HOME

 

Slobodna Dalmacija, 07. 02. 2006.:

Razgovor s Prof. dr. IVOM PRANJKOVIĆEM, uglednim jezikoslovcem, suautorom nedavno objavljene gramatike hrvatskoga jezika; razgovarala: Vesna LAUŠIĆ

 

Hrvatski i srpski su jedan jezik

 

VARIJETETI ISTOGA JEZIKA

Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku i to treba jasno reći

S prof. dr. Ivom Pranjkovićem, jednim od ponajboljih hrvatskih jezikoslovaca, profesorom na Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razgovarali smo u povodu nedavnog izlaska iz tiska "Gramatike hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta" koju je načinio zajedno s prof. dr. Josipom Silićem i objavio u izdanju Školske knjige. Teme razgovora bile su uobičajene, no uvijek intrigantne dileme oko hrvatskoga jezika - od gramatike, preko odnosa hrvatskog i srpskog jezika, do pravopisa i prodora anglizama.

Čista logika

Možete li izdvojiti ono najbitnije po čemu se Vaša gramatika razlikuje od dosadašnjih?

- U njoj ima dosta toga novoga. Fonologiju kao osnovnu razinu sveli smo na minimum; ne raspravljamo o tome gdje se tvore glasovi, nego nas oni zanimaju onoliko koliko su važni za sudjelovanje na višim razinama, na razini oblika, morfema, riječi itd. Novosti ima puno i na razini morfologije, u tvorbi pojedinih glagolskih i imenskih oblika. Moglo bi se reći da smo inzistirali na striktnom strukturalizmu: da se rastavi ono što je nastavak od onoga što je osnova. Na primjer, uvijek se govorilo da su kod "čitao, čitala, čitalo" nastavci "o", "la", "lo"; sada se kaže da to nije tako, u "čitao" je nastavak nulti, kao kod "zelen", u ženskom rodu "a", a u srednjem "o". Tako svi pridjevi imaju iste nastavke. Muški rod se ponaša kao "čovjek", ženski rod kao "žena", a srednji rod kao "selo". Dakle, nastavak je ono što je različito, a ne ono što je dio istoga. U sintaksi smo pokušali napraviti cijelo jedno poglavlje o predrečeničnoj razni, kao i riješti problem predikata. Jedna od bitnih razlika jest i ta što u opisu jezika polazimo od logike samoga jezika, a ne od logike nas koji ga upotrebljavamo. Jer, gramatika je čista jezična logika.

 

Problematična prezentacija

U Matici hrvatskoj potkraj prošlog tjedna organiziran je okrugli stol posvećen knjizi američkog slavista Roberta D. Greenberga "Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga", na kojem su se okupili gotovo svi, inače često suprotstavljeni hrvatski jezikoslovci. Je li ta knjiga zaslužila toliku pozornost?

- Ta knjiga sama po sebi nije kvalitetna, što je naglasila i većina sudionika. Ali, bilo je zamišljeno, barem sam ja tako očekivao, da se razgovara i o temama koje ta knjiga pokreće i o kojima mi relativno rijetko razgovaramo, ili se ponašamo tako da guramo glavu u pijesak. A jedna od tih tema jest jezična problematika na prostoru bivše Jugoslavije. Knjiga je pisana na razini opće informacije, namijenjena je studentima slavistike, i kao takva može nekomu i koristiti i štetiti, zbog toga što su pojedine stvari u njoj prezentirane dosta problematično. Ja bih rekao prije svega da su predstvljene sa stajališta srpskog; Greenberg govori da je postojao jedan jedinstveni srpskohrvatski jezik koji se raspao, što nije činjenica.

Ali zašto bi srpskom jeziku ili Srbima bilo u interesu da se taj "jezik" naziva srpskohrvatskim?

- Teško je to reći što bi kome odgovaralo, a što ne, jer su i Srbi po izbijanju rata odmah prešli na naziv srpski. Stvar je prilično složena, radi se o tome da i mi sami pred nekim stvarima zatvaramo oči, ni mi neke stvari ne priznajemo. Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku, i to treba jednom konačno jasno reći. Ako se netko s tim ne slaže, neka izloži argumente. Iskreno, ja sam mislio da će i o tome biti više riječi na tom skupu, ali o tome gotovo da nije uopće bilo riječi.

 

Taštine i klanovi

Postoji li neka knjiga hrvatskih jezikoslovaca koja bi poslužila u iste svrhe, ali bi bila kvalitetnija?

- Mislim da takva knjiga ne postoji. To nije slučajno jer je naša situacija, objektivno gledano, opterećena koječime. Mi smo se puno bavili tim nekakvim relacijama prema srpskom, napravili smo jako puno razlikovnih rječnika, inzistiramo na tome da što je moguće više radimo na nekakvom odmaku od jezika koji su standardizirani prema štokavskom narječju, a zapravo uopće nema radova gdje bi se pokušalo na jedan objektivan način prikazati cijela situacija. Vjerojatno se radi o tome da je stvorena takva klima: kad nešto slično spomenete, ispadate nekakav jugonostalgičar ili nešto još gore, i ljudi se onda nerado time bave.

Bi li bilo moguće na sličan način okupiti sve jezikoslovce, i "desne" i "lijeve", na nekom skupu o pravopisnim problemima?

- Ne mogu govoriti u ime svih jezikoslovaca, mogu govoriti samo u svoje ime. Ne smatram se ni "lijevim" ni "desnim". Otvoren sam za razgovore bilo s kim, ali uvijek govorim svoje mišljenje, bez obzira na to jesam li s onima koji se smatraju "desnima" ili s onima koji se smatraju "lijevima". Mislim da je za razumijevanje tih podjela zapravo manje važno to "konzervativni - nekonzervativni", "lijevi - desni"; u prvom su planu neke druge stvari, kao što su one financijske, kao što su klanovi, odnos između HAZU i drugih ustanova, pa taštine... Jer, ti koji se sada smatraju jako desnima, do jučer su bili na sasvim suprotnoj strani, i po stavovima, i po onome što su radili, i po onome kako su radili.

 

Sporna tijela

Što je s Vijećem za normu hrvatskog jezika Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, čiji ste i Vi član. Reprezentira li ono doista struku?

- Kako se uzme, i da i ne. Ono je formalno reprezentira, što znači da pokriva ustanove, međutim, te ustanove su vrlo raznolike - na nekima imate jednoga kompetentnog jezikoslovca, a na nekima pedeset, poput Instituta za hrvatski jezik ili našeg odsjeka u Zagrebu. I sad su oni na istoj razini kao i jedna novoosnovana splitska kroatistika?! Druga stvar, pitanje je je li uopće način da se takve stvari rješavaju sličnim tijelima. Ja sam vrlo skeptičan s obzirom na to. Ako mi tamo moramo glasovati o tome hoće li biti "neću" ili "ne ću", znači da nismo dobro radili, nego ispada da se zapravo politički opredjeljujemo za ovo ili za ono.

 

 

Je li dr. Pranjković išao korak nazad, još jednom iz pragmatično-kroato-unitarizamnih razloga? Meni se ovo čini kao jedini mogući odgovor. Naime, ako hrvatski, srpski i bosanski proglasimo jezicima, a svi pripadaju novoštokavskom dijalektu istočnohercegovačkog tipa, kako ćemo onda poběći od samonamećućeg zaključka stranih lingvista, što se inače u Hrvatskoj brutalno potcěnjuje, da se u slučaju čakavskog, bezjačkog i torlačkog dijalaekta radi o jezicima, a ne dijalektima. Narěčje je samo prěvod grčke rěči – dijalekat – na srpski i ništa više od toga. Dakle, možda se radi o Ivinu koraku nazad nakon Grinbergove knjige… u kojoj možda piše da ovaj hrvatski "šift" mora povući za sobom i dotadanje dijalekte – čakavski i kajkavski, kao i srpski torlački, proizvodeći ih u nove jezike. Kako ova spoznaja visprenog Grinberga "potkapa" ideju hrvatskoga državnog unitarizma, možda bi se s cijepanjem jezika u Hrvata moglo i prestati! Coraggio Merlocampi

 

Vijenac, glasilo Matice hrvatske:

Hrvatski jezik i politika jezičnoga zajedništva

 

U 133. broju Vijenca od 8. travnja o. g. obećao sam da ću nastaviti komentar napisa dr. Bože Ćorića iz Beograda objavljen u jednom bugarskom zborniku pod naslovom Anatomija naopake hrvatske jezičke politike, a koji se najvećim dijelom odnosi na moj napis Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik objavljen svojedobno i u Poljskoj — pa to sada i činim s uvjerenjem da bi taj komentar mogao biti zanimljiv i čitateljima Vijenca.

Ćorić se, naravno, ne slaže sa mnom u tvrdnji koju sam iznio na početku svoga teksta da hrvatski i srpski standardni jezik zapravo otkad postoje funkcioniraju kao posebni standardni jezici. Međutim, on to svoje neslaganje ne potkrepljuje nikakvim argumentima, nego navodi citat iz drugoga dijela tzv. Akademijine gramatike u kojem stoji i ova tvrdnja (Milana Moguša): »Standardni oblik tog zajedničkog jezika upotrebljavaju danas u Jugoslaviji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani« (Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1991, str. 19). Priznajem da se taj citat može tumačiti i tako da ide na ruku Ćoriću, ali nikako ne mislim da je time moja tvrdnja dovedena u pitanje. Uostalom, Moguševo je pravo da se eventualno složi s Ćorićem, a ne sa mnom. Mislim ipak da je riječ o pomalo nespretnoj formulaciji te da je njezin autor pojam standardni oblik (zajedničkoga) jezika upotrijebio u tzv. distributivnoj jednini, tj. da se u toj formulaciji ne misli (bar ne nužno) na jedan standardni jezik i za Hrvate i za Srbe i za Crnogorce i za Muslimane.

Ne sviđa se Ćoriću ni moja tvrdnja da je odnos između hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika bio previše impregniran politikom te da je što dragovoljno što nasilno ujednačavanje tih idioma započelo naivnim, iracionalnim i kontraproduktivnim geslom prema kojemu »jedan narod treba jednu književnost da ima«. Ćorić mi s tim u vezi zamjera što nisam spomenuo da je to geslo skovano na Književnom dogovoru u Beču 1850. godine na kojem je bilo pet Hrvata (Ivan Kukuljević, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković), a samo dva Srbina (Vuk Karadžić i Đuro Daničić). Hrvati su se dakle s tim geslom složili, a možda ga čak i stvorili. Sve je to uglavnom točno (uz napomenu da je bečki dogovor bio gotovo privatno sijelo te da na njemu nije sudjelovao nijedan hrvatski jezikoslovac od formata), ali to nikako ne znači da spomenuto geslo nije bilo iracionalno i, bar po mom sudu, posve kontraproduktivno. A da su ga Hrvati čak i stvorili, to je dakako moguće, pa i vjerojatno. Uostalom, Hrvati su bili inicijatori hrvatsko-srpskoga i jezičnoga i političkoga ujedinjenja u puno većoj mjeri nego Srbi, i ja o tome izravno govorim u spomenutome tekstu. Srbi su se za ujedinjenje zagrijali tek kasnije kad su uvidjeli da im ono politički odgovara. U svemu je tome međutim bitno (a to sam tamo i izrijekom napisao) da se ni političko ni jezično ujedinjenje »nije zasnivalo na ravnopravnim sudionicima, kako su to zamišljali hrvatski 'jugosanjari', nego uvijek na dominaciji Srba i srpskih jezičnih posebnosti«.

Ilustrirajući svoju tezu da su na ujedinjenju više insistirali Hrvati nego Srbi spomenuo sam u svom tekstu i činjenicu da su Hrvati imali cijelu jednu jezikoslovnu školu pod nazivom hrvatski vukovci kojoj je u osnovi bila potpuna vjernost jezičnim i pravopisnim nazorima Vuka Karadžića, a da Srbi ne samo da nisu imali ništa sličnoga nego ni neke od temeljnih Karadžićevih zahtjeva nisu nikada prihvatili (npr. ijekavicu). Sada Ćorić tvrdi kako se iz toga »može jedino zaključiti da su Hrvati svojom upornošću postigli to da im Vuk Karadžić ustupi svoj model književnog jezika«. Da! Moglo bi se tako nešto zaključiti, pogotovo sa stajališta vukovaca, s tim da je Karadžićev model model hrvatskoga, a ne model srpskoga književnog (standardnog) jezika. Karadžić se naime gotovo u cijelosti oslonio na postojeću hrvatsku štokavsku standardnojezičnu tradiciju i u njegovu modelu vrlo je malo ičega što nije (bilo) dijelom te tradicije.

Ako su imali cijelu jezikoslovnu školu hrvatskih vukovaca, nejasno je, nastavlja dalje Ćorić, »zašto su docnije Hrvati napadali nevinog čovjeka, tj. Vuka Karadžića«. Odgovoriti bi se moglo da Hrvati nisu napadali Karadžića zbog onoga u čemu je »nevin«, a u to bi svakako išlo i samo postojanje hrvatskih vukovaca (sam Karadžić doista nije vukovce ni utemeljio niti je tražio od njih da mu budu onoliko vjerni koliko su bili). Napadali su ga međutim, i to Ćorić vrlo dobro zna, ali naravno da ne spominje, zbog teze iz članka Srbi svi i svuda prema kojoj su svi štokavci Srbi, a to bi značilo da je srpska i cijela štokavska književnojezična tradicija, uključujući npr. i franjevačku ili isusovačku. Izrazito kritički odnos prema Karadžiću imali su kasnije Hrvati i zbog onoga što Karadžić doduše uglavnom nije bio niti izravno učinio, ali su učinili sljedbenici velikosrpske politike koji su od njega napravili mitsku ličnost, proglasili ga simbolom (sve)srpstva, ekstremnoga unitarizma i hegemonizma.

Čudi se Ćorić i tome zašto Hrvati napadaju svoje vukovce (T. Maretića, I. Broza, F. Ivekovića, P. Budmanija, A. Musića) kad su oni »velika imena hrvatske nauke«. Štoviše, Ćorić misli da ih »nema smisla napadati za nešto za šta im treba zahvaliti: doneli su Hrvatima standardni jezik«. Prije svega, složio bih se s Ć orićevim mišljenjem da vukovce nema smisla napadati, čak ni zbog njihovih zabluda. Oni doduše nisu Hrvatima donijeli strandardni jezik, ali jesu odigrali vrlo važnu ulogu u njegovu gramatičkom i pravopisnom ujednačavanju. Neka njihova djela, kao što su npr. Maretićeva Gramatika, Brozov Hrvatski pravopis ili Iveković-Brozov Rječnik hrvatskoga jezika, imaju trajnu i neprolaznu vrijednost. Hrvati međutim nikako ne misle da su vukovci bili bezgrešni, kao što im se vrlo dugo i stručno i politički sugeriralo. Naprotiv, vukovci su imali dubokih i dalekosežnih zabluda. Prije svega, pretjerivali su u vjernosti Karadžiću bez ikakve stvarne potrebe i razloga. Za korpus svojih standardoloških i drugih ostvaraja uzimali su isključivo Karadžićeva i Daničićeva djela te djela iz usmene narodne književnosti, a posve zanemarili vrlo bogatu štokavski pisanu tradiciju (da spomenem samo dubrovačku) i cijelu suvremenu hrvatsku književnost. Drugo, svojim su preradikalnim vukovstvom naprasno i posve nepotrebno napravili jaz između standardnojezične tradicije zagrebačke filološke škole, koja je uostalom također bila štokavska, i vukovskoga »modela« te cijelu tu itekako respektabilnu tradiciju, za volju književnojezičnom jedinstvu sa Srbima, toliko sotonizirali kao da je bila njemačka ili mađarska. Drugim riječima Hrvati su svjesni (oni koji nisu trebali bi biti) da bar oni od hrvatskih vukovaca koji su naprijed spomenuti predstavljaju velika imena hrvatskoga jezikoslovlja i znanosti uopće, ali nema nikakva razloga da posve razložno i argumentirano ne upozoravaju i na neke njihove zablude, koje su u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda odigrale izrazito negativnu ulogu. Treba to učiniti između ostaloga i zato da se slične zablude u budućnosti ne bi ponavljale.

Prigovara mi nadalje Ćorić da sam optužio Srbe kako su u jezično zajedništvo ušli isključivo iz interesa, a da u vezi s Hrvatima ne govorim o interesu iako spominjem oslobođenje od germanizacije i mađarizacije. Slažem se, naravno, s Ćorićem da ni Hrvati nisu propagirali jezično zajedništvo sa Srbima bez interesa, a spomenuto oslobođenje od germanizacije i mađarizacije svakako je bilo njihov primarni interes. Htio sam samo reći, a to povijesne činjenice obilato potvrđuju, da su Hrvati u tim nastojanjima bili puno agilniji i puno veći entuzijasti od Srba, ali su dijelom baš zbog toga ispali i puno naivniji. To se odnosi ne samo na one Hrvate koji bi se mogli označiti kao nekakvi »tvrdi nacionalisti« nego se odnosi čak i na Tomu Maretića, primjerice. I on će naime pod starost doživjeti da se gotovo sve hrvatske jezične posebnosti, uključujući i one (relativno malobrojne) koje je on zagovarao, počnu doživljavati kao kvarenje jezika i ugrožavanje zajedništva. Dovoljno je u tom smislu vidjeti kako je u beogradskom časopisu Naš jezik ocijenjen primjerice njegov Jezični savjetnik iz 1924. godine.

U idućem napisu komentirat ću neke konkretne Ć orićeve prigovore kojima on u prvom redu nastoji potkrijepiti svoju tvrdnju da ja navodno srpski standardni jezik prikazujem u krivom svjetlu, pa čak i tvrdnju da u mom tekstu ima pravih »naučnih falsifikata«.

Nastavak slijedi

Naopaka jezična politika i »spajanje naroda«

Ovim napisom završavam osvrt na članak dr. Bože Ćorića iz Beograda koji je pod nazivom Anatomija naopake hrvatske jezičke politike objavljen u jednom bugarskom zborniku, a odnosi se najvećim dijelom na moj tekst Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik.

U nastavku svoga teksta Ćorić me optužuje da nisam postupio korektno ni s prozodijskim dubletama. Napisao sam naime da su inačice tipa ispeći, doreći, potaći, narasti, za mene svojstvene hrvatskom, a inačice tipa ispeći, doreći, potaći, narásti, za mene srpskom standardnom jeziku. Ćoriću je sporno što prvi tip inačica pripisujem navodno samo hrvatskom standardu jer su po njegovu sudu one svojstvene i srpskome te dodaje kako i on sam ima »u svom jeziku upravo takvu prozodiju, a ne misli da je time zašao u tuđi jezički prostor«. Ja sam međutim napisao samo to da ni prozodijske razlike između hrvatskoga i srpskoga standarda nisu zanemarive, a zatim sam naveo spomenute inačice bez ikakva posebnog komentara. Nisam dakle nigdje spomenuo da bi prvospomenute inačice bile svojstvene samo hrvatskom standardu niti sam napisao da ih nema u srpskome. Naime, za releventnu hrvatsko-srpsku razliku posve je dovoljna činjenica da su drugospomenute inačice u hrvatskom standardu nepreporučljive odnosno da su izrazito obilježene kao zastarjele ili kao osobitosti srpskoga standarda.

Napisao sam također da Srbi imaju deklinaciju tipa Ivo, Iva, Ivu, a Hrvati Ivo, Ive, Ivi. Na to mi Ćorić uzvraća kako je »teško pretpostaviti da ozbiljnom naučniku nije poznato šarenilo koje vlada na srpskom jezičkom području kad je reč o deklinaciji antroponima hipokorističkoga porekla« (ekavizmi su originalni!) te dodaje kako je osobno ime etiketa koja se gramatički ponaša prema zahtjevu vlasnika. Tako i sam Ćorić navodno insistira u vezi sa svojim imenom na deklinaciji Božo, Bože i tvrdi da se to njegovo insistiranje poštuje. Odgovoriti mogu posve slično kao u prethodnoj točci: nigdje nisam napisao da bi deklinacija tipa Božo, Bože bila u Srba nepoznata ili normativno proskribirana, nego sam zapravo napisao samo to da deklinacija tipa Božo, Boža, Božu nije svojstvena Hrvatima ni hrvatskoj normi. Ona je uostalom i u hrvatskim organskim govorima posve nepoznata, ako se izuzme dubrovačko područje. Srpski standardni jezik ima dakle i tu dvojstvo, ali hrvatski nema. To je naprosto činjenica i nikako ne vidim po čemu bi bilo neznanstveno ili zlonamjerno na tu činjenicu upozoriti. Ista je stvar i s parovima tipa komunist — komunista, romanist — romanista, stažist — stažista i sl. Ćorić naime tvrdi da je i takve parove nedopustivo razdvajati jer je i tu riječ o dubletama u srpskom standardu. Kad bi to i bilo posve točno (a mislim da je u najmanju ruku problematično), ostaje činjenica da se hrvatski i srpski standard razlikuju i u vezi s tim parovima jer hrvatska norma dopušta samo likove tipa komunist.

Napisao sam također da između hrvatskoga i srpskoga jezika ima dosta razlika i s obzirom na imenički rod i naveo primjere tipa sekunda — sekund, litra — litar, metoda — metod, fonem — fonema, arhiv — arhiva i sl. Na te primjere Ćorić ima čak dvije serije komentara: a) tvrdi da je i tu riječ o dubletama srpskoga jezika; b) za arhiv i arhiva tvrdi da su različite riječi koje se ne mogu »na ovakav način dovoditi u vezu«. Odgovor je opet jasan: ako to i jesu dublete u srpskom jeziku, nisu u hrvatskome pa je riječ o činjeničnim razlikama između jednoga i drugoga standardnog jezika. Što se tiče arhiva i arhive, hrvatski standardni jezik uopće ne poznaje riječi arhiva, pa onda naravno ni značenjske razlike između arhiva i arhive.

Spomenuo sam i neke tvorbene razlike, pa sam naveo kako u srpskom standardnom jeziku često dolazi sufiks -če tamo gdje je u hrvatskome -(č)ić, npr. prozorčić — prozorče, šeširić — šeširče, lončić — lonče, jastučić — jastuče. Ćorić tvrdi kako se time »sugeriše stranom čitaocu da srpskom jeziku pripadaju samo ovi drugi primjeri (na -če)«. Moja je formulacija međutim jasna i u njoj nema nikakva »sugerisanja«. Oblike tipa šeširče Hrvati uopće ne upotrebljavaju, pa je normalno da ih u njihovu standardu nema. Ima li ili nema oblika na -(č)iću srpskom standardu, za moj članak nije relevantno jer ja nisam pisao o onome u čemu se hrvatski i srpski standard podudaraju, nego o onome u čemu se razlikuju.

Ćorić je još oštriji prema meni kad komentira moje navođenje leksemskih parova tipa društvo — udruženje, slastičarnica — poslastičarnica, prehrana — ishrana, sretan — srećan i sl. pa kaže da »samo neznalica i zlonamjernik može iz srpske leksike isključiti, recimo, riječ društvo«. Tu se posve jasno vidi kako mi Ćorić zapravo podmeće. Nema ni govora ni o kakvom isključivanju riječi društvo »iz srpske leksike«, nego se samo prenosi obavijest o činjenici da će Hrvati riječ društvo često upotrijebiti tamo gdje je u srpskom običnije udruženje, npr. Društvo hrvatskih književnika (prije Društvo književnika Hrvatske) prema Udruženje književnika Srbije. Prema tome, očito je podmetanje tvrditi da ja riječ društvo isključujem iz srpskoga leksika. Ja samo tvrdim da riječ udruženje u hrvatskome standardu nije obična ni normativno preporučljiva u značenju 'udruga'.

U sličnu tonu sročen je i komentar nekoliko parova leksema za koje sam ja ustvrdio da su izrazito obilježeni s obzirom na odnos hrvatskoga i srpskoga standarda. Riječ je o leksemima tipa ručnik — peškir, okretan — vispren, čep — zapušač, služben — zvaničan, vaza — saksija i sl. Ćorić kaže kako oba para navedenih riječi pripadaju srpskom jeziku, pa »tvrdnja da su ove lekseme izrazito obilježene nema nikakvog osnova«. To se po Ćorićevu sudu posebno vidi na paru vaza — saksija jer se te dvije riječi u srpskom standardu razlikuju po značenju (prva je u njem. Blumenvase, a druga Blumentopf). Tvrdim da ima ne samo osnove za tvrdnju koju sam iznio nego da je i u ovom slučaju riječ o činjenicama, s tim da se ni u ovom slučaju nigdje ne tvrdi kako srpski standard ne poznaje oba para leksema. Tvrdi se posve suprotno, naime to da oba para leksema ne poznaje hrvatski standard. Tako se vaza i saksija razlikuju u srpskom, ali se ne razlikuju u hrvatskom standardu jer se u njemu u oba značenja rabi riječ vaza. Čini se da je glavni Ćorićev problem u tome što on uopće ne dopušta da se govori o hrvatskom standardu odnosno što za nj, kao i za dobar dio njegovih kolega u Beogradu, posebice onih okupljenih oko Radmila Marojevića, hrvatski standardni jezik zapravo i ne postoji. To se jasno vidi iz njegova zaključka u kojem stoji da »aktuelnu jezičku politiku u Hrvatskoj karakterišu nenaučnost, nekorektnost, površnost, ostrašćenost, tendencioznost, zlonamjernost i neistina«, a da takve karakteristike »mora imati svaka jezička politika koja za cilj ima cijepanje genetski istog jezičkog idioma«. Štoviše, takva politika ima za cilj da »razdvoji narode kojima taj idiom služi kao standardni jezik«. Sad je doista sve jasno! Ćorić misli kako je i na razini standarda riječ o jednom i jedinstvenom (srpskom) jeziku (ne spominje ni tzv. varijante), pa čak i jeziku koji služi za »spajanje naroda«. Iako takvu stavu zapravo i ne treba komentara, podsjetit ću Ćorića na to da mi je poslije jednog moga verbalnog spora s prof. Ivićem u Beogradu rekao otprilike ovo: »Vas dvojica se nikada nećete složiti«. Dobro je rekao! Doista se nikada nisam slagao niti ću se ikada slagati ne samo s Ivićevim nebulozama o »katolicima srpskohrvatskoga jezika« nego se nikada neću složiti ni sa stavovima kakve sadrži djelomice citirani Ćorićev zaključak. Moja je sreća međutim, a i sreća većine govornika hrvatskoga standardnog jezika, u tome što se iskreno nadamo da nas na takvo slaganje više nitko neće tjerati silom. Svoj tekst koji je Ćorić opširno raščlanio smatram najvećim dijelom običnim nizanjem činjenica, i Ćoriću uostalom vrlo dobro poznatih, a to što on u njemu vidi »nenaučnost«, zlonamjernost, naopaku jezičnu politiku, nekakvo razdvajanje naroda ili čak tendencioznu protusrpsku djelatnost u cijelosti je njegov problem.

Ivo Pranjković