U poviesti hrvatske knjige često se javlja pitanje, da li bi hrvatske rieči valjalo pisati onako, kako se izgovaraju (zvučni, izgovorni, fonetički pravopis) ili bi se u pisanju trebalo obzirati na njihovo postanje (korienski, etimoložki pravopis). Pitanjem izgovornog i korienskog pravopisa u našoj prošlosti bavio se osobito dr. Tomislav Maretić. (T. Maretić, Istorijahrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889.) On je ustanovio, da nema nijednoga hrvatskog pisca od Bernardina Splićanina (1495.) do Marijana Jaića (1833.), koji bi pisao sasvim izgovorno, odnosno sasvim korienski. Izgovornim su pravopisom, ustanovljuje Maretić, naši pisci pisali uglavnom onda, kada korien rieči nije bio lako uočljiv, na pr. pčela (bčela), gdje (kdje), zdrav (sdrav), zdenac (stdenac), a korienskim su se pravopisom služili osobito u složenicama, u tvorbi i u mienjanju rieči, na pr. obkoliti, šibka, vrabca (od vrabac), gdje su lako mogli osjetiti postanje pojedine rieči ili pojedinog oblika. Naši stari pisci bili su ipak više etimolozi nego fonetičari.

Korienski se pravopis uglavnom ogleda u čuvanju prvotnih, korienskih ili osnovnih suglasnika, a izgovorni u izjednačivanju suglasnika po zvučnosti i u izpadanju suglasnika iz nekih suglasničkih skupova, pa će za ovo naše razmatranje svakako biti od važnosti, da razgledamo, kako su to provodili naši stari pisci. Uzet ćemo prema spomenutoj Maretićevoj razpravi samo nekoliko suglasničkih skupova:

1. Skup bc-pc, na pr. vrabac, vrabca – vrapca, etimoložki piše 28 pisaca, a fonetički 2 (Kašić i Ančić).

2. Skup bh-ph, koji se javlja samo u složenicama, na pr. obhoditi – ophoditi, pišu svipisci etimoložki.

3. Skup bk-pk, koji se javlja u složenicama, na pr. obkoliti – opkoliti, te u riečirna kaošibka – šipka, ljubka – ljupka (od ljubak), pišu naši stari pisci dvojako: složenice pišulsvietimoložki, a primjere kao šibka, ljubka etimoložki pišu 32 pisca, fonetički 14, dok njih 9koleba pišući bk i pk.

5. Skup sb-zb, na pr. sbor – zbor, sbližiti – zbližiti, etimoložki piše 1 (Knezović), a fonetički svi drugi. Osam pisaca koleba izme u sb i zb.

6. U pisanju skupa sd-zd isti je omjer kao i kod sb.

7. Skup sg-zg, na pr. sgoditi – zgoditi, sgledati – zgledati, etimoložki ne piše nijedanpisac.

8. Skup tb-db, na pr. ženitba – ženidba, etimoložki piše 20 pisaca, fonetički 29, a 19 ih imaju oboje.

9. Skup tc-c, na pr. otca – oca, djetca – djeca pišu stari pisci dvojako: otca – oca (etimoložki 38, fonetički 12), djetca – djeca (etimoložki 12, fonetički 59, oboje 11).

10. Skup zs – s, na pr. razstaviti – rastaviti, etimoložki 8, fonetički 27, oboje 54.

Ne će biti na odmet, da se ukratko zadržimo i na odrazu glasa ě, kako se on javlja kod naših starih pisaca. Puštajući po strani ikavce (čakavci, Bošnjaci, Primorci i Slavonci osim Leakovića) i ekavce (svi kajkavci osim Pergošića), u kojih je taj glas ,,i" odnosno ,,e", iekavci naši, Bokelji i Dubrovčani, pišu ga jednako za duge i kratke slogove, i to ovako: ie -25 pisaca, ije – 4 pisca, iye – 1 pisac, je – 10 pisaca, ye – 2 pisca, dok dvojica (Ranjina i Nenadić) razlikuju pismom dugo i kratko 6, pa za dugo pišu ie, a za kratko pišu je, upravo kaoi mi danas.

Nezgodnost ovakve pravopisne razkidanosti uvidio je Ljudevit Gaj. On je prvi uspješno uznastojao, da se stvori i uredi jedinstven pravopis, kojim bi se služili svi Hrvati (Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov, Budim 1830.). Gaj je naime, kako je poznato, proglasio štokavski ěkavski, ekavski) govor hrvatskim književnim jezikom (u tomu je sliedio i starudubrovačko-dalmatinsku jezičnu i književnu predaju), uredio latinicu za potrebe hrvatskogajezika i zadržao korienski pravopis, kako je do onda uglavnom bio u običaju kod starih hrvatskih pisaca.

Gotovo istodobno s Gajevom, reformom javlja se jezična i pravopisna reforma i kod Srba, koji do onog vremena – za razliku od Hrvata – nemaju vlastite književnosti na narodnom jeziku, nego se služe crkvenoslavenskim ili slavenosrbskim jezikom. Kod Srba je tu reformu uz pomoć Slovenca Jerneja Kopitara proveo Vuk Stefanović Karadžić. On je uzeo južno hercegovačkonarječje, ijekavski govor, za književni jezik, uredio ćirilicu, prema ruskoj gra anskoj, zapotrebe književnog jezika i uveo izgovorni pravopis. Od tada je razlika u književnosti sobzirom na jezik i pismo izme u Hrvata i Srba bila u pismu i Hrvati pišu latinicom, a Srbićirilicom), u nekim oblicima (na pr. dat. mn. Hrvati pišu junakom, a Srbi junacima) i urječnićkom blagu književnog jezika te u pravopisu (Hrvati pišu korienski, a Srbi fonetički).

Sliedeći Gajeve političke težnje za ujedinjenjem ,,južnih Slavena", neki su hrvatski javni radnici težili za tim, da se provede barem kulturno ujedinjenje, kad nije moglo doći do političkoga. Posljedica toga nastojanja bio je t. zv. bečki književni dogovor god. 1850. Tomu dogovoru prisustvovali su Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel, Srbi: Vuk Stefanović Karadžić, Đuro Daničić i Stjepan Pejaković, te Slovenac Franjo Miklošić. Na temelju uzrječice „jedan narod treba jednu književnost da ima" zaključili su jednoglasno i ovo:

1. ne valja miešajući narječja graditi narječje novo, kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnih narječja izabrati jedno, da bude književni jezik;

2. najpravije je i najbolje primiti južno narječje, dabude književno, a Vuka su zamolili, da napiše glavna pravila za južno narječje, što je on i učinio, da svaki nauči, gdje treba mjesto staroslovjenskoga jat pisati ije, je, e ili i.

No dok je Kurelac stvorio neki umjetni jezik držeći se pravila „narječja treba u jedno da izplove, da se sliju u jedno korito, da se sliju u jedno tělo", dotle Veber, priznavajući štokavsko hercegovačko narječje za temelj hrvatskom književnom jeziku, dopuštao, da i čakavski i kajkavski govor imaju pravo priskakati u pomoć štokavskom govoru tamo, gdje uztreba, a ne valja – pisao je –zapustiti ni jezično bogatstvo starih pisaca hrvatskih. Osim toga Hrvati ostaju pri korienskom pravopisu, što je ovdje najvažnije. Istina je doduše, da u zaključcima bečkog književnog dogovora nije bilo posebno naglašeno izgovorno pisanje, ali da se pod onim , 'južno narječje" mislilo na takvo pisanje, jasno se vidi na pr. iz ovih Vrazovih rieči: „Ja obilazih naše ondašnje spisatelje, ne bih li ih sklonio, da mi jedan program načinimo i da bečki priedlog tražimo malo promieniti, i Vuka barem na to sklonuti, da nas ostavi pri načinu, koji etimologiju ne ruši".

I doista, hrvatski pisci i dalje pišu korienskim pravopisom. God. 1862. umiešale su se i školske oblasti u pravopisno pitanje. Te godine (29. listopada i 29. studenoga) izlaze po nalogu dvorske kancelarije naredbe, u kojima se nalaže, da se u hrvatskim školama ima upotrebljavati pravopis, koji se od godine 1836. držao uglavnom za književni. Iz primjera věra, děte, sladko, sbor, razčistiti, bezzakonik, svetčanost, kako ih navode naredbe, vidi se, da se određuje korienski pravopis i ě za slovo jat (ie – je). Slična je naredba izdana i 19 .srpnja1864. Godine 1877. bio je sastavljen odbor, u koji su ušli članovi školskog vieća i neki poznati stručnjaci. Taj je odbor zaključio me uostalim, da se ima pisati ie i je za glas ě (diete, vjera). Dalje – iako kažu, ,,da je stvar glede pitanja etimologijskoga i fonetičkoga premalo još iztražena":– ipak ostaju pri korienskom pravopisu propisujući ga ovako:

a) Korien rieči u fleksiji (mienjanje) ostavlja se uviek netaknut, na pr.otac – otče, dohodci, početci.

b) Kod sastava rieči priedlogu se ne mienja suglas, napr.odpasti, bezkrajan, razsuti.

c) Izvedene rieči neka pričuvaju etymon (korien), na pr. junačtvo (korenski bi bilo: junakjstvo – priměr dvostepenog korena (junak+jenje = junačenje; junakj+stvo = junaštvo; ovo junačtvo je polukorěnsko pisanje Merlocampi; do danas su u Zagrebu shvatili da je 'korěnsko' pisanje nemoguće, već se ovdě pri pomenu 'korěnsko' misli na morfonološko), bolestnik.

Tako je bilo do godine 1892. Te je godine Khuenova vlada, želeći ugoditi Srbima ma aronima, sastavila odbor od pristaša bečkog književnog dogovora i jedinstvenog hrvatsko-srbskog jezika. Odbor se odlučio za fonetiku, te je izradba pravopisnog priručnika bila povjerena dru Ivanu Brozu. Njegov priručnik propisao je Odjel za bogoštovlje i nastavu iste godine za hrvatske Škole. Načela izgovornog pravopisa, kako ih je ustanovio Broz, a po njemu kasnije dr. Dragutin Boranić", vriedila su uz manje preinake sve do god. 1929., barem u hrvatskim školama. Te je godine beogradska vlada izdala ,,Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole kraljevine SHS", što je značilo podpunu pobjedu izgovornog" pravopisa po srbskom uzoru.(1) Izgovorni pravopis ipak nije pobiedio. I poslije godine 1892. hrvatski književnici, poglavito oni oko Matice Hrvatske i Družtva sv. Jeronima, te pravaške i neke druge opozicionalne novine pišu dulje ili kraće vrieme korienskim pravopisom smatrajući ga ne samo činbenikom hrvatske posebnosti, nego i zgodnijim za hrvatski književni jezik. Sve do svoje smrti izdržali su u korienskom pravopisu Vladimir Mažuranić (11931.) i braća Radići (jezikoslovac Ante t 1919., koji je god. 1899.podvrgao oštroj kritici Maretičevu Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ilisrpskoga književnog jezika, i političar Stjepan fl928.). Nakon njihovesmrti pisala je korienskim pravopisom još Seljačka Sloga u svim svojimizdanjima.

1) Zanimljivo je, što Tomislav Maretić piše o etimološkom odnosno fonetičkom pravopisu. U prvom izdanju svoje Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1699.) na str. 29, veli: „ I jedan i drugi način pisanja ima svoje dobre / svoje rđave strane; fonetički je pravopis dobar stoga, što se slaže s izgovorom, te ga je narodu lako naučiti – treba samo znati slova pa pisati, kako čovjek govori; a rđav je ovaj način stoga, što on može gdjekoje riječi tako otrcati, da nije svakom lako pogoditi, što znače. Etimološki je opet način u tome dobar što ne raskida svezu među srodnijim riječima ioblicima, te čitatelj lako razabira značenje; a rđav je u tome, što ne odgovara izgovoru, te čovjek treba odjelito učiti izgovor, a odjelito pravopis. Loše strane jednog i drugog načina izbijaju osobito očevidno onda kad je pretjeran, kako je na pr. staroindijski pravopis u fonetici pretjeran, a engleski i francuski u svojoj etimologiji". U drugom izdanju te gramatike god. 1931. na str. 32. mjesto toga piše ovako: „Kako danas svi srpski pisci pišu fonetičkim pravopisom, a hrvatski gotovo svi etimologičkim, tako u naše vrijeme nije više potrebno dokazivati, da je za današnji naš književni jezik fonetički pravopis: zgodniji od etimologičkoga'.

Godine 1941. izašla je strožim korienskim prvopisom Poglavnikova knjiga Strahote zabluda, a iste godine uvode koriensko pisanje. Narodne novine te neki domobranski i ustaški listovi. Poglavnikova zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu propisuje, da hrvatski pravopis ima biti iekavaki i korienski, a u čl. 8. kaže, da će Ministarstvo nastave postaviti povjerenstvo, koje ima donieti pravila za novi pravopis. Naredbom br. 53.119 od 30. rujna1941. postavilo je Ministarstvo nastave povjerenstvo, koje je izradilo pravila za pravopisne promjene i predložilo ih Ministarstvu nastave. Dne 17. lipnja 1942. pod br. U. m. 1410/42 pozvalo je Ministarstvo nastave Hrvatski državni ured za jezik, da u smislu § 2. zakonskeodredbe o osnutku toga ureda (vidi str. 8), a na temelju pravopisnih načela, koja je izradilo povjerenstvo za pravopis, i na temelju odvojenog mišljenja jednog člana istog povjerenstva izradi nacrt korienskog pravopisa u duhu zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Hrvatski državni ured za jezik izvršivši zadatak, postavljen spomenutim nalogom, predložio je nacrt korienskog pravopisa Ministarstvu nastave, te je ono izdalo provedbenu naredbu (vidi str.8 ).Prema svemu, što je ovdje rečeno, jasno se vidi, da pravopis, o kojem se radi u ovoj knjižici, nije ništa novo, nego je nastavak staroghrvatskog običaja. Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941.nanovo povezao ono, štoje bilo silom prekinuto.

§1.

§2.

§3.

§4.

Ovlašćuje se ministar bogoštovlja i nastave, da naredbomprovede ovu zakonsku odredbu. Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

§1.

2. pregledavanje školskih knjiga za sve predmete;

3. jezična suradnja sa zakonodavnim i izvršnim državnim i samoupravnim tijelima prilikom sastavljanja nacrta zakona, odredaba i naredaba;

6. ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima (§ 9.);

7. nadgled jezika u kazalištima, kinematografima i krugovalnim postajama;

§2.

§3.

U suradnji s Hrvatskom akademijom i Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu poticat će Hrvatski državni ured za jezik znanstveno obrađivanje hrvatskog jezika. Osobito će nastojati, da se što prije izradi veliki rječnik suvremenoga hrvatskog jezika i da se odrede jedinstveni stručni nazivi za sva područja ljudske djelatnosti.

§4.

§5.

§6.

§7.

§8.

§9.

§10.

§11.

§12.

§13.

Sastavci, koji se po §§ 2., 5., 6. i 7. ove naredbe dostavljaju Hrvatskom državnom uredu za jezik, imaju biti napisani pisaćim strojem.

§14.

§15.

§ 16.

Upravni i pisarnički troškovi Hrvatskoga državnog ureda za jezik, nagrade suradnicima izvan Ureda, izdatci za jezični muzej, knjižnicu i znanstvena putovanja i ostali izdatci namiruju se iz državnog proračuna.
Pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik može donositi odluke o stvarnim i osobnim izdatcima (honorarima) u granicama odobrene navjere i u granicama prihoda predvi enih u § 14. provedbenenaredbe.
Prihode iz pristojba po § 5. i 6. može pročelnik Hrvatskoga državnog ureda za jezik upotrijebiti za nagradu ispravljačima izvan uredovnoga vremena do 80%, dok će 20% zadržati u blagajni ureda. Prihodi iz pristojba po § 9. ne mogu se upotrijebiti za nagradu ispravljačima.*)

§17.

Ova naredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.

U Zagrebu, 12. srpnja 1941.
Broj 477-Z. p.- 1941.

Doglavnik ministar nastave:
Dr. Mile Budak, v. r.

Hrvatski pravopis mora odgovarati duhu hrvatskog jezika, pa mu valja posvetiti osobitu pažnju. Znati pisati i znati govoriti nije isto, ali se jedno naslanja na drugo, pa pisanje prilagoditi govoru može imati svoje razloge samo dotle, dok ne bi pisanje zamelo riječ tako, da se ona iz pisma ne bi prepoznala. Otud i pitanje o glasovnom i korjenitom pisanju. Duh pak jezika odlučuje o tom, da ćemo se i kad ćemo se i gdje ćemo se držati jednog ili drugog pisanja. Na duhu se osniva i samobitnost jezična, na hrvatskom duhu hrvatska jezična samobitnost. Kako treba znanosti dati priliku, da i ova pitanja produbljuje, a znanost nije ni u jednom kulturnom jeziku u tom dala za sva vremena posljednju riječ, ministarstvo bogoštovlja i nastave prihvatilo je u pitanju o hrvatskom pravopisu ovu misao: hrvatski se pravopis ima provesti na načelu etimološkom, tako da se utvrde sve etimološke mogućnosti osnovane na znanosti, koja ima odrediti svuda ono, što u duhu hrvatskog jezika nalazi svoju potvrdu.

Prema tome dosadašnji školski pravopis mijenja se u ovim točkama:

1. Glas đ ne sljubljuje se po zvučnosti, pa prema tome na pr. umanjenu riječ od žeđa treba pisati žeđca mj. žećca; vodstvo mj. vođstvo (voćstvo) i t. d.

2. Kod riječi muškoga roda, koje se svršavaju na -tak i - ak s nepostojanim a, suglasnici t i d ostaju izpred c bez promjene; dakle početak – početci, mjesto počeci; patak – patci, mj. paci; zadatak – zadatci, mj. zadaci; redak – redci, mj. reci; dohodak – dohodci, mj.dohoci; cvijetak – cvijetci, mj. cvijeci; predak – predci i t. d.
Kod riječi sa završetcima -tac i -dac s nepostojanim a gdje je potrebno označiti razliku u značenju riječi, čuvaju se osnovni suglasnici; na pr. mlatac – mlatci, mladac – mladci i sl.

3. Kad nakon ispadanja nepostojanoga a od završetka -lac muških imenica dođe glas i na kraj sloga, ne pretvara se u o i ne slijeva se s prethodnim o; na pr. stolac – stolci, mj. stoci; dolac – dolci, mj. doci i t. d.

4. U imenima mjesta s nepostojanim a ne provodi se sljubljivanje, kad a ispadne; na pr. Medak – Medka, mj. Metka; Gradac – Gradca, mj. Graca i t. d.

5. Pravopisnom pravilu, da se glas d ne mijenja u t, ako se nalazi u složenim riječima izpred s, c, š, č, ć, kad se ovim glasovima počinje druga riječ u složenici (prema čemu treba pisati: odsjek mj. otsjek; predsjednik mj. pretsjednik; odcijepiti mj. otcijepiti; odšetati mj.otšetati; kadšto mj. katšto; nadčovječan mj. natčovječan; odćušnuti mj. otćušnuti i t. d.), dodaje se:
U riječima, kojima se označuje viši ili niži položaj u odnosima službe, zvanja, zanimanja, organizacije i sl, prijedlozi nad i pod čuvaju glas d bez promjene; na pr. nadporučnik, podpredsjednik i t. d.

6. Nema sljubljivanja u tvorbi futura I., pa se piše razstavljeno dat ću, past ću i t. d.

7. Ne ispadaju glasovi kod zamjenica, pa se piše tko, netko, nitko, svatko.

8. Glas h se piše kod imenica na pr. duhan (ne duvan), kuhinja (ne kujna).

9. Strane se riječi pišu:

10. Velikim početnim slovom pišu se obadvije riječi u imenima mjesta bez obzira na to, da li se opća imenica uzima u prvom ili u prenesenom značenju; dakle kao što se piše Grubišno Polje, Velika Gorica i t. d., treba pisati i Dugo Selo, Stubičke Toplice i t. d.

11. U znak poštovanja pišu se velikim početnim slovom Poglavnik, Doglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

12. Kod imena ustanova piše se prva riječ velikim početnim slovom. Nazivi različitih ministarstava ne pišu se velikim slovom, nego samo na početku rečenice.*) Priređivači novih školskih knjiga imaju se držati ove naredbe.

U Zagrebu, dne 23. lipnja 1941.

Doglavnik ministar bogoštovlja inastave:
Dr. Mile Budak, v. r.

*) I nazivi ministarstava pišu se sada velikim slovom, kako su napisani u zakonskoj; odredbi o državnoj vladi od 9. listopada1942.

Članak l.

Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika. Zato se zove „hrvatski jezik".

Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika. Iznimno se mogu upotrebljavati rieči, koje su već zadobile posebno značenje, te se mogu samo težko ili nikako nadomjestiti domaćim riečima.

Zabranjuje se davati nehrvatska imena i nazive trgovinama, poduzećima, zavodima, družtvima i bilo kakovim ustanovama, a isto je tako zabranjeno izvješavati i postavljati javno bilo kakove nadpise, koji stoje u protimbi s ustanovama ove zakonske odredbe.

Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskoga, odnosno iekavskoga govora. Gdje je u ikavskom govoru kratko "i" ima se pisati i izgovarati „je", a gdje je u ikavskom govoru dugo „i", ima se izgovarati i pisati ,,ie".

Dok povjerenstvo, spomenuto u Čl. 8., ne izradi konačna pravila hrvatskoga pravopisa u duhu ove zakonske odredbe, moći će se privremeno u školama upotrebljavati knjige priređene na temelju ministarske odredbe o pravopisu od 23. lipnja 1941.

Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom njezina proglašenja, a provedba se povjerava ministru nastave.

Broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941
Ministarnastave: Dr. Mile Budak, v. r.

Predsjednik zakonodavnog povjerenstva ministar: Dr.Milovan Žanić, v. r.

Propisi članka 8. zakonske odredbe od 14. kolovoza 1941. broj CCXLIX-1083-Z. p.-1941. o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i opravopisu imaju se razumjeti ovako:
„Ministarstvo nastave imenovat će naredbom povjerenstvo, kome je zadaća:

1. uklanjati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika i rieči tuđice, te ovakve rieči nadomještati domaćim;

2. izraditi i predložiti Ministarstvu nastave pravila za korienski pravopis.

Broj: CCCLXXXVII-1886-Z-1941.

Na temelju članka 10. zakonske odredbe o hrvatskom ieziku, onjegovoj čistoći i o pravopisu od 14. kolovoza 1941. br. CCXLIX-1083-Z. p.-1941 propisujem ovu provedbenu naredbu:
Za pisanje dvoglasa ie i je, koji su postali od ě (jat), naređuje se sliedeće:

§1.

1. Gdje je u ikavskom govoru dugo i, postalo od ě (jat), ima se u hrvatskom književnom jeziku pisati ie, na pr. biel, cviet, diete, liek, riedak, svieća, tielo, zviezda, a gdje je u ikavskom govoru kratko i, postalo od ě (jat), ima se kao i dosad pisati je, na pr. djeca, mjesto, pjesma, susjed, tjerati.

2. Skup ie jednosložni je dvoglas, te se ne smije razstavljati, na pr. rie-dak, liep, sni-eg, sni-ega, nego rie-dak, liep, snieg, snie-ga.

3. Od dugog ie postaje kratko je u ovim slučajevima:

4. Iza r ne dolazi prema ie kratko je, nego samo e: vrieme – vremena, brieg – bregovi, priek – preči. Ali ipak ostaje je u nekim slučajevima, kao što su: crjepovi, pogrješka, strjelica, vrjednoća.

5. Izpred o i izpred j ikavsko i ostaje i u iekavskom i: cio (ciel), dio(diel), htio (ali htjela), Biograd (na moru), sijati, grijati, smijati se, ali sjeo (ne – sio), jeo (ne – io), sreo (ne – srio), vreo (ne – vrio), zreo (ne – zrio).

6. U dugim slogovima ne piše se ie nego je:

§2.

§3.

2. Slovo n izpred b i p ostaje, na pr. jeftinba, hinba, nastanba, obranbeni, zelenbać, jedanput, stranputica.

3. Slova d i t redovito ostaju iza s, z, š, ž u skupovima od trisuglasnika, na pr. bolestna (od bolestan), žalostna (od žalostan), bolestnik, častnik,užnostnik, vjestnik, postnica, mastnoća, vratnoća, gostba, izvlastba, listka (od listak), čeljustka, daždka (od daždak), šestnaest, grozdna (od grozdan, drugo je grozan), nuždna (od nuždan), kazalištni, sveučilištni, zemljištni, ustmen, daždnjak.

4. Slova d i t redovito ostaju izpred c, č, s, š, na pr. srdce, dlietce, otca, sudca, dohodci, dobitci, Mletci, patče, sirotče, govedče, sudčev, otčev, srdčan (na pr. grč), Gradčanin, Mletčanin, gospodstvo,srodstvo, brodski, susjedski, hrvatština, gospodština.

§4.

Pod pravila iz predhodnog paragrafa ne podpadaju rieči:

1. u kojima bi se našla dva d. Pisat će se dakle: odavna, oderati, odieliti, podanik, odahnuti. Izuzimaju se rieči, gdje je pisanje dd neobhodno potrebno za razumievanje, na pr. preddvorje, poddialekt, poddnevnik;

2. u kojima dolazi priedlog s kao sastavni dio složenice, na pr. zuiti, zdjela, zdravlje, zgrabiti, nezgrapan, ozbiljan, suzbiti, zgoda;

3. u kojima dolazi skup stl, na pr. rasla (prema rastao), raslina, sraslica;

4. rieči, u kojima se veza s korienskim suglasnikom više ili manje zatrla, odnosno kojima se pisanje po zvučnom načelu obćenito potvrđuje iz velike davnine, na pr. braco, djeca, dječji, dječak, gdje, iza, kriška, luckast, ljestve, mast, natjecati se, natječaj, nozdrva, očinski, očuh, poočim, požnjak, predšasnik, priča, srčan (junačan), svečan, vazda, vježba, vršnjak, zapučak, zgusnuti se. Sve ovakve rieči imaju se navesti u pravopisnom rječniku.

§5.

Propisi ove naredbe ne odnose se na pisanje prezimena i zemljopisnih imena. Ona se pišu i dalje, kako se uobičajilo, na pr. Bijelić, Slijepčević, Bošković, Drašković, Juzbašič, Muradbegović, Ljupčaplanina, Čvrsnica, Gračani, Vrapče, ali u zemljopisnim imenima ije, postalo od ě (jat), valja zamieniti s ie, na pr. Bieljina, Osiek, Priedor, Rieka.

§6.

1. Ostaje u pismu zvučni suglasnik izpred bezzvučnoga u predmetcima ah-, ob-, sub-, ad-, na pr. absolutan, observatorij, substancija, adhezija.

2. Između i-e ne umeće se j, osim na kraju rieči i to izpred nastavaka za oblike i tvorbu, na pr. hieroglif, garsoniera, orient; ali se piše: Arije, Poncije, studije (2. padež jednine i 1. padež množine od studija), studijem (7. padež od studij), Poncijem, Verdijem (7. padež od Poncije, Verdi), Poncijev, Vedijev; arijevac, arijevski.

3. Između i-a ne umeće se j, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -alac, -anac -anski, -anstvo. Prema tome piše se bez j: cian, Siam, dialog, Diana, piaster, trializam, alianca, Efialt, gladiator, Iliada, kariatida, miliarda, miriada, salmiak,socialist, trivialan, amoniak, materializam, meridian, provincial i t. d. Na kraju se piše -ija:

§7.

Izradba pravopisnog priručnika u smislu ove provedbene naredbe povjerava se Hrvatskom državnom uredu za jezik.

Do izdanja novog pravopisnog priručnika vriede i dalje pravila, kako su propisana u VIII. izdanju Boranićeva pravopisa (od g. 1941.), i propisi ministarske naredbe o hrvatskom pravopisu od 23. lipnja1941., koliko se ne protive ovoj provedbenoj naredbi.

§9.

Ova provedbena naredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim novinama, a poslije 1. siečnja 1943. zabranjuje se upotreba bilo kakvog drugog pravopisa protivnog slovu i duhu ove provedbene naredbe.

U Zagrebu,
dne 27. lipnja 1942.

Broj: U. m. 1499-1942.

U hrvatskom jeziku postoje tri govora: ikavski, ekavski i iekavski (jekavski). Razlog postanju tih triju govora je glas, koji u znanstvenim djelima obilježuju znakom ě, a nazivamo ga jat. Hrvatski je književni jezik iekavski (odnosno jekavski), pa po pravopisu, kako ga je propisala provedbena naredba, u dugim slogovima prema starome ě pišemo redovito ie, a u kratkim redovito je. U dosadašnjem smo pravopisu mjesto takvog ie (od ě) u dugim slogovima pisali redovito ije, a u kratkim je. Pravopisna promjena obuhvaća samo duge slogove na pr. (biel prema prijašnjem bijel), dok kratki slogovi (na pr. bjelji) ostaju nepromienjeni. Promjena ije u ie u dugim slogovima, odnosno ostavljanje ie u kratkim slogovima, bit će nam jasni, ako uzporedimo ikavske oblike s književnima:

(Napomena: Naglasci ì jesu kratki, a î su dugi. Slog izpred naglaska uviek je kratak.)

Od pravila, da prema dugom ikavskom i dobivamo ie, provedbena naredba odstupa u nekoliko slučajeva, pa mjesto dugog ie propisuje je. To biva u ovim slučajevima:

a) u gen. pl. imenica, koje u nom. sg. imaju kratko je, na primjer:

b) u padežima imenica, kad se je nađe izpred dva suglasnika, od kojih je prvi l, lj, n, r, v, na pr.:

c) u prošlom glagolskom prilogu, na pr.:

d) u umanjenicama, u kojima suglasnici, spomenuti pod b) dolaze iza je:

e) u nekim imenicama od milja, na pr.:

f) u nekim trajnim glagolima, na pr.:

g) u nekim osamljenim riečima, kao: vjéštac, vjérnost, Nèdjêljko, čovjéčac.

Od pravila, da ě u kratkim slogovima postaje je, ima nekoliko iznimaka, pa mjesto je možemo kadkada u kratkim slogovima dobiti o odnosno i,

1. Glas e mjesto je dobivamo iza r:

Pisati korienskim pravopisom znači: u pisanju suglasničkih skupova valja paziti na postanak rieči, a ne na izgovor. Kako fonetički pravopis pazi na izgovor, to se pravopis, propisan, u provedbenoj naredbi Ministarstva nastave, razlikuje podosta od pravopisa, koji je do sada bio u upotrebi.

Dosadašnji se izgovorni pravopis osnivao:

Izjednačavanje suglasnika po zvučnosti provodilo se u dosadašnjem pravopisu prema podjeli suglasnika na zvučne i bezzvučne, a ta podjela izgleda ovako:

Svaki zvučni suglasnik ima svoj bezzvučni par, na pr. suglasniku b par je p, suglasniku d par je t i t. d, dok suglasnici c i h nemaju u pismu svoga zvučnog para.

Kad se zvučni suglasnik našao pred bezzvučnim, promienio se u svoj bezzvučni par, odnosno kad se bezzvučni suglasnik našao pred zvučnim, promienio se u svoj zvučni par, na pr. vrabci (b zvučno, c bezzvučno) – vrapci (p bezzvučno, c bezzvučno) ili svjedočba (c bezzvučno, b zvučno) – svjedodžba (dž zvučno, b zvučno).

Takve promjene zvučnih suglasnika u bezzvučne i obratno provedbena naredba ne dopušta u pismu, osim u slučajevima promjene bezzvučnog k u zvučno g (gdje, svagdje) i u slučajevima promjene bezzvučnog s u zvučno z u riečima kao zbor, zbilja, zdrug, zgrada, zgoda, u kojima se predmetku s priedložno značenje gotovo zatrlo. Prema tome suglasnički se skupovi u pismu ne mienjaju po zvučnosti:

1. u oblicima imenica s nepostojanim a:

2. u oblicima pridjeva s nepostojanim a, na -(a)k, na pr. ljubka, gladko, drzkoj, težki. Tako još: riedak, sladak, nizak, uzak i t. d.

3. u tvorbi rieči, i to:

4. u složenicama:

Izjednačivanje suglasnika po mjestu glasovne tvorbe odražavalo se po dosadašnjem pravopisu u promjeni suglasnika

1. s i z u š i ž izpred č, ć, đ , lj, nj, š, ž;

2. u promjeni suglasnika č u š izpred t odnosno c;

3. u promjeni suglasnika n u m izpred b i p.

1. Ovo prvo načelo, t. j. promjena suglasnika ostalo je dosta sačuvano, pa i ovaj pravopis dopušta pisanje kao na pr. pašče mjesto pasče (prema pas), daščica mjesto dasčica (prema daska), mašću mjesto masću (prema mast), lišće mjesto lisće (prema list), grožđe mjesto grozđe (prema grozd), mišlju mjesto mislju (prema misao), pošljem mjesto posljem (prema poslati), bješnji mjesto bjesnji (prema biesan), prošnja mjesto prosnja (prema prositi), pažljiv mjesto pazljiv (prema paziti), izpražnjen mjesto izpraznjen (premaizprazniti).

Ovakvo je izjednačivanji promienjeno samo u slučajevima, kada je s njime spojeno izjednačivanje po zvučnosti i izpadanje suglasnika, izazvano izjednačivanjem po govornom ustroju, u tvorbi rieči s nastavkom -čić i s predmetcima bez-, iz-, raz-, uz-; na pr. obrazčić, prema izgovornom obraščići preko obraščić), izčekivati prema izgovornom iščekivati (preko iščekivati), izšarati prema izgovornom išarati (preko iššarati – isšarati), izžimati prema izgovornom ižimati (preko ižžimati), razžariti prema izgovornom ražariti (preko ražžariti), uzčuvati prema izgovornom usčuvati (preko uščuvati).

2. Drugo načelo izjednačivanja suglasnika po mjestu glasovne tvorbe, t. j, promjena suglasnika č u š izpred t odnosno c, ostavljeno je netaknuto u slučajevima, kad se suglasnik e nađe izpred c u imenicama srednjeg roda, pa se i dalje piše ušće, srdašce, sunašce, mjesto ličce, srdačce, sunačce, a promienjeno je u slučajevima, kad se suglasnik č nađe izpred t (u dočetku -tvo), pa valja pisati na pr. junačtvo, proročtvo, uredničtvo, mjesto junaštvo, proroštvo, uredništvo.

3. Treće načelo izjednačivanja po mjestu glasovne tvorbe, t. j. promjena suglasnika n u m izpred b i p, napušteno je sasvim (osim u tuđim riečima), pa se piše na pr. hinba mjesto himba.

Ovo se načelo odnosi na tvorbu rieči, na pr.činbenik, jeftinba, nastanba, procjenbeni, zelenbać, te na složenice, na pr. crvenbrk, crvenperka, jedanput, stranputice.

I. iskonske suglasničke skupove dd i zz,

II. suglasničke skupove, gdje su dva jednaka suglasnika došla uslied izjednačivanja,

III. izpadanje suglasnika d i t izpred c, č, ć i š,

IV. izpadanje suglasnika d i t u skupovima stk (sk), stl (sl), stm (sm), stn (sn), štm (šm), štn (šn), štnj (šnj), zdn (zn), ždnj (žnj), stb (sb-zb), stlj (slj-šlj), stnj (snj-šnj), štb (šb-žb), z d k (zk-sk), zdnj (znj-žnj) i ždk (žk-sk).

I. Prva provedbena naredba:

II. Suglasnički skupovi, u kojima su dva jednaka suglasnika došla uslied izjednačivanja po zvučnosti odnosno po mjestu glasovne tvorbe, pišu se korienski, na pr. odtjerati (ottjerati - otjerati), razsuti (rassuti - rasuti), razžariti (ražžariti - ražariti), petdeset (peddeset - pedeset), šestdeset (šesddeset - šezddeset -šezdeset). I takvi slučajevi dolaze samo u složenicama.

III. Izpadanje suglasnika d i t izpred c,č,ć i š provedbena naredba dopušta samo, u nekim izuzetcima, a traži, da d i t izpred c,č,ć, i š ostanu u ovim slučajevima:

IV. Suglasnici d i t ostaju u skupovima stk, stlj, stm, stn, štn, zdn, ždnj, stb, zdk, ždk. To biva:

Iz skupova stl, štm, štnj, stnj, štb, zdnj suglasnici d i t ispadaju: rasla (od rastla), tišma (od tištma), godišnji (od godištnji), vršnjak (od vrstnjak), vježba (od vještba), požnjak (od pozdnjak – poznjak).

Sva pravila, koja su ovdje izložena, odnose se dakako i na izvedenice od svih spomenutih rieči, koliko takvih izvedenica imade.

5. dk

4. stb

7. stl

3. štm

Provedbena naredba propisala je za pisanje tuđih rieči samo načela, koja se tiču izjednačivanja suglasnika po zvučnosti u slučaju složenica s predmetcima ab-, ob-, mb-, ad- i načela, koja se tiču glasa j između i-a i između i-e. U ostala pitanja o pisanju tuđih rieči provedbena naredba nije dirala.

1. Izjednačivanje po zvučnosti ne vrši se dakle iza predmetaka:

2. Za pisanje slova j između i-a provedbena naredba propisuje, da se to slovo u takvu slučaju nema pisati, osim na kraju rieči i u izvedenicama izpred hrvatskih dočetaka, kao što su -ac, -a1ac, -anac, -anski, -anstvo.

(1) Prema tome između i-a ne piše se j:

(2) Piše se -ija:

3. Za pisanje slova j između i-c provedbena naredba propisuje, da se to slovo u takvu slučaju nema pisati, osim u nom. sg. imenica kao Arije, Poncije, u instr. sg. imenica na -i, -ij, -ije, i osim u gen. sg. i u nom. pl. imenica na -ija.

a) u složenicama, kao na pr. arhiepiskop, dieceza, diereza, dieza, diegeza, dielektričan, poliedar, triedar, trienij;

b) u vlastitim imenima., na pr. Ariel, Daniel, Gabriel, Piemont;

c) u riečima s dočetcima:

d) u nekim, osamljenim riečima: hierarhija, hieratski, hierofant, hieroglif, lukiernar, rekviem, relief, siesta, tantiema.

Razlikuj: arhijerej (složeno od arhi-jerej).

a) u nom. sg. imenica kao Arije, Bonifacije, Cerularije, Dionizije, Elije, Felicije, Georgije, Hilarije, Inocencije, Marije, Ovidijce, Pankracije, Simplicije, Tiberije, Vinicije;

b) u instr. sg. imenica na -i, -ij, -ije, na pr. Puccinijem (Puccini), Verdijem (Verdi), studijem (studij), natrijem (natrij), magnezijem (magnezij), radijem (radij), kolegijem (kolegij), Arijeni (Arije), Bonifacijcm (Bonifacije), Dionizijem (Dionisije);

c) u gen. sg 1 . i :nom. pl. imenica na -ija: asociacije (asociacija), gimnazije (gimnazija), provincije (provincija), studije (studija), variacije (variacija), Marije (Marija), Matije (Matija);

d) u izvedenicama od rieči spomenutih pod a), b) i c): Arijev, arijevski, arijevac, Verdijev, verdijevski, kalcijev, kalijev, magnezijev, natrijev, Andrijevci, Petrijevci i t. d.

Koriensko načelo u pravopisu nalaže i promjenu u razstavljanju rieči na slogove. Ta se promjena tiče samo razstavijanja suglasničkih skupova, dok raztavljanje samoglasnika samih (na pr. že-te-o-ci, di-o-b-a) i jednog suglasnika sa samoglasnikom (na pr. ma-ti, do-mo-vi-na, Hr-va-ti) ostaje isto kao i dosada.

Da se jednosložni dvoglas ie ne smije razstavljati, o tom govori već provedbena naredba.

Korienski pravopis napušta takvo razstavljanje i drži se koriena rieči, tek tu i tamo povlači za sobom i razstavljanje suglasničkih skupova ne pazeći na korien (na pr. bojiš-te).

1. Ako se nađu zajedno dva suglasnika, razstavljanje rieči na slogove vrši se tako, da prvi suglasnik pripada prvom slogu, a drugi drugom. Prema tome razstavljamo: stab-lo, mon-ra, rah-lo, kon-ca, hrab-ri, brad-va, vin-ra, vap-no, srč-ba, svag-da, drh-taj, kup-ljen, mač-ka, ig-la, kraj-nji, ljep-ši, ruč-ni, jag-ma, dik-la, pas-la, sed-lo, ig-ra, tak-nuti, us-na, rad-nik, neg-ve, crk-va, pas-ti, kruš-ka, jut-ro, gav-ran, vjež-ba, mot-ka, žet-va, vaz-da, daž-dem, samot-na, čav-li, praz-nik, par-don, blag-dan, kaž-njen, vid-io, dav-no, Tuz-la

Bilježka: Valja dobro paziti na slučajeve kao vidjeti, trpjeti, umjeti, letjeti, gorjet i sl., gdje na pr. dj, pj, mj, tj, rj ne smijemo razstavljati, jer tu zapravo i nema suglasničkog skupa, nego j pripada glasu e kao samoglasniku (uzporedi ikavsko vi-diti, tr-piti, u-miti, le-titi, go-riti). Treba dakle razstavljati vi-djeti, trpjeti, u-mjeti, letjeti, go-rjeti.

Isto tako ne smijemo razstavljati ni slovo ks (x) u tuđim riečima, kao što su na pr. taksa, tekstil i sl. jer znak za ks (x) u ovim slučajevima predstavlja jedan glas. Takve dakle rieči razstavljamo ta-ksa, teks-til (prvo prema ma-ti, a drugo prema stab-lo).

Razstavljamo dakle:

a) Prvi dio složenice svršava se na samoglasnik: na-dmem (ne nad-mem), prema na-duti; o-značiti (ne oz-načiti), prema znak; o-bljutaviti (ne ob-ljutaviti), prema bljutav; o-zljeda (ne oz-ljeda), prema zlied; po-čnem (ne poč-nem), prema po-četi; po-dlanica (ne pod-lanica), prema dlan; po-zvan (ne poz-van), prema zvati; pri-pnem (ne prip-nem), prema pri-peti; ni-smo (ne nis-mo), prema smo; ni-tko (ne nit-ko), prema tko; o-bradatiti (ne ob-radatiti), prema brada; iza-gnati (ne iz-agnati ili izag-nati), prema gnati; raza-znati (ne raz-aznati ili razaz-nati), prema znati; golo-glav (ne golog-lav), prema glava; Miro-slav (ne Miros-lav), prema slava;

b) Prvi dio složenice svršava se na suglasnik, a drugi počinje suglasnikom: nad-metati, raz-ljutiti, naj-bolje, raz-viti, ob-javiti, pod-žeći, ov-čas, od-tuđiti, ob-liti, raz-stanak, prek-lani, od-teretiti, ob-raditi, raz-topiti, noz-drva, pred-teča.

c) Prvi dio složenice svršava se na suglasnik, a drugi počinje samoglasnikom: raz-ulariti, iz-obraziti, raz-um, iz-obliciti, raz-odkriti, ob-istiniti se, ob-udoviti, pred-osjećaj, ob-ići, iz-ubijati.

Riječi kod kojih nije osobito jasno, kako su složene, mogu se i drugačije razstavljati, na pr. ra-za-ranje, ra-zo-riti, odu-stati, podu-prieti.

Da bi razlika između prostih i složenih rieči u razstavljanju na slogove bila što jasnija, dodajemo ovaj pregled:

Bilježka: Prema navedenim pravilima razstavljaju se uglavnom i tuđe rieči, no kod njih se ie može razstavljati, na pr. di-e-ta, hi-e-ro-fant, gar-so-ni-e-ra i t. d. Ne smiju se naprotiv razstavljati dvoglasi u riečima, kao što su na pr. tau-tologiju, kauč, Eu-ropa (ne ta-utologija, ka-uč, E-uropa). Sastavljene tuđe rieči razstavljaju se također u svoje sastavine, na pr. ob-jekt, ad-jektiv, tri-edar, tetra-edar, elts-pedi-cijar, eks-plikacija.

Tuđe rieči, koje osjećamo kao sasvim udomaćene, odnosno kod kojih ne razabiremo sastavne dielove, razstavljamo kao da nisu složenice, na pr. eg-zemplar, eg-zegetika, pe-da-gog, rap-sod.

Napomene uz rječnik
U ovaj su rječnik ušle rieči, koje treba prema provedbenoj naredbi Ministarstva nastave pisati drugačije, nego su se do sada pisale, te iznimke i rieči, kod kojih bi uslied krive analogije mogla nastati sumnja o tome, kako se pišu. Zbog brzine posla možda se tu i tamo izmakla koja rieč, te nije unesena u rječnik, no u takvim će slučajevima svatko, pa i nestručnjak, prema drugim riečima lako odrediti pisanje. Ne nađe li se u rječniku koja složenica ili izvedenica, valja potražiti rieč, od koje je složena odnosno izvedena (na pr.glagolske imenice, ako ih nema, valja potražiti kod istog glagola, pridjev kod imenice, prilog kod pridjeva, umanjenice odnosno uvećanice kod običnih imenica i t .d. U ovaj je rječnik .uneseno i dosta tuđih rieči, da se pokaže, kako se pišu prema novim pravilima. To dakako ne znači, da te tuđice valja i upotrebljavati, njih naprotiv treba zamjenjivati dobrim i prikladnim hrvatskim riečima, gdje je god to moguće i gdje se narodna rieč po smislu podpuno poklapa s tuđicom.