A - 07.04.2005.

Kratak uvod
Samo korienski pravopis je hrvatski pravopis. On pazi na postanak rieči i u pisanju riečima čuva korienske suglasnike. Jerbo, pravopis je način pisanja, a ne govora. Stoga pravilo korienskoga pravopisa glasi: "piši za oko, čitaj za uho". Gotovo svi se jezici drugačije pišu, a drugačije izgovararju. I mi već sada neke rieči pišemo korienski:
(a) "bratski, brodski, Hrvatska, hrvatski govedski, gradski, narodski, studentski, švedski, predsjednik, podtajnik", a izgovaramo < bracki, brocki, hrvacka, hrvacki, govecki, gracki, narocki, studencki, švecki, precjednik>;
i predmetke (prefikse):
(b) nadc-, nadč-, nads-, nadš-, odc-, odč-, ods-, odš-, podc-,podč-, pods-, podš-, preds-, predš- , a izgovaramo ih primjerice: nadcestar, nadčovjek, nadstražar, nadšumar, odcjepiti, odčitati, podcjeniti, podčastnik, podčiniti, odstupiti, odšteta, podsjetiti; podškaljiti, predstava, predšastnik, i t.d.

POUČAK: Znači - svejedno pišemo li mi korienskim ili nekorienskim načinom - mi hrvatski jednako izgovaramo. Današnji korienski pravopis djelo je Ljudevita Gaja hrvatskoga preporoditelja iz 1835./36. Hrvatski korienski način pisanja i načelo o tronarječnosti hrvatskoga jezika čini temelje Zagrebačke Jezikoslovne Škole. Uzgredice, Gajev korienski način pisanja usvojili su i Slovenci i danas pišu korienskim prapopisom koji zovu "gajica". Međutim za prosrbske vladavine u Hrvatskoj, mađarona i bana Khuena Hedervariya policijskom je odredbom 1892. korienski način pisanja Zagrebačke jezikoslovne škole izbačen iz javne i školske porabe u Hrvatskoj u skladu s mađaronskom politikom radi postupna dokinuća Hrvatskoj njezinih državnih prava i austrijskom balkanskom politikom prodora na iztok na račun bolestnika na Bosporu, Osmanlijskoga Carstva. Tada, mješte korienskoga pravopisa u Hrvatsku je službeno uveden izgovorni pravopis plaćenika bečke Vlade Šumadinca Vuka Stefanovića Karadžića. On u pamfletu "Srbi svi i svuda" tvrdi da su samo čakavci Hrvati, ter da hrvatski jezik kano takav ne postoji. Otuđio je za sebe prisvojio zasadu njemačkoga lingvista Johanna Cristophera Adelunga "piši kako govoriš i čitaj kako je napisano", jerbo kano priprost čovjek i nije mogao drugačije rieči pisati negoli onako kako ih čuje, osobito tuđe rieči i imena na ćirilici. Zato njegov srbijanski pravopis zovemo izgovornim.

OPAZKA: Pripominjemo da su u 18. stoljeću pismenjaci u Srbiji imali svoju inačicu korienskoga pisanja i dugo godina nisu htjeli ni čuti za Vukov izgovorni pravopis, smatrajući ga švabskom imperialističkom smicalicom za ujednaku jezika na Balkanu radi njihova lakša poniemčenja. Nu, i nakon 1892. hrvatskim korienskim pravopisom i dalje pišu hrvatski ljudi od pera koji u srbskom pravopisu vide posizanje srbskoga elementa u hrvatski jezik. Starčevićeva Stranka Prava i Radićeva Hrvatska Seljačka Stranka uztrajno se bore za hrvatski korienski pravopis. Braća Radići hrvatskim korienskim pravopisom pišu do smrti. Predsjednik "Seljačke Sloge" Rudolf Erceg zahtijevao je da svi Hrvati pišu korienskim pravopisom kojim će morati pisati kada na vlast dođe HSS. Glasilo HSS-a "Seljačka sloga" tiskalo se korienskim pravopisom sve do uzpostave Banovine Hrvatske 1939. kada ga je vođa HSS-a Vladko Maček odklonio za ljubav svoje nagodbenjačke politike s Beogradom. Za vrieme II. svjetskoga rata hrvatski korienski način pisanja vraćen je u uporabu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Srbijanska četnička ideologija smatra hrvatski jezik i korienski pravopis jednom od najjačih zaprjeka svojoj velikosrbskoj politici. Jerbo, uporabom korienskoga načina pisanja i slovničkih pravila hrvatskoga jezika potvrđujemo da hrvatski jezik po svojem poviestnom razvitku, svojem bogatstvu rieči i svojim skladnjanskim osebujnostima, svojim slogom (stilom) nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, ni narječjem bilo kojega inoga jezika ili da Hrvati imaju zajednički jezik s bilo kojim inim narodom.

PRAVILA KORIENSKOGA PISANJA
Obćenito: skupovi suglasnika se ne sljubljuju, (t.j. u riečima nema jednačenja po zvučnosti susjednih suglasnika). Prvi se suglasnik ne mienja u svoj bezvučni ili zvučni par, ter svaki suglasnik čuva svoj izvorni, korienski lik. Tako primjerice u hrvatskom pišemo:

1./ u padežnim položajima u jednini i množini imenica i svim rodovima pridjeva: redak > redka - redci; dolazak > dolazka - dolazki; vrabac > vrabca - vrabci - vrabčev; kobac > kobci - kobčev, sudac > sudca - sudci; ždrjebac > ždrjebci;

2./ pri tvorbi rieči: baba > babski; bilježiti > bilježka - bilježnica -bilježčica; čin(iti) > činbenik; dražim > dražkati, duša >zadušbina, gladak > gladka, glas > glasba - glasbalo - glasbenik, gospodin > gospodštija, gost > gostba, grebem > grebsti, grizem > grizti, hiniti > hinba - hinben, Kavkaz > kavkazki, kazalište > kazalištni; muž > mužki; nebo > nebce - nebčan, opaziti > opazka; Rab > rabski; sirota > sirotčići služiti > služkinja, Srbija > srbski, srdce > srdaca - srdčan (srčan = hrabar), svat < svatba- svatben, šiba > šibka- šibčica; težak > težka - težkoća; vitez > vitežki; Zagreb > Zagrebčanin - Zagrebčanka; zubac > zubčanik, i t.d.
IZNIMKE: Bez "t" u hrvatskom pišemo "svečanost, svečanosnik, svečar, rasla, raslina, raslica, obraslost, vršnjak.
PRIPOMENAK: U hrvatskom glas "dž" dolazi samo u tuđicama pa hrvatski pišemo: svjedočba < (postalo od) svjedočiti; jednačba < jednačiti; naručba, naručbenica < naručiti; predočba < predočiti; vračbina < vračati; učbenik (bolje: učevnik) < učiti; promičba < promicati; i srčba i lučba;

3./ U složenicama ne mienja se suglasnik kojim završuje predmetak: bez > bezznačajan, bezcarinski, obezhrabriti; bezzvučan, i t.d.; iz > izcuriti, izhod iztok, izključiti; i t.d.; nad >nadcestar, nadčovjek, nadkriliti, nadpis, nadporučnik, i t.d.; nuz> nuzpojava, nuzpristojba, nuzproizvod, nuzprostorija, i t.d.; ob> obći, obćina, obćinar, občarati, obhodnja, obseg, obkoliti, obširan, obtrčati, obsetrvatorij, i t.d.; od > odčepiti, odćušnuti, odsada, odseliti, odsječak, odsjedati, odsjev, odstupnica, odsvirati, odšetati, odšutjeti, odstraniti, odstrel, odsutan, odškrinuti, odhrvati, odkad, odpečatiti, odtada, i t.d.; pod > podcrtati, podčiniti podhodnik, podkopati, podpaliti, podsjeći, podsjećati, i t.d.; pred > predkućnica, predpotopni, predskazati, predšastnik, predteča, predskazati, predsjednik, i t.d.; raz > razciepiti, razkol, razprava, razstaviti, razstava, razsuti, razširiti, i t.d.; uz > uzhit, Uzkrs, uzkršnji, uzpinjača, uzšetati se, uztrajan, i t.d.;
OPAZKA: Tako u hrvatskom pišemo i latinske priedloge: ab > absolutan, absolvent, absorbirati, abstinent, abstraktan, absurd, absurdan; ob > observacija, observirati, observator, observatorij; ad > adherent, adherentan, adhezija, adhezijski, adhezivan; adhortacija; sub > substantiv, substitucija, substrat, subpolarni, subtilan, subtropski;
PRIPOMENAK: Ovako se pišu i složenice kojima prvi dio nije priedlog nego neka druga rieč: Primjerice: petdeset, šestdeset, kadkad; IZNIMKE: zdrav, zbor, zdrug, zgrada (1892. se pisalo: sdrav,sbor, sdrug, sgrada, i t.d.);

4./ Suglasnici u skupovima ostaju (ne izpadaju); primjerice: bolest > bolestnik, čast > častna - častnik, gladak > gladčalica - gladčalo - gladčati, gubitak > gubitci, listak > listka - listci, mast > mastnoća, mladac > mladca, Mletaka > Mletci - Mlatčanin; sirotče; sudac > sudca (ž.r. u hrv. = sudica je žena sudac; sudkinja = sučeva žena, ne "sutkinja"), šibka; opazka, bilježka, otac> otčev - otčevina, pet > petdeset, šest > šetsto, želudac želudčani; dialekt > poddialekt, i t.d.;
IZNIMKE: vježba, gusle, odavna, podanik, raslina;

5./ Suglasnici se u skupovina ne mienjaju po mjestu i načinu glasovne tvorbe; primjerice: stan > stanben(i), jedan > jedanput, hinba > hinben; radnik> radničtvo, zapovjedbnik > zapovjednićtvo, i t.d.;
IZNIMKE: pašće, prošćev, šćepati, prošnja, vožnja, grožđe, mišljen, djeca, sunašce; i sl.

6./ Imenice na "-tvo" (< "-stvo" odpadom glasa "s") pred tim dočetkom zadržavaju u pismu osnovne glasove "č" (< "c - k") i "ž" (< "g -z"), pa u hrvatskom pišemo: samačtvo, junačtvo, pjesničtvo, pokućtvo, pravaštvo, pričuvničtvo, radničtvo, razbojničtvo, seljačtvo, siromaštvo, božtvo, družtvo, knežtvo, vitežtvo, i t.d.

7./ Pridjevi na "-ki" (< "-ski" odpadom glasa "s") pred tim dočetkom zadržavaju u pismu osnovne glasove "z, ć, ž" (<"c-k", "g-z") pa u hrvatskom pišemo: kavkazki, vitežki, haažki, mužki, vražki, brandenburžki, elzas-lotarinžki; embrioložki, etnoložki, farmakoložki, frazeoložki, i t.d.

8./ U hrvatskom slovo "h" pišemo svuda gdje mu je po etimologiji mjesto. Primjerice: anđel, arhanđel, čahura, dahnuti, heljda, historija, (hrv. = poviest), hmelj, prhnuti, hrapav, hren, hrpa, hrvač; i t.d. ./ U hrvatskom slovo "h" nikada ne smijemo zamieniti slovima "j" ili "v"; pa tako pišemo, primjerice: buha, duhan, kuhalo, gluh, gluhoniem, kihanje, kuharica, mahovina, protuha, snaha, suh, zadihan, zapuhan, i t.d.

9./ Po hrvatskom pravopisu "j" ne pišemo u tuđicama (izim na kraju rieči) između: "i-a": dialog, Diana, trializam, alianca, gladiator, iliada, miliarda, salmiak, socialist, materializam; "i-e" : hieroglif, garsoniera, orient, trienij, i t.d. "i-u" : triumf, mediumizam; i t.d.
IZNIMKE: milijun, špijun;

l0./ Koriensko "d" ostaje samo ako je nuždno za razumievanje; primjerice: naddimnjačar, naddružtven, naddržavni, naddialekt, poddioba, preddiplomski, naddilomski, i t.d.

11./ U hrvatskom moramo uviek pisati razstavljeno: a) ne ću, ne ćeš, ne će, ne ćemo, ne ćete, ne će; Niečna se čestica "ne" u hrvatskom uviek piše razstavljeno od glagola, primjerice: ne mogu, ne znam, ne čitah, ne slušajući; i t.d.
PRIPOMENAK: U hrvatskom možemo pisati razstavljeno: "ne imam, ne imaš, ne ima, ne imamo, ne imate, ne imaju" ili zajedno: "nemam, nemaš, nema, nemamo, nemate, nemaju".
RAZLIKUJ! grozdni (od grozd) - grozni (od grozan); gubitci (mn. od gubitak) - gubici (dobiti po gubici); izstupiti (iz stranke) - iztupiti (nož); koritce (malo korito) - korice (knjige); ledci (kristali) - letci (mn. od letak); mladci (mladići), matci (mlatiše) - mlaci (lokvi ); odčepiti (izvediti čep) - očepiti (stati komu na nogu); patče (patkica) - pače (dapače); preščić (odojak) - pražčić (pragić); podstaviti (odielo svilom) - postaviti (namjestiti); raztući (razlupati) - rastući (koji raste); svadba (svađa) - svatba (pir); srdačan (od srdca) - srčan (hravar); ustmen (ustmena predaja) - usnen (suglasnik); ustnica (na svirali) . usnica (mala usna); uzkakati se (amo-tamo) - uskakati (u nešto); uzpeti se (popeti se) - uspjeti (u životu); uzšetati se (amo-tamo) - ušetati (unići); zamrsba (od zamrsiti) - zamrzba (od zamrziti);

PISANJE "IJE"; "JE" i "IJE" U HRVATSKOM:

A./ POZOR! Gdje se po izgovornom Vukovu pravopisu odraz dugoga "jata" piše kano dvosložni "ije" po hrvatskom načinu pisanja pišemo dvoglas "ie", dok kratko "je" ostaje nepromienjeno. Izgovor je u obe rieči isti. Pa kažemo da je hrvatski "jekavskoga" izgovora. Primjerice: dijete > diete , djeca = djeca; mlijeko > mlieko , i t.d.

B./ POKRIVENO "R" (rj) Po hrvatskom pravopisu "je" pišemo iza "r", u riečima gdje je "r" iza stalne suglasničke skupine. Primjerice: bezgrješan, brjegovi, brjegovit, brjestik, crjepar, drjemljiv, drjenovina, grjehota, grješan, grješkom, grješćica, grješnica, grješnost, izprječivati se, izrjeka, izrjekom, izbrježak, iztrebljenje, iztrježnjenje, krjepak, krjepkost, krjepkoća, krjepostnica, krjepostnik, krjepost, krjepostan, modrjeti, mrjestilište, mrjestilo, mrjestište, naprječac, nastrjeljivati, neiztrjebljiv, nepogrješiv, nepogrješivost, obeskrjepljivati, obezkrjepljenje, obezvrjeđivati, obrježje, obrježni, odstrjel, oprječan, oprječnost, oprjeka, otrjebljivati, otrježnjivati, otrježnjenje, oždrjebljivati, podbrježje, okrjepa, okrjepljenje, okrjepljivati, pogrješan, pogrješiv, pogrješivost, pogrješka, pogrješkica, pogrješnost, poprječan, poprječke, poprječnica, poprječno, poprječnost, poprjećivati, povrjeda, povrjediv, povrjedivost, povrjediv, povrjedljivost, povrjeđenik, povrjeđivati; prječa (za gombati se), prječac, prječanin, prječanka, prječanski, prječe, prječi (od priek), prječica, prječice, prječka, pregrješan, prjesniji (od priesan), prjesnoća, prjeteći; razdrjemljivati se, rješitba, sagrješenje, sagrješenje, Srjemica, Srjemičin, srjemski, strjelast, strjelica, strjeličast, strjelimice, strjelimičan, strjelištni, strjelište, strjelomet, strjelovit, strjeljač, strjeljačica, streljački, strjelara, strjeljivo, strjeljana, tetrjebi, tetrjebica, tetrjebičin, tetrjebić, trjebilica (stroj), trjebitelj, trjebiteljev, trjebiteljica (žena), trjebiteljičin, trjesovi, trjeslovina (tanin), ukrjepljivati, ukrjepljenje, upoprječivati, uprječivati, uvrjeda, uvrjeditelj, uvrjediteljica, uvrjedljiv, uvrjedljivost, uvrjeđenik, uvrježivati se, vrjednica, vrjednik, vrjednoća, vrjednota, vrjednovati, vrjeđač, vrjeđačev, vrjeđačica, vrjesina (od vries), vrjeski (od vriesak), vrježast (od vrieža), zaprječen, zaprječenje, zaprječivač, zaprječivanje, zaqprjećivati (zaprietiti), zaprjeka, avrjeđivanje, zavrjeđivati, ždrjebad, ždrjebanje, ždrjebati, ždrjebećak, ždrjebeći, ždrjebence, ždrjebešcu, ždrjebetina, ždrjebetina, ždrjebica, ždrjebičica, ždrjebičin, ždrjebina, ždrjebni, ždrjebnost, ždrjebčanik, ždrjebčić;
VAŽNA UPOZORBA! U Rječnik hrvatskoga (!) jezika Vladimira Anića, Novi Liber 1994. ove rieči upisane su ekavski kano u srbskom.
IZNIMKE: su rieči u kojima je "ije" dvosložno, jerbo nije odraz "jata", pa ih u hrvatskom pišemo:

B - 04-07-2005
Danas je na HTV objavljeno kako je pokrenuta rasprava o hrvatskom standardnom jeziku. Prema prvim informacijama, HAZU i Matica Hrvatska će dati svoja mišljenja i prijedloge kao temelj za raspravu. Nisam čuo više detalja ni o rokovima ni o nariječjima, već jedino da se nastoji urediti standardni jezik prije ulaska RH u EU. Kako mi to nije struka, svoje mišljenje ne smatram kompetentnim. Međutim, standardni hrvatski jezik mogao bi od narječja potaknuti nastajanje još dva jezika: hrvatski kajkavski i hrvatski čakavski (bolje reći: ćakavski) jezik. Tu nazirem još jednu podjelu Hrvata, poput one: 2 Hrvata - 3 političke stranke. Po mom mišljenju, povratak na kori(j)enski pravopis je zaustavljanje razvoja jezika i njegov (nasilni) povratak na stanje koje nije preživjelo protekla vremena. A jezik nazivaju "živom kategorijom", osim u slučajevima "mrtvih" jezika kao što su starogrčki, latinski i još neki. Pokušaja amputiranja i zamjene nekih riječi bilo je i ranije, ali sve što puk ne prihvaća - vremenom blijedi i propada. Stoga smatram preuranjenim zalaganje za značajnije promjene pravopisa hrvatskog jezika sve dok kompetentni jezikoslovci ne dovrše svoj posao. Tema je zanimljiva i aktualna i dobro je potsjetiti se na kori(j)enski pravopis hrvatskog jezika u uvodnom postu (hvala Gonjalu). Maternji jezik uči se od malih nogu, od majke, zato ga tako i zovemo. U posljednjih 100 godina hrvatski jezik pratile su razne promjene, kojih nije bilo u izoliranim sredinama u dijaspori. Pogledate li privatna pisma rođaka iz dalekog svijeta stara preko 60 godina, lako ćete uočiti kori(j)enski način pisanja, jer se učenje hrvatskog jezika u tuđini prenosilo s koljena na koljeno, u obliku koji su poznavali prvi naši iseljenici i prenosili ga na svoje potomke. Negdašnji pravopis nije evoluirao, ostao je na dosegnutoj razini prvih iseljenika. Očekujem da ću ovdje pročitati i druga mišljenja. Hvala na pozornosti.

C- 04-09-2005
Osobno u cielosti i podpunosti odobravam i prihvacam, pravila hrvatskog korienskog pravopisa, koji je jedini pravopis sposoban zadrzati sve osobine izrazito hrvatskog jezika, ujediniti sva nariecja i posebnosti pokrainskih kajkavsko-cakavsko-stokavskih osobina i na taj nacin ucinkovito odvojiti knjizevni i sluzbeni hrvatski jezik od slicnosti sa srbskim jezikom. nisam vican korienskom pisanju, jer sam ga ucio i sluzio se s njime samo kroz 4 godine NDH. kasnije, na preparandiji (uciteljska skola) pisalo se je bratstvo-jedinstveno, hrvatsko-srpskim. iako vjerujem da je koriensko pisanje pravilno i za ocuvanje cistoce i posebnosti jezika vrlo potrebno i korisno, ne vjerujem da cemo u dogledno vrijeme dozivjeti ponovno uzkrsnuce tog liepog pravopisa.

D- 04-11-2005
S većim dijelom tog pravopisa bih imao problema jer navika je gadna stvar. Međutim pravila tog pravopisa mi se čine jasnima i kada bi h čovjek svladao imao bi manje problema tipa piše li se neka riječ sa ije ili sa je. Što se tiče pokrivenog r taj dio već sada podržavam, intuitivno ga primjenjujem otkad znam za sebe. Jer ako kažemo npr. vrijednost onda je sasvim logično da kažemo i vrjednovanje, a ne vrednovanje koje bi upućivalo na vrednost.