Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

10% Hrvata ijekavaca…

U sklopu upornih stogodišnjih frankovskih težnji za priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, u novije vrěme nastala je demagoška krilatica: "ijekavica je povijesno hrvatski jezik".

Ijekavica je
historijsko-etničko-lingvistički isključivo
srpski jezik


10% Hrvata ijekavaca…

Na teritoriji današnje Hrvatske (do većeg prodora standardnog jezika u zavičajne govore/dijalekte u poslědnjih 30-40 godina) ijekavicom su od "Hrvata" govorili isključivo:

(a) oni s prostora najvećeg děla bivše Dubrovačke republike,
(b) oni iz doline Neretve (Metković, Opuzen),
(c) oni iz zapadne Slavonije (Novska, Okučani, Pakrac, Daruvar),
(d) Bělovarčani te
(e) Hrvati u Kostajnici i Dvoru.


Znači, jedva 10% Hrvata u Hrvatskoj.

Hrvatski Srbi su preko 90% bili ijekavci – iznimak su ikavci južno od Drniša (Žitnić, Kričke), Srbi u ravnokotarskim selima (Benkovac i sela južno, istočno i zapadno) i konačno ekavci u Vukovaru i najbližoj okolici (već oni između Osěka i Vukovara su izvorno ijekavci) te baranjski Srbi.

Hrvati (svi ostali) su ijekavicu (koliko-toliko) usvojili školovanjem i putem javnih medija zbog širenja standardnog jezika.

Ako ova fakta uporedimo s istorijskim faktima o viševěkovnom naseljavanju Srba potisnutih prěd Osmanlijama na prostor koji obuhvata današnja Hrvatska i faktima o njihovom unijaćenju i rimokatoličenju tj. pohrvaćivanju, viděćemo da su sve navedene "hrvatsko"-ijekavske enklave etnički srpske. I to je notorni fakat.

Dakle, tzv. štokavski ijekavski hrvatski jezik ne postoji, a tvrditi suprotno običan je idiotizam.

 

 

 

Tek da ne bude - 'nismo znali'...

A da je ijekavica u Hrvatskoj "uvozna roba" vidimo sa slědeće karte, koja nam pokazuje kako su Srbi formirali Krajinu migracijama ka zapadu:

Iz ovoga je jasno da je Zagreb srpsku ijekavicu odabrao za službenu iz mnogih razloga:

  1. jer već u 19. stolěću hrvatski jezik nije postojao, već tada je bio rudimentiran, obliterisan;
  2. jer je na taj način mogao lakše masovno uključivati katoličke Srbe u hrvatski nacionalni korpus;
  3. jer je time mogao krenuti u ekspanziju ka Bosni i Hercegovini;
  4. jer je dubrovačku književnost tako mogao svojatati i na kraju, skoro odvojiti od srpske.

 

Laži Zagreba toliko su velike, da je žiteljima Hrvatske, napose onima koji su dobri katolici, nezamislivo pověrovati u njih, čak i kada se s njima otvoreno suoče, kao što je to slučaj na ovoj stranici.

Ili da citiram prof. Dragoljuba Petrovića:

Sve to što su potpisali, i stariji i mlađi, hrvatski lingvisti (u Izjavi o položaju hrvatskoga jezika, februara 2005, prim. C.M.) teško se može uskladiti s najnovijom tvrdnjom da je hrvatski jezik „u bitnome bio određen najkasnije u 18. stoljeću”, da se „tek se s Karadžićevom reformom u 19. st. novi srpski standardni jezik radikalno približio hrvatskomu standardu” i da su ta dva jezika „imali neovisne procese standardizacije”. Za „hrvatski jezik” do kraja 19. veka nije se znalo ni šta je ni dokle doseže i kada bi se danas sa njega „skinula hrvatska etiketa” – lako bi se videlo da je to jezik srpski i da je zasnovan na srpskim istočnohercegovačkim govorima. U vezi s tim treba reći da su se autori Izjave HAZU opet „okliznuli” na činjenicama tvrdeći da „Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini” budući da „Hrvata” tamo nije bilo makar do kraja 19. veka jer se Štadler, „prvi vrhbosanski nadbiskup”, rezignirano žalio da čak ni bosanski franjevci „danas više nisu nikakvi Hrvati, svi oni sebe smatraju Srbima”. Štadler je, uz to, 1882. godine u Sarajevu „ustoličen u maloj drvenoj crkvi, pošto druge nije bilo”, a desetak godina ranije boravio je u Bosni i Hercegovini s ciljem da „opširno u posebnoj spomenici obavijesti nadležne o stanju stvari u tim još slabo poznatim krajevima”. Kako se vidi, i za Štadlerove „nadležne” Bosna je bila „nepoznat kraj” i o „hrvatstvu” se ništa nije znalo, a da je ono tamo (pro)šireno tek kasnije, svedoči i podatak od pre petnaestak godina: najveći broj katoličkih crkava po Bosni nije stariji od 70 godina, što znači da su građene tek posle Prvoga svetskog rata (pri čemu će ostati „nejasno” zašto je onaj visoki funkcioner HDZ-a za Bosnu odmah isključen i iz politike i iz javnosti čim je saopštio tu pojedinost).

 

Videli smo da hrvatskog imena nije bilo ni u Slavoniji ni u Bosni, a mogli bismo reći da do početka 20. veka ono nije utemeljeno ni u drugim oblastima štokavštine i o tome pominjem samo dve sitnije pojedinosti, a obe se tiču Dubrovnika i Ivana Gundulića. Posle proslave tristagodišnjice Gundulićevog rođenja, naime, urednik „Crvene Hrvatske” Frano Supilo objavio je da je „Dubrovnik za hrvastvo osvojen”, a koju deceniju kasnije Rafo Bogišić dodaće da se „konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao na pragu novog vremena, u vrijeme preporoda.” Ako u „hrvatskom jeziku” (kao i u srpskom) glagol osvojiti znači i ‘prisvojiti, oteti tuđe’, logičnim će se smatrati pitanje – od koga je Dubrovnik osvojen, tj. kome je otet? Na isti način može se gledati i na Bogišićevo umovanje o Gundulićevoj „asimilaciji u hrvatstvo”, uz pitanje: je li moralo da prođe tri veka od njegove smrti da bi taj srpski pesnik prvi put „čuo” da je – Hrvat!?

 

 

Osvěženo 13. 4. 2007.