Make your own free website on Tripod.com

HOME
(GLAVNA STRANICA)

 

Dubravko Škiljan:

NEMOGUĆE JE DOKAZATI
DA SU HRVATSKI I SRPSKI
DVA RAZLIČITA JEZIKA

Dubravko Škiljan (1949. – 2007.), prerano preminuli ugledni zagrebački lingvist, bio je dosljedni kritičar promjena koje je jeziku nametala, i nameće ih politika. Umjesto nekrologa, ponovo objavljujemo intervju koji je Škiljan početkom 1995. godine dao dvotjedniku Arkzin. U tom je razgovoru, vođenom u jeku rata i na vrhuncu HDZ-ovih kulturnog projekta privođenja Hrvata hrvatstvu, opisao procese koji dovode do stvaranja autonomnog hrvatskog, srpskog, bošnjačkog (pa nešto kasnije i crnogorskog) jezika.

U vašoj knjizi Jezična politika (1988.) određujete cilj jezične politike u poboljšanju efikasnosti javnoga komuniciranja. Postoji li u Hrvatskoj jezična politika u tom smislu?

U knjizi sam pisao o jezičnoj politici dvadesetog stoljeća, služeći se literaturom koja se prvenstveno bavila jezičnim politikama u zemljama Zapadne Evrope i Amerike. Zbog toga sam zanemario jedan od elemenata koji su također rezultat jezične politike, da se u prostoru javne komunikacije pojavljuju ne samo elementi komunikacijske efikasnosti već i njezina važna simbolička dimenzija. Današnja jezična politika u Hrvatskoj prvenstveno je usmjerena prema njoj. U simboličkoj dimenziji uspostavljaju se odnosi između kolektiva i pojedinca tako da kolektiv pojedinca uči i prisiljava da bude njegovim članom, a pojedinac u jeziku sebe kao takvog potvrđuje. Kako je jezična politika uvijek dio globalne politike, a ona je u Hrvatskoj u ovom trenutku izrazito nacionalnog predznaka, nije neočekivano da se kod nas simbolički prostor oblikuje prije svega kao prostor nacionalnog jedinstva Hrvata. Dolazi do širenja simboličkog prostora. To znači da se jezična funkcija svodi na izricanje lozinke, a najvažnijom postaje funkcija prepoznavanja između ljudi. Težište je danas svakako na jeziku kao simbolu jedinstva i objedinjenosti, a ne na jeziku kao sredstvu komunikacije.

Koje su karakteristike jezične politike kakva postoji u Hrvatskoj? Na prvi pogled ona je direktivna, ali mogu se zapaziti i neki anarhoidni momenti.

Jezična je politika, koliko postoji u javnim ili tajnim kanalima, bez sumnje direktivna, i nadovezuje se na tradiciju direktivne jezične politike koja kod nas postoji već desetljećima. Sklonost politike prema totalitarizmu i ovdje kao i u drugim područjima manifestira se kao pojačana direktivnost, a kanali koje bira oni su koji joj se za tu svrhu čine najprikladnijima.

Gdje je tu struka?

I u politici i izvan nje.

Kako promjene koje se nameću i koje utječu na jezik? Kakvim on postaje?

Mogu se i bez ikakvih istraživanja jasno uočiti dvije komponente koje su posljedice takve politike. Jednu komponentu sačinjavaju promjene koje se u jeziku javne komunikacije događaju na leksičkom nivou, a druga je više psiholingvističkog karaktera i mogli bismo je nazvati induciranim osjećajem slobode. Proklamirano je, a vjerujem da dio govornika tako i osjeća, oslobađanje od pritiska koji je, kažu, prije izričito postojao. Riječ je prvenstveno o osjećaju slobode od pritisaka za koje se tvrdi da su postojali, kao osjećaj slobode u npr. iskazivanju naziva jezika. S druge strane, izražena je, mada mnogo manje, neka vrsta slobode za. Te dvije komponente, leksička i psiholongivistička, posljedice su i rezultati sadašnje jezične politike.

Spomenuli ste osjećaj slobode za. Čini se da jezik kojemu se teži postoji unutar koncepta zatvaranja društva, ksenofobije i isključivosti. U tome ne vidim prostor slobode za.

I ja sam vrlo skeptičan. Možda imate pravo u tome da je jezična politika takva da formira simbolički prostor kao ksenofobičan. Ona ga sigurno pokušava formirati kao prostor u kojem se Hrvati, recimo, ugodno osjećaju. Danas se može govoriti o slobodi za upotrebu starih, dugo nekorištenih ili uopće rijetko korištenih riječi kao novih, slobodi za samostalnost hrvatskog jezika i za njegovo jednočlano, hrvatsko imenovanje (mada je ono i do 1990. bilo redovito u svakodnevnoj upotrebi, pa čak garantirano ustavnim nazivom jezičnog standarda u sintagmi hrvatski književni jezik). Što se tiče leksičkih promjena, prilično je teško pretpostaviti da su svi oni koju su donedavno govorili i pisali izvještaj, funkcionar ili stanovništvo svaki put kad bi upotrijebili neku od tih riječi, osjećali pritisak ili ograničenje, tako da bi njihovo odbacivanje sami od sebe doživjeli kao oslobađanje. Naivno je i gledanje da su njihove nanovo uskrsnule dublete, poput riječi izvješće ili čelni ili pučanstvo bile pohranjene u dubini svakoga od nas, te da je trebalo samo obrisati prašinu s njih i pustiti ih na predugo čekanu slobodu. Te su riječi bile sadržane u sveukupnom leksičkom tezaurusu jezika i na taj način potencijalno na raspolaganju jezičkom kolektivu, ali da bi iz stanja virtualne upotrebe prešle u konkretan jezični uzus, bilo je neophodno da ih netko konkretan oživi. Nije teško uvidjeti da je i prethodan izbor i oživljavanje izvršila politika svojim diskursom, a pažljivije bi izučavanje u velikom broju slučajeva moglo otkriti i pojedinačnog političara-izvršioca tog procesa.

U kojoj su mjeri komunikacijski prostor i racionalni diskurs bili prisutni prije demokratskih promjena? Društvo je i tada bilo vrlo ideologizirano, pa je tako i jezik imao vrlo izraženu simboličku ravan. U čemu je razlika, osim u ideološkom predznaku?

Jezična politika, kao dio globalne politike, nesumnjivo je uvijek ujedno i nosilac određenih ideoloških naboja. U težnji za formiranjem prostora javnog saobraćanja kao vlastite domene, politika prethodnog razdoblja i nova politika u Hrvatskoj, zapravo se ne razlikuju. Među njima ipak postoji jedna bitna distinkcija. Stara politika smatrala je (pogrešno) samorazumljivim da je njezin iskaz prihvatljiv u principu za sve sudionike javne komunikacije, pa ga nije upućivala nikome posebno, tako da su njezini govornici govorili prije svega samima sebi. Nasuprot tome, nova politika jasno je usmjerila svoje jezično djelovanje prema određenim grupama u ovom prostoru, tako da su promjene u leksičkom registru ciljane i među nekim primaocima političkih poruka uvećavaju njihovu kolektivnu koheziju, a drugu isključuju iz kolektiviteta.

Je li to rađeno s jasnim ciljem?

Da li je ovaj postupak nove politike bio spontan i stvoren iz neke vrste političke intuicije, ili je izveden s unaprijed promišljenom namjerom, teško je reći bez egzaktnog proučavanja; njegova radikalnost i efikasnost u transformaciji prostora javne komunikacije navodi nas na to da budemo skloniji ovom drugom odgovoru.

Kako je došlo do promjene u diskursu? Zbog kojih razloga on prestaje biti bar deklarativno racionalan i usmjeren na komunikacijsku uspješnost, i počinje nastupati kao iracionalan i ratnički?

Ti razlozi nisu u samom jeziku. Djelomično se nalaze u komunikacijskim kanalima, ali prvenstveno su u kontekstu unutar kojeg se komunicira. Ratnički iskaz, koji se pojavio, u samoj je svojoj genezi meni lično nejasan, mada je sasvim sigurno da je, otkad se pojavio, počeo sam sebe reproducirati stvarajući pritom ratnu stvarnost iz koje se, još više ojačan, vraćao. Prekid ratnog diskursa racionalnim iskazom u ovom trenutku, kad nas užasi stvarnosti još uvijek okružuju, vrlo je teško zamisliti. Stvarnost danas nadilazi mogućnost svog iskazivanja. Užas koji nas okružuje ne možemo jasno i racionalno iskazati jezikom. Zbog toga diskurs koji, poput ratne retorike, insistira na emocijama ima mnogo više izgleda na uspjeh od racionalnog diskursa koji bi pokušao objasniti ovakvu stvarnost.

Što se zbiva pri pokušaju komunikacije sudionika ovdašnjih, uvjetno rečeno balkanskih političkih diskursa s političarima iz zapadne tradicije, zasnovane na racionalističkim pretpostavkama?

Diskurs zapadne ili svjetske politike i diskurs naše politike pripadaju potpuno različitim jezicima, i vrlo je teško postići to da se oni međusobno uistinu razumiju. Modaliteti upotrebe jezika su različiti. Jedni insistiraju na racionalnim iskazima i djelovanjima (ne uvijek i osobito uspjelim), a drugi insistiraju na iracionalnim i emotivnim, na objedinjavanju i konsenzusu bez razmišljanja, na osnovi osjećaja. Ta je dva diskursa vrlo teško uskladiti, kao i pronaći prevodioca koji bi znao prenijeti bitne informacije iz jednog u drugi.

Racionalizam je stoljećima dominantno prisutan u Evropi, mada povremeno dolazi do provala iracionalizma. Mogu li s aktualni događaji u Velikoj Britaniji, Belgiji, Španjolskoj ili Francuskoj dovesti u vezu sa situacijom kod nas?

Usporedbe između situacije u kojoj se ljudi oružjem bore jedni protiv drugih i situacije u kojoj se ljudi međusobno svađaju iz naše se perspektive teško mogu povući. Možda se zavaravamo i u tome da je racionalni diskurs već stoljećima ili još od Platona i Aristotela – dominantno prisutan. Možda je on samo veo kojim pokrivamo sve naše iracionalnosti, ne samo kod nas već i u Evropi uopće, pa i u svijetu. Tim velom možda pokušavamo prikriti to da smo u osnovi iracionalni i da teško možemo na drugi način djelovati.

Time se dovodi u pitanje prosvjetiteljska epoha.

Ne bih želio zvučati kao radikalni pesimist, ali živjeti danas npr. u Sarajevu i vjerovati u racionalnost evropskog duha užasno je teško.

Sudjelovali ste u znanstvenom projektu koji je istraživao promjene u tipu ideologizacije u obrazovanju posredstvom srednjoškolskih udžbenika nakon prvih višestranačkih izbora. U kojoj su mjeri te promjene determinirane temeljnim vrijednostima nove vladajuće ideologije?

To je bio samo segment jednog većeg projekta, koji se zvao Promjene u tipu ideološkog obrazovnog diskursa u postsocijalističkom društvu. Vodila ga je jedna grupa iz IDIS-a, uz podršku zaklade Otvoreno društvo. Izučavanje se koncentriralo na period koji je sa stajališta konstituiranja novog ideološkog prostora bio još posve nov. Uspoređivali su se isti udžbenici u dva različita izdanja; jedno koje je izišlo prije promjena u Hrvatskoj, i drugo koje je izišlo nakon njih. Osnovni rezultat tog istraživanja je činjenica da je najveći trud lektora, redaktora, a vjerojatno i samih autora u novim izdanjima udžbenika bio uložen u to da se dokine dio izrazito ideologiziranog verbalnog aparata prisutnog u udžbenicima. Pritom se može naslutiti konstituiranje novog ideološko-jezičnog instrumentarija, ali u to vrijeme on još nije bio sasvim jasno orijentiran. Njegova pozicija još nije bila jasna, pa se čini da se težilo tome da se razruši ono što postoji, a ne da se u punoj mjeri izgradi nešto novo. Ipak, postoje i promjene leksičko-pravopisnog tipa koje teže tome da jasno diferenciraju normu hrvatskog književnog jezika u odnosu prije svega prema srpskom književnom jeziku. Količina ideoloških elemenata u izdanjima prije i nakon 1009. ostaje uglavnom jednaka s tom razlikom što su ideološki elementi u ranijim izdanjima koherentniji, a u kasnijem periodu još nisu stekli svoju punu koheziju. Koherentna je prije svega intencija da se standardni jezik profilira kao autonomna cjelina u odnosu prema srpskom književnom iskazu.

O kakvim je promjenama riječ na sadržajnom planu?

Ako promijenite Evropa u Europa ili u pogledu izmijenite s glede, te su promjene sasvim očite i pripadaju tendenciji da se napravi razlika u odnosu prema onome što je bilo prije. Za razliku od toga, ako rečenicu takva sluganska politika nazvana je frankovštinom zamijenite iskazom takva politika nazvana je frankovštinom, dakle izostavite jedan dio, onda je diskretno, ne sasvim vidljivo, izmijenjen ideološki rakurs. Ako borbu proletarijata sistematski mijenjate samo u borbu, izostavljajući proletarijat, a buržoaziju na svim mjestima zamjenjujete različitim drugim iskazima poput građanstvo itd, tada mijenjate ideološku poziciju s koje polazite u iskazivanju.

Veći dio promjena u udžbenicima (pa i Evropa – Europa ili u pogledu – glede) ide za tim da s hrvatski jezik diferencira u odnosu na srpski. Koliko su takve promjene lingvistički osnovane?

U osnovi vašeg pitanja nalazi se ono što se postavlja kao pitanje već desetljećima: jesu li hrvatski i srpski jedan te isti jezik ii su to dva različita jezika? Lingvistika ne posjeduje čvrste i jedinstvene kriterije kojima bi bilo za koji jezik mogla reći da je zasebna jedinica u korpusu svjetskih jezika. Ona se u stvaranju popisa svjetskih jezika služi različitim kombinacijama kriterija, a djelomično preuzima jedinice i iz geopolitičke svjetske situacije. Ipak, postoje bar tri kriterija koji se smatraju čvršćima.

Genetski kriterij koji jezike razvrstava s obzirom na njihova međusobna sredstva, tipološki po kojem se jezici po svojoj strukturi, odnosima svojih jedinica i načinima na koji ulaze u te odnose svrstavaju u različite grupe, a treći je vrijednosni kriterij koji vodi računa o tome što jezična zajednica misli o svom jeziku, odnosno kako ga osjeća. Premda to u ovom trenutku zvuči blasfemično, izuzetno je teško dokazati, a po mom mišljenju i nemoguće, da su po genetskom i tipološkom kriteriju hrvatski i srpski dva različita jezika. U genetskom se smislu nalaze na istom mjestu rodoslovnog stabla slavenskih i indoevropskih jezika, a u tipološkom smislu među njima niti na jednom jezičnom nivou, od fonološkog do sintaktičkog, ne postoje dovoljno velike razlike da bi se oni smatrali različitim jezicima. Na vrijednosni kriterij je pak najlakše utjecati i kad jezična politika želi razdvojiti dva jezika ona najčešće odabire upravo to područje za svoje djelovanje. Naša jezična politika želi da se u svemu odvoji od bivših stanja i vremena i da, utječući na poimanje govornika, razdvoji hrvatski od srpskog jezika. U ovom trenutku teško je reći koliko će takva težnja za razdvajanjem imati stvarnog uspjeha. U lingvističkoj teoriji i praksi jezične politike ovo se obično spominje kao problem autonomije pojedinih jezika. Poznata su dva osnovna tipa autonomije; jedan se naziva Abstand-autonomijom, a drugi Ausbau-autonomijom. Abstand-autonomija vlada između jezika koji suu po svojoj tipološkoj i genetskoj pripadnosti dovoljno udaljeni da nema opasnosti da se pomiješaju primjerice kao između hrvatskog i mađarskog). Ausbau-autonomija se izgrađuje, i to je upravo sada slučaj kod nas. To je autonomija pomoću koje se hrvatski pokušava formirati kao zaseban jezik u popisu svjetskih jezika.

To je razlog da se postojeće promjene odvijaju prije svega u opoziciji prema srpskoj varijanti?

Naravno. Sve promjene koje se danas odvijaju, bilo pod kojim nazivnikom, teže za Ausbau-autonomijom. One žele hrvatski jezik udaljiti od onoga što mu je genetski i tipološki najbliže, dakle od srpskoga.

Ali danas se i među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj, na primjer nekim vodećim članovima društva Prosvjeta, javlja ideja o postojanju autentičnog jezika Srba u Hrvatskoj?

To je logična posljedica onog što se dešava u hrvatskoj jezičnoj politici. Ako hrvatska jezična politika formira svoj prostor javne komunikacije prvenstveno u simboličkoj dimenziji, objedinjujući prije svega Hrvate pod zajedničkim simbolom hrvatskog jezika, nije neočekivano da oni koji nisu Hrvati imaju potrebu da i sami pronađu vlastiti simbolički prostor. Problem je i za hrvatsku i za srpsku stranu veći nego što se na prvi pogled čini: Srbi u Hrvatskoj, prvenstveno urbani ali također i oni koji žive u ruralnim sredinama gdje su kompaktnije naseljeni, donedavno ni u kom pogledu nisu govorili jezikom različitim od Hrvata. Po jeziku se nije moglo, a niti se danas još uvijek najčešće može, ustanoviti pripadnost nekom od ova dva naroda. Intencionalno isključeni iz simboličkog prostora posredstvom djelovanja jezične politike, Srbi u Hrvatskoj ostaju na praznom prostoru koji teoretski mogu popuniti na različite načine: da teže za tim da se integriraju u hrvatski simbolički prostor, da stvore svoj vlastiti simbolički prostor, ili da se povežu s postojećim srpskim simboličkim prostorom. Solucija koju odaberu ponovo neće ovisiti o najefikasnijim modalitetima jezične politike, nego o globalnoj politici uopće.

Slična je situacija u Bosni: ondje se ljudi bore da njihova djeca pohađaju škole u kojima se nastava odvija na hrvatskom odnosno bosanskom jeziku?

Situacija je vrlo slična. Jezici se ne razlikuju dovoljno, ili se ne razlikuju zapravo uopće, pa ih nastojimo razlikovati prije svega na taj način da njihove govornike etnički razlikujemo. Tek tad induciramo im i razlikovanje u jeziku. Srbi u Hrvatskoj, pa i veći dio Srba u Bosni i Hercegovini oduvijek su se služili ijekavicom, da bi danas počeli preuzimati ekavicu upravo radi priključenja drugom simboličkom prostoru.

Može li politika diferenciranja biti uspješna? Može li se njezinim posredstvom postići autonomnost jezika?

Moguće je, i takvih primjera u povijesti ima. Drugo je pitanje koliko je to moguće na našim prostorima. Prije tri godine rekao bih da je to sasvim nevjerojatno, a danas nakon humanih preseljenja, i kada je uvelike povećano postizanje etničke koherentnosti, a rat je uspio razoriti cijeli niz – činilo se vrlo čvrstih – komunikacijskih veza, danas je takva mogućnost vjerojatnija nego što je bila prije nekoliko godina.

Ali čini se da se takva diferencijacija ne može provesti bez jednog specifičnog vida nasilja. Tu nije riječ o fizičkom nasilju, kad se ljudi protjeruju iz stanova, proganjaju ili ubijaju. Riječ je o intelektualnom nasilju, o nametanju promjene strukture ponašanja, ili žargonski rečeno – o ispiranju mozga?

Politika koja teži za tim da u kratkom vremenu postigne rezultat za koji istovremeno tvrdi da je plod tisućgodišnjeg sna, bez obzira na to odvija li se ovdje ili u Beogradu, ili na nekom drugom mjestu ovih naših prostora, ne može postupati drugačije nego da se služi različitim tipovima sile. Nije onda čudo što se i u ovom području, osobito u javnom komuniciranju, doista javljaju izvjesni elementi nasilja.


Intervju je prvobitno objavljen 24. veljače 1995. u Arkzinu (op. ur.)


OPROŠTAJ OD DUBRAVKA ŠKILJANA

Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. listopada 1949. - Zagreb, 21. srpnja, 2007) bio je hrvatski lingvist i klasicni filolog.
U Zagrebu je završio osnovnu školu i Klasicnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu diplomirao je 1972. godine opcu lingvistiku te latinski i grcki jezik s rimskom i grckom književnošcu (kao dva B-predmeta), magistrirao je 1974. godine iz podrucja klasicne arheologije (s temom: "Grcki jezik spomenika kasnoanticke Salone"), a 1976. godine obranio je doktorat (s temom: "Lingvistika i dijalektika") iz opce lingvistike.
Od 1972. godine radio je kao profesor klasicnih jezika u osnovnoj školi, od 1974. godine u Klasicnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1977. bio je stalno zaposlen, najprije kao asistent, a zatim kao docent (od 1977), izvanredni profesor (1981) i redovni profesor (1986, ponovo izabran 1992), na Odsjeku za opcu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U tom je razdoblju bio šef Katedre za opcu lingvistiku, a nakon njihova osnivanja i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju. U jednom je mandatu obavljao dužnosti procelnika odsjeka i prodekana za nastavu.
Od 1996. do 2003. godine bio je redovni profesor lingvistike i semiologije na Institutum Studiorum Humanitatis, fakultetu za postdiplomske humanisticke studije u Ljubljani, gdje je 1998. osnovao postdiplomski i doktorski studij Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije te obavljao funkciju koordinatora studija. Nakon toga ponovo je bio redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Škiljan je objavio je oko 250 radova iz podrucja opce i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primijenjenje lingvistike i klasicne filologije (od toga 36 u obliku knjiga ili samostalnih monografija), sudjelovao je na vecem broju znanstvenih i strucnih skupova u zemlji i inozemstvu, te vodio nekoliko znanstvenih projekata u Hrvatskoj i Sloveniji. Osim redovne nastavne djelatnosti na dodiplomskim i postdiplomskim studijima, držao je predavanja i u Pragu (na Centralnoevropskom sveucilištu), Parizu (na Sorbonni), Trstu (u Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu i Novom Sadu. Bio je mentor vecem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani.
Nakon duge i teške bolesti, preminuo je u Zagrebu 21. srpnja 2007.

 

Dubravko Škiljan bio je jedan od najvecih naših lingvista. Poduži niz godina - još prije negoli su ga manje uspješni kolege sredinom devedesetih natjerali u slovenski egzil, da bi se pocetkom ovog desetljeca vratio na zagrebacki Filozofski fakultet - Škiljan nam je uvijek bio dragim sugovornikom, u posljednje vrijeme i autorom zapaženih osvrta na temu jezika i politike.
Feral Tribune se od njega oprostio sa zahvalnošcu i poštovanjem, uz citate iz njegovih izjava datih tokom godina ovom magazinu, koje, uz dopuštenje, u ovom broju prenosi Balkanski književni glasnik.



"Ljudi su doista poceli upotrebljavati termine poput "tijekom", "obveza" ili "oporba", što znaci da je tih nekoliko elemenata prihvaceno u svakodnevnom jeziku. Medutim tendencija praktickog razlikovanja hrvatskog od srpskog jezika u svojoj dubini nije zahvatila govornike, pa cak niti sve one koji se pismeno izražavaju. Oni ne znaju procijeniti što jest hrvatski jezik, i koji izraz se može, a koji se ne može upotrebljavati. Postoje možda samo dva-tri covjeka koji "znaju" da su savladali taj problem razlikovanja. (1995.)"

* * *

"Nema nikakve sumnje da, od onog casa kad jezik proglasimo nacionalnim simbolom, a naciju zajednicom "krvi i tla", prevladava, ne samo u Hrvatskoj, ekskluzivno shvacanje jezicnih zajednica, prema kojem su jezik i etnicitet tako medusobno isprepleteni i dubinski povezani da dva covjeka razlicitih nacionalnosti (Hrvat i Srbin iz Karlovca, na primjer) moraju govoriti razlicitim jezicima i onda kad se te razlike ne mogu zapaziti, a dva covjeka iste etnicke pripadnosti (Hrvat iz Medimurja i onaj s Visa, recimo) govore istim jezikom i onda kad im posve ocite jezicne razlike gotovo onemogucuju medusobnu jezicnu komunikaciju. (2002.)"

* * *

"Konstrukcija nacionalnog identiteta - to je banalno i kazati - uvijek se sastoji i od projekcije suvremenih interesa i odnosa snaga u prošlosti, pa to vrijedi i za jezicni identitet kad se on ugraduje u naciju. Tako je danas, pod utjecajem dominantne ideologije, bez ikakve sumnje, uobicajeno smatrati da svi Hrvati od dolaska u svoje današnje prostore u najmanju ruku, a možda i od nekih mitskih iranskih vremena, govore hrvatski s punom sviješcu o tome da je njihov jezik upravo hrvatski jezik i da oduvijek i zauvijek predstavlja garanciju njihova ne samo jezicnog nego i nacionalnog identiteta. (2002.)"

* * *

"Pomalo me, uvjetno receno, zbunjuje to da kod nas ima relativno puno pametnih ljudi koji znaju mnogo o suvremenim teorijama nacije i etniciteta, da su prevedene gotovo sve temeljne knjige koje govore o toj problematici, da su i mnogi naši znanstvenici o tome pisali, a da je usprkos svemu tome horizont politickog mišljenja - i na desnici, gdje se to uglavnom može ocekivati, ali i na onoj strani koja se percipira kao lijeva i gdje je to, prema zapadnim iskustvima, manje ocekivano - u potpunosti odreden zastarjelim apsolutiziranjem nacije i nacionalnoga. To znaci da se znanstveni diskurs odvija zapravo u zrakopraznom društvenom prostoru, a ujedno nam ukazuje i na to da imaju pravo oni koji tvrde da kod nas relevantne prave politicke ljevice uopce nema. (2002.)"

* * *

"U situacijama u kojima se jezik smatra najvecim simbolom nacionalnog, s identifikacijom nacije i jezika širi se ili se bar pokušava proširiti simbolicka dimenzija jezika, dokle god se protežu zacrtane etnicke granice, i tada se jezik koristi kao sredstvo svakodnevne politicke borbe. Dolazimo do pretpostavke da je jezik nedodirljiv i da njegova standardna forma garantira koheziju koja je toliko bitna da svatko tko se usudi dirnuti u nju, dira u samu bit nacionalnog i etnickog, pa nas uvjeravaju da moramo paziti kako govorimo i pišemo, inace necemo biti dobri Hrvati. Nitko nam ne otkriva da je norma zapravo konvencija, i da u odnosu prema njoj svatko mora sacuvati odredeni stupanj slobode, znati da postoje situacije gdje je dopušteno kršiti nametnutu kolektivnost. Jezik se ovdje rabi za neki oblik transmisije moci; kad uvedete pravila koja znate samo vi, onda imate moc. Djelomicno potcinjene uputite u tajnu, ali uvijek ostavljate mogucnost da kažete da je nešto krivo, i da zato medu potcinjenima postoje krivci. U zaborav pada cinjenica da jezicka zajednica ne ovisi o etnickim granicama, da je to uvjetna projekcija. (2005.)"


* * *

"Pažljivi promatrac društvenih fenomena sada bi, kao pravi znalac, napisao cijeli opširan esej prepun iskricavih primjedbi (i ne bi zacijelo imao krivo) o tome kako u modernom, mobitelskom svijetu komunikacija gubi svoj iskonski sadržaj, jer prestaje smisleno povezivati ljude u zajednice, kako se transformira u puku formu (koju nam još k tome prodaju za odreden broj kuna i lipa po minuti) i kako sve to, kroz nametnute, do apsurda ogoljene i za svakog jednake sadržaje, zadobiva posve totalitarne, orwellovski kontrolirane dimenzije; te kako su to simptomi društva koje u svojem raspadu traži vanjsku moc i silu koje bi ga tobože morale održati na okupu. No možda bi trebalo postaviti mnogo jednostavnija pitanja. Na primjer: kako oni smiju uopce pomisliti da su i naše glave ispunjene praznom slamom pa nam servirati ovakve poruke? I još prije toga: buduci da mi te poruke citamo, gledamo, slušamo, pa cak i o njima pišemo, i - što je najbitnije - buduci da neprestano kupujemo ono što nam nude, nemaju li oni ipak u osnovi pravo? (2006.)"

* * *

"Kad spominjete globalizaciju i jezik ekonomske propagande, kao da se negdje u pozadini nazire bauk one tvrde verzije Marxova i Engelsova tumacenja svijeta u kojoj ekonomija u krajnoj konsekvenciji determinira sve ostale oblike odnosa medu ljudima, pa tako i komunikaciju samu. Ali, ako pogledamo u kolikoj su mjeri naši komunikacijski kanali, ne samo u podrucju javnoga nego i privatnoga, od novina, radija i televizije do telefona i mobitela prije svega mjesta ostvarivanja ekonomske dobiti (poput onih poziva za 0 kuna koji se na kraju ipak uvijek masno placaju, ili poput dnevnih listova u kojima okrecemo desetke stranica ispunjenih reklamama u nadi da cemo medu njima pronaci neku vijest ili komentar, a na koncu s užasom otkrijemo da se i tu radi o placenom oglasu) i ako, s druge strane, vidimo koliko obrasci raznih bla-bla komuniciranja dubinski utjecu na naša vlastita jezicna iskazivanja, možda ona dva bradata starca - i u nedopustivo suženoj interpretaciji njihovih stajališta - nisu bila u krivu. Usprkos tome, ne vjerujem da ce procesi globalizacije bilo na koji nacin utjecati na promjene hrvatske jezicne politike: jedna je od njezinih konstanta, kao u svakoj dobroj konzervativnoj nacionalistickoj politici, osobito kad se radi o domenama simbolickoga, njezina autarkicnost, samodovoljnost, da ne kažem autisticnost, dakle gubljenje svakog interesa za sve drugo osim za ono što sama proglasi bitnim. Ili, jednostavnije receno: što je ta globalizacija u usporedbi s necu i ne cu? (2007.)"