Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

Dr. Matija Evetović
Subotica, o Svijećnici 1941. godine

 

 

Kulturna povijest
bunjevačkih i šokačkih Hrvata
(studija)

 

UVODNA RIJEČ

Bunjevački i Šokački Hrvati nijesu imali do sada takve knjige, u kojoj bi našli sve, što se odnosi na njihovu prošlost i kulturu. Sve je to bilo porazbacano po novinama, kalendarima i raznim knjigama. Za mnoge pojedinosti iz povijesti i duševno blago uopće nije se znalo. Biskup Ivan Antunović prvi je napisao njihovu prošlost u znamenitom djelu „Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih” (Beč, 1882.). Djelo je obradio kritički upotrijebivši bogatu arhivsku građu franjevačkog samostana, gradova i ratnog vijeća u Beču. Svi pisci poslije njega, koji su nešto pisali o prošlosti njihovoj, pozivali su se na Antunovićeve tvrdnje ne iznosivši ništa nova u svojim raspravama. Takvog djela, u kojem bi bila prikazana naša narodna i umjetna književnost, predstavljeno kulturno djelovanje našega naroda i napisana povijest, u kojem su izneseni novi dokumenti i podaci, uopće nije bilo. Ova me je nestašica potakla, da poslije dugogodišnjeg marljivog rada i svestranog istraživanja po franjevačkim samostanskim i gradskim arhivima napišem ovo djelo.

Poslije svojih izdatih djela „Život i rad biskupa Ivana Antunovića, narodnog preporoditelja” (Subotica, 1935.) i „Život i rad Paje Kujundžića” (Subotica, 1940.) pružam svome rodu i ovo svoje najopširnije djelo: „Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata”. U ovoj je knjizi prikazano sve što se odnosi na ove mlade i svježe grane snažnoga i zdravoga hrvatskog stabla.

Knjigu sam razdijelio na deset glava.

  1. U prvoj glavi prikazao sam njihovo podrijetlo, značenje imena „Bunjevac i Šokac”, seobe iz stare postojbine, teške prilike u novoj domovini, naselja i statistiku, razvitak hrvatske narodne svijesti i njihovu narodnu pripadnost, jezik i pravopis, kojim su pisali naši književnici, zanimanje i tjelesne i duševne osobine.
  2. U drugoj glavi opisao sam duhovni rad naših zaslužnih franjevaca i svećenika i iznio povijest naših župa i samostana od najstarijih vremena do danas.
  3. U trećoj glavi iznio sam povijest naših škola i školskog pitanja uopće i rad naših prosvjetnih društava u narodu.
  4. U četvrtoj glavi govorim o štampi, osnivanju i izdavanju novina, časopisa i kalendara.
  5. U petoj glavi prikazao sam narodno blago: narodne pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, igre, običaje i nošnju.
  6. U šestoj glavi govorim o pisanoj književnosti 17. stoljeća.
  7. U sedmoj glavi pikazao sam književnost u 18. stoljeću.
  8. U osmoj glavi iznio sam povijest književnosti u 19. stoljeću.
  9. U devetoj glavi prikazao sam najnoviju književnost 20. stoljeća.
  10. U desetoj glavi govorim o našim istaknutim i zaslužnim nacionalnim radnicima, koji, istina, na literarnom polju nijesu radili, ali su stekli velike zasluge, što se naše pleme u moru tuđinstva stoljećima održalo i sačuvalo hrvatskom narodu.

U književnost sam uvrstio sva djela naših pisaca, izdata i neizdata, objavljena u novinama i časopisima, kojima su širili prosvjetu u narodu. Nijesam se pritom obazirao da li koje djelo spada u književnost u užem smislu ili ne. Namjera mi je, naime, bila da u svojoj knjizi prikažem sve duševne tvorevine, kojima su prvaci bunjevačkih i šokačkih Hrvata učvršćivali i širili hrvatsku prosvjetu u narodu.

Djelo sam napisao na temelju arhivske građe, tiskanih i pisanih izvora i izvornih djela naših pisaca. Napisao sam ga iz ljubavi prema svom rodu. Neka Bog dâ da ova knjiga urodi korisnim i dobrim plodom: da se u borbi za svoje pravo i svoj narodni ponos ugledamo u svijetle primjere naših predaka.

 

U Subotici, o Svijećnici 1941. godine Dr. Matija Evetović

 

HRVATSKA HIMNA
Antun Mihanović

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda časna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila,
kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina.

Teci Savo, Dravo, teci,
Nit' ti, Dunaj, silu gubi,
Kuda šumiš svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi:

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije.

 

MOLITVA
bunjevačkih i šokačkih Hrvata
Dr. Matija Evetović

Bože sveti, Ti nas brani,
Ljubav bratsku vjerom hrani,
Sloga da nam bude kras!

Ti nas vodi k domovini,
Stare slave djedovini.
- Hrvatska je rodu spas!

Svrni pogled sa visine,
Nova zora da nam sine,
Rod Hrvata nek se divi,
Bunjevac i Šokac živi!

 

Prva glava

BUNJEVCI I ŠOKCI – PODRIJETLO

Car Konstantin Porfirogenit 910. god. opisujući staro Zahumlje kaže da su mu stanovnici Zahumljani, koji se tako zovu po brdu zvanu Humu. Slavenskim dijalektom nazivaju se Zahumljanima oni, koji stanuju za Humom. Tu je veliki brežuljak, na čijem su vrhu dva grada: Bona i Hum. Iza brda je rijeka Bona, što grčki znači: „kalon” (blag). Ovaj njegov opis u latinskom prijevodu iz grčkoga jezika glasi: „Zahlumoi dicti sunt a monte Chlumo nuncupato; et alios Sclavorum dialecto, Zachlumi dicuntur, ii, qui post collem (opiso tou Bounou) habitant, quandoquidem magnus inibi collis (Bounos) est, in cuius vertice urbes duae sunt Bona et Chlum; retro autem hunc collem (Bounou) flumen Bona nuncupatum devehitur, quod Graecis Kalon significat."1

Car spominje dva grada na brdu: Bona i Chlum. Ch'lm je riječ praslavenska, a Bona je rimski naziv za Hlum. Značenje im je isto, tj. brdo, brežuljak, hum (Hügel). Otud Jireček misli da su to bila dva naziva, jedan rimski, a drugi slavenski za jedan isti grad, koji opet može biti identičan sa ilirskim gradom Bunos kod Stjepana iz Bizanta (527. g.). Slavensko ime Blagaj, uostalom, samo je prijevod latinskoga Bona.2 Tako isto i rijeka Buna (Bona) može imati ime Chluma. Profesor Ivánji također se poziva na cara Konstantina govoreći o podrijetlu Bunjevaca: „Már Konstantin császár emlit egy Bona nevű várat s pedig Chlum várának t szomszédságában”.3

Car Konstantin opisuje i veličinu ove zemlje. Kneževina Zahumska prostirala se od Dubrovnika do rijeke Neretve. Graničila se sa morske strane s Poganijom, a na sjeveru u brdima sa Hrvatima, sučelice sa Srbijom. Imala je tri županije: Rastocu, Mokrum i Dalen i ove nastanjene gradove: Ston, Mokriskik, Ošlje, Galumainik i Dobriskik. „A Rausio Zachlumorum principatus initium habet, et protenditur ad Orontium flumen usque oraque maritima paganis, montana, quae ad Septentrionem Chrobatis, quae in fronce Serbliae conterminata est - et Zupanias tres habet: Rastotzam et Mocrum ac Dalen ... Sunt in Zachlumorum teritorio urbes habitatae: Stagnum, Mocriscic, Josle, Galumaenic et Dobriscic."4

Zahumljem su vladali najprije Rimljani, koje je car Dioklecijan doveo iz Rima da ih naseli. Kasnije Avari zauzmu ovu zemlju, njeno stanovništvo odvedu u ropstvo, a zemlja bude sva opustošena.5 Pop Dukljanin u svom ljetopisu iz XII. vijeka spominje da su ovi krajevi pripadali Crvenoj Hrvatskoj. Kralj Budimir razdijelio je svoju kraljevinu na Bijelu Hrvatsku od mjesta Dalmae (Duvno ili Omiš) sve do Valdevina i na Crvenu Hrvatsku od Valdevina sve do grada Bambalone (Drač).6

Po Konstantinu na teritoriju stare Dalmacije postale su ove zemlje: Hrvatska, Srbija, Zahumlje, Travunija, Dukljanska (Zeta) i Neretvanska.7

Ima mnogo kulturnih spomenika iz srednjeg vijeka koji dokazuju hrvatsko obilježje ovih krajeva. Tako imamo natpis ikavicom u Dubravama Radivoja Vlatkovića s ovim riječima: „U toi vrime naiboli muž od Dubravah.” Ikavski je govor eminentno hrvatski. Ovi su spomenici sa lijeve strane Neretve živi znakovi hrvatskog obilježja.8

Prvi poznati knez Zahumlja bio je Mihajlo (910.-930.), koji je dao pokrstiti svoje podanike. Preko 500 godina ova je kneževina sačuvala svoj nezavisni položaj. Potpadala je pod bosanske banove, ili su njeni vladari bili samostalni. Njemački car dao je humskom knezu Stjepanu Vukčiću 1440. god. naslov hercega, pa se od toga doba ova kneževina zove Hercegovina.

Ova stara humska zemlja Hercegovina, ova hrvatska zemlja kolijevka je Bunjevaca. Iz ove hrvatske zemlje, od rijeke Bune i iz obližnjih krajeva Bosne i Dalmacije dolazili su Bunjevci u većim ili manjim grupama i naseljavali krajeve, gdje danas žive da od Tatara i Turaka opustošenu zemlju svojom željeznom voljom i ustrajnim radom pretvore u bogate i zlatnim klasjem nabujale njive. Ovu moju tvrdnju dokazuje dokument o seobi Bunjevaca što su ga 22. siječnja 1700. god. istavili i svojim potpisom potvrdili: Ivan Sekula, vrhovni kapetan u Kobašu (kod Broda u Slavoniji), Ivan Omerbašić, vojvoda dubočki i Nikola od Olova, biskup đakovačko-bosanski. Ovaj je dokument zapisan u knjizi „Paraphrastica et Topographia Exposito Prov. Bosniae. Arg.”, koji se čuva u rukopisu u biblioteci franjevačkog samostana u Gyöngyösu, a tiskao ga je fra Emerik Pavić u svojoj knjizi „Ramus viridantis olivae” 1766. god. U tom dokumentu, o kojem ću opširnije govoriti u poglavlju o seobi, navedena su imena franjevaca, koji su doveli Bunjevce i Šokce i sve župe iz kojih su došli u ove krajeve: Sutiska, Dubočica, Velika (Derventa), Majevac (Jajce), Modrič, Seočnica (Duvno), Zablatki (Mostar) i Kuzmadanje.9

Dosadašnja istraživanja znanstvenika, koji su se bavili pitanjem podrijetla Bunjevaca i Šokaca samo su hipoteze i nijedan nije sigurno utvrdio njihovu staru postojbinu. Evo mišljenja nekih historičara:

Marijan Lanošević, starinom Đurić iz Orubice, franjevac i tajnik kapistranske provincije kaže: „Bunjevac tako nazvan od Bune vode u Dalmacij, odkuda u Madžarsku doseli.10

Fra Grgur Čevapović tvrdi da su Bunjevci došli iz Bosne i Dalmacije: „e Dalmatia Bosnia coloniis exitis, horsumve traductis.11

Đorđe Brkić tvrdi za Bunjevce, koji su se naselili u Budimu i njegovoj okolici da su doselili iz grada Bunje, koji se prostirao na granici Bosne i Srbije.12

Đeno Sarić tvrdi da je stara postojbina Bunjevaca bila pored obala rijeke Bune, koja odvaja Bosnu od Dalmacije.13

Vuk St. Karadžić piše: „Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili.14

Znameniti etnograf K. v. Coernig potvrđuje za ličke Bunjevce, da su se doselili iz Hercegovine: Bunievische Familie, welche aus Herzegovina stammte. Drugi su pak naselili krajeve oko Subotice, gdje su već našli svoje sunarodnjake.15

Ivan Murgić, lički Bunjevac, umirovljeni pukovnik u posljednjem pismu Ivanu Antunoviću kaže za ličke Bunjevce: „Dokazivali su naši stari da su prvaci svih onih ljudi, koji se danas još u Liki i otim drugim prideljima gornje Krajine, Bunjevci imenuju i od drugih tako zovu, od vode Bunje iz Hercegovine potekli."16

Ivan Antunović kaže da su starosjedioci i poslije se naseljavali iz Bosne i Dalmacije: „Te se počaštjenim smatram, ako bi pradjedi iz Bosne il' Dalmacije, te starodrevne kolivke (koje ime nam se i danas kao predievak dodaje), proizašli i one obitelji koje se u Bunjevcih od starine poznaju.”17

Antunović tvrdi da su Bunjevci i Šokci (uopće Slaveni) starosjedioci u ovim krajevima, pa kaže: „da su naši pradjedi ovudan već tada stanovali, kada su Madjari ovamo nadošli, te su bile, kako nam listine u Arhivi Bečkih sahranjene pokazivaju: već u doba prvih kraljeva mnoge obitelji zbog njihovih gradjanskih i vojnih kriposti, oplemenjene, pa su sudbinom naše mile domovine ravnale."18

István Ivánji tvrdi o Bunjevcima da su došli iz južnih krajeva Bosne, Hercegovine i Dalmacije, od rijeke Bune pa se zato i zovu Bunjevci. On piše: „Tehát innen Mosztár vidékér l Bosznia alsó széleről Hercegovinából és Dalmácia határáról a Búna folyó mentéből és részben Dalmáciából származik ezen nép, amely magát e miatt Búnavidékről valónak, saját nyelvén bunjevácnak nevezi. Ezen nézet legtöbb valószin séggel bir."19

Ivan Ivanić tvrdi: „Bunjevci su sa Bune i iz Dalmacije doselili i to je jedina pretpostavka, za koju govori najviše uzroka, da se smatra za najverovatniju i najmogućniju.20

Đorđe Popović (Munjatović) kaže da su Bunjevci došli iz Bosne, a njihova stara sjedišta nijesu mogla biti južnije od Glamoča i Livna.21

Emil Lasovski kaže za primorske Bunjevce: „U XVI. stoljeću ispred nasilja turskog došlo je naročito u Ledenice, Novi i Bakar mnogo uskočkih porodica. Neki su ovi uskoci naselili Lič. Svi su ovi došli iz Bosne, Hercegovine i sjeverne Dalmacije."22

Dr. Rista Jeremić tvrdi da su krajevi između Neretve, Vrbasa, Save, Kupe i Jadrana bili stara postojbina Bunjevaca. Svoju tvrdnju dokazuje sličnim prezimenima Bunjevaca, koja je našao u tim krajevima. (Dr. R. Jeremić: „Beleška o Bunjevcima”, „Književni Sever”, Subotica, 1927. str. 158 -165.)

Dr. Jovan Erdeljanović naveo je 506 prezimena za koja je pouzdano utvrdio da su bunjevačka. Od ovih prezimena našao je 314 koja su poznata u zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, 57 u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, 5 u Slavoniji i 12 u raznim našim krajevima. Iz ovog rezultata zaključuje da je prvobitna matica ovih prezimena bila u krajevima s obje strane planine Dinare, između Jadranskog mora s jedne i rijeke Neretve i Vrbasa s druge strane.23

Dr. Ivo Milić, iako negira hercegovačko podrijetlo Bunjevaca, ipak tvrdi: „Postojbina Bunjevaca pre njihova doseljenja u Bačku, bili su krajevi ispod Dinare: nešto zapadna Bosna, ali pretežno zagorska Dalmacija, u srezovima sinjskom, drniškom, kninskom i imotskom.” Za tačnost svoje tvrdnje navodi da se u tim krajevima govori ikavski, kako govore i Bunjevci, a u tim krajevima Dalmacije živi još i danas ime Bunjevac.24

Milan Japunčić kaže za ličke Bunjevce: „Iz Hercegovine se je više porodica t.zv. Bunjevaca doselilo 1691. god. u okolicu Sv. Mihajla (Lovrinca), sv. Roka, Ričića, Vranika i u kumpaniju Sv. Jurja gdje se nalaze pod imenom Bunjevaca.” 25

Rudolf Strohal piše o Bunjevcima, koji su se nalazili u Gorskom Kotaru: „Karlovački general Vid Kirel, da podigne opustjele hrvatske krajeve, naselio je novo stanovništvo u Mrko-polju oko 1603. god. po prilici u isto vrijeme kada i selo Lič. Novi doseljenici došli su u Mrko-polj iz Hercegovine preko Like, gdje su neko vrijeme boravili. Doneli su u Gorski Kotar novo štokavsko i ikavsko narječje kojim i danas Mrkopoljci govore i koje je do onoga vremena u Gorskom Kotaru bilo nepoznato. Malo iza toga preveo je ogulinski kapetan knez Gašpar Frankopan iz Bosne nove doseljenike i smjestio ih u opustjeloj Ravnoj Gori, Mrkopolju i susjednim mjestima. Svi su kasniji doseljenici, kao i oni iz Primorja, koji su bili čakavci, primili štokavsko narječje i ikavski govor.” 26

Bunjevci i sami po narodnoj predaji vjeruju da su se njihovi pređi doselili iz Hercegovine od rijeke Bune. Zato rado pjevaju:

Didovi nam iz daleka,
Ondud gdi je Buna rika,
Pleme nam je starodavno
Kako davno, tako slavno

(Nikola Kujundžić)

 

Stara postojbina Šokaca je Bosna, otkuda su dolazili u ove krajeve iz okolice Donje Tuzle. Ovo je nesumnjivo utvrdio Ivan Evetović po matičnim knjigama u Baču našavši u njima ove podatke:

„28. listopada 1717. god. fra Jeronim vjenčao je Grgu, sina Šimuna Tomaševića sa Marijom, kćerkom Pavla Tomića, koji se rodio u Bosni (origine Bosnensis), a stanovnik je (de facto) u Baču. Iste godine ženi se Marijan Vršibradić sa Katarinom Milošević (Bosnensis). God. 1713. fra Grgur Milošević krstio je kćer Marka Matića (de Salino), dakle iz Donje Tuzle u Bosni."27

Istraživači o podrijetlu Šokaca većinom se slažu u tome da su oni došli iz Bosne. Zato ih nazivaju u starim knjigama i dokumentima Bosancima.

Fra Grgur Čevapović, citirajući Sokratovu rečenicu (Lib. I. cap. 22.) tvrdi da je stara postojbina Šokaca ispod planine Šok, koja je dijelila Iliriju od Tracije: „Exinde ab oriente divulsus est occidens, et communis inter utrosque limes fuit mons Succorum, qui Illyrios Tracosve disterminat."28

Ivan Antunović tvrdi da su Šokci (pa i Bunjevci) u Podunavlju i Potisju starosjedioci i svoju tvrdnju potkrepljuje činjenicom: „da su riči u madjarskom jeziku, kojima se prosvićeni odnošaji u crkvenom i društvenom životu označuje, od Slovjena pozajmljeni”29

Ivan Ivanić kaže da je stara postojbina Šokaca bila Bosna. Zato baranjske Šokce nazivaju Bošnjacima.30

Ivša Levačić za Šokce tvrdi da su potomci i zimzelena hvojka ikavskih pražitelja podunavske Panonije. Preturili su Skordiske, Rimljane i ubilačke seobe germanskih lovačkih naroda pa Hune, Obre, Franke, Grke, Tatare i Turke. Njihova selišta, optočena barama, močvarnim ritovima i rukavcima Dunava i Drave ostadoše netaknuta kao otoci u moru i nepristupačni najezdi lovačkih i konjičkih naroda, kojima, je Panonija redom iskopala grobove.31

Joca Ćosić tvrdi za Šokce u Banatu da su podrijetlom iz okolice Bihaća i Mostara. Oni su u staroj postojbini živjeli pod Turcima. To potvrđuje svježa narodna tradicija koja spominje turski zulum.32

Josip Stizel tvrdi o njima: „Šokci, kako se vidi iz njihovih narodnih pjesama, koje danas opstoje, došli su s obale Jadranskog mora (Primorje) u XVII. stoljeću bježeći ispred Turaka i tražeći novu domovinu.” Ovo dokazuje time, što njihove narodne pjesme često spominju Primorje kao npr.

Paun pase, trava raste
Pođe paun da poleti
Tamo gore nuz Primorje,
Da obljubi paunicu.

 ili druga:

Zahvali se žurmila,
Da će more priplivati ...
...Kad je bio srid mora,
Stade more tinuti
I žurmila tonuti.
33

Vidimo, dakle, da se mišljenja pojedinih istraživača razilaze u pitanju podrijetla Bunjevaca i Šokaca i njihove stare postojbine. To je prirodno, jer nijednom, osim Ivana Evetovića o podrijetlu Šokaca, do sada nije uspjelo dokumentom dokazati svoju tvrdnju. Ja sam njihova mišljenja ipak iznio da upoznam našu javnost što su sve pisali o našem podrijetlu prije moje tvrdnje.

Ime

Kao što su dosadašnji pisci, koji su se bavili pitanjem o podrijetlu Bunjevaca i Šokaca bili različitog mišljenja zbog nepoznavanja arhivske građe, tako isto na svoj način tumače i značenje imena Bunjevac i Šokac, ne navodeći stvarnog dokaza za svoju pretpostavku. Ja ću ovdje najprije prikazati njihova razlaganja i na koncu ću dati ispravno tumačenje i značenje ovih topografskih imena.

Fra Marijan Lanošević tvrdi da su Bunjevci dobili ime po rijeci Buni u Dalmaciji, otkuda su došli u Mađarsku. U „Pridgovoru bogoljubnim štiocem” svoga Evanđelistara govoreći o pravopisu kaže: „Pak tko će našim Slovincem za svako misto, i kako se gdi piše, štije, i govori, na volju pisati? Na drugi način slovi Dalmatinac, a na drugi govori Bosanac, a innačie izistuje Slavonac, drugačie Pomorac i Hervat; Srimac ima gdišto drugi izgovor, Bunjevac, tako nazvani od Bune vode u Dalmacij; odkuda u Mažarsku doseli, svojim slavise izusćenjem; tako Bugarin, onako Paulićanin.”34

Đorđe Brkić u svome članku o nošnji i običajima Bunjevaca oko Budima tvrdi da su Bunjevci dobili svoje ime po gradu Bunji na granici Bosne i Srbije, iz čije su okolice došli u Budim.35

Đeno Sarić kaže da su Bunjevci dobili svoje ime po rijeci Buni u Hercegovini, otkuda su došli u ove krajeve.36

Vuk St. Karadžić također dovodi riječ Bunjevac od hercegovačke rijeke Bune „od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili”.37

Stjepan Pavelić piše o ličkim Bunjevcima: „Odmah poslie Grkah i Avarah; od ovih se zadnji jedan dio pretvorio u Hrvate, naseliše ponajviše Bunjevci pustu Liku...Ima ih i u Albaniji pod imenom „mažari.” Inače samo značenje imena ne tumači i misli da je tamna postanja."38

Ivan Kukuljević tvrdi da je riječ Bunjevac podrugljiva kao i imena: Vlah, Šokac, Majdak, Bodul, itd.39

Đuro Daničić u Rječniku Jugoslavenske akademije kod riječi Bunjevac kaže: „Čovjek u Bačkoj koji govori zapadnijem govorom. Postanja tamna. U oblicima, u kojima je drugi slog dug, te glasi „nj ", govori se po nekim krajevima „nije",„mjesto nje", kao da bi ti glasovi bili od staroga „ne ".40

O. Antun Zorica, franjevac iz Dalmacije, govorio je 1880. god. Antunoviću: „Navada je u dalmatinskog Bunjevca i Srbina, ako se pririče, da Bunjevac dovikuje Srbinu ti si „Hrkač”, a ovaj mu odvrati ti si „Bunjevac”, što bi po priliki veli toliko značilo: kao da bi se tim označavalo poganstvo.”41

O. Martin Nedić piše o Bunjevcima u đakovačkom Glasniku: „Kad je car grčki Fokas (602. god.) carevao, tada je u Carigradu bio patriarha Ivan, a u Rimu bio je papa Grgur Veliki. Ivan poče, dakle, ozbiljno raditi, da se on, a ne rimski biskup ili papa zove sveobći biskup ili patriarha... te Ivan naredi kod slidbenika grčke crkve u slovjenskih državah, neka se svagdje glasa da njega priznadu za sveobćeg poglavicu kršćanstva, a ne rimskog papu. U to doba Grgur umre, a naslidi ga Bonifacius I., pa Bonifacius II., najzad Bonifacius III. Tog vrimena zvali su one, koji su priznavali rimskog papu za sveobću glavu, „Bonifac”, a odavde došlo ime „Bunjevac” t.j. koji slide Bonifacija. Tomu niešta nalazimo i u Bosni, naime, kršćani hrišćane zovu „Efežianci” t.j. slidbenik Marka od Efeza. I vlastitost jezika dokazuje da ime Bunjevac nije od rike „Bune”, kao što se čovik n. pr. od rike Bosne zove Bošnjak ili Bošnjanin... Po tom dakle „Bunjevac” nije topografično, nego virsko ime, kao što je to i ime Šokac."42

Ivan Murgić kaže za ličke Bunjevce: „Jedni kažu da su se njihovi stari uvijek bunili, t. j. da su bili rebelijaši, pa da su ih drugi zato prozvali Bunji, Bunjevci... Polag od tih predanjah dokazivali su naši stari, da su prvaci svih onih ljudi, koji se danas još u Liki i otim drugim prideljim gornje Krajine, Bunjevci imenuju i od drugih tako zovu, od vode Bunje iz Hercegovine potekli."43

Antunović se nije upuštao u tumačenje riječi „Bunjevac”. On govori samo o tome kako nas Nijemci i Mađari zovu „Racima”: „Nimac i danas svakog južnog Slavena, kad ga čuje govoriti, veli da govori „raciš”. A njihovi pisci, kada o više plemena govore, i sad još upotribljuju ime Ilira. Magjar nikad neće drugačije u govoru reći, već „rac”, a dok je god pisao latinski, uvik nam je navaljivao ime Ilira, no od kako je počeo pisati svojim madjarskim jezikom, od onda napominje imena pokrajinska."44

Mladen Barbarić misli da riječ „Bunjevac” dolazi od glagola „buniti se”, kao što ime „Hrvati” od „hrvati se”, a „Srbi” od „ljutiti se” (u sanskritskom jeziku „serbh” znači „ljutiti se”). Svoju tvrdnju razlaže time što su Bunjevci u svojoj staroj postojbini bili nemirni i osvetnički elemenat koji je junački ustajao protiv svojih ugnjetača Turaka i svakom zgodom kad su Turci učinili kakvu nepravdu, bunio se protiv njegove okrutnosti.45

István Iványi tvrdi da su Bunjevci dobili ime po rijeci Buni u Hercegovini, otkuda su došli: „A Búna folyó mentéből... származik ezen nép, mely magát e miatt Búnavidékről valónak, saját nyelvén bunyevácnak nevezi.”46

Ivan Ivanić vjeruje da je ime „Bunjevac” dobilo korijen svoj od rijeke Bune, te naznačuje pleme, čovjeka otud s Bune.47

Mijo Mandić, govoreći o imenu Bunjevac, tvrdi po Antunoviću da su Nijemci i Mađari zvali Bunjevce, Šokce i Srbe zajedničkim imenom „Raci”. Ime „Rac” vrlo se raširilo, pa su i Bunjevci o svom jeziku rekli, da govore „racki". U starije vrijeme ljude i plemena nazivali su imenom iz kojega su kraja, npr. Dalmatinac, Zagorac itd. Ime Bunjevac i Šokac također je tako ime.48

Dr. F. Iveković i dr. Ivan Broz u svome rječniku kod riječi „Bunjevac” kažu: „Bunjevaca ima u Bačkoj i u Baranjskoj županiji u Ugarskoj, u Slavoniji u županijama Virovitičkoj i Požeškoj, i u Hrvatskoj u Liki, gdje se zovu i Kranjci."49

Đuro Popović tvrdi, kao i I. Kukuljević da je ime „Bunjevac” pogrdni ili podrugljivi nadimak, kojim su se rugali njihovi sunarodnjaci Muslimani.50 Poslije je promijenio svoje mišljenje i ispravno tumači da ovo ime dolazi od grada Bone, što ga već 527. godine spominje Stevan Vizantinac. Ovo ime znači, dakle, čovjeka koji potječe iz onih dijelova Hercegovine.51

Dr. Rudolf Horvat tvrdi da su Bunjevci stanovali prvobitno u Hercegovini oko rijeke Bune, po kojoj su i svoje ime dobili.52

Dr. Radivoj Simonović tvrdi da su Bunjevci prvobitno bili „Vlasi” u dinarskim planinama u Bosni i bježeći od Turaka došli su u Dalmaciju. Tu su neki postali katolici i prozvali su Bunjevcima. Za dokaz svoje tvrdnje navodi riječi biskupa Brajkovića od 1700. godine, koji naziva Bunjevce u Lici i Primorju „Katholici Valachi alias Bunievci".53

Vaso Glušac daje ovo tumačenje: „Ime „Bunjavac” prvobitno je glasilo „bunjavac”, a postalo je od glagola „bunjati”, a znači govoriti nešto što ne razumiješ, kako čine katolici kada se mole Bogu na nerazumljivom latinskom jeziku. Stoga su ih njihovi sunarodnici pravoslavni i nazivali bunjevcima da im vrate žao za sramotu, što oni njih nazvaše „rkaćima”. Od riječi „bunjavac” od slova a iza nepčanog suglasnika nj postalo je e, tako je nastala riječ „Bunjevac".54

Dr. Ivo Milić tvrdi, po Vladimiru Ardaliću: „Bunjevac ne označuje drugo nego katolika za razliku od pravoslavnog Rkaća. Ime bunjevačko, prema tome, ne znači neki zaseban narod ili pleme nego to nije ni obilježje lokalnog podrijetla, kao što bi bilo ime bačko ili dalmatinsko. Zato treba tražiti značenje imena „Bunjevac” u kakvoj podrugljivoj riječi. Ime Bunjevac se vremenom udomaćilo i izgubilo žaoku, jer se danas upotrebljava bez uvrede.”55

Bogoslav Kosović misli da se podrijetlo riječi „Bunjevac” mora tražiti u riječima: Bun, Buna ili Bunj. Tako neki dovode od riječi „bun” ili „bunika”, koja označuje ime otrovne biljke ili od riječi „bunište”, koja označuje dubrište. Ovo je tumačenje nevjerojatno. Neki ju izvode od riječi Buna”, ali ju je mnogo bolje izvesti iz imena grada „Bona” nad rijekom Bunom, koji je bio centar ovoga kraja. Kao što je npr. za krajiško doba bio Otočac centar za istoimenu pukovniju i radi toga su ovi žitelji dobili ime Otočani. Ali je najvjerojatnije tumačenje iz riječi „bunja” i to razlaže ovako: „Bunja je zgrada za stanovanje građana na poseban način. Podnica im je okrugla, a unutrašnjost ima oblik čunja. Naprijed su vrata, a sa strane se nastavlja ogradni zid. Oblik zgrade čini na svakoga dojam da stoji pred velikom zidanom košnicom. Takvih zgrada ima i danas kod bačkih Bunjevaca na svakom salašu, a zovu se „kokošinjci”, u kojima se drži pilež. Ovakvih kuća bilo je od pamtivijeka na kršu, pa su žitelji izvan krasa, gdje se kuće grade na drugi način, prozvali stanovnike bunja „Bunjevcima."56

I narodno predanje potvrđuje hipotezu da su Bunjevci dobili svoje ime po reci Buni: „Didovi nam izdaleka, Ondud gdi je Buna rika.”

Iz ovoga prikaza različitih mišljenja o značenju imena „Bunjevac” vidimo da ga većina pisaca dovodi od rijeke Bune, a neki od grada Bone i time mu daju topografsko obilježje. Jedni tvrde da ima vjersko, a drugi misle da ima podrugljivo značenje. Neki traže ovo ime u držanju Bunjevaca prema svojim ugnjetačima Turcima i time mu daju naročitu karakteristiku, neki pak traže značenje od imena skrovišta, u kojima su stanovali. Sva su ova mišljenja nagađanja i nesigurne hipoteze. Najviše su se približili istini oni, koji dovode ovo ime od rijeke Bune, ali još više oni, koji mu traže korijen u starom gradu Boni, koji se uzdizao nad rijekom Bunom. Dakle, ime „Bunjevac” ima samo topografsko značenje.

Sav naš veliki i snažni rod u starini zvao se jednim zajedničkim imenom Slaveni. U seobi naroda jedan dio je sa sjevera došao na jug, i time se ovo veliko stablo razdijelilo na dvije grane: na sjeverne i južne Slavene. U šestom vijeku poplaviše skoro sve pokrajine Istočnorimskog carstva u Europi. U IX. stoljeću nalazimo prvi put ime Hrvat u Trpimirovoj listini 852. god. Regnum Chroatorum.57

Razna plemena onako kako su bila razdijeljena na loze i grane, od starine pa do nedavne prošlosti, zadržala su svoja različita, posebna imena. „Pa niti su Hrvati Hrvata, niti Srbi Srbina ime u obće uma svi nosili, već se po svojih granah nazivali.”58

Kod Bunjevaca, kao i kod Šokaca, najduže se sačuvao ovaj plemenski ili, bolje, topografski naziv. Razlozi su poznati. Mađarske vlasti sprječavale su im razvitak narodne samosvijesti i krstili su ih svim mogućim topografskim imenima, pa i nazivom „egyebek” („ostali”). Ovu metodu, nažalost, srpski šoveni nastavljaju i danas. Ali uzalud.

Već kod Stevana Vizantinca (527. god.) spominje se grad Bounos. U grčkom tekstu cara Konstantina (910. god.), u kojem opisuje srednjovjekovnu državicu Hum, spominju se dva grada: Bona i Chlum. To su po Jirečeku dva naziva za jedan te isti grad. U grčkoj riječi Bona (ili Bounos) nalazimo osnovu riječi Bunjevac, a značenje joj je isto što i Humljanin. Grčka riječ Bounos znači: brdo, hum, brežuljak, vrh (Hügel), a riječ Bounos (Bunjevac) znači ime čovjeka koji je iz toga brdskoga kraja, tj. Humljanin. Tako se zovu i stanovnici onih predjela Hercegovine, iz kojih potiču Bunjevci.

Državica jugoistočno od Zahumlja ili Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom jeziku Trabounia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda. Njen je stanovnik Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je grčki prijedlog „tra” nestao, a ostala je samo riječ „Bounia”, kao što je od riječi „Zahumlje” ostala riječ „Hum”. Prema tome, Bunjevci su dobili svoje ime po predjelu iza grada Bona (Buna), tj. iza brda, ispod kojeg je rijeka Bona (Buna), koja se grčki zove Kalon (blag). Otud ime Blagaj. Sama pak riječ „Bunjevac” označuje čovjeka koji je iz toga kraja, tj. Humljanin, Travunjanin, brđanin, gorštak.

Šafarik izvodi riječ „Hrvat” iz korijena: Chrib, chribet, chrebet, što bi značilo: goranin, brđanin. Najstariji oblik bio bi: ChrXvatin. U staroj postojbini, u Sudetima i Karpatima Hrvate su zvali „Chrvuati” i „Chrouati”. Car Konstantin zove ih „Hrobatoi”. Dakle i riječ „Bunjevac” znači isto što i riječ „Hrvat”, tj. goranin, brđanin. Bunjevci su dakle i po imenu Hrvati.59

U tumačenju imena „Šokac” došadašnji pisci se takođe razilaze. Jedni ga tumače kao vjersko, a drugi kao podrugljivo ime. Neki mu pak daju topografsko značenje.

O. Matija Petar Katančić (1750.-1825.) bio je prvi koji se bavio proučavanjem i tumačenjem imena Šokac. On izvodi ovu riječ od riječi „Succus”. Tako se zvala planina, koja je rastavljala Ilire od Traka. Iliri, koji su stanovali na toj planini, zvali su se u staro vrijeme „succei" tj. sukci. Od imena ovih ljudi dobili su ime naši Šokci.60

Fra Grugur Čevapović tvrdi, kao i Katančić, da su Šokci dobili svoje ime od tračkoga naroda „Succi” tj. Sukci. Ovaj narod spominje već Sokrat, pa citira njegovu rečenicu: „Inter utresque limes fuit mons Succorum, qui Illyrios Tracosve disterminat”.61

Rumi dovodi riječ Šokac od glagola „skočiti”. On kaže: „Držim, da je ovaj pridivak jednak s onim koji u Iliriji nikoji ljudi imadu, koje mi uskoke zovemo, jer su iz Turske uskočili k nam”. Riječ „šokac”, dolazi, dakle, iz riječi „skokac”, koju su Talijani pisali „schocac”, a Nijemci umjesto „skocac”, kako se u latinskom jeziku ova riječ izgovara, čitali su „Šokac”.62

Andrija Torkvat Brlić drži da ime Šokac ima podrugljivo značenje kojim se nazivaju katolici u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, Bosni i Srbiji. Ovo ime nastalo je, dakle, iz različitog bogoštovlja. Pravoslavni se krste sa tri prsta, a katolici cijelom rukom, tj. šakom. Zato su ih i prozvali šakci - Šokci.63

O. Martin Nedić također misli da su Šokci dobili svoje ime od pravoslavnih jer se krste cijelom šakom.64

Sadik Ugljen priopćio je narodnu predaju o imenu „Šokac” u „Glasniku zemaljskog muzeja” (Sarajevo, 1892. god., knj. 4.). On je zapisao po pričanju Ibrahim bega Kulenovića i Mujage Spahića iz Jajca: „Gotovo po cieloj Bosni muslimani i hrišćani nazivaju katolike „Šokcima”, pa i njihovu vjeru zovu „šokačkom vjerom”. Kad su Osmanlije počele osvajati Bosnu, bosanski katolici preseljavali su se u Hrvatsku i Slavoniju. No kako su Turci napredovali, ovi su prelazili u Mađarsku. Mađari, kad vidješe da mnogi Bosanci dolaze u Mađarsku, viknu: šok-šok (mnogo-mnogo, što u turskom jeziku znaci riječ čok). Ovi bosanski iseljenici ostaše neko vrijeme u Mađarskoj pod imenom „Šokci”, a malo iza toga, kad se vratiše u Bosnu, donesoše sobom to ime.”65

Ivan Ivanić tvrdi: „Ime Šokac nije ni plemensko, ni mesno, pa ni versko, već više nadimak, koji susedne narodnosti ili plemena jedno drugom daju. Kad se uzme da su prvi susedi naših Šokaca na Balkanu bili isključivo potomci Ilira, današnji Arnauti, onda zar nije i opravdano i u njihovom jeziku potražiti koren ovom imenu. U arnautskom jeziku ima dve reči, od kojih jedna naročito zadržava pažnju ispitivača. „Sokka” arnautski znači pojas, a „šokk” družina tj. pristalica jedne vere. Arnauti nazivaju katolike iz plemena Miridita „šokk” , a pravoslavni ih zovu „Šokac”.66

Zagrebački „Srbobran” (1898. god.) tumači riječ „Vlah” i „Šokac” ovako: „Njihov korijen nalazimo u albanskim riječima „vla”, koja znači „brat”, i „šok”, koja znači „drug” (socius).”67

Ivša Levačić tumači postanje riječi Šokac ovako: „Ime im je po svoj prilici rimskoga korijena. Bit će da su Panonski Sloveni Rimljanima bili druzi (socii) u ratovima po Panoniji... Značenje riječi ostalo je u narodu. I danas još zove Šokac svoju ženu „moja Šokica”, tj. družica... Ilirski korijen „šok” doduše je podoban rimskomu „socius”, ali jednako je star i poznat najbližim sjevernim susjedima Ilira, celtskomu plemenu Skordiska, kojih se obitališta protezahu od Majevice planine u Bosni, preko Slavonije, Tisinog i Dravinog ušća do pečuške gore Meček, dakle, upravo u današnjoj postojbini Šokaca naših; a onda bi Panonski Sloveni imali biti druzi Skordiska, makar i Ilira, ali već prije nastupa Rimljana u podunavskoj nizini.”68

Antunović se ne upušta u postanje riječi „Šokac” kao ni one „Bunjevac”, samo navodi razna mišljenja o značenju ovoga imena.69

Najvjerojatnije tumačenje je da su Šokci dobili svoje ime od glagola „uskočiti”. To potvrđuje i biskup Brajković 1702. god. kada govori o narodu koji je prebjegao 1622. godine iz Kliškoga sandžaka i nastanio se u Hrvatskom Primorju. Po tome bijegu ovi su dobili ime „Uskoci”, „translavit ex partibus Turcicis... ex quo nomine appelantur Uskoki, quod idem est ac translatore"70

Iz riječi „Uskoci” možemo izvesti riječ „Šokci”. Glas u na početku riječi je otpao, što je uvijek slučaj, kada se ne označuje cilj ili mjesto glagolske radnje. Prema tome glagolom „uskočiti” određeno je mjesto radnje, dok glagol „skočiti” u pogledu mjesta ima neodređeno značenje. Iz riječi „Skoci” (pošto je otpalo u) premetanjem glasova (metatezom), radi lakšeg izgovora postaje riječ „sokci”, a otud Šokci. Prema ovome ime „Šokac” označava čovjeka koji je uskočio tj. prebjegao od Turaka u naše krajeve. Riječ „Šokac” ima, dakle, isto značenje što i „prebjeg”.*

 

Bilješke
1. Rački: Documenta, str. 407.
2. Jireček - Dr. Radonić: Istorija Srba, Beograd 1922., str. 84-85.
3. Iványi: Szabadka szabad kir. város története - Subotica 1892, II. sv. str. 578.
4. Rački: Ducumenta, str. 405-407.
5. Rački, Documenta, str. 407.
6. Marko Vego: Povijest Humske zemlje, Samobor, 1937., str. 60.
7. Rački: Hrvatska prije XII. stoljeća, Rad, knj. 56
., str. 61-66.
8. Marko Vego: Povijest Humske zemlje, str. 71.
9. E. Pavić: Ramus viridantis olivae, Budim, 1766., str. 35-36.
10. Marijan Lanošević: Evangjelistar illiricski, Budim 1794. - str. VI.
11. Čevapović: „Resensio”, Budim, 1830. - str. 254.
12. Tudománytár VI. 1839., str. 114.
13. „A Bunjevácok", Regél , Pešta, 1842., god. str. 79-82.
14. Vuk Karadžić: „Kovčežić”, Beč, 1849., str. 2.
15. Ivan Ivanić: „O Bunjevcima”, Subotica, 1894., str. 15. - K. v. Coernig: Etnographie, 1855., II., str. 1
63.
16. I. Antunović: „Razprava”, Beč, 1882., str. 44.
17. I. Antunović: „Razprava”, Beč, 1882., str. 58.
18. I. Antunović: „Razprava”, Beč, 1882., str. 43.
19. Iványi István: Szabadka szabad kir. város törtenéte II., Subotica, 1892., str. 578.
20. I.
Ivanić: „O Bunjevcima”, Subotica, 1894, str. 7.
21. Đ. Popović: „Bački Bunjevci i Šokci”, Beograd, 1907., str. 12.
22. E. Laszowski: Gorski Kotar i Vinodol, Zagreb, 1923., str. 5.
23. Dr. J. Erdeljanović: „O poreklu Bunjevaca”, Beograd, 1930., str. 182
.
24. Dr. I. Milić: „O bačkim Bunjevcima”, u knjizi M. Kneževića, Subotica, 1930., str. 7-8.
25. M. Japundžić: „Crtice iz ličke prošlosti”, „Lička sloga”, 1937., br. 11-12.
26. R. Strohal: Uz Lujzinsku cestu, Goranin od 1. IX. 1937.
27. I. Evetović: Ré
szletek Bács múltjából, Bács B. megye tört. társ. évkönyve. Sombor, 1903., I. sv., str. 12-13.
28. Čevapović: „Recensio”, Buidim 1830., str. 253.
29. I. Antunović: „Razprava”, Beč, 1830., str. 59.
30. I. Ivanić: „O Bunjevcima”, Subotica, 1894, str. 3.
31. „Subotička Danica”, 1912., str. 39-40.
32. Srećko Morović: „Hrvati u Rumunjskoj”, „Hrv. Dnevnik”, 15. I. 1939.
33. Ibidem.
34. M. Lanosović: „Evangjelistar illiricski”, Budim, 1794., str. VI.
35. „Tudománytár", 1839., god. VI., str. 314.
36. D. Sa
rić: „A bunyevácok, „Regél ", Pešta, 1842., str 79-82.
37. Vuk St. Karadžić: „Kovčežic za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona”, Beč, 1849., str. 2.
38. „Bunjevačke i šokačke novine”, 1870., str. 35.
39. I. Kukuljević: „Panonija rimska”, Rad, k
nj. 23., god. 1873.
40. Akad. rječnik, Zagreb, 1880., str. 738.
41. I. Antunović: „Razprava”, str. 53-54.
42. „Glasnik", 1881.
43 I. Antunović: „Razprava”, str. 44.
44. I. Antunović: „Razprava”, str. 40.
45. M. Barbarić: „O jeziku”, „Neven”, 1891. go
d.
46. Iványi: Szabadka szabad királyi város története, sv. II., 1892., str. 578.
47. I. Ivanić: „O Bunjevcima”, Subotica, 1894. str. 2.
48. M. Mandić: „Prilozi za bunjevačku povist” - „Subotička Danica”, 1897., str. 44.
49. Iveković - Broz: „Rječnik h
rvatskoga jezika", Zagreb, 1901., str. 119.
50. Đ. Popović: „Bački Bunjevci i Šokci”, Beograd, 1907., str. 12.
51. „Bačvanin”, Subotica, od 3. II. 1923.
52. Dr. R. Horvat: „Hrvati u Bačkoj”, Osijek, 1922., str. 14.
53. R. Simonović: Etnografski pregled
u zborniku „Vojvodina", Novi Sad, 1924., str. 98-100.
54. „Književni Sever”, Subotica, 1927. Časopis: „Sredina” III., str. 21.
55. „Književni Sever”, Subotica, 1927., str. 97-98.
56. B. Kosović: „Porijeklo riječi Bunjevac”, „Lički Hrvat” od 25. XII. 19
37.
57. Dr. F. Rački: „Hrvatska prije XII. vijeka”, „Rad”, 1881., knj. 57., str. 102-103.
58. I. Antunović: „Razprava”, str. 15. - Jireček: Entstehen Chrisl. Reiche, Wien, 1870., str. 62-64.
59. Tade Smičiklas: „Poviest Hrvatska", Zagreb, 1882., dio I.,
str. 89.
60. I. Antunović: „Razprava”, str. 15. - Katančić: „Zemljopis Mezije i Tracije”, rukopis.
61. Čevapović: „Recensio provinciae” s. Joana C., Budim, 1830. str. 253.
62. I. Antunović: „Razprava”, str. 53.
63. „Bunjevačke i šokačke novine” 1870.,
str. 143.
64. I. Antunović: „Razprava”, str. 58.
65. „Neven", Subotica, 1892., br. 11.
66. Ivanić: „O Bunjevcima”, str. 81-82.
67. „Subotičke novine”, od 19. III., 1898.
68. „Subotička Danica”, 1912., str. 39-40.
69. I. Antunović: „Razprava”, str. 4
5-48.
70. Radoslav Lopačić: „Spomenici hrvatske krajine”, III., str. 214.

 

 

SEOBE

 

U drugoj polovini VI. stoljeća, između 568. i 592. god. naseliše Slaveni Panoniju u cijelom njezinom opsegu, kakva je bila za vrijeme Rimljana, Norik i svu zemlju od Dunava do Istre.1

Kada su, dakle, Mađari 896. god. došli u Panonsku nizinu, bilo je ovdje slavenskih plemena koja su bila podijeljena na dvije velike grane: na sjeverne i južne Slavene. U Karpatima je bila granica među ovim dvjema granama, dok nijesu došli Mađari, koji su ih razdvojili. To svjedoči granični kamen ovim natpisom: „Tin ovi uklopljen biljeg jest mira sgode Krakovje, nas Markoman in bratje Slavnov, Lito V boja našega (sa Rimljanima) Markoman prodje niz Slavonv, Stinu pokoj lieth u vieka.”2 Mađari su zauzeli krajeve između Munkačeva, Budima i Segedina. Slavene su potisli na okrajke bivše Ugarske, ali su živjeli s njima izmiješani. Kao ratnički narod, Mađari nijesu imali riječi u svome jeziku za mnoge pojmove pa su ih pozajmili od Slavena. Takvih riječi Mađari u svome jeziku imaju mnogo, kojima korijen ili osnovu nalazimo u staroslavenskom jeziku. Pa, i mnogi nazivi ljudskih naselja dokazuju da su njihovi starosjedioci bili Slaveni. Tako n. pr. i sam naziv glavnog grada Budima slavneskog je podrijetla, jer je dobio ime po prvom slavenskom kralju Budimiru.3

Slaveni su, dakle, starosjedioci u ovim krajevima. U to vrijeme nijesu se još nazivali posebnim imenom, nego samo ovim obćenitim, koje je zajedničko svima Slavenima.

Antunović po Katančiću spominje najstariji dokumenat o prebivanju Hrvata na teritoriji bivše Mađarske. Zapisao ga ovim riječima: „Iz doba Andrije II. kralja ugarskoga, sačuvala se je oporuka kraljevskoga vojnika grofa Behicha god. 1220.; a kao pravi plemići kraljevski, slide god. 1241. ugarskog kralja Belu IV. uklanjajućega se izpred čoporah tatarskih u Dalmaciju: Dicklisich, Bubinich, Davidovich, Mikulich i Radich."4

Kada su Tatari u proljeće napustili Mađarsku, kralj Bela IV. vratio se u svoju domovinu (1241.). Sobom je doveo mnoge obitelji iz Humske zemlje i Dalmacije, koje su se nastanile u Budimu, Ostrogonu i Tukulji. Otud bunjevačka imena: Budimac, Ostrogonac, Tukuljac. To je prva seoba našeg naroda, koji je došao iz južnih krajeva, iz Hercegovine i Dalmacije.5

Turci prijeđu 1359. god. iz Azije u Europu i zaprijete cijelom kršćanstvu. Kralj Vukašin potučen je na rijeci Marici (1371.) i sam pade u boju. Poslije ove prve velike pobjede Turaka, vladari maćedonskih državica priznadoše se turskim vazalima. Srbiju, koja je pod knezom Lazarom odlučila, da se dalje bori protiv Turaka, zateče kobna kosovska pogibija (1389.). God. 1453. Turci zauzmu Carigrad, 1463. osvoje cijelu Bosnu i 1521. zauzmu Beograd. Napokon 1526. hametom potuku kršćansku vojsku kod Mohača, podjarme cijelu Mađarsku i 1537. godine zauzmu Slavoniju. Zemlja je bila opustošena. Stanovništvo se razbjeglo i nije bilo nikoga da ju obrađuje. Turci su ratovali i živjeli iz ratnog plijena. Kako nije bilo „prokletih đaura” da podmire potrebe turske vojske, Turci su se pobrinuli, da nasele opustošene krajeve novim stanovništvom. Antunović lijepo opisuje tadašnje stanje riječima: „Kamo god je živ čovik oči okrenuo, svagdje je vidio samo dračjem, koprivljem i trnjem zarašćena polja, razorene gradove, crkve i samostane, pak slušao žalostne tužbe puka, koji je oplakivao svoju dicu, otce i matere, braću i sestre zarobljene, i odvedene u sužanjstvo i izlamstvo verigami i lanci okovane.”6

U to doba počevši od 1242. pa sve do 1600. god. naš se narod iz Bosne, Hercegovine i susjedne Dalmacije doseljavao u većim ili manjim grupama, da se oslobode okrutnih paša i begova. Ali doselivši u ove krajeve, čekale su ga nove patnje i mučeništva. Doseljavanje Bunjevaca i Šokaca u tom razdoblju, nazvat ćemo drugom seobom našega naroda iz stare postojbine.

Kada su bile ove seobe, o tome nemamo točnih podataka u povijesti. Etnolozi i historičari slažu se ipak u tome da se naš narod doseljavao u to vrijeme iz južnih krajeva. Glasoviti povjesničar Josip Bürstle, govoreći o čuvenom Antunu Vrančiću (Verantius), jegarskom biskupu, piše: „Okolo polovine petnajstoga stoljeća, mnoge obitelji katoličke, naroda ilirskoga, po Turčinu iz Bosne izsiljene, predjoše ovamo, da potraže utočišta i spas u susjednih pokrajinah... A kada je spomenuti Vrančić, kao poslanik u Carigrad putovao, i tužnim okom gledao opustošene zemlje bačke i bodrožke, reče mu trački brodar: „Sada se ne nalaze toliko stanovnikah u trideset selah, koliko ih je prije u jednom bilo."7

Pešti Friđeš piše o tim seobama: „Useljivanje Bošnjakah počimlje u dobi kralja Sigismunda, ponavlja se pod kraljem Adalbertom, a osobito Matijašem okolo 1465. god."8

Toma, biskup ljubljanski 1625. god. piše: „Kada su Turci god. 1463. skučili Bosnu pod svoju okrutnu vladu, mnogi plemići, koji se ne htjedoše izneviriti kršćanstvu, pobjegav sa svojimi podanici, nastaniše se u Slavoniji, Baranji, Bačkoj i Banatu, a drugi u Dalmaciji i Hrvatskoj, pa oni porodiše slavne graničare, a ovi junačke uskoke, koji su se iduć od Krajine k Zagrebu priko Hrvatske i Slavonije, pružajuć se kano snažna vojska, već u doba Ferdinanda I. iz Turske ovamo naselili.”9

Deno Sarić kaže, da je doseljavanje Bunjevaca vršeno u više etapa. Prve seobe bile su za vrijeme Bele IV. kada je naš narod došao iz Dalmacije (1241.-1242.), zatim za vrijeme kralja Matije (1450.-1490.) i napokon za vrijeme cara Leopolda I.10

Jedan dopisnik Obzora piše o toj seobi: „Kada su Turci 1464. zarobili Bosnu, tada je Mehmed II., svakomu osigurao svoj posjed, ali posle smrti Bajazita i Solimana, nastane za doba cara Sulejmana haranje, gulenje i otimačina od strane begovah, te mnogi, da se uklone ovoj okrutnoj vladavini i otimačini, izbjegnu u Ugarsku. A beglerbezi njihove zemlje zauzmu i u vakuf, t.j. imetak muhamedanske crkve upišu.11

Ove podatke potvrđuje i fra Martin Nedić, samo dodaje, da se ova otimačina ne može upisati u grijeh caru Sulejmanu, nego njegovom zetu Chosreovu, neobuzdanom beglerbegu i njegovim nasljednicima.12

Antunović na osnovu pronađenih dokumenata tvrdi: „Nepobitnom dakle ostaje istinom da su uz Tisu i Dunaj s jedne i druge strane, kako onamo u starini Slavi, pod raznimi imeni stanovali, tako su ovi (Bunjevci i Šokci) i u onoj strašnoj pogibelji svoja gnjizda ovuda imali.13

Gavro Tormaši također tvrdi, da je još prije Mohačke bitke bilo u ovim krajevima našega življa: „A mohácsi vész elôtt voltak már itt a törökök elül menekült szlávok.14

Ivan Evetović na osnovu pomnog istraživanja tvrdi da je oko 1600. god. bilo u ovim krajevima već mnogo našega naroda: „koji istinabog pod raznim imenima se pominje, ali neima dvojbe, da smo pravi potomci onoga mučeničkog roda, koji gorko uzdiše pod bjesnilom turskoga zuluma."15

Uzroke ovih seoba fra Mijo Batinić spominje govoreći o pustošenju, što je učinila turska vojska u krajevima, kuda je prolazila. „Krajine, kojimi je ovako razjarena vojska prolazila, za tili čas ostaše puste, obistinjujuć se i ovdje doslovno ona obća o Turcih poslovica, crpljena iz gorka i česta izkustva: kuda korači turski konj, tuda više trava ne raste. Uzdrhtaše bosanski katolici na sami pogled silnog roblja i pliena, pak izkinjeni dosadašnjim progonstvom, a boljemu se vriemenu ne nadajuć; znajući pako da su onom poplavicom mnoge kršćanske zemlje podpuno opustile, krenuše u gustih čoporah iz sjeverne i sjevero-zapadne Bosne dalje prama sjeveru i nastaniše se na austro-ugarskoj granici prozvav se tamo „bosanski Hrvati" (Bosner Kroaten), radujuć se, da su u sigurnije sklonili nesretne glave i uklonili se turskomu pogledu. I oni iz ostale Bosne želili su ih sliedit u zatočničtvo, ali ne bijaše ovim, sgode ostaviti rodne doline i ukrit se goropadnomu gospodaru. Nu ako i nisu mogli čitavi predjeli na ovaj način razselit se, to su ipak pojedine obitelji, uhvativ prigodu, biegale iz domovine i drugdje tražile zakloništa, gdje su mogle bez vječitog straha od Turaka život sprovoditi.”16

Naš narod došavši u ove krajeve i dalje je stenjao pod okrutnim udarcima turskoga nasilja. Njegovu patnju vjerno opisuje Benedikt Kuripešić, koji je kao član poslanstva Ferdinandova u Carigrad 1530. god. prošao ovim krajevima. Otimanje djece, potajno ubijanje odraslih, nesnosni danci, ratni tereti, nemilosrdna zlostavljanja, otimačine, stegnuta sloboda vjeroispovijesti i tiransko ponašanje prema kršćanima, samo su glavne bijede i nevolje podjarmljena naroda. Uzorna pak strpljivost, neustrašiva postojanost u vjeri, pouzdanje u Boga i čeznuće za slobodom bijahu kreposti hudih zlopatnika, kojima nije bilo dozvoljeno ni da se siti isplaču, nego samo uzdisati i u nebo gledati, a kamo li da se uteku zaštiti zakona. Ovakva teška progonstva nastavila su se kroz puna tri stoljeća.17

Josip Jakošić prepisao je imenik plemićkih obitelji, kojih je uspomena sačuvana u najstarijim rukopisima u arhivu Bosanske provincije. Spasen je od bijesa turskoga u fojničkom samostanu. Jakošić je prepisao ovaj dokumenat za vrijeme svoga provincijalata (1780.-1783.), a štampao ga fra Grgur Čevapović u svome „Katalogu”. Po tome dokumentu bile su mnoge obitelji pa i plemićke posredovanjem franjevaca provincije Bosne Srebrene počevši od 1463. god. dovedene u ove krajeve i spasene. Ostale su familije, oko 10.000 na broju, bile prevarom poubijane, kada su Turci spalivši sve uspomene zavladali Bosnom. Ovaj dokumenat, na latinskom jeziku doslovce glasi: „Inde ab anno 1463. usque ad revindicatas victricibus armis posliminio provincias, quamplurimas e Regno Bosniae Familias, nobiles quoque residuas Turca, occupata Bosnia memorialibusve combustis, ad decem millia dolo caecidisse ferturmedio huius Prov. Patrum, absque Religionis discrimine, horsum traductas conservatasque fuisse, supra osdendum erat. Nobilium Familiarum, quarum memoria inter huius Prov. Tabularia in vetustis MSS. conservata a furore Turcico in Conventu Fojnicensi occultata, et a memorabili viro P. Josepho Jakosics fideliter transumpta fuit."18

Čevapović donosi imenik plemićkih familija, koje su u to vrijeme t.j. od 1463. do 1600. god. izbjegle iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Ja ću navesti samo nekoje poznatije, koje su došle u ove krajeve:

Burnazović iz Podbilja kod Imotskog, Bačić i Biložiević iz Rasne kod Mostara, Bogostinović iz Blagaja, Bibić iz Vakuva kod Medenog brda, Bielavić iz Bobovca, Bisalić iz Dumna, Branković iz Jajca, Božičević iz Sarajeva, Bernaković iz Olovca, Čović iz Tuzle, Dobrotović i Đonović iz Jajca, Franković iz Bihaća, Grubačević iz Gabele kod Neretve, Grguričić i Gruzdelinović iz Travnika, Jablanović iz Jablanice kod rijeke Neretve, Janković iz Repnika, Jankometović iz Sutiške, Jeličić iz Mostara, Kolonić iz Kolese, Kositerović iz Bijele, Kozarić iz Rudine u Hercegovini, Kležić iz Rujana, Kovačić iz Mostara, Knezović iz Hercegovine, Lorkić, Lovretić, Moravčić i Martinušević iz Buskog Blata, Matieković iz Baske, Mernarić, Milinović i Mladinović sa teritorije Bosne, Hercegovine i Dalmacije; Novaković iz Žažablja u Hercegovini, Nimičić iz Crvenog Grma kod Ljubuškog, Omučević iz Tuzle; Pokrajčić sa teritorije između Travnika i Viteza u Bosni, Predović iz Pristolja, Patačić, Palikuća i Pikielomenović iz Visokog; Rubcić iz Rucića kod šume Crn Vrh u Hercegovini, Rožić iz Bobovca; Sladoević iz Imotskog, Senčević iz Milteva u Hercegovini, Soimirović iz Konjica kod rijeke Neretve, Sokolović iz Glastinca, Sestričić i Smoknonović iz Blagaja, Tolišić iz Banje Luke, Tomanović iz Dračeva; Voiković iz Trebevića, Vuković (alias Harvatnić) iz Gabebonca sa Livanjskog polja, Voinović iz Uščice; Ždralović iz Sutiske, Županović iz Dumna, Žilić i Željković iz Travnika.

Od ovoga spiska sačuvao se samo jedan odlomak, pa su mnoga imena ostala nepoznata.19

Nijesu sve obitelji došle u bivšu Ugarsku. Neke su ostale u Slavoniji i Srijemu a neke su se nastanile u Hrvatskom Primorju i Lici. Da su se pak mnoge naselile u Bačkoj i Baranji i uz Dunav sve do Budima i Ostrogona, svjedoče mnogi dokumenti iz tih vremena. O tome kaže Antunović: „Stara pisma svidoče, da su naši pređi već i prije mohačke bitke na Dunaj, Tisu i Maroš sve do Ostrogona rasprostirali se, pa isto tak baš kao i danas s Magjari, puk s pukom a plemići s plemići izmišani živili, o tom nam jasnu svidodžbu daju i mistna imena selah i gradovah, o kojih vidimo da su slavska pomagjarena, ili magjarska slavskim imenom zaodjenuta."20

Ovu tvrdnju dokazuju dokumenta, što ih Antunović pronašao u Budimskom zemaljskom arhivu. Prof. Ivanji također je pronašao neka dokumenta koja navodi u svojoj knjizi: Povijest grada Subotice.

God. 1279. spominje se Boršod u Valkovačkoj županiji.21

God. 1391. prvi put se spominje ime grada Subotice u presudi Velikog župana Bodroške županije, po kojoj je osudio razbojnike zbog nedjela učinjenih u tim krajevima. Među njima nalazimo nekog Augustina, kradljivca iz Zabotke (furem Augustinum dictum de Zabotka). U tom dokumentu navedena su još i ova sela: Dautovo, Santovo, Paka i dr. sva na sjeveru Bodroške županije.22

God. 1409. obitelji Reeg, o kojoj se piše da je slavenska, daruju se sela: Bodroška, Bakać, Čamakla i dr.23

God. 1429. u jednom dokumentu istavljenom u Madarašu govori se o nasiljima: krađe, svađe, tuče i dr. učinjenim između stanovnika Subotice - inter hospites et incolas regales de Zabathka - s jedne strane i seljaka Vastoraka - ac populis in possessione Vasthorak- s druge strane. Na sastanku u Madarašu obje stranke su se izmirile.24

God. 1437. izdat je dokumenat u Đakovu ovog sadržaja: „Mi Ladislav jednoć Ivana Vayvode, županije Požega župan, preporučujemo, svidočimo: da veći dio Sriema zauzimlju Raci i Bosanci, što više i na drugoj obali Dunava (dakle u Bačkoj i Bodrogu), na prostoru jedne ili više miljah Raci s Bosanci, krivovirci s kršćani, među se pomišani stanuju.”25

God. 1439. Albert, kralj mađarski, daruje Janku Sibinjaninu i njegovom bratu općine (opida seu possessiones nostras): Madaraš, Tavankut, Zabathka i dr.26

God. 1448. poništen je lažni dokumenat o datoj slobodi općini Subotici, što ga istavio Gavro iz Zemuna, bilježnik kralja Sigismunda. Auktor je priznao svoj grijeh pa je iste godine pogubljen. Među ostalim falsifikatima i ovaj spominje: „item una litera super libertate possessionis Sabathka sub sigillo Sigismundi regis secreto, cum medio capite aquilae facta.”27

God. 1462. spominje se Bajmok u Čongradu a Boršod u Valkovačkoj županiji.28

God. 1462. kralj Matija daruje Jelisaveti Silađi ova sela: Nadbaić, Fibaić i dr. u Bačkoj.29

God. 1462. nalazi se Pačir u županiji Čongrad.30

God. 1464. kralj Matija daruje Suboticu Ivanu Pongracu i njegovim nasljednicima (possessionem nostram Sabathka appellatam, in comitatu Csongradensi existentem).31

God. 1501. Đuro Srijemac, dvorski kapelan kralja Matije spominje da je Ivan Korvin dobio Suboticu od kralja Ladislava II. „arcem in Bachmege Zabattka cum telluris suis."32

God. 1504. Ivan Korvin daruje tvrđavu Suboticu i okolicu Mirku Tereku i njegovoj porodici: „Castrum Sabatka et possessiones Madaraš, Tavankut, Šebešić et Verušić, omnibus in Comtu Csongrad existentibus”33

God. 1514. Ivan Zapolja poslao je po svome stricu Petroviću pismo vođi seljačkog ustanka Đuri Doži, koji se zatim Zapolji predao. Zapolji se prešao tada i Trak Radosav, koji je ubio Đuru Perenjija u okolici Maroša. Ovoga je velmožni gospodar Marko Jakčić izbavio iz pogibelji i držao ga skrivena u svom gradu na Marošu.34

God. 1520.-1522. u parbenim spisima Josipa Cobora spominju se ova mjesta u Budroškoj županiji: Bodrog, Bed, Sentivan, Batmonoštor, Dautovo, Kaćmar, Gara i dr. „U općini Tothfalu zapisana su ova imena stanovnika: Mate Mikuš, Mihojla Veselov, Stipan Vuć, Diniško Turčin i dr.35

God. 1522. dikalski opis desetine spominje ove općine u Bačkoj: Gara, Tolmač, Petrovac, Vajska, Plavna i dr. „U njima nalazimo ova imena: U Monoštoru: Petar i Augustin Morić. U Cserefalvi: Fabian Čović, Petar Milat, Blaž Misaroš. U Boldogasszonyfalvi: Toma i Kliment Radoš. U Zenth-Andrašu: Andria, Ivan, Imra i Matija Iveta. U Plavni: Toma Kaić, Martin Filak, Imra Bobić, Filip Juraćin, Šimun Terzin. U Kisgerechu: Imra Zerenić, Ilija Zeveć. U Nagy Gergechu: Imra Marić. U Monostorfalvi: Gabro Cirak, Andria Horvat, Imra Zileć, Ivan Cvrka. U Zenthlörincu: Ivan Paleć, Mijo Alč. U Egyedfalvi: Stipan Pogača. U Awrdoku: Filip Buhać” i dr.36

God. 1526. velikaši i vojskovođe: Radić, Božić i Pavao Bačić pred nesretnom Mohačkom bitkom odobravaju ratnu osnovu.37

God. 1528. trački velikaši: Mladi Bolaban, Božo Radić, Rodonja Voža, Marko Jakšich i Petar Ostharovich sa 1200 svojih konjanika prate kralja Zapolju u Tokaj.38

God. 1529. čauši i janjičari inštatirali su Ivana Zapolju u Budimu na slavenskom jeziku, za koga Đuro Srijemac u svojoj latinskoj povjesnici kaže, da je bio Sklav t. j. Hrvat iz Bosne, iz sela Zapulja. U počasnoj četi bio je i vojvoda Pavao Bačić sa svojom tračkom četom.39

God. 1537. dobija plemstvo Kata Orlović.40

God. 1537. kada su Nijemci opsjedali Budim, dođe na obranu Zapolje Petar Otharovich sa Tracima (Slavenima) i Turcima.41

God. 1543. turski sultan Selim udario je na Stolni Biograd (Alba Regia). Đuro Srijemac govoreći o četama piše da su Nijemci i Talijani samo tri dana dobri, a poslije malaksaju, dok su Ugri ustrajniji sa Tracima (Slavenima), koji su takvi kao da su rođeni iz plemena Ahilova.42

God. 1543. u popisu desetina u Nadbiskupiji kalačko-bačkoj spominju se sela Obrovac i Plavna.43

U istom spisu nalaze se mjesta: Šebešić i Verušić.44

God. 1557. nalaze se ova mjesta u Baranji: Bodaša, Gredišće, Bakonja, Beran, Zaboć, Šomov, Parag, Gare, Ostrvo, Vivin, Baboča, Koronača, Belje, Kotar, Bogad, i dr. U Tolni su mjesta: Ivka i Ireg.45

Antunović piše: „U šesnajestom viku pod gospodstvom turskim stanovahu mnoge katoličke obitelji slavske izmišane u podunavskom Feldvaru i okolici. Ove ohrabriti dolazi fratar iz Tukulje u turskom odilu.46

Verančić, jegarski biskup tuži se 8. listopada 1559. god. na begove u Hatvanu, Fileku i Solnoku, koji gule, progone i ubijaju narod, riječima: „I ove zlostavljate po vašoj samovolji, zulumom i svakovrstnim zasužnjivanjem kao i druge Race i Bugare već za vašimi leđi stojeće.47

God. 1561. Stipan Prćić dobija plemstvo, a 1564. god. Božo Radić.48

God. 1566. u predstavci ugarskih plemića govori se, da su za uhode najsposobniji Raci (Bunjevci i Šokci-Hrvati), jer njihovi rođaci vojuju kod Turaka. Zato među njima treba izabrati ljude, koji će podmititi paše pa će tako doznati namjere Porte.49

God. 1572. u kameralnom popisu nalaze se ova mjesta: Kelebia, Tompa, Ludaš, Boršod, Miljkut i Ivanka, gdje su stanovali Bunjevci.50

Iste godine čitamo u opisu grada Ostrogona da se druga varoš već odavna rackom zove.51

God. 1590. u popisu desetine spominju se ova mjesta: Bajmok, Čonoplja, Dušna, Gara, Gradina, Kaćmar, Kolut, Monoštor, Rastina, Roglatica, Santovo, Sombor, Vajska, Bač, Almaš, Baja, Bikić, Boršot, Đurđin, Kakonj, Baškut, Kelebija, Subotica, Tavankut, Kalača i dr.52

Svi ovi dokumenti jasno dokazuju, da su Bunjevci i Šokci od davnih vremena, još za Bele IV. naseljavali ove krajeve, u kojima žive već 700 godina. Nije isključeno, da su još i ranije dolazili, ali o tome nemamo dokaza.

 

Bilješke
 
1. Rački: Scr. rerum Chroat., Rad, knj. 51. str. 141.
2. Antunović: Razprava, Beč 1882, str. 13. - Maurus orbis Regn. Slav., str. 104.
3. E. Pavić: Ramus viridantis olivae, Budim, 1766., str. 204.
4. I. Antunović: Razprava, str. 68. - Katančić: Specimen Philol. Pann. Lib. II
., § 3. Nr. 3.
5. Subotička Danica, 1897., str. 42.-48.
6. I. Antunović, Razprava, str. 71.-72.
7. I. Antunović: Razprava, str. 72. - Bürstle: Recensio universi cleri Dioec. 5 Eccl. 1755., str. 395.
8. I. Antunović, Razprava, str. 67. - Pešti Friđeš: E
ltünt vármegyék, str. 262.
9. I. Antunović: Razprava, str. 71. - Beč. Reichs-Finanz-Arhiv.
10. Đeno Sarić: Regélô, 1842., str. 71.-82.
11. I. Antunović: Razprava, str. 73. - Obzor 1879., mjeseca listopada.
12. I. Antunović: Razprava, str. 73. - Glasnik
Đakovački od 15. studenog 1880.
13. I. Antunović: Razprava, str. 90.
14. Tormásy Gábor: Szabadkai rom. kath. Fôplébánia története, Subotica 1883., str. 8.
15. Subotička Danica, 1894., str. 28.
16. Fra Mijo Vjenceslav Batinić: Djelovanje franjevaca u B
osni i Hercegovini, Zagreb, sv. II.1883., str. 26.
17. Fra Mijo Batinić: Ibidem, str. 29., Rad Jug. akademije knj. 56., str. 141.-196.
18. Čevapović: Catalogus observationis Minorum Provinciae S. Joannisa Capistrano, Budim, 1823., str.
265.-266.
19. Če
vapović: Catalogus, str. 266.-269.
20. I. Antunović: Razprava, str. 59.
21. I. Antunović: Rasprava, str. 61. - Fasc. 1503 br. 19.
22. Iványi: Szabadka története I., str. 36. - 37. - Arhiv familije Ziči sv. IV., str. 468.
23. I. Antunović: Razprava, str
. 61.
24. Iványi: Szabadka története, I. sv., str. 37. - Drž. arhiv: Acta Monial. Posoniens. Fasc. 62. br. 37.
25. I. Antunović: Razprava, str. 91. Vadding: Annales Minor. knj. 5. str. 315.
26. I. Antunović: Razprava, str 62. Iványi: Szabadka története
I. sv. str. 38.-39. Budimski kam. arhiv Fasc.
1522. br. 30.
27. Iványi: Szabadka története, I. sv. 38. Verböci: Tripart, dio II. tit. 14.
28. I. Antunović: Razprava, str. 61. Fasc. 1525. br. 25.
29. I. Antunović: Razprava, str. 61.
30. I. Antunović: R
azprava, str. 62. Fasc. 1508. br. 34.
31. Iványi: Szabadka története, I. sv., str. 40. Stjepan Katona: Hist. crit. regum Hung. stirpis mixtae. Tom. 7. ord. 14.,
str. 731.
32. Iványi: Szabadka története, I. sv. str. 41. Monum. hist. Hung., Irók sv. I. str
. 35.
33. Iványi: Szabadka története, sv. I. str. 42.
34. I. Antunović: Razprava, str. 69. Đuro Srijemac, str. 162.-168.
35. I. Antunović: Razprava, str. 60. Budimski zem. arhiv. Fasc. 1710. br. 29.
36. I. Antunović: Razprava str. 61. Budimski zem. ar
hiv, Fasc. 1710. br. 29.
37. I. Antunović: Razprava str. 68. Stephani Broderici Narracio de proelio quoad Mohacsium, str. 52.
38. I. Antunović: Razprava, str. 70. Đuro Srijemac u izdanju Mađarske akademije 1857. god. str. 208.
39. I. Antunović: Razprava
str. 69.-70. Szeremi György emlékiratai, str. 162.-168, 263.
40. Subotička Danica 1897., str. 49.
41. I. Antunović: Razprava, str. 70.-71. Đuro Srijemac: str. 282.
42. I. Antunović: Razprava, str. 70.-71. Đuro Srijemac: str. 392.
43. Bács-bodrogh várm
egye egyetemes monográfiája I. Sombor 1896., str. 257.-260.
44. Iványi: Szabadka története I. str. 75. Tudománytár XI. Budim, 1842. str. 171.
45. I. Antunović: Razprava, str. 64.- 65. Budimski zem. arhiv. Fasc. 1004 br. 4. str. 432.
46. I. Antunović: Ra
zprava, str. 95. Brüstle: Recensio univ. Cleri 5 Eccl.
47. I. Antunović: Razprava, str. 101.-102. Katona: Hist. Crit. sv. 23. str. 276.
48. Subotička Danica 1897. str. 49.
49. I. Antunović: Razprava, str. 71. Comitialia Hof-Archiv.
50. Iványi: Szabadka
története I. str. 75. Tudománytár XI. str. 171.
51. I. Antunović: Razprava, str. 71. Hofbibliothek, Povijest kralja Rudolfa 1572. Rukopis, str. 42
52. Subotička Danica 1897. god. str. 49.

 

Razdoblje nakon Mohačke bitke

Kada su Turci poslije Mohačke bitke (1526.) osvojili cijelu Ugarsku, uredili su odmah i svoju upravu. Cijelu Bačku podijelili su u šest nahija: Baja, Subotica, Sombor, Bač, Segedin i Titel. Ove su nahije pripadale Segedinskom sandžaku, kojem je zapovjednik bio segedinski paša. Segedinski sandžak potpadao je pod Budimski pašaluk. Na čelu nahije, koja je u svome sjedištu imala tvrđavu (kulu), bio je zapovjednik (dizdar), koji je imao svoga zamjenika (kiaju). Njima su bili dodijeljeni kaplari (serbelik) i vojnici: janjičari-pješaci (mustahfiz), konjanici (ulufedži), tobdžije (topči) i straža (azab), u koju su primili i Bunjevce.

U subotičkoj kuli bilo je od 20 do 100 ljudi, a zapovjednici i njihovi zamjenici bili su:

U drugim mjestima bili su zapovjednici:

Osvojena zemlja pripadala je turskoj državi. Ona je iz prihoda ovih zemalja plaćala svoju vojsku. Dobivali su ju spahije za ratne zasluge, koji su zato morali izdržavati, prema veličini zemlje, određeni broj vojnika. Spahije su udarali na raju harač da podmire svoje troškove. Posjed se dijelio na manji i veći. Manji posjed, koji je donosio 20.000 ospora (1 ospora = 2 dinara) zvao se timar, a posjednik tog zemljišta timarlija. Veći posjed zvao se zaimet, a posjednik zaim. Ovaj posjed su dobivali narednici spahija (subaša) i potkapetani sandžakbega (alajbeg). Svako veće mjesto i tvrđavu dobio je u posjed alajbeg. I Subotica, kao sjedište nahije, imala je svoga alajbega, koji je bio ujedno i zapovjednik tvrđave (kule). U kuli je i stanovao sa svojom turskom posadom8.

Naš narod, kao kršćanska raja, obrađivao je spahijsku zemlju i u ime dobivenog prihoda morao je plaćati harač. U harač su spadale tri vrste poreza: zemljarina (ispendža), desetina od svih plodova i odšteta za pašu (otlak) i glavarina (1 zlatnik = 50 ospora) za svakom odraslom muškom glavom9.

Osim ovih poreza rajaje morala plaćati spahiji i novčane globe za manje prekršaje, otkupninu itd. Kako pak spahija nije bio vlasnik zemljišta, već samo posjednik, nastojao je osigurati sebi što veći prihod. Bijedna raja plaćala je dok je mogla. Kada već nije imala iz čega plaćati, došla je na red batina. Naš narod u to vrijeme nije gradio sebi kuće, jer bi došao Turčin i sam bi uselio u nju. Stanovao je u podzemnim skrovištima (latibula), zemunicama i bunjama. Raja je pomagala sebi kako je znala, da olakša terete. Određeno je bilo, naime, da jedan zlatnik mora platiti za svakom odraslom muškom glavom. Da bi to iznosilo što manje, roditelji muškoj djeci nijesu davali gaće do 17-18 godina, a sve dotle nosila su dugačku košulju10.

Nezasitnim Turcima nije bilo dosta. Vršili su grozna nasilja. Na lak način su uređivali sebi harem. Najzgodnije ženske u tu svrhu bile su djevojke i mlade žene nesretne raje. Mnogima su uništili bračnu sreću. Djeca su često ostala bez majke, a starci bez ikakvog oslonca u životu. Narod se zato potužio turskom begu zbog ovog nasilja i on odmah izdade naredbu, da samo žene ne smiju zarobiti. Turci su, dakle, i dalje mogli otimati djevojke. Roditelji, da bi spriječili ovu nesreću, nosili su djevojke u "desernu". Otac bi, naime, pošao sa svojom kćeri u noći, u najvećoj tajni i išao bi s njom od mjesta do mjesta tražeći mladića za ženidbu. Ako bi ga gdje našao, tu se stvorio odmah i fratar, koji ih je još iste noći vjenčao. -Puellas suas per pagos circumducebant, et filiis Catholicorum in uxores recommendabant, quod plurimos tales Patres nostri nocturno tempore in Matrimonium sociabant. - I služba Božja vršila se tajno u noći u zemunicama. Mnogi su franjevci zbog svoje svete dužnosti umrli mučeničkom smrću. Naš je narod poput prvih kršćana živio u vječitom strahu pred prokletim dušmaninom11.

Jadne su bile prilike po naš narod u ovim krajevima. Plaćao je mnogo svojim spahijama i begovima, trpio je nepravdu i progonstva od svojih okrutnih gospodara. Naš narod na jugu živio je u još većoj bijedi. Trebao je plaćati harač, a nije imao iz čega. Zato je opet napuštao svoju staru postojbinu, krenuo je na put tražiti bolju sreću ovdje na sjeveru, gdje je zemlja bila opustošena. Kakvo je bilo stanje u ovim krajevima, o tome Antunović piše: " - Koje, dakle, čudo ako se je onuda, gdi plamen rata neprestano goraše, kao n. pr. u doljnjoj Ugarskoj, puk razridio? Pa je i Bačka na toliko opustošena bila da niti čovika za sela, niti govedah za pašu doticalo nije. A uz to leži u naravi ljudskoj, da su oni, koji su iz Dalmacije i Hrvatske u vojsci Ferdinandovoj (1556-1564) ovud ratovali, i povrativ se kući, ostalom u planinah tvrdinom naravi borećemu se rodu pripovidali, kako su ovuda mnoge krasne u pustoši ležeće zemlje vidili, i tim u njimi želju za izseljenje uzbudili. A ta se je tiem laglje izvadati mogla, što je i turskim pašam, a i carskim ljudem brige zadavalo odkud će ljudih nabaviti, koji da im polja obdilavaju, i tako im brime proizvađanja kruha i odgajanja marhe s vrata skinu12."

God. 1600. kada je po nalogu Mustaf age bio opći popis u Kliskom sandžaku, ustanovljeno je da je tada više od 30.000 kuća bilo pod vlašću spahije. Njegov sin Mehmed beg 1624. god. izvršio je ponovo popis stanovništva, i tada je ustanovljeno da se broj stanovništva smanjio za jednu trećinu. Tom su naveli kao uzrok što su mnogi otišli u različita mjesta, naročito prema Dunavu (specialmente delli del Danubio), a iz straha pred osvetom Mehmedovom, postoje narod 1605. god. digao bunu protiv ovoga silnika13.

U ovo doba pada treća seoba Bunjevaca i Šokaca iz starih krajeva. To je bilo 1622. god., što doznajemo i iz izvještaja biskupa M. Brajkovića iz 1702. god. U njemu kaže za primorske i ličke Bunjevce da su prebjegli prije 80 godina iz turskih krajeva, pa su od njih postali znameniti uskoci. " - Iste populus translavit ante octuaginta annos ox partibus Turcicis… ex quo nomine appellantur Uskoki, quod idem est ac translatores14."

Osim ovog svjedočanstva, da su se Bunjevci i Šokci u to vrijeme doselili u Bačku i Baranju i nastanili se uz Dunav sve do Budima, dokazuju nam i ove okolnosti:

God. 1622. spominje se prvi put ime »Bunjevac« u ovim krajevima u molbi svećenika Šimuna Matkovića, rodom iz Bosne, koji traži za sebe župu "Bunjevci" u Kalačkoj nadbiskupiji " - (parochiam Bunjevci, archidioecsis Colocensis)15."

U molbi Šimuna Matkovića nije riječ o samo jednom mjestu ili župi "Bunjevci", nego su to svi krajevi gdje su se oni poslije ove seobe nastanili. Da je ovo tumačenje ispravno, to vidimo iz preporuke pape Pavla V. za misionare, koje je tražio Matković, da naviještaju sv. Evanđelje u ovim krajevima, gdje stanuju Bunjevci. U toj se preporuci spominju naročito Budim i Pečuh "(Universis christifidelibus in civitatibus Budae, ouinque ecclesiarum et aliis locis Europae sub Turcarum dominatu constitutis)16."

God. 1625. dobija plemstvo familija Adamović iz Lemeša17.

U palatinskim darovnicama iz 1633, god, velikaša Vešelenji, Esterhazi i Palfi spominju se ova nova sela, pustare, ceste i šume u Bačkoj: Đurić, Zlokuha, Krušovje, Kovinci, Tompa, Mirguš, Roglatica, Kumbania, Braknonić, Radunić, Biabonovo, Salašić, Filipovo-selo i druga18.

U to vrijeme 1628.-1629. god. u subotičkoj kuli, koja je pripadala Segedinskom sandžaku, bilo je ukupno 39 turskih vojnika. Imali su svoju džamiju, kojoj je minaret bio sadašnji toranj franjevačke crkve pored samostana19.

Četvrta seoba u manjim grupama trajala je od 1645. do 1655. godine, kada je oko 2000 porodica došlo iz Bosne zbog turskog nasilja i nastanile su se u Bačkoj i uz Dunav sve do Ostrogona20.

Ovu seobu potvrđuje i povjesničar Katona, što spominje Antunović u svojoj Razpravi: " - Godine 1640., kada su kod Jajca pod vodstvom slavnog Petra Keglevića Turci potučeni bili, izaslane su čete koje su u zaštitu uzele Race (bosanske katolike), obećavše da će sa svojom obitelju i životinjami, s poglavicom Tudorom izseliti. Turci su ovim zasidali, ali su ipak velikim gubitkom odagnani bili21."

Zapisnik skupštine franjevaca salvatorijanske provincije također potvrđuje ovu seobu. Ovdje su zapisani ovi podaci: " - Oko 1650. ponovo su se doselili u Segedin iz Dubrovnika i okolice priličan broj katoličkih vjernika koji su sebe nazivali Dalmatincima. Zato, počevši od 1653. god. skupština (kapitul) franjevaca za ove vjernike uvijek je poslala propovjednika i ispovjednika. Prvi ovakav poznati propovjednik bio je O. Jeronim Slavić iz Beograda22."

Poslije ove seobe zapisani su u historiji ovi događaji:

U to vrijeme, ali još prije velike seobe, spominju 130 bunjevačkih familija koje su živjele u ovim krajevima. Od ovih su poznatije ove osobe: Antunović Stipan, Bukvić Ilija, Budanović Franjo, Ćović Ilija, Crnjković Andrija, Dulić Petar, Delić Marko, Evetović Martin, Francišković Mate, Guganović Vuk, Ivandekić Joso, Kubatović Nikola, Kaić Toma, Kuntić Jakov, Kujundžić Stipan, Lulić Jakov, Malagurski Šimun, Matković Mate, Mamužić Nikola, Mandić Antun, Parčetić Ivan, Patarica Ivan, Piuković Pavao, Pertić Ilija, Rudić Ilija, Rogić Jakov, Sučić Luka, Sudarević Ilija, Suknović Gabor, Stantić Vuk, Skenderović Marijan, Stipić Lovro, Šišković Ivan, Šarčević Nikola, Tikvić Tome, Tumbasović Jakov, Vojnić Đuro, Vojnić Đuro, Vojnić Luka, Vuković Šimun, Vujević Jakov, Vujković Vidak, Vidaković Marko, Zelić Grgo i drugi31.

God. 1683. u Subotici je zapovjednik turske straže bio Ismail Oggia beg. Od 1684. do konca turske vlade subotički spahija bio je Mustafa32.

Peta seoba našega naroda iz stare postojbine bila je 1683. god. Tada je zbog zlostavljanja turskih četa i drugih bijeda nekoliko tisuća prešlo iz sjeverne Bosne preko Save. Iz zapadnog dijela i Hercegovine prijeđe nekoliko tisuća katoličkih porodica od kojih je sam fra Franjo Marinović preveo 2.000 familija33.

Za vlade kralja Leopolda Turci su se u Ugarskoj toliko osnažili da je Kara Mustafa 1683. odlučio zauzeti Beč. Ali bio je loše sreće. Ivan Sobjeski hametom potuče Turke, koji su zatim gubili grad za gradom u Ugarskoj. Kršćanska vojska 2. rujna 1686. pod zapovjedništvom Karla Lotrinškoga u junačkim borbama oslobodi grad Budim od stoljetnog ropstva. Ove godine bila je zadnja, tj. šesta i najveća seoba Bunjevaca i Šokaca iz stare postojbine.

Dolina rijeke Bosne postane živahna zbog neprestanog kretanja turskih četa iz Macedonije u Budim i obratno. Katolici, koji su stanovali u onim predjelima, snosili su sva zlostavljanja koja su počinile razuzdane turske čete. Najviše su trpjeli franjevački samostani sagrađeni pored ove vojne ceste. Najteže je bilo franjevcima u Sutjesci. Oni dobiju od vezira dozvolu da mogu ostavili samostan. Zaključaju ga ogradivši ga visokim plotom od trnja i raziđu se po obližnjim katoličkim selima. Preobučeni na seljačku pješice su hodili od kuće do kuće i služili ustravljeni narod tješeći ga nadom da će brzo osvanuti dan oslobođenja34.

Bijedno je bilo stanje našega naroda u to doba u staroj postojbini. O tome fra Mihajlo Radnić u svome pismu od 14. lipnja 1686. god. piše Propagandi: " - Mnoga su braća prošle tri godine na komade sasječena, mnoga su umrla u tamnicah, crkveno posuđe bilo je založeno ili prodano, na mjestih dapače bilo je pokradeno ili razgrabljeno, a svim samostanom bili su naprćeni dugovi preko mogućnosti. Životarimo samo na časove, držeć smrt u ustih, ter se skrivamo danju i noćju po špiljah i šumah, i sa svim tim neima (bosanska država) ni jednog od tolikih svojih milih da je utješi (non est qui consoletur eam ex omnibus charis ejus)."

U takvim prilikama provincijal fra Mihajlo Radnić 1687. god. ostavi Bosnu i dođe u ove krajeve35.

Ratnim posljedicama pridruže se i druge nevolje. God. 1686. zavlada strašna glad po svoj Bosni. Franjevci i narod jeli su kruh od kore, razno korijenje i trave. Prodavali su sa sebe odjeću da kupe komad kruha. Mnogi su umirali od ovoga strašnoga biča. Rat i glad ustopice slijedila je kuga, pa su ove tri bijede ostavljale grozne tragove. Jedina vjera i pobožnost još su mogle donijeti lijek njihovu srcu i ohrabriti ih u tom žalosnom stanju i u tim krepostima našli su dovoljno utjehe36.

U dokumentu istavljenom 22. siječnja 1700. što su ga potvrdili Ivan Sekula, vrhovni kapetan u Kobašu (kod Broda u Slavoniji), Ivan Omerbašić, vojvoda dubočki, i fra Nikola od Olova, biskup đakovačko-bosanski, nalazimo ove važne podatke o velikoj seobi Bunjevaca i Šokaca iz stare postojbine: Za vrijeme Jakova Tvrtkovčanina, gvardijana u Sutjesci 1686. god. mnoge su katoličke obitelji pod vodstvom franjevaca svojom voljom iselile iz Bosne (tj. provincije) i preporučile se u zaštitu austrijskog cara. O. Andrija Dubočac (Šipračić), kao nekad Mojsije iz Egipta, izveo je 2700 katolika iz svoje župe Dubočice u Bosni, O. Mihovil iz Velike 2300 duša iz župe Velika; O. Ivan Seočanin 1500 duša iz župe Majevac; O. Ilija Dubočac, O. Josip Rančanin i O. Šimon iz Modriča 6500 duša i sitnog blaga iz župe Modriča; O. Grgur Sgošćanin 4500 duša iz župe Seočnica i Zablaća; O. Đuro Turbić 5300 duša iz župe Kuzmadanja. Među ovima bilo je hrabrih i odvažnih muževa koji su se istakli u bojevima protiv Turaka za svetu vjeru i domovinu. Sa ovim katolicima došli su i mnogi nevjerni Turci pa i šizmatici, koji su bili poučeni u svetoj vjeri i zatim pokršteni. Sam O. Jakov Trvtkovčanin pokrstio je 337 Turaka. Ovaj dokument je u knjizi "Paraphrastica et Topographia Exposito Prov. Bosniae Arg.", koja je napisana 1730. god. u franjevačkom samostanu sv. Augustina u Velikoj, a čuva se u rukopisu u knjižnici franjevačkog samostana u Đenđešu. Objavio gaje fra Emerik Pavić u svojoj knjizi "Ramus viridantis olivae" a na latinskom jeziku glasi: - Anno Domini millesimo, sexcentesimo, octuagesimo sexto, cum essem ego fr. Jacobus Tvertkovcsanin Guardianus in Conventu S. Joannis Baptistae in Sutiska, Provinicae Bosnae Argentinae, ordinis Fr. Minorum Observantium, cum pluribus Parochis Ordinis nostri Seraphici, et ingenti populo Catholico, sponte, ex Bosna venimus, subjicientes nos, et populum svavissimo Sacratissimao Majestatis Caesareae Imperio, - Et: Primo: A. R. P. Andreas a Dubocsac, tanquam Moyses ex Aegipto, eduxit 2700 personas Catholicas ex Bosna suae Dubocsiensis Parochiae. Secundo: R. P. Michael a Velicca 2300 personas suae Parochiae. Tertio: R. P. Joannes Seocsanin Catholicos suae Parochiae Majevacz nuncupatae, 1500 personas. Quarto: RR.P.P.R. Elias a Dubocsacz, F. Josephus Rancsanin et Fr. Simon a Modriczia populum Parochialem, tanquam simplicissimas cviculas, eduxerunt 6500 personas. Quinto: R. P. Gregorius Sgostianin, eduxit Catholicos suae Parochiae Seocsnica dictae, et Zablatsky numero 4500 personas. Sexto: R. P. Georgius Turbich eodem tempore, Catholicas Parochiae Cuzmadagnje vocatae 5300 personas; inter quos plurimi extiterunt fortissimi, et robustissimi viri, qui transacto jam belli tempore, adversus Christiani nominis hostes Turcas Bosnenses, pro Fide et Patria egregie decertarunt, semper quasi Felicissimo cum exitu. Venerunt etiam cum supradictis Catholicis plurimi infideles Mahometani, svasu nostro, quos ad fidem, necessariis imbutos, Sacro Baptismatis lavacro abluimus, habilesque servilio suae Sacratissimae Majestatis Caesareae reddidimus, et subjecimus; nam ego F. Iacobus Tvertkovcsanin, ad fidem converti et baptizavi 337 Turcas. Omnes etiam supra nominati Patres quidam plures, nonnulli pauciores Turcas, et Schismaticos Divina adjuvante gratia, ad nostram veram santamque Fidem Catholicam converterunt, ut in ipsis, et per ipsos honorificetur verus Deus, et Dominus noster Jesus Christus, augeaturque numerus credentium. - Ego Joannes Sekula, Supremus Capitaneus in Cobbas fidem facio, quod praenominatus R. P. Jacobus Tvertkovcsanin baptizaverit tot Turcas, ut supra notatum est, quapropter has Sigillo nostro munire volui, sciens vera esse omnia supra scripta etc. (L. S.) - Ita est. Ego Joannes Omerbasich, Vojvoda Dubocsiensis, similiter fidem facio, etc. Sigillo nostro hasce literas munio. (L. S.) - Quidquid retroacta Scriptura asseritur, indubitatum est, et, Viri, qui illi subscripserunt, utique praeclari Suae Majestatis Caesareae at Regiae Officiales sunt, ut nihil do eorum fide ambigendum sit. Actum Diakovae die 22. januarii 1700. Fr. Nicolaus Plumbensis, Diacovensis, seu Bosnensis Episcopus, (L. S.)37

 

FOTO

Martin Džavić, u sredini, fotografija je snimljena 1929. u Beču

Bilješke
1 Dr, Velics Antal: Magyarorszagi torok kinestari defterek. - Budimpešta 1886, sv. L, str, 49.
2 Dr. Velics: Ibidem, str. 71,
3 Dr. Velics: Ibidem, str. 98,
4 Dr. Velics: Ibidem, str.
122,
5 Dr, Velics: Ibidem, str. 202,
6 Dr. Velics: Ibidem, str. 265.
7 Dr, Borovszky Samu: Magyarorszag varmegyei 6$ varosai - BScs Bodrog vžrmegye, Budimpešta 1909., sv. 11,t str. 102.
8 Iványi Istvan: Szabadka története I., str. 60.
9 Iványi Istvan: Ib
idem str. 62.-63.
10 Historia Domus Sabatkiensis. Fratrum Minorum, 1692., str. 3.
11 Historia Domus, str. 3.-4.
12 Ivan Antunović: Razprava, str. 93.-94.
13 Starine 1882. knj, 15-, str. 179.
14 Radoslav Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine. III, str,, 214.
15 Fra Euzebije Fermendžin: Acta Bosnae, Zagreb, 1892., 367.
16 Fermendžin: Ibidem, str. 342.
17 Subotička Danica 1927,, str, 45,-48.
18 Ivan Antunović: Razprava, str. 62- - Budimski zemaljski arhiv, Fasc. 1710., br. 29.
19 Dr. Velics: Dcfterck, sv. I., st
r. 432,
20 Fermendžin: Acta Bosnae, str, 479.
21 Ivan Antunović: Razprava, str- 94.-Katona: Hist. Critica sv. 32., str. 180.
22 Dr. Karacsonyi JAnos: Szent Ferencz rendjenek tčrtćnete Magyarorszagon 1711.-ig. Budimpešta 1924., sv. II., str. 165*
23 Subotič
ka Danica 1897,, str 49.-50.
24 Ivan Antunović: Razprava, str- 99- Hist. Domus Gyongyos-
25 Ivan Antunović: Ibidem., str. 99- - Hist. Domomus Gy6ngyos-
26 Subotička Danica 1897., str. 49.-50-
27 Ibidem-, str. 49,-50.
28 Ivan Antunović: Razprava, str. 89- -
Hist. Domus, Subotica.
29 Dr. Jovan Erdeljanović: O por
eklu Bunjevaca, Beograd, str. 68.
30 Iványi Istvan: Szabadka története, sv. II., str- 576.
31 Subotička Danica, 1891. god., str. 22.-28.
32 Iványi Istvan: Szabadka története I-, str, 60,-73,
33 Fra Mijo Batinić: Ibidem, str. 180.
34 Fra Mijo Batinić: Ibidem, sv. 1L, str. 161.
35 Fra Mijo Batinić: Ibidem, str. 162.-163. - Arhiv Propagande sv. HL
36 Fra Mijo Batinić: Ibidem, str. 163,
37 Paraphrastica et Topographia Bxposilo Prov, Bosniae Arg. - rukopis
u franjevačkoj biblioteci u Đenđešu. - Fra Emerik Pavić: Ramus viridantis olivae, Budim 1766., str. 35.-36.
 

 

 

Razdoblje velike seobe

Za vrijeme ove velike seobe Bunjevaca i Šokaca franjevački provincijal Bosne Srebrne od 1685. do 1690. bio je o. Mihajlo Radnić. On je bio glavni organizator ove seobe u ove krajeve, koji su tada sve do Budima pripadali Bosanskoj provinciji. Njemu kao starješini provincije su slali izvještaje gvardijani iz pojedinih franjevačkih samostana i župa u Bosni i Hercegovini o bijednom stanju našega naroda, a ovi iz Bačke, Baranje i Budima javljali su ovdašnje prilike pa je od njih imao točne podatke o krajevima, gdje bi se Bunjevci i Šokci mogli nastaniti. Sve je to išlo po utvrđenom planu. Drukčije i nije moglo biti. Prema prednjem dokumentu došlo je u ove krajeve 22.800 duša, a takva velika seoba zahtijevala je dobru i osmišljenju organizaciju. Nije sav ovaj narod krenuo iz jednog mjesta. Promatrajući župe, iz kojih su franjevci poveli svoje župljanje, vidimo i pravac kojim su vodili svoj narod. Najranije su se krenuli oni od ušća Neretve i Dalmatinskog zagorja. Putem su se priključili stanovnici iz župa u dolini rijeke Bosne. Kako župa Modrič, koja se spominje u dokumentu, leži blizu sjeverne granice Bosne, nedaleko Dervente, a dokument je istavljen u Kobašu, koji leži blizu Broda, zaključujemo da je naš narod kod Broda prešao u Savu i otuda krenuo u dva pravca. Jedan dio išao je prema Osijeku, gdje je prešao Dravu i došao u Baranju (Mohač), drugi su pošli prema Iloku, kamo su franjevci donijeli sobom sliku bl. Gospe od Olova i ovdje prešavši Dunav stupili na bačko tlo. Nije sav ovaj narod došao u Baranju i Bačku. Neki su se nastanili u Slavoniji i Srijemu, a osobito u mjestima, gdje je bilo franjevačkog samostana ili župe. To potvrđuje i fra Emerik Pavić koji kaže u svom djelu da su se franjevci iz Olova nastanili sa narodom u Iloku, oni iz Tuzle u Šarengradu, a iz Srebrnice došli su s narodom do Mohača. Franjevci iz Modriča nastanili su se s narodom u obližnjoj Kopanici, gdje su dobili malu kuću za stanovanje. Franjevci iz samostana Gradovrha, nedaleko od D. Tuzle, došli su sa svojim narodom u Bač, donesavši sobom i čudotvornu sliku bl. Gospe, koju su nekad iz Zvornika spasili od Turaka. Oni su iz pijeteta prema starom svom samostanu nazvali bački samostan »Conventus Bacsiensis Mariae Virginis de Gradovar1«.

Banat je ostao i dalje pod vlašću Turaka. Bunjevci i Šokci nastanili su se u mjestima pored Dunava, koja su bila udaljena od turske granice, da bi mogli svoje obitelji smjestiti na sigurnijem mjestu, dok su se muškarci i dalje borili protiv Turaka.

Zanimljiv je izvještaj biskupa fra Nikole Ogramića od Olova, što gaje predao 1675. prigodom svoga posjeta Rimu. U tom izvještaju točno je prikazao stanje samostana, crkava, župskih kuća i broj duša. Prema tome iskazu župa Majevac sa 860 duša pripadala je sutjeskom samostanu, župa Dubočac sa 2000 duša sutjeskom samostanu; župa Seočnica sa 1400 duša sutjeskom samostanu; župa Kuzmadanjo (Kozmodan) sa 2050 duša sutjeskom samostanu. Ova župa imala je crkvu. Župa Modrič sa 4120 duša pripadala je modričkom samostanu. I ova župa imala je crkvu. Župa Zablaće (u Ključkom kotoru) sa 1670 duša pripadala je kreševskom samostanu, imala je crkvu; župa Gradovrh gradovrškom samostanu sa 1400 duša, imala je crkvu i župsku kuću2.

Emerik Pavić spominje od svjetovnjaka samo četiri plemićke familije koje su došle u toj seobi: Baruna Bernjakovića, vrhovnog kapetana Terzića i plemiće: Jankovića i slavnih Pavianovića3.

Od ovih obitelji najglasovitija je baruna Bernjakovića koja je mnogo dobra učinila franjevačkom redu i Katoličkoj crkvi u Bosni. Andrija Bernjaković zagovarao je franjevce kod Porte i na sudovima, a žrtvovao je mnogo novaca da iskupi kršćansko roblje. Ove vrline naslijedili su i njegovi sinovi Filip, sindik olovskog samostana i Jakov, koji su mnogo žrtvovali za obnovu olovskoga samostana. Filip je išao i u Rim, gdje je ishodio dozvolu da se po svemu svijetu može sakupljati za glasovitu crkvu blažene Gospe od Olova. Obitelj Bernjakovića zbog svojih trgovačkih veza bila je poznata u Rimu, Carigradu, Beču, Mlecima, Dubrovniku i Biogradu. Ova obitelj dobila je, posredovanjem Svete Stolice, titulu njemačkog državnog i ugarskog barunstva. Papa Inocent XI. svojim pismom od 2. studenoga 1686. god., dakle odmah poslije velike seobe, preporučio je caru Leopoldu da ih za njihove zasluge, učinjene katoličkoj vjeri, dostojno nagradi. Tada dobiju oba brata Filip i Jakov titulu barunu4.

Prof. Ivanji na osnovu dokumenata dvorskog ratnog vijeća u Beču tvrdi da su u toj seobi došli i svjetovni poglavari naroda: Dominik Marković i Đuro Vidaković. Oni su, naime, molili bavarskog izbornog kneza da im dozvoli da se sa 5000 naroda nastane u Segedinu, Subotici i Baji5.

Antunović navodi podatke, koje je ispisao jedan franjevac iz arhiva đenđeškog samostana Ambroziji Šarčeviću. Podaci se odnose na ovu seobu, a naročito na subotičke Bunjevce: - Stanovnici (Subotice), tako zvani Bunjevci, vođeni po 18 otacah reda sv. Franje, većim su dilom iz Bosne, a manjim iz Dalmacije nadošli, pa se jedni nastaniše u Subotici, na mistu današnjega samostana, gdi je bila tvrđavica kao rimski castellum, a drugi se preseliše u Szegedin. U njihovoj pratnji došavši Franjevci povratiše se na skoro u Bosnu, do jedinog fra Angjelije Šarčevića. Ali jerbo poglavica salvatorijski nije trpio, da se franjevci države bosansko-argentinske u Subotici nastane; to se je i Angjelija Šarčević, čim su njekoji salvatorijanci bunjevački jezik naučili, morao u Bosnu povratiti6.

Ne znam, otkud je taj franjevac prepisao ovaj podatak, na koji se svi dosadašnji pisci pozivaju. Istraživani su svi podaci u arhivu đenđeškog samostana, ali o fra Anđelku Šarčeviću nije ništa nađeno. Nema ništa zabilježeno ni o tome, što Antunović, pozivajući se na Ambroziju Šarčevića, spominje o toj seobi. Uzmemo li izvor ovih podataka za istinit, o čemu nemam razloga sumnjati jer ih je zabilježio muž kao što je Ambrozije Šarčević, koji se posvetio ozbiljnom istraživanju naše prošlosti, ipak sadržavaju netočne tvrdnje. U njemu se, naime, navodi, da se svi franjevci, koji su došli u pratnji Bunjevaca, vratiše naskoro u Bosnu osim fra Anđelka Šarčevića. Ovo je posve nevjerojatno iz prostoga razloga, što su ovi franjevci konačno iselili s narodom iz Bosne, a nije moguće ni zamisliti da bi oni ostavili svoje stado u novoj domovini na milost i nemilost Turcima, kad su sa svojim narodom dijelili sve dobro i zlo u staroj postojbini. Oni su ostali među svojima koji su se naselili u drugim mjestima, a napustili su samo Suboticu, jer je bila na teritoriju Salvatorijanske franjevačke provincije. Moju tvrdnju dokazuju činjenice da su od onih franjevaca, koji su predvodili ovu seobu, vršili u ovim krajevima različite dužnosti.

Fra Andrija Dubočac 1693. god. gvardijan je u Budimu7.

Kada je 1696. god. za provincijala izabran o. Franjo Budalić, rodom iz Makarske, franjevci, koji su došli sa narodom o velikoj seobi i djelovali u ovim krajevima, nijesu ga priznavali, već su za provincijala izabrali o. Andriju Dubočca, bivšeg budimskog gvardijana. O. ĐuroTurbić je u isto vrijeme postao definitor8.

O. Mihajlo Radnić, bivši provincijal (1685.-1690.) Bosanske provincije i glavni organizator velike seobe, postaje 1699. god. gvardijan u Budimu9.

Po svjedočanstvu fra Andrije Šipračića, nazvanog Dubočca, iselilo se u zadnjoj seobi iz Bosne preko 100.000 našega naroda, koga su franjevci predvodili. Ovaj se narod raselio po Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, Baranji i krajevima pored Dunava do Budima. Tako je on to javio u Rim 1696. godine10.

Ovo je povijest raznih seoba našega naroda iz stare postojbine, koja je dokazana dokumentima i vjerodostojnim izvorima. Sve što se dosad pisalo, to su samo približna nagađanja i nesigurne hipoteze.

U isto vrijeme, kada su Bunjevci i Šokci u zadnjoj seobi došli u Bačku i Baranju, drugi su naši imenjaci pod vodstvom franjevaca iz Ramskoga samostana prešli iz Bosne u Dalmaciju, u krajeve oko Sinja i Splita. Njih je vodio fra Stjepan Matić sa svojih 36 franjevačkih drugova, ponesavši sobom sliku Bl. Gospe. U Sinju su sagradili samostan i iz pijeteta prema ostavljenom samostanu nazivali su svoga poglavara "rimskim gvardijanom11".

Neki su pošli i dalje i nastanili se u Primorju, Gorskom Kotaru i Lici. Pri koncu 17. vijeka u župi sv. Jakova u Krmpotama bilo je već 40 bunjevačkih kuća12.

Naš narod, kada je ostavio svoju staru postojbinu, nadao se da će ovdje proživjeti mirnije dane. "Ali, buduć da vuk ne minja svoju ćud već samo dlaku, to su nadošavši Bunjevci u Turčinu onog istog globitelja našli, izpred koga su se iz Bosne izselili13".

 

U novoj domovini

Naš narod, došavši u Suboticu, zauzeo je tursku kulu. U njoj su se nastanili franjevci i plemićke familije: Sučić, Marčetič i Vujavić. Kada su bosanski fratri morali napustiti Suboticu, u dušobrižništvu zamijenio ih je o. Aleksandar, koji je sa plemićima stanovao u Kuli14.

Za nastanjivanje naroda trebalo je imati dozvolu carskoga dvora. Iz protokola dvorskoga ratnog vijeća doznajemo da su ovu molbu u ime 1500 ljudi sposobnih za oružje napisali Dominik Marković i Đuro Vidaković i tražili za nastambu tri varoši: Segedin, Suboticu i Baju. U protokolu zaveden je ovaj predmet riječima: -Remittitur hiermit sin auderer, dass dergleichen Ratz, welche sich in 1500 wehrhaften Mannern bestehend anerboten treu zu verbleiben und andere mehr vom Feinde herüber zu bringen, gegen dem, dass ihnen zu Szegedin, Sobathic und Bouia zu verbleiben und die drei vorgeschlagene Palanken zu erbauen erlaubt werdo15.

Ovu je molbu primio Maksimilijan, izborni knez bavarski, 9. srpnja 1687. god. i poslao ratnom vijeću, gdje je zavedena 1. rujna iste godine. Međutim, Dominiku Markoviću i Đuri Vidakoviću ova je molba bila hitna, pa su predali osobno u Beču još jednu drugu molbu, koja je zavedena u protokolu 5. rujna 1687. god. U toj molbi kažu daje došlo 5000 duša iz turske zemlje i mole da im se naznače mjesta stanovanja. Oni ipak u ime toga naroda obećaju da će biti vjerni caru i boriti se za njega pod komandom jednoga njemačkog oficira. Molba je njihova zavedena u protokolu ovim riječima: - Markovics und Juro Vidakovics bitten um einige devastirte Castellen und territoria für 5000 aus der Turkei herübergegangener Ratzen, damit sie unterkommen und sich ernähren mogen. Versprechen dagegen jederzeit unter dem Commande eines deutschen Generals eder Offiziers wider den Erbfeind die Waffen zu führen16.

Bunjevci, koji su se nastanili u Subotici, željeli su mirnije dane. Zauzeli su mjesta: Segedin, Suboticu, Baju i zemljišta, što im je dvor odredio, bavili su se seljačkim poslovima da prehrane svoju teško napaćenu obitelj.

Ovaj mirniji život nije potrajao dugo. Oni su proveli 57 godina u ratovima protiv Turaka, braneći i čuvajući svoju novu domovinu. Poslije oslobađanja Budima (1686.) Turci su se u najvećem neredu povlačili prema jugu. Putem su robili, palili i ubijali. Mnogi su napustili Suboticu i skrivali se u ludoškim ritovima ili po zemunicama u Bajmoku i Miljkutu, ( - et fecerunt sibi latibula et subterraneas cryptas -.) Jedini su im dušobrižnici bili franjevci iz segedinskoga samostana Salvatorijanske provincije. Naročito su se istakli: o. Luka, o. Rajmundo i o. Aleksandar. O njima je pripovijedala Jelena Vojnić, starica od 80 godina, majka Stjepana Vojnića, da su u najvećoj pogibelji života i najžešćoj tegobi savjesno vršili svoje dušobrižničke dužnosti17.

Po pričanju starice Jelene Vojnić zapisao je kroničar franjevačkog samostana u Subotici (počeo je, naime, pisati historiju 1751. god.) da je naš narod sa svojim dušobrižnicima živio po ludoškim ritovima punih 12 godina. Ovdje je bio logor, i ljudi, koji su bili za oružje, osigurali su ga jarkom i visokim nasipom. Ovdje na sigurnijem mjestu smjestili su žene, djecu, starce i svoje sitno blago, a oni su na nasipu čuvali stražu. Ali ih iznenadi jedna četa Tekelijeve vojske koja je bila poražena od carske vojske kod Segedina. Navali na logor, stražu potuče i blago zabrobi. Koji su se mogli spasiti, sakrili su se u ludoškom ritu. U noći su samo bojažljivo izlazili iz rita, kad su sušili odijelo, pokrivajući za to vrijeme svoje tijelo pregačom koju su opleli od trske. (Hi nuda sua corpora diversis relictis floceis consartis obtegebant). Tražili su svoje, ali ih nigdje nijesu našli. U tom bijednom stanju nijesu imali hrane. Hranili su se korijenjem. Čim bi svanjivalo, opet su se sakrili u ritu. U toj velikoj bijedi i dušobrižnici su bili s njima, tješili ih i hrabrili da ustraju18.

Kad su Turci stigli u Suboticu, nijesu našli bijedne raje da joj se osvete. Od svojih su zarobljenika doznali da se narod skriva u ludoškim ritovima. Pošli su, zato, da ih zarobe. Koga su našli izvan skrovišta, ili su ga ubili ili odveli u ropstvo. Služili su se i varkom da izmame mlade žene i djevojke. Stali bi u zasjedu i na hrvatskom jeziku vikali: "Kate, Bare, Mare! Otišao je prokleti neprijatelj, onaj poganin. Dođite i ništa se ne bojte!" Kada su na taj glas neuke žene i djevojke izišle iz rita, ugrabili su ih i odveli u ropstvo. Tako su zarobili dvije mlade Algaševićeve, od kojih je jedna bila sestra majke senatora Josipa Jaramazovića, iz familije Sučićeve, i rođakinja Šimuna Antunovića, sindika franjevačkog samostana. Mnoge su druge još zarobili, ali im se imena nijesu sačuvala19.

Živeći u vječitom strahu, naši su na nagovor franjevaca jedne noći pregazili ludošku vodu i pobjegli u Segedin k svojima. U franjevačkom samostanu našli su utočište. Kad su Turci 1697. god. bili istjerani, i cijela Bačka bila oslobođena, neki su ostali u Segedinu i nastanili se u tzv. Palanci. Naš narod (populus Dalmaticus) vratio se 1698. god. u Suboticu, gdje je našao svoje kućice porušene. Ostala je samo tvrđava, što se po narodnu zvala kula (- quod vulgo Kulla apellatum est - ). Narod je zauzeo svoja stara mjesta, a plemići se opet nastane u kuli20.

Narod je sada živio kratko vrijeme u miru i počeo se baviti zemljoradnjom i stočarstvom. Franjevci su u kuli uredili kapelicu. Dušobrižnici su bili franjevci koji su govorili -slavenskim« (slovačkim) jezikom koji je sličan dalmatinskom «qui linguam Slavonicam affinem Dalmaticae loquntur21".

Ovaj miran život opet nije potrajao dugo. Turci su još uvijek imali u rukama Petrovaradin i cijeli Banat, odakle su dolazili u Bačku, gdje su ubijali bijednu raju, robili i palili. Najednom puče glas: Idu Turci! Narod je opet ostavio svoje domove i sa o. Aleksandrom pobjegao u jankovačku šumu, koju su prozvali "Racza", hrastovom, po pričanju jedne starice. Ona je, naime, u šumi zaostala i zalutala. Od straha od neprijatelja i divljih zvijeri popela se na jedan visoki hrast, gdje je provela cijelu noć. Ujutro oprezno siđe sa hrasta i pođe da traži svoje. Po ovom hrastu prozvali su ovu šumu "Rackom šumom". U ovoj šumi proveo je naš narod (natio Dalmatica) šest nedjelja. Kada se vratio u Suboticu, opet je bilo sve porušeno i spaljeno osim kule. Narod se smjestio u zemunice. Nije gradio sebi kućice, jer se bojao Turaka. I nije se prevario u ovoj kobnoj slutnji. Dođe jedna četa Turaka, pohvata nekoliko mladih žena i odvede u sužanjstvo. Ova sudbina snađe i mladu ženu Milije Sučićevog. Kako se ona ni poslije sedam godina nije vratila, Milija se po drugi put oženio sa Katom Diniška Bojaković, drukčije Bijakovićevom, sestrom somborskog kapetana. Ona mu rodi sina Luku, kasnije hrabrog i junačkog subotičkog kapetana, oca loze Sučićeve, koja je imala nadimak "Lukin". Sve se ovo dogodilo oko 1692. godine, kako piše kroničar franjevačkog samostana u Subotici22.

Naš narod, oslobodivši se zvjerstva Turaka, trpio je poslije mnogo od okrutnih četa Tekelijeve vojske. U tom zvjerstvu naročito se istakao kapetan Virag, koji je sa svojom četom, dok su naši ljudi, koji su bili sposobni za oružje, bili kod Slankamena i na francuskoj granici, 1693. god. sasjekao do 30 ljudi. Kad su njegove čete otišle iz Subotice, narod ih je sutradan sahranio, ali ne u zajedničkom groblju, nego iz straha pred neprijateljem na istom mjestu gdje su poubijani. Tu je sada kapelica sv. Roka, koja je trudom franjevaca sagrađena23.

Narod se jedva smirio poslije ovoga krvoprolića, kada su opet stizali glasovi da se neprijateljska vojska približava od Sente. Zato su mnogi 1695. god. pobjegli iz Subotice u Baju, gdje su prešli Dunav da u obližnjim šumama spase svoj život. Kada su čuli da je ova vijest neistinita, vratili su se poslije nedjelju dana u Suboticu24.

Bunjevci i Šokci poslije velike seobe, osim već poznatih gradova, naselili su i mnoga mjesta u Bačkoj, Baranji i u županijama uzduž Dunava sve do Budima. U zemaljskom opisu Baranjske županije iz 1696. god. nalazimo mnoga sela, u kojima su stanovnici Bunjevci i Šokci (Iliri) kao što su Kublin sa imenima: Jurica, Radiša, Vidak; Nemeti: Bošnjak, Šimić, Matić, Lomić, Stimanović, Lukačević; Mosgo: Žuvić, Lučić, Bošnjak, Sučić, Maćašović; Poča: Bošnjak, Bošković; Kašad: Kopanlija, Rišitar, Kovačević, Marašević. Ban: Bošnjak, Sriemac, Bačvanin; Kišfalu: Bošnjak, Šokac; Draž: Jusin, Starac, Jančić; Marok: Balatinec, Jurović, Tersić; Isip: Dugi, Ćurčija, Starac. - Osim ovih mjesta, gdje su naznačena i imena "ilirskih" stanovnika, kao bunjevačka i šokačka mjesta označuje se još: Vilanj, Branjin Vrh, Luč, Lipa, Baljok, Szekcsu, Bataszek, Demirkapa, Pecsvarad, Šumberok, Nadašd, Bekefa, Kodas, Kublin, Hajmaš i dr.25.

Fra Grgur Čevapović navodi da su u to doba bile ove župe kao bunjevačke i šokačke: Budim, Sveti Andrija, Torok-Balint, Tukulja, Hanžabeg, Erčin, Perkata, Feldvar, Cepel, Mohač, Szekcso, Bataszek, Szekszard, Tolna, Pakš, Meš, Sebin, Baja, Subotica, Almaš, Kaćmar, St. Ivan, Čavolj, Gara, Bikić, Boršod, Vaškut, Sandur, Gakov, Čikuzda, Dušnok, Bač, Sombor, Militić, Sonta, Santova, Kolut, Temišvar, Vršac, Karaševo, Radna, Freidorf, Lipa i Genua26.

Poslije Karlovačkog mira 1699. godine cijela se Bačka oslobodila Turaka, dok je Banat i dalje ostao u njihovim rukama. Da bi se zaštitilo stanovništvo od napadaja Turaka na granici, osnovana je još 1697. god. potiska i tamiška vojna krajina. Vojničku dužnost vršila je narodna milicija, koja je utvrdila granicu šančevima (fossata). Subotica, kao glavno mjesto potiske granice, imala je dva opkopa (vallum). Prvi je bio oko kule i zvao se nutarnjim, a drugi se protezao do mjesta, gdje je danas grčko-istočna crkva, i zvao se vanjski opkop. Oba ova opkopa bila su opkoljena velikim barama, od kojih se jedna raširila sve do segedinskog puta. Tu je bio nasip načinjen od ruševina gradskih, a zvao se -Fratarski most". Druga bara se širila onim dijelom grada, koji se zove "Mlaka27".

Kraljevska komisija tom prilikom potvrdila je za prvog kapetana Subotice Luku Sučića, (do 1714. god.), odlučnog muža i hrabrog ratnika ("vir eximius et famosus bellator"). Imao je dugačku i sijedu bradu, koju bi o boju prebacio preko ramena da mu ne smeta. Pogled mu je bi strašan, pa je zadavao strah neprijatelju.

Ipak je bio dobričina i pun ljubavi i štovanja prema franjevcima. Njemu su bili dodijeljeni časnici i familija: Marčetić, Kaić i Vujavić. Oni su svi stanovali u kuli u najljepšem miru i slozi ("omnes in castello habitabant in summa pace, ac concordia")28.

Naš narod (populus hic Dalmaticus) počevši od 1693. god., a naročito kad se osnovala narodna milicija, u lijepom je miru živio pod zaštitom samoga vladara ("circiter octo annis in summa pace ac tranquilitate temporum vivebat")29.

Ovaj miran život opet nije potrajao dugo. God. 1702. Franjo Rakoci, erdeljski knez, digao je bunu protiv kralja. Naš narod nije se priključio ovim pobunjenicima, već je, vjeran svome obećanju, ustrajao uz kralja. Ali ne mogavši se oduprijeti mnogo jačoj sili, naš narod ("gens nostra Dalmatica") morao se ukloniti od obijesti ovih četa. Mnogi su zato otišli u Petrovaradin i sklonili se u jakoj tvrđavi, gdje su stanovali punih sedam godina. Franjevci nijesu ni za jedan čas ostavili Bunjevce, nego su ih slijedili i u progonstvo kao vjerni njihovi pastiri. S njima je pošao o. Josip Kovač, koga je zamijenio o. Jerko Guganović, rodom Bunjevac ("Dalmata de natione nostra"). — Njega su zvali "Ludaši" jer se tamo rodio još u burno tursko vrijeme. ("Ita dictus a Ludass praedio, in quo tempore disturbis Turcicis natus erat, alias de domo Guganovics oriundus".)

Kad su se Bunjevci sa o. Jerkom vratili iz Petrovaradina u Suboticu, našli su svoje domove pored kule opet razrušene i spaljene30.

U Rakocijevoj buni vojnici su učinili mnoga nedjela i u Segedinu. Neki vojnik, kalvinske vjere stao je pred crkvena vrata i kad je ugledao kip bl. Gospe vikne: "Ženo, daj kruha!" Zatim opali pušku i kipu odlomi ruku. Ali u taj čas tane odskoči i njega ubije31.

Poslije krvavih ratova dođe druga nevolja. God. 1709. harala je kolera, pa je mnogo naroda izumrlo. O. Josip Kovač i o. Jerko Guganović revno su pohađali bolesnike dijeleći im svete sakramente32.

God. 1715. po naređenju grofa Herbersteina obavljen je popis pučanstva u šančevima (fossata), u kojim nalazimo samo naša bunjevačka imena: U Subotici kapetan je bio Ilija Sučić (od 1714. do 1724.). U konjaničkoj četi bili su: Marko Marčetić, vođa, Grgo Marčetić, barjaktar, Stipan Cvijan, stražmeštar, Miško Vugavić, učeni pisar (bilježnik). Zatim kaplari: Mate Guganović, Petar Celasović, Petar Partić, Bariša Dolić, Jakov Matković, Periša Jurić. Konjanici: Nikola Kupanović, Vidak Baić, Ilija Evetović, Ivan Vojnić, Franjo Stankić, Pavel Vuković, Josip Tumbasović, Matiša Sudarović, Gajo Skenderović, Luka Malogurović, Petar Ivković, Jerko Ćović, Ilija Rudić i dr. Cijela četa imala je 100 konjanika.

U pješadijskoj četi bili su: Nikola Matković, vođa, Tadija Kovač, stražmeštar i Stipan Antunović, učeni pisar. Zatim kaplari: Marin Rego, Petar Heijduk, Ilija Kasapin, Matija Dželat, Ilija Vojnik, Antun Čiporovac, Staniša Melanković, Butko Budić, Mate Kombajac, Vuk Čović, Jurisav Gigidić. - Pješaci: Mišo Vukmanović, Cvejo Tikvić, Matko Kobilović, Marcika Bibić, Franjo Ćoić, Jakov Beslaga, Ilija Malogurović, Stipan Ćurčija, Matija Kovačović, Andrija Katanić, Nikola Čilić, Stipan Budanović Boda Marčetić, Petar Sokićić, Matija Buljovćić i dr.

U Somborskom šancu u prvoj konjaničkoj satniji: Grof Ivan Branković, kapetan, Lovre Basić, potkapetan, Matko Marković, vođa, Marcika Bošnjaković, barjaktar, Miško Pletiković, stražmeštar. U drugoj konjaničkoj satniji: Ilija Sedoglavić, vođa, Ivan Mandić, kaplar. U prvoj pješadijskoj četi: Josip Čurčić, kaplar.

U drugoj pješadijskoj četi: Marko Vidaković, barjaktar, Jurica Ferenčović, stražmestar, Mato Bošnjaković kaplar33.

Po istom popisu nalazimo ova "ilirska" imena u pojedinim mjestima: u Baču: Palković, Bošnjak, Janković i Matušev. - U Kaćmaru: Mamuršić, Poljaković, Krekić, Kulunčić, Išpanović, Zelić i Štrangulović. - U Boršodu i Jankovcu: Pandžić, Perčić, Mamužić, Ivanković, Bundić, Lugin, Bedžula. - U Aljmašu: Jakov Rudić, Tumbasović, Mijat Piuk, Bošnjak, Sekula Mijan. - U Kolutu: Benić, Borilonović, Orsolić, Blesić. - U Baji: Bogišić, Baraković, Vidak, Ciganović, Pavalović, Babić, Guganović, Dević, Berlić, Bilinović, Kmetović, Knežević, Jasenović, Jerković, Stipan Latinović, Knez, Jakov Pilasanović, Matiša Čović. - Kao čisto bunjevačka mjesta spominju se još: Futok i Kara. U nekim selima pak stanuju Bunjevci i Šokci izmiješani sa Srbima. Takva su sela: Begeč, Petrovac, Gložan, Kucura, Parabuć, Gajdorba, Parag, Krstur, Tovarišova, Obrovac, Lovrenec, Novo Selo, Ker, Vajska, Bođan, Plavna, Karabukova, Doroslav, Sonta, Bogojevo, Sombor, Monoštor i Bučinovac34.

U zemaljskom opisu u Bačkoj nalazimo ova bunjevačka i šokačka imena u ovim selima: god. 1723. u Baču: Bačlia, Mali, Filipović. - God. 1726. u Plavni: Kaplarov i Kuruc. - God. 1727. u Monoštoru: Andrija Janić, Martin Jerković, Andrija Blažev, Marko Paleč, Martin Kovač, Pava Vinko, Simon Pošta, Mijo Balmaković, Toma Vidakov, Ilija Sušić, Mirko Pavošev, Josa Pejakov. - U Beregu: Marko Tercin, Gorjanac, Daražac, Filipović. - U Santovu: Marko Kolar, Ivan Lepokatić, Kovačević, Kovač i Bosin. - U Dautovu: Stipan Sagorčin, Gruševac. - U Baraćki: Kolar, Jankovčanin,Tatić, Sivković. - U Kupusini: Dombovac, Runavac. -U Karavukovu: Bošnjak35.

U Subotici od 1724. do 1743. god. bio je kapetan Jakov Sučić. U pješadijskoj četi od 1724. do 1734. god. bili su ovi časnici: Luka Vojnić, poručnik, Đurko Peić, vigil. magister, Đurko Šokćić, trubač, zatim kaplari: Jakov Ćakić, Grga Čizmedžija, Jokan Jurić i Đurko Marčetić i 100 vojnika: Juriša Rudić, Toma Tankorepov, Fabijan Baić, Bariša Dubočanec, Nikola Ivandekić, Josip Suić, Ivko Marcikin i dr36.

God. 1734. prilikom pregleda na Slavi u konjičkoj četi, koja je pod komandom kapetana Jakova Sučića pošla u Šlesku, bili su ovi časnici: Antun Vidaković, poručnik, Stjepan Cvijanović, zastavnik, Nikola Kuntić, stražameštar, zatim obrtnici: Miško Vujavić, Ivan Filipović i Pavao Vuković, kaplari: Josip Guganović, Matija Matković i Vidak Baić. Četa je imala 84 konjanika37.

God. 1737. u popisu subotičkog šanca čitamo ova imena: Antun Vidaković, poručnik, Stipe Cvijanov, zastavnik, Stipan Vojnić, zastavnik, Nikola Kuntić, vigil. magister, Tomo Rudić, furir, Stipan Antunović, furir. Zatim kaplari: Matija Matković, Martin Čović, Vidak Baić, Đurko Puzić, Jakov Ćakić i još 324 vojnika38.

God. 1738. jedna četa milicije ratovala je u Bosni. Kada je ova četa kod Šapca navalila na Turke, zarobljen je Pavao Skenderović iz Subotice. Njega su Turci odveli u Zvornik na robiju. Poslije ga puste kući da za mjesec dana sakupi otkupninu za sebe i svoje drugove39.

 

 

Bilješke

1 E. Pavić Ramus vindantis olivae, str. 35.-36., 300.
2 Fra M. Batinić Ibidem, str. 150.-151.
3 E. Pavić Ramus inndantis olivae, str. 36.
4 Fra Mijo Vjenccslav Batinić Djeloi/anje franjevaca u Bosni t Hercegovinu sv. II.. Zagreb 1883., sir. 178.-179.
5 Ivanyi Szabadka t6ortenete% sv. I., str. 87.-88. - Hofkrat 1687. Protoc. cxp. fol. 573
sept No. 43.
6 Antunović Razfmiva, str. 95.
7 P. Ferdinand Kaizcr Cathulogus Provinctae s. Joatuns a Capistrano, Budimpešta 1896., str. 6.
8 Dr. Karacsonvi Janos Szent Ferencz rendjenek turtenete Magfjarorszćtgon, Budimpešta 1924., sv. II.. str. 355.-356.
- Fermcndžin Ada Bosnae, str. 537.-538.
9 B. Pavić Ramus viridantts olutie, str. 231.
10 Fra Mijo Batinić Djelovanje franj<jvacat sv. II., str. 176. 1 1 Ivan Evctović Reszletek liacs multjaboi str. 1 I.-12.
12 Emil Laszowski Gorski Kotar i Vinodol Zagreb
1923., str. 280.-281.
13 Antunović Rozf)rava, str. 96.
14 Historici Domus Szobatkae Ordmis FF. Minorum 1692., str. 9.
15 Ivanvi Szabadka tOrtenete, sv. I., str. 88. - Hofkrat 1687. Prot. reg. Tulio 400. No. 11
16 Ivanvi: Ibidem, str. 88. - Hofkrat 1687. Pr
ot. cxp. folio 573. No. 43.
17 Historici Domus, Subotica, 1692., str. 6.
18 Historia I Tomus. str. 6.-8.
19 Historia Domus, str. 8.
20 Historia Domus, str. 8.-9.
21 Historia Domus. str. 11.-12.
22 Histona Domus, str. 13.
23 Histona Domus, str. 14.
24 fotdem
.
25 Antunović Rszpraua, str. 65.-66.
26 Ćevapović Catalogus obsert/atiorus Mtnorum l*roxnnciae S. Joanms a Capistrano, Budim 1823., str. 129.
27 Histona Domus, str. 14.-15.
28 Historta Domus, str. 15.
29 Htstona Domus, str. 16.
30 Htstona Domus. sv. 1.,
str. 18.-19.
31 Antunović Razprava, str. 97. - I list Domus Corw. Szeged P. P. Francise.
32 Htstona Domus, sv. I., str. 22.
33 Antunović Rasprava, str. 102.-11 1.
34 Antunović Razprava, sir. 1 12.
35 Antunović Razprava, str. 62.-63.
36 Gradski arhiv u Subo
tici, sv. I., br. 7.
37 lvanyi Szabadka tdrienete, Sv. II. Dokumenta, br. 13. - Arhiv županije Bačke.
38 Gradski Arhiv u Subotici, sv. I., br. 7.
39 Ivanyi Szabadka törtenete, sv. I., str. 125.
 

áúéèóüëäö§

 

 

Dr. Matija Evetović – biografija
Subotica, 19. srpnja 2002. Milovan Miković

Dr. Matija Evetović rođen je u Bačkom Aljmašu, 24. veljače 1894. godine, a na samom izmaku 19. stoljeća (1898. godine) obitelj Evetović preseljava se u Suboticu gdje Matija pohađa pučku školu i šest razreda gimnazije, a zatim poput mnogih svojih sunarodnjaka nastavlja školovanje u Travniku gdje svršava sedmi i osmi razred s maturom. Studij na Filozofskom fakultetu svršio je u Zagrebu 1921. godine gdje je obranio i doktorsku disertaciju 31. siječnja 1923. godine. Umro je u Subotici 2. srpnja 1972.

Kulturna povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata što ju je napisao dr. Matija Evetović, djelo koje po svom obujmu i obuhvatu spada među najznačajnije radove o Hrvatima u Podunavlju do današnjeg je dana ostalo u rukopisu. Više je razloga tomu pridonijelo. Pisanje svog najobimnijeg djela Evetović je priveo kraju 1940. godine kada je javnost potpuno zaokupljena žestokim obračunima na domaćoj političkoj sceni i izvjesnošću uplitanja i ovog podneblja u ratni vrtlog koji je do tada već zahvatio značajan dio europskog kontinenta. Kada je Drugi svjetski rat priveden kraju dr. Matija Evetović imenovan je ravnateljem muške gimnazije u Subotici, a od 1948. godine pročelnik je Gradskog muzeja, potpuno predan uspostavi novoosnovane institucije u kulturi grada, u kojoj ostaje do odlaska u mirovinu 1. siječnja 1953. godine.

Poratne prilike ispočetka su, činilo se, pogodovale Hrvatima s ove strane Dunava, osnivaju se brojne hrvatske udruge, u školama hrvatska odjeljenja, a od 26. kolovoza 1945. izlazi dnevni list Hrvatska riječ. Narodna skupština AP Vojvodine 19. rujna 1945. donosi odluku da se u Subotici pokrene Hrvatsko narodno kazalište, a za prvog ravnatelja postavljen je Lajčo Lendvaji. Već 28. listopada 1945. premijerno je izvedena historijska drama Mirka Bogovića Matija Gubec u režiji Branka Špoljara. Subotičko Hrvatsko narodno kazalište već 1. siječnja 1951. godine spaja se s ovdašnjim Magyar Népszínház-om u dvije drame (Srpskohrvatsku i Mađarsku) Narodnog pozorišta-Népszínház, uz osnutak Muzičke grane s baletom u kojoj je za samo tri i pol sezone izvedena čak 21 premijera nakon čega je naprasnom odlukom ukinuta tada već Opera s baletom. Vlasti više ne kriju namjeru sustavnog zatiranja svih hrvatskih udruga u ovom podneblju što će vrhuniti tijekom 1956. ukidanjem hrvatskih odjeljenja u školama i preimenovanjem (u to vrijeme već samo tjednika) Hrvatske riječi u Subotičke novine. Do tada su već mnogi ugledni Hrvati bili uhićeni, osuđeni i upućeni na izdržavanje zatvorskih kazni, uglavnom intelektualci i ugledne ličnosti građanske provenijencije, osobito imućni ljudi i oni koji su između dva rata bili stranački angažirani ili su sudjelovali u radu institucija pod okriljem Crkve.

U takvim uvjetima nije se ni moglo dogoditi tiskanje Kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata dr. Matije Evetovića, koji je između dva rata bio gimnazijski profesor (1922.-1926), jedno vrijeme dogradonačelnik Subotice (1926.-1928), a zatim savjetnik Kulturno-socijalnog odjela Subotice sve do 12. travnja 1941. godine. Pogotovu što je pored radova objavljenih u Književnom severu, Klasju naših ravni, Subotičkim novinama i Danici za Hrvatsku enciklopediju napisao tekstove Bunjevačko narječje, Bunjevačko školstvo, Ime Bunjevac, Vjerske i crkvene prilike. Ove enciklopedijske odrednice uistinu su sažetak Evetovićevih istraživanja i znanstvene spoznaje do koje dolazi tijekom prikupljanja i izučavanja građe za pisanje Kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata.

Sve to je i razlog što je dr. Matija Evetović javnosti bio poznat uglavnom po tekstovima objavljenim u periodici i prema obimnoj monografiji Život i rad biskupa Ivana Antunovića, narodnog preporoditelja (Subotica, 1935.) te monografiji Život i rad Paje Kujundžića (Subotičke novine, godište XXI.-XXII. od broja 36., 6. rujna 1940. do broja 14., 4. travnja 1941. godine).

Pišući Kulturnu povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata dr. Matija Evetović se pridržavao mahom Broz-Boranićevih pravopisnih pravila i jezičnih navika važećih u vrijeme nastanka djela. Budući da je sadašnji hrvatski pravopis po svojoj naravi fonološko-morfonološki kako ističu njegovi autori Stjepan Babić-Božidar Finka-Milan Moguš (V: Predgovor četvrtom izdanju, Zagreb, 1996. str. XI.) pripremajući ovo djelo za tisak prof. Bela Gabrić (1925.-2001), mr. Josip Buljovčić (1932.-2001) i potpisnik ovih redaka su se suglasili da se u interesu očuvanja autorstva u što manjoj mjeri upliću u rukopis što smo ga od Evetovića baštinili. Ovo se odnosi i na upotrebu velikih i malih slova, zatim na pisanje riječi iz drugih jezika, na sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, a pogotovu na razgođe (tuđicom interpunkciju). Nešto manje na pravopisne znakove, kratice i katkada posebne tipove slova za označivanje rečeničnog naglaska ili isticanje pojedinih dijelova, a katkada i cijele rečenice. Najviše dvoumica potakla je Evetovićeva upotreba zareza u rastavljanju teksta na rečenice i njezine dijelove, a kako često o samom zarezu zavisi značenje držali smo se naputka iz navedenog pravopisa prema kojem je ispravno razumijevanje napisanoga najvažniji kriterij u pisanju. Kad je tako, onda se u takvim rečenicama mora staviti (u našem slučaju ostaviti) bez obzira na druga pravila (n. djelo, str. 92).