitno promijenile svoju prirodu i fizionomiju - dio zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih govora novoštokavizirao se i toliko ujed
načio da ih samo profesionalni lingvist može razlikovati po podrijetlu (jer ni sam refleks jata nije uvijek siguran pokazatelj). Kao plod svih navedenih neorganskih procesa nastala je nova slika sekundarno homogeniziranoga općeštokavskog narječja. Danas imamo nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskog podrijetla (što je i danas prepoznatljivo), novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskoga, istočnoštokavskog ili miješanog podrijetla (što je na prvi pogled teško prepoznati) i nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte istočnoštokavskog podrijetla (što je opet lako prepoznatljivo).

Drugim riječima, danas je više nemoguće štokavštinu kao cjelinu dijeliti na zapadne i istoč
ne dijalekte, danas je to jedno narječje, makar bilo dobiveno pretežno neorganskim razvojem. Osim toga, i kajkavski i čakavski dijalekti imaju danas govore koji su bili izloženi jakomu (novo)štokavskom utjecaju, i govore koji su ostali izvan takva utjecaja. Sve te okolnosti zajedno dovele su do jednoga izvanredno neobičnog i zapravo neprirodnog stanja. Takvu netipičnu i neobično čudno složenu dijalektnu sliku jezična je znanost slabo razabirala i još slabije tumačila, što je u XIX. i u najvećem dijelu XX. stoljeća omogućivalo i nehotične i svjesne krive interpretacije, koje su onda obično bile ne samo na štetu jezične znanosti općenito nego (i prije svega) na štetu razumijevanja hrvatske jezične problematike.

Historijat hrvatske pismenosti i književnosti i
hrvatska standardnojezična pretpovijest i povijest predstavljaju jednu od najoriginalnijih europskih kulturnojezičnih pojava, u ponečem apsolutno jedinstvenu, tako da se ne može usporediti ni s kojim drugim razvojem, slavenskim ili neslavenskim. Tako je primjerice uloga crkvenoslavenskoga jezika bila bitno drugačija i od one na slavenskom zapadu (zapadnoslavenski jezici i slovenski) i od one na slavenskome istoku (istočnoslavenski jezici i bugarski, makedonski i srpski). Kod prvih je crkvenoslavenski utjecaj završavao u najboljem slučaju već u 10. stoljeću, kod drugih praktički u 19. st. Ili pak pitanje pisma: ni u jednome europskom jeziku nisu se u tijeku njegove povijesti upotrebljavala tri različita pisma osim u hrvatskome - hrvatska (uglasta) glagoljica, zapadna (hrvatska, bosanska) ćirilica i latinica. To su samostalna pisma, a ne inačice istoga pisma kao što su fraktura i irsko pismo inačicama latinice, a građanska je ćirilica inačicom crkvene.
Povijest hrvatske pismenosti može se podijeliti na šest raz
doblja, to jest tri predstandardna i tri standardnojezična:


PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

1. razdoblje - srednjovjekovna pismenost, razvoj od prihvaćanja glagoljice koncem IX. stoljeća pa sve do konca XV. stoljeća; postupna izgradnja hrvatskocrkvenoslavenskog jezika u crkvenoj uporabi i hrvatskocrkvenoslavensko-čakavskoga amalgama u građanskoj (pretežno pravnoj) uporabi, sporadično prodiranje kajkavskih i štokavskih crta u taj amalgam, pri koncu prvoga razdoblja; sukcesivno pojavljivanje ćirilice sredinom XII. i latinice u XIV. stoljeću; reduciranje neleksičkih crkvenoslavenskih elemenata, osobito u latiničnoj pismenosti; u posljednjim dvama desetljećima XV. stoljeća tiskaju se već glagoljske inkunabule; pismenost se zasniva na crkvenoslavenskome duhovnom naslijeđu i na utjecajima srednjovjekovnoga latinizma.
2. razdoblje - nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti u XVI. stoljeću i njihovih jezičnih izraza (zasnivanih na raznim dijalektima svih triju narječja); ravnoteža čakavskoga, štokavskog i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici; veze među piscima, ali odijeljene čitalačke publike; nastanak dvaju hrvatskih teritorijalnih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjevernočakavsko-kajkavskog) i jugoistočnoga (južnočakavsko-štokavskog); nazadovanje glagoljice (žanrovsko i teritorijalno); zapadni utjecaji (latinska poezija, petrarkizam, renesansa).
3. razdoblje - evolucija i umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika (štokavskih, kajkavskih, čakavskih) u XVII. stoljeću i u prvoj polovici XVIII. stoljeća; jačanje međusobnih veza unutar obaju kompleksa i među njima; prevlast štokavštine u jugoistočnome hrvatskom kompleksu; nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice u drugoj fazi 3. razdoblja (1. polovica XVIII. stoljeća); konsolidacija hrvatskoga kajkavskog pismenog jezika; novoštokavsko napredovanje u jugoistočnome kompleksu; razmišljanja o hrvatskome jezičnom zajedništvu i o reformi grafije; slabljenje literarnosti i jačanje polifunkcionalnosti.


RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA

4. razdoblje - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici XVIII. stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, početci standardizacije u tome jeziku i jačanje njegova utjecaja na sjeverozapadni kompleks; relativno brz iako nedovoljno širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika i njegova (orto)grafijska stabilizacija; nestanak čakavske pismenosti; pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu, uz svjesne napore za pojednostavljenje i izjednačenje grafije u novoštokavskome jeziku; jačanje veza među kompleksima; širenje funkcionalnog potencijala i polivalentnosti obaju hrvatskih iznadregionalnih pismenih jezika u procesu standardizacije, uz slabljenje ili stagnaciju čisto beletrističkih funkcija i uz jačanje napora za uklanjanje jezično kritičnih točaka (razmjerno bogata gramatičarska i leksikografska djelatnost, iznadregionalno usmjerena).

5. razdoblje - hrvatski narodni preporod u tridesetim godinama XIX. stoljeća i razvoj do konca stoljeća; priključenje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu; općehrvatska grafijska reforma; krivudav razvoj, ali i bitan napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnoga jezika; postupno uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom 5. razdoblja; borba raznih koncepcija o optimalnome tipu hrvatske standardne novoštokavštine; borba s duhovnim ostatcima jezičnoga regionalizma; natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu; pomak u fizionomiji standardne novoštokavštine i pobjeda fonološkoga pravopisa na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, uz stabilizaciju grafije.

6. razdoblje - razvoj u XX. stoljeću: konsolidacija standarda u glavnim pitanjima; prividno pravopisne oscilacije kao odraz otpora prema pokušajima jezične unifikacije (upravo: asimilacije); shvaćanje o potrebi posebne stabilne hrvatske novoštokavske norme prevladava sredinom šezdesetih godina; žestoki sukobi na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina i od tada tih stalan napredak hrvatskoga standardnog jezika usprkos pritiscima vlasti; grozničav razvoj u oslobođenoj hrvatskoj državi devedesetih godina. Osim toga, još početkom stoljeća rađaju se novočakavska i novokajkavska dijalektalna beletristika, pretežno poezija, obje regionalno neujednačena dijalektnog izraza.
Iz sažeto izložene povijesti hrvatskoga jezika i njezine periodizacije izdvaja se nekoliko problema. U prvome se redu uočava izvanredno oštar kontrast između prvoga i drugog razdoblja. Prvo je trajalo šest st
otina godina (X-XV. st.), drugo samo jedno (XVI.) stoljeće Prvo je izgradilo čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam, koji se već počeo otvarati prema kajkavštini i štokavštini te širiti svoje funkcionalne potencijale pa je već na koncu XV. stoljeća, dakle na pragu novoga vijeka, mogao (mutatis mutandis) preuzeti ulogu kakvu je odigrao sličan srednjorusko-ruskocrkvenoslavenski amalgam tek pri koncu XVIII. stoljeća - to jest da postane materijalnom osnovicom jezičnoga standarda. No to se nije dogodilo - naprotiv, djelokrug opisanoga hrvatskog jezičnog amalgama drastično se teritorijalno suzuje (otprilike na trokut zadarsko područje - šira kvarnerska area - Pokuplje), veze među hrvatskim krajevima slabe zbog rascjepkanosti na razne državne formacije (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Mletci, Austrija) i osobito zbog prijetnje otomanskih osvajanja, a na raznim se područjima počinje razvijati nova pismenost na nekoliko čakavskih, štokavskih i kajkavskih dijalekata.

Umjesto da se na temelju višestoljetnoga razvoja i izgrađivanja izraznih mogućnosti prijeđe na viši stupanj jezičnih procesa, usporedivih (i opet mutatis mutandis) s onima u drugim sredozemnim zemljama, u Hrvatskoj se počinje iznova, i to u nekoliko međusobno slabo povezanih središta. To je prava kulturna tragedija - propada šest stoljeća razvoja i počinje se iznova.

Ta je tragedija ipak manja nego što se to čini na prvi pogled jer plodovi onih šest stoljeća nisu potpuno propali, nisu posve poništeni. Napuštena je fonetika i morfologija amalgama, uglavnom
i običan leksik, i sve je to zamijenjeno elementima raznih dijalekata triju hrvatskih narječja. No svi ti dijalektni izrazi nasljeđuju kao zajedničko vezivno tkivo upravo iz amalgama ono čega nema ni u kakvu organskome dijalektu, to jest intelektualni rječnik, apstraktne pojmove, višu sintaksu, složeniju frazeologiju i slično. Jer jedan Zoranić, Marulić, Hektorović ili Držić ne nastaju odjednom, bez neke duhovno-jezične podloge svojoj dijalektnoj sirovini. A literatura hrvatskoga šesnaestog stoljeća pokazuje kvalitetu koja opravdava da ga smatramo zlatnim vijekom hrvatske književnosti, iako je zaista bilo crnim vijekom hrvatskoga jezika. Nevolja je prvenstveno u tome što se hrvatska jezično-književna rascjepkanost šesnaestoga i sljedećih dvaju stoljeća lako uočava, a međusobne veze i zajednička podloga ne vide se tako lako. I zaista, dobar dio slavističke filologije i nije ih uviđao.

Cio daljnji razvoj nakon napuštanja amalgama i glagoljice kao podloge za budući jezični standard predstavlja postupno uklanja
nje šarenila u hrvatskome jezičnom i književnom mozaiku. Kao što se vidjelo, prvo otpada zapadna ćirilica, zatim književnost na dijalektima čakavskog narječja, onda se napušta dvojstvo dvaju usporednih standardizacijskih procesa (kajkavskoga i novoštokavskoga), pa ijekavsko-ikavsko dvojstvo u hrvatskoj standardnoj novoštokavštini i na koncu se uklanjaju neusklađenosti u pravopisu, grafiji i općoj fizionomiji hrvatskoga standardnog jezika. Očita je usmjerenost svih tih procesa i njihova unutarnja autonomija, bez obzira na to koliko su izvanredno nepogodne poteškoće stajale tim procesima na putu. No prava priroda toga krivudava i pomalo zagonetnoga zapravo tisućljetnog razvoja, krajnje složena i netipična, nije se dugo shvaćala u slavenskoj filologiji, ili ju se često i nije željelo shvatiti, a i sama se hrvatska filologija teško probila do pravoga i punog razumijevanja, i to tek u posljednjim desetljećima XX. stoljeća.

Bit svih nerazumijevanja i svih sporova sastojala se zapravo u tome da se na hrvatski jezični razvoj do takozvanoga ilirskog pokreta i narodnoga preporoda gledalo ne kao na sustavni slijed s vlastitim smislom nego kao mehanički zbroj slučajnih i nepovezanih zbivanja, a sam preporod (inače još prilično mistificiran, ne samo u romantičnom smislu)
vidio se više-manje kao hrvatski odraz Karadžićeve djelatnosti u Srbiji, što se činilo naravnim prije svega u svjetlu genetskolingvističkoga statusa srednjojužnoslavenskoga dijasistema. Naravno, nitko ozbiljan ne dovodi u sumnju činjenicu da je Karadžić velik i izvanredno zaslužan srpski reformator jezika i pisma i ujedno važan predstavnik narodne književnosti u europskom i slavenskom romantizmu, niti se može nijekati stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezični razvoj nakon preporoda, no Karadžićeva je uloga u hrvatskim jezičnim zbivanjima bila ipak daleko precjenjivana.
Cjelokupna je hrvatska jezična povijest, bar u svojim glavnim crtama, usmjerena upravo onomu stvarnom rješenju jezičnoga standarda koje je dobiveno u 4. razdoblju kao većinski hrvatski
standardni jezik (u procesu izgradnje), u 5. razdoblju postalo općehrvatsko (još uvijek u procesu izgradnje), i u 6. razdoblju dovršeno (uz neke nametnute nanose, kojih se hrvatski jezik upravo oslobađa). Tu nema mjesta za kakav iole bitan utjecaj sa strane, opisanomu je rješenju zametak još u 3. razdoblju u djelovanju Bartola Kašića (1575-1650), koji je zacrtao budući razvitak hrvatskoga jezika, no njegovo djelovanje nije još moglo biti ostvarenjem standarda zbog raznih ograničenja koja je nametala njegova epoha.
Zablude (ali i podmetanja) o odlučujućoj ulozi Karadžićevoj u hrvatskome razvoju 5. razdoblja i o tome kako su rješenja toga doba bila motivirana prije svega željom za hrvatsko-srpskim standardnojezičnim jedinstvom, koliko god bile proširene, ipak
su prozirne iz veoma jednostavna razloga. Činjenica jest da su hrvatske unutarjezične prilike nametale Hrvatima novoštokavsko rješenje. Što su i srpske unutarjezične prilike nametale Srbima slično rješenje, to je zapravo slučajna podudarnost, tipološki krajnje neobična, zapravo jedinstvena u Europi, ali zato ne manje stvarna. Radi se o situaciji koja se, kada se razmatraju genetskolingvistički, to jest dijalektni uvjeti za razvitak pismenoga i standardnog jezika, može opisati ovako:

a)
štokavsko narječje zauzima apsolutno najveći dio etničkoga teritorija N naroda;
b) štokavskim narječjem (i dapače novoštokavskim dijalektima) govori apsolutno najveći broj pripadnika N naroda;
c) novoštokavski dijalekti nisu smješteni samo na jednome sektoru etničkoga teritor
ija N naroda;
d) od svih dijalekata kojima govore pripadnici N naroda novoštokavski pokazuju najveću ujednačenost i unutarnju i međusobno;
e) stupanj međudijalekatske razumljivosti u svim kontaktnim kombinacijama među pripadnicima N naroda veći je u parovi
ma novoštokavski / nenovoštokavski nego u bilo kojem paru nenovoštokavski-x / nenovoštokavski-y, bez obzira znači li tu oznaka nenovoštokavski "štokavski nenovoštokavski" ili naprosto "neštokavski";
f) štokavština, i to osobito novoštokavština, reprezentat
ivan je jezični tip za cio dijasistem dijalekata kojima govore svi pripadnici N naroda.

Neosporna je činjenica da sve formulacije a - f vrijede podjednako zamijenimo li oznaku N pridjevom "hrvatski" ili pridjevom "srpski". To je bitna značajka srednjojužn
oslavenske jezične stvarnosti što se tiče organske, genetskolingvističke prirode uvjeta za pokretanje i razvoj standardizacijskih jezičnih procesa i ta je značajka utjecala na razvoj i kod jednoga i kod drugoga naroda odvojeno, neovisno, a sve je drugo samo određena promidžba i(li) sekundarna, aposteriorna romantično-filološka magla. Već sama najobičnija kronologija standardizacijskih procesa kod Hrvata i Srba kaže zapravo sve - hrvatski zametci u XVII. stoljeću, konkretni procesi u XVIII. stoljeću, konačni u XIX. stoljeću. A mladi Karadžić istupa tek god. 1818. sa svojim Rječnikom, to jest prvim otvorenim izlaganjem i pokušajem ostvarivanja svojih ideja.

Donekle je razumljivo da je slavistička znanost od XIX. stoljeća pa praktički sve do naših dana imala u
glavnom krive predodžbe i netočna shvaćanja o jezičnoj povijesti hrvatske pismenosti i književnosti, osobito o karakteru i značenju hrvatskoga narodnog preporoda. To je sve hrvatskomu jeziku i hrvatskoj filologiji mnogostruko škodilo - to više što su se iskrivljeni filološki pogledi prenosili i na opća shvaćanja o hrvatskoj naciji, njezinoj prirodi i povijesti, njezinu mjestu u Europi i u slavenskome svijetu. No prava je šteta dolazila tek od činjenice da su i sami hrvatski filolozi, pa i oni u čiju se rodoljubnost inače ne može sumnjati, uglavnom prihvaćali vladajuća slavistička shvaćanja. To je omogućilo da se na razmeđu XIX. i XX. stoljeća uz samo slabe i rijetke više književne nego filološke otpore provedu ne samo neke zakonite i opravdane jezične i pravopisne reforme, za koje je objektivna jezična situacija bila već zaista sazrela (i koje su bile na općoj hrvatskoj razvojnoj crti), nego i neke koje nisu imale uporišta u hrvatskoj tradiciji i stvarnome jezičnom stanju. Posljedice je poslije bilo teško ispravljati, neke se više i nisu ispravljale, a osim toga, novostvorena situacija omogućivala je nakon 1918. sedam desetljeća sustavnih manipulacija s hrvatskim jezikom.
Višenacionalna jugoslavenska državna formacija nastala je u prosincu god. 1918. spajanjem kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (koja je bila nastala po slomu Austro-Ugarske) s Kraljevinom Srbijom (koja je već prije bila pripojila Kraljevinu Crnu Goru) u Kraljevinu (isprva Kraljevstvo) Srba, Hrvata i Slovenaca. U novoj se državi odmah p
očela provoditi jezična politika u duhu takozvanoga nacionalnog integralstva, što je praktički trebalo dovesti do nacionalne asimilacije hrvatskoga naroda, uključujući onda i jezičnu asimilaciju. U toj se državi narodi i nisu priznavali. Makedonci uopće ne, a Slovenci i Hrvati, kao i sami Srbi, smatrani su za "plemena" troimenoga naroda. God. 1928. poubijani su hrvatski vođe u beogradskom parlamentu, pa kralj Aleksandar uvodi diktaturu. Nakon uvođenja te takozvane šestojanuarske diktature god. 1929. dvije su posljedice bile osobito važne. Država se preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju (pa je i "troimeni narod" dobio jugoslavensko ime), što je već samo po sebi bilo obmanom - ta država nije obuhvaćala sve Južne Slavene da bi imala pravo na takvo ime (Bugarska nije bila uključena!). A druga se promjena ticala upravo jezika. On se službeno naziva srpskohrvatskim, a ponekad i "srpskohrvatskoslovenačkim", osobito u dokumentima, primjerice u školskim svjedodžbama (slovenački je srpski naziv za "slovenski", jer u srpskome jeziku slovenski znači "slavenski"), što je očita lingvistička nakaza, no slavistička se znanost pravila da to ne primjećuje. Ubrzo po uvođenju diktature Hrvatima je nametnut pravopis zajednički sa Srbima, zasnovan uglavnom na srpskome pravopisu koji je Aleksandar Belić početkom dvadesetih godina reformirao, udaljujući ga od nekih slavenskih tradicija, do tada zajedničkih i hrvatskomu i srpskom pravopisu. Započelo je i izdavanje službenih knjižica sa zajedničkom školskom terminologijom pojedinih struka. Tu u oba slučaja "zajednički" valja razumjeti kao "uglavnom srpski". No u Hrvatskoj se sada ipak razvija odlučniji otpor velikosrpskim presezanjima. Književnici ne prihvaćaju "zajednički" pravopis, nakladnici također (izuzev naklade u državnom vlasništvu), nerežimske novine isto tako. Novi pravopis poštuju samo škole i državna uprava, a razumije se, i režimski tisak. No hrvatsko društvo drži se i dalje prethodnoga hrvatskoga pravopisa (Broz-Boranićeva, u kasnijim izdanjima samo pod Boranićevim imenom).

U tridesetim godinama počela se i hrvatska filologija osvješćivati i pomalo oslobađati mladogramatičarskoga slavističkog naslijeđa i raznih jezičnih mitova, romantičarskih zabluda i iluzija. No ta nova nastojanja nisu još bila osvijetljena odgovarajućom lingvističkom teorijom - ustanovljavale su se činjenice, no nedostajalo je kvalificirano objašnjenje i slavistička znanost izvan Hrvatske jednostavno je ignorirala nove pojave u Hrvatskoj. Julije Benešić, istaknuti književnik i filolog i veliki promicatelj hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza, izdaje 1937. u Warszawi Gramatyku języka chorwackiego czyli serbskiego, u kojoj su u posebnome poglavlju iznesene i neke uglavnom leksičke razlike između hrvatskoga i srpskog standardnog jezika. Takva novost u hrvatskoj filologiji mogla se tada pojaviti samo u inozemstvu, no kako je taj prilog bio slabo teorijski utemeljen i s priličnim brojem činjeničkih pogrješaka, na stranu javnost nije ostavio osobit dojam, a u Hrvatskoj je bio slabo poznat. U Beogradu je pak, naravno, doživio oštre napadaje. No koncem tridesetih godina događaju se u jugoslavenskoj državi neke bitne promjene. Hrvatski otpor postao je previše jak, a ostali narodi i nacionalne manjine solidarizirali su se više ili manje otvoreno s Hrvatima ili su vršili vlastiti pritisak na Beograd. S obzirom na teške vanjskopolitičke prilike za kasnoga ljeta 1939. beogradska je vlada bila prisiljena na popuštanje pa se sporazumjela s hrvatskom oporbom te je 26. VIII. 1939, uoči samog izbijanja II. svjetskog rata, proglašena Banovina Hrvatska s priličnom autonomijom.

Koliko je u Hrvatskoj bila omražena velikosrpska jezična politika i takozvani zajednički pravopis, vidi se i iz činjenice da je jednom od prvih odluka banovinskih vlasti taj pravopis ukinut i vraćen
na snagu Boranićev. Vodeći hrvatski lingvist Stjepan Ivšić pokreće časopis Hrvatski jezik, a mladim znanstvenicima Petru Guberini i Kruni Krstiću objavljuje Matica hrvatska god. 1940. knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz teške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove. Stanje duha u hrvatskoj filologiji jednostavno je sazrelo za neke spoznaje za koje prije nije bilo pravoga razumijevanja. Jer još godine 1935. crnogorsko-srpski lingvist Radosav Bošković objavio je jednu manju korektno napisanu studiju o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, uglavnom rječničkima, koja je u Srbiji bila uglavnom ignorirana, ali ni u Hrvatskoj još nije bila pravo shvaćena niti iskorištena za argumentaciju. No u banovinsko doba prave jezične činjenice počele su se uočavati i privlačiti pozornost. Ono što je nedostajalo, bila je teorijska neizgrađenost hrvatskoga jezikoslovlja. Učenje Praške škole o normama i jezičnome standardu, tada već svjetski priznato, nije na nas još imalo nikakva utjecaja.

Jezične ra
zvojne tendencije u Banovini prekinula je god. 1941. njemačka invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. U novoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedene su drastične jezične promjene. Obnovljen je leksički purizam austroslavenskoga tipa, karakterističan na hrvatske jezične prilike u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ubrzo je obnovljen i morfonološki pravopis, koji je u Hrvatskoj prevladavao od hrvatskoga narodnog preporoda do devedesetih godina prošloga stoljeća. Takav pravopis, pogrješno zvan etimološkim (korijenskim), uveli su bili hrvatski ilirci želeći se približiti drugim slavenskim jezicima, osobito češkomu i ruskomu, no morfonološko načelo ne odgovara glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, koja je izrazito prozirna, pa je do narodnoga preporoda (bez obzira na grafijsku neadekvatnost) u hrvatskome pisanju uglavnom prevladavalo fonološko načelo, kao i u drugim prozirnim jezicima. Tako je za hrvatski prirodno rješenje vrapca prema vrabac kao što je u isto tako prozirnom latinskome prirodno scripsi, scrip-tum prema scribo, scribere, ili kao što Talijani (bez obzira na nesavršenu grafiju) pišu Giambattista s m i ne s n (prema Gianni). Naravno, u glasovno neprozirnim jezicima bilo bi fonološko pravopisno načelo krajnje nepoželjno, primjerice u ruskome, engleskom ili francuskome, ali za hrvatski jezik ono je, uz sitna odstupanja, ipak prikladnije od morfonološkoga (ili pak povijesnoga). To znači da su jezične reforme u doba II. svjetskog rata značile zapravo nazadak u organskome razvitku hrvatskoga jezičnog standarda. Na područjima pod kontrolom hrvatskih narodnooslobodilačkih snaga ostao je bio na snazi banovinski Boranićev pravopis i jezična praksa iz doba Banovine, a takvo je stanje ostalo i nakon god. 1945. u Federalnoj Državi Hrvatskoj, odnosno poslije u Narodnoj Republici Hrvatskoj u okviru nove jugoslavenske federacije. Tada počinje polstoljetno razdoblje krivudava jezičnog razvoja s mnogo reskih zaokreta.

U tome je kontekstu neobično zanimljiv jedan izniman događaj hrvatske jezične povijesti. Već je reč
eno da je na hrvatskome partizanskom teritoriju vrijedio banovinski Boranićev pravopis. No nije bio samo spontan mehanički nastavak banovinske jezične prakse. Izbor nije jednostavno bio samo između banovinskoga i endehaškog pravopisa, teorijski je dolazio u obzir i onaj "zajednički srpskohrvatski" do 1939., koji je u Srbiji ostao na snazi. No izbor je izvršen svjesno i potvrđen posebnom odlukom ZAVNOH-a (hrvatskoga partizanskog parlamenta) na III. zasjedanju svibnja 1944. u Topuskome. To je jedinstven slučaj u cijelome europskom pokretu antihitlerovskog otpora.

Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko je društvo zbunjeno i ta činjenica nije nimalo neobična. U posljednjih nešto više od pol stoljeća situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. U devedesetim godinama XIX. stoljeća i na početku XX. službena filologija, u kojoj su na ključnim položajima filolozi što su ujedno bili predstavnici jedne čudne vladajuće koalicije između hrvatskih madžarona (pristaša pešt
anske politike) i nacionalista iz srpske manjine, takozvani hrvatski vukovci (najvažniji Tomo Maretić i Fran Iveković), izdaje osnovne rječničke priručnike u kojima uvodi bitne gramatičke, rječničke i pravopisne promjene. Toj je struji djelomično pripadao i Ivan Broz, koji je god. 1892. izdao razmjerno dobar fonološki Hrvatski pravopis (II. izdanje 1893) i pripremao veliki Rječnik hrvatskoga jezika. No Broz umire 1893. i njegov rječnik nastavlja madžaron njegov ujak kanonik Fran Iveković, a njegov pravopis nastavlja izdavati Dragutin Boranić, do 1915. četiri izdanja kao Broz-Boranićev, a od 1921. samo pod svojim imenom, i to kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do 1951. deset (upravo 11) izdanja, postepeno ga prilagođujući Maretićevu učenju, to jest, približavajući ga srpskomu pravopisu. Ni Brozov rječnik nije bio bolje sreće. Nakon Brozove smrti rukopis prerađuje Iveković u smislu Maretićeve škole i izdaje ga god. 1901. kao Broz-Ivekovićev. Promjene koje uvode hrvatski "vukovci" uz pomoć madžaronskih vlasti hrvatska javnost nije prihvaćala, ali škole su imale odsudan utjecaj. Nakon Prvoga svjetskog rata kraljevski režimi nastavljaju u novim prilikama sličnu jezičnu politiku kao nekadanji madžaronski, a sami hrvatski madžaroni postaju korifejima integralnoga jugoslavenstva. Do konca tridesetih godina, usprkos hrvatskomu otporu, ponavlja se opet nasilje nad hrvatskim jezikom, a godina 1939. donosi samo predah, s time da za trajanja II. svjetskog rata hrvatski jezik doživljava i opet novi potres, samo druge vrste. Takva je situacija zatečena godine 1945.

Potpuna dominacija maretićevskih shvaćanja u službenoj hrvatskoj filologiji pol stoljeća prije 1945, što u madžaronskoj što u jugoslavenskointegralističkoj inačici, ostavila je za sobom i jednu izvanredno
važnu i dalekosežnu posljedicu. Kada se u Europi izdaju književna djela iz prošlosti, onda se književnost iz daljih starijih razdoblja, s teško razumljivim ili posve nerazumljivim jezikom jezično modernizira, ili najčešće zapravo prevodi na suvremeni jezik, ili se pak donosi bar kao usporedni tekstovi (lijeva stranica izvornik, desna današnji prijevod), a originalni se jezik donosi samo u kritičkim i osobito u znanstvenim izdanjima (književnopovijesnima, jezičnopovijesnim, tekstološkima i sl.). Književna pak djela iz vremenski bližih razdoblja, s nesuvremenim ali posve razumljivim jezikom, izdaju se izvorno (uz eventualne bilješke, ili glosar na koncu knjige). U Hrvatskoj, i to jedino u Hrvatskoj, postupano je upravo obratno.

Djela iz starijih razdoblja izdavana su beziznimno s originalnim jezikom kako bi đacima i drugim čitateljima bila nerazumljiva, nezanimljiva i odbojna, a djela iz druge polovice XIX. stoljeća izdavana su i opet beziznimno samo u obliku jezično (dakle ne samo pravopisno, što bi bilo u redu) posve prilagođenome službenomu obliku suvremenoga jezika. Hrvatska čitateljska publika nije dakle uopće imala prilike upoznati prozu hrvatskih romantičara i realista pa dijelom i pisaca hrvatske moderne kakva je u stvarnosti zaista bila u jezičnom pogledu. I glavni pisci, kao Šenoa, Ante Kovačić, Gjalski, poznati su samo u jezično krivotvorenome izrazu. Strancu je teško razumjeti kako je nešto takvo uopće bilo moguće, i kakav je cilj moglo imati takvo krivotvorenje. A taj je cilj veoma jasan. Trebalo je Hrvatima već u školi usaditi u glavu kako je hrvatska renesansna i barokna književnost nezanimljiva, nerazumljiva, dosadna (iako je najvrjednija među slavenskima, i istaknuta među europskima), kako prije preporoda ništa nije važno ni vrijedno, a od preporoda je odmah sve jezično u skladu s Maretićevim shvaćanjima, gotovo u karadžićevskoj verziji. Drugim riječima, sugerirano je kako je "ilirski preporod" potpun jaz i kako nema nikakve veze između onoga prije i nakon njega. No istini za volju, treba priznati da s hrvatske filološke strane gotovo da nije bilo ozbiljna otpora tomu literarnom falsifikatu.

Pol stoljeća 1945-1995. započelo je u Hrvatskoj prilično nepovoljno u jezičnome pogledu. Prethodnih pol stoljeća ostavilo je duboke tragove, a kratkotrajna ba
novinska epizoda, sa svojom isto tako kratkotrajnom kontinuacijom na partizanskim teritorijima, nije imala prilike da ozbiljnije popravi posljedice prethodnih polstoljetnih procesa. Komunistička vladavina prvih godina bila je inače oštra i nemilosrdna na društvenome polju, neumoljiva prema "nacionalizmima", bar deklarativno prema "svim nacionalizmima", ali velikosrpski elementi i jugoslavenski unitaristi (nasljednici predratnih jugoslavenskih integralaca), nisu se još bili oporavili od ratnih poraza i do pedesetih godina nisu još bili uspjeli steći ključne pozicije u novim vladajućim strukturama, pa borba protiv "nacionalizama" nije još bar prvih godina imala isključivo protuhrvatski karakter. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. čitan je primjerice na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. U bitnim se crtama nastavljala banovinska (i partizanska) jezična politika, u Hrvatskoj su izlazili rječnici kao hrvatsko-inojezični, ponovno se izdavao Boranićev pravopis, osnovano je Hrvatsko filološko društvo i ono je 1952. počelo izdavati Jezik, "časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika". To je društvo počelo izrađivati i novi pravopis hrvatskoga jezika, koji bi bio osuvremenjen i lingvistički moderan, ali uz neka vraćanja prvotnim Brozovim rješenjima, blago popravljenima u nekim Brozovim nedosljednostima. Razumije se, uza sve to nije bila moguća kakva otvoreno hrvatska jezična djelatnost, jezično krivotvorenje hrvatske književnosti i dalje je nastavljano, ali stanje je ipak bilo donekle podnošljivo i činilo se da će se moći i polako popravljati. No u pedesetim su se godinama stvari počele oštro mijenjati.
Velikosrpski elementi i hrvatski i drugi jugoslavenski unitaristi, koji su svi uglavnom usklađeno djelovali (s time da su i velikosrbi nastupa
li s unitarističkim geslima), postupno su zauzimali odlučujuća mjesta u komunističkoj partijskoj a onda i državnoj hijerarhiji, i to prvenstveno u ideološkim tijelima, u periodičnom tisku i nakladničkim poduzećima, u školstvu i u državnim ustanovama i tijelima što vode obrazovnu politiku. Marksistički ideolozi nisu se svemu tomu ozbiljnije odupirali, oni su te djelatnosti (izuzev ideologiju) smatrali nebitnima, jer su bili preokupirani svojim megalomanskim gospodarskim i društvenim planovima. No tu je bila i jedna oportunistička partijska računica - nije bila poželjna politička borba na dvjema frontama, protiv unitarizma i protiv raznih nacionalizama, a unitarističke vizije jedne jugoslavenske nacije i jednoga jugoslavenskog jezika bile su i mnogim komunistima privlačne, obećavale su pojednostavljeno društvo oslobođeno od suvišnih natezanja s međusobno suprotstavljenim nacionalizmima. Plodovi su se ubrzo pokazali. Naziv "hrvatski jezik" postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom "hrvatskosrpski jezik" ili pak "hrvatski ili srpski jezik"; izvan Hrvatske posve dominira naziv "srpskohrvatski jezik". Podnaslov zagrebačkoga časopisa Jezik dugo vrijeme ostaje osamljenim ostatkom, ali god. 1960. i tu biva uklonjen. Rad Hrvatskoga filološkog društva na novome hrvatskom pravopisu biva obustavljen, no glavni se događaj zbiva godine 1954. u Novome Sadu.
Te je godine održan u organizaciji Matice srpske sastanak pojedinih lingvista i književnika uglavnom iz Srbije i Hrvatske i nekoli
cine iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na kojem je trebalo donijeti zaključke o potrebi jedinstvenog pravopisa i ujednačivanja prvo hrvatskoga i srpskog nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku služeći se pri tome socijalističkom frazeologijom i geslima, i tu je ponudu pod postojećim režimom teško bilo odbiti, ali "predstavnike" iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru.

Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i literati trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva. Pokazalo se kako velikosrpske snage nikada i nikako ne odustaju. Ta je anketa bila kopijom
ankete koju je još god. 1912. organizirao Jovan Skerlić, istaknuti srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavljen jezik. Ta je Skerlićeva anketa uglavnom propala, a ni u novosadskoj ideja o žrtvovanju ijekavice i ćirilice nije prošla, iako su inače hrvatski sudionici u anketi morali biti oprezni i suzdržani u izjašnjavanju. Isto tako, ideja o ujednačivanju pravopisa i stručnoga nazivlja bila je očitom kopijom već opisanih oktroiranih rješenja za šestojanuarske diktature početkom tridesetih godina (a kako će se vidjeti, i propala je na sličan način i opet nakon sedam godina!).
Nakon Novoga Sada nastupilo je doba veoma teško z
a hrvatski jezik. Jednoj komisiji Matice srpske i Matice hrvatske povjerena je izradba zajedničkoga pravopisa koji je trebao izići u dva sadržajno i terminološki posve identična izdanja, ali ipak u nakladi Matice srpske u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu latinicom i ijekavski. Pravopisi su zaista i izašli tako, pojavili su se god. 1960. i odmah su ozakonjeni, a ubrzo su izašla i manja školska izdanja. Kako su taj pravopis radili zajedno srpski i hrvatski lingvisti, teško je bilo provoditi jednostran potpuni diktat. Srpski su članovi Komisije bili ipak zainteresirani prvenstveno za zajedništvo kao takvo, da se ne zna što je hrvatsko i što srpsko, i popuštali su hrvatskima prihvaćajući znatan broj dvostrukosti, to jest da su se neke srpske i hrvatske tradicionalne osobine prihvaćale kao "zajedničke dublete". Za ironiju valja reći daje taj pravopis iz 1960, u širim krugovima zvan novosadskim, prvi put nakon Maretića prihvatio bar kao dublete i neke hrvatske jezične osobine, osobito u naglašivanju pojedinih glagola i zamjeničkih riječi, a Maretić i njegovi nasljednici bili su priznavali u tim oblicima kao normativne samo naglaske što su bili zapravo isključivo srpski. Sam taj pravopis bio je inače u čisto profesionalnome smislu prilično dobro sastavljen, primjerice, rečenična je interpunkcija bila riješena načelno bolje nego i u jednom dotadanjem i hrvatskome i srpskom pravopisu, možda bolje nego i u drugim slavenskima, ali hrvatska je javnost vidjela u njemu u prvom redu plod nasilja i sredstvo za nametanje srpskih jezičnih osobina i srpske terminologije, a to je taj pravopis u stvarnosti i bio.
Zajedničkomu je pravopisu trebao slijediti zajednički rječnik, izdavan na isti način: u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u Zagrebu latin
icom i ijekavski, ali identična sadržaja, s time da se hrvatske i srpske riječi donose usporedno kao zajedničke dublete. No izradba rječnika se oduljila, a u međuvremenu se zbio jedan važan politički događaj. Velikosrpske snage u okviru Komunističke partije toliko su ojačale da su počele ugrožavati i samu središnju partijsku liniju pa su god. 1965. poražene na plenumu komunističkoga Centralnog komiteta održanome na Brijunima. Nakon toga nešto je popustio pritisak na Hrvate pa onda i na hrvatski jezik. No hrvatsko je nezadovoljstvo raslo i doseglo vrhunac u proljeću 1967, kada su predstavnici osamnaest filoloških društava, katedara i drugih ustanova i tijela donijeli "DEKLARACIJU O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA" koja je tiskana u tjedniku Telegram 17. ožujka. Taj je tekst vrlo umjeren, proviđen socijalističkom frazeologijom, defenzivan a ne ofenzivan, no ipak ostaje trajan dokument vremena:

Po izlasku Deklaracije nastupila je neviđena i nečuvena hajka na "hrvatski nacionalizam". Novine i elekt
ronski mediji bili su puni bjesomučnih i veoma oštrih napadaja, mnogi književnici i filolozi, koji su bili članovi kompartije, isključeni su ili strogo kažnjeni, mnogi su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, drugi su se privremeno sklonili u inozemstvo bojeći se uhićenja, ili su jednostavno emigrirali, vodeći i najvažniji hrvatski književnik te epohe, Miroslav Krleža, inače prijatelj Titov, bio je prisiljen dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu, održavani su masovni prisilni "prosvjedni" sastanci radi osude Deklaracije, vršen je strahovit pritisak na istaknute pojedince da se Deklaracije odreknu, ali gotovo nitko nije pokleknuo. Ukratko, provodio se za to doba neshvatljiv pritisak, ali europska je književna, kulturna i znanstvena javnost ostala ravnodušna.

Cijela protudeklaracijska buka bila je zapravo velikosrpski i unitaristički protuudar, s time da su i velikosrbi istupali u obranu jugoslavenskoga "bratstva i jedinstva". Komunisti su u toj histeriji sudjelovali, ali su je ujedno i stišavali tako
da je sama kampanja razmjerno brzo utihnula, ali ostavila je s jedne strane neke razorne posljedice za hrvatsku filologiju i kulturu, no s druge je strane silno podigla nacionalni duh - ako je tko tada i imao kakve jugoslavenske iluzije, kampanja nakon Deklaracije definitivno ga je otrijeznila. Deklaracijom je odbačen novosadski pravopis, a vlasti ga doduše nisu službeno ukinule, no tolerirale su nepridržavanje njegovih odredaba, osobito što se tiče ujednačene terminologije, koja je u stvarnosti nestala iz uporabe. Ukratko, hrvatska se filološka svijest počela oporavljati. To se osobito osjetilo već koncem 1967, kada su se pojavila dva prva sveska zajedničkoga rječnika (A do K) u nakladi Matice srpske i Matice hrvatske što su bili izrađivani na temelju takozvanih novosadskih zaključaka, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, ćirilicom) i Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb, latinicom). U tijeku 1968. hrvatski su lingvisti i književnici vrlo negativno ocjenjivali ta izdanja u nizu kritičkih priloga, koji su poslije sabrani i izdani 1969. u dvjema knjigama kao dva posebna izdanja časopisa Kritika. Taj je rječnik zaista davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskog jezika i nametao privid njihova jedinstva. Nakon svih polemika Matica hrvatska odustala je od izdavanja daljnjih svezaka, a Matica srpska objavila je preostale sveske do konca azbuke.

U godinama 1968. i 1969, dakle u doba kada je slomljeno "praško proljeće", počinje cvasti "hrvatsko proljeće".
God. 1970. i jedanaest mjeseci 1971, sve do 1. prosinca, predstavljaju zaista drugi hrvatski narodni preporod. Nadnevak 1. prosinca uopće je nesretan u hrvatskoj povijesti. God. 1918. na taj je dan nad Hrvatskom zavladala srpska dinastija Karađorđevića, god. 1971. na taj je dan
u mjestu zvanome Karađorđevo održana zloglasna 21. sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kada je praktički smijenjeno partijsko i republičko rukovodstvo SR Hrvatske. No dok je trajalo hrvatsko proljeće, mnogi su se pozitivni procesi počeli odvijati, naravno, i na književnome i filološkom polju također. Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

Kultura općenito, a u njezinu okviru književnost i filologija, bili su u prvome redu progonjenih. Matica
hrvatska, tradicionalna kulturna i književna ustanova hrvatskoga naroda, bila je ukinuta. Nije mi poznato da je matica kojega drugog slavenskog naroda zabranjena za bilo kakva režima, izuzev samo lužičku Maćicu serbsku u doba nacizma (tako se jugoslavenski režim našao u društvu hitlerovskoga). Spaljen je već otiskan Hrvatski pravopis, koji je bio zapravo samo modernizirana verzija Broz-Boranićeva, upravo Brozova pravopisa, pravopis kakav je danas na snazi u Hrvatskoj. Bilo je u svijetu raznih spaljivanja knjiga, ali spaljivanje jednoga pravopisa zaista je povijesni unikum. No nisu se samo spaljivale knjige. Uništeni su još nedistribuirani brojevi zabranjenih časopisa, a pojedini su autori bili sudski progonjeni zbog tekstova koje su u njima bili proteklih godina objavljivali. Kuriozum je primjer profesorice Smiljane Rendić, koja je bila osuđena zbog članka "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljenoga u lipnju 1971. u časopisu Kritika (jednome od zabranjenih). U tome se prilogu govorilo o uklanjanju atributa "hrvatski" u nazivima raznih društva i ustanova, koji je bio zamjenjivan genitivom "Hrvatske" (tako je, među ostalima, god. 1945. i "Društvo hrvatskih književnika" postalo "Društvo književnika Hrvatske"). Proces Smiljani Rendić usjekao se u kolektivno pamćenje hrvatske inteligencije i sintagma "izlazak iz genitiva" gotovo se terminologizirala kao oznaka za hrvatsko jezično i ne samo jezično oslobađanje i osamostaljivanje.

Jezični progoni nakon Deklaracije i nakon hrvatskoga proljeća nisu
bili, naravno, jedinim nevoljama hrvatskoga jezikoslovlja nakon II. svjetskog rata. Od pedesetih godina svim se sredstvima nametala iskrivljena predodžba o razvoju jezičnoga standarda i pismenoga jezika uopće u hrvatskoj povijesti. Osobito se nastojala prikazati, s jedne strane, Gajeva uloga kao jedini bitan proces u toj povijesti, s time da se Gaj zapravo oslanjao na Karadžića, i s druge strane, da je takozvani Bečki dogovor iz 1850. odlučio cio daljnji razvoj za više od sto godina. Što su činjenice bile protiv takvih tvrdnja, ništa nije značilo, dapače, pobijanje takvih tvrdnja smatralo se djelatnošću protiv bratstva jugoslavenskih naroda i zato protudržavnom rabotom. Ništa nije značilo što je preporod naravan nastavak prethodnih hrvatskih procesa, što je "Bečki dogovor" zapravo plod jednoga slučajnog neformalnog sastanka pa ga se onda i nisu držali ni Srbi ni Hrvati i što je bio gotovo pol stoljeća zaboravljen, što je Gajeva grafija po koncepciji posve različita od Karadžićeve, a naslanja se na prethodne hrvatske pokušaje ugledanja na češku granju i osobito na Završnikovu grafiju s početka XIX. stoljeća (dakle prije Karadžića), pa Završnik ima poljske uzore slično kao Gaj češke, s time da je Završnik također imao dvojno rješenje kao Gaj sa d i g za fonem /3/, što je bitno različito od Karadžićeva rješenja.

Cijelo je razdoblje od pedesetih godina XX. stoljeća nadalje obilježeno potiskivanjem riječi koje su bile smatrane tipično hrvatskima. Ti su napori katkada dobivali i smiješne oblike - na zagrebačkome su
radiju bili sumnjivi oni koji su upotrebljavali riječ tisuća umjesto hiljada (u Srba je hiljada danas jedina riječ, u Hrvata stilem uz tisuća), a jedno je vrijeme vrijedila interna naredba da se ne smiju upotrebljavati hrvatski nazivi mjeseci, jer da su tobože "ustaške kovanice", pa kada se saznalo da su to stari slavenski nazivi, cijela je stvar zataškana. No od komičnoga do tragikomičnoga samo je jedan korak. Mnogi su hrvatski profesori i lektori bili proganjani, mnogi su ostali bez posla samo zato što su se služili hrvatskom terminologijom.
Hrvatski su lingvisti bili izloženi raznim neugodnostima, zastrašivani i ometani u radu. Nije vjerojatno da je gdje u Europi postojao pandan tekstu "Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije u SR Hrva
tskoj", što je potkraj 1980. i početkom 1981. izrađen pod oznakom "strogo povjerljivo" u Republičkome komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, u kojem su tijelu unitaristi imali jake pozicije. Tu su podrobno i krajnje tendenciozno "obrađeni" sljedeći hrvatski filolozi (poredak iz teksta): Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, Božidar Finka, Zlatko Vince, Milan Moguš i Tomislav Ladan.

Ta je prošlost nešto što je prosječnu Europejcu teško shvatiti, a lingvistik
a u svijetu nije učinila ništa što bi olakšalo da shvati o čem se radi. Čini se nevjerojatnim da su se izdavali terminološki rječnici u kojima je hrvatska verzija bila potpuno ignorirana, pa su uz slovenske i makedonske donošeni srpski sinonimi pod srpskohrvatskom etiketom, a da se nije smatralo potrebnim čak ni napomenuti negdje u predgovoru ili pogovoru da su hrvatski izostavljeni i objasniti zašto. Teško je razumjeti i da srpski lingvisti nisu nikada kolegijalno reagirali - možda neki slavisti iz daljih zemalja zaista i nisu znali pravoga stanja, ali srpski nisu mogli ne znati. O samim su pritiscima šutjeli kada nisu u njima i sudjelovali, a o prirodi hrvatskoga jezika i njegovoj povijesti polemizirali su s hrvatskim lingvistima i najistaknutiji predstavnici srpske lingvistike.
Sve je to utjecalo na stanje duha u hrvatskome javnom mnijenju. Nastalo je nekakvo neodređeno neraspoloženje prema lingvistici uopće i slavistici posebno, kao da su te discipline apriorno protuhrvatski raspoložene. Razvila se i odbo
jnost prema nekim objektivnima i inače u načelu neutralnim terminima kao što su genetski i tipološki lingvistički termin dijasistem i sociolingvistički termin varijanta, jer su ti termini bili zloupotrebljavani protiv prava hrvatskoga jezika, a šira ih javnost i nije razumijevala (kao što nigdje u svijetu šira javnost općenito ne razumije stručnih termina). Naravno, za stanovito protujezikoslovno raspoloženje u Hrvatskoj ima i opravdanja - mnogo je krivnje u prošlosti lingvistike i slavenske filologije.
Ka
da se radi o jeziku, onda su osjećaji hrvatske javnosti vrlo snažni - morao je s njima računati i režim pa je u posljednjem ustavu SR Hrvatske hrvatski književni jezik bio priznat službenim (doduše u jednoj zapetljanoj kompromisnoj formulaciji) i svi unitaristički pokušaji da se to izmijeni ostali su bez uspjeha. Morali su i sami hrvatski unitaristi računati s tim osjećajima - značajno je da su i oni sami, istupajući protiv posebnosti hrvatskoga jezika, pisali i govorili uglavnom ispravno hrvatski, što je samo po sebi svojevrstan apsurd. I danas, kada je Republika Hrvatska samostalnom državom, ti su osjećaji jaki. Javnost je osamostaljivanje Hrvatske doživjela i kao oslobađanje hrvatskoga jezika. I rat je podržao silinu osjećaja, jer su srpski lingvisti, pa i oni najistaknutiji, i u tijeku rata istupali na neprihvatljiv način.
Pred hrvatskim je jezikoslovljem sada osnovnom zadaćom kultiviranje i dograđivanje hrvatske jezične norme u uvjetima slobode i napor za afirmaciju hrvatskoga jezika u znanstvenome svij
etu. Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda.

 

 

1941. godina

ZAKONSKA ODREDBA O HRVATSKOM JEZIKU, O NJEGOVOJ ČISTOĆI I O PRAVOPISU

Koriensko pisanje, priredio i izdao Hrvatski državni ured za jezik, 1. izdanje, Zagreb 1942


članak 1.
Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika.
Zato se zove "hrva
tski jezik".

članak 2.
Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice
, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika.
Iznimno se mogu upotrebljavati rieči, koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo težko ili nikako nadomjestiti domaćim riečima.

članak 3.
Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, podu
zećima, zavodima, družtvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe.

članak 4.
Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno iekavskoga govora. Gdje je u ikavskom govoru kratko "i", ima se pisati i izgovarati "je", a gdje je u ikavskom govoru dugo "i", ima se izgovarati i pisati "ie".

članak 5.
Na književnim djelima napisanim na bilo kojem narječju ili
govoru ima se na iztaknutom mjestu vidljivo označiti, da je napisano na odnosnom narječju.

članak 6.
Mjesto neodređenog glagolskog oblika ne smije se u budućem vremenu upotrebljavati "da" sa sadašnjim vremenom.

članak 7.
Na hrvatskom se jeziku ima pisati
po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu.

članak 8.
Ministarstvo će nastave postaviti naredbenim putem povjerenstvo, koje će odrediti sve potrebno, da se ustanove ove zakonske odredbe privedu u djelo, i koje će se brinuti, da se hrvatski jezik očisti, a
pravopis ustali u duhu ove zakonske odredbe, te će ujedno propisati i kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa.

članak 9.
Dok povjerenstvo, spomenuto u čl. 8., ne izradi konačna pravila hrvatskoga pravopisa u duhu ove zakonske odredbe, moći će se privr
emeno u školama upotrebljavati knjige priređene na temelju ministarske odredbe o pravopisu od 23. lipnja 1941.

članak 10.
Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom njezina proglašenja, a provedba se povjerava ministru nastave.
Dano u Zagrebu, dne 14.
kolovoza 1941.

Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske: Dr. Ante Pavelić, v. r.
Broj CCXLIX-1083-Z.p.-1941
Ministar nastave: Dr. Mile Budak, v. r.
Predsjednik zakonodavnog povjerenstva
ministar: Dr. Milovan Žanić, v. r.

 

1941. godina

NAČELA POKRETA ZA HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK

Dr. Kruno KRSTIĆ,
Hrvatski narod, god. I, br. 115, 9. lipnja 1941. str. 15

U novije vrijeme počeli su u vezi s osnutkom Hrvatskog državnog ureda za jezik u člancima pojedinih članova pokreta za hrvatski književni jezik kružiti kojekakvi glasovi. Neki neupućeni ljudi misle, da će Hrvatski državni ured za jezik ukinuti naš dosadašnji jezik i dovesti na vlast neki drugi od sadašnjega potpuno različit. Ponavlja se slučaj srpskog profesora dra Moskovljevića, koji je nakon poznatog govora dr
a Dragutina Šafara u Sveučilišnom društvu objavio po raznim srpskim listovima i časopisima, kako Hrvati spremaju neki potpuno nov hrvatski jezik, za koji nitko ne zna kakav će biti.
Da bi se otprilike znalo, koji su bili ciljevi pokreta za hrvatski književ
ni jezik, koji radi od god. 1938., i kojemu je od početka bio na čelu sadašnji ravnatelj Hrvatskog državnog ureda za jezik dr. Blaž Jurišić, sakupio sam iz svojih papirića nekoliko točaka, kojima sam nastojao utvrditi glavna načela pokreta. U tim su se točkama tada složili svi članovi pokreta.

1. Književni je hrvatski jezik sastavni dio hrvatskoga narodnoga bića i jedna od temeljnih oznaka hrvatske narodne samostalnosti. Hrvatski je književni jezik potpuno samosvojan i od svakog sličnog jezika nezavisan kn
jiževni jezik, koji ima svoju vlastitu povijest, svoj vlastiti duh i pravo na svoje vlastito hrvatsko jezično zakonodavstvo.

2. Bez obzira na veliko područje sličnosti, koje postoji između hrvatskoga i srpskoga suvremenoga književnog jezika, ni povijest r
azvoja ni stvarno današnje jezično stanje ne dopušta, da se hrvatski i srpski književni jezik smatraju jednim jedinim "srpskohrvatskim" ili "hrvatskosrpskim" jezikom, jer bi svako takvo sjedinjavanje dvaju svojesmjernih književnih jezika krnjilo potpunost i nezavisnost hrvatskog jezičnog zakonodavstva.

3. Znajući da književni jezik nije samo plod samorodnog i slobodnog prirodnog razvoja i slučajnog nastajanja nego i skup pravila zavisnih od svijesnog izbora i odluke jezičnih zakonodavaca, pokret za hrvatsk
i književni jezik borit će se za stvaranje posebnog jezičnog zakonodavnog tijela, u koje će ući hrvatski jezikoslovci, književnici i drugi hrvatski prosvjetni radnici. To će zakonodavno tijelo bdjeti nad povijesnim tekovinama hrvatskog
književnog jezika, a
ujedno stvarati konačne odluke ondje gdje u današnjem književnom jeziku nema jedinstvene pravilnosti.

4. Zadatak je hrvatskog jezičnog zakonodavnog tijela, da zakonik književnog današnjeg hrvatskog jezika ustanovi novim hrvatskim pravopisom, hrvatskom sl
ovnicom, rječnikom suvremenog hrvatskog književnog jezika i rječnicima jedinstvenog nazivlja za sve grane znanosti i sva područja javne djelatnosti.

5. Novi pravopis izradit će se bez obzira na sve dosadašnje hrvatske i nehrvatske propise na načelima koja
su i s povijesno-znanstvene i s praktične strane najprikladnija za pismeno izražavanje hrvatske riječi. Pravopisni primjeri uzet će se uvijek (osim u slučajevima gdje je to po predmetu nemoguće) iz hrvatskog književnog rječnika i hrvatske gradje (tako na pr. imena krajeva, ljudi, mjesta i sl.). Iz pravopisnog rječnika izbacit će se svi srbizmi, nepotrebni turcizmi i slabo poznate riječi, koje u svakidašnjem pismenom radu ne mogu trebati, a i one riječi, kojima je pisanje samo po sebi jasno. Dodat će se običnije nove riječi nesigurna pisanja, koje dosadašnja izdanja nisu uzimala u obzir. Pravopisna pravila bit će što kraća i jednostavnija tako da će mnoga dosadašnja kraća pravila zamijeniti rječnik.

6. Temelj nove slovnice bit će hrvatska književnost iliriz
ma do danas, a i svi primjeri u slovnici uzet će se iz hrvatskih književnih djela. Vukov i Daničićev prijevod sv. Pisma te Vukove zbirke narodnih umotvorina prestaju biti vrelima slovničkih pravila i primjerima za ta pravila. Nova slovnica izostavit će pravopisni dio, a uvest će kao posebna poglavlja: nauku o podrijetlu hrvatske riječi, nauku o značenju (semantiku) i nauku o stihu (versifikaciju). Kako je dosadašnji ustroj slovnice i njena podjela bila odraz tudjih (nehrvatskih) slovnica, a hrvatski jezik ima svoj vlastiti duh i zakon provest će to u slovničkom nacrtu potrebite promjene u duhu posebnosti hrvatskog jezika. U bilješkama će se nova slovnica usporedno obazirati na jezične pojave u kajkavskom i čakavskom narječju i na jezik naših najstarijih jezičnih spomenika.

7. Rječnik suvremenoga književnog jezika obuhvatit će glavni dio onih riječi, koje pripadaju današnjoj književnoj upotrebi. Prema tomu izostavit će se u njemu sve one riječi, koje idu u blago hrvatskih narječja, ali ih u književnoj navici
zamjenjuju druge riječi. Od riječi, koje su posudjene iz slavenskih jezika (ruskog, češkog i srpskog) zadržat će se one koje su uglavnom do početka prošlog svjetskog rata stekle u našoj knjizi domovno pravo i koje se danas više ne protive redovitom hrvatskom jezičnom osjećaju. Izbacit će se sve one srpske riječi, koje su nasilnim i službenim putem bile nametane od beogradskih vlastodržaca poslije osnutka Jugoslavije, a i sve one srpske riječi koje je tek pojedini hrvatski pisac od Srba posudio, dok ih većina hrvatskih pisaca nije prihvatila. Od kovanica - bile one načinjene prema narodnom štokavskom duhu ili doslovni prijevodi s tudjih jezika - zadržat će se one, koje su potrebite i koje su se uobičajile u hrvatskih pisaca. U rječnik će pomalo, t. j. od izdanja do izdanja ulaziti i hrvatsko jedinstveno nazivlje: znanstveno pravno, upravno, stručno itd. Uz svaku riječ u rječniku bit će naznačena samo glavna osnovna i prenesena značenja te oblikovne nepravilnosti dok će se pravilni oblikovni obrasci sakupiti na kraju knjige. Promjene u naglasku prema dosadašnjim rječnicima izvest će se na temelju neposrednog istraživanja naglasaka na hrvatskom narodnom štokavskom tlu i po dosada objavljenom proučavanju hrvatskog štokavskog naglaska.

8. Veliki rječnik hrvatskog
jezika koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izostavit će sva srpska vrela, a obuhvatat će unaprijed hrvatska i pisana i govorna vrela svih hrvatskih narječja (štokavskog, čakavskog i kajkavskog).

9. Pokret za hrvatski književni jezik nasto
jat će svim silama da u stvaranju novog svog rječničkog blaga gradi na hrvatskim narodnim jezičnim temeljima. Za nove pojmove i predmete, koje sa sobom donosi suvremeni život ne će se preuzimati gotove riječi tudjih jezika, nego će se za svaki takov pojam i predmet nastojati stvoriti narodna riječ na temelju postojećeg korjenitog blaga iz svih jezičnih vrela domovine, a u stvaralačkom duhu štokavskog narječja. Pomalo će se uklanjati iz jezične upotrebe sve tudje i t. zv. medjunarodne riječi i zamjenjivati rječničkim blagom iz naše književne sadašnjosti, a ako ta nije dovoljna, onda i blagom narječja i dobrim kovanicama u štokavskom duhu.

10. Jedinstveno nazivlje i suvremen književni rječnik bit će obvezatan za sve školske knjige, sva javna službena izdanja,
natpise, imenike i slična područja, gdje jezik ima služiti jedino pravilnom sporazumijevanju. Jezik književnika, iz kojega se uvijek svaki živi jezik bogati i pomladjuje vezan je pravopisnim i temeljnim slovničkim pravilima, a rječnikom samo u toliko u koliko se radi o nazivlju u najobičnijem značenju, bez namjere mjesnog crtanja posebnog društvenog, jezičnog ili staleškog kruga. Inače je jezik književnika slobodan.

11. Znajući, da je jezik novina glavni uzor jezičnih pravila u širokim narodnim slojevima,
pokret za hrvatski književni jezik nastojat će svakim raspoloživim sredstvom i načinom da jezik u novinama bude i pravopisno i slovnički i po rječničkom blagu pravilan i čist.

12. Kad se jednom stvori hrvatsko zakonodavno tijelo za književni jezik svi se
članovi pokreta podvrgavaju tome tijelu i svaku pravovaljanu odluku toga tijela smatraju obvezatnom za sebe i za svoj jezični rad.

 

Bogoslav Šulek (Subotište u Slovačkoj, 20. IV.1816 - Zagreb, 30. XI. 1895)

 

 

1944. godina

Blaž Jurašić:
NACRT HRVATSKE SLOVNICE

 

1960. godina

Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika
Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom izradila je 1960. godine Pravopisna komisija u kojoj su radili Radomir Aleksić, Aleksandar Belić, Miloš Hadžić, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Radovan Lalić, Slavko Pavešić, Pavle Rogić, Mihailo Stevanović i Jovan Vuković. Pod nazivom Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom
izišao je pisan latinicom i ijekavskim izgovorom u Zagrebu, a pod nazivom Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika s pravopisnim rečnikom, pisan ćirilicom i ekavskim izgovorom, u Novom Sadu. Pravopisna pravila i popratni pravopisni rječnik bili su jednaki u objema inačicama.

Nastanak toga djela potaknut je u rujnu 1
953. godine, kada je Letopis Matice srpske raspisao anketu o "pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa". Potom su se u Novom Sadu u prosincu 1954. godine sastali hrvatski i srpski jezikoslovci, sudionici spomenute ankete, i u ozračju psihološkoga političkog pritiska donijeli Zaključke o hrvatskosrpskom jeziku i pravopisu. U njima je istaknuto da je književni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedinstven, s dvama izgovorima (ijekavskim i ekavskim) i dvama pismima (latinicom i ćirilicom). Istaknuta je i ravnopravnost izgovorâ i pisama. Prema mjestu održavanja sastanka, u širim se krugovima ovaj pravopis nazivao i Novosadskim, a prema glavnim nositeljima posla, Matici hrvatskoj i Matici srpskoj, i Pravopisom dviju Matica.

Izrada pravopisnih načela povjerena je komisiji hrvatskih i srpskih stručnjaka sa sveučilišta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu te Matici hrvatskoj u Zagrebu i Matici srpskoj u Novom Sadu. Jedanaesteročlana Pravopisna komisija izradila je potom nacrt pravopisa,
uputila književnim i znanstvenim ustanovama na ocjenu, a dvije su Matice - pokretači toga posla - Pravopis i objavile.

Premda je u Uvodnoj riječi istaknuta suradnja dviju Matica, predstavnike Matice hrvatske na sastanak u Novom Sadu nije poslala Matica hrvatska, već ih je pozvala Matica srpska po vlastitom izboru. Također, proklamirana ravnopravnost obaju jezika i pisama zapravo je u podlozi imala želju za jezičnom unifikacijom kako se ne bi znalo što je hrvatsko i što je srpsko, a u hrvatskoj je javnosti
taj pravopis bio shvaćen kao sredstvo za nametanje srpskih jezičnih osobina i terminologije. Otada se u saveznim službenim dokumentima u Jugoslaviji rabila uglavnom ekavica i leksik svojstven srpskomu književnom jeziku.