Make your own free website on Tripod.com

HOME

Neimenovani izvor

Za one koje zaista interesuje da li uopšte postoji hrvatski jezik, objasniću svoju tvrdnju da je tzv. hrvatski jezik, ustvari srpski jezik.

To ću dati na primeru Dubrovnika i Dubrovčana:

Natko Nodilo je, uz Franju Račkog, utemeljivač hrvatske istorije. Krasila ga je privrženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju "istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalmacije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.

Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:

"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik."

Nodilo je bio potpuno u pravu, mada se danas, ne bi našao niko u Hrvatskoj, ko bi se usudio da podrži ovaj njegov naučni sud. Priznavanjem Dubrovčana katolika za Srbe, bilo bi srušeno sve u temelju zvanične hrvatske istorije, pa i tvrdnja o "povjesnom pravu" hrvatske države na ovaj grad sa srpskim stanovništvom i srpskom civilizacijskom baštinom.

Dubrovački dokumenti otkrivaju da je zvanični jezik Republike bio latinski, ali se, pored njega, pominje i domaći jezik; nekad kao srpski, nekad kao ilirski, nekad kao slavinski, nekad kao vlaški, ali nikad kao hrvatski.

U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom delu Balkanskog poluostrva.

Da bi ovo bilo primamljivo i značajno istraživanje, opominje nas i činjenica da su katolici Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, Bosne, Dubrovnika i drugih srpskih krajeva, sve do prvih decenija 20. veka, sebe smatrali Srbima. Vremenom su svi oni postali "Hrvati" i među njima nema više onih koji se osećaju Srbima.

Institucije Katoličke crkve ne bi same uspele da prevedu Srbe, sa velikog područja, na katoličanstvo, pa onda da ih pohrvate, da im nisu pomagale navedene katoličke države: pritiscima i privilegijama, a i kroz prosvetnu, kulturnu i informativnu delatnost. Ove države su, radi preobraćanja Srba katolika i Srba pravoslavaca u Hrvate, posezale i za golom vojnom i policijskom silom, što je dostiglo vrhunac u oba svetska rata, kad je ovo pomagala i Nemačka. Dubrovčani su se dugo opirali uknjiženju u hrvatsku rubriku, jer nisu pristajali na tako nešto, samo zbog toga što ispovedaju katoličanstvo. Na kraju, tu veru ispovedaju Nemci, Italijani, Španci, Francuzi i drugi narodi i nikom ne pada na pamet da ih zbog toga, smatra Hrvatima!

Dubrovčani nisu dozvoljavali da ih religija sputava u narodnom osećanju. Za srpstvo su se borili javno, književnošću, prosvetom, štampom, kao i delatnošću u različitim društvenim organizacijama. Činili su to iako su protiv sebe imali i Vatikan, i mletačku, i mađarsku, i austrijsku, i nemačku, i hrvatsku vlast; u svakom periodu neku od njih, ili više njih - odjednom.

Zanimljiv je primer pokušaja pohrvaćenja Dubrovčana katolika u ne tako davnom vremenu - 1901. godine. Hrvatski državotvorci su i godinama pre toga svojski radili na tom poslu. Između ostalog, bacili su oko i na "Zavod Svetog Jeronima" u Rimu, kojeg su osnovali i izdržavali Srbi Dubrovčani. Papa Lav Trinaesti je bio uveren da su Dubrovčani, početkom 20. veka, već bili pripremljeni za prevođenje u hrvatstvo, pa je, svojom bulom, ovaj zavod preimenovao u "Hrvatski zavod Svetog Jeronima".

Dubrovčani katolici su žestoko protestovali protiv ove odluke pape Lava Trinaestog. Papa je ustuknuo. Bojao se, tada, duže polemike o suštini srpstva i hrvatstva, a i rasprave o pravoslavlju i katoličanstvu. Poslao je pismo Dubrovčanima katolicima, obaveštavajući ih da se iz imena ovog zavoda briše dodata reč "hrvatski". No, i posle ovog izvinjenja, papa je i dalje strahovao od pokretanja javne rasprave o narodnosti i jeziku Dubrovčana, pa im se obraća, kao Srbima katolicima, telegramom i 1903. godine.

Pismo i telegram pape Lava Trinaestog Dubrovčanima objavljeni su u srpskom listu "Dubrovnik", ali su ti brojevi godinama traženi i uništavani od strane budnih graditelja hrvatske države i nacije, pa je pitanje da li su, pored onih u arhivi Vatikana, ovi tekstovi Lava Trinaestog igde još sačuvani.

Pohrvaćenje Srba Dubrovnika i Srba drugih srpskih krajeva činjeno je krađama, između ostalog, lirskih i junačkih narodnih pesama, koje su skupljali Srbi katolici, pa čak i katolički sveštenici. Te pesme je Matica hrvatska objavljivala kao "hrvatske narodne pjesme". Ovakav postupak Matice hrvatske podstakao je Dubrovčanina katolika (Srbina) Luju Vojnovića, brata pesnika Ive Vojnovića, da u srpskom listu "Dubrovnik" (1897, u broju 35) napiše oštru kritiku Matičnog postupka, proročki nagoveštavajući iščezavanje Srba katolika, uz genocid Hrvata nad Srbima. On svoj članak zaključuje ovim rečima:

"Srbi preko Drine! I ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve te umjetne ograde, ili... ili, jaoh, porušiti i posljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će Hrvati biti zadovoljni!" Nakon ovog napisa, proglašen je za Bana.