Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

Adolf Bratoljub Klaić

Zagreb, 1942

 

KORIENSKO PISANJE

 ZAGREB, 1942

PRIREDIO I IZDAO
HRVATSKI DRŽAVNI URED ZA JEZIK
DRUGO IZDANJE
ZAGREB 1942

 

Ovu knjigu sastavio je
uz suradnju članova
Hrvatskog državnog ureda za jezik
član Ureda
A. B. Klaić

 

"UNION" GRAFIČKO-NAKLADN1 ZAVOD D. D. – HEINZELOVA UL. 33

„Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga odnosno ekavskoga govora."
„Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu."
Iz zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu.

U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis) ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje (korienski, etimoložki pravopis). Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić. (T. Maretić, Istorijahrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889.) On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odnosno sasvim korienski. Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio lako uočljiv, na pr. pčela (bčela), gdje (kdje), zdrav (sdrav), zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolozi nego fonetičari.

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

1. Skup bc-pc, na pr. vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2. Skup bh-ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. obhoditi – ophoditi, pišu svipisci etimoložki.

3. Skup bk-pk, koji se javlja u složenicama, na pr. obkoliti – opkoliti, te u riečirna kaošibka – šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišulsvietimoložki, a primjere kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9koleba pišući bk i pk.

4. Skup čb-džb, na pr. svjedočba – svjedodžba, etimoložki ima 11 pisaca, a fonetički njihtrojica.

5. Skup sb-zb, na pr. sbor – zbor, sbližiti – zbližiti, etimoložki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izme u sb i zb.

6. U pisanju skupa sd-zd isti je omjer kao i kod sb.

7. Skup sg-zg, na pr. sgoditi – zgoditi, sgledati – zgledati, etimoložki ne piše nijedanpisac.

8. Skup tb-db, na pr. ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisaca, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9. Skup tc-c, na pr. otca – oca, djetca – djeca pišu stari pisci dvojako: otca – oca (etimoložki 38, fonetički 12), djetca – djeca (etimoložki 12, fonetički 59, oboje 11).

10. Skup zs – s, na pr. razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetički 27, oboje 54.

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa ě, kako se on javlja kod naših starih pisaca. Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci i Slavonci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), u kojih je taj glas ,,i" odnosno ,,e", iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove, i to ovako: ie -25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisaca, ye – 2 pisca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić) razlikuju pismom dugo i kratko 6, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kaoi mi danas.

Osim toga vladala je me u našim starim piscima i velika nejednakost u grafici, pa su na pr. za naše današnje ć imali 22 znaka, i to: ceh, cehi, eh, ehi, chj, chy, ck, cki, cs, esi, k, ki, ky, tch,tehi, tehj, tchy, tj, tky, ty i još dva znaka s njemačkim oštrim s, a ni kod drugih znakova nije bilo mnogo bolje.

Nezgodnost ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati (Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.). Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ěkavski, ekavski) govor hrvatskim književnim jezikom (u tomu je sliedio i starudubrovačko-dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskogajezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hrvatskih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom, reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena – za razliku od Hrvata – nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačkonarječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj gra anskoj, zapotrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti sobzirom na jezik i pismo izme u Hrvata i Srba bila u pismu i Hrvati pišu latinicom, a Srbićirilicom), u nekim oblicima (na pr. dat. mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i urječnićkom blagu književnog jezika te u pravopisu (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem ,,južnih Slavena", neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. bečki književni dogovor god. 1850. Tomu dogovoru prisustvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel, Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić. Na temelju uzrječice „jedan narod treba jednu književnost da ima" zaključili su jednoglasno i ovo:

1. ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude književni jezik;

2. najpravije je i najbolje primiti južno narječje, dabude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskoga jat pisati ije, je, e ili i.

Bečkog književnog dogovora nisu se u svemu držali ni Hrvati ni Srbi, Srbi naime od tog doba sve više pišu ekavskim govorom. Kod Hrvata su osobito ustali protiv toga dogovora Ante Starčević, Fran Kurelac i Adolfo Veber Tkalčević.

Starčević je polazio s političkog gledišta i nikako se nije mogao složiti s obrazloženjem, da „jedan narod treba jednu književnost da ima", pobijajući tako zlokobnu zabludu nekih, da su Hrvati i Srbi jedan narod, a Kurelac i Veber poricali su spomenute točke toga dogovora (1. i 2.), naučavajući, da za književni jezik ne smije služiti samo jedno narječje, nego da književni jezik ima biti sinteza naših narječja: i štokavskog i čakavskog i kajkavskog.

No dok je Kurelac stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila „narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno tělo", dotle Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba, a ne valja – pisao je –zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih. Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim , 'južno narječje" mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: „Ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti, da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši".

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom. God. 1862. umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera věra, děte, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i ě za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19 .srpnja1864. Godine 1877. bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zaključio me uostalim, da se ima pisati ie i je za glas ě (diete, vjera). Dalje – iako kažu, ,,da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena":– ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

a) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uviek netaknut, na pr.otac – otče, dohodci, početci.

b) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, napr.odpasti, bezkrajan, razsuti.

c) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. junačtvo (korenski bi bilo: junakjstvo – priměr dvostepenog korena (junak+jenje = junačenje; junakj+stvo = junaštvo; ovo junačtvo je polukorěnsko pisanje Merlocampi; do danas su u Zagrebu shvatili da je 'korěnsko' pisanje nemoguće, već se ovdě pri pomenu 'korěnsko' misli na morfonološko), bolestnik.

Odbor je još zaključio, da se tiska posebna knjiga, u kojoj će bitipravopisna pravila i rječnik, ali do ostvarenja toga zaključka nije došlo. Pravopisna načela uz kraće tumačenje i dalje su sastavni dio tadašnjih hrvatskih slovnica. Prvi je priručnik za korienski pravopis (uz fonetički) napisao Marćel Kušar i izdao ga u Dubrovniku godine 1889. pod naslovom „Nauka o pravopisu".

Tako je bilo do godine 1892. Te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima ma aronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko-srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske Škole. Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić", vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala ,,Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS", što je značilo podpunu pobjedu izgovornog" pravopisa po srbskom uzoru.(1) Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslije godine 1892. hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronima, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo činbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (11931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante t 1919., koji je god. 1899.podvrgao oštroj kritici Maretičevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ilisrpskoga književnog jezika, i političar Stjepan fl928.). Nakon njihovesmrti pisala je korienskim pravopisom još Seljačka Sloga u svim svojimizdanjima.

Kad je god. 1939. osnovana Banovina Hrvatska, vraćen je u Hrvatskojprijašnji Boranićev pravopis od 1928. Dne 23. lipnja 1941. ministarnastave izdao je naredbu o hrvatskom pravopisu, u kojoj se me uostalim propisuju neka pravila korienskog pisanja (vidi str. 8). Podpunpreokret u pravopisu doga a se 14, kolovoza 1941., kada je Poglavnikizdao zakonsku odredbu o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu (vidi str. 10).

 

1) Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimološkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1699.) na str. 29, veli: „ I jedan i drugi način pisanja ima svoje dobre / svoje rđave strane; fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti – treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a rđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje riječi tako otrcati, da nije svakom lako pogoditi, što znače. Etimološki je opet način u tome dobar što ne raskida svezu među srodnijim riječima ioblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji". U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32. mjesto toga piše ovako: „Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi etimologičkim, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis: zgodniji od etimologičkoga'.

Godine 1941. izašla je strožim korienskim prvopisom Poglavnikova knjiga Strahote zabluda, a iste godine uvode koriensko pisanje. Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi. Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavaki i korienski, a u čl. 8. kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donieti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna1941. postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvu nastave. Dne 17. lipnja 1942. pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave Hrvatski državni ured za jezik, da u smislu § 2. zakonskeodredbe o osnutku toga ureda (vidi str. 8), a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istog povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu (vidi str.8 ).Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak staroghrvatskog običaja. Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941.nanovo povezao ono, štoje bilo silom prekinuto.

 

 


 

 

ZAKONSKE ODREDBE I NAREDBE O HRVATSKOM JEZIKU I PRAVOPISU*)

 

 

 


 

 

ZAKONSKA ODREDBA
o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za Jezik
**)

§1.

U okviru Ministarstva bogoštovlja i nastave osniva se Hrvatski državni ured za jezik.

§2.

Hrvatski državni ured za jezik rješava sva jezična pitanja na području Nezavisne Države Hrvatske.

§3.

Hrvatski državni ured za jezik radit će u vezi s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i s Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu.

§4.

Ovlašćuje se ministar bogoštovlja i nastave, da naredbomprovede ovu zakonsku odredbu. Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, dne 28. travnja 1941.
Poglavnik: Dr. AntePavelić, v.r.

Broj XXXIV-46-Z. p.-1941.
Predsjednik zakonodavnog povjereništva pri Poglavniku:
Dr. Milovan žanić, v. r.

*) Zakonske tekstove navodimo onakvim pravopisom, kakvim su izišli u Narodnim novinama.

**) Ime Hrvatskog državnog ureda za jezik promienjeno je u zakonskoj odredbi o državnoj vladi Nezavisne Države Hrvatske br. CCLXXVIII-24O2-Z-1942. (Narodne novine od 10. listopada 1942.) u Ured zahrvatski jezik.

 

 

 

 


 

 

PROVEDBENA NAREDBA
k zakonskoj odredbi o osnivanju Hrvatskoga državnog uredaza jezik1.

§1.

Zadatak je Hrvatskoga državnog ureda za jezik paziti na pravilnost ičistoću hrvatskoga jezika u javnoj upotrebi. Napose mu se povjeravaju ove dužnosti:

1. priređivanje školskih knjiga i priručnika iz jezičnog područja (pravopisa, slovnice, priručnog rječnika i sl.);

2. pregledavanje školskih knjiga za sve predmete;

3. jezična suradnja sa zakonodavnim i izvršnim državnim i samoupravnim tijelima prilikom sastavljanja nacrta zakona, odredaba i naredaba;

4. jezično savjetovanje piscima ili nakladnicima književnih i poučnih djela;

5. jezični nadgled svih tiskopisa uopće;

6. ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima (§ 9.);

7. nadgled jezika u kazalištima, kinematografima i krugovalnim postajama;

8. jezična promičba.

§2.

Hrvatski državni ured za jezik brine se za izradbu hrvatskog pravopisa, slovnice i priručnog rječnika za školsku i opću upotrebu ili odobrava već izrađena djela te vrste. Bez odobrenja Hrvatskoga državnog ureda za jezik ne smije se objelodaniti ni jedno djelo, koje bi sadržavalo jezične propise. Znanstveno raspravljanje, ocjenjivanje i stavljanje prijedloga ostaje slobodno.

§3.

U suradnji s Hrvatskom akademijom i Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu poticat će Hrvatski državni ured za jezik znanstveno obrađivanje hrvatskog jezika. Osobito će nastojati, da se što prije izradi veliki rječnik suvremenoga hrvatskog jezika i da se odrede jedinstveni stručni nazivi za sva područja ljudske djelatnosti.

§4.

Hrvatski državni ured za jezik osnovat će u svom krilu hrvatski jezični muzej i knjižnicu.

§5.

Sve knjige, namijenjene školskoj upotrebi, imaju se dostaviti Hrvatskom državnom uredu za jezik, koji će ih s jezične strane pregledati i ispraviti.

§6.

Piscima ili nakladnicima dužan je Hrvatski državni ured za jezik obaviti jezični pregled svakoga djela, koje mu prije tiskanja dostave u tu svrhu.

§7.

Hvrtaski državni ured za jezik surađivat će s jezične strane pri izrađivanju nacrta zakona, zakonskih odredaba, naredaba, pravilnika, napisa na tiskanicama, novčanicama, biljezima i t. d.

§8.

Sve dopise Hrvatskog državnog ureda za jezik, kojima se vrši jezična promičba, ili se javnost upozorava na jezične i pravopisne pogrješke,dužne su dnevne novine uvrštavati besplatno, ako ne prelaze veličinom polovicu tiskanog stupca pojedinih novina.

§9.

Natpisi privrednih poduzeća, trgovina, gostionica, obrtničkih radionica i svih ostalih zanimanja i društava, za koje Hrvatski državni ured za jezik ustanovi, da nijesu u skladu s duhom hrvatskoga jezika, morat će se ispraviti i zamijeniti novima prema općim ili pojedinačnim nalozima Hrvatskoga državnog ureda za jezik.

§10.

Za jezičnu pravilnost i čistoću u državnim i drugim kazalištima i krugovalnim postajama brine se Hrvatski državni ured za jezik u dogovoru sa upravama tih ustanova.

§11.

Filmove s hrvatskim tumačem, slikovne i govorne reklame ne smiju kinematografi pružati općinstvu, ako za njihov tekst nijesu prethodno dobili pismeno odobrenje Hrvatskoga državnog ureda za jezik.

§12.

Gdje to traži obilje posla i gdje ima mogućnosti, slobodno je pojedinim državnim i privatnim ustanovama i poduzećima držati posebnog namještenika kao jezičnog ispravljača, o čemu treba obavijestiti Hrvatski državni ured za jezik. U tom slučaju moći će Hrvatski državni ured za jezik osloboditi te ustanove od dužnosti, da mu šalju na prethodni jezični pregled svoje sastavke, na koje se odnosi ova naredba.

§13.

Sastavci, koji se po §§ 2., 5., 6. i 7. ove naredbe dostavljaju Hrvatskom državnom uredu za jezik, imaju biti napisani pisaćim strojem.

§14.

Za obavljanje poslova iz §§ 5., 6. i 9. ove naredbe plaćaju stranke pristojbu prema cjeniku i na način, koji će propisati Hrvatski državni ured za jezik.

§15.

Prekršaji ove naredbe kaznit će se kao redarstveni prekršaji.

§ 16.

Upravni i pisarnički troškovi Hrvatskoga državnog ureda za jezik, nagrade suradnicima izvan Ureda, izdatci za jezični muzej, knjižnicu i znanstvena putovanja i ostali izdatci namiruju se iz državnog proračuna.
Pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik može donositi odluke o stvarnim i osobnim izdatcima (honorarima) u granicama odobrene navjere i u granicama prihoda predvi enih u § 14. provedbenenaredbe.
Prihode iz pristojba po § 5.
i 6. može pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik upotrijebiti za nagradu ispravljačima izvan uredovnoga vremena do 80%, dok će 20% zadržati u blagajni ureda. Prihodi iz pristojba po § 9. ne mogu se upotrijebiti za nagradu ispravljačima.*)

§17.

Ova naredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, 12. srpnja 1941.
Broj 477-Z. p.- 1941.

Doglavnik ministar nastave:
Dr. Mile Budak, v. r.

*) Posljednje dvie stavke ovoga paragrafa dodane su provedbenoj naredbi od 31. listopada 1941. (Narodne novine od 5. XI. 1941.)

 

 


 

 

MINISTARSKA NAREDBA
o hrvatskom pravopisu

Hrvatski pravopis mora odgovarati duhu hrvatskog jezika, pa mu valja posvetiti osobitu pažnju. Znati pisati i znati govoriti nije isto, ali se jedno naslanja na drugo, pa pisanje prilagoditi govoru može imati svoje razloge samo dotle, dok ne bi pisanje zamelo riječ tako, da se ona iz pisma ne bi prepoznala. Otud i pitanje o glasovnom i korjenitom pisanju. Duh pak jezika odlučuje o tom, da ćemo se i kad ćemo se i gdje ćemo se držati jednog ili drugog pisanja. Na duhu se osniva i samobitnost jezična, na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost. Kako treba znanosti dati priliku, da i ova pitanja produbljuje, a znanost nije ni u jednom kulturnom jeziku u tom dala za sva vremena posljednju riječ, ministarstvo bogoštovlja i nastave prihvatilo je u pitanju o hrvatskom pravopisu ovu misao: hrvatski se pravopis ima provesti na načelu etimološkom, tako da se utvrde sve etimološke mogućnosti osnovane na znanosti, koja ima odrediti svuda ono, što u duhu hrvatskog jezika nalazi svoju potvrdu.

Prema tome dosadašnji školski pravopis mijenja se u ovim točkama:

1. Glas đ ne sljubljuje se po zvučnosti, pa prema tome na pr. umanjenu riječ od žeđa treba pisati žeđca mj. žećca; vodstvo mj. vođstvo (voćstvo) i t. d.

2. Kod riječi muškoga roda, koje se svršavaju na -tak i - ak s nepostojanim a, suglasnici t i d ostaju izpred c bez promjene; dakle početak – početci, mjesto počeci; patak – patci, mj. paci; zadatak – zadatci, mj. zadaci; redak – redci, mj. reci; dohodak – dohodci, mj.dohoci; cvijetak – cvijetci, mj. cvijeci; predak – predci i t. d.
Kod riječi sa završetcima
-tac i -dac s nepostojanim a gdje je potrebno označiti razliku u značenju riječi, čuvaju se osnovni suglasnici; na pr. mlatac – mlatci, mladac – mladci i sl.

3. Kad nakon ispadanja nepostojanoga a od završetka -lac muških imenica dođe glas i na kraj sloga, ne pretvara se u o i ne slijeva se s prethodnim o; na pr. stolac – stolci, mj. stoci; dolac – dolci, mj. doci i t. d.

4. U imenima mjesta s nepostojanim a ne provodi se sljubljivanje, kad a ispadne; na pr. Medak – Medka, mj. Metka; Gradac – Gradca, mj. Graca i t. d.

5. Pravopisnom pravilu, da se glas d ne mijenja u t, ako se nalazi u složenim riječima izpred s, c, š, č, ć, kad se ovim glasovima počinje druga riječ u složenici (prema čemu treba pisati: odsjek mj. otsjek; predsjednik mj. pretsjednik; odcijepiti mj. otcijepiti; odšetati mj.otšetati; kadšto mj. katšto; nadčovječan mj. natčovječan; odćušnuti mj. otćušnuti i t. d.), dodaje se:
U riječima, kojima se označuje viši ili niži položaj u odnosima službe, zvanja, zanimanja, organizacije i sl, prijedlozi nad i pod čuvaju glas d bez promjene; na pr. nadporučnik,
podpredsjednik i t. d.

6. Nema sljubljivanja u tvorbi futura I., pa se piše razstavljeno dat ću, past ću i t. d.

7. Ne ispadaju glasovi kod zamjenica, pa se piše tko, netko, nitko, svatko.

8. Glas h se piše kod imenica na pr. duhan (ne duvan), kuhinja (ne kujna).

9. Strane se riječi pišu:

1) kako se pišu u jeziku, iz kog potječu, napr. Rousseau, Dumas, Goethe, Shakespeare;

2) kako ih je prisvojio hrvatski izgovor i pravopis, na pr. Homer, Helen, historija, hereza, kemija i t. d.

10. Velikim početnim slovom pišu se obadvije riječi u imenima mjesta bez obzira na to, da li se opća imenica uzima u prvom ili u prenesenom značenju; dakle kao što se piše Grubišno Polje, Velika Gorica i t. d., treba pisati i Dugo Selo, Stubičke Toplice i t. d.

11. U znak poštovanja pišu se velikim početnim slovom Poglavnik, Doglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

12. Kod imena ustanova piše se prva riječ velikim početnim slovom. Nazivi različitih ministarstava ne pišu se velikim slovom, nego samo na početku rečenice.*) Priređivači novih školskih knjiga imaju se držati ove naredbe.

U Zagrebu, dne 23. lipnja 1941.

Doglavnik ministar bogoštovlja inastave:
Dr. Mile Budak, v. r.

 

*) I nazivi ministarstava pišu se sada velikim slovom, kako su napisani u zakonskoj; odredbi o državnoj vladi od 9. listopada1942.

 

 

 


 

 

 

ZAKONSKA ODREDBA
hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu

Članak l.

Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika. Zato se zove „hrvatski jezik".

Članak 2.

Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu upotrebljavati rieči, koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo težko ili nikako nadomjestiti domaćim riečima.

Članak 3.

Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, družtvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe.

Članak 4.

Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga, odnosno iekavskoga govora. Gdje je u ikavskom govoru kratko "i" ima se pisati i izgovarati „je", a gdje je u ikavskom govoru dugo „i", ima se izgovarati i pisati ,,ie".

Članak 5.

Na književnim djelima napisanim na bilo kojem narječju ili govoru ima se na iztaknutom mjestu vidljivo označiti, da je napisano na odnosnom narječju.

Članak 6.

Mjesto neodređenog glagolskog oblika ne smije se u budućem vremenu upotrebljavati „da" sa sadašnjim vremenom.

Članak 7.

Na hrvatskom se jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu.

Članak 8.

Ministarstvo će nastave postaviti naredbenim putem povjerenstvo, koje će odrediti sve potrebno, da sve ustanove ove zakonske odredbe privedu u djela, i koje će se brinuti, da se hrvatski jezik očisti, a pravopis ustali u duhu ove zakonske odredbe, te će ujedno propisati i kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa.

Članak 9.

Dok povjerenstvo, spomenuto u Čl. 8., ne izradi konačna pravila hrvatskoga pravopisa u duhu ove zakonske odredbe, moći će se privremeno u školama upotrebljavati knjige priređene na temelju ministarske odredbe o pravopisu od 23. lipnja 1941.

Članak 10.

Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom njezina proglašenja, a provedba se povjerava ministru nastave.

Dano u Zagrebu, dne 14. kolovoza 1941.
Poglavnik NezavisneDržave Hrvatske
Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941
Ministarnastave: Dr. Mile Budak, v. r.

Predsjednik zakonodavnog povjerenstva ministar: Dr.Milovan Žanić, v. r.

 

 

 


 

 

 

ZAKONSKA ODREDBA
o tumačenju članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941.
broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941 o hrvatskom jeziku, o njegovojčistoći i o pravopisu §1.11

 

Propisi članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu imaju se razumjeti ovako:
„Ministarstvo nastave imenovat će naredbom povjerenstvo, kome je zadaća:

1. uklanjati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika i rieči tuđice, te ovakve rieči nadomještati domaćim;

2. izraditi i predložiti Ministarstvu nastave pravila za korienski pravopis.

Kada povjerenstvo svrši svoju zadaću, Ministarstvo nastave će narediti njegov prestanak. Kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa propisat će naredbom Ministarstvo nastave."

Poglavnik Nezavisne DržaveHrvatske:
Dr. Ante Pavelić, v. r.

Broj: CCCLXXXVII-1886-Z-1941.

Ministar pravosuđa i bogoštovlja:
Dr. Mirko Puk, v. r.

 

 


 

 

 

PROVEDBENA NAREDBA
k zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-l083-Z. p.-1941.

Na temelju članka 10. zakonske odredbe o hrvatskom ieziku, onjegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. br. CCXLIX-1083-Z. p.-1941 propisujem ovu provedbenu naredbu:
Za pisanje dvoglasa ie i je, koji su postali od ě (jat), naređuje se sliedeće:

§1.

1. Gdje je u ikavskom govoru dugo i, postalo od ě (jat), ima se u hrvatskom književnom jeziku pisati ie, na pr. biel, cviet, diete, liek, riedak, svieća, tielo, zviezda, a gdje je u ikavskom govoru kratko i, postalo od ě (jat), ima se kao i dosad pisati je, na pr. djeca, mjesto, pjesma, susjed, tjerati.

2. Skup ie jednosložni je dvoglas, te se ne smije razstavljati, na pr. rie-dak, liep, sni-eg, sni-ega, nego rie-dak, liep, snieg, snie-ga.

3. Od dugog ie postaje kratko je u ovim slučajevima:

a) u oblicima i izvedenicama: diete – djeteta, djeca, djetinjski; biel– bjelji, bjelina; liep – ljepši, ljepota; Nie-mac – Njemačka; rieč – rječnik, rječit; vienac – vjenčić, vjenčati; zamieniti –zamjenjivati, zamjenik i t. d.;

b) u dugoj množini (na -ovi) jednosložnih imenica, koje u 1. i 2. padežu jednine imaju jednaki naglasak, na pr. cviet, cvieta (ikavski: cvit, cvita) – cvjetovi; snieg, sniega (ikavski: snig, sniga) – snjegovi; viek, vieka (ikavski: vik, vika) – vjekovi; žlieb, žlieba (ikavski, žlib, žliba) – žljebovi. Onakve imenice, koje u 2. padežu jednine imaju drugačije naglaske nego u 1. padežu, sadržavaju u dugoj množini ie, na pr. liek, lieka (ikavski: lik, lika) – liekovi; briest, briesta (ikavski: brist, brista) – briestovi.

4. Iza r ne dolazi prema ie kratko je, nego samo e: vrieme – vremena, brieg – bregovi, priek – preči. Ali ipak ostaje je u nekim slučajevima, kao što su: crjepovi, pogrješka, strjelica, vrjednoća.

5. Izpred o i izpred j ikavsko i ostaje i u iekavskom i: cio (ciel), dio(diel), htio (ali htjela), Biograd (na moru), sijati, grijati, smijati se, ali sjeo (ne – sio), jeo (ne – io), sreo (ne – srio), vreo (ne – vrio), zreo (ne – zrio).

6. U dugim slogovima ne piše se ie nego je:

a) u 2. padežu množine imenica, koje u 1. padežu jednine imaju kratko je: djelo – djela, vjera – vjera, medvjed – medvjeda, koljeno –koljena;

b) u kosim padežima i u prošlom glagolskom prilogu, kad je stoji izpred dva suglasnika, od kojih je prvi l, lj, n, r, v: drvodjelac –drvodjelca, ponedjeljak – ponedjeljku, zasjenak – zasjenkom, primjerak – primjerci, nadjevak –nadjevcima, vidjeti – vidjevši;

c) u umanjenicama, kao što su djelce (od djelo), sjenka (od sjena);

d) u nekim imenicama od milja (hipokoristici): djeva (prema djevica), djedo (prema djed), Stjepo (prema Stjepan);

e) u nekim glagolima: namještati (prema namjestiti), zamjerati (prema zamjeriti).

 

§2.

Od jednosložnog dvoglasa ie valja razlikovati:

1. dvosložni skup ie u tuđim riečima, na pr. hieroglif, Orient, garsoniera (§ 6.);

2. dvosložni skup ije, koji je po postanju različit od ie. Takvo ije dolazi:

a) u 2. padežu jednine i u 1. padežu množine imenica na -ija: biskupije, nacije (§ 6.), davorije, Ilije, pukovnije, zmije;

b) u oblicima zamjenica, i komparativa, i u prilozima, na pr. čije, čijega, čijem – čistije, novijega, zdravijem – prije, poslije;

c) u oblicima (sadašnje vrieme, trpni pridjev) i glagolskim imenicama glagola: biti, gnjiti, kriti, liti, miti, piti, siti, viti, brijati, grijati, sijati, smijati se, vijati, smjeti, umjeti, (do)spjeti, (pro)htjeti se, na pr. bijem, biješ, bije, bijemo, bijete, bijen, bijenje; grijem, griješ, grije, grijemo, grijete; smijem, smiješ, smije, smijemo, smijete;

d) u obliku nije, te u riečima ijedan, nijedan;

e) u tuđim riečima kao studije, studijem, Poncije, Poncijem, Poncijev, Verdijem, Verdijev, Arije, arijevac, arijevski (§ 6.).

§3.

Za pisanje korienskim pravopisom naređuje se:

1.

a) Izjednačavanje suglasnika po zvučnosti ne označuje se u pismu, na pr. vrabci (od vrabac), dohodka (od dohodak), grozdka (od grozdak), hrbta (od hrbat), gibka (od gibak), riedka (od riedak), mrzka (od mrzak), jednačba, glasba, svatba, otačbina, zadušbina, naručbenica, zubčanik, šibčica, rožčić, ženitba, Zagrebčanin, blažče, hljebčić, obrazčić, pripoviedka, šibka, opazka, robkinja, klubko,Vladko, potrebština, lupežtina, zubčan, drugčiji, klubski, gladčati, grizkati, dubsti, grebsti, muzti, bezcjen, bezznačajan, obezčastiti, izćuškati, izkaz, izpit, izsjeći, iztok, izzviždati, izžliebiti, nadkonobar, nusprostorija, nuzzgrada, obći, obkoliti, obsada, obtok, odkriti, podkopati, predpostavka, razkopati, razsijati, razsvjeta, razžalostiti, uzhit, uzkrsnuti, petdeset, šestdeset, devetdeset, naleđke, natražke, kadkad.

b) Imenice s dočetkom -tvo (od starijeg -stvo), ako su izvedene odosnove, koja se svršava na c, č, k, g, z, ž, valja pisati s dočetkom -čtvo odnosno -žtvo, na pr. samačtvo, pjevačtvo, vojničtvo, družtvo, množtvo, knežtvo, lupežtvo. Isto tako i pridjevi s dočetkom -ki (starije -ski), kojima se osnova svršava na g, z, ž, pišu se s dočetkom -zki odnosno -žki, na pr. englezki, francuzki, filoložki, pažki, požežki, pražki, ubožki, parižki, vitežki, mužki, lupežki.

2. Slovo n izpred b i p ostaje, na pr. jeftinba, hinba, nastanba, obranbeni, zelenbać, jedanput, stranputica.

3. Slova d i t redovito ostaju iza s, z, š, ž u skupovima od trisuglasnika, na pr. bolestna (od bolestan), žalostna (od žalostan), bolestnik, častnik,užnostnik, vjestnik, postnica, mastnoća, vratnoća, gostba, izvlastba, listka (od listak), čeljustka, daždka (od daždak), šestnaest, grozdna (od grozdan, drugo je grozan), nuždna (od nuždan), kazalištni, sveučilištni, zemljištni, ustmen, daždnjak.

4. Slova d i t redovito ostaju izpred c, č, s, š, na pr. srdce, dlietce, otca, sudca, dohodci, dobitci, Mletci, patče, sirotče, govedče, sudčev, otčev, srdčan (na pr. grč), Gradčanin, Mletčanin, gospodstvo,srodstvo, brodski, susjedski, hrvatština, gospodština.

§4.

Pod pravila iz predhodnog paragrafa ne podpadaju rieči:

1. u kojima bi se našla dva d. Pisat će se dakle: odavna, oderati, odieliti, podanik, odahnuti. Izuzimaju se rieči, gdje je pisanje dd neobhodno potrebno za razumievanje, na pr. preddvorje, poddialekt, poddnevnik;

2. u kojima dolazi priedlog s kao sastavni dio složenice, na pr. zuiti, zdjela, zdravlje, zgrabiti, nezgrapan, ozbiljan, suzbiti, zgoda;

3. u kojima dolazi skup stl, na pr. rasla (prema rastao), raslina, sraslica;

4. rieči, u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrđuje iz velike davnine, na pr. braco, djeca, dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski, očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan (junačan), svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak, zgusnuti se. Sve ovakve rieči imaju se navesti u pravopisnom rječniku.

§5.

Propisi ove naredbe ne odnose se na pisanje prezimena i zemljopisnih imena. Ona se pišu i dalje, kako se uobičajilo, na pr. Bijelić, Slijepčević, Bošković, Drašković, Juzbašič, Muradbegović, Ljupčaplanina, Čvrsnica, Gračani, Vrapče, ali u zemljopisnim imenima ije, postalo od ě (jat), valja zamieniti s ie, na pr. Bieljina, Osiek, Priedor, Rieka.

§6.

Za pisanje tuđih rieči naređuje se:

1. Ostaje u pismu zvučni suglasnik izpred bezzvučnoga u predmetcima ah-, ob-, sub-, ad-, na pr. absolutan, observatorij, substancija, adhezija.

2. Između i-e ne umeće se j, osim na kraju rieči i to izpred nastavaka za oblike i tvorbu, na pr. hieroglif, garsoniera, orient; ali se piše: Arije, Poncije, studije (2. padež jednine i 1. padež množine od studija), studijem (7. padež od studij), Poncijem, Verdijem (7. padež od Poncije, Verdi), Poncijev, Vedijev; arijevac, arijevski.

3. Između i-a ne umeće se j, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -alac, -anac -anski, -anstvo. Prema tome piše se bez j: cian, Siam, dialog, Diana, piaster, trializam, alianca, Efialt, gladiator, Iliada, kariatida, miliarda, miriada, salmiak,socialist, trivialan, amoniak, materializam, meridian, provincial i t. d. Na kraju se piše -ija:

a) u 1. padežu jednine i u 2. padežu množine, napr. hrija, arija, Indija, studija, variacija;

b) u 2. padežu jednine i množine imenica s dočetcima ije, -ij, -io, -i, na pr. Arija, Poncija (2.padež jednine od Arije, Poncije), kolegija (2. padež jednine i množineod kolegij), studija (2. padež jednine i množine od studij i studio),Verdija (2. padež od Verdi). Ostaje j u izvedenicama, kao što su: Indijac, gimnazijalac (gimnazijalka), Belgijanac (Belgijančev), komedijaš (komedijaški), arijanski, arijanstvo.

§7.

Izradba pravopisnog priručnika u smislu ove provedbene naredbe povjerava se Hrvatskom državnom uredu za jezik.

Do izdanja novog pravopisnog priručnika vriede i dalje pravila, kako su propisana u VIII. izdanju Boranićeva pravopisa (od g. 1941.), i propisi ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja1941., koliko se ne protive ovoj provedbenoj naredbi.

§9.

Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama, a poslije 1. siečnja 1943. zabranjuje se upotreba bilo kakvog drugog pravopisa protivnog slovu i duhu ove provedbene naredbe.

U Zagrebu,
dne 27. lipnja 1942.

Ministar nastave:
Ratković, v. r.

Broj: U. m. 1499-1942.

 

 

 


 

 

 

DVOGLASJE IE - JE

U hrvatskom jeziku postoje tri govora: ikavski, ekavski i iekavski (jekavski). Razlog postanju tih triju govora je glas, koji u znanstvenim djelima obilježuju znakom ě, a nazivamo ga jat. Hrvatski je književni jezik iekavski (odnosno jekavski), pa po pravopisu, kako ga je propisala provedbena naredba, u dugim slogovima prema starome ě pišemo redovito ie, a u kratkim redovito je. U dosadašnjem smo pravopisu mjesto takvog ie (od ě) u dugim slogovima pisali redovito ije, a u kratkim je. Pravopisna promjena obuhvaća samo duge slogove na pr. (biel prema prijašnjem bijel), dok kratki slogovi (na pr. bjelji) ostaju nepromienjeni. Promjena ije u ie u dugim slogovima, odnosno ostavljanje ie u kratkim slogovima, bit će nam jasni, ako uzporedimo ikavske oblike s književnima:

Dugi slogovi

ikavski

književni

(prije)

bîl

biel

(bijel)

dîte

diete

(dijete)

rîč

rieč

(riječ)

rîšiti

riešiti

(riješiti)

zvîzda

zviezda

(zvijezda)

Kratki slogovi

ikavski

književni (sada i prije):

bìlji

bjelji

dìčji

dječji

rìčnik

rječnik

rišenje

rješenje

zvìzdan

zvjezdan

 

(Napomena: Naglasci ì jesu kratki, a î su dugi. Slog izpred naglaska uviek je kratak.)

Od pravila, da prema dugom ikavskom i dobivamo ie, provedbena naredba odstupa u nekoliko slučajeva, pa mjesto dugog ie propisuje je. To biva u ovim slučajevima:

a) u gen. pl. imenica, koje u nom. sg. imaju kratko je, na primjer:

nom. sg.

gen. pl.

mjera

mjêra

mjesto

mjèsta

sjena

sjèna

vjera

vjèra

napjev

napjèva

nedjelja

nedjèlja

odjel

odjèla

pridjev

pridjèva

primjer

primjèra

savjet

savjèta

usjev

usjèva

uvjet

uvjèta

 

b) u padežima imenica, kad se je nađe izpred dva suglasnika, od kojih je prvi l, lj, n, r, v, na pr.:

nominativ

padež

drvodjelac

drvodjèlca

ponedjeljak

ponedjèljku

domjenak

domjènku

primjerak

primjèrci

nadjevak

nadjèvcima

 

c) u prošlom glagolskom prilogu, na pr.:

nominativ
(ovako stoji u originalu, valjda misle na infinitiv prim. C. Merlocampi)

prošli glag. prilog

umjeti

umjèvši

vidjeti

vidjèvši

pretrpjeti

pretrpjèvši

poletjeti

poletjèvši

 

d) u umanjenicama, u kojima suglasnici, spomenuti pod b) dolaze iza je:

korjenita rieč

umanjenica

djelo

djèlce

koljence

koljènce

sjena

sjènka

 

e) u nekim imenicama od milja, na pr.:

Korjenita rieč

Imenica od milja

djevica

djèva

djed

djèdo

djever

djèšo

Stjepan

Stjèpo

 

f) u nekim trajnim glagolima, na pr.:

Trenutni glagol

Trajni glagol

namjestiti

namjèštati

premjestiti

premjèštati

razmjeriti

razmjèrati

zamjeriti

zamjèrati

 

g) u nekim osamljenim riečima, kao: vjéštac, vjérnost, Nèdjêljko, čovjéčac.

 

 

Od pravila, da ě u kratkim slogovima postaje je, ima nekoliko iznimaka, pa mjesto je možemo kadkada u kratkim slogovima dobiti o odnosno i,

1. Glas e mjesto je dobivamo iza r:

a) u riečima kao breza, mreža, sreća i sl.

b) u predmetcima pre- i pred-, na pr. pregaziti, prelaziti, premostiti, prevoziti, prezadužiti, prevara, predložiti, predmet, predočba, predplata, predstraža, te sam priedlog pred.

Bilježka: Predmetci pre- i pred,- mogu imati i dugo ě, pa onda glase prie- i pried-. Primjere za ovo donosi rječnik, a ovdje bilježimo slučajeve, gdje prema prie- i pried- u dugim slogovima stoji pre- i pred- u kratkim slogovima:

prieboj

ali prebiti

priedor

ali predrieti

prieglas

ali preglasati

priegon

ali pregoniti

priekor, priekoran

ali prekoriti

priekop

ali prekopati

prielaz

ali prelazni

prielog

ali preložiti

prielom

ali prelomiti

prienos

ali prenositi

priepis

ali prepisati

priepor

ali prepirka

priestup

ali prestupiti, prestupak

prietvor

ali pretvoriti

prievod

ali prevoditi

prievoz

ali prevoziti

priedlog

ali predložak, predložni

 

c) u mienjanju rieči i u izvedenicama od rieči, kao što su na pr.:

brieg

bregovi (mjesto brjegovi),
bregovit (mjesto brjegovit),
brežuljak (mjesto brježuljak)

briest

brestov (mjesto brjestov),
brestovina (mjesto brjestovina)

crievo

crevar (mjesto crjevar)

driem

dremovan (mjesto drjemovan)

drien

drenovina, (mjesto drjenovina)

priek

preći (mjesto prjeći),
zapreka (mj. zaprjeka)

triebiti

iztrebljiv (mjesto iztrjebljiv),
otrebine (mj. otrjebine)

vrieme

vremena (mjesto vrjemena)

ždriebe

ždrebeta (mjesto ždrjebeta)

ždrieb

ždrebovi (mjesto ždrjebovi)

 

Dosadašnji je pravopis u ovakvim slučajevima također propisivao e, a dopuštao je je u primjerima kao ogrjev, razrjeđivati, rješenje, rječnik, rjeđi i t. d.

Tim primjerima još se dodaju:

prema criep:

crjepar,
crjepara,
crjepić,
crjep
ovi,
crjepovlje

prema grieh:

grjehota,
grješan,
grješna,
grješnički,
pogrješka,
pogrješan,
pogrješiv,
pogrješivati,
zgrješenje

prema rieč:

uzrječica

prema riešiti:

odrješnica,
odrješenje,
odrješit,
odrejšivati,
razrješenje,
razrješiv,
razrješivati,
razrješivost,
razrješni,
razrješnica

prema striela:

strjelica,
strjelimice,
strjelomet,
strjeljač,
strjeljački,
strjeljana,
strjeljivo

prema vriedan:

vrjednoća,
vrjednota

 

2. Glas i (mjesto je) dobivamo:

a) Izpred:

grijati

(mjesto grjejati od grějati)

sijati

(mjesto sjejati od sějati)

smijati se

(mjesto smjejati se od smějati se)

 

b) Izpred o, koje je postalo od:

cio

(mjesto cjeo od cěl)

dio

(mjesto djeo od děl)

htio

(mjesto htjeo od htěl)

Biograd (na moru)

(mjesto Bjeograd od Bělgrad)

trpio

(mjesto trpjeo od trpěl)

 

No ni to nije uviek, nego pišemo:

sjeo

(ne sio)

jeo

(ne io)

vreo

(ne vrio)

zreo

(ne zrio)

 

 

KORIENSKO NAČELO U PRAVOPISU

Pisati korienskim pravopisom znači: u pisanju suglasničkih skupova valja paziti na postanak rieči, a ne na izgovor. Kako fonetički pravopis pazi na izgovor, to se pravopis, propisan, u provedbenoj naredbi Ministarstva nastave, razlikuje podosta od pravopisa, koji je do sada bio u upotrebi.

Dosadašnji se izgovorni pravopis osnivao:

1. na izjednačivanju suglasnika po zvučnosti,

2. na izjednačivanju suglasnika po mjestu glasovne tvorbe,

3. na izpadanju suglasnika.

Pravopis, propisan provedbenom naredbom, napustio je ta tri načela samo djelomice, i to jedno više, a drugo manje.

 

Suglasnički skupovi ne izjednačuju se po zvučnosti

Izjednačavanje suglasnika po zvučnosti provodilo se u dosadašnjem pravopisu prema podjeli suglasnika na zvučne i bezzvučne, a ta podjela izgleda ovako:

(a) zvučni: b, d, dž, đ, g, v, z, ž

(b) bezzvučni: p c t č ć k h f s š

zvučni:

b

d

đ

g

v

z

ž

"grleno h"
(npr. u češkom C.M.)

dz
("s" u makedonskoj ćirilici C.M.)

bezzvučni

p

t

č

ć

k

f

s

š

h

c

 

Svaki zvučni suglasnik ima svoj bezzvučni par, na pr. suglasniku b par je p, suglasniku d par je t i t. d, dok suglasnici c i h nemaju u pismu svoga zvučnog para.

Kad se zvučni suglasnik našao pred bezzvučnim, promienio se u svoj bezzvučni par, odnosno kad se bezzvučni suglasnik našao pred zvučnim, promienio se u svoj zvučni par, na pr. vrabci (b zvučno, c bezzvučno) – vrapci (p bezzvučno, c bezzvučno) ili svjedočba (c bezzvučno, b zvučno) – svjedodžba ( zvučno, b zvučno).

Takve promjene zvučnih suglasnika u bezzvučne i obratno provedbena naredba ne dopušta u pismu, osim u slučajevima promjene bezzvučnog k u zvučno g (gdje, svagdje) i u slučajevima promjene bezzvučnog s u zvučno z u riečima kao zbor, zbilja, zdrug, zgrada, zgoda, u kojima se predmetku s priedložno značenje gotovo zatrlo. Prema tome suglasnički se skupovi u pismu ne mienjaju po zvučnosti:

1. u oblicima imenica s nepostojanim a:

a) s nastavkom -(a)c, na pr. vrabca, vrabcu, vrabče, vrabci.. (od vrabac). Tako se mienjaju i imenice: rubac, bogac, obrazac, lažac, neznabožac i t. d. (* Slovo a u zagradi znači, da se radi o nepostojanom a.)

b) s nastavkom -(a)k, na pr. redka, redku, redci... od redak). Tako i: dubak, grozdak, daždak, omeđak, izlazak, držak;

c) s nastavkom -(a)t: hrbta, hrbtu... (od hrbat);

2. u oblicima pridjeva s nepostojanim a, na -(a)k, na pr. ljubka, gladko, drzkoj, težki. Tako još: riedak, sladak, nizak, uzak i t. d.

3. u tvorbi rieči, i to:

a) izpred imeničnih dočetaka: (** Pod pojmom „dočetak" misli se nastavak odnosno završetak rieči.)

-ba: djelitba, gulitba, primjetba, ženitba, jednačba, naručba, promičba, srčba

-benica: naručbenica, otačbenica

-benik: otačbenik, glasbenik

-bina: otačbina, vračbina, zadušbina, poputbina

-ce: nebce

-čanik: zubčanik, ždrebčanik

-čaninin: Zagrebčanin

-če (čad): golubče, robče, vrabče, vrabčad

-čica: šibčica, zibčica

-nica: bilježnica

-čić: hljebčić, obrazčić, svezčić, držčić, rožčić

-ka: šibka, zibka, ciedka, Biogradka, pripoviedka, tvrdka, opazka, paska, prvokozka, bilježka

-kinja: robkinja, nerodkinja, služkinja

-ko: klubko, Nadko, Tvrdko, Vladko

-ština: nepodobština, potrebština

-tina: lupežtina

-tvo: bezbožtvo, družtvo, knežtvo, lupežtvo, množtvo, uboštvo, vitežtvo.

(U ovom se slučaju kod nekih rieči radi dakako o sekundarnom korjenitom suglasniku, na pr. bog-bož, vitez-vitež.)

 

b) izpred pridjevskih dočetaka:

-čan: zubčan, nebčan

-čiji: drukčiji

-ki: englezki, francuzki, holandezki, kavkaski, kinezki, arheoložki, čungkižki, filoložki, kronoložki, ladoški, lupežki, mitološki, onežki, parižki, pedagožki, požežki, priižki, supružki, vitežki, vražki.

(U ovom se slučaju također radi o sekundarnom korjenitom suglasniku kod nekih rieči, na pr. prag - praž.)

c) izpred glagolskih dočetaka:

-čati: otežčati

-kati: jedkati, grizkati, dražkati

-sti: dubsti, grebsti, skubsti, zebsti

-ti: grizti, muzti, uljezti, vezti, vrzti se

d) izpred priložkih dočetaka:

-ce: uzagrabce

-ke: četveronožke, naleđke, natražke

4. u složenicama:

a) s predmetcima (priedlozima):

bez-: bezcjen, obezhrabriti, bezkonačan, bezpomoćan, beztemeljan

iz-: izciediti, izhlapiti, izkaz, izpit, izteći

nad-: nadkonobar, nadpis, nadtrčati

nuz-: nuzpristojba, nuzprostorija

ob-: občiniti, obći, obhod, obkolitii, obsada, obširan, obteretiti

od-: odhraniti, odključati, odpasti,

pod-: podhvat, podkopati, podpis

pred-: predhodni, predkućnica, predpostavka

raz-: razcar, razhod, raskopali, razpored, raztegnuti

uz-: uzhit, uzklik, uzpinjača, uztrajati

b) nekima, kao što su:

petdeset, šestdeset, devetdeset, kadkad.

 

Kad se ne dopušta izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe?

Izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe odražavalo se po dosadašnjem pravopisu u promjeni suglasnika

1. s i z u š i ž izpred č, ć, đ , lj, nj, š, ž;

2. u promjeni suglasnika č u š izpred t odnosno c;

3. u promjeni suglasnika n u m izpred b i p.

 

1. Ovo prvo načelo, t. j. promjena suglasnika ostalo je dosta sačuvano, pa i ovaj pravopis dopušta pisanje kao na pr. pašče mjesto pasče (prema pas), daščica mjesto dasčica (prema daska), mašću mjesto masću (prema mast), lišće mjesto lisće (prema list), grožđe mjesto grozđe (prema grozd), mišlju mjesto mislju (prema misao), pošljem mjesto posljem (prema poslati), bješnji mjesto bjesnji (prema biesan), prošnja mjesto prosnja (prema prositi), pažljiv mjesto pazljiv (prema paziti), izpražnjen mjesto izpraznjen (premaizprazniti).

Ovakvo je izjednačivanji promienjeno samo u slučajevima, kada je s njime spojeno izjednačivanje po zvučnosti i izpadanje suglasnika, izazvano izjednačivanjem po govornom ustroju, u tvorbi rieči s nastavkom -čić i s predmetcima bez-, iz-, raz-, uz-; na pr. obrazčić, prema izgovornom obraščići preko obraščić), izčekivati prema izgovornom iščekivati (preko iščekivati), izšarati prema izgovornom išarati (preko iššarati – isšarati), izžimati prema izgovornom ižimati (preko ižžimati), razžariti prema izgovornom ražariti (preko ražžariti), uzčuvati prema izgovornom usčuvati (preko uščuvati).

2. Drugo načelo izjednačivanja suglasnika po mjestu glasovne tvorbe, t. j, promjena suglasnika č u š izpred t odnosno c, ostavljeno je netaknuto u slučajevima, kad se suglasnik e nađe izpred c u imenicama srednjeg roda, pa se i dalje piše ušće, srdašce, sunašce, mjesto ličce, srdačce, sunačce, a promienjeno je u slučajevima, kad se suglasnik č nađe izpred t (u dočetku -tvo), pa valja pisati na pr. junačtvo, proročtvo, uredničtvo, mjesto junaštvo, proroštvo, uredništvo.

3. Treće načelo izjednačivanja po mjestu glasovne tvorbe, t. j. promjena suglasnika n u m izpred b i p, napušteno je sasvim (osim u tuđim riečima), pa se piše na pr. hinba mjesto himba.

Ovo se načelo odnosi na tvorbu rieči, na pr.činbenik, jeftinba, nastanba, procjenbeni, zelenbać, te na složenice, na pr. crvenbrk, crvenperka, jedanput, stranputice.

Kad se ne dopušta izpadanje suglasnika?

Izpadanje suglasnika obuhvaćalo je u dosadašnjem pravopisu:

I. iskonske suglasničke skupove dd i zz,

II. suglasničke skupove, gdje su dva jednaka suglasnika došla uslied izjednačivanja,

III. izpadanje suglasnika d i t izpred c, č, ć i š,

IV. izpadanje suglasnika d i t u skupovima stk (sk), stl (sl), stm (sm), stn (sn), štm (šm), štn (šn), štnj (šnj), zdn (zn), ždnj (žnj), stb (sb-zb), stlj (slj-šlj), stnj (snj-šnj), štb (šb-žb), z d k (zk-sk), zdnj (znj-žnj) i ždk (žk-sk).

 

I. Prva provedbena naredba:

(a) dopušta izpadanje jednoga d u slučajevima, kada to d nema osobitog govornog značenja, na pr. odieliti, odahnuti, odužiti se (oddieliti, oddahnuti, oddužiti se), ali ako takvo značenje postoji, piše se dd, na pr. poddialekt, poddnevnik, preddvorje;

(b) pisanje zz, naprotiv, provedbena naredba nalaže, kad iza predmetaka bez-, iz- i nuz- dolazi glas z, pa treba pisati bezznačajan, bezzvučan, izzviždati, nuzzarada, nuzzgrada.

Takvi slučajevi dolaze samo u složenicama.

II. Suglasnički skupovi, u kojima su dva jednaka suglasnika došla uslied izjednačivanja po zvučnosti odnosno po mjestu glasovne tvorbe, pišu se korienski, na pr. odtjerati (ottjerati - otjerati), razsuti (rassuti - rasuti), razžariti (ražžariti - ražariti), petdeset (peddeset - pedeset), šestdeset (šesddeset - šezddeset -šezdeset). I takvi slučajevi dolaze samo u složenicama.

III. Izpadanje suglasnika d i t izpred c,č,ć i š provedbena naredba dopušta samo, u nekim izuzetcima, a traži, da d i t izpred c,č,ć, i š ostanu u ovim slučajevima:

1. u oblicima imenica na -ka i s nepostojanim a na -(a)c i (a)k, na pr. pripadci, bitci, svetce, sudce;

2. u tvorbi rieči:

a) izpred imeničkih dočetaka:

-ca: pametca, smrtca, vratca

-ce: dlietce, koritce, sr d ce

-čalo (-čalica): gladčalo (gladčalica)

-čanin: Gradčanin, Mletčanin

-če (-čad): dvogodče, nahodče, govedče, sirotče (sirotčad)

-čica: motčica

-čić: obodčić, sirotčić, kotčić

-čina: plitčina

-čija: sudčija

-štija: gospodštija

-ština: gospodština, hrvatština

b) izpred pridjevskih dočetaka:

-čan: srdačan (na pr. grč.), želudčan

-čev: mlatčev, otčev, svetčev, Biogradčev, mladčev, sudčev

c) izpred glagolskog dočetka -čati, na pr. gladčati, okratčati

d) izpred priložkog dočetka -ce, na pr. očigledce, mimogretce;

3. u složenicama s predmetcima (priedlozima):

nad-: nadcarinar, nadcestar, nadčovjek

od-: odciepiti, odčepiti, od c ušnuti

pod-: podcrtati, podčiniti

pred-: predčitavati

IV. Suglasnici d i t ostaju u skupovima stk, stlj, stm, stn, štn, zdn, ždnj, stb, zdk, ždk. To biva:

a) u oblicima imenica i pridjeva s nepostojanim a, na pr. listka, grožđica, daždka, bolestna, grozdni listak, grozdka, daždka, bolestan, grozdni (od listak, daždak, bolestan, grozdan); u pridjevima kazalištni, dvorištni, te u riečima, kao popustljiv, ustmen, daždnjak i sl..

b) izpred dočetaka:

-ba: gostba, izvlastba

-bina: tastbina, častbina

-ka:čeljustka

-kinja: fašistkinja, pacistkinja

-nik: bolestnik,častnik, dužnostnik

-nica: bolestnica, dužnostnica, koristnica

-nat: lisnat

-noća: mastnoća, vrstnoća

-naest: šestnaest

-nost: nepropustnost

-stvo: bratstvo, sudstvo

Iz skupova stl, štm, štnj, stnj, štb, zdnj suglasnici d i t ispadaju: rasla (od rastla), tišma (od tištma), godišnji (od godištnji), vršnjak (od vrstnjak), vježba (od vještba), požnjak (od pozdnjak – poznjak).

Od svih ovih pravila ima tu i tamo po neka iznimka, koja je dopuštena prema slovu i duhu provedbene naredbe (§ 4.), a sve su te iznimke navedene u pravopisnom rječniku.

Sva pravila, koja su ovdje izložena, odnose se dakako i na izvedenice od svih spomenutih rieči, koliko takvih izvedenica imade.

Pošto smo ovako razmotrili provedbenu naredbu, kako se ona odnosi prema korienskom načelu na mienjanje rieči, na tvorbu rieči i na složenice, sada ćemo razmotriti suglasničke skupove, koji su se provedbenom naredbom promienili, odnosno za koje bi mogla nastati sumnja, da li su se promienili ili nisu.

 

 

 

PREGLED SUGLASNIČK1H SKUPOVA U KORIENSKOM PISANJU

 

A. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo b

1. bc

Ovaj skup dolazi u deklinaciji imenica na -b(a)c: hljebca, kobca, rubca, vrabca, zubca, ždriebca (gen. sg. od hljebac, kobac, rubac, vrabac, zubac, ždriebac) prema izgovornom hljepca, kopca, rupca, vrapca, zupca, ždrijepca. Ovamo spadaju i rieči: šibel, zibci (dat. i lok. sg. od šibka, zibka) prema izgovornom šipci, zipci. Ovako i imenica nebce prema izgovornom nepce, te prilog uzagrabce prema izgovornom uzagrapce.

Razlikuj: rieči, kao što su kupac, škripac, tepac, koje imaju gen. kupca, škripca, tepca, a razlikuj i imenicu vrpca i prilog uzastopce (prema stopa), te tuđu rieč opcija.

2. bč

Ovaj skup dolazi:

a) u vokativu imenica, kao što su one pod 1.: kobče, vrabče i sl. prema izgovornom kopče, vrapče, te u pridjevima od takvih imenica, na pr. kobčev, kobčji, vrabčev, vrabčji prema izgovornom kopčev, kopčji, vrapčev, vrapčji;

b) u tvorbi rieči: golubče; hljebčić, nebčan, robče, šibčica, Zagrebčanin, zibčica, zubčan, zubčanica, zubčati, ždrebpčanik

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom č: občarati, občiniti, občuvati prema izgovornom opčarati, opčiniti, opčuvati.

Iznimke: pčela (mjesto bčela: korien, koji je u bučati, jer pčela buči t. j. zuji), Vrapče (selo), Ljupče (planina).

3. bć

Ovaj skup dolazi samo u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom ć: obćen, obćenit, obći, obćilo, obćina, obćinstvo, obćiti prema izgovornom općen, općenit, opći, općilo, općina, općinstvo, općiti.

4. bh

Ovaj skup dolazi samo u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom h: obhod, obhoditi, obhođenje, obhodnja prema izgovornom ophod, ophoditi, ophođenje, ophodnja.

5. bk

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na b(a)k: dubka (gen. sg. od dubak) prema izgovornom dupka, te u oblicima pridjeva gibki, ljubka prema izgovornom gipki, ljupka;

b) u tvorbi rieči: šibka, zibka, robkinja, klubko, dubkom prema izgovornom šipka, zipka, ropkinja, klupko, dupkom;

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom k: obkoliti, obkopati, obkoračiti, obkročiti prema izgovornom opkoliti, opkopati, opkoračiti, opkročiti.

Razlikuj: padeže imenica, kao što su kapka (od kapak), šipka (od šipak), pridjeve kao sipki, sipka (od sipak), imenice kao čipka, klepka, tipka, te glagole kao tapkati (od tapati).

6.bp

Ovaj skup dolazi samo u tuđim riečima, kao što je na pr. subpolarni.

7.bs

Ovaj skup dolazi:

a) u tvorbi rieči kod imenica kao robstvo, kod pridjeva kao babski, jambski, klubski, robski, te u infinitivima glagola dubsti, grebsti, skubsti, zebsti (prezent; dubem, grebem, skubem, zebem), prema izgovornom ropstvo, ropski, dupsti, grepsti, skupsti, zepsti;

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom s: obsada, obseg, obsjena, obskrba, obstanak prema izgovornom opsada, opseg, opsjena, opskrba, opstanak. Ovamo spadaju i tuđe složenice s predmetcima ab-, ob-, i sub-, na pr. abscisa, absolutan, absurd, observatorij, subskripcija, substantiv prema izgovornom apscisa, apsolutan, apsurd, opservatorij, supskripcija, supstantiv.

8.bš

Ovaj skup dolazi:

a) u tvorbi rieči u izrazima kao nepodobština (prema podoban), potrebština (od potreba) prema izgovornom nepodopština, potrepština;

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom s: obšav, obšiti, obširan prema izgovornom opšav, opšiti, opširan.

Razlikuj: skupština (od skupiti).

9. bt

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji rieči hrbat, kojoj gen. glasi hrbta prema izgovornom hrpta.

b) u tvorbi rieči, kao što su na pr. hrbtenjača, drobtina (od droban) prema izgovornom hrptenjača, droptina;

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog ob, a drugi dio složenice počinje glasom t: obteretiti, obteći, obteretiti, opteći, obtok, obtrčati prema izgovornom opteretiti, opteći, optjecati, optjerati, optočiti, optok, optrčati. Ovamo spadaju i tuđe rieči s predmetkom sub-, na pr. subtilan, subtrakcija, subtropski prema izgovornom suptilan, suptrakcija, suptropski.

Razlikuj: hlapta (od hlapat), te tuđe rieči kao optant, optika, optimist.

 

B. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo č

1.čb

Ovaj skup dolazi u riečima kao jednačba, naručba, naručbenica, otačbina, promičba, srčba, svjedočba, uručbeni, vračbina, prema izgovornom jednadžba, narudžba, narudžbenica, otadžbina,, promidžba, srdžba, svjedodžba, urudžbeni, vradžbina.

2.čt

Ovaj skup dolazi .u riečima kao čovječtvo, hujdučtvo, junačtvo, momačtvo, odpravničtvo, pjevačtvo, proročtvo, samačtvo, uredništvo, vojničtvo, zapovjedničtvo (osnova ovome č je glas c, č, odnosno k, uzp. samac, pjevač , čovjek, hajduk, junak i t. d.) prema izgovornom čovještvo, hajduštvo, junaštvo, momaštvo, otpravništvo, pjevaštvo, proroštvo, samaštvo, uredništvo, vojništvo, zapovjedništvo.

Razlikuj: rieči kao monaštvo, siromaštvo, ustaštvo, u kojima je u osnovi h odnosno š (monah, siromah, ustaša). Vidi i žt.

 

C. Suglasnički skupovi, u kojima jo prvo slovo d

1.dc

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -d(a)c i -d(a)d: Biogradca, Gradca, mladca, sudca, želudca (gen. sg. od Biogradac, Gradac, mladac, sudac, Želudac), pripadci, redci (nom. pl. od pripadak, redak), zatim u riečima kao pripoviedci (dat. sg. od pripoviedka) prema izgovornom Biograca, Graca, mlaca, suca, želuca, pripaci, reci. pripovijeci;

b) u tvorbi rieči: srdce, očigledce prema izgovornom sreo, očiglece;

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na df a drugi dio složenice počinje glasomc: nadcestar, odciepiti, podcieniti, podcrtati.

Iznimka: kaca (od kadca prema kada).

Razlikuj: hitca (od hitac), otca (od otac), metci (od metak), bitci (od bitka).

2.d c

Ovaj skup dolazi:

a) u vokativu imenica na -d(a)c i -d(a)k: mladče, predče, želudče (od mladac, predak, sudac, želudac) prema izgovornom mlače, preče, suče, želuče, te u pridjevima od imenica na -d(a)c mladčev, sudčev, želudčev,srdačan, želudčan prema izgovornom mlačev, sučev, želučev, srčan, želučan;

b) u tvorbi rieči: gladčalo, gladčati, Gradčanin (čovjek iz Gradca), dvogodče, govedče, obodčić, sučija prema izgovornom: glačalo, glačati, Gračanin, dvogoče, goveče, sučija;

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice počinje glasom č- : odčitati, predčitavati prema izgovornom očitati, prečitavati. Složenice kao podčinovnik, podčinjeni, odčepiti (izvaditi čep, drugo je očepiti), nadčovjek dopuštao je i prijašnji pravopis.

Iznimke: srčan, srčanost (kad znači junačan, hrabrost), Gračani (selo), Gračanica. (ime mjesta), Gračanin (prezime).

3.dd

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svrgava na d, a drugi dio složenice počinje tim glasom: oddahnuti, oddaljiti, oddavno, oddieliti, oddignuti, oddisati, oddojiti, oddužiti se, poddanik. U ovom slučaju odstupamo od korienskog načela i pišemo samo jedno d: odahnuti, odaljiti, odavno, odieliti, oddignuti, odisati, odojiti, odužiti se, podanik, jer se te rieči više ne osjećaju kao složenice; no kod rieči, gdje se značenje priedloga još osjeća, zadržavamo dd, na pr. poddialekt, poddnevnik, naddvornik, preddvorje.

Razlikuj: podnevnik (meridian).

4.dh

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice počinje glasom h-: odhraniti, odhrvati se, podhraniti, podhvat, predhodnik prema izgovornom othraniti, othrvati se, pothraniti, pothvat, prethodnik.

Ovamo spada i tuđa rieč adhezija.

5. dk

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -d(a)k: dohodka, hladka, napredka, nazadka, pomladila, poredka, pripadka, redka (gen. sg. od dohodak, hladak, napredak, nazadak, pomladak, poredak, pripadak, redak) prema izgovornom dohotka, hlatka, napretka, nazatka, pomlatka, poretka, pripatka, retka, te u oblicima pridjeva: bridki, gladki, jedka, riedka, sladtko, židko (od bridak, gladak, jedak, riedak, sladak, židak) prema izgovornom britki, glatki, jetka, rijetka, slatko, žitko;

b) u tvorbi rieči: Biogradka, Nadko, nerodkinja, nudkati (prema nuditi), pripoviedka, Radko (ako je od Radoslav, drugo je Ratko od Ratimir), tvrdka, Tvrdko, Vladko, te u složenom priedlogu kadkad prema izgovornom Biogratka, Natko, nerotkinja, nutkati, pripovijetka, Ratko, Tvrtka, Tvrtko, Vlatko, katkad;

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na d, a drugi dio složenice počinje glasom k; nadkriti, odkad, odključati, odkopčati, odkvačiti, podkivač, podkova, podkraj, predkućnica prema izgovornom natkriliti, otkad, otključati, otkopčati, otkvačiti, potkivač , potkova, potkraj, pretkućnica.

Razlikuj: padeže imenica kao dodatak, odvjetak, oblike i izvedenice od pridjeva kao kratak, vitak, imenice kao četka, lutka, motka, kandidatkinja.

 

6. dp

Ovaj skup dolazi samo u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice počinje glasom p: nadpjevati, nadporučnik, odpečatiti, odpirač, odpis, odpjevati, odplata, odpočinuti, odpor, odprije, odpust, podpaliti, podpasati se, podpis, potplatiti, podpora, podpresjednik, podpukovnik prema izgovornom natpjevati, natporučnik, otpečatiti, otpirač, otpis, otpjevati, otplata, otpočinuti, otpor, otprije, otpust, potpaliti, potpasati se, potpis, potplatiti, potpora, potpredsjednik, potpukovnik.

7. ds

Ovaj skup dolazi:

a) u tvorbi rieči: brdski, brodski, gradski, ljudski, ljudstvo, sredstvo, srodstvo, sudstvo. Takvo je pisanje dopuštao i dosadašnji pravopis.

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice po c inje glasom s: nadskočiti, nadstrešnica, nadstrieliti, odsjeći, podsada, podsjeći, podsjetiti, podsmieh, podstrešje, predsjednik, predsoblje, predstavnik, predstraža. Takvo je pisanje također dopuštao dosadašnji pravopis.

Iznimke: gusle (gusle, prema guditi), jasle (jadsle, prema jedem), postelja (od podstelja), luckast (odm ludskast).

8. dš

Ovaj skup dolazi:

a) u tvorbi rieči: gospodštija, gospodština, slobodština prema izgovornom gospoštija, gospoština, sloboština;

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice počinje glasom š: odšetati, podšiti, predšastnik. Takvo je pisanje dopuštao i dosadašnji pravopis.

9. dt

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na -d, a drugi dio složenice počinje glasom t-: nadtajnik, nadtrčati, odtada, odteći, odtegliti, odteretiti, odteturati, odtisak, odtisnuti, odtjecati, odtjerati, odtraga, odtrčati, odtrgnuti, odtući, odtuda, odtuđiti, podtajnik, podtip, podruriti prema izgovornom: natrčati, otada, oteći, otegnuti, oteretiti, oteturati, otisak, otisnuti, otjecati, otjerati, otraga, otrčati, otrgnuti, otući, otuda, otuđiti, poturiti.

Iznimke: natjecati se, natječaj.

Razlikuj : natrčati se, otakati, otarak, otući (drugo je odtući), otirač, otvoriti, poticaj, pretjecati, pretrčati.

 

D. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo đ

1. đc

Ovaj skup dolazi u rieči žeđca, koju tako pišemo prema izgovoronom žećca, i u množini imenice omeđak, na pr. omeđci, omeđcima prema izgovornom omećci, omećcima.

2. đk

Ovaj skup dolazi u deklinaciji imenice omeđak (gen. sg. omeđka, dat. sg. omeđku i t. d.) prema izgovornom omećka, omećku, i u prilogu naleđke prema izgovornom nalećke.

 

E. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo g

1. gc

Ovaj skup dolazi u deklinaciji imenica kao bogac (gen. sg. bogca, dat . sg. bogcu i t. d.) prema i zgovornom bokca, bokcu.

Ovamo spadaju i kajkavska prezimena kao Grgec , Žugec (gen. sg. Grgca, Žugca).

2. gč

Ovaj skup dolazi u riečima kao bogče, Grgče (vo. sg. od bogac, Grgac – Grgec ) prema izgovornom bokce, Grkče. Tako i pridjevi bogčev, Grgčev prema izgovornom bokčev, Grkčev, te pridjev drugčiji prema izgovornom drukčiji.

3-gš

Ovaj skup dolazi u riečima kao Bogša, Dragša.

 

F. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo k

1.kd

Ovaj skup dolazi u riečima kao kdje, ikdje, svakdje, ikda, nekda, nekidašnji, svakda, svakdanji, ali u ovakvim prilikama odstupamo od korienskog načela i pišemo gdje, svagdje, igda, negda, negdašnji, svagda, svagdanji.

 

G. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo n

1.nb

Ovaj skup dolazi u riečima kao crvenbrk,činbenik, hinba, jeftinba, nastanba, procjenbeni, zelenbać prema izgovornom crvembrk, čimbenik, himba, jeftimba, nastamba, procjembeni, zelembać.

Razlikuj: protimba.

Bilježka: Od ovog našeg skupa nb valja razlikovati mb u tuđicama i posuđenicama, bio taj skup u takvim riečima kakvoga mu drago postanja. U tuđicama i posuđenicama ostaje uviek mb: ambasada, ambrozija, ambulanta, bambadava, bimbaša, bomba, Cimbri, đumbir, emblem, gumb, harambaša, jamb, Kolumbo, romb, talambas, tambura, simbol.

Turski naziv za Carigrad pišemo po turskom načinu Istanbul, a po hrvatskom Stambul.

2.np

Ovaj skup dolazi u riečima jedanput, crvenperka, stranputica prema izgovornom jedamput, crvemperka, stramputica.

Bilježka: Kod tuđica i posuđenica vriede ista načela kao i kod skupa nb, na pr.čempres,čimpanza, imperativ, imperfekt, kompas, komplikacija, kompromis, krumpir, lampa, rompa, simpatija, sumpor, vampir.

3. nf

Ovaj skup dolazi samo u tuđicama i posuđenicama, a piše se prema tome, kako se uobičajilo:

a) mf: amfora, emfaza, kamfor, simfonija;

b) nf: infaman, infekcija, infinitiv, influencija, informirati, infula, infuzorij, karanfil.

 

H. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo s

1. sb

Ovaj skup dolazi:

a) u tvorbi rieči kao glasba, glasbar, glasbenik, preudesba, prosba prema izgovornom glazba, glazbar, glazbenik, preudezba, prozba. Tako i složenica kosbaša (prvak među koscima) prema izgovornom kozbaša;

b) u riečima kao osbiljan, sbilja, sbirka, sbiti, sbližiti, sbog, sbogom, sbor, sbornik, sbrajati, sbrka, sbroj, susbiti i t. d. Kod takvih rieči napuštamo koriensko načelo, jer se u njima značenje priedloga već gotovo zatrlo, pa pišemo: ozbiljan, zbilja, zbirka, zbiti, zbližiti, zbog, zbogom, zbor, zbornik, zbrajati, zbrka, zbroj, suzbiti i t. d.

Razlikuj: izobrazba, (prema obraz), rezbar (prema rezati).

2. sd

Ovaj skup dolazi:

a) u prilogu vasda, koji pišemo vazda, jer se značenje pridjeva vas (sav) već gotovo zatrlo. Tako i imenica nozdrva (premda je od nos);

b) u riečima kao: sdjela, sdrav, sdrobiti, sdrug, sdružiti, sdvajati, sdvojiti, posdrav, posdraviti. I kod ovog skupa odstupamo od korienskog načela i pišemo: zdjela, zdrav, zdrobiti, zdrug, združiti, pozdrav, pozdraviti.

3. sg

Ovaj skup dolazi u riečima kao: nesgrapan, sgaziti, sglob, sgnječiti, sgodan, sgrabiti, smrada, sgriešiti, sgrijati, sgrnuti, sgrtati, sgusnuti, sgužvati. I ovdje odstupamo od korienskog načela, pa pišemo: nezgrapan, zgaziti, zglob, zgnječiti, zgodan, zgrabiti, zgrada, zgricšiti, zgrijati, zgrnuti, zgrtati, zgusnuti, zgužvati.

4. stb

Ovaj skup dolazi u riečima kao: gostba, izvlastba, tastbina, koje ćemo tako pisati prema izgovornom gozba, izvlazba, tazbina.

Iznimka: izba (od istba).

Razlikuj: jazbina (prema jazavac).

5. std

Ovaj skup dolazi u rieči šestdeset, koju ćemo tako pisati prema izgovornom šezdeset. Ostale rieči, koje ovamo spadaju, kao ustda, obustdati, stdenac, pisat ćemo fonetski, dakle uzda, obuzdati, zdenac.

6. stk

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -st(a)k: listka, naprstka (gen. sg. od listak, naprstak);

b) u tvorbi rieči: čeljustka, pacifistkinja

Iznimke: kocka (od kostka), trska (od trstka), nauckati (od naustkati).

7. stl

Ovaj skup dolazi u riečima kao rastla (part. akt. od rasti), rastlina, strastlica, ali u ovom slučaju napuštamo koriensko načelo i pišemo rasla, raslina, sraslica.

8. stlj

Ovaj skup dolazi u riečima kao popustljiv.

9. stm

Ovaj skup dolazi u rieči ustmen, koju ćemo tako pisati prema izgovornom usmen.

Razlikuj: pismen, jer je od pisati.

10. stn

Ovaj skup dolazi:

a) u imenicama kao što su bolestnik, častnik, čestnik, dužnostnik, dvanaestnik, milostnik, namjestnik, vjestnik, vlastnik prema izgovornom bolesnik, časnik, cesnik, dužnosnik, dvanaesnik, milosnik, namjesnik, vjesnik, vlasnik, zatim čestnica (od čest, božićni kolač, koji se lomi na dielove ili česti), mastnica, pestnica (od pest), vrstnoća prema izgovornom čestica, masnica, pesnica, vrsnoća;

b) u pridjevima: bjelokostni, bolestni, častna, koristna, mastno, strastno (od bjelokostan, bolestan, častan, koristan, mastan, strastan) prema izgovornom bjelokosni, bolesni, časna, korisna, masno, strasno.

c) u broju šestnaest prema izgovornom šesnaest.

Iznimke: česno, usna (gen. pl . usana), usnat, usnica; oblici pridjeva lasan i prisan.

Razlikuj:

prema a) imenice kao glasnik (od glas), ukosnica (prema kosa);

prema b) oblike pridjeva kao: biesni, tjelesni, ukrasni.

 

 

I. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo š

1. šb

Ovaj skup dolazi u rieči zadušbina (za dušu), koju tako pišemo prema izgovornom zadužbina.

(Nema blage veze sa srpskom rěčju zadužbina koja u korěnu ima dűg i zadužiti, a predstavlja materijalno ili duhovno dobro kojim je darodavac zadužio primaoca zadužbine; ovo je još jedan priměr krađe s poslědičnim nerazuměvanjem; prim. Coraggio Merlocampi).

2. štb

Ovaj skup dolazi u riečima vještba, vještbenik, uštba (pun mjesec, uštap), kod kojih odstupamo od korienskog načela i pišemo vježba, vježbenik, užba.

3. štm

Ovaj skup dolazi na pr. u rieči tištma, koju također pišemo po izgovornom pravopisu, t. j. tišma.

4. štn

Ovaj skup dolazi u pridjevima kao dvorištni, kazalištni, kupalištni, sveučilištni, zemljištni (od dvorište, kazalište, kupalište, sveučilište, zemljište) prema izgovornom dvorišni, kazališni, kupališni, sveučilišni, zemljišni.

Razlikuj: bezdušni, okolišni, završni.

5. štnj

Ovaj skup dolazi u riečima kao godištnji, godištnjica, središtnji, središtnjica (od godište, središte), no u ovim slučajevima odstupamo od korienskog načela, pa pišemo godišnji, godišnjica, središnji, središnjica.

 

J. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo t

1. tb

Ovaj skup dolazi u riečima kao djelitba, gulitba, kositba, krčitba, plovitba, primjctba, prositba, rješitba, svatba, ženitba prema izgovornom djelidba, gulidba, kositiba, krčidba, plovidba, primjedba, prosidba, rješidba, svadba, ženidba.

Razlikuj: izvedba, razudba, uljudba.

2. tc

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -t(a)c i -t(a)k: hitca, mlatca, otca, svetca, vještca (gen. sg. od hitac, mlatac, otac, svetac, vještac), dodatci, gubitci, letci, metci, naprstci, početci, svršetci, užitci, zametci (nom. pl, od dodatak, gubitak, letak, metak, naprstak, početak, svršetak, užitak, zametak) prema iz govornom dodaci, gubici, leci, meci, naprsci, počeci, svršeci, užici, zameci.

Tako i imenica Mletci prema izgovornom Mleci.

Taj isti skup dolazi i u dat. i lok. sg. imenica na -tka, na pr. bitci, rešetci, zagonetci prema izgovornom bici, rešeci, zagoneci;

b) u tvorbi rieči: dlietce, koritce, pametca, sitce (malo sito), smrtca, vratca prema izgovornom dlijece, korice, pameca, sice, šmrca, vraca.

Iznimke: djeca (ne djetca), mrcina (ne mrtcina), puce (ne putce).

Razlikuj: prema prijašnjem peci, sada petci (od petak), prema prijašnjem čestici, dočeci, gubici, počeci, sada čestitci, dočetci, gubitci, početci (od čestitka, dočetak, gubitak, početak) valja razlikovati peci (oblik zap. načina od peći), dočeci, počeci (nom. pl. od doček, poček) i čestici (dat. sg. od čestica), gubici (dat. sg. od gubica). Isto tako valja razlikovati koritce (prije korice, malo korito) od korice (na pr. u knjige, u sablje), te rieči kao klica, maca, žica prema smrtca, vratca.

3. tč

Ovaj skup dolazi:

a) u vokativu i menica na -t(a)c i -t(a)k, ukoliko od ovih posljednjih taj padež dolazi: mlatče, otče, svetče, vještče (od mlatac, otac. svetac, vještac) prema izgovornom mlače, oče, sveče, vješče. Tako i pridjevi ovih imenica mlatčev, otčev, svetčev, vještčev prema izgovornom mlačev, očev, svečev, vješčev;

b) u tvorbi rieči u nekih imenica s dočetkom -če, - čad, -čanin, -čija, -čina, na pr. patče, patčad, sirotče, sirotčad, Mletčanin, soldatčija, plitčina prema izgovornom pače, pačad, siroče, siročad, Mlečanin, soldačija, pličina, te u glagolu okratćati (postati kratak, drugo je okraćati, postati kraći) (Zar? prim C.M.).

Iznimke: dječak, dječica, dječinski , dječji , hrčak, luče, očin, očinski, očinstvo, očuh, pačji, poočim, priča, svečan, svečanost, trščak, zapučak.

4. td

Ovaj skup dolazi u brojevima petdeset i devetdeset prema izgovornom pedeset, devedeset.

5. ts

Ovaj skup dolazi u pridjevima kao banatski, bratski, egipatski, hrvatski, kadetski, poetski, svjetski, te u imenicama kao bratstvo, hrvatstvo.

Iznimke: U zemljopisnim imenima dopušta se i dalje pisanje kao Gacka, Gacko, Subocka.

6. tš

Piše se hrvatština prema izgovornom hrvaština.

 

 

K. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo z

1. zc

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -z(a)c i -z(a)k kao svizca (gen. sg. od svizac), dolazci, izlazci, pronalazci (nom. pl. od dolazak, izlazak, pronalazak) prema izgovornom svisca, dolasci, izlasci, pronalasci. Tako i dat. i lok. sg., koje pišemo opazci, pazci (od imenica opazka, pazka) prema izgovornom opasci, pasci.

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svrgava na z, a drugi dio složenice počinje glasom c: bezcarinski, izciediti, izciepati, izcrpljiv, izcuriti, razcar, razcjep, razcvasti prema izgovornom bescarinski, iscijediti, iscijepati, iscrpljiv, iscuriti, rascar, rascjep, rascvasti.

Razlikuj: padeže imenica kao kosac, kvasac, lisac.

2. zč

Ovaj skup dolazi:

a) u riečima kao obrazčić, svezčić prema izgovornom obraščić, sveščić;

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom č: bezčašće, bezčuvstveni, izčašiti, izčekivati, razčetvoriti. razčešljati, raščistiti, uzčitati, uzčuvati prema izgovornom beščašće, bez čuvstven, iščašiti, iščekivati, raščetvoriti, raščešljati, raščistiti, uščitati, uščuvati.

3. zć

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom ć: bezćutan, bezćutnost, izćuškati, razćeretati se, uzćuliti prema izgovornom bešćutan, bešćutnost, išćuškati, rašćemtati se, ušćuliti.

4. zdn

Ovaj skup dolazi u pridjevu grozdni (određeni oblik od grozdan, pun grožda) prema izgovornom grozni. Kod pridjeva prazni, pozni (od starijeg neodređenog prazdan, pozdan) napuštamo koriensko načelo i pišemo prazni, pozni (ne prazdni, pozdni), jer se neodređeni oblik tih pridjeva govori samo prazan, pozan.

Razlikuj: grozni (od grozan, prema groza).

5. zf

Ovaj skup dolazi u složenicama kao izfrknuti, uzfaliti prema izgovornom isfrknuti, usfaliti.

6. zh

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na zt a drugi dio složenice počinje glasom h: izhlapiti, izhod, obezhrabriti, razhladiti, uzhit, uzhodati se prema izgovornom ishlapiti, ishod, obeshrabriti, rashladiti, ushit, ushodati se.

7. zk

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -z(a)k: dolazka, izlazka, izrezka, pronalaska, svezka (gen. sg. od dolazak, izlazak, izrezak, pronalazak, svezak) prema izgovornom dolaska, izlaska, izreska, pronalaska, sveska., te u oblicima pridjeva na -z(a)k: drzki, klizki, mrzka, nizka, rezko, usko (od drzak, klizak, mrzak, nizak, rezak, uzak) prema izgovornom drski, kliski, mrska, niska, resko, usko;

b) u tvorbi rieči: u imenicama, kao što su opazka, pazka, prvokozka prema izgovornom opaska, paska, prvokoska, u glagola grizkati prema izgovornom griskati, te u pridjevima kao engleski, francuzki, holandezki, kavkazki, kinezki koje tako pišemo prema izgovornom engleski, francuski, holandeski, kavkaski, kineski (premda bi ih zapravo trebalo pisati: englezski, francuzski, holandezski, kavkazski, kinezski). Tako i kolovozski (od kolovoz).

c) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom k: bezkonačan, bezkućnik, izključiti, izkoričniti, izključiti, razkol, razkopčati, razkoračiti se, razkralj, razkršće, razkuhati prema izgovornom beskonačan, beskućnik, isključiti, iskorijeniti, iskrčiti, raskol, raskopčati, raskoračiti se, raskralj raskršće, raskuhati.

Iznimka: iskon.

Razlikuj: iskati, iskru, iskren, uskakati (drugo je uzskakati se), uskladištiti, uskladiti, uskok, uskoriti.

8.zp

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na a, a drugi dio počinje glasom p: bezpomoćan, bezposlen, izpeći, izpiti, raspored, rasprava, uzpinjača, uzplaihiriti se prema izgovornom bespomoćan, besposlen, ispeći, ispiti, raspored, rasprava, uspinjača, usplahiriti se.

Razlikuj: uspavati, uspjeh, uspješan, uspjeti, uspomena, usporiti.

9.zs

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje

glasom s: bezsavjestan, bezsmislen, izsječak, izsušiti, krozsred, razsjeći, razsap, razstanak, razsipnik, razsuda, razsvjeta prema izgovornom besavjestan, besmislen, isječak, isušiti, krosred, rasjeći, rasap, rastanak, rasipnik, rasuda, rasvjeta.

Iznimka: raspikuća.

Dakle, naredbom se ima pisati: uzstati, uzstanik, uzstaša! (prim C.Merlocampi).

10. zš

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom š: izšarati, izšokčiti, razširiti, uzšetati se prema izgovornom išarati, išokčiti, raširiti, ušetati se.

Razlikuj: ušetati (šetajući ući).

11. zt

Ovaj skup dolazi:

a) u infinitivima glagola grizti, muzti, uljezti, vezti, vrzti se (prezent: grizem, muzem, uljezem, vezem, vrzem se) prema izgovornom gristi, musti, uljasti, vesti, vrsti se;

b) u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom t: beztemeljan, beztjelesan, iztaći, izticati, iztjerati, iztok, iztražiti, iztrgnuti, raztegnuti, raztjerati, raztopiti, raztrubiti, raztući, raztumačiti, uzto, uztrajati, uztrčati se, uztrpjeti se, uztrpljlv prema izgovornom bestemljan, eostjelesan, istaći, isticati, istjerati, istok, istražiti, istrgnuti, rastegnuti, rastjerati, rastopiti, rastrubiti, rastući, rastumačiti, usto, ustrajati, ustrčati se, ustrpjeti se, ustrpljiv.

Iznimke: mast (od mazati), ljestve (od ljezem).

Razlikuj: isti, istina, Istra, rastući (sad. pril. od rasti), usta, ustaša, ustati, ustanova, ustav, ustoličiti, ustostručiti , ustrajati (organizirati), ustrieliti , ustroj, ustručavati se, ustupiti, te i nfinitiv dovesti (prezent: dovedem).

12. zz

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog, koji se svršava na z, a drugi dio složenice počinje glasom z: bezzakonje, bezznačajan, bezzvučan, nuzzarada, nuzzgrada. izzviždati prema izgovornom bezakonje, beznačajan, bezvučan, nuzarada, nuzgrada, izviždati.

Iznimka: iza.

13 zž

Ovaj skup dolazi u složenicama, u kojima je prvi dio priedlog koji se svršava na ž, a drugi dio složenice počinje glasom ž: bezžičan, izžeći, izžednjeti, izženiti, izžliebiti, razžeći, razžariti, razžalostiti, razžestiti, razžvakati prema izgovornom bežičan, ižeći, ižednjeti, iženiti, ižlijebiti, ražeći, ražariti, ražalostiti, ražestiti, ražvakati.

 

L. Suglasnički skupovi, u kojima je prvo slovo ž

1. žc

Ovaj skup dolazi u deklinaciji imenica na -ž(a)c i -ž(a)k: crvcnokožca, četveronožca, lažca, neznabožca (gen. sg. od crvenokožac, četvcronožac, lažac, neznabožac), držci, parožci, ustrižci, žižci (nom. pl. od držak, parožak, ustrižak, žižak) prema izgovornom crvenokošea, četveronošca, lašca, neznabošca, dršci, parošci, ustrišci, žišci.

2. žč

Ovaj skup dolazi:

a) u vokatlvu imenica na -ž(a)c i -ž(a)k, na pr. crvenokožče,četvoronožče, držče, lažče, neznabožče, parožče i sl. (vok. sg. od crvenokožac, četveronožac, držak, lažac, neznabožac, parožak) prema izgovornom civenokošče, četveronošče, dršče, lašče, neznabošče, parošče.

b) u tvorbi rieči, na pr. blažče, bilježčica, brežčica, lupežčić, rožčić prema izgovornom blašče, bilješčica, breščica, lupeščica , roščić, te u glagolima kao otežčati prema izgovor nom oteščati.

3. ždn

Ovaj skup dolazi u pridjevima daždna, nuždna (ž. r. od daždan, nuždan) prema izgovornom dažna, nužna.

Razlikuj: dužna (od dužan), ružna (od ružan).

4. ždk

Ovaj skup dolazi u rieči daždka (gen. sg. od daždak) prema izgovornom daška. Tako i zviždak, zviždka.

Razlikuj: daška (gen. sg. od dašak).

5. žk

Ovaj skup dolazi:

a) u deklinaciji imenica na -ž(a)k kao držka, parožka, ustrižka, žižka (gen. sg. od držak, parožak, ustrižak, žižak) prema izgovornom drška, paroška, ustriška, žiška. Tako i kod pridjeva težak: težki, težka prema izgovornom teški, teška,

b) u tvorbi rieči: kod imenica kao bilježka, Blažko, Božko, Dražko, služkinja prema izgovornom bilješka, Blaško, Boško, Draško, Sluškinja; kod pridjeva, kojima je u osnovi g, z, ž, na pr. arheoložki, čungkinžki, filoložki, kronoložki, ladožki, lupežki, mitoložki, mužki, onežki, pariški, pedagožki, požežki, pražki, supružki, ubožki, vitežki, vražki prema izgovornom arheološki, čungkinški, filološki, kronološki, ladoški, lupeški, mitološki, muški, oneški, pariški, pedagoški, požeški, praški, supruški, uboški, viteški, vraški; u glagola kao ležkati, mrežkati prema izgovornom leškati, mreškati, te u prilozima kao natražke prema izgovornom natraške.

Iznimke: kriška (gen. pl. krišaka), te prezimena i zemljopisna imena kao Blašković, Bošković, Drašković , Krišković, Baška.

6. žt

Ovaj skup dolazi u tvorbi rieči, na pr. lupežtina, ubožtina prema izgovornom lupština, uboština, pa dalje u riečima kao bezboštvo, družtvo, knežtvo, lupežtvo, množtvo, ubožtvo, vitežtvo (u osnovi g, z, ž) prema izgovornom bezboštvo, društvo, kneštvo, lupeštvo, mnoštvo, uboštvo, viteštvo.

 

O PISANJU TUĐIH RIEČI

Provedbena naredba propisala je za pisanje tuđih rieči samo načela, koja se tiču izjednačivanja suglasnika po zvučnosti u slučaju složenica s predmetcima ab-, ob-, mb-, ad- i načela, koja se tiču glasa j između i-a i između i-e. U ostala pitanja o pisanju tuđih rieči provedbena naredba nije dirala.

1. Izjednačivanje po zvučnosti ne vrši se dakle iza predmetaka:

ab-: absces, abscisa, absint, absolucija, absolutan, absolutizam, absolvirati , absorpcija, abstinencija, abstinent, apstrahirati, abstrakcija, abstraktan, absurd, absurdan i sl.

ob-: obscen, observirati, observatorij, obsidian, obskuran, obstinatan, obstipacija, obstrukcija i sl.

(Razlikuj: optika, optimist i sl.)

sub- : subpolarni , subskripcija, substancija, substantiv, substitucija, substrat, subsumirati, subtilan, subtrahend, subtrakcija, subtropski, transsubstancija i sl.

ad-: adhezija, adsorpcija i sl.

2. Za pisanje slova j između i-a provedbena naredba propisuje, da se to slovo u takvu slučaju nema pisati, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -a1ac, -anac, -anski, -anstvo.

(1) Prema tome između i-a ne piše se j:

a) u riečima složenim s predmetkom dia-, na pr.: diabetes, diabolo, diadem, diafragma, diagnoza, diagnostika, diagonala, diagram, diakritičan, dialekt, dialog, diamant, diametar, diapozitiv, diaspora, diastaza, diatonika;

b) u složenicama, kao što su: matriarhat, patriarh, patriarhalan, patriarhia, poliandria, triangtulacia;

c) u vlastitim imenima, na pr.: Alkibiad, Ariadna, Asklepiad, Aurelian, Diana, Dioklecian, Domcntian, Driada, Efialt, Euriala, Euriant, Fabian, Goliat, Gracian, Grcgorianum, Hadrian, Herodiada, Hiacint, Iliada, Indiana, Juilan, Juliana, Justilian, Kristian, Kvlntilian, Leviatan, Lukian, Marcial, Mcsiada, Miltiad, Oktavian, Osian, Ožegovićianum, Priam, Sebastian, Siam, Terezianum, Tertulian, Tizian, Valentinian;

d ) u riečima s dočetcima:

-abilan: variabilan;

-acija: aviacija, variacija;

-ada: jeremiada, iniriada, triada;

-ak: afrodiziak, amoniak, salmiak, zodiak;

-al (-ala, -alan, -alit, -alitet, -alist, -alizam, - alizacija): ceremonial, inicial, material, memorial, ministerial, oficial, pluvial, potencial, preferencial, provincial, filiala, aksialan, aluvialan, brahialan, diluvialan, eksteritorialan, ekvatorialan, tercialan, ferialan, financialan, genialan, industrialan, kolonialan, komercialani, kongenialan, konvencionalan, labialan, marcialan, medialan, parcialan, potencialan, radialan, socialan, specialan, tangencialan, teritorialan, trivialan, hialit, specialitet, materialist, predialist, socialist, specialist, materializain, provincializam, socializam, trializam, materializacia, socializacia;

-an ( -ana, -anca, -anino, -anist, -anit, -anizam, -ano, -ansa, -ant, - anta, -antan) ; cian, gvardian, meridian, pavian, radian, liana, siciliana, alianca, plano, planino, pianist, vivianit, arianizam, niansa, denunciant, foliant, komediant, proviant, varianta, konciliantan;

- ar ( - aran, -arda, -arij, -arist) : breviar, ceremoniar, kaviar, proniar, terciar, familiaran, radiaran, miliarda, triarij, piarist;

-as: dias, išias, lias, trias;

-at ( -atan, -atičan, - atičar, -atida, -atika, -ativa, -atizam, -ator, -atura): antikvariat, branhiat, hiat, noviciat, plagiat, proletariat, šeriat, rabiatan, muriatičan, aviatičar, kariatida, aviatika, iniciativa, paliativan, gladiator, radiator, abreviatura, miniatura, nunciatura;

-azam (-aza): entuziazam, hiazam, miazam, elefantiaza, leontiaza;

e) u nekim osamljenim riečima, na pr. fiaker, fiasko, piaster, psihiatar, viadukt.

Ovako također izvedenice od navedenih i sličnih rieči.

Izuzimaju se rieči, koje se osjećaju već kao udomaćene, na pr. dijak (dijački, dijakov), Marijan (Marijana, Marijanci), Azijat (Azijatklnja) i sl.

 

(2) Piše se -ija:

a) na kraju rieči, na pr. Marija, Sofija, Ilija, Matija, Austrija, Australija, Azija, Georgija, Indija, Rusija, Sicilija, Venecija, denuncijacija, diatermija, ekspropriacija, hrija., gimnazija, industrija, industrializacija, materija, ne-gociaeija, patriarhija, poliandrija, potencija, provinciju, psihiatrija, studija, triangulacija, variacija;

b) u izvedenicama od takvih rieči s nastavcima, kao što su:

-ao: Azijac, Georgijac, Indijac, Arijac;

-alac: gimnazijalac (gimnazijalka, gimnazijalci, gimnazijalčev), industrijalac, komercijalac, provincijalac;

-an: Talijan (Talijanka, Talijančić , Talijanče);

-anac: Belgijanac (Belgijanca, Belgijančev, Belgljankin), Indijanac, Sicilijanac, Talijanac, Venecijanac, arijanac, wagnerijanac; tako i kajkavski oblici, na pr Gregorijanec, Fabijanec;

-anstvo: arijanstvo;

-aš: grabancijaš, komedijaš, orijaš, Andrijaš, Mafijaš;

c) u genitivu singulara (i akuzativu, ako se radi o živom biću) i u genitivu plurala imenica na -i, -ij, -i j e, -io, na pr. Verdija (od Verdi), Puccinija (od Puccini), studija (od studij i studio), radija (od radij i radio), kolegija (od kolegij), Tokija (od Tokio), Polonija. (od Polonio), Ovidija (od Ovidije), Vinicija (od Vinicije).

3. Za pisanje slova j između i-c provedbena naredba propisuje, da se to slovo u takvu slučaju nema pisati, osim u nom. sg. imenica kao Arije, Poncije, u instr. sg. imenica na -i, -ij, -ije, i osim u gen. sg. i u nom. pl. imenica na -ija.

Prema tome između i-e ne piše se j:

a) u složenicama, kao na pr. arhiepiskop, dieceza, diereza, dieza, diegeza, dielektričan, poliedar, triedar, trienij;

b) u vlastitim imenima., na pr. Ariel, Daniel, Gabriel, Piemont;

c) u riečima s dočetcima:

-el (-elan): faktoriel, artificielan, oficielan, principielan;

-ena (-encija, -enit, -ent, -entalac, -entacija, -elitizam) : hiena, higiena, sienit, audiencija, insuficiencija, ambient, abiturient, gradient, ingredient, inspicient, koeficient, koncipient, kvocient, orient, percipient, recipient, respicient; orientalac, orientacija, scientizam;

-er (-era, -erit): eksterier, financier, kancionier, karabinier, premier, rentier, romancier, trier, bariera, garsoniera, premiera, riviera, žardiniera, garnierit;

-eta (-cte, -etet, -etizani), dieta, servieta, variete, pietet, kvietizam, pietizam;

d) u nekim, osamljenim riečima: hierarhija, hieratski, hierofant, hieroglif, lukiernar, rekviem, relief, siesta, tantiema.

Ovako također i izvedenice od navedenih i sličnih rieči.

Razlikuj: arhijerej (složeno od arhi-jerej).

 

Piše se ije:

a) u nom. sg. imenica kao Arije, Bonifacije, Cerularije, Dionizije, Elije, Felicije, Georgije, Hilarije, Inocencije, Marije, Ovidijce, Pankracije, Simplicije, Tiberije, Vinicije;

b) u instr. sg. imenica na -i, -ij, -ije, na pr. Puccinijem (Puccini), Verdijem (Verdi), studijem (studij), natrijem (natrij), magnezijem (magnezij), radijem (radij), kolegijem (kolegij), Arijeni (Arije), Bonifacijcm (Bonifacije), Dionizijem (Dionisije);

c) u gen. sg 1 . i :nom. pl. imenica na -ija: asociacije (asociacija), gimnazije (gimnazija), provincije (provincija), studije (studija), variacije (variacija), Marije (Marija), Matije (Matija);

d) u izvedenicama od rieči spomenutih pod a), b) i c): Arijev, arijevski, arijevac, Verdijev, verdijevski, kalcijev, kalijev, magnezijev, natrijev, Andrijevci, Petrijevci i t. d.

 

 

RAZSTAVLJANJE RIEČI NA SLOGOVE

(Sada dolazi ono najbolje! So stay tuned! prim C.M.)

Koriensko načelo u pravopisu nalaže i promjenu u razstavljanju rieči na slogove. Ta se promjena tiče samo razstavijanja suglasničkih skupova, dok raztavljanje samoglasnika samih (na pr. že-te-o-ci, di-o-b-a) i jednog suglasnika sa samoglasnikom (na pr. ma-ti, do-mo-vi-na, Hr-va-ti) ostaje isto kao i dosada.

Da se jednosložni dvoglas ie ne smije razstavljati, o tom govori već provedbena naredba.

Što se tiče suglasničkih skupova, dosadašnji je pravopis propisivao, da dva ili tri suglasnika pripadaju drugom slogu, ako se sa samoglasnikom iza sebe mogu lako izgovoriti, (lakima za izgovor smatrali su se suglasnički skupovi, kojima se počinju rieči u književnom govoru i u narječjima.)

Tako se razstavljalo na pr.: sta-blo zbog skupa bi. n. pr. u rieči blato, do-bro zbog brod, ma-čka zbog čkalj, i-skra zbog skriti, se-stra zbog strah i t. d.

Korienski pravopis napušta takvo razstavljanje i drži se koriena rieči, tek tu i tamo povlači za sobom i razstavljanje suglasničkih skupova ne pazeći na korien (na pr. bojiš-te).

Pri razstavljanju rieči valja dobro paziti na podjelu rieči u proste i složene.

 

Proste rieči

Kod ovakvih rieči razlikujemo slučajeve, kad se nađu zajedno dva odnosno tri (četiri) suglasnika.

1. Ako se nađu zajedno dva suglasnika, razstavljanje rieči na slogove vrši se tako, da prvi suglasnik pripada prvom slogu, a drugi drugom. Prema tome razstavljamo: stab-lo, mon-ra, rah-lo, kon-ca, hrab-ri, brad-va, vin-ra, vap-no, srč-ba, svag-da, drh-taj, kup-ljen, mač-ka, ig-la, kraj-nji, ljep-ši, ruč-ni, jag-ma, dik-la, pas-la, sed-lo, ig-ra, tak-nuti, us-na, rad-nik, neg-ve, crk-va, pas-ti, kruš-ka, jut-ro, gav-ran, vjež-ba, mot-ka, žet-va, vaz-da, daž-dem, samot-na, čav-li, praz-nik, par-don, blag-dan, kaž-njen, vid-io, dav-no, Tuz-la

Bilježka: Valja dobro paziti na slučajeve kao vidjeti, trpjeti, umjeti, letjeti, gorjet i sl., gdje na pr. dj, pj, mj, tj, rj ne smijemo razstavljati, jer tu zapravo i nema suglasničkog skupa, nego j pripada glasu e kao samoglasniku (uzporedi ikavsko vi-diti, tr-piti, u-miti, le-titi, go-riti). Treba dakle razstavljati vi-djeti, trpjeti, u-mjeti, letjeti, go-rjeti.

Isto tako ne smijemo razstavljati ni slovo ks (x) u tuđim riečima, kao što su na pr. taksa, tekstil i sl. jer znak za ks (x) u ovim slučajevima predstavlja jedan glas. Takve dakle rieči razstavljamo ta-ksa, teks-til (prvo prema ma-ti, a drugo prema stab-lo).

2.

a) Ako se nađu zajedno tri (četiri) suglasnika, razstavljanje se vrši tako, da prvi pripada prvom slogu, a druga dva (tri) drugom, na pr.: seljač-tvo, voj-ska,

vojnič-tvo, škol-stvo, pokuć-tvo, zemalj-ski, grad-ski, gram-žljiv, gospod-stvo, očin-stvo, gospod-ština, prven-stvo, rot-kva, brat-stvo, kraljev-ski, zdrav-stven, znan-stven, zastup-stvo, car-stvo, gor-štak, par-don, br-đan, is-kra, pravas-tvo, množ-tvo.

b) protivno ovom pravilu skupovi od tri suglasnika, u kojima su prva dva st, (osi m u dočetku -štvo), zd, žd, razstavljaju se tako, da prva dva pri padaju prvom slogu, a treći drugom, na pr. gost-ba, izvlast-ba, bolest-nik, popust-ljiv, strast-ven, kazališt-ni, zemljišt-ni, grozd-ni, nužd-ni, dažd-njak, sest-ra (ali ustaš-tvo).

c) Pridjevni nastavak -ji pripada uviek samo drugom slogu, pa valja razstavljati na pr. čavč-ji, gušč-ji, kobč-ji, vrabč-ji.

 

 

Složene rieči

Kod razstavljanja složenih rieči ostaje sve kao i dosada, a kod njih pazimo na sastavine, od kojih su rieči složene, pa u ovakvim slučajevima ne vriede nova pravila o razstavljanju suglasnika, koja su postavljena kod prostih rieči (tu i tamo će se ta pravila poklapati, ali to nije bitno).

Razstavljamo dakle:

a) Prvi dio složenice svršava se na samoglasnik: na-dmem (ne nad-mem), prema na-duti; o-značiti (ne oz-načiti), prema znak; o-bljutaviti (ne ob-ljutaviti), prema bljutav; o-zljeda (ne oz-ljeda), prema zlied; po-čnem (ne poč-nem), prema po-četi; po-dlanica (ne pod-lanica), prema dlan; po-zvan (ne poz-van), prema zvati; pri-pnem (ne prip-nem), prema pri-peti; ni-smo (ne nis-mo), prema smo; ni-tko (ne nit-ko), prema tko; o-bradatiti (ne ob-radatiti), prema brada; iza-gnati (ne iz-agnati ili izag-nati), prema gnati; raza-znati (ne raz-aznati ili razaz-nati), prema znati; golo-glav (ne golog-lav), prema glava; Miro-slav (ne Miros-lav), prema slava;

b) Prvi dio složenice svršava se na suglasnik, a drugi počinje suglasnikom: nad-metati, raz-ljutiti, naj-bolje, raz-viti, ob-javiti, pod-žeći, ov-čas, od-tuđiti, ob-liti, raz-stanak, prek-lani, od-teretiti, ob-raditi, raz-topiti, noz-drva, pred-teča.

c) Prvi dio složenice svršava se na suglasnik, a drugi počinje samoglasnikom: raz-ulariti, iz-obraziti, raz-um, iz-obliciti, raz-odkriti, ob-istiniti se, ob-udoviti, pred-osjećaj, ob-ići, iz-ubijati.

Riječi kod kojih nije osobito jasno, kako su složene, mogu se i drugačije razstavljati, na pr. ra-za-ranje, ra-zo-riti, odu-stati, podu-prieti.

Da bi razlika između prostih i složenih rieči u razstavljanju na slogove bila što jasnija, dodajemo ovaj pregled:

Prosta rieč

Složena rieč

 

Prosta rieč

Složena rieč

stab-lo

pri-bližiti

dik-la

za-klan

hrab-ri

na-brati

vlak-no

na-knaditi

ruč-ni

po-čnem

crk-va

po-kvaren

sed-lo

po-dlanica

vap-no

za-pnern

rad-nik

po-dne

kup-ljen

za-pljena

mod-ra

o-drapiti

us-na

pas-la

brad-va

u-dvojiti

pas-ti

po-slan

ig-la

za-glavak

kruš-ka

u-snuti

jag-ma

do-gmizati

mot-ka

u-stati

jut-ro

o-trov

žet-va

na-škoditi

ig-ra

po-grabiti

čav-li

pro-tkati

rah-lo

pre-hlada

gaz-da

o-žbukati

Ah-met

u-hmeljen

Tuz-la

za-vladati

neg-ve

u-gvaljiti

vjež-ba

na-zdraviti

vih-ra

pre-hraniti

kaž-njen

po-zlaćen

drh-taj

za-htjev

guž-va

po-žnjeti

dig-la

pro-glas

za-tvor

sa-žvakati

 

Bilježka: Prema navedenim pravilima razstavljaju se uglavnom i tuđe rieči, no kod njih se ie može razstavljati, na pr. di-e-ta, hi-e-ro-fant, gar-so-ni-e-ra i t. d. Ne smiju se naprotiv razstavljati dvoglasi u riečima, kao što su na pr. tau-tologiju, kauč, Eu-ropa (ne ta-utologija, ka-uč, E-uropa). Sastavljene tuđe rieči razstavljaju se također u svoje sastavine, na pr. ob-jekt, ad-jektiv, tri-edar, tetra-edar, elts-pedi-cijar, eks-plikacija.

Tuđe rieči, koje osjećamo kao sasvim udomaćene, odnosno kod kojih ne razabiremo sastavne dielove, razstavljamo kao da nisu složenice, na pr. eg-zemplar, eg-zegetika, pe-da-gog, rap-sod.

 

 

PRAVOPISNI RJEČNIK

Napomene uz rječnik
U ovaj su rječnik ušle rieči, koje treba prema provedbenoj naredbi Ministarstva nastave pisati drugačije, nego su se do sada pisale, te iznimke i rieči, kod kojih bi uslied krive analogije mogla nastati sumnja o tome, kako se pišu. Zbog brzine posla možda se tu i tamo izmakla koja rieč, te nije unesena u rječnik, no u takvim će slučajevima svatko, pa i nestručnjak,
prema drugim riečima lako odrediti pisanje. Ne nađe li se u rječniku koja složenica ili izvedenica, valja potražiti rieč, od koje je složena odnosno izvedena (na pr.glagolske imenice, ako ih nema, valja potražiti kod istog glagola, pridjev kod imenice, prilog kod pridjeva, umanjenice odnosno uvećanice kod običnih imenica i t .d. U ovaj je rječnik .uneseno i dosta tuđih rieči, da se pokaže, kako se pišu prema novim pravilima. To dakako ne znači, da te tuđice valja i upotrebljavati, njih naprotiv treba zamjenjivati dobrim i prikladnim hrvatskim riečima, gdje je god to moguće i gdje se narodna rieč po smislu podpuno poklapa s tuđicom.

Uđi u rječnik
na vlastitu odgovornost

 

Još jednom, ako želite ispasti pametni u 'družtvu', ova ortografija što sam Vam ju predstavio, nije etimološka (korěnska), kako to njen autor vrli muž Adolf mnogo puta veli, već morfonološka. Inače, smatram da u ovom pokušaju ima veoma malo vrědnosti, mnogo kontradikcije, lova u mutnom, "po osěćaju", a težina ovog pravopisa měri se s 'englezkim' pravopisom, jer čověk jedino nakon rěčničke prověre može biti 100% siguran da je ostvario vlastitu želju poštivanja Provedbene naredbe. Zato ljudi, lupajte jat – ě! I uvěk ste u pravu!

HOME