Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

This is the html version of the file http://www.ffzg.hr/fonet/skaric/skaric-kakav_pravopis.pdf.

 

I. Škarić:

Kakav pravopis (između fonetike i fonologie)

UDK 811.163.42'35 81'35

Izvorni znanstveni rad - studija

Ivo Škarić Filozofski fakultet, Zagreb Hrvatska

KAKAV PRAVOPIS
(IZMEĐU FONETIKE I FONOLOGIE*)

 

SAŽETAK

U članku se teorijski raspravlja o razlici između glasnika i fonema te zaključuje da bitna razlika nije u širini pojma ili stupnju apstraktnosti tih entiteta nego u tome što je glasnik univerzalni govorni entitet, a fonem mentalni specifično jezični entitet. Zbog toga su u svakom jeziku razlike između fonetske i fonološke transkripcije znatne, čak i kad je uporabljana široka fonetska transkripcija.

Za postojeći se hrvatski pravopis tvrdi da on dobrim dijelom slijedi načeolo fonološke transkripcije, ali da ima podosta i od fonetskoga, pa ponešto i od etimološkoga načina pisanja. Smatra se, a na temelju mjerenja, da bi bilo bolje za čitanje, pisanje i učenje kad bi pravopis bio dosljedan, tj. u slučaju hrvatskoga pravopisa dosljedno fonološki.

Način pisanja kroz stoljeća hrvatske pismenosti daju dovoljno indicija za tezu da se u doba prije prvoga službenog pravopisa 1892. intuitivno pisalo dosljednije fonološki nego što je to danas propisano.

Pledira se za promjene u hrvatskom pravopisu. Intervenirati bi trebalo u jednoznačnom pisanju fonema, kojih ima 29 (bez /ć/, /dž/ i /ije/, a sa slogovnim ŗ), i u nemalom broju reinterpretacija fonemskih postava u riječima.

Najčešća je uklanjanje slova j u međusamoglasničkim položajima sa i i e, a gdje nije morfemski motiviran nego je nefonemski prozodijski glasnik (npr.kemia, gloria umjesto kemija, glorija) te ispravljanje mnoštva fonetskih zapisanih asimilacija koje nisu fonemske (npr. otpadci, svjedočba, predpovjesni, izčitati, poputbina umjesto otpaci, svjedodžba, pretpovijesni, iščitati, popudbina). Refleks dugoga staroga jata interpretira se kao dvofonem /je/ jednako kao i kratkoga jata, pa bi ih trebalo jednako i pisati (cvjet, cvjetni, ljep, ljepši). Predlaže se pisanje slogovnoga r posebnim znakom ŗ …

Ključne riječi: pravopis, hrvatski jezik

* Ovaj je tekst napisan dosljedno fonološkim pravopisom da bi se demonstrirao način pisanja za koji se autor zalaže

 

 

KAKAV PRAVOPIS

Kakav je hŗvatski pravopis sada, kakav je bio i kada kakav, kakav če biti ili kakav bi trebao biti sutra – sve su to pitanja na koja se mogu čuti najrazličitiji stručni i nestručni odgovori. Gornji naslov daje mogučnost i da se klikne “Kakav divan pravopis imamo !”, ali se može izgovoriti sa zgražanjem “Kakav nevaljao pravopis !”. Intonacia može biti i takva da sva pravopisna pitanja i sudove o njemu omalovaži u smislu “Pusti pravopis – primimo se pametnijega posla!”.

Simbolična vrjednost pravopisa

Ako se pozornost usmjeri u simboličnu, iracionalnu vrjednost pravopisa, uzevši mu grafiski i ortografski sastojak zajedno, vidjet čemo da mu ona ispunjava pretežit dio njegova značaja i da nam umni razlozi često tek prikrivaju tu iracionalnost. Prisjetimo se samo značaja naše glagolice, pa posebno još uglate glagolice, usporedno čirilice i bosančice te postupne prevage latinice u hŗvatskoj pismenosti! što sve nije izzračilo iz Gajeve reforme, potom iz tzv. Bečkog dogovora iz 1850. kojim se ugovaralo pisanje refleksa starog jata, pisanja slova h, i slogovnoga r. A godina 1892., u kojoj se pojavio prvi pravi cjeloviti Hrvatski pravopis Ivana Broza, usvjestila se kao godina početka hŗvatske pravopismenosti. I poslije su se mnoge društvene suprotnosti između dvaju svjetskih ratova ukŗštavale simbolima Boranićevih i Belićevih pravopisa. Korienski pravopis iz doba NDH-a mnogima je obilježen tom povješču i tom ideologiom. Potom je ideologia bratstva-jedinstva razvila zastavu novosadskog pravopisnog dogovora. Sljedio je povjesno prerani pokušaj obŗtanja trobojničinih boja “londoncem”. Pravopisna je simbolika tako močna da rječ “čirilica” može ponekad prekriti cjelo značenje sŗpskog jezika i sŗpske kulture, a rječ “latinica” može označiti cjeli hŗvatski jezik i kulturu.

Unutar samo jedne grafie, latinice, zagovaranje pravopisnih načela kao što su fonološko (prije označavano kao fonetsko) i morfonološko (prije nazivano etimološkim ili korjenskim), može dobivati debele ideološke premaze. Vŗlo je visoko pretkazljivo da če naši politički mentalni sklopovi ljevo od centra naginjati više prema, kako se kaže, fonetskom načelu, a oni desno od centra više prema korjenskom, kažu, načelu. Uzroke je toga teško ugledati sve, a pogotovo se može lako grješiti u redanju prema važnosti. Fonetički se konotaciski sklop može izvoditi iz romantičarskog narodnjaštva, posebno onog V. S. Karadžića koji po selima skuplja i na sluh bilježi narodne pjesme i priče. Fonetsko je načelo ljevičarsko možda i zato što je, kao internacionala, univerzalno – za sve jezike jednako. Ono je i populističko jer ima zamku lakoga masovnoga početnoga opismenjavanja. Ono nosi poruku tvarnosti, materialističnosti, neidealističnosti. Fonetsko načelo raskida s knjiškošču, s prošlošču. Etimološko načelo, naprotiv odgovara ljudima konzervativnije svjesti koji više dŗže do tradicie, do knjige, do elitizma. U nas se etimologiziranje jače vezuje još uz hŗvatstvo, uz ponos na dugu tradiciu pismenosti, a fonetiziranje na spregu sa sŗpskim jezikom i kulturom. Fonetska strana predbacuje etimološkoj ustaštvo “korienskog pravopisa”, a u obŗnutom se smjeru sumnjiči za jugonostalgičnost. Sve u svemu, svi svoj pravopis dŗže kao svetinju. Taj osječaj pravopisa svetinje stalno če lebdjeti i tjekom ove rasprave.

S tim teškim kamenom o vratu sljepih strasti koje me motre uranjam u more pravopisnih problema s nadom da mi ne če nestati čvŗsta dna pod nogama. Pŗvi greben na koji sigurno stajem rješenost je da ostanem na temi hŗvatskog pravopisa i da ne govorim ništa za pravopise drugih jezika. Očekujem da me se ne če odatle izguravati spočitavanjem da previše zastupam hŗvatski pogled na pravopis, jer če o njemu jedino i biti rječi.

Fonetika i fonologia

Kako više nema grafiskih nedoumica latinica i/li čirilica i kako su hitro uklonjene slovne poteškoče s diakritičkim znacima na računalima, hŗvatskom pravopisu kao grafii i ortografii preostaje tek lagan posao sitnog dotjerivanja po polju koje je preostalo neraščiščeno do kraja nakon velikoga i dugotrajnoga rata “etimologičara” i “fonetičara" tjekom devetnaestoga stolječa, a s nastavkom čarka tih istih na rubovima ratišta sporadično kroz cjelo iduče stolječe sve do danas. Sŗljati u te čarke ne određujuči točno pojmove i položaje bilo bi kao gŗlom u jagode.

Više od jednoga stolječa je potrošeno u znanosti na razgraničavanju i raščiščavanju pojmova kao što su fonetika i fonologia, glasnik i fonem, morfem i slog, govorna i jezična rječ, a sve je to obavljeno više-manje traljavo i umjesto jasno određenih pojmova ostavljene su nam jasno određene škole – kazanjske, praške, pariške, hardvardske, moskovske, petrogradske. Znanstvenici su, što je i razumljivo, u pŗvom redu gledali kroz svoj jezik, ili još i gore – kroz mnoštvo jezičnih povŗšina, ili pak kroz svoj znanstvenički interes. U engleskom, francuskom i ruskom, primjerice, najvažnije je bilo odrediti kako se nešto napisano izgovara, a ne kakva je rječ u pomisli. U “misionarskim” istraživanjima egzotičnih jezika važno je bilo ugrubo (široko) zabilježiti kako se ti jezici čuju da bi ih se moglo uspoređivati s drugim jezicima ili dialektima u sadašnosti i u prošlosti. Pri tome nije bilo važno ulaziti u izgovorne potankosti, u ono što se notira “fonetskom” uskom transkripciom, niti je toj komparativističkoj strukturalističkoj kombinatorici ičem trebao mentalistički jezični doživljaj "urođenika”.

Pravopisna načela Da bismo o hŗvatskom pravopisu mogli nešto određenije suditi, pa i nešto za njega preporučiti, moramo od početka tvŗdo, pa makaŗi po svome, dosljedno odrediti pojmove glasnika, fonema, morfema i rječi te sljedbeno pojmove fonetskoga, fonološkoga, morfonološkoga i etimološkoga pravopisa. (Tim načelima D. Brozović (2001) dodaje još tri: historisko, arbitrarno i ideografsko.)

Pojam glasnika

Fonetskim se načelom grafemima pišu jedan do drugoga glasnici kako se redaju u jednoj govornoj rječi. Granice se između govornih rječi u pismu označavaju razmacima. Govorna se rječ, ili prozodiska, sastoji od niza slogova među kojima je jedan, i samo jedan, istaknut (naglašen). Glasnik je najmanji cjelovit hotimičan izgovoran pokret - odvojiv, ponovljiv, izostavljiv, dometljiv i zamjenjiv u cjelosti. Izgovoren znači da je izveden u rječi, koja ne može biti manja od jednoga sloga. On toj rječi daje određen prepoznatljiv oblik.

Glasnik ima isti identitet ako se opaža kao isti u apsolutnom smislu, a to znači ako mu osobine čuvaju isti opažljiv odnos prema antropološkim univerzaliama – prema anatomskom, fiziološkom, akustičkom, senzoričkom i senzo-motoričkom kibernetičkom ustroju. Oštrina kojom se razlikuju glasnici ovisi o oštrini opažajnog praga, koja je veča u onih koji imaju veče iskustvo u perceptivnom raščlanjivanju veče množine različitih idioma.

Najčešči je fonetski zapis onaj koji ugrubo razlikuje glasnike, a to znači onaj koji zanemaruje razlike manje od jednoga opažajnoga obilježja. Opažajno je obilježje onoliki kvantum razlike za koji se zna, ili se o njemu intuitivno tako misli, da barem u nekom jeziku može tvoriti razlikovno obilježje , tj. da ono samo može tvoriti posebnost lika rječi. Zapis glasnika do finoče jednoga opažajnoga obilježja predstavlja tzv. široku fonetsku transkripciu. Znakovi su za za tu univerzalnu transkripciu dogovoreni i nazivaju se IPA (International Phonetic Alphabet), a o njihovom se populariziranju i dotjerivanju brine IPA (International Phonetic Assosiation). Zbog lakoče pračenja ovdje čemo posegnuti za potrebnim IPA znakovima samo za glasnike za koje nemamo grafema u našoj uobičajenoj grafii. Konvencia je u znanosti da se fonetski zapis stavlja među uglate zagrade, a da se fonološki zapis stavlja između kosih zagrada, pa su te zagrade i znak na što se grafemi odnose – na glasnike ili na foneme, npr. [danas] označava nizove glasnika u izgovorenoj rječi, a /danas/ označava nizove fonema u jezičnoj rječi. Primjere praktične uporabe fonetske transkripcie označene uglatim zagradama nalazimo u rječnicima, npr. u Filipovićevom engleskom rječniku, gdje je u uglatim zagradama označen način izgovaranja.

Široka i uska transkripcia


Nerjetko se kaže da je široka transkripcia isto što i fonološka, što je netočno. Točno je samo da je široka transkripcia, kad se njome označavaju fonemi, dostatna za predstavljanje bilo kojeg fonemskog sustava. Naime, širokom se fonetskom transkripciom obilježava glasnički variabilitet dobiven kriterijem opažajnih obilježja. A opažajna su obilježja sva ona, i samo ona za koja znamo ili intuiramo da u bilo kojem drugom jeziku mogu biti i razlikovna, fonemska, tj. onaj minimalni kvant koji može jednu rječ razlikovati od druge rječi u tom jeziku ili od nerječi za taj jezik.

Za razliku od široke transkripcie, podjednako fonološke i fonetske, uska je transkripcia samo fonetska jer obilježava variabilitet koji je brojniji od onog obuhvačenog širokom transkripciom buduči da je kriterij sitnija razlika ispod praga uobičajene opažljivosti na pojedinim segmentima. Te se razlike mogu opaziti kao opča izgovorna značajka nekog idioma ili individualne dikcie, mogu se čuti kao izgovorni "akcent" ili se pak mogu izmjeriti instrumentima, ili o njima zaključivati posredno. Tako se palatografskim mjerenjem može utvŗditi da [n] u rječi dno ima izgovorno mjesto nešto više naprjed nego u rječi noga, da se [k] izgovara više naprjed u rječi kilo nego u rječi kuča; analizom zvuka može se utvŗditi da [l] u rječima slava i glava nije podjednako ozvučeno, jer je u slava u pŗvom djelu obezvučeno u dodiru s bezvučnim [s]. Može se također utvŗditi da je [l] u tlačiti labavijeg izgovora i krače nego u rječi lako, a prema ponašanju u govoru može se zaključiti da [p] u špaga i u pšenica nisu jednako čvŗsti jer u pšenica lako nestaje. Za sve te sitne nianse glasnika, uključujuči i one koje predstavljaju individualne izgovorne nedostatke – IPA ima također mnoštvo dodatnih znakova. Sve su te razlike sitne ne zato što bi one bile doista sitnije od onih opažajnih, dapače često su materialno i veče od tih, ali one nikad nisu takvi, ne toliki, kvanti koji mogu biti razlikovni. Te su sitne razlike važne za opis posebnosti izgovora nekog idioma. Pri izradi sintetičkokoga govora te su sitne pojedinosti važne da bi se sintetizirao što naravniji govor. U povjesti jezika iz tih se malih razlika mogu protumačiti kvantni preskoci.

Fonetski pravopis

Ni jedan se uporabljiv fonetski pravopis ne temelji na uskoj transkripcii jer bi od nestručnjaka takvo bilježenje bilo zbŗkano i za prjenos teksta nepotrebno. Kad se spominje fonetsko načelo u pravopisu, uvjek se podrazumjeva samo široka fonetska transkripcia.

Dosljedno fonetsko bilježenje predstavlja jednoznačnu transformaciu glasnik – grafem – glasnik, tj. takvo gdje svaki različit glasnik ima svoj poseban grafiski znak. Prema fonetskom načelu pisanja odvojeno se piše svaka govorna rječ, a ne svaka jezična rječ, što je također osobina tog pisanja. U fonetskom se pismu doista piše kako se govori. Navest ču niz primjera da nam bude posve jasno što se upravo izreklo. Evo ih: [stan] (za /stan/), [zima] (za /zima/), [znanje] (za /znanje/), [dobro] (za /dobro/), [išaosam] (za /išao//sam/), [daomugaje] (za /dao//mu//ga//je/), [usnazi] (za /u//snazi/), [nizašto] (za /ni//za//što/), [ijonda] (za /i//onda/), [kotkuče] (za /kod//kuče/), [istorbe] (za /iz//torbe/), [beščega] (za /bez//čega/), [ižđepa] (za /iz//đepa/), [iškole] (za /iz//škole/), [krošumu] (za /kroz//šumu/), [kodubrovnika] (za /kod//dubrovnika/), [otate] (za /od//tate/) , [boga] (za /bog//ga/), [daje] za (/da//je/), [bradbi] (za /brat//bi/), [sače] (za /sad//če/), [pašče] (za /past//če/), [radija], [bijo], [dvanajest], [otstupiti], [potekst], (za /podtekst/), [otčepiti], [gratski], [pozdiplomski], itd. Fonetskom bi se širokom transkripciom morala pisati tako jer, da parafraziram inače vŗlo nerazumnu parolu “jednom fonem, uvjek fonem” (Once a phonem always a phonem) na način koji ima smisla, tj. da je “jednom glasnik, uvjek glasnik”, ako je [š] u šuma, onda je [š] i u [beščega], jer se tako govori doista.

Iz primjera se može uvidjeti da sadašnji hŗvatski pravopis ne može biti označen kao fonetski jer se on razlikuje od fonetskog u objema važnim osobinama - u tome što ne piše govorne rječi spojeno i u tome što ne prati grafemima glasnike nimalo dosljedno. Starinski naziv fonetski za to kako se u nas piše dolazi od tuda što je u devetnaestom stolječu drukčije bila određena fonetika. Može se pretpostaviti da nitko, tko zna što je to, ne če nipošto zastupati fonetski pravopis ni sada ni u budučnosti. Međutim, fonetsko je označavanje nezaobilazno pri bilježenju dialekata, pri označavanju načina izgovaranja za strance koji uče jezik i za domače koji se ne snalaze do kraja dobro u pravogovoru.

Fonemi i morf - fonološko pravopisno načelo

U fonološkom se pravopisu pišu fonemi, a u dosljednom fonološkom pravopisu uspostavljen je savŗšen jednoznačni odnos fonem – grafem – fonem. Da bi razlika između fonetskog i fonološkog zapisa bila posve jasna, treba usvjestiti pojam fonema, koji nije isto što i glasnik. što fonem doista jest, ne postoje usuglašena gledišta, na što su več Jakobson i Halle (1956) upozoravali. Ja ovdje fonem poimam mentalistički, što je i najstarije gledište, kojemu je izvoŗu Kazanjskoj školi B. de Courtneya. Fonem se određuje kao najmanji odvojiv i zamjenjiv predočbeni isječak jezičnoga lika u pomisli kompetentnoga govornika. Izmjenom več samo jednog takvog isječka, tj. fonema, najmanji se jezični lik, koji se naziva morf mjenja u alomorf ili u drugi morf ili u nemorf. A fonem nije isti nego je drugi ako se promjeni za barem jedno razlikovno obilježje. Razlikovno je obilježje ono opažajno obilježje koje u jezičnoj pomisli može pretvoriti morf u nemorf, u drugi morf i u alomorf – tim ontogenetskim redosljedom. Morfom se naziva plan izraza najmanjega jezičnoga znaka, koji je morfem. Uzmimo za primjer morfem iz, kojemu je lik /iz/, a značenje “od nečeg”. Taj morfem nalazimo u rječi izvuči, a u malo preinačenom liku, preinačenom za jedno razlikovno obilježje, što znači za jedan fonem različit, nalazimo ga u rječi istjerati. Tu je lik /is/ alomorf liku /iz/, koji je temeljni morf. S drukčijom malo preinakom, s preinakom /i/ u /u/, taj morf postaje drugi morf - /uz/ i nalazimo ga u rječi uzgred, a s preinakom u /ez/, ili /it/ nastaju nemorfi, pa su rječi s takvim nemorfima, kao što bi bile ezgred, itvuči i sl., nerječi. Da su nešto nerječi, u nekom jeziku ili da su različite rječi u njemu zna ili umišlja da zna, što je za razinu fonema isto, kompetentni govornik toga jezika.

Druga artikulacia kao psiholingvistička univerzalia

U mentalističkoj koncepcii fonem nije konstrukt jezičnog opisa nego psiholingvistička stvarnost. Njega ne treba utvŗđivati nalaženjem minimalnih parova rječi jer se fonem stvara več u dječjoj svjesti i na maloj količini rječi i nerječi. Samim mentalnim jezičnim zrenjem djete dolazi do sposobnosti fonemske analize i sinteze, do tzv. druge artikulacie, i to prosječno u dobi oko šeste godine. Tada djete na poticaj iz vana može poznate si rječi izgovarati “slovo po slovo” (naravno, i dok još ne zna pisati i čitati), npr. sposoban je sam rječi kao baka, ulica, nebo izgovoriti rastavljeno [b-a-k-a], [u-l-i-c-a], [n-e-b-o], a isto tako može, ako mu se zadadu tako rastavljene rječi, sintetizirati, skupiti ih zajedno u rječ. Ta je sposobnost univerzalna. Taj se postupak može primjeniti i za uklanjanje nedoumica o fonemskom liku rječi; dovoljno je tražiti od ispitanika da izgovore rječi rastavljeno. Pri tome treba računati s time da pravopisno znanje može remetiti autentični jezični lik. Tako npr. teško je tim postupkom jasno utvŗditi da li onaj koji rječ odstupiti rastavlja na [o-d-s-t-u-p-it- i] dosita ima /d/ a ne /t/, i ima li ga jer zna da se tu piše d. Slično je s rječima kao što je bio, u kojoj se možda rastavljanjem ne bi našao /j/ ili zato što ga u jeziku nema ili zato što ga je poznavanje pravopisa izbacilo. Nesigurnost bi se mogla pojaviti i ako želimo kod pismenih utvŗditi kakav je fonemski lik u rječi kemija. Tu fonema /j/ vjerojatno nema, ali u pismenih se ljudi on može u drugoj artikulacii pojaviti lažno pod utjecajem poznavanja pravopisa koji zahtjeva j.

Zato bi fonemske likove bilo dobro ispitivati kod onih koji nemaju učvŗščene pravopisne navike - kod djece i slabo pismenih odraslih. Svojedobno sam (škarić, 1969/70) ispitivao pedesetak djece drugog razreda osnovne škole, dakle u dobi kad je tek naučen načelo fonem-slovo, ali se još nije učvŗstila slovna slika u pojedinim rječima. Snimljene su bile rečenice izgovorene kao što su npr. [dolazim išume], [bijosam kotebe], [dolazim otamo], [jasam izagreba], [brati daje knjigu], [kukurusi pojeo], [ijondasamga stigao] i sl. Te su rečenice djeca nakon nekoliko slušanja trebala zapisati. Samo osam posto zapisa je bilo fonetskih tipa kotebe, iskuće, išume, što znači da su djeca ispravljalla glasnike koje čuju u foneme kao nešto najnormalnije. Čak su u tom ispravljanju odlazili, prema našoj subjektivnoj procjeni, i predaleko - do morfonološkog "ispraavljanja", alomorfa pa su u desetak postotaka znali napisati odpjevaj (za /otpjevaj/) i iz izsjeci (za /isjeci/).

Slobodna distribucia fonema

Kako je fonem misleni entitet, predočba, ne možemo mu se postavit nikakva ograničenja glede njegova pojavljivanja ili nepojavljivanja na nekom isječku rječi , kao što se ne može ni inače postaviti ograničenja koja bi zabranjivala da se u nekoj situacii na nešto pomisli ili naredbe koje bi prisiljavale da se u nekoj drugoj prigodi mora na nešto pomisliti. Sve što se može od toga dogoditi jest to da nešto od toga bude suvislo ili nesuvislo, a za foneme da od toga nastanu stvarne rječi il nepostoječe rječi. Distribuciska ograničenja, o kojima govori klasična fonologia, ograničenja su koja postavljaju "usta”, a ne pomisao i jasan su trag fonetskog puta kojim je kročila fonologia. Naime, ono što se s motrišta fonetike jasno vidi, to je da se fonologia previše oslanja na fonetiku. Što nam to može prječiti da pomislimo na samo jedan suglasnički fonem, dakle, na su-glasnik, na distribuciski "nemoguč" nesamoglasnik sam za se, npr. na /k/, na /s/, /p/ ili da zasmislimo bilo koju “nemoguču” skupinu fonema, npr. /dsk/, /ststr/, /rmssk/ i bilo što drugo š! Uostalom, sve se te skupine mogu i pronači u nekim rječima, npr. u /vedski/, /poststresni /, /harmsski/ (prema Harms), a ako se ne mogu pronači u rječima, mogu se nači u nerječima.

što se izgovornih organa tiče, izgovoŗse uvjek več nekako snalazi. Ako ne drukčije, a ono tako da računa s “uviđavnošču”, tj. redundanciom slušača. Kad te redundancie nema dovoljno, tj. onolike s kolikom računa govornik, što se događa u komunikacii s jezičnim strancima ili s novim naraštajem u istom jeziku, može doči do pogrešnih izčitavanja izgovornih namjera, tj. do fonemskih asimilacia, o čemu če u nastavku biti više rečeno. Više nego o distribuciskim zabranama treba razmišljati o distribuciskim vjerojatnostima, a tu doista nema ekviprobabiliteta, ni što se vjerojatnosti pojedinih fonema tiče ni što se tiče njihovih skupina.

Odnos fonem - glasnik

Fonemi se u govoru signaliziraju glasnicima. Komunikaciski lanac pošiljateljeva poruka – signal – primateljeva poruka u govoru se na razini druge artikulacie konkretizira u lanac: fonem – glasnik – fonem. Kako u govornom nizu glasnici ispunjavaju cjelokupno trajanje govora osim stanka, to se na samim glasnicima moraju istodobno poslagati i svi drugi govorni slojevi – prozodie slogova, rječi i rečenica te paralingvstičko znakovlje, govorna izražajnost i sloj krika. K tomu glasnici se u nizu moraju jedan s drugim uskladiti da ne razbiju ritmotvorne jedinice. Od svega toga glasnici foneme signaliziraju “kako stignu”, tek toliko da ih namignu, ali ipak tako da u “sporazumu” sa slušačem, s njegovom redundanciom, uzmognu dojaviti foneme dostatno. U igri su, dakle, težnje prema holističkom govornom izrazu iz desne moždane hemisfere i težnje prema artikuliranom, segmentalnom govoru iz ljeve hemisfere, a u ljevoj još nastojanje za jasnim opoziciskim selekciama iz Wernickeova središta i suprotni zahtjev za međusuglasničkim adaptaciama, za sintagmatizaciom, iz Brokina središta te za mišičnom redukciom iz malog mozga.

Izgovaranje fonema je stalno drukčija kompromisna rezultanta svih tih težnja.

Zato kad u naravnom govoru promatramo odnose između dva usporedna sljeda, sljeda fonema i sljeda glasnika, ne nalazimo stalne podudarnosti, nego nalazimo da isti glasnik može stajati za više različitih fonema, a isto tako da se isti fonem oglašava na više različitih glasničkih načina, uključujuči i ničim.

Drugčiji izgovoŗfonema – alofoni

Govorno ostvarenje fonema u neutralnom glasničkom okolišu i uz malu redundanciu naziva se tipičnim glasnikom za taj fonem, a sva drukčija glasnička ostvarenja, različita za barem jedno opažajno obilježje, nazivaju se alofonima toga fonema.

Između ostalih načina, fonem se može oglasiti i tzv. posebnim alofonima, tj. glasnicima koji se za taj fonem ostvaruju samo u određenim međusuglasničkom okolišu, a drugdje ne i zato nisu posebni fonemi. Za njih je važno reči da se oni razlikuju od tzv. tipične ili slobodne realizacie fonema za barem jedno opažajno obilježje. Opči svehŗvatski govoŗima nekoliko posebnih alfona i to zvučni h kojemu je IPA znak γ ,zvučni c kojemu je znak dz, zvučni f kojemu je znak ƒ, nosni v koji se označava sa v, dvousneni v koji se označava sa w i mekonepčani n sa znakom ŋ. Fonetski bi zato širokom transkripciom trebalo pisati [daγga], [stridzbi], [groƒbi], [znavvas], [uwuči], [straŋka] itd. Da se ti glasnici ne predočuju kao posebni fonemi, lako se uvjeriti ako zadamo da se rječi, u kojima su, izgovore rastavljeno, dovoljno i samo na slogove. Tada se opazi da ih govornik vrača u “normalni” oblik, tj u tipične glasnike za te foneme i da nije spontano svjestan njihove drukčosti. Fonološki se pravopis, naravno, ne obazire na tu drukčost nego sljedi jezične predočbe fonema. Slično je i s glasnicima koji ne predstavljaju nikakav fonem, ali se izgovaraju da bi ostali fonemi mogli biti izgovorljivi. To je samoglasnik [ə] (npr. u [biciklə], [sə], [kə] ), klizni aproksimant [j] (npr. u [vidijo], [kemija], [verdija] ) glotalni [ſ] i [h]. Ni tih glasnika nema u jezičnim predočbama; u izgovaranju glas po glas njih ispitanici izostavljaju. Ni tima glasnicima nema mjesta u fonološkom pisanju. Svi posebni alofoni i nefonemski glasnici iz nekog jezika mogu u drugome biti fonemi. U engleskom su /w/, /ŋ/ i /ə/ fonemi. U talianskom je /dz/ fonem, ali s druge strane naš fonem /z/ u talianskom je alofon a ne zaseban fonem.

Svi ti višeznačni transformaciski odnosi na relacii fonem - glasnik i glasnik – fonem stvaraju privid zbŗke samo na jednom tankom povŗšinskom sloju. Red se na tom tankom sloju može tvŗdo uspostaviti tako da se naredi da svaki glasnik jednom fonem, uvjek bude taj fonem. Kad se, ostajuči na toj povŗšini, čita tekst fonološki napisan, “red” se uspostavlja tako da se svaki grafem izgovara uvjek istim glasnikom, naravnosti govora unatoč. U naravnom govoru pak, uključeni su mnogi prilagodbeni programi koje podjednako pozna govornik i slušač, uključena su prepoznavanja jezičnih likova i iz različitih indicia stvorena očekivanja, koja ne samo da dopuštaju da isto u različitim okolnostima smije biti različito, nego ga upravo kodiraju tako da bude različito da bi bilo isto.

Pŗva artikulacia – morfemi

Prema Martinetu (1960,1970) pŗvom se artikulaciom izdvajaju morfemi, što je također univerzalna sposobnost kompetentnih govornika. Na toj razini raščlambe mješaju se dva kriteria – jezični i govorni, a to znači morfemski i slogovni. Slogovi se razdvajaju u svojim granicama, a morfemi u svojim junkturama. Junkture su više ili manje izrazite, bolje bi bilo reči slabe. Kad su jako izrazite, što znači da je sraslost između morfema slaba, na tom se mjestu nalazi moguča stanka ili virtualna pauza, kako kaže Martinet. Tu su morfemi lako razdvojivi, a odvojeni su morfemi “prozirni”. Prozirnost znači da se morf prepoznaje u osnovnom fonemskom liku bez obzira kako se izgovaraju njegovi glasnici, koji se pokoravaju fonetskim pravilima, koji vladaju Unutar govorne rječi. U prozirnim morfemima jasno prepoznat morf “ispravlja” glasničke “deformacie”, pa je u tim prozirnim morfima nepodudarnost između fonema i tipičnih im glasnika največa. Takvi se nesrasli morfemi najčešče pišu odvojeno u fonološkom pravopisu, ali ne uvjek. Pri razdvajanju na slogove granice če sloga biti tamo gdje je i jaka junktura čak i ako morf nema uvjeta da bude slog ([sə-bra-tom]). Evo nekoliko primjera koji pokazuju diskrepanciu fonološkog i fonetskog pisanja vŗlo prozirnih morfa u govornim rječima: /iz//torbe/ - [istorbe], /iz//šume/ - [išume], /iz//đepa/ - [ižđepa], /kod//tebe/ - [kotebe] , /dažd//če/ - [dašče], /past//češ/ - [paščeš], /vrag//ga/ - [vraga], /daj//je/ - [daje] itd. Te su junkture vŗlo izrazite i u složenicama, pa i tu morfi prozirno pokazuju svoj temeljni oblik, npr. /postiplomski/, a ne kao što se pravilno izgovara [pozdiplomski], /jedanput/, a ne [jedamput], /transčileanski/, a ne [tranščileanski]. Slično se ponašaju i sve nove, rjetke, privremene ili povremene tvorenice kao npr. /predpovjesni, - ne /pretpovjesni/, /azbestni/, - ne /azbesni/, /olibski/, - ne /olipski/, /ustni/, - ne /usni/, /lučba/ - ne /luđba/ (ili /lužba/). Izvorni se morf ponekad mora čuvati iz potrebe da se očuva prepoznavanje rječi u preoblikama, npr. /Medka/ od Medak (selo) umjesto /Metka/, /Gudci/ (selo), a ne /Guci/ /mladca/ od mladac umjesto /mlaca/, /batci/ od batak umjesto /baci/ itd. Fonološki osječaj čuva neke oblike koji bi fonetske preinake previše izobličilo početni lik, a to bi se dogodilo kad bi ts, ds, dč i dš prešli u [c] i [č] (npr. /bratski/ u [bracki], /gradski/ u [gratski] ili [gracki], /odšetati/ u [otšetati] ili [očetati], /odčepiti/ u [otčepiti] ili [očepiti])

Morfonološki pravopis

Kad je morfem poluproziran, tj. srastao s drugim, a granicu rastavljanja preuzima nečelo slogovanja, oblik mu postaje alomorfom ako su se dogodile fonološke promjene zbog glasničkih preinka. Tada se fonološko i široko fonetsko bilježenje izjednačuje, osim za posebne alofone, pa se piše /zbrojiti/ i [zbrojiti] i sloguje se [zbro-ji-ti]; /zbogom/ i [zbogom] i sloguje se [zbo-gom]; /gozba/ i [gozba] i sloguje se [go-zba]; piše se /iskoristiti/ i [iskoristiti] i sloguje se [i-sko-ri-sti-ti] itd.

Morfloško je načelo pisanja ono koje “ispravlja”, ne alofonske glasnike u foneme jer to čini fonološko, nego alomorfe u osnovne morfe. To se čini tako što se sa stanovitim naporom prisječanja prepoznaje o kojem se zapravo osnovnom morfu radi, pa ga se pismom označava u tom osnovnom obliku. To prepoznavanje omogučuju obvezna, i samo ta, asimilaciska pravila, kojima se reverzibilnim postupkom fonemi "ispravljaju" u polazne oblike. Iste primjere, koji su prije dani za fonološko pisanje, u morfonološkom bi trebalo pisati sbrojiti, sbogom, gostba, izkoristiti. Morfonološkim se pismom želi tvorbenost rječi učiniti što jasnijom, ali zasigurno prejasnom onoliko koliko prelazi potrebe dovoljnosti, koju sam jezik najbolje utvŗđuje.

Korjenski pravopis

Kad bi se rječima zapisivao lik morfema kakav je bio u nekom prijašnjem vremenu, a koji je sadašnjim govornicima izgubio svoj identitet jer su im nepoznata transformaciska pravila kojima se dolazi do njega ili su im neobvezna, takav bi zapis predstavljao etimološko pisanje, npr. kad bi se koljevka pisala kolebka, pečem pekem, ljestve lazstve, ožujak lžnjak i sve ostale rječi na taj način. Tim se načelom u povjesti hŗvatske pismenosti nikad nije pisalo, premda se vŗlo često ono što se ovdje naziva morfonološkim načinom pisanje, pa velikim djelom i onoga što se ovdje objasnilo da je fonološko pisanje, nazivalo i još se ponekad naziva baš tako – etimološkim ili korjenskim pisanjem. Francuski i engleski pravopisi primjeri su etimološkog pisanja.

Fonetsko, fonološko, morfonološko i korjensko pisanje - praktično

Pisanje glasnika širokom ili uskom transkripciom, i bez obzira koje foneme i da li uopče ikoje glasnici signaliziraju, naziva se fonetskim pisanjem. Pisanje fonema svakoga svojim grafemom bez obzira kojim se glasnikom i da li se ikojim oni izgovaraju naziva se fonološkim pisanjem.

Sadašnje nedoumice za hŗvatski pravopis mogu se kretati samo od širokog fonetskog zapisa do dosljednog fonološkog zapisa. Do ispravnoga fonetskog zapisa doči čemo praktički tako da pri pisanju rječi, za koju nismo posve sigurni kako se piše, ponavljamo cjelu glasno više puta i pažljivo “osluškujemo” kako je zapravo izgovaramo, pa to onda i zapišemo, npr. [verdija], [verdija], [verdija] - dakle Verdija; [kemija], [kemija], [kemija] - dakle kemija; [bijo], [bijo], [bijo] - dakle bijo; [potprecjednik], [potprecjednik], [potprecjednik] - dakle potprecjednik; [paščeš], [paščeš], [paščeš] - dakle paščeš.

Fonološko je pisanje ono kojim zapisujemo rječ kakva nam je u najbližem pamčenju, tj. tako da na nju intenzivno mislimo, ali da je nipošto ne izgovaramo, niti u sebi. Ako nam to ne ide, ispomognimo se tako da rječ(i) izgovaramo ne odjednom, nego slog po slog, a još pouzdanije glasnik po glasnik rastavljamo, npr. [v-e-r-d-i-a], [v-e-r-d-i-a], [v-e-r-d-i-a] - dakle Verdia; [k-em- i-a], [k-e-m-i-a], [k-e-m-i-a] – dakle kemia; [b-i-o], [b-i-o], [b-i-o] – dakle bio; [p-o-d-p-r-e-d-s-j-e-d-n-i-k] – dakle podpredsjednik; [z-n-a-t-č-e-š] – dakle znat češ; [z-b-r-o-j-i-t-i] - dakle zbrojiti (a vjerojatno ne [s-b-r-o-j-i-t-i]).

Morfonološko je pisanje ono kojim pišemo rječi nakon što smo se, nakon kračega razmišljanja, dosjetili kakve su one “zapravo”, npr. otca, obkoliti, izčašiti, itd. Za etimološko pisanje morali bismo pitati stručnjaka, zagledati u etimološke rječnike ili naučiti napamet kako se koja rječ piše, ako je takav pravopisni propis.

Fonološki zapis kao opis jezičnih likova

Hŗvatski če pravopis u budučnosti, vjerujem, biti onakav kakav je u biti bio u svojoj najdubljoj predprošlosti (do Brozovoga pravopisa iz 1892.), onakav kakav je uglavnom u praksi živio u našoj pravopisnoj prošlosti do danas i onakav kakav se jednoglasno izjavljuje da on jest, a to je fonološki. Nadam se da če bivati sve dosljednije fonološki, što znači da če kao zasebna preskriptivna djelatnost odumirati (a to znači i kao posebna knjiga), jer če sve više sljepo sljediti fonološki opis propisanih jezičnih likova. To znači da, propiše li se u jeziku dobromu za Dj, dobrome za Lj, past češ, noču, kada, vremena, vrjeme, gradski, predpovjesni, što, tko, točka itd. onda se upravo tako i piše, a propiše li jezična, ne pravopisna, norma dobrom za Dj i Lj, pašćeš, noću, kad, vrjemena, vrijeme, gratski (ili gracki), pretpovjesni, šta, ko, tačka, tako če se i pisati. U dosljednom fonološkom pravopisu svi su prjepori oko jezika, a ne oko pisanja, buduči da je jednom za sve ugovoreno da se piše jezično, tj. fonološki. U dosljednom fonološkom pravopisu pisanje nema nikakve svoje inercie, ako /točka/ onda točka, ako /tačka/ onda tačka. Nedosljednosti u fonološkom pravopisu proizvode komunikaciski šum, pa je bolje da ih nema.

Jezična posebnost i izboŗpravopisnih načela

U polazištu treba biti svjestan da nijedan jezik, pa ni hŗvatski, sam po sebi nije prikladniji za neku od opcia, jer svi se jezici na svjetu govore artikuliranim glasnicima, sve kad su im, kao hŗvatskom, prozodemi razlikovno važni. Svi jezici imaju fonemske nizove, svi imaju morfeme i svi govore u rječima. “Izbor” pravopisnih načela je uglavnom neslobodan i ishod je spleta okolnosti u kojim se razvijala pismenost na nekom jeziku.

Ponekad se kaže da postoje više i manje morfološki transparentni jezici, što nije nikad empiriski potvŗđeno, a teško da je i moguče buduči da su odnosi pŗve i druge artikulacie aksiomatski jezične univerzalie. Nije jasan ni logički izvod po kome bi morfemski transparentniji jezici, dakle oni u kojima se morfi manje alomorfiraju, bili pogodniji za fonološko pisanje nego za morfonološko, ali se može ustvŗditi da su pogodniji za fonološko nego za fonetsko pisanje. Inače, logičnija bi bila tvŗdnja da je posve neprozirne morfeme nemoguče pisati morfonološki; za njih preostaju samo mogučnosti fonološkog ili etimološkoga zapisa. Morfonološko pravopisno načelo se može uključiti kod poluprozirnih morfema, u kojima se razmjerno lako može nazrjeti kakav je osnovni morf, npr. da je u iščeznuti početni osnovni morf /iz/ te onda tako "ispravljeno" i zapisati.

Popis fonema u opčem svehŗvatskom jeziku

Pŗvo s čime dosljedan fonološki pravopis mora biti na čistu, to je popis fonema. Potom, njima treba pridružiti grafeme, i to svakom fonemu po jedan grafem i svakom fonemu različit. U postoječem je hŗvatskom to uglavnom sređeno, premda do idealnoga treba još ponešto dovŗšiti, pa na tome sada usmjerujem našu pozornost.

Na dobro utemeljenim razlozima stoji tvŗdnja da u suvremenom (ne prošlom) sve-hŗvatskom jeziku (ne u ne-hŗvatskom i ne samo za poneke govornike) opčem (tj. praktičkom standardu, a ne u propisanom "klasičnome") postoji 29 (dvadesetdevet) fonema (a ne tradicionalno izbrojenih 30 niti 31 uz dodatak /ie/). Tih se 29 fonema dobije kad se od poznatih 30 oduzmu po jedna zvučna i bezvučna afrikata (tj. /dž/ i /ć/) te kad se popisu pridoda slogovni /ŗ/.

Dakle, fonemi su u opčem svehŗvatskom suvremenom jeziku pisani uobičajenim grafemima: a, b , c, č, d, đ, e, f, g, h, i, j, k, l, lj (dvoslov), m, n, nj (dvoslov), o, p, ŗ, r, s, š, t, u, v, z, ž.

Kad bi se hŗvatski pravopis uskladio s tom svojom fonemikom, znatno bi se olakšalo učenje ispravnog pisanja, smanjio bi se broj pogrešaka u pismu, čitanje bi postalo lagodnije. (Čitatelji ovog teksta, koji je pisan po tom “novom” pravopisu, mogu to osjetiti, a hŗvatski bi u tekstovima dobio na posebnosti koja mu dolikuje.)

Svođenje č-ć na č i dž-đ na đ

Da je za večinu Hŗvata, napose urbanih, u opčem jeziku več zavŗšena defonologizacia fonemske opreke č-ć, a pogotovu đ-dž, te da se nerazložno gubi energia pri opismenjavanju i trud oko ispravnosti pisanja č-ć i dž-đ, što rezultira unatoč svemu tomu dvostruko večim brojem pogrešaka neko što je njihova čak izvankontekstualna razlikovnost, pa da stoga grafisko razlikovanje bez fonemskog pokriča predstavlja veči komunikaciski šum nego što bi širilo komunikaciski kapacitet, utvŗđeno je u vŗlo rigoroznom empiriskom istraživanju (škarić, 2000). Istina, opreka č-ć i rjeđe dž-đ žive u nekim hŗvatskim dialektima, ali u vŗlo raznolikom glasničkim ostvarenjima, pa se onda u opčem govoru te opreke potiru. Evokaciom svog organskog dialekta neki se u pisanju čak dobro i snalaze, a neki se snalaze i naučenim etimologiama – č od /k/ i /c/ palatalizaciom, a ć i đ od /t/ i /d/ jotaciom. Toj dialektalno-etimološkoj ispomoči nema ipak mjesta u fonološkom pravopisu, pa ni u fonematici inače, jer su i svi drugi fonemi nastali na mnoge načine, što može utjecati na njihovu distribuciu i način asimilaciskog djelovanja, ali ne i na fonemski identitet. K tomu, pretpostavljen i fonem /dž/ tipično je “knjiški”, izmišljen fonem, jezično neistinit. Tamo gdje je palatalizaciom od bezvučnog /k/ nastao poluzatvorni /č/ (npr. od /čovjek/ - /čovječe/) od zvučnog mu parnjaka /g/ ne nastaje zvučni poluzatvorni /dž/ nego tjesnačni zvučni /ž/ (npr. od /bog/ imamo /bože/, a ne /bodže/). Kao što je poznato taj je “fonem” zapravo alofon fonema /č/ (npr. od /svjedočiti/ - /svjedočba/ - [svjedodžba], kao što je i [dz] alofon fonema /c/ u npr. [stridzga]. K tomu, glasnička razlika [dž] - [đ] moguča je samo u dialektima u kojima postoji č-ć opreka. U njima su se i iz turskog rječi preuzima s tom [dž] - [đ] razlikom, a potom su se standardološkom odlukom i svi zvučni palatalni poluzatvorni i iz talianskog i iz engleskog, pa i iz mađarskoga preuzimali kao /dž/ bez valjanog opravdanja, jer tamo to nije bio “tvŗdi” glasnik nego neutralni, a u mađarskom čak i "meki".

Slogovno ŗ

Slogovni se [ŗ] vŗlo opažajno razlikuje od suglasničkoga [r], a i strancima zvuči kao osebujan markeŗnašega jezika. Prema IPA označavam taj slogovni vibrant sa ŗ. Opreka /ŗ/ - /r/ onakva je kakva je i između /i/- /j/ ili /u/ - /v/, koje se s pravom smatraju fonemskim vokalskim parovima, kojima parnjake razdvajaju IDO (inherentna distinktivna obilježja ) nekonsonantnost/konsonantnost. Tim se obilježjem mogu razlikovati parovi rječi i nerječi npr. /iako/ – /jako/, /haiku/ – /hajku/, /uran/ – /vran/, /istŗo/ – /Istro/ te /bajka/ – nerječ /baika/, /euro/ – nerječ /evro/, /naŗt/ – nerječ /nart/.

Stari hŗvatski pisci vođeni jezičnom intuiciom izvornih govornika, koja i jest istinski kriterij kojim se izlučuju fonemi, svi su bez iznimke pravilno razabirali slogovno /ŗ/ bilježeči ga na jugu kao ar, a na sjeveru kao er, dok su suglasnički /r/ uvjek pisali sa ŗi nikada drukčije (Maretić, 1889). U tome ih nije ništa uznemiravalo sve do 1850. godine, do Bečkoga dogovora, u kojem se u zadnjoj točki, točki 5, navodi kako su potpisnici "jednoglasice pristali, da se pred r, gdje ono samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e več samo ŗneka stoji (n.p. prst), i to a) zato, što narod tako govori, b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednog, dvojce), c) što Česi tako pišu..." I tako je time započelo grafisko odumiranje razlikovanje /ŗ/ i /r/, ali dakako, u jezičnoj su realnosti oni nastavili nepravopisno živjeti.

Ije je je

Dvoglasac /ie/ od staroga dugoga jata, što ga je još Šulek preporučao (šulek,1854), koji je Brozović interpretirao kao zaseban dvoglasni fonem (Brozović, 1973, 1991), zasigurno nije u opčem svehŗvatskom jeziku zaseban fonem, nego je dvofonemska skupina /j/ /e/, kao što je i od kratkog jata te kao što je i od ne-jata, pa je sljed /je/ fonemski isti u npr. /svjet/, /svjetski/ i /jedan/ (Škarić, 1996). Naravno /e/ u /svjet/ je dugi [e] kao i u rječi [jed], ali je to prozodiska osobina, o kojoj ne treba raspravljati u svezi s fonemskim pismom. Pravopis, naravno, može preporučiti da se označi duljina bilo kojeg samoglasnika, a ne samo /e/ od dugog jata, na mjestima gdje kontekst ne uklanja moguču dvoznačnost, premda se u načelu prozodia rječi prema našem pravopisu ne označuje.

Osim što nema pokriča u fonemima, ni u trima /ije/ ni u jednom /ie/, pisanje ije za refleks staroga dugog jata treba napustiti i iz još dvaju razloga. Pŗvo, doista postoje rječi u hŗvatskome s nizom fonema /i/ /j/ /e/, pa troslov ije treba za njih, npr. /prije/ (iznimno od dugoga jata), /čije/, /pije/, /južnije/ itd. Drugo, treba napustiti pisanje toga ije da se prekine sve češče nadriispravno izgovaranje dvosložnog [i-je] na svim mjestima gdje tako piše, što je ortoepski posve neprihvatljivo u opčem svehŗvatskom govoru.

I oko ije-je postoji slična, tj. obratna priča od one oko ŗ-r. Naime, stari hŗvatski pisci, a koji nisu pisali ikavski ili ekavski, refleks su jata pisali različito – ye, iye, ie, ije, je, ali nikad se nije dogodilo da ikoji pisac tim slovima razlikuje dugi od kratkoga jata, nego je svaki uvjek pisao jednako kako dugi tako isto i kratki jat (Maretić, 1889; Vončina 1993). I opet, tako do Bečkog dogovora, u kojemu su se potpisnici u toči 2 jednoglasice “složili da se na onijem mjestima, gdje su po ovom narječju (misli se na “južno narječje”, tj. istočnohercegovačko, I.Š.) dva sloga (syllaba), piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je, ili e, ili i, kako gdje treba, n. p. bijelo, bjelina, mreža, donio” Tomu se još dodaje: “zamolili smo svi g. Vuka Stef. Karadžića, da bi napisao o tome glavna pravila.” Tako stoji s dugom predpravopisnom hŗvatskom tradiciom o jatu.

Hŗvatski fonološki pravopis

Glavni sadŗžaj pravopisa čine odredbe o pisanju pojedinih rječi, ostavimo li interpunkciu po strani kao nešto univerzalnije što se ne mora vezivati usko uz samo jedan jezik. Problem, dakle, predstavlja pisanje govornih rječi, koje su, znamo, skupine slogovo s jednim istaknutim slogom. Tu se pojavljuju dvije vŗste problema. Pŗva je raščlamba govorne rječi na jezične jedinice te određivanje načina kako to u pismo označiti – razmakom, cŗticom ili ničim, tj. pisati spojeno. Druga vŗsta je problema, koja je povezana s pŗvom, to je određivanje grafiskih nizova u svakoj rječi.

Odvojeno pisanje jezičnih rječi

U fonetskom zapisu govornu rječ treba pisati zajedno kako se i izgovara, (npr. [daosamtiga]), a glasnici se u širokoj transkripcii pišu onako kako se zamječuju (npr. [beščega]). U fonološkom pismu pak odvojeno treba pisati jezične rječi, što je u postoječem pravopisu uglavnom dobro rješeno. Dakako, uvjek če se rubno nači ponečeg spornoga, pogotovo u skupini priloških izričaja.

Ono što treba češče isticati, i ne samo nestručnjacima, to je da kriterij za fonološko pisanje neodvojenog niza slova nije jedan naglasak, tj. izgovaranje zajedno skupine slogova; to je kriterij za pisanje fonetskih rječi, a ne jezičnih rječi. Zato i čudi spoŗmeđu stručnjacima oko pisanja rječi ne ču, ne češ itd., jer je to isto kao i ne bih, ne bi itd. i ne znam, ne vidim te svih drugih glagola s negaciom. Razlog za povezano pisanje ne može biti ni to što su u pitanju dvije nesamostalne rječi jer i druge se takve pišu odvojeno, npr. po nj, u te, za se itd.

Fonološko pisanje alofona u slabim spojevima

Pod uvjetom da su u pismu ispravno razmakom odvojene jezične rječi, može se uspostaviti pravilo da te jezične rječi čuvaju fonemski lik bez obzira kakve im se izgovorne mjene događaju u međusobnim spojevima, tj. kako se fonemi alofonski ostvaruju. To znači da se u fonološkom pravopisu te rječi pišu uvjek onako kako "zvuče” same za sebe. Primjerice izdvojene rječi /iz/, /pred/, /bez/, /mast/, /past/, /jedan/ itd. ostaju fonemski iste i onda kad se povezane s drugim jezičnim rječima u govorne rječi izgovaraju [iškole], [pretkučom], [beščega], [maščeš], [paščete], [jedambi]. Jednako če tako čuvati nealomorfirane likove i suizgovorno preinačeni glasnici u svim drugim labavijim vezama - u polusloženicama (npr. [spomemploča] bit če /spomen-ploča/, [Ivaniđgrad] bit če /ivanič-grad/), u složenicama (npr. u [ivaniđgratski] bit če /ivaničgradski/, [tranščileanski] bit če /transčileanski/, [pozdiplomski] bit če /postdiplomski/, [konjunktura] bit če /kon-junktura/), u sraslicama, (npr. u [boktepitaj] bit če /bogtepitaj/ i sl.) te opčenito u svim tvorenicama koje se osječaju kao nove ili privremene (npr. [potekst] koji je /podtekst/, [nadijalektalni] koji je /naddialektalni/, [vetski] koji je /vedski/ itd.).

Tu treba pribrojiti, a o čemu je također več bilo rječi, i one tvorenice i oblike rječi gdje izvorni fonemski likovi čuvaju prepoznatljivost morfema (npr. /odčepiti/, /mladci/, /azbestni/, i sl. umjesto moguče preinake u /očepiti/, /mlaci/, /azbesni/). Treba napomenuti da osim načelne nema posebne i stalne upute za sve rječi. Mjerenjem se može utvŗditi da li je u nekim spojevima došlo do fonemskog preskoka ili nije (škarić, 1991). Neke rječi mogu biti sad ovakve, sad onakve ovisno kako dugo su i kako kome su. Dosljedni bi fonološki pravopis trebao pratiti te promjene i ugođavati im.

Odnos glasnika i fonema u neobveznim asimilaciama

što se tiče odnosa asimilaciama promjenjenih glasnika i fonema, treba razlikovati dvije vŗste asimilacia – neobvezne (nekoč obvezne) i obvezne (sada).

Neobvezno asimiliriani glasnici slobodno su takvi, pa zato najavljuju da su ostvaraji fonema koji se na tom mjestu u rječi hoče izreči, a nisu oni drugi, koji bi se bili i objavili da su bili u pomisli. Primjerice, [k] ispred [i] može se pretvoriti u [c], ali i nemora nego može ostati [k], pa če tako [ruka] postajuči [ruci] i biti /ruci/, a [dubok] ostat če sa [k] u [duboki] i bit če /duboki/.

Te neobvezne asimilacie su sibilarizacia ([bozi] - /bozi/, [potoci] – /potoci/, [orasi] - /orasi/, ali [ligi] - / ligi/, [svaki] - /svaki/, [muhi] - /muhi/), palatalizacia ([vraže] - /vraže/, [čovječe] - /čovječe/, [oče] – /oče/, [duše] (Vj od duh) – /duše/, ali [lige] – /lige/, [boke] – /Boke/, [mace] – /mace/, [muhe] – /muhe/), prjelaz implozivnog [l] u [o] ([dao] - /dao/, [dionik] –/dionik/, [seoce] – /seoce/, ali [selce] – /selce/, [stol] – /stol/, [sol] – /sol/), jotacia ([grožđe] – /grožđe/, [pruče] – /pruče/, [voljen] – /voljen/, [znanje] – /znanje/, ali [djeca] – /djeca/, [tjerati] – /tjerati/, [kon-junktura] - /kon-junktura/, [sn-jeg] - /sn-jeg/, [atel-je(r)] - /atel-je(r)/, [l-jep] - /l-jep/, [jedan-je] – /jedan//je/, [bol-je] - /bol//je/), epententski [l] ([snoplje] – /snoplje/, [groblje] – /groblje/, [zdravlje] – /zdravlje/, ali [pjesma] – /pjesma/, [objest] – /objest/, [vjetar] – /vjetar/).

U svim takvim neobveznim asimilaciama široki fonetski i fonološki zapis grafemski su jednaki, jer je fonetska asimilacia i fonemska, tj asimilacia izaziva alomorfiu. Tu vračanje alomorfa u osnovi morf ne bi bilo svojstveno za morfonološko pisanje nego za etimološko (npr. pisanje kutja za /kuča/, medja za /međa/, vrage za /vraže/ itd.), jer bi to vračanje u osnovni morf prema jezičnom osječaju govornika predstavljalo zadiranje u pravi jezični fonemski poredak, a ne u izgovornim razlozima nametnut poredak.

Kodiranje fonema obveznim asimilaciskim pravilima

U obveznim asimilaciama izgovoŗje glasnika nametnut suizgovornim pravilima, dok fonemi nemaju takvih ograničenja, pa je moguče i razilaženje fonema od glasničkog ostvarenja.

Ta izgovorna pravila podjednako znaju govornik i slušač te su to pŗvomu pravila za kodiranje, a drugomu za dekodiranje fonema. Takav se način izgovaranja, u kojemu se migovi za foneme nalaze djelom u okolnim glasnicima, naziva kodiranim izgovaranjem – moglo bi se reči i dvostruko kodiranim, jer je samo prebacivanje fonema u svoj tipični glasnik več jedno kodiranje. Tko ne primjenjuje taj dodatni kod, govori “izlomljeno”, neglatko, a tko ne pozna taj kod slušanjem normalnog govora mnoge foneme teško može pohvatati. Stranac koji je naučio dobro našu fonemiku, stane zbunjen kad čuje [pašče vlada] ili [vlaščese srušiti], ako nije usvojio i obvezna asimilaciska pravila. Taj, naravno, ne zna ni kako treba pročitati naglas kad vidi napisano Vlast če se srušiti i Past če vlada. Buduči da obveznih pravila, koja sva djeluju Unutar govorne rječi, nema mnogo, navest ču ih i komentirati sva.

Pŗvo pravilo – međusamoglasnički j

Između dvaju samoglasnika, od kojih je barem jedan [i] ili [e], u naravnom se hŗvatskom opčem govoru izgovara prjelazni i klizeči [j], podjednako ako na tom mjestu u pomisli ima i ako nema fonema /j/ (škarić, 1985). Zato slušač, koji zna hŗvatski, kad čuje u tom sklopu [j] može zamisliti sljed fonema dvaju samoglasnika ili sljed triju fonema, tj. dvaju samoglasničkih i između njih još i /j/, več prema tome što je govornik zajedničkoga im jezika imao u pomisli.

Klizni neodređeni (aproksimant) [j] na putu od [i] ili [e] prema nekom drugom samoglasniku čini tu dvosamoglasničku skupinu govornom, pa je tu uloga [j] prozodiska, i dok je samo takva, taj [j] je šva, tj. ništa. Fonem po definicii mora biti izostavljiv ili zamjenjiv, tj. mora biti barem ponekad i barem ponešto iznenadan, nepredvidljiv, što znači informativan. (Ako je uvjek stopostotan, onda je informaciska nula, jer je informacia logaritam od očekivanja, a za jedinično očekivanje logaritam je nula.) Izmjena fonema, rekli smo također, rječi mjenjaju u druge rječi ili u nerječi. Rječi kao /vidijo/, /bijo/, /ějako/, /dijafilm/, /Dejan/, /Lucija/, /Verdija/, /Gavazzija/, /očiju/, /ušiju/ ne postaju druge rječi ili nerječi ako su u pomisli /vidio/, /bio/, /iako/, /diafilm/, /Dean/, /Lucia/, /Verdia/, /Gavazzia/, /očiu/, /ušiu/, pa je zato ono u njima čega bez posljedica nema i nije ništa. Međutim u rječima gdje se [j] može izgovoriti i ne izgovoriti, one u izgovoru imaju [j] kad imaju u sebi fonem /j/, a ne izgovaraju ga kad ga nemaju, pa su drukčije rječi /daj/, /juha/, /jako/, /smjeli/, /boja/, /ja/, /boj/, /jaja/ nego što su rječi /da/, /uha/, /ako/, /smeli/, /boa/, /a/ i nerječi /bo/, /aa/. U dosljednom fonološkom pravopisu svugdje gdje ima fonema /j/, treba ga i pisati, ali i ne pisati ga u rječima gdje ga nema.

Ako prjelazni klizni [j] može biti ništa, to ne znači da ne smije biti nešto, ako nečega ima. Naime fonem /j/ u hŗvatskoj fonemici postoji, pa ako postoji, onda može biti bilo gdje kamo ga njegov morf nanese, a to znači moguče i u položaj između dvaju samoglasnika sa [i] ili [e]. Ako /daju/ nije /dau/, onda je i /dajem/, a ne /daem/. Isto tako zasigurno je /koji/ jer /koja/ nije /koa/; /nije/ nije /nie/ jer /je/ nije /e/. /Radija/ je tako od /radij/, ali /radia/ je od /radio/. Rječ /čiji/ je sa /j/ analogiom prema /koji/ u kojem je /j/ izgovorom potvŗđen u obliku /koja/, gdje bi ga se moglo neizgovoriti da ga nema. Isto /triju/ može biti prema /dvaju/ koji nije /dvau/. Parafrazirajuči bi se moglo reči: jednom morf, uvjek morf - dokle god se ne alomorfira. To če tako biti i u sufiksalnim tvorenicama. Od /radij/ bit če /radijski/, ali od /radio/ bit če /radiski/, jer odakle bi mu inače došao /j/; /kitajski/ je prema /Kitaj/, ali je kemiski prema /kemia/; /silicijski/ je prema /silicij/; /transkripciski/ je prema /transkripcia/ itd. Ipak, ne treba isključiti mogučnost da se usvjestio poneki /j/ iz dosadašnjeg pisma bez morfemskog pokriča, tj. alomorfirajuči morf.

Sve to možda izgleda odveč zamŗšeno. Međutim u predpravopisno vrjeme, u doba kad se pisalo prema jezičnoj intuicii, pisalo se uglavnom tako. Tako se uostalom, piše i u drugim svjetskim jezicima. Analizirajuči način pisanja naših starih pisaca, Maretić zaključuje: “Svi pisci, koji češće, koji rjeđe, izostavljaju taj glas osobito među vokalima” (Maretić 1889: 356). On, međutim, nije uočio da to nije potpuno bez reda, jer ne izostavljaju j između a, o, u nego između dvaju od kojih je barem jedan i ili e. To pravilo potvŗđuje tek nekoliko iznimaka od više stotina rječi, a to su u Ivančića (1678) rječi gledaući, pitauć, zazivau i u Antuna Kadčića (1729) rječi koa, izgovarauć.

Za praktičku se uporabu može uspostaviti io-pravilo. Naime, slučajno se dogodilo da se prema postoječim pravilima io piše najčešče fonološki ispravno, tj. bez j kad nema /j/, npr. u vidio, bio, fiziolog, Mario, ali sa j kad tog fonema ima, npr. u čijom, Mijo. Za fonetsko pisanje bijo, nosijo, strogo kaže Jonke: “Tako pišu nedovoljno školovani ljudi, prema izgovoru.” (Jonke, 1964: 43). Treba dodati da bi Jonkeovo upozorenje trebalo stajati i za pisanje kemija, fonijatrija, partija, Verdija, partyja (od party) itd.

Drugo pravilo – izjednačavanje u zvučnosti

Kad se u govornoj rječi čuju dva suglasnika jedan do drugoga jednaka po zvučnosti, treba pretpostaviti, a bez drugih indicija, dvije mogučnosti – da je pŗvi od njih taj koji se čuje ili da je njegov parnjak po zvučnosti. To je tako jer slušač koji zna kako se govori hŗvatski, zna da bi on kao govornik izgovorio pŗvi fonem izjednačen u zvučnosti s drugim i kad je taj fonem takav i kad je u tome suprotan, npr. izgovorio bi [ts] i kad misli na /ts/ (npr. u /bratski/) i kad misli na /ds/ (npr. /gradski/); [db] bi izgovorio i misleči na /db/ (npr. u /grad//bi/), ali i misleči na /tb/ (npr. /brat//bi/); [ps] bi izgovorio za foneme /ps/ (npr. u /pepsi/) i za /bs/ (npr. u /olibski/). Izgovorit če se [k] i za /k/ (npr. u /znak//ti/) i za /g/ (npr. u /bog//te/), [z] če biti i za /z/ u /zbogom/ i za /s/ u /s//bogom/. Fonem če se /k/ izgovoriti kao [k] u /k//tvojima/, a kao [g] u /k//bratu/, /d/ če se izgovoriti kao [t] u /nadkružni/, a kao [d] u /nadglasati/ itd. Dakle u istom izgovoru mogu biti dva fonema – zvučni i bezvučni, a koji je od njih dvaju, odlučit če morf, i to prema onom pravilu da se morf ne alomorfira ako je lako odvojiv, tj. ako između njega i susjednog postoji moguča stanka. Zašto se pŗvi suglasnik izgovara prema drugome, a ne obŗnuto, razlog je fonetski; od dvaju susjednih suglasnika, a koji nisu na kraju rječi, drugi se izgovara jače.

Nefonetsko se pisanje nekoč nazivalo etimološkim, pa se potom stalo nazivati morfonološkim. U stvarnosti, pisanje jezičnih likova dokle god se oni lakše prepoznaju u nefonetskom pismu, zapravo je fonološko zapisivanje. “Te su nam rječi, kaže Jonke (1964: 43), nekako jasnije kad ih upišemo etimološki.". Koje su to rječi, nema formalnog pravila. Za večinu asimiliranih po zvučnosti suglasnika, osim onih u sandhi spojevima i u skupinama ds, dš, dc i dč, može se reči da su i fonemski asimilirani, tj. da im je fonetska i fonološka transkripcia izjednačena, premda bez posebnih iskušavanja nije moguče ni o jednoj rječi unaprjed ništa tvŗditi. Je li /podpredsjednik/ ili /potpretsjednik/, tko znaš Netko je spremniji previše toga tumačiti prema stvarnom izgovaranju, drugi je skloniji rječ doživljavati nealomorfirane u tom djelu. Osim što je moguče da postoje i opči stavovi spomenuti uvodno, pa i znanstvene orjentacie, “škole", postoji i stvarno različito doživljavanje iste rječi, pa i kolebanje, koje je moguče, rečeno je več, i mjeriti (škarić, 1991). Kako je naš postoječi pravopis zasigurno odveč prevagnuo na onu fonetsku stranu, što su mu dale za pravo i mnoge fonološke škole u dvadesetom stolječu izjednačavajuči neodmjereno široki opis glasnika s fonemom, vŗlo je vjerojatno također da je u pismenih ljudi pri fonemizacii izjednačenih po zvučnosti suglasnika uvelike sudjelovala nejezična slovna slika rječi. Mogli bismo se pitati što bi bilo da nije bilo te pravopisne "volje", pitati se kakav je jezik zaista, jezik koji ne pišemo, jezik dok ne mislimo o slovima. Možemo se pitati kakav je naš jezik doista i kakav bi nam se pričinjao da nije za njega nikad napisan ni jedan pravopis, tj. da se piše prema jezičnom osječaju fonema.

Poznato je, i o tome se često govori, da je tjekom devetnaestoga stolječa hŗvatsko pisanje bilo takvo da se nisu označavala izjednačavanja u zvučnosti, što se govorilo da je etimološko pisanje pod češkim utjecajem (ali je tako najčešče i u ruskom, slovačkom i slovenskom). Ono što je manje poznato i što se, dojam je, čak i skriva, to je da to nije bilo uvezeno odjednom iz češkoga i da to nije nimalo hŗvatskom jezičnom osječaju bilo strano, nego da je to “etimologiziranje” unutarnji fonemski doživljaj hŗvatskih oblika, koji se potvŗđivao tjekom duge povjesti pismenosti. Hŗvatski pisci, prema uzorku od njih 95 s djelima od 1495. do 1833., a koje je Maretić (1889) analizirao, te su suglasničke skupine intuitivno pisali znatno drukčije nego što se danas pravopisno propisuje. Ja sam na temelju Maretićevih podataka o broju pisaca i broju primjera od svakoga, aproksimirao način pisanja u postotcima. Ti podatci pokazuju da fonemsko pisanje u odnosu na fonetsko u raznozvučnim skupinama nije zanemariva iznimka, nego je gotovo obŗnuto. Evo tih podataka:

bc (npr. vrabci, rubci) 95 % : pc (vrapci, rupci) 5 %
bč (npr. občiti, vrabčić) 90 % : pč (opčiti, vrapčić) 10 %
bh (npr. obhoditi) 100 % : ph (ophoditi) 0 %
bk (npr. obkoliti, ljubka) 80 % : pk (opkoliti, ljupka) 20 %
bs (npr. obslužiti, zebsti, robstvo) 100 % : ps (opslužiti, zepsti, ropstvo) 0 %
bš (npr. potrebština, obšiti) 95 % : pš (potrepština, opšiti) 5 %
bt (npr. hrbta, obtužiti) 70 % : pt (hrpta, optužiti) 30 %
čb (npr. otačbina, svjedočba) 90 % : žb (otažbina, svjedožba) 10 %
: džb 0 %
dc (npr. mladca, sudca) 80 % : c (mlaca, suca) 20 %
dč (npr. sudče, sudčev) 90 % : č (suče, sučev) 10 %
dh (npr. odhoditi, odhraniti) 100 % : th (othoditi, othraniti) 0 %
dk (npr. odkupiti, sladka, napredka) 80 % : tk (otkupiti, slatka, napret
ka) 20 %
dp (npr. podpisati) 95 % : tp (potpisati) 5 %
ds (npr. podsmjeh, gradski) 90 % : ts, c, s (potsmjeh, gratski, gracki) 10 %
dš (npr. odšetati) 90 % : tš (otšetati) 10 %
dt (npr. odtud) 80 % : t (otud) 20 %
gc (npr. bogcu) 100 % : kc (bokcu) 0 %

kd (npr. svakdašnji) 70 % : gd (svagdašnji) 30 %
sd (npr. sgoditi) 20 % : zg (zgoditi) 80 %
tb (npr. svatba, ženitba) 40 % : db (svadba, ženidba) 60 %
zc (npr. izlazci) 90 % : sc (izlasci) 10 %
zč (npr. izčistiti, razčiniti) 45 % : sč, šč, žč (isčis
titi, iščistiti, ižčistiti ) 55 %
zh (npr. izhoditi) 80 % : sh (ishoditi) 20 %
zk (npr. mrzko, izkupiti, grizkati) 20 % : sk (mrsko, iskupiti, griskati) 80 %
zp (npr. izprositi) 20 % : sp (isprositi) 80 %
zs (npr. izsisati) 20 % : s (isisati) 80 %
(npr. razširiti) 50 % : š (raširiti) 50 %
žc (npr. lažca) 80 % : šc (lašca) 20 %
žk (npr. težko, bilježka) 30 % : šk (teško, bilješka) 70 %
žt (npr. množtvo, družtvo) 50 % : št (mnoštvo, društvo) 50 %

Pretežno neasimiliranih parova prema zvučnosti, ako više od 70% uzmemo kao pretežno, tj. pretežno “etimoloških" skupina, a zapravo fonoloških, ima od 30 nabrojenih njih 21, a tek ih je pet pretežno fonetskih, što bi neki rekli danas fonoloških. Ili u prosjeku prosjeka osnovnim morfima stari su hŗvatski pisci kroz stolječa pisali raznonzvučne skupine u 72 % slučajeva, 28 % alomorfirano, tj. s fonemskim preskokom. Tako su naravno nastavili i kroz devetnaesto stolječe nepovezano s ilirskim oduševljenjem Česima. Mislim da tu činjenicu danas kad se razmišlja o hŗvatskom jeziku i o pravopisu toga jezika treba znati i o njoj ne šutjeti. I zato ne bi trebalo tek mŗzovoljno iznimno dopuštati, kao ustupak onim koji tobože nerazumno vole “korienski”, pisanje tih neasimiliranih fonema u jezičnim rječima, nego prepustiti pravopis do kraja suvremenom jezičnom osječaju po ugledu na dugu pravopisnu hŗvatsku pismenu tradiciu.

Treče pravilo – izgovaranje jednoga umjesto dvajujednakih ili izjednačenih suglasnika

Postoji vjerojatnost da ispred svakog čujnog suglasničkoga finema postoji još jedan takav koji se ne čuje, jer prema izgovornim programima u opčem svehŗvatskom od dva jednaka suglasnička fonema u jednoj se govornoj rječi izgovara samo jedan, tj. pŗvi je kodiran tim drugim, a sam je bez svoga ostvarenja. Tako se pravilno izgovara [najači] za /najjači/, [nuzarada] za /nuzzarada/, [nadijalektalni] za /naddialektalni/, [postuđmanovski] za /posttuđmanovski/,. [nadŗžavni] za /naddŗžavni/, [superegulacija] za /superregulacija/, [socijaliberali], za /socialliberali/, [izemlje] za /iz//zemlje/, [odanas] za /od//danas/, [izagreba] za /iz//Zagreba/, [noče] za /noč//če/, [nosi] za /nos//si/, [imamu] za /imam//mu/ itd. Isto se govori [izagreba] za /iz//Zagreba/ i za /i//Zagreba/, [daje] za /daje/ i za /da//je/, [vraga] za /vrag//ga/ i za /vraga/, [brate] za /brat//te/ i za /brate/ itd. A čut če se uvjek dobro ono što se htjelo reči na temelju redundancie. Procjeni li govornik da je nema dovoljno, on če več nači načina da ukloni dvoznačnost, pa i tako da razglobi izgovor.

Kako dva jednaka fonema tako se isto izgovaraju jednim suglasnikom i dva fonema koja su se kroz druge preinake našli u jednakim glasnicima. Tako se /iz//svjeta/ izgovara [isvjeta] uz izgovorni predprogram [issvjeta], /grad//te/ je preko [gratte] postao u izgovoru [grate], /iz//škole/ je preko [išškole] u izgovoru [iškole], /kod//tebe/ preko [kottebe] postaje [kotebe], /podtekst/ preko [pottekst] u izgovoru je [potekst], /razsuglasiti/ preko [rassuglasiti] je [rasuglasiti], /dvadesetdevet/ preko [dvadeseddevet] postaje u izgovoru [dvadesedevet].

Kakav je fonemski lik rječi kao što su bezakonje, odalečiti, ruski i sl.. takav ili možda /bezzakonje/, /oddalečiti/, /russki/ to treba ispitati – rječ po rječ. Za početak i ugrubo može se i tako da se ispita kako ljudi te rječi sloguju, kao [od-da-le-či-ti] ili kao [o-da-le-či-ti]. Ako kao pŗvo, onda je fonemska slika /oddalečiti/, a ako na drugi način, onda je /odalečiti/. Utvŗdi li se da je /oddalečiti/, onda je takvo pisanje fonološko, a utvŗdi li se /odalečiti/, onda je i takvo pisanje fonološko, a u tom bi drugom slučaju pisanje /oddalečiti/ bilo morfonološko, kao što je več prije objašnjeno. U starini se, opet prema Maretičevim podatcima, izraženo postotcima pisalo ovako:

dd (npr. oddahnuti, oddavno) 35 % : d (odahnuti, odavno) 65 %
dt (npr. odtud) 80 % : t (otud) 20 %
nn (npr. bjelodanno) 10 % : n (bjelodano) 90 %
zs (npr. izsisati) 20 % : s (isisati) 80 %
zš (npr. razširiti) 50 % : š (raširiti) 50 %
zz (npr. bezzakonje) 40 % : z (bezakonje) 60 %
zž (npr. razžalostiti) 6
0 % : ž (ražalostiti) 40 %.

Od sedam skupina u dvije je izrazita prednost fonetskog pisanja, a u jednoj nefonetskog mačina. U prosjeku prosjeka odnos fonetski prema nefonetskom je 60 % : 40 %, tj. nešto češče i nešto veči broj starih hŗvatskih pisaca piše onako kako se izgovara, tj. prema mojoj interpretacii češče su se dva fonema slila u jedan nego što su unatoč izgovoru bila dva

Četvŗto pravilo – neizgovaranje [t] i [d] ispred poluzatvornika

Kad se čuju izgovoren neki poluzatvorni suglasnik na djelu rječi koji nije odmah iza proklitike ili prefiksa, tada je moguče da ispred toga što čujemo postoji još i fonem /t/ ili /d/, koji nije izgovoren, ali je u pomisli, jer su izgovorni programi u hŗvatskom takvi da se zatvoŗu [t] i [d] i onaj s početka poluzatvornih svode na jedan. Tako kad čujemo [brače], to možemo več prema očekivanju priređenim kontekstom i znanjem jezika percipirati kao /brat//če/ i kao /brače/, [sače] kao /sad//če/ i kao /sače/, [grače] kao /grad//če/ i kao /grače/, [značemo] kao /znat//čemo/ i kao nerječ /značemo/ itd. Rječi s prefiksom kao što su odcjepiti, podčiniti i sl. te s proklitikom, npr. pod česmom, od cjelih, od đema i sl, rekli smo, imaju izgovoren [t] i [d]. Nije uvjek jasno što je fonološki u deklinacii imenica na /-dac/ i /-tac/ te /-dak/ i /-tak/, kad nestaje nepostojanoga /a/, a /k/ postaje /c/. Je li /suca/, /mlaca/, /želuca/, /guca/, /oca/, /mlaca/, /sveci/, /otpaci/ itd. ili je /sudca/, /mladca/, /želudca/, /gudca/, /otca/, /mlatca/, /svetci/, /otpadci/ š Vjerujem da je jezičnom evoluciom i pod dugotrajnim utjecajem fonetskoga pisma u večini takvih likova več urezana fonemska slika u pamčenju prema izgovornom nizu glasnika, ali je moguče da nije tako u svim rječima, pogotovu ne u onima gdje bi alomorfirana rječ postala neprozirnom jer je rjetka, nova ili prečesto dvoznačna kao rječ mlaci koja može biti i /mladci/ i /mlatci/. Takve bi rječi jezični opis trebao označiti i dati da se pišu kao što se misle, tj. fonološki. Prema Maretiću te su se skupine u staroj hŗvatskoj književnosti pisale ovako:

tc (npr. otca, svetca) 65 %: c (oca, sveca) 35 %
tč (npr. otče, patčić) 30 %: č (oče, pačić) 70 %
tć (npr. gledatću) 40 %: ć (gledaću) 60 %
dc (npr. sudca, rijedci, srdce ) 75 %: c (suca, rijeci, srce) 25 %
dč (npr. mladče, sudčev, govedče, ugladčati) 80 %: č (mlače, sučev, goveče, uglačati)20 %

U cjelini je odnos nefonetskog pisanja prema fonetskom približno 60 % : 40 %.

Peto pravilo – neizgovaranje [t] i [d] u skupinama /st/, /št/, /zd/ i /žd/

Ako se pred sufiksom ili enklitikom, koji započinje nekim suglasnikom osim /v/, čuje izgovoren [s],[š],[z] ili [ž], to mogu biti tu samo ti fonemi, ali je moguče da je između njih i idučega suglasnika u pomisli još i /t/ ili /d/, koji se u tim okolnostima ne izgovaraju jer ih slogovna granica prebacuje na kraj prethodnoga sloga, gdje su vŗlo oslabljeni, Tako da se podjednako izgovara [mazga] za /mast//ga/ i /mazga/, [mozga] za /most//ga/ i /mozga/, [dažga] za /dažd//ga/ i nerječ /dažga/, [dužbi] za /dužd//bi/ i za /duž//bi/, [milosmu] za /milost//mu/ i za nerječ /milosmu/, [azbesni] za /azbestni/ i za nerječ /azbesni/, [usni] za /ustni/ i za rječ /usni/. I ovdje bi se moglo reči da je jezičnim razvojem, ali i pod utjecajem pisma, došlo ispuštanjem izgovora i do gubitka fonema /t/ i /d/, tako da su mnogi morfi alomorfirali, pa je vŗlo vjerojatno da rječi /vježba/, /godišnji/ /mjesni/, /masni/ , /gozba/ nisu više /vještba/, /godištnji/, /mjestni/, /mastni/, /gostba/. Za neke rjetke, ili nove, ili dvoznačne tvorenice vjerojatno /t/ i /d/ ostaju, kao što ostaju u sandhi spojevima. Tako pridjevi koji se izgovaraju [lisni], [usni], [jezni], [azbesni], [mošni], [jesni] i sl. vjerojatno su /listni/, /ustni/, /jezdni/, /azbestni/, /lajstna/ (njem. Leiste), /moštni/, /jestni/, ako su od rječi /list/, /usta/, /jezda/, /azbest/, /mošt/, /jest/, pa bi ih u dosljednom fonološkom pravopisu tako trebalo i pisati.

Prema Maretićevim analizama u starih hŗvatskih pisaca to stoji ovako:

stn (npr. ustna, žalostna) 70 % : sn (usna, žalosna) 30 %
stb (npr. gostba) 50 % : sb
(gosba) 50 %

Dakle, ima nešto više od polovice primjera koji zadŗžavaju /t/ i /d/.

Šesto pravilo – izgovaranje /n/ kao [m] ispred [p] ili [b]

Kad se u govornoj rječi čuje [m] ispred [p] ili [b], onda to može biti da je /m/, ali može biti i da je /n/, jer bi govornik hŗvatskoga podjednako tu izgovorio i fonem /m/ i fonem /n/. Tako primjerice [jedamput] je /jedanput/, [jedambi] je /jedan//bi/, [ombi] je /on//bi/, ali je vjerojatno danas več /bombon/, /himben/, /stamben/, a ne /bonbon/, /hinben/ i /stanben/. I za pisanje n/m stoji da u dosljednom fonološkom pravopisu treba pisati fonemske, a ne glasničke postave.

Stari su hŗvatski pisci prema Maretićevoj analizi češče pisali alomorfirano; podatak je da je odnos nb (npr. hinba) : mb (himba) 20 % : 80 %.

Sedmo pravilo – palatalizacia s, z, c ispred š, ž, č, đ

Ako se ispred [č] i [đ] čuje [š] i [ž], a ispred [š] i [ž] nijedan šumnik te ispred [č] nijedan poluzatvornik, moguče je da je to signalizacia takvih fonema, ali je moguče da su u [š] i [ž] zapravo palatalizaciom kodirani /s/ i /z/, a nikakavim šumnikom da su kodirani palatalizaciom, pa potom otpadanjem jednakih ili izjednačnih suglasnika fonemi /z/ i /c/. Tako se fonemi /s/ i /z/ ostvaruju kao [š] u rječima [ščetama], [našče] (/nas//če/), [iščaše] (/iz//čaše/), [beščega] (/bez//čega/); kao [ž] u [žđemom] (/s//đemom/), [bežđepova](/bez//đepova/), [užđemper] (/uz//đemper/) i sl. Bez glasnika se /z/ ostvaruje u [iškole] (/iz//škole/) preko [išškole], [bešake] (/bez//šake/) preko [beššake]; /c/ se ostvaruje bez glasnika u [otače] (/otac//če/) preko [otačče] i sl. Tim bi se primjerima mogla dodati i neke složenice i neobične tvorenice kao /transčileanski/, /razčlaniti/ (oduzeti članstvo), /razđavliti/, /melezčič/, /bezčavalni/ (bez čavala), /kupusčič/, /razčipiti/ (rastaviti na čipove) i sl., koji se izgovaraju [tranščilejanski], [raščlaniti], [ražđavliti], [meleščič], [beščavalni], [kupuščič], [raščipiti]. Za ustaljene i češče tvorenice može se s velikom vjerojatnošču ustvŗditi da su danas več alomorfirale prema izgovornim pravilima, pa su likovi /ražalostiti/, /raširiti/, /iščeznuti/, /raščupati/, /obeščastiti/ jezično vjerojatniji nego /razžalostiti/, /izčeznuti/ itd. , kako bi se oni pisali morfonološki.

U Maretića nalazimo podatak da su stari hŗvatski pisci pisali skupinu zš(npr. razširiti) 50 % prema š (raširiti) 50 %, zž (npr. razžalostiti) 60 % prema ž(ražalostiti) 40 %, što znači da su nešto češče pisali nealomorfno.

Osmo, dodatno pravilo – sliven izgovor dvaju fonema

Kad se čuju glasnici [lj], [nj], [c] vŗlo je vjerojatno da ti izriču foneme /lj/, /nj/, /c/, ali postoji i mogučnost da se tim slivenim glasnicima signaliziraju po dva fonema, i to u [lj] /l//j/, u [nj] /n//j//, u [c] /t//s/ ili /d//s/. Iako se prema strožoj ortoepii traži izgovoŗ[l-jep], [gondol-jer], [sn-jeg], [kon-jugacija], [hŗvatski], [gratski] i sl. za /l-jep/, /gondol-jer/, /sn-jeg/, /kon-jugacia/, /hŗvatski/, /gradski/, činjenica je da u opčem sve hŗvatskom gotovo neopazice prolazi i izgovor [ljep], [gondoljer], [snjeg], [konjugacija], [hŗvacki], [gracki]. U Maretića nalazimo podatak da se ts (npr. hrvatski, bratstvo) pisalo po prilici u 40 % slučajeva prema c, s, tc (hvacki, hrvaski, hrvatcki) zajedno u 60 % slučajeva.

Deveto, dodatno pravilo – izgovaranjem posebnih alofona Kad suizgovorne prilagodbe opažajno izmjene glasnik koji je tipično ostvarenje fonema tako da on postane glasnik koji nije tipično ostvarenje ni jednog drugog fonema, fonem izgovaraju ti posebni alofoni. Ti su, u hŗvatskom govoru kao što je prije navedeno [ ], [dz], [f ], [w], [v ] i [ ] . O njima ne postoji fonemska posebna predočba, što se očituje tako ako ih hŗvatski govornici ne umiju izdvojeno izgovoriti kao [ ], [dz ], [f ], [w ], [v ] i [ ] kao što lako mogu sve druge foneme, a pri slogovanju ih odmah vračaju u tipičan fonemski glasnik. Tako se ispravno hŗvatski izgovara [da ga], [kru bi], [zedzbi], [stridzga], [grof bi], [alomorf ga], [njegowu], [uwečer], [trav vaj], [znav vas], [va ka], [svi ga]. Te rječi da se izgovaraju neasimilirano kao [dahga], [kruhbi], [zecbi], [stricga], [grofbi], [alomorfga], [njegovu], [uvečer], [tramvaj], [znamvas], [vanka], [svinga], kako neki neupučeni misle da bi trebalo izgovarati, zvučale bi izvještačeno i nezgrapno pa je to zato nepravilno izgovaranje.

Kako posebni alofoni nisu posebni fonemi, u dosljednom fonološkom pravopisu ne predstavljaju nikakav problem. Napomena: govornici koji imaju fonološku opreku č-ć imaju alofon fonemu /č/ u [d ] (npr. za /svjedočba/ imaju izgovoŗ[svjed ba]). Slogovno /ŗ/ nije alofon od /r/ i oni se izdvojeno slogujuči izgovaraju različito – slogovno /ŗ/ kao [ r] (npr. [ r-t ] za /ŗt/, [v rt ] za /vŗt/), a suglasnički /r/ kao [ŗ] (npr. [t -o-ŗ-b -a].

Deseto, dodatno pravilo – izgovaranje nefonemskih glasnika

Postoje glasnici kojima se ne signaliziraju fonemi nego im je uloga samo prozodiska, tj. oni osiguravaju govorljivost drugih fonemskih sklopova.

Taj je slučaj stanovit obrat od onoga kad nikakav glasnik predstavlja nekakav fonem. Ti su glasnici u hŗvatskom govoru [ə], [ſ], [h], [j]

Neutralni samoglasnik [ə] ili šva javlja se uvjek kad se izdvojeno izgovara neki suglasnik da bi se izgovorio u slogu, npr. [pə], [lə], [sə] itd. Nalazimo ga i u rječima gdje nema fonemskog samoglasnika na mjestu slogovnog vŗha, npr. [betlə] (u kartaškoj igri - mizer), [biciklə], a s tim se neutralnim samoglasnikom izgovaraju i neke slovne oznake kao [sətə] (za ST), [zəgə] /za ZG) i sl.

Gŗleni okluziv [ſ] ili jaka ataka, okidač je sloga kad rječ iza stanke započinje samoglasnikom, npr. [ųſonda], [ųſanka]. Nema toga [ſ] ako se ispred takve rječi nađe zavŗšni suglasnik predhodne rječi, jer tada on postaje okidač iduče rječi sa samoglasnikom (npr. [i-ma-šo-nu] za /imaš//onu/). Mi toga glasnika obično nismo svjesni, kao ni drugih koji nisu fonemi, ali se njegovo postojanje osjeti na nadsegmentalnoj razini na kojoj česti i jaki gŗleni okluzivi daju značajku govornoga staccata. Ljudi koji mucaju itekako ga osjete jer im se javi mišični grč u grkljanu kad započinju govoŗs rječju na samoglasnik. Naime, kod mucanja grčevi se javljaju na izgovornim mjestima suglasnika koji su okidači sloga.

Grkljanski hak [h] nastaje prestankom treperenja glasnica pri kraju izgovaranja samoglasnika pred stankom. Ni toga glasnika nismo svjesni, ali je vrlo čujan kad se snimljen govoŗsluša u obrnutom smjeru. Na nadsegmentalnoj razini grkljanski hak daje, suprotno od jake atake, govoru značajke legata, tj. neoštar, mekan prestanak samoglasnika pred stankom.

Prozodisku ulogu ima i klizni približnjak [j] koji povezuje samoglasnik [i] ili [e] s nekim drugim samoglasnikom. Za razliku od prije spomenutih glasnika koji na segmentalnoj razini nisu ništa (šva), pa zato i ne predstavljaju pravopisni problem u fonološkom pismu, glasnik [j] može signalizirati fonem /j/, pa zato govornici imaju prema njemu drukčiji odnos i predstavlja im pravopisni problem, o čemu je več bilo rječi.

Šest odnosa fonema i glasnika

Iza svega što je dovdje rečeno sljedi da je fonološko pisanje načelno drukčije od fonetskoga, ne zato što bi fonetsko bilježenje bilo finijeg rastera, nego zato što su fonemi i glasnici različiti entiteti. Ti su entiteti transformabilni, ali ne tek tako što bi između njih bili uspostavljeni jednostavni jednoznačni odnosi, nego uz pridodane operatore prilagodbenih glasničkih pravila te uz jezičnu i značenjsku redundanciu. Gledajuči na fonem i glasnike same, oni se pojavljuju u šest odnosa.

1. Fonem se u govoru ostvaruje kao glasnik koji je njegovo tipično ostvarenje ako je glasnički okoliš neutralan i ako je redundancia mala, tj /a/ se govori kao [a], /b/ kao [b], /c/ kao [c] itd.

2. Fonem se ostvaruje kao poseban alofon ako je glasnički okoliš takav da zahtjeva opažajnu preinaku tipičnog ostvarenja, čime nastaje glasnik koji nije podudaran ni s kojim drugim glasnikom – tipičnim ostvarenjem fonema u govoru na tom jeziku. U nas se tako /h/ ostvaruje kao [ ] ([da ga]), /c/ kao [dz] ([stridzbi]), /f/ kao [f ] ([grof ga]), v kao [w] ([owu]), /m/ kao [v ]([znav vas], /n/ kao [ŋ] ([straŋka]); (/č/ kao [d ] ([svjedod ba])).

3. Glasnički okoliš može biti takav da zahtjeva opažajnu preinaku tipičnog ostvarenja glasa takvu da nastaje glasnik koji je podudaran s glasnikom koji je tipično ostvarenje nekog drugog fonema, a rekonstruira se uz pomočredundancie. Tako se /z/ može govorno ostvariti kroz [s] ([iskuče]), kao [ž], ([ižđepa]), kao [š] ([iščaše]) itd. 4. Fonem se ostvaruje nikakvim glasnikom ako je okoliš takav da je neoglašavanje fonema ishod govornih pravila i ako je redundancia tolika da može biti dostatna za halucinantnu percepciu. Tako se npr. /z/ ostvaruje kroz [ų]u [isvjeta] (za /iz//svjeta/), /d/ kroz [ų] u [kotebe] (za /kod//tebe/), /t/ kroz [ų] u [značemo] (za /znat//čemo/), /g/ kroz [ų] u [vraga] (za /vrag//ga/) itd.

5. Dva se fonema mogu izgovoriti kao jedan sliveni glasnik. Tako se /ts/ i /ds/ mogu ostvariti kao [c] u [bracki], [gracki] (za /bratski/, /gradski/), /n-j/ kao [nj] u [snjeg] (za /sn-jeg/), [onje] (za /on//je/), /l-j/ kao [lj] u [ljep] (za /l-jep/), [gondoljer] (za /gondol--jer/). Ta je mogučnost u području ortoepske tolerancie, ali ne i preporuke.

6. Postoje glasnici čiste prozodiske uloge bez fonemske. Takvi [j] u [kemija] i [bijo] (vjerojatno), [ſ] u [ųſonda] i [ųſako], [h] u [tadahų] i [malohų], [ə] u [pə], [zəgə] i [biciklə] nisu signali nikakvih fonema.

Dakle, razvidno je da se jedan isti fonem može oglasiti kroz više različitih glasnika - i njegovih alofona. Primjerice, /z/ se može oglasiti kroz [z] u [zima], kroz [s] u [bestebe], kroz [š] u [beščega], kroz [ž] u [ižđepa] i kroz [ř] u [isvih]. Podjednako, isti glasnik može biti signal za razne foneme, primjerice [š] za /š/ u [što], za /ž/ u [mušti] (/muž//ti/), za /s/ u [pašče] (/pas//če/), za /z/ u [beščega](bez//čega/).

To kako govorna prilagodbena pravila preinačuju pojavljivanje fonema, ne samo da nalikuju na preoblike osnovnih likova rječi sintaktičkim pravilima, nego, čini se, jednim i drugim vladaju iste strukturne silnice – sintagmatske, a i jedno i drugo se ravna glavninom iz jednog istog središta – Brokina mozgovnoga središta.

Odnos ortoepie i ortografie u fonološkom pravopisu – opčenito

Sve rečeno u odnosu na hŗvatski pravopis upučuje na savjet da se u fonološkom pisanju treba usredotočiti pri pisanju na lik rječi kakav imamo u mislima, a da se pri glasnom čitanju postavimo u stanje naravnoga govora kojim se obračamo slušačima. Pri tome treba napustiti pomisao da je svako slovo uvjek poseban baš taj glasnik i da ga treba uvjek jednako izgovarati kao što je u pismu jednak. U fonološkom pravopisu treba načelno odbaciti pravilo: piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano. Treba pisati rječi kako ih mislimo, a čitati ih kako se govori na tom jeziku.

Topos je da je pravopis tim bolji što se manje i rjeđe mjenja. Pri argumentiranju se često zanemaruje da to vrjedi samo za etimološke i djelomično morfonološke pravopise te ponajviše za neuredne, tj. mješane pravopise. Za dosljedno fonološko i dosljedno fonetske pravopise topos je potpuno suprotan; ti pravopisi moraju u stopu pratiti, pŗvi jezične standardološke odluke, a drugi ortoepske.

Ono “bolje ne mjenjati” stoji kao i s plačama; bolje ih je ne mjenjati na manje, ali ih je itekako dobro mjenjati na bolje. A mjera dobrosti pravopisa njegova je čitljivost, zanemarimo li za čas njegovu iracionalnu simboličnost. Pisac-uznakovljivač sporedniji je kriterij jer se podrazumjeva da je pisaca malo, da su oni profesionalo osposobljeni, da pišu sporo i pomno te da im u pisanju pomaže cjeli tim: lektori, korektori, recenzenti, urednici. Čitača je pak mnogo, nisu primorani da čitaju sporo i pomno te nisu posebno profesionalno izvježbani za čitanje (osim rjetkih profesionaca kao što su spikeri, prezenteri, glumci). K tomu, treba uzeti u obziŗda je čitanje uglavnom u sebi, a rjetko na glas, što daje izrazitu prednost fonološkom pravopisu nad fonetskim, koji bi eventualno mogao biti povoljniji za glasno čitanje. Treba li ipak uzeti u obziŗi razloge pisca, onda treba reči da je dosljedan fonološki pravopis povoljniji od neurednoga. Aksiomatsko je polazište da korisnici jednog opčeg jezika poznaju fonemske likove rječi toga jezika i da im je vŗlo lako naučiti grafeme za foneme i na taj način pisati rječi bez pogreške. Nema stoga razloga da se ne zastupa pročiščavanje postoječeg pravopisa u tom smjeru.

Mjerenje vrjednosti pravopisa

Dobrost se pravopisa mjeri, a ne umuje. Dobaŗje pravopis ako se napisano lako, bŗzo i s razumjevanjem čita u sebi te od pŗve pravilno i izražajno čita naglas uz uvjet da je ta blagodat postignuta uz primjeren, a ne neodmjeren, uložen napoŗpri opismenjavanju.

Da se jezični lik bŗže prepoznaje ispisan dosljedno fonološki, izmjerio sam u jednom prijašnjem pokusu (škarić, 1991). Godine 2001. sam poduzeo, nešto drukčije mjerenje. Mjerio sam bŗzinu čitanja tekstova u sebi s naknadnom provjerom razumjevanja uz pomoč upitnika. Četiri znanstveno popularna teksta s ukupno 15-tak tisuča znakova ispisana su u dvije redakcie – po postoječem pravopisu i po ovdje predloženom načinu pisanja, kojim pišem upravo ovaj tekst. Ti su se tekstovi razlikovali za približno 1,3 % slova. Tekstove je čitalo tridesetčetvero studenata nakon polusatnog uvježbavanja u bŗzom čitanju s razumjevanjem te uz isto toliko privikavanja na novi pravopis. Ispitanici podjeljeni u dvije skupine naizmjenično su čitali sad jednu sad drugu verziu, ali tako da nitko nije isti tekst čitao u obje verzie.

Očekivati se moglo da če novo pisanje izazvati šokove iznenađenja (one kad se ugleda ne če, cjeli, kemie, sŗčano i sl.) pa da če čitači u mislima zastajati zbunjeni te tako gubiti vrjeme i razumjevanje. Potvŗde li to podatci, u pravu su oni koji misle da je najbolje ništa ne mjenjati.

Ovdje ču iznjeti dvije vŗste podataka, “bruto” bŗzinu čitanja, tj. prosječan broj pročitanih znakova na sat bez obzira na razumjevanje, i efikasnost čitanja, što je korigirana bŗzina čitanja koeficientom razumjevanja pročitanog. Po postoječem pravopisu studenti su čitali nešto bŗže; prosječna je bŗzina čitanja po postoječem pravopisu bila 89.500 znakova na sat, a po novom 86.000 znakova na sat, što je statistički ipak neznakovita razlika buduči da je t-test samo 0,16. Novi se način pisanja iskazao kroz bolje razumjevanje pročitanog, pa je efikasnost čitanja bila veča; tekstovi napisani po novom pravopisu imali su efikasnost 80.000 znakova na sat, a po postoječem pravopisu, radno nazvanom “starom”, 77.500 uz izračunati t-test 0,5, što govori o neznakovitoj razlici, ali ipak za stanoviti stupanj sigurnijoj od one u suprotnom smjeru na podatcima same bŗzine čitanja. Tentativno bi se moglo interpretirati dobivene podatke tako da se kaže da uz stanovito usporavanje koje može prouzročiti nespremnost na neke nove grafiske slike, dosljedno fonološko pisanje olakšava razumjevanje. Zanimljivo je da se i u spomenutom mjerenju iz 1991., gdje je uspoređivana u jednom djelu pokusa i brzina prepoznavanja značenja rječi pisanih po postoječem pravopisu i usporedno prema fonološkoj postavi, dobivena je također prednost razumjevanja u fonološkom ispisu. Dakle, dosljedno fonološki način pisanja se zasigurno lakše nauči i piše se s manje pogrešaka, što je manje važno premda nije i nevažno, ali ono što je važnije, početna ispitivanja ukazuju na to da se dosljedno fonološki ispisani likovi hŗvatskog jezika čitaju i bez posebnog navikavanja efikasnije, tj. s lakšim razumjevanjem napisanoga.

Novi, dosljedno fonološki hrvatski pravopis

Da sažmem ukratko ono što podrazumjevam pod dosljednim fonološkim pravopisom za hrvatski jezik. Taj pravopis glasi:

I

U opčem svehrvatskom ima dvadesetdevet fonema i isto toliko grafema, a ti su: a, b, c, č (npr. večeras, nočas), d, đ (npr. međutim, đemper, ali žbun, svjedočba), e, f, g, h, i, j, k, l, lj (dvoslov), m, n, nj (dvoslov), o, p, ŗ(npr. pŗst,ŗt), ŗ(npr. ruka), s, š, t, u, v, z, ž. U dosljednom fonološkom pravopisu svaki se fonem uvjek piše svojim grafemom. (Napomene: Tradicionalna dva dvoslovna grafema lj i nj ovdje su zadržana premda su mjerenja pokazala da oni otežavaju čitanje. Tradicionalno dva para grafema č i ć te đ i dž defonologizaciom tih parova na dva fonema svedena su ovdje i na dva grafema: č i đ. Uveden je grafem ŗza fonem /ŗ/ prema IPA.)

II

Jezične rječi treba pisati razmaknute jedna od druge, kao što je večustaljeno u našoj pravopisnoj tradicii (npr. bit če, znao je, ne znaš, ne bih, ne čemo, u se itd.)

III

Glede pisanja velikih slova i interpunkcia dobro je sljediti tradicionalna rješenja. Ponešto se može dorađivati ugledanjem na svjetske jezike, poglavito engleski.

IV

Prozodia se rječi ne označava (npr. jednako se piše nenaglašeni /e/ u te, kratkosilazni u tebi, dugouzlazni u teka (bilježnica) i dugosilazni u teka (Gj od tek, apetit). Ne uklanja li kontekst moguče dvoznačnosti, može se upisati poneka prozodiska oznaka, kao što se i do sada činilo. Podjednako kao i za sve druge samoglasnike, ne označava se ničim ni prozodiska duljina od staroga dugoga jata, pa se jednako piše /e/ u cvjet, cvjetovi, ljep, ljepota itd. Moguču dvoznačnost se uklanja kao i inače prozodiskom oznakom (npr. Vi ste u odje lu/odjelo/. Vi ste u o djelu /odjel/.). Kad od staroga dugoga jata nastane /ije/, piše se ije, npr. u prije, dvije. U stihovima gdje je jat dvoslog, treba pisati ije. V Kad se fonemi u govoru izgovaraju svojim tipčnim glasnikom, onda se istim grafičkim znakom pišu i fonemi i glasnici, npr. rječi vjera, stablo, kuča itd. Kad, međutim, izgovorna pravila zahtjevaju preinačen izgovoŗfonema, pišu se fonemi, a ne glasnici, tj. piše se onako kako se rječi misle, a ne kako se izgovaraju. Piše se primjerice iz škole, past češ, mladci, gradski, odčepiti, sad ču, jedanput, podtekst, dvadesetdva, poputbina, svjedočba, stric bi, stranka, predpovjesni, najjači, dok se pak govori [iškole], [paščeš], [mlaci], [gratski] (ili [gracki]), [otčepiti], [saču], [jedamput], [potekst], [dvadesedva], [popudbina], [svjedodžba], [stridzbi], [stra ka], [pretpovjesni], [najači]. VINe piše se ništa kad nema fonema, a ima glasnika prema pravilima pravogovora. Tako se primjerice izgovora [z g ], [s t ], [bicikl ], [bijo], [kemija], [radijo], [radija], [Verdija], [Mija], itd., a misli se i piše ZG, ST, bicikl, bio, kemia, radio, radia, Verdia, Mia. Kad se međutim fonem /j/ nalazi u rječi, a to se zna po tome što se on tu hotimično a ne prisilno izgovara, onda se tu i piše, npr. dvaju, koja, čijom, svoji, pijem, vedrije, itd.

Zaključno o pravopisu i pravorjeku

I to je sve. Dosljednom fonološkom pravopisu ne trebaju posebne pravopisne knjige. Veliki su svjetski jezici razvili visoku pismenu kulturu bez pravopisnih knjiga. Ni hrvatska pismenost nije imala takve knjige o pravopismenosti sve do 1892. godine, a svejedno je hrvatski pisani jezik bio spominjan među malobrojnima plemenitima jezicima. Neurednima je pravopisima potrebna posebna knjiga s pridodatim joj posebnim rječnikom kao dokazom nemočnosti uspostavljenih pravila. Postoje li pri pisanju dosljednim fonološkim pravopisom kakve dvojbe, dostatni su obični rječnici i gramatike. Danas postoje još i računalski programi, koji još i prije lektora, pa i bez našeg posebnog nastojanja prikrivaju nam neznanje i ispravljaju nam pogreške. Zato je “tehnička pismenost” posve nevažno i nepouzdano mjerilo osobne kulture. Ono što je važno za pismenost, ako to podpada pod pojmom pismenosti, to je poznavanje jezika, njegova bogatstva u čistom stanju sve do skrivenih mu kutaka. Još i drugo – elokvencia kao umječe da se pisanim tekstom iskaže upravo ono što se hoče reči na način da to drugi baš tako lako razumiju. Za pismenost je važno i to da ne djeluje na govoŗtako da ga kvari. Pismenost, dapače, treba ostaviti prostoŗpravogovoru da se ostvari kao naravan govoŗi prostoŗgovorništvu da se izrazi svojim sredstvima i načinima.

Razumijem sve koje uz postoječi pravopis veže nostalgia. Razumjem, jer i mene u mom zalaganju za pravopisnim preinakama pokreču nostalgie, i to nostalgie mnogo šire od mene samoga i mnogo dugotrajnije od mene.

 

 

 

 

LITERATURA

Broz, I. (1892). Hrvatski pravopis. Zagreb.

Brozović, D. (1973). O ortoepskoj vrjednosti dugoga i produženoga ijekavskog jata. Jezik XX, 3, 65-74; 4, 106-118; 5, 142-149.

Brozović, D. (1991) Fonologija hrvatskoga književnog jezika. U Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, 379-452. Zagreb: HAZU - Globus.

Brozović, D. (2001). Načelno o pravopisnim načelima. Vjenac IX, 183, 6

Jakobson, R. and Halle, M. (1956). Fundamentals of Language. The Hague.

Jonke, Lj. (1964). Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb: Nakladni Zavod Znanje.

Književni dogovor, Beč, 1850. Narodne novine, 76, Zagreb, 1850.

Maretić, T. (1889). Istorija hrvatskog pravopisa latinskijem slovima. Zagreb: JAZU. Martinet, A. (1960). Elements de linguistique generale. Paris 1970: Armand Golin.

Škarić, I. (1969/70). Glasovne promjene Unutar izgovorene rječi. Jezik 5, 134-145.

Škarić, I. (1985). Slovo, glas, i fonem j. Jezik 32, 5, 131-138.

Škarić, I. (1991). Jezik u pravopisu. Jezik 39, 2, 33-45.

Škarić, I. (1996). što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jataš GovoŗXIII, 1-2, 1-23

Škarić, I. (2000). Č i Đ, GovoŗXVII, 2, 77-104

Šulek, B. (1854). O dvoglasu ie. Neven, tretji tečaj, Književni prilog k "Nevenu", bŗ2, 20. Travnja 1854, V - X.

Vončina, J. (1993). Hrvatski jekavski dugi jat. U Preporodni jezični temelji, 123-154, Zagreb: Matica hrvatska.

 

 

 

Ivo Škarić
Filozofski fakultet,
Zagreb Hrvatska

WHAT KIND OF ORTHOGRAPHY
(BETWEEN PHONETICS AND PHONOLOGY)

SUMMARY

The papeŗdeals at the theoretical level with the difference between sounds and phonemes and concludes that the substantial difference does not pertain to the width oŗthe degree of abstractness of such entities but to the fact that a sound is a universal speech entity and a phoneme a mentally specific linguistic entity. As a consequence, the differences between a phonetic and phonological transcription in all languages are substantial, even when using a broad phonetic transcription.

It is argued that the current Croatian orthography in part follows the principle of phonological transcription, but that the phonetic part is not negligible as it is also the etymological way of writing. It is considered, on the basis of some testing, that it would be much betteŗfoŗreading, writing and learning if the orthography were consistent, i.e. in the case of Croatian orthography, consistently phonological.

The ways of writing throughout the past history of Croatian literacy give sufficient evidence foŗthe thesis that at the time of establishing the first official orthography in 1892, the way of writing was consistently more phonological than is prescribed today.

The authoŗadvocates changes in the Croatian orthography. Interventions would be desirable in a monosemic writing of phonemes of which there are 29 (excluding /ć/, /dž/ and /ije/, and with a syllabic r) and in a not insignificant numbeŗof reinterpretations of phonemic positions in words. The most frequent is the elimination of a letteŗj in intervocalic positions with i and e, where it is a non-phonemic prosodic sound (e.g. kemia, gloria instead ofkemija, glorija) not morphemically motivated, and the correction of numerous phonetically recorded assimilations which are not phonemic (e.g. otpadci, svjedočba, predpovijesni, izčitati, poputbina instead of otpaci, svjedodžba, pretpovijesni, iščitati, popudbina). Reflex of the old long yat sound is interpreted as the diphoneme /je/ like a short yat, so there is no reason foŗnot writing them in the same way (cvjet, cvjetni, ljep, ljepši). A special symbol foŗwriting a syllabic ŗsound /r/ has also been suggested at the same place. Some prosodic forms not interfering with a standard related possibility of a combinatory axis should also be acceptable in a codification related sense. Key words: orthography, Croatian language

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

C.M.:

Jidino pitanje koje bih najdobronamernije sigerisao jeste da li je moguće prepismeniti narod, koji je većim delom polupismen jer je imao teškoća i da se opismeni?