Make your own free website on Tripod.com

HOME


Novosti, 27.03.2004

Dušan STANKOVIĆ: Intervju sa prof. dr. Milošom Kovačevićem

I latinica je srpska!

Srpskim jezikom govore svi Centralno-Južni Sloveni bez obzira na to kako ga ko nazivao. Smešno je što se po svaku cenu pokušava da podeli isti jezik, kao što bi bilo smešno da sutra neko kaže kako se u SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu ili u Južnoafričkoj Republici ne govori engleski. Zamislimo šta bi se desilo nekom Austrijancu, Švajcarcu ili Luksemburžaninu kada bi kazao da njihov maternji jezik nije nemački.
Ovo nam kaže dr Miloš Kovačević, autor knjige "Srpski jezik i srpski jezici" u izdanju SKZ i BIGZ, koja je već ustalasala naučno mnjenje. Ovaj profesor lingvistike na više naših univerziteta, pa i stranih, još ranije je knjigama izaivao pažnju javnosti, tvrdeći da, recimo, Hrvati govore čistim srpskim jezikom, a da je njihov čakavski, odavno mrtav!
- Prevođenje Hrvata u srpski jezik nije počelo sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajem polovinom 19. veka, nego još ranije
- kaže nam dr Miloš Kovačević. - To je bila samo završna faza, a još početkom 17. veka "prevođenje Hrvata u srpski jezik" pokrenula je Kongregacija za propagandu vere u Rimu! U njihovim arhivama čuva se memorandum o prevodu Novog zaveta na "slovenski jezik", u kojem se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju najbolji dijalekt od svih Južnih Slovena.

UZIMANJE TERITORIJA
Zbog čega se Katolička crkva toliko brinula kojim će jezikom govoriti Hrvati?
- Trebalo je uzimanjem srpskog jezika i teritorijalno i brojno proširiti Hrvate na račun Srba i srpskog jezika! A da je Ljudevit Gajev "štokavski" namenjen Hrvatima zaista srpski jezik, potvrđuje i iskustvo Antuna Mažuranića koji je predavajući đacima "hrvatski" (štokavski) rekao 1852. godine: "Tim nije čudo što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni
deset reči progovoriti našim jezikom". A kako bi i mogli kad to nije tada bio njihov maternji jezik, nego njima strani, srpski. To ne znači da Hrvati svog jezika nisu imali, ali on nije bio štokavski, nego čakavski jezik. I sva tadašnja evropska lingvistička imena smatrala su da su srpski i hrvatski dva različita jezika - srpski je bio štokavski, a hrvatski čakavski.
Šta se potom dešavalo u Bosni i Hercegovini gde se tada govorilo čistim srpskim jezikom?
- Navešću vam primer don Jakova Grupkovića koji je Štrosmajeru, glavnom propagatoru hrvatstva u BiH rekao: "Aj, boga ti, manite se vi toga hrvatstva. Vi ćete s tim vašim hrvatstvom upropastiti i Srbe i Hrvate! Ta mi znamo da nijesmo Hrvati nego Srbi, a mi kao katolici ne smemo od Rima zvati se Srbima".
U Bosni, međutim, postoji i "bošnjački jezik"?
- To je nasilno politički izraz. Prisvajajući naziv zajedničkog zavičaja Bosne, gde žive Srbi i Hrvati, Muslimani žele da, pre svega, prigrabe državne međe nekadašnje BiH, uključujući i celokupnu baštinu srpskog i hrvatskog naroda. Držeći se naučnih argumenata, srbistika ne sme pristati na priznavanje nikakvog posebnog "bosanskog" ili "bošnjačkog jezika", nego se sve mora smatrati sarajevskom varijantom srpskog književnog jezika.

"KRATKE" PROMENE
Mnogi i u Crnoj Gori žele da imaju "svoj" jezik?
- Nedavno je "srbomrzac" Jevrem Brković predložio da se za kratko vreme naš jezik naziva "srpsko-crnogorski", a onda bi, za godinu dve, u Podgorici odbacili iz naziva prvu, a u Beogradu drugu reč! Brković i bratija iz njihove "Dukljanske akademije" pokazali su da ništa ne znaju. Ti lingvistički "znalci" očito žele da uvedu novu "ekološku crnogorsku lingvistiku" nenatrunjenu bilo kakvim dosadašnjim lingvističkim saznanjima. Jer, samo tako, iz ćefa utemeljena "lingvistika", može
dati "naučno opravdanje" i za "crnogorski jezik".
Bilo je pokušaja, ali, srećom, za kratko vreme, da se ijekavica, kao deo srpskog jezika ukine i u Republici Srpskoj. Šta vi o tome mislite?
- Srpski književni jezik ima dva ravnopravna izgovora prema refleksima praslovenskog vokala "jat" - ekavski i ijekavski! Iako je Vuk za standardni izgovor u srpskom književnom jeziku predložio samo ijekavski, u razvoju našeg književnog jezika, prvenstveno zaslugom Stojana Novakovića i ekavaca, je u poslednjoj deceniji 19. veka dobila status standardnog izgovora. Od tada Srbi imaju kao ravnopravne i ekavski i ijekavski izgovor. To što se u Republici Srpskoj desilo, trajalo je kratko. Valjda Srbi nikada više neće biti toliko naivni i nepismeni da iz svog standardnog jezika izgone jednu od njegovih najsuštastvenijih osobina.
Trebaju li Srbima dva pisma - ćirilica i latinica?
- Svakako, jer je i jedno i drugo srpsko. I iz mnogih razloga oba pisma moraju ostati naša. A možda i više i zbog toga što bi se odricanjem od latinice H
rvatima i Muslimanima dao povod za izdvajanje dela srpskog jezika pod njihovim imenom...

DUHOVNI PROSTOR
O programu objedinjenom pod nazivom "Slovo o srpskom jeziku", dr Kovačević ističe prvo načelo: Srpska književnost i jezik čine srpski duhovni prostor koji je jedinstven i nedeljiv. On obuhvata, uz manastire, crkve, grobišta, knjige... Sve što je stvorio srpski narod niko nema pravo da otuđuje. Sva književnost pisana srpskim jezikom je deo srpske kulture, baš kao što je sva književnost pisana engleskim jezikom, književnost tog jezika. Srbi nikada nisu branili drugima da se koriste njihovim jezikom, ali to nikada nije značilo niti je moglo da znači da je time taj jezik prestao da bude srpski.

OD BARANJE DO BOKE
Dogovora o svesrpskom jeziku pridržavaju se i mnogi beogradski izdavači koji objavljuju knjige pisaca sa prostora današnje Hrvatske. Tako, na primer, kuća "Istočnik" objavila je nedavno fototipsko izdanje "Pesmama" Tina Ujevića, koji je između dva svetska rata na ekavskom štampao stihove dok je živeo u Beogradu i gotovo sve vreme uz državnu apanažu provodio u hotelu "Moskva" i u Skadarliji.
U izdanju beogradskog SKD "Zora" Zdravko Krstanović štampao je na 730 strana "Čudesni kladenac", antologiju srpskog pesništva od Baranje do Boke Kotorske. U ovom
delu zastupljeni su svi pisci iz "dubrovačke književnosti", a i bugarštice i pesme pisaca koji su rođeni na ovom području, kao što su Petar Preradović, Tin Ujević, Ljudevit Vuličević, Josip Kosor...
I Hrvati vraćaju istom merom. Oni ne samo da našeg velik
og naučnika Nikolu Teslu smatraju "svojim", nego u njihovu književnost ubrajaju dela pisaca poput Ive Andrića i Vladana Desnice...