HOME

 

Prof.dr. Lazo Kostić (1897.-1979.)

Krađa srpskog jezika

Lazo Kostić svoju raspravu objavljenu pod ovim nazivom 1964. godine u Badenu, Švajcarska, počinje konstatacijom da su Hrvati jedini narod na svetu koji nema svoj jezik, pozivajući se na poznatog etnografa Gijoma Ležana, koji je u svojoj knjizi “Etnografija Evropske Turske” naveo da ne postoje dvojica slavista čije se mišljenje podudara po pitanju šta su Hrvati, kojim jezikom govore i kako su geografski raspoređeni. Sam Vatroslav Jagić, najpoznatiji hrvatski slavista, komentarisao je stav Josifa Dobrovskog koji je “držao samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktičkim odnosima onog vremena, kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski." (str. 6.)

Sa Dobrovskim slagao se i Pavle Josif Šafarik koji je u svojim delima navodio da se srpski jezik govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Slavoniji i Dalmaciji: “I za njega su samo tri ranije županije provincijalne Hrvatske, gde se uglavnom kajkavski govorilo, nesporno hrvatske.” (str. 6.) S druge strane, Jernej Kopitar kajkavske Hrvate smatra čistim Slovencima, a za prave Hrvate priznaje samo primorske čakavce. I on sve štokavce smatra Srbima, pa kaže: “Pod srpskim (jezikom) mi ovde razumemo ono što se dovoljno neistorijski, naziva ilirskim... Predeo srpskog dijalekta se prostire od Istre, preko Dalmacije, Hrvatske Krajine, Bosne, Srbije, Bugarske do kolonija iseljenika iz ovih zemalja u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj." (str. 7.)

Kopitar hrvatski jezik smatra podvrstom slovenačkog, a svi autori njegovog vremena slažu se u mišljenju da hrvatskim jezikom govore zapravo begunci iz Hrvatske, raseljeni po Austriji i Ugarskoj.

Takvo gledište potvrđuje i Vatroslav Jagić u studiji “Slovenski jezici” u kojoj piše: “Čakavski dijalekat Severne Dalmacije, Istre i ostrvlja zvao se odvajkada hrvatski... U Severnoj Hrvatskoj, severno od reka Kupe i Korane do Mure, a istočno preko Siska do Virovitice, vlada odvajkada kajkavski dijalekat, vrlo blizak sa jezikom zapadnih suseda Štajerske, ali ipak ne identičan. Sad ga narod zove horvatski, a do kraja XVII veka ceo predeo između Save i Drave zvao se Slavonija; svojoj latinsko-mađarskoj formi imena odgovaralo je u narodnom jeziku označavanje “Slovensko kraljevstvo” ili “Slovenski”, otuda i naziv dijalekta ”Slovenski jezik”, kako se izričito zove u štampanim delima XVI i XVII stoleća. Možda se nekad ovaj dijalekat pod istim imenom prostirao i preko Virovitice; ali je za vreme Turaka današnja Slavonija dobila novo stanovništvo koje je došlo s one strane Save i govori štokavski. Zbog toga je kajkavski dijalekat sada ograničen na severozapadni deo nekadašnjeg Regnum Slavoniae , koji od kraja XVII veka nosi ime Hrvatska... Štokavski dijalekat Severne Dalmacije i Bosne (sa isključenjem Dubrovnika i Boke) dobio je iz verskih razloga, isti naziv (hrvatski) da bi se razlikovao od (jezika) istočnog pravoslavlja čiji se pripadnici nazivaju Srbima.” (str. 10-11.)

Kostić navodi i čitav niz autora iz XVII iXVIII veka koji prave jasnu distinkciju između srpskog i hrvatskog jezika, pa hrvatski identifikuju kao čakavski i lociraju na primorsku Dalmaciju i hrvatske krajeve na severu na koje se ona nastavlja. Bosanski, slavonski i dubrovački govor se od njega jasno razlikuju i identifikuju kao srpski. O tome su pisali Bartol Kašić, Johanes Lucijus, Pergošić, Vramec, Anton Verancijus, Juraj Križanić. Johanes Lucijus je pisao u XVII veku: “Ipak Dalmatinci i njima susedni Sloveni ne zovu jezik slovenskim, nego hrvatskim ili srpskim, prema tome koji je dijalekat u pitanju.” (str. 12.) Kostić kaže: “Tada su Dalmatinci svoj jezik (čakavski) nazivali hrvatskim, ali je još tada, po svedočenju Lucijusa, u polovini XVII veka, bilo Srba u Dalmaciji i njenoj okolini. Jer su valjda samo Srbi nazivali svoj jezik srpskim?” (str. 12.) Već tada se čakavski kao hrvatski jezik razlikuje od kajkavskog koji se istorijski naziva slovenskim, zapravo je slovenački. O tome u prošlom veku piše i Ivan Kukuljević, osvrćući se na zagrebačkog biskupa Petra koji je živeo od 1610. do 1667. godine: “Petretić zove svoje kajkavski, ili kako veli: "Zagrebačko narečje” uvjek slovenskim jezikom, znajući dobro da prava hrvaština stupiv preko Save, a poglavito preko Kupe počima.” Hrvati se tako vrlo jasno teritorijalno lociraju južno od severnog toka Save, kao i južno od reke Kupe. To se slaže i sa drugim istorijskim izvorima koji svedoče da su Hrvati živeli na području današnjeg Korduna, Banije, Like, Bosanske Krajine i Dalmacije iznad Šibenika, odakle su se pred Turcima razbežali i gotovo istorijski nestali.

Taj isti istoričar Kukuljević, govoreći u Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, precizirao je: “Jezik onaj što ga naš narod hrvatski ispod Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovu polju govori, nije po zakonima jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sad tako zove... Tim upravo imenom slovenskim nazivao ga je sav naš narod još u XVII iXVIII vijeku. (str. 12-13.) Drugi hrvatski istoričar koji se pre svega bavio književnom istorijom posebno je značajan, to je Dragutin Prohaska, koga Kostić citira: “Katolički bosanski pisci nazivaju skoro uvek njihov jezik “bosanski”, “hrvatski” nazivaju sasvim retko jezik oni koji stoje na dalmatinskom, dakle specijalnom hrvatskom zemljištu... Spominje fratra Divkovića, koji svoj jezik naziva “bosanskim”, a pismo, ćirilicu, srpskim. Zatim pisac nastavlja: “Specijalno srpski zovu se pravoslavni Bosanci: mnogobrojni dokazi za to nalaze se u srpsko-pravoslavnoj književnosti.” (str. 13.)

Splitski plemić dr Petar Markije početkom XIX veka formirao je Akademiju slovensku, a za slovenski jezik kaže da je u Dalmaciji opšti maternji, a za sve vreme postojanja Akademije “nikad se nije čula ni objavila reč o hrvatskom jeziku u njoj.” (str. 13.) Negde u isto vreme Modrušić je napisao traktat u kome je naveo: “Upitaš li tako kojom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji su eto u najnovije doba po vojnah zapoviedih itd. od poglavara hrvatskome privikli, kojim jezikom govori, odreći će ti: rackim ili slavonskim. A pokrstiš li ga sam onim, nadne te s istim i s istoimenoga mu zemljišta izsmijehavati i glasu na ruglo izmetati.” (str. 14.) Kako Kostić komentariše, “oni su dakle, svoj jezik nazivali srpskim (rackim) ili slavonskim. Samo su isluženi vojnici kazali kad-tad da govore hrvatski, jer su na vojsci tako instruirani. Ako bi inače neko drugi to kazao svet bi ga izvrgao ruglu." (str. 14.)

Kostić navodi i spise profesora Univerziteta u Budimu i katoličkog sveštenika, inače pesnika i arheologa Slavonca Matije Petra Katančića, koji je krajem XVIII veka pisao: “Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima." (str14.)

Znači, Vlasima je nazivan svaki štokavac, bez obzira da li je bio pravoslavac ili katolik: “U istoj knjizi (budimsko izdanje 1778.) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108.).” Nije nimalo slučajno što Vatroslav Jagić za kajkavski hrvatski govor kaže da je “pravi jezik koji je u literaturi puna četiri stoleća zauzimao sasvim samostalni položaj.” (str. 15.)

Pored Miklošića i Stanko Vraz je 1843. godine pisao da je jedino čakavski pravi hrvatski jezik i da se govori u primorju, zadarskoj oblasti i na primorskim i dalmatinskim ostrvima. I Ivan Broz, poznati filolog, 1886. godine u knjizi “Crtice iz hrvatske književnosti” piše: “Godine 1857. napisao je Đuro Daničić, mimo Vuka najbolji znalac jezika hrvatskoga, raspravu, u kojoj je pokazao razlike između jezika hrvatskoga i srpskog, držeći narečje čakavsko za jezik hrvatski, a narečje štokavsko za jezik srpski, dok mu je narečje kajkavsko bilo osobito narečje jezika slovenskog. Baveći se neprestance oko jezika hrvatskog, taj je veliki učenjak izučio sve pojave jezika hrvatskoga i historiju njegovu, kao niko prije njega.”(str.15.)

Fra Grga Martić, čuveni bosanski franjevac, 1858. godine u pismu Društvu srpske slovesnosti kaže da je bosanski jezik srpski, a poznati dalmatinski naučnik Natko Nodilo tvrdio je da su Srbi štokavci, a Hrvati čakavci. I sledbenik Ljudevita Gaja, Fran Kurelac, veliki autoritet u lingvistici, smatrao je da je srpski jezik štokavski, slovenački kajkavski, a hrvatski samo čakavski.Prema Baltazaru Bogišiću moglo se sporiti da li su pravi Hrvati kajkavci, čakavci, ili naseljenici u Ugarskoj i Burgenlandu, ali ih nije ni mogao zamisliti van tih prostora.

Poznati ruski diplomata i istoričar, Aleksadar Fjodorivič Giljferding, u delu “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji” zapazio je koliko je jaka srpska nacionalna svest kod svih pravoslavnih Srba, bez obzira gde žive, dok za Srbe katoličke vere kaže: “Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provincijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slovencem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zo-ve srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slovenskim itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. On pita na primer strance: “Umijete li vi naški.” No koji je to “naški jezik” on ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom, jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime, van svoje uže oblasti, u njega je samo jedna otadžbina: Rimokatolička crkva.” (str. 17.)

Slično piše i hrvatski filolog Marsel Kušar: “Slovenski srpsko-hrvatski dijalekat koji vlada u Dalmaciji zove se u ustima tamošnjeg naroda hrvatski jezik u celoj severnoj i srednjoj Dalmaciji i na ostrvima tog dela Dalmacije. U južnoj Dalmaciji od Neretve pa sve do kraja, kao i na ostrvima Korčuli, Lastovu, Mljetu i manjim okolo Dubrovnika, katolici odgovaraju kad ih neko pita kako govore samo rečju “naški”... (dok pravoslavni po samom Kušaru, kažu uvek da govore “srpski jezik”. (str. 18.) Veći broj autora je pisao kako su Hrvati pre više vekova zaboravili i svoje narodno ime, izgubili istorijsko pamćenje i ostali bez narodne svesti. Između dva rata hrvatski političar i publicista Milan Banić pisao je: “Ne samo da su Srbi prodrli u najzapadnije delove Hrvatske, nego je srpstvo dalo hrvatstvu nov priliv svježe krvi, unijelo mu je u mentalitet dio svoje tvrdoće i svog aktivizma, oslobodilo hrvatsku narodnu dušu nametnulo hrvatstvu svoj govor, svoju narodnu pjesmu, dobrim djelom svoje običaje i navike.” (str. 18.)

I strani autori iznose slične stavove. Tako, na primer, nemački slavista iz prošlog veka Ernest fon Eberg piše da se srpski jezik govori širom Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Slavonije i istočnog dela Hrvatske, dok Rudolf Rost piše da se hrvatski jezik govori samo u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i da je mnogo bliži slovenačkom nego srpskom. Slično su mislili Johan Kristijan fon Engel, Ludvig Albreht Eberhardi i Nikola Tomazeo. A u knjizi “Dubrovačka književnost” dubrovački katolički kanonik dum Ivan Stojanović ističe: “Poznati povjesničar Engel kori Zlatarića što jezik Dalmacije zove hrvatskijem, te kaže da je to posve krivo, pošto je taj jezik čisto srpski, a da se ime hrvatsko spominje samo radi toga, što je Dalmacija bila neko vrijeme u političkijem svezama s Hrvatskom radi Ugarske." (str. 21.)

Do ilirskog preporoda Hrvati uopšte nisu imali nikakav književni jezik, a bilo im je vrlo nejasno šta je to uopšte hrvatski jezik, ali ni jedan jedini autor nije štokavski smatrao hrvatskim, nego isključivo srpskim jezikom. Svi istorijski dokumenti svedoče da su sve do XVII veka svi štokavci sebe nazivali Srbima, a čakavci Hrvatima. Tek u XVII i XVIII veku katolički autori pokušavaju zamagliti suštinu srpskog jezika nazivajući ga ilirskim ili slovenskim. S druge strane, u XIX veku, kad se već razmahao ilirski preporod, veći broj evropskih slavista je hrvatski jezik smatrao za jedan od dijalekata srpskog, poput Miklošića, Leskina, Frederika Gustava, Ajnhofa, Johana Severina Fatera, Rozena Fridriha, Karla Brukmana, Viginda ili Pjera Larusa. Čini nam se, sve u skladu s onim što stoji u Rečniku italijanskog jezika Nikole Tomazea: “Srpski jezik... je jedan od četiri idioma, ne dijalekta slovenskih naroda... Govori se u Bosni i Hercegovini, Zagorskoj Dalmaciji i u Srbiji. Hrvatski dijalekat, kao i njihova rasa samo su degeneracije." (str. 27.) Vidi: Nicolo Tommaseo, e Bernardo Bellini – Dizionario della lingua italiana. Vo -lume ljuinto , s.v. Torino 1929, gde stoji: "Il dialetto croato, comme razzala, e una de-generazione."

Zašto je hrvatski jezik istorijski bio osuđen na propast? Za razliku od Srbije i Bugarske, gde je narodni jezik bio opšteprihvaćen i od feudalne gospode, a slovenski jezik postao i jezik bogosluženja i književnog stvaranja, u srednjovekovnoj hrvatskoj državi latinski je bio isključivi službeni jezik, tako da za dvesta godina postojanja Hrvatske, od Ljudevita Posavskog do Petra Svačića, nije ostao nijedan pisani trag na slovenskom jeziku, čak ni natpis uklesan u kamenu. Po gubitku državne samostalnosti ugovorom Pakta konventa iz 1102. godine do početka XIX veka latinski je takođe bio jedini zvanični jezik, a kada je na Požunskom saboru cele Ugarske, 1805. godine, doneta odluka o obaveznosti mađarskog jezika, Hrvatski sabor je izrazio neslaganje, zahtevajući da se zadrži latinski jer su, kako piše Ferdo Šišić, “na ovom jeziku – koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, napisani svi zakoni i zapisnici, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumijevao svojih prava i zakona.” (str. 35.) Ali je ipak Hrvatski sabor 1827. godine doneo odluku da se mađarski jezik kao obavezan uvede u sve hrvatske škole, da bi ga deca svaki dan učila.

a) Stranci vođe ilirskog pokreta

Nemački publicista Gilberd in der Maur pisao je uoči drugog svetskog rata: “Srpska raja nije preuzela jezik osmanlijskih gospodara. Drukčije je bilo u hrvatskim i slovenačkim predelima. Tu je “obrazovani” govorio nemački, latinski, čak i madžarski. Za narod i za narodni jezik nije se nimalo starao gornji sloj ograničen na strano dvorsko plemstvo.”(str. 42.) Hrvatski jezik je vekovima toliko zapostavljan da je pao u zaborav, upečatljivije nego što se to desilo Škotima, Velšanima ili Ircima. Zato se predvodnicima ilirskog preporoda činilo lakšim da gotov i razvijen tuđi književni jezik, srpski, prihvate i kao svoj. To je delovalo toliko groteskno da je, 1852. godine, Antun Mažuranić pisao: “Najugledniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset reči progovoriti našim jezikom... Još prije nekoliko godina skoro nitko nije znao za stariju dubrovačku literaturu, i tko je što znao, ne mogaše je razumeti. Većina učenih Hrvata nije ni znala da su Hrvati, a i oni koji su se držali za Hrvate nisu htjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata.” (str. 44.)

Pre ilirskog preporoda srpski, štokavski jezik nije govorio nijedan Hrvat, ali su govorili Srbi katolici. Predvodnici ilirizma iz političkih razloga nisu hteli da taj jezik nazovu srpskim, ali im se činilo neprimerenim da ga predstave kao hrvatski, pa su pribegli neverovatnoj mimikriji predstavljajući se pripadnicima izumrlog balkanskog naroda – Ilirima. Činilo im se zgodnim da pod pojam ilirstva podvedu i Hrvate i Srbe, pretendujući da pre svega definitivno odnarode katoličke Srbe. Vođe ilirskog preporoda su “bili uglavnom stranci; glavni akter, Ludvig (“Ljudevit”) Gaj bio je Nemac, rođen u Hrvatskoj sa maternjim jezikom nemačkim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku).” (str. 45.) Gaj potpuno otvoreno 1846. godine govori o onome što je postigao. “Sav svet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.” (str. 46.) Iskreno je žalio što

Pavle Riter Vitezović svoju osmotomnu srpsku istoriju nije napisao na narodnom, srpskom, nego na latinskom jeziku. Polemišući sa Antom Starčevićem, Ljudevit Gaj dalje ističe: “Kako da se prepiremo što je kod Srbljah narodno, što li nije; kod Srbljah, kod kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo. Kod Srbljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i čistoći učiti moramo ako hoćemo da ilirski život obnovimo." (str. 46.)

Glavni Gajev saradnik Ivan Derkos bio je još otvoreniji u pogledu jezičkih i pravopisnih reformi iliraca pa je 1832. godine pisao “da će Hrvati s takvim jezikom sebi privući Srbe, i to ne samo one u Ugarskoj (Vojvodini), nego i one on kraj Save (u Srbiji), jer njihov jezik neće se razlikovati od ovoga skupnoga jezika triju kraljevinah (tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije).” (str.46.) Hrvatski istoričar teolog Šime Ljubić pisao je u isto vreme: “Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše od svoga (jezika) pomešanog poriekla... te su ozbiljno poprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciepa u učenju i u javnom životu.” (str. 47.) Nešto kasnije, 1885. godine Ignjat Veber-Tkalčević je na skupštini “Matice Hrvatske” izjavio “kako neki hrvatski pisci sve to više prianjaju uz način pisanja koji se obično zove srpski”, a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim samo zato što njime danas govore i neki Hrvati." (str. 48.)

Uoči Prvog svetskog rata, hrvatski publicista Milan Marjanović je pisao: “Gaj je morao da veoma oprezno i kontrolisano postupa, da ne izgubi uopšte mogućnost svakog rada. On je najpre zaveo jedinstveni fonetski pravopis za latinicu. Prve godine je pisao tim pravopisom, ali kajkavskim narečjem, jer je znao da mu treba u prvom redu pridobiti Hrvate iz staroga hrvatskoga Provincijala. Već druge godine zavodi Gaj u novine i literaturu štokavštinu. Kroz dve godine hteo je da otpočne sa štampanjem novina latinicom i ćirilicom, pa da onda preuzme za zapadni deo naroda samo ćirilicu. Ovaj plan nije uspeo naročito zato, jer je bečka cenzura zabranila štampanje ćirilicom, a Gaj nije mogao da zbog toga upropasti celo započeto delo narodnog buđenja, da se zameri Beču, pa da izvrgne celi zapadni deo naroda madžarizaciji, a onaj deo koji bi se eventualno posle priključio Srbima da dovede do položaja u kojem su se našli i ugarski Srbi." (str. 49.)

Pred Drugi svetski rat drugi značajni naučnik, Vladimir Dvorniković piše: “Kajkavski Zagreb postao je fanatičnim čuvarom klasičnog, Vukovog, hercegovačkog jekavskog govora, onog istog za koji pravi kajkavac nema ni trunke urođenog osećanja i sluha.” (str. 49.) Početkom XX veka hrvatski književnik Ivan Krnic se javno zalagao da Hrvati usvoje i ekavicu, a dalmatinski hrvatski političar dr Josip Smodlaka je pisao da su samo jedna tridesetina Hrvata, dakle tri do četiri procenta, rođeni ijekavci.

b) Hrvati su veštački narod

Politički ciljevi iliraca su bili usmereni na okupljanje starih hrvatskih zemalja u kojima se vekovima vršila kompletna izmena etničke strukture stanovništva. Hrvati su iz Dalmacije, Bosanske Krajine i Slavonije odlazili daleko na sever, a ova područja su postepeno naseljavali Srbi, a mnogi od njih su se odnarođavali prelazeći u katoličanstvo jer se srpska nacionalna svest čuvala samo u okvirima razbijene i pocepane, ali duhovno očeličene i nepokolebljive Srpske pravoslavne crkve. Kada je carskim proglasom 1843. godine zabranjen ilirski naziv, bili su već stvoreni svi uslovi da se ilirizam pretoči u hrvatstvo i da se sistematski svi Srbi katolici uguraju u hrvatski nacionalni korpus. Današnji Hrvati su očigledno, potpuno nov, veštački narod, sačinjen od odnarođenih Srba, i imaju veoma malo zajedničkog sa izvornim Hrvatima, zapravo u onoj meri u kojoj danas rođeni čakavci i kajkavci procentualno učestvuju u ukupnom broju hrvatskog stanovništva.

Dubrovački knez i istaknuti srpski intelektualac svoga vremena, Medo Pucić, pisao je 1867. godine u italijanskom časopisu “Nova antologija” da “ako je narečje dovoljno da obelodani jedan narod, onda Sloveni Hrvatske i Slavonije pripadaju srpskoj grani u Slavoniji i Vojnoj Krajini, a kranjskoj grani u Civilnoj Hrvatskoj. Ali su Hrvati, formulisavši svoje poglede na budućnost, primili srpski jezik kao zvaničan, srpsku literaturu kao svoju, srpsku zemlju kao svoju rođenu, obeležavajući ih samo hrvatskim imenom.” (str. 55.) Drugi veliki dubrovački Srbin i katolički sveštenik Ivo Stojanović piše 1900. godine: “Nijesu li pripoznali i sami veliki književnici hrvatski, kao Broz, Gaj, Preradović, Mažuranić i dr., što se tiče jezika književ-noga, da im se treba obrnuti na srpske izvore, a nadasve na književnost dubrovačku, koja je prvorođena kći srpska”. (str. 55.) Srpski katolički književnik iz Zadra Marko Car, 1890. godine, isticao je, pišući na italijanskom jeziku studiju o slovenskoj literaturi i umetnosti: “Ilirski jezik, pre toga razbiven u različitim anarhičnim dijalektima, maltretiran sa pet ili šest rogastih ortografija, identificirao se sa suštinskim-toskanskim među slovenskim jezicima – koji se danas govori u Beogradu, Dubrovniku, na Cetinju.” (str. 55-56.) Carev prijatelj i politički predvodnik primorskih Srba Sava Bjelanović je pisao da je “Hrvat Gaj dobivao pomoći u Beogradu 1848. godine i od strane Srba zajmio srpski jezik i prenosio ga u svoj Zagreb. Pa i sad Beograd je darovao Zagrebu svoga Daničića, koji piše monumentalni “Rječnik”, koji jedino za ljubav slozi, a protiv naučne istine i svog uvjerenja, nazivlje srpski jezik i hrvackijem. Pa i sad hrvacki spisatelji moraju učiti jezik na srpskoj knjizi, a “Matica Hrvacka” moraće prije ili poslije prečišćavati svoje knjige – prepune puste smjese i njemačke natege, zagrebačke slovenštine i nerazumljive krparije novijih riječi – na srpskoj njivi. (str. 56.)

Dr Milovan Milovanović, profesor Beogradskog univerziteta i predsednik srpske vlade, u studiji “Srbi i Hrvati” iz 1895. godine isticao je: “Razumevši dobro da Hrvati u prilikama koje ih okružuju ne mogu imati dokolice za stvaranje samostalnoga književnoga jezika, i da je takav samostalni hrvatski jezik, i kad bi se baš uspelo sa njegovim stvaranjem, ne bi imao potrebnih pogodaba da održi trajno svoj samostalni karakter, Ljudevit Gaj i njegovi drugovi odlučili su se usvojiti u celini srpski književni jezik za književni jezik hrvatski.” (str. 56-57.) I zemunski prota Dimitrije Ruvarac, brat čuvenog istoričara arhimandrita Ilariona, u knjizi “Evo, šta ste nam krivi” 1895. godine iznosi da su “današnji Hrvati, tj. “kajkavci” i “čakavci” koje mi jedino za prave današnje Hrvate držimo, mada su prvi više Hrvato-Slovenci, i Hrvato-Kranjci, nego čisti Hrvati, uzeli za svoj književni jezik, srpski jezik.” Oni se bitno razlikuju od Srba katoličke vere koji se sad proglašavaju, a i sami sebe smatraju Hrvatima, “mada to u samoj stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima." (str. 57.)

v) politički ciljevi ilirizma

I veliki srpski pesnik Jovan Dučić pisao je 1942. godine u Čikagu da se Ljudevit Gaj zaneo srpskim jezikom, narodnim ustankom i Vukovim reformama, pa se u svemu rodila “ideja da bi trebalo i Hrvati da uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski jezik bio je u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski, Gaj smisli stoga da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služili i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća. Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini isto onakoj na kakvoj su pisane srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika značilo bi anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima... Ovo je glavno delo ilirizma" (str. 58-59.)

Dučić je u potpunosti prozreo hrvatsku književno-jezičku politiku. “Da ne bude nikakve zablude, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preporod, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bez primera slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojega opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom) nisu Hrvati ništa važno napisali. Na čakavskom govoru koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvije.” (str. 59.)

Najveći hrvatski filolog, Vatroslav Jagić, u knjizi “Spomeni mojega života”, objavljenoj u Beogradu 1926. godine čudi se Srbima koji su negodovali povodom hrvatskog prihvatanja srpskog jezika kao svog književnog, sledećim rečima: “Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834-1848) da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni – mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka kultura.” (str. 59.) Međutim, Jovan Dučić nije bio nimalo naivan. “Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra... Dokaz što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra u Zagrebu. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju.” (str. 60.)

Srpski emigrant sa Korduna Branko Mašić je, 29. januara 1950. godine, u “Kanadskom srbobranu” na jezgrovit način objasnio pozadinu ovog istorijskog galimatijasa raskrinkavajući austro-latinsku najamničku ulogu i jezuitske metode Ljudevita Gaja, Janka Draškovića, Franje Račkog i biskupa Josipa Juraja Štrosmajera koji su preuzimali srpski jezik da bi oteli narodno blago i kulturne tekovine kao podlogu svom prozelitskom projektu. “Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, tisućljetna kultura”. A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. Još k tome otpadnici “jednospasavajuće” hrišćanske vere, nevernici, šizmatici. I sad ako se što od vrednosti ili dobra našlo kod te “grčkoistočnjačke bagre”, to je kao kad divljak slučajno naiđe na dragi kamen. On će ga dati trećem čoveku koji ga sretne budzašto, ili će ga odbaciti. Zato je sveta dužnost “tisućljetnog” “kulturnog” naroda da oduzme divljaku to čemu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome, oni ga samo udostojavaju i čine milost tome divljaku, a čovečanstvo zadužuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda, dabome s “punim” pravom i “visokom” samosvešću, proglasuju samo – hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i šovinističko njihovo tvrđenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov – hrvatski jezik. !!!" (str. 61.)

I stranim naučnicima odmah je bila jasna suština ilirskog preporoda. Tako u drugoj polovini prošlog veka rusko-poljski slavisti Pipin i Spasevič u svojoj istoriji slovenskih književnosti pišu: “Hrvatski pisci, među kojima je u prvoj liniji Ljudevit Gaj delovao, uzeše kao književni jezik dijalekat u kome se stara zapadno-srpska kultura razvijala i čija delotvornost postiže veliki značaj za celo srpstvo na zapadu i istoku. Specifični hrvatski dijalekat bio je prepušten svojoj sudbini i retko kad izađoše u njemu knjige za običan svet.” (str. 62.) Nešto kasnije, veliki ruski slavista Platon Kulakovski u knjizi “Ilirizam” piše: “Vođi književnog preporoda te narodnosti odrekli su se da obrađuju i razvijaju svoje lokalno narečje i primili, istina srodno i blisko, no ipak tuđe narečje, koje se znatno razlikuje od svoga sopstvenog i rodnog narečja, narečje susedne narodnosti, i to u ime književnih i političkih zadataka.” (str. 63.) Na istu temu piše i ruski slavista Pjotr Aleksijevič Lavrov 1909. godine:

"Ne sme se ispustiti iz vida, da iako su Hrvati primili kao književni jezik štokavsko narečje srpskog jezika, njegov južni hercegovački govor, ipak se njihov književni jezik razlikuje od srpskoga. U njemu ima mnogo izraza koje Srbi ne upotrebljavaju, teži stil, mnogo skovanih, veštačkih reči.” (str. 63.) I bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus zaključuje 1908. godine: “Kad se danas govori o hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jezikom odn. literaturi, pod tim treba razumeti slovenski dijalekat srpskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu.” (str. 64.) Češki slavista Gerhard Gazeman, pišući o karakterologiji Srba i Hrvata i ilirskom preporodu, zaključuje: “Bez dubokog uticaja dinarskih sunarodnika, čiji su pisani jezik i opštu političku ideologiju Hrvati preuzeli, ovaj razvitak ne bi, razume se, bio moguć”. (str. 64.) Poznati bečki istoričar i arheolog Feliks Filip Kanic 1868. godine objavio je knjigu “Srbija”, u kojoj je istakao: “I Hrvati su, otprilike pre 35 godina, mesto njihovog narodnog dijalekta, podigli srpski jezik na svoj pisani jezik.” (str. 64.) U takvim konstatacijama ne zaostaje ni italijanski slavisti Domeniko Ćiampoli, koji u knjizi o slovenskoj literaturi konstatuje da “Zagreb... postaje centar ilirizma, koji ima za cilj da probudi narodno-slovensku svest, da prisvoji srpski kao zajednički jezik." (str. 65.)

Francuski slavista Selest Kurijer objavio je, 1879. godine u Parizu “Komparativnu istoriju slovenske književnosti” i u njoj, između ostalog, naveo: “Videlo se da pravi hrvatski dijalekat nije imao literature i nije mogao imati budućnosti, jer on nije reprezentirao nikakav vitalni interes. Tek od godine 1830. porađa Hrvatska nov književni život koji preporađa tu zemlju, pa i okolne Slovene, jer se zasniva na nacionalnosti u zajednici interesa. Ovaj preporod je izazvan primanjem (“adopcijom”) srpskog jezika, koji je bio proizveo tako lepu klasičnu književnost. Ta adopcija istera Hrvate iz izoliranosti, na koju ih je bila osudila upotreba njihovog lokalnog, slabo razvijenog idioma; i ta adopcija ih je postavila u zajednicu ideja sa Srbima Dalmacije, koji su se mogli s pravom ponositi da imaju bogatu klasičnu književnost.” (str. 65.) Kurijer govori i o dokazima da Ljudevit Gaj nije rukovođen nikakvim patriotizmom, već uputstvima kneza Meterniha koji se suprostavljao naraslom mađarskom nacionalizmu i samosvesti, njihovom odbacivanju latinskog kao službenog jezika i uvođenju mađarskog na svim teritorijama koje su bile pod njenim suverenitetom u trenutku ulaska u carskokraljevsku uniju sa Austrijom, što znači da su te pretenzije obuhvatale teritoriju i Hrvatske i Slavonije.

U Parizu je, 1878. godine, Jelisej Rekli objavio "Univerzalnu geografiju", u kojoj je naveo da su Hrvati "usvojili srpski kao narodni jezik, jer se njihov sopstveni idiom razlikuje samo provincijalizmima bez važnosti, a takođe i pod pretežnim (preponderatnim) uticajem srpske književnosti.” (str.66.) Kostić ističe da takvo mišljenje nije trenutno samo u autorskim radovima, nego i u svim enciklopedijskim izdanjima, navodeći primer najboljeg nemačkog predratnog leksikona “Brokhaus” u kome je navedeno: “Otkad je u XIX veku cela hrvatska govorna oblast primila srpski dijalekat kao pisani jezik, ostaje samo različan alfabet jedina razlika između “hrvatskoga” i “srpskoga.” (str.66) Mnogi srpski književnici su blagovremeno shvatili političke ciljeve

ilirizma i odbacili ga kao varijantu kojoj bi prineli napokon probuđeno Srpstvo u romantičarskom nacionalnom zanosu. Hrvati nisu dugo insistirali na ilirskom preporodu. Okončali su ga kao prvu, uspešno realizovanu fazu i po nalozima svojih spoljnih mentora okrenuli su se jugoslovenstvu, a tu podvalu, nažalost, Srbi nisu na vreme prozreli, pa ih je skupo koštala.

g) Ruženje jezika

Kakve su političke posledice ilirskog pokreta, a pre svega jugoslovenstva, možda najupečatljivije svedoče reči doktora Juraja Krnjevića iz 1955. godine: “Pre jedno 120 godina Hrvatska je bila vrlo malena. Zagorje i okolina, to je bila Hrvatska... Onaj kraj gde se govori “kaj” to je bila Hrvatska.” (str. 75.) I kad su srpski jezik preuzeli, Hrvati su se sistematski trudili da ga pokvare.” Poznata je stara hrvatska manija da strane reči zamenjuju “hrvatskim”. Pri tom su ne samo stvarali nakaradne reči, kojih ne samo da u narodu nema, nego su narodu potpuno tuđe, već su i smisao stranih reči izokretali. Tako na primer oni skoro jedini za univerzitet kažu “sveučilište”, a to je greška i besmislica. Reč univerzitet je ispočetka označavala “univerzitas”, tj. zajednicu docenata i studenata, nastavnika i đaka, što je u korporativnoj i esnafskoj zajednici imalo javno-pravni značaj. Hrvati su mislili da to znači ukupnost znanja. Ceo svet kaže telegram, oni brzojav. Mesto taksa kažu pristojba, mesto marka govorili su biljega itd. Naročito su u svojoj “slobodnoj” i “nezavisnoj” državi bili počeli “purifikaciju” reči i to purificiranje od srpskoga ali i inostranoga, internacionalnoga izražavanja. Tako su radio nazvali bili krugoval, propagandu promidžba itd. Nisu hteli ni nemačke reči, čak ni onda kad je sva njihova inteligencija bolje nemački govorila nego “hrvatski”, pa su kazali “bečki odrezak”, mesto šnicla, “tucipukovnik”, mesto “šlagoberst”. (str. 77.) U početku ukradeni jezik Hrvati nisu nazivali hrvatskim nego ilirskim, našim ili slavonskim, pa onda jugoslovenskim, ali kako primećuje Ruvarac, “kad uvideše da Srbi neće ni taj naziv za svoj da usvoje, a oni onda udariše u tvrdnju da je hrvatski i srpski narod po jeziku jedan narod, te da je svejedno reklo se srpski ili hrvatski, i ispočetka počeše pisati i govoriti “hrvatsko-srpski” ili “hrvatski ili srpski jezik”, a od dužeg vremena ostaviše se i toga naziva, te sad govore i pišu da u Trojednici živi sam Hrvat i da po tome u njoj nema drugog doli hrvatskog jezika." (str. 82.)

U ovom našem vremenu, to idejno i politikantsko zamešateljstvo je dovelo do krajnje paradoksalne i apsurdne prakse, a krajnji zaključak Laze Kostića tek je dobio na aktuelnosti: “Iako su usvojili srpski jezik (štokavski-ijekavski dijalekat) za svoj književni jezik, Hrvati se s njim nikad nisu srodili, nikad nisu shvatili duh jezika ni stekli osećanje jezika. Sem toga, nešto iz neznanja i naviknutosti na tuđinštinu, a nešto iz težnje da svesnim izvrtanjem na silu stvore “svoj sopstveni jezik” Hrvati su, u stvari, tokom vremena stvorili jednu nakaradnu verziju srpskog jezika koji su utoliko više iskvarili što su na njega primenili nemačku sintaksu i duh jezika. Tako je, bukvalnim prevođenjem sa nemačkog jezika na iskvareni srpski jezik, postao današnji hrvatski jezik. Otuda je u hrvatskom govoru, književnosti, štampi itd. stvoren jedan teško razumljiv i shvatljiv jezik koji predstavlja pravu nakaradu i pruža obilje materijala onima koji su raspoloženi za šalu i pri tako žalosnim rezultatima unakarađivanja srpskog jezika." (str. 88.)

 

Biografija

Prof. dr Lazo M. Kostić rođen je 15. marta 1897. godine u selu Krtole kod Kotora, u Boki, u svešteničkoj porodici koja pripada uglednom bratstvu Plamenac. Šestogodišnju osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a prva četiri razreda klasične gimnazije u Kotoru i Zadru, da bi zbog nacionalističkog delovanja i suprostavljanja austrijskoj antisrpskoj politici bio izbačen iz svih škola. Gimnazijsko školovanje je nastavio na Cetinju, a okončao u Sremskim Karlovcima. 1919. godine se upisuje na beogradski Pravni fakultet i kao odličan student je diplomirao. Kao državni stipendista, na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu na Majni 1923. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz javnog prava. Ubrzo je odbranio i drugu doktorsku tezu “Parlamentarni izbori i statistika”. Neko vreme je radio kao sekretar Državne statistike, od 1926. godine izabran je za vanrednog profesora javnog prava i statistike na subotičkom odseku beogradskog Pravnog fakulteta, a 1938. godine postao je redovni profesor beogradske Ekonomsko komercijalne visoke škole. Aprilski rat 1941. godine zatekao ga je na funkciji dekana. Objavio je veći broj naučnih i stručnih radova, a posebno su mu značajni udžbenici Administrativnog prava u tri toma, Ustavnog prava i Statistike. Bio je istaknuti član Radikalne stranke.

Pod nemačkom okupacijom 1. maja 1941. godine Lazo Kostić prihvata položaj komesara za saobraćaj u Komesarskoj upravi okupirane Srbije, ali 21. juna ispoljava veliku ličnu hrabrost podnoseći ostavku u znak protesta što nemački okupatori ne sprečavaju hrvatski genocid nad srpskim narodom. Smatrao je da okupatoru treba pružiti pasivan otpor, ali se ubrzo povezao sa pokretom otpora generala Draže Mihailovića i pred kraj rata pristupio njegovim oružanim formacijama, uprkos lošem zdravstvenom stanju usled ozbiljnog srčanog oboljenja. Pod okupacijom nije imao nikakvog zaposlenja i svoju porodicu je izdržavao isključivo prodajom svoje imovine.

Sa nekoliko svojih saboraca pred kraj rata je izbegao u Italiju, a odmah zatim u Švajcarsku, gde je ostao do kraja života, izdržavajući se fabričkim radom i trpeći raznorazna poniženja i šikaniranja. Državljanstva svoje zemlje se nikad nije odrekao, a kad je stekao izbeglički status i redovne mesečne prihode od pedeset dolara, s fanatičnim žarom se latio naučnih istraživanja, prekopavanja po ciriškoj biblioteci i pripremanja ogromne naučne građe za čitav niz knjiga sa nacionalnom problematikom. Mnogi emigranti su mu pomogli u štampanju dela ili prikupljanju novina, časopisa i knjiga. Nikada nikakve zarade nije imao. Sve što bi stekao izdavanjem jedne ulagao je u naredne publikacije, a lično živeo krajnje asketski. Pretpostavlja se da je objavio više od dve hiljade članaka u raznim emigrantskim listovima, mahom u “Kanadskom srbobranu”, “Bratstvu” iz Toronta i “Slobodi” iz Čikaga.

Sigurno je da nikada niko u celokupnoj srpskoj istoriografiji nije prikupio toliko naučne građe kao profesor Kostić, koji je lično prevodio tekstove iz nemačke i italijanske literature, insistirajući na strogoj autentičnosti izvornika i preciznosti navoda. I oni koji su ga najžešće po novinama napadali nisu mogli da ospore verodostojnost argumenata. U poznim godinama živeo je u staračkom domu, ali do zadnjeg daha je pisao. Umro je 27. januara 1979. godine.