Make your own free website on Tripod.com

HOME
(OPASNE OBAVIJESTI)

SUSTAVNA GUŠITBA HRVATSKE RIEČI

Piše: prof. Marijan Krmpotić

U povodu obljetnice Nezavisne Države Hrvatske o tobožnjem "Poglavnikovu jezičnom kiksu" prema uradku g.Vojka Mirkovića tiskanom u Slobodnoj Dalmaciji 20. veljače 1992."Kako govoriti hrvatski" oliti:"Kako vukovci ti srbojezični janjičari po hrvatskom jeziku Žikino kolo đipaju !"

KOLO PRVO

PROSLOV: O vukovcu Tomi Matiću i njegovu jezičnom "kiksu":

Kad je Poglavnik posjetio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti 17.travnja 1942. strgao je sa zida i razderao nadpis napisan vukopisom: "Pisarnica". Vukovac i onodobni predsjednik Akademije Tomo Matić pokušao je pismeno obmanuti Poglavnika NDH da "pisarna" nije hrvatska rieč, nego "pisarnica" kako to kaže vukovac Tomo Maretić.1 Uspomene o tom dogođaju donio je Matićev unuk i predao ih predsjedniku Akademije Ivanu Supeku (!). Izvješćuje nas novinar Vojko Mirković i iz toga izpreda podlu i zlobnu priču za neupućeno hrvatsko čitateljstvo - a ne "poučnu" kako nam on podmeće.

POUČNA PRIČA

Takav je podnaslov g. Vojko Mirković nadjenuo jednomu poglavlju svojega uradka. Ostavljamo ga nepromienjenoga. Lakše ćemo prokužiti u čemu je jezičnopolitička pouka toga g. novinara! Zar nam je njom htio reći da unatoč pokušaju jezične obmane Poglavnika NDH, vukovcu Tomi Matiću nije pala ni vlas s glave? Ma ne! Onda bi to bio hvalospjev demokraciji u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj! A to nije bila nakana g. novinara Vojka ili onih s kojima je u dosluhu napisao svoj uradak. Dapače! Nu, da će im se ta pohvala NDH podkrasti između redaka, to im nije uobće palo na pamet. Jerbo, Tomo Matić umro je prirodnom smrću u svojoj postelji 1968. Sreća? Čitajmo što o tome kaže Poučna priča TREĆA!

POUČNA PRIČA DRUGA:

Najprije moramo znati da gg. Mirković i Matić govore o iztočnoj novoštokavštini Vuk-Daničićeva srbskoga jezika, a ne o hrvatskom jeziku. To ćemo sada i pokazati. Kako je vođa zagrebačkih vukovaca i mađaron Toma Maretić "naš jezik" nesmiljeno čistio od hrvatskih značajki, on u svojoj "Hrvatskoj ili srpskoj gramatici za srednje škole"2 ima u Dodatku "sadržaju" i naputak koji glasi: "-ona; na pr. gostiona, učiona, i t.d. ne valja, nego 'gostionica, učionica', 342 bilj."

RAZLOŽBA:

Po vukovcu Maretiću tako mora biti, jerbo u zavičajnom srbskom neprosviećenoga prosvjetitelja Vuka Stefanovića Karadžića-Serbljanina rođena u Tržiću u srbijanskom Podrinju - nema dočetka "-ona". Ali ima ga u hrvatskom! Po svemu sudeći hrvatski koji ima tronarječnu osnovicu uzeo je iz kajkavskoga dočetak "-ona" za imena mjesta gdje se nešto radi. A srbski nema ni čakavskoga ni kajkavskoga narječja. Prema tome, mora se iz "našeg jezika" taj dočetak iztriebiti. Stoga nam i vukoakademik Tomo Matić i vukonovinar Vojko Mirković lažu da se hrvatski ne kaže "pisarna". Doduše i u hrvatskom se javlja dočetak "-(o)nica", ali u iznimnim slučajevima i kada se tvori od drugih osnova. Ali, o tom jednom drugom zgodom.

PRIMJERI KOJI TO POTVRĐUJU:

  1. Dr. Nikola Andrić: "Branič jezika hrvatskoga"; Zagreb 1911. t.84. str.131.piše: "Kancelarija = pisarna" - (NE: pisarnica);
  2. U Zagrebu je 1853. tiskana "Čitanka za pučke učione"- (NE: učionice);
  3. A.Veber: "Slovnica za četvrti razred katoličkih glavnih učionah" , Zagreb 1862. (NE: učionicah)
  4. Zlatko Vidulić, Sisak; "Bilo mi je simpatično kad sam prije nekoliko godina našao u Veloj Luci na tamošnjoj školi veliki nadpis: OBĆA PUČKA UČIONA"; Vjesnik 9. X.1990.;
  5. Dr. Petar Guberina i Dr. Kruno Krstić "Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika"; MH, Zagreb 1940.: "Farbarnica (srb.) = bojadisaona (hrv.)"(NE bojadisaonica) ;
  6. Jovan Ćirilov u "Rječniku srpsko-hrvatskih varijanti": (Stilos, Beograd 1989.; str.137. -kupatilo (srb.) = kupaona (hrv.) (NE kupaonica); i dalje na str.151.: -poslastičarnica (srb.) = slastičarna (hrv.) (NE slastičarnica); i na str 168.: -čistionica (srb.) = čistiona (hrv.).
  7. Vladimir Brodnjak "Razlikovni rječnik između hrvatskoga i srskoga jezika" za srednje škole; Hrvatska sveučilištna naklada; Zagreb 1992. str. 510.: "slagačnica (tisk.) = slagarna" (NE slagarnica) ili str.628.: "zlatara" = zlatarna (NE zlatarnica);
  8. SPREMNOST, Sydney 16.6.1998. str. 19.: "Početkom 1944. u Zagrebu sretnem hrvatskog industrijalca koji je posjedovao zalagaonu i kuću..." (NE zalagaonicu); i t.d., i t.d, a nadpisi nad trgovinama i radionama u Hrvatskoj i danas čvrst su dokaz kako vukovci nisu uspjeli unatoč prisili do kraja iztisnuti iz uporabe hrvatske rieči na "-ona" za mjesta na kojima se nešto radi..

ZAKLJUČAK: Poglavnik dr. Ante Pavelić kao vrstan znalac hrvatskoga jezika razparao je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti nadpis "pisarnica" jer je bio napisan iztočnim srbskim novoštokavskim vukopisom po uzoru na jezik Vuka Stefanovića Karadžića-Serbljanina - a ne hrvatski!

PRIPOMENAK: Ako se rieč "pisarnica" i našla u nekih rječničara, potanjom razčlambom njihova jezika ustanoviti se može da su se ti autori u svojim djelima udaljili od hrvatske jezične uporabe pod utjecajem Vukove škole. Utjecaj vukovaca i danas kvari hrvatski jezik. Najočitiji primjer za to je najnovije (osobito na HRT-u) nasilno nametanje rieči "vojarnica" mjesto naše stare rieči "vojarna" koja je u hrvatskom već stoljećima u uporabi.

POUČNA PRIČA TREĆA:

Sjetimo se "čovjekoljubivih čina" partizanske demokratske vlasti kad se boljševici koji su nosili kapu "sa tri roga i borili se protiv Boga i za Staljina" (to su "danas humani antifašisti") sručiše na hrvatsku inteligenciju. Spomenimo samo "sveštena lica" kako ih oni zvaše na svojemu novogovoru što ga donesoše sa sobom iz šume (znadete li da "Ravna gora" na srbskom znači "Ravna šuma") i kojim će se otada u Hrvatskoj morati govoriti. Vojni sud i 5. vojne oblasti i komande grada egzistencialističkoga srbskoga pjesnika i boljševističkoga generala Koče Popovića osudio je 1945. na smrt strieljanjem; Grigorija Ivanovića Maksimova Gernomena, mitropolita zagrebačkoga; Serafima Kubčevskoga, eparhijskoga namjestnika Hrvatske pravoslavne crkve; Philippa Poppa, evangelističkoga biskupa; i imama Ismeta Muftića, zagrebačkoga muftiju, premda su ga predci tih današnjih humanih antifašista i demokrata već prije smrtne presude bili pribili na vrata Poglavnikove džamije izpred koje svake godine "leleću i urliču" da hoće natrag staro ime toga trga. Zar "Trg Kulina bana" hoće? Tako se on prije zvao.

A što samo ti neljudi činiše vrlu Hrvatu i blaženiku i patniku Alojziju Stepincu!

POUČNA PRIČA ČETVRTA:

Te je godine pogubljeno nekoliko stotina katoličkih svećenika, pastira Božjih, što ostaše uz stado svoje. Strieljano je 360 hrvatskih novinara, sve redom kolega g. Vojka Mirkovića! Jerbo su pisali u doba NDH!! Novinar Tias Mortigjija, najvrsnije novinarsko pero demokratskih nazora tih godina, nakon duga mučenja bio je osuđen » na kaznu strieljanjem, na trajan gubitak političkih prava, roditeljskih prava, prava na penziju i pomoć socijalnoga osiguranja te na konsfiskaciju imovine s djelovanjem od 10.IV.1941.« . Bio je dužan » snositi i trošak kaznenoga postupka i izvršenja kazne« , t.j. kuršume kojima ga geđe i izrešetaše! Jeste li Vi, dični gospodine Vojko Mirkoviću bili također novinarem u jugoboljševističkom sustavu i možda veličali druga Tita kojemu ruke bijahu krvave do lakata od hrvatske krvi? I od krvi Dubrovčanina Tiasa Mortigjija, Vašega kolege, kome se ni za grob ne zna! Ako jeste, je li Vama zato tko barem konfiscirao imovinu koju ste zaradili honorarima (pišući takve ulizičke članke po naputcima iz CK), pošto je bila uzpostavljena naša Republika Hrvatska koja Vama, sudeći po Vašem Karadžićevu novogovoru, i nije preveć draga?

POUČNA PRIČA PETA:

Kako je u tom obćem posljeratnom pokolju hrvatskih uglednika prošao Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u doba NDH g.Tomo Matić? Zacielo, neuzporedivo mnogo bolje negoli hrvatski pjesnik Tin Ujević, a da popularnoga estradnoga umjetnika i omiljena pjevača gospodina Andriju Konca i ne spominjemo. A Tomi Matiću kao"kolaboracioonisti" - nije pala ni vlas s glave. Sreća? Bogme velika - kada znamo kako su nakon "oslobođenja" frcale glave i manje viđenijih Hrvata. Strieljali su ih, vješali su ih sve redom kao "kolaboracioniste" kako vidjesmo u Poučnoj priči Drugoj. Nu, čini se da za jugopartizane biti "Predsjednikom HAZU u doba NDH" i nije bio neki baš visok "kolaboracionistički" položaj ili čast kao, primjerice, biti estradnim pjevačem - pa Tomi Matiću glave ne odkidoše! I za grob mu se zna. Za razliku od Andrije Kunca ili častnoga Dubrovčanina i rodoljuba novinara Tiasa Mortigjija.

TKO IMA UŠI DA ČUJE NEKA ČUJE!

Jeste li napokon spoznali - svi vi Vojkani Mirkovići koji danas plačete za Maršalom i njegovom SFRJ i prodajete svoj žuti tisak na račun klevetanja Poglavnika i NDH - koja bje razlika između Nezavisne Države Hrvatske i Titove Socijalističke Federativne Jugoslavije? Tiasu Mortiogjiju, Vašemu častnom kolegi, i brojnima drugima hrvatskim novinarima, beogradski komesari po "oslobođenju 1945." odsjekoše glave, a Vi uživate blagodati slobode i demokracije u našoj domovini Hrvatskoj premda su mnogi nekad bili beogradskocrveni - i još ju neprestance klevećete zbog autoritativne vlasti i kako u njoj stoga nema slobode medija. Zamislite kako bi završili oni koji bi od Maršala tražili "slobodu medija" - koje vi tobože ne imate dosta? Zar Vam nitko nije kazao kako su prošli hrvatski mladići koji su u SFRJ "podpise skupljali" da komunisti puste kući "zatvorenike savjesti" među kojima je bilo i častnih novinara?

KOLO DRUGO:

O jezičnoj cenzuri u NDH

"Iz toga Matićeva teksta saznajemo i kako je djelovala jezična cenzura u NDH". Razpreda dalje g. Vojko Mirković:"Čak se cenzor bio namjerio mienjati stihove u novom izdanju » Razgovora ugodnoga« Andrije Kačića". Koliko ja razumiem ono "bio namjerio mienjati" znači da nije ništa mienjao. Ali u podloj "antihrvatskoj propagandi slavoserba" sve je dopušteno.Čestitosti tu mjesta nema! Ćudoređe nije za crvene novinare. Ono je za častne sestre. Nisam rekao katoličke. Nije potrebno. U Vlaja častnih sestara nema. A koga ima?

POUČNA PRIČA ŠESTA:

A s tim u svezi valja kazati što mnogi u Hrvatskoj još ne znaju: da naraštaji Hrvata od 1918. nisu čitali djela Šenoe, Kozarca, Kršnjavoga i Kumičića i dr. na izvornom hrvatskom kako su ih i Šenoa i Kumičić i ini bili i napisali, nego prilagođene, krivotvorene, prevedene, prerađene na srbski. Kako nema etničke asimilacije bez jezične, krivotvorili su ih kako bi nas što lakše jezično posrbili. Kako vidimo u NDH cenzor je tobože "bio namjeran mienjati stihove Andrije Kačića," kako kaže jugoslav Vojko Mirković (ako mu možemo vjerovati), ali nije - a srbijanski cenzori u Jugoslaviji nisu samo namjerali, nego su i mienjali umjetnička djela hrvatskih pisca - i posrbljivali ih da se sve prašilo!3

KOLO TREĆE

UVOD U POUČNU PRIČU PETU

O VUKOPISNIM KERBERIMA U NAS

Ne dao Vam Bog da se prihvatite "krotiti" jugo Kerbere što pozobaše sve jezično znanje. Poslušajte što o tom veli g. Vojko: "No i danas ima sličnih pokušaja kroćenja hrvatskoga jezika, što je naročito došlo do izražaja u više napada u zagrebačkim novinama na » Rječnik hrvatskoga jezika« Vladimira Anića.4 Kad sveuč. prof. Vladimir Anić napiše Rječnik vukopisa po uzoru na Karadžićev iz srbijanskoga Podrinja, ne dao Bog da netko zucne nešto protiv njega

jerbo to je rječnik njihova jezika. Za vratom Vam je odmah družba vukoslavske bratje koja će Vam u oči lagati da su naši lički medvjedi "mrki", a ne "smeđi".

POUČNA PRIČA PETA:

Kad je gosp. Ivan Branko Šamija tiskao "Razlike između hrvatskoga i srpskoga", sveuč. prof. iz Zagreba Ivo Pranjković, javno je nazvao taj "knjižurak smećem". Nu, u Danasu br. 518. I.B. Šamija ovako odgovora g. Pranjkoviću uredniku » Anićeva "Rječnika"« : "Ako je knjižurak smeće, knjižurina (Anićev Rječnik, dopisao M.K.) je takvo kvazijezikovno smetlište kakvom uistinu nema premca u hrvatskom izdavaštvu" , ter izdvaja dvadesetak srbizama uz napomenu da ih u Anićevu Rječniku ima još na tisuće. I ima. To je točno. Nesporazum je u tome što oni ne govore o istom jeziku. G. Pranjković brani i hvali svoj i Anićev vukopis, a g.I.B.Šamija promiče hrvatski jezik. Razlika je doista velika!

POUČNA PRIČA ŠESTA:

Slučaj se opetovao kada je g. Pranjkovića opomenuo da mu ne valja "poso" i gosp.Vjekoslav Kolumbić iz Wiliamstona u SAD:"Osvrnut ću se na neke rieči koje ste uzeli iz Krmpotićeva Priručnika, a koji smatrate hrvatskim riečima. Adresa, daktilografija, deklinacija, feljton, geodezija, gramatički, klima, nacija, park, plan, policija, sekta, statistika, student i violina su nepotrebne tuđice za koje imamo dobre hrvatske zamjene. I na kraju; "Ja sam za temeljito čišćenje hrvatskoga jrezika od svih tuđica, uključujući srbizme. Nemojmo poput Amerikanaca prihvaćati svaku tuđu rieč koje se netko sjeti, kao da nam više znači količina nego kakvoća. Ne moramo ih i u tomu oponašati"5 .Jedan primjerak svojega lista gosp. Kolumbić poslao je i meni. I nije točno da gospodin Kolumbić u njemu piše."Treba donieti zakon za zaštitu hrvatskoga jezika". To je g.Vojko Mirković izmislio.

KOLO ČETVRTO:

JEZIK JE SLOBODA

Krsti nas g. Vojko Mirković nakon beogradskoga jezičnoga terora u Hrvatskoj u kojem je i on kao jugonovinar vjerojatno sudjelovao. On kao i svi vukovci što rade, radi na spašavaju ostataka novogovora koji nam vukovci nametnuše podpomognuti uviek od tuđinske vlasti: mađaronske, monarhofašističke i boljševističke diktature ili današnjih "belosvetskih" bogatuna. Bdijući pozorno nad srbijanskom vukovštinom, g. Vojko nam naređuje "Pogotovu među istoznačnim riečima ne treba vršiti nasilni (sic!) odabir".6 U jeziku nema istoznačnica! Onaj tko šapuće u uho g.Vojku što pisati služi se lažima, potvorama, krivotvorbama, uzalud se nadajući da Hrvati ne će prozrieti njihove podle smicalice i iz hrvatskoga iztriebiti korov srbijanskih istoznačnica koje su jedno stoljeće zatirale prave hrvatske rieči. U tom smislu g. Vojko gudi dalje: "Čitali smo u » Danasu« kako je bilo priedloga da se iz biblioteke izbace i spale knjige ćiriličnoga pisma!" Zamislite koja nekultura tih ustašoidnih Hrvata! Čak ako to i nije istina.

POUČNA PRIČA OSMA:

Opet zlobna podmetaljka. Jerbo, ja sam osobno bio nazočan kada su u, jednom od najhrvatskijih gradova, gradu Senju 1945. iz Gradske knjižnice, kulturni partizani (sic!) izbacivali i spaljivali - ne srbske knjige na tuđem nam srbskom jeziku i ćiriličnu pismu - negoli hrvatske knjige i časopise tiskane na latinici za vrieme NDH. Među njima i djela Mile Budaka jednoga od najboljih hrvatskih književnika. I knjige u nakladi Matice Hrvatske tiskane između 1941. i 1945. Uspio sam jednu spasiti. "Hrvatsko kolo ˇ XXIIˇ " Književno naučni zbornik iz 1941.s izvrsnim uvodnikom "Zadaci našeg naraštaja" iz pera dr. Mladena Lorkovića. I danas još ta knjiga resi moju skromnu knjižnicu.

ZAKLJUČAK:

I tako propade zloban pokušaj podmetanja jedne gnjusne bizantske laži - uz ine bezsramne prekodrinske prevare i prozirne krivotvorbe kojim nam je novinar i glasnogovornik vukoslovaca htio mozak izprati - kako Poglkoji se trudio da pročisti jezik, naročito od srbizama" nije znao dobro hrvatski kao što ga znaju srbovukovci valjda (sic!).

UPOZORBA:

Uradak u kojem je g.Vojko Mirković Poglavnika obasuo potvorama nije k tome dostojan častna čovjeka, jerbo ga je Vojko Mirković napisao 1992. kada je Poglavnik bio već 33 god. mrtav i nije mogao sam opovrgnuti klevetu kojom su ga vukovci htjeli ocrniti. Stoga sam si ja dopustio to učiniti. Nadam se da mi to samosvjesni Hrvati u kojih nema kolonijalnoga mentaliteta ne će zamjeriti. Hvala im. A ja im savjetujem da pomno pročitaju i podrubnice.