HOME
(NEMOJTE KLIKNUTI)

Egon Fekete

Naši jezici na međunarodnoj sceni

Očevidno, raspad zajedničkog tzv. srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog (ili srpsko-hrvatskog / hrvatsko-srpskog) jezika jeste tema koja još uvek zaokuplja i potresa ne samo naše stručne i naučne krugove već, možda ponajviše, našu kulturnu i laičku javnost. Rasprave i (ne)sporazumi vode se mahom oko imena jezika, ali, više od toga, postoje li odista relevantni elementi kojima se mogu realno i objektivno, na naučnoj argumentaciji, zasnivati stavovi o postojanju tri (možda i četiri) posebna B/K/S (bosanskog/bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, eventualno i crnogorskog) jezika, takvih koji se svojim osobenostima i posebnostima sistemski toliko razlikuju jedan od drugoga da se njihovi govorni predstavnici ne mogu međusobno razumeti, poput, recimo, Engleza i Nemca, Slovenca i Grka kad govore svojim jezikom.

U javnosti, kao i u nauci, postoje u tom pogledu suprotstavljeni stavovi. Navešćemo o tome dva stava, i to oba iz hrvatskih izvora. Naime, Hrvatski jezični savjetnik (izd. Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1999) u uvodnom delu, između ostalog, navodi: Hrvatski se standardni jezik od srpskoga razlikuje svojom cjelinom (kao sustav od sustava) na svim jezičkim razinama – fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaksičkoj i prozodijskoj. Ukratko, riječ je o dvama neovisnim i samosvojnim jezičnim izričajima.

S druge strane, ugledni hrvatski lingvista, u listu Slobodna Dalmacija (od 7. 2. 2006), piše: Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istog jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku i to treba jasno reći.

Dakle, mišljenja su, čak i na istoj strani, sasvim različita, ali su takvi načelni i nepomirljivi stavovi i inače aktuelni i rasprostranjeni. O tome je do sada i na našoj, domaćoj sceni i drugde bilo mnogo reči, definisani su mnogi slični stavovi i odluke (čak i ustavne), ali i nadalje kao da stoji pitanje – da li su takva opredeljenja uvek zasnovana na ubedljivim lingvističkim argumentima.

U toj konstelaciji, Institut za slavistiku Univerziteta u Gracu (Austrija), kao „neutralni akter" odlučio je da, pod rukovodstvom dr Branka Tošovića, redovnog profesora tog univerziteta, organizuje projekat međunarodnog ranga sa temom – Razlike između bosanskog/bošnjačkog, hrvatskog i srpskog jezika (B/K/S). Projekat je zamišljen kao trogodišnji istraživački poduhvat uz učešće istaknutih lingvista iz više univerzitetskih centara u Evropi, kao i iz zemalja o čijim se „jezicima“ radi.

U okviru prve faze predviđeno je da se istraže – fonetsko-fonološke, ortoepske i ortografske razlike između B/K/S entiteta (dakle, glasovno-pravopisne razlike); druga faza (predviđena da se istražuje do 2007. godine) bila bi posvećena – leksičkim i idiomatskim razlikama, a treća (do 2008. godine) obuhvatala bi teme o gramatičkim razlikama između tri jezika.

Ovih dana, sredinom aprila, održan je u Gracu prvi od tri predviđena međunarodna simpozijuma, na kojem se raspravljalo o opštim uslovima diferencijacije B/K/S, te o fonetskim, fonološkim ortoepskim i ortografskim razlikama u prepoznavanju B/K/S govora.

Shodno programiranoj temi simpozijuma, svoja istraživanja su izlagali lingvisti iz Graca, Minhena, Zagreba (I. Pranjković, A. Peti-Šantić, J. Silić, D. Horga, M. Liker i dr.), Berlina, Osla, Splita (J. Granić), Sofije, Sarajeva, Ljubljane, Pule, kao i lingvisti iz Beograda i Novog Sada (Lj. Popović, M. Jevtić, M. Dešić, M. Tasić, E, Fekete; M. Marković, I. Bjelaković, Lj. Subotić).

Saopštenja su, pored ostalog, obuhvatala pitanja iz sociolingvističkog i lingvopolitičkog statusa standardnih jezika na novoštokavskoj osnovici (I. Pranjković, Zagreb), probleme semantičke diferencijacije u tri entiteta (D. Šipka, Šandler), sociolingvističku situaciji u Crnoj Gori (S. Monesland, Oslo), planiranje statusa i korpusa u tri jezika standarda (J. Granić, Split), fonetsko-fonološke razlike kao teorijski problem (B. Tošović, Grac), fonetsko-ortografske razlike između tri jezika (J. Silić, Zagreb), pravopisne i fonetske razlike među njima (I. Čodić, Sarajevo), a o tome su govorili i M. Okuka (Minhen), V. Ajsman (Grac) i drugi.

Srpski lingvisti bavili su se analizama vokalskog sistema (M. Marković – I. Bjelaković, N. Sad), pitanjima pravopisa (Lj. Popović, M. Dešić), akcenatskim sistemom (M. Dešić, E. Fekete i M. Tasić, Beograd), kao i drugim aktuelnim problemima u novijoj jezičkoj praksi.

Iako o ovoj inicijativi i programu Slavističkog centra u Gracu postoje u našim krugovima izvesne nedoumice i sumnje, valja istaći da razloga za to ipak nema. Pokazalo se, naime, da osnovna ideja simpozijuma nije u eventualnoj tendenciji da se naučno potvrdi i inauguriše postojanje tri zasebna jezika; u tematskom segmentu simpozijuma bile su veoma ozbiljno, argumentovano i nepristrasno opisane i razmatrane razlikosti u savremenoj jezičkoj produkciji i praksi nastale pre i posle raspada jugoslovenske državne zajednice i jezičkog raskola, dakle ispoljila su se nastojanja da se objektivno, bez ikakvih političkih konotacija i tendencija opiše savremena jezička praksa i komunikacija u tri državna entiteta, i ukaže na eventualne ili stvarne razlike među njima. Naprotiv, može se reći da su istraživanja i saopštenja na simpozijumu, uopšteno uzev, implicitno rezultirala zaključkom da bitnih, dakle, sistemskih razlika među posmatranim govornim entitetima zapravo nema.

Kao da je pomenuti citat I. Pranjkovića o suštinski jednom jeziku i na ovom mestu zapravo argumentovano potvrđen.

Pri tome stoji i načelna (neobična) opaska da – ako se ne poriče (uvek) postojanje jednog jezika, istovremeno se (uvek) implicitno zastupa stav da ovaj „jedan jezik“ ima (treba da ima) tri (ili čak četiri) jezička standarda (!).

 

Egon Fekete

[objavljeno: 08.05.2007.]