Make your own free website on Tripod.com

HOME

Vijenac (glasilo Matice hrvatske), Broj 212, Zagreb,18. travnja 2002.

Mario Grčević, lingvist

Muke hrvatskoga jezika u njemačkoj slavistici

Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski jošnaziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To je u skladu s činjenicom da se broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na pojedinim njemačkim slavističkim katedrama

Čitajući niz vaših najnovijih radova i vašu knjigu Die Entstehung der kroatischen Literatursprache (Nastanak hrvatskoga književnog jezika) koju je 1997. izdala ugledna naklada Böhlau, zapitao sam se što vas je potaknulo da se u Njemačkoj bavite hrvatskim jezikom. Kako ste se upustili u pustolovinu njemačke kroatistike i zašto?

— U tu sam se avanturu upustio slučajno, najviše zahvaljujući nekim njemačkim slavistima i mome desetniku u JNA. Desetnik je bio iz Peći, a ja sam u njegovoj postrojbi bio jedini Hrvat. Jezično me htio prekrstiti pa je npr. tražio da umjesto lijevo kažem levo, a umjesto mojeg lokalnog gumba i deke htio je čuti dugme i ćebe. Pri svojim napucima kako da govorim, isticao je da je u armiji zvanični jezik srpskohrvatski, pa i Grčević treba da govori zvaničnim jezikom. Objasnio sam mu da su gumb i deka hrvatske riječi jer sam s njima odrastao, a da iza srpski u srpskohrvatski stoji hrvatski — dakle, da imam pravo ostati pri gumbu i deki. Na to mi je uzvratio da to ipak nije srpskohrvatski i prijavio me pretpostavljenom časniku, valjda zbog navodnoga hrvatskog jezičnog nacionalizma. Časnik me je, istina, pozvao na razgovor, no za mene i za moje gumbe i deku sve je povoljno završilo. Čuo sam da su neki drugi iz mojeg naraštaja u JNA zbog sličnih problema potkraj osamdesetih vrlo loše prolazili. Nakon što su me u vojsci naučili da hrvatski i srpskohrvatski/srpski nisu isti jezik, došao sam 1988. u Njemačku. Ondje sam na jednom predavanju od njemačkog predavača za mleko čuo da je to srpski, a za mlijeko da je srpskohrvatski. Senzibiliziran za takva pitanja iz JNA, javio sam se za riječ i pitao za hrvatski. Predavač se žbrecnuo i nadodao da je mlijeko hrvatski. Kratko nakon toga ipak je ponovio istu priču s drugim parom riječi, a ja sam se opet javio i opet pitao za hrvatski. Vidjevši da je predavač iživciran i čuvši žamor među studentima, objasnio sam da sam se tek prije nekoliko tjedana doselio iz Jugoslavije te da ondje nikada nisam čuo da se hrvatski zove srpskohrvatskim, a srpski srpskim. Prokomentirao sam da njegova oba naziva zapravo znače srpski. Moje su izjave bile očigledno shvaćene kao odraz navodnoga hrvatskog jezičnog nacionalizma, slično kao u JNA. Užasno sam se osjećao jer sam osjetio veliku napetost, koju nisam htio izazvati. Ti i drugi slični doživljaji izrazito su me smetali i bili mi nerazumljivi pa sam ih htio shvatiti i u budućnosti spriječiti, a u tu sam ih svrhu počeo proučavati. Čitajući relevantnu literaturu, nailazio sam na sve veći broj neistina, poluistina i tendencioznih prikaza o Hrvatima i njihovu jeziku. Ujedno sam se počeo zanimati za pojedine kroatističke teme, ponajprije za hrvatsku jezičnu povijest. Tako je započeo moj kroatistički rad, a na njegovim samim počecima nalazim se još i danas. Što se tiče one neutemeljene i paušalne zamjerke o hrvatskom jezičnom nacionalizmu, ona se i danas primjenjuje u razne svrhe.

Više puta doživjeli smo da je njemačkim sugovornicima teško u nekoliko rečenica objasniti zašto je potrebno priznati znanstvenu istinu da su hrvatski i srpski, doduše, dva slična, ali ipak posebna jezika. Kako biste to protumačili?

— Mislim da je riječ ponajprije o dvama glavnim čimbenicima koji to uvjetuju, o tradiciji u kojoj se umjesto hrvatskoga govorilo o srpskohrvatskome i o pitanju kako se određuju zasebni jezici. Što se posljednjega tiče, znanost do sada nije pronašla jednoznačne lingvističke kriterije prema kojima bi univerzalno mogla razgraničavati pojedine idiome na zasebne jezike. Konkretne jezične situacije u kojima se pojedini jezici nalaze izrazito su različite i ne mogu se međusobno poistovjećivati, a isto tako ni njihove glotogeneze. Do kakvih sve problema pri razgraničavanju zasebnih jezika može doći, vidi se i pri sagledavanju graničnih govora međusobno bliskih jezika. Sjetimo se samo problematike s hrvatskim kajkavskim govorima, koje je slavistika vrlo dugo pokušavala proglasiti dijelom slovenskog jezika, iako je zapažala da s time nešto nije u redu. U današnje vrijeme pogotovo laici misle da se zasebni jezici mogu međusobno razgraničavati pomoću kriterija sličnosti i međusobne razumljivosti. Vjeruju da svi oni koji se donekle razumiju govore jednim jezikom, a oni koji se ne razumiju, različitim jezicima. Tako misle i neki lingvisti koji u obzir uzimaju samo jezike kao što su npr. francuski, engleski i njemački. Neki se Nijemci s kojima sam razgovarao o hrvatskome i tzv. srpskohrvatskome pozivaju na švicarski njemački idiom i kažu, vidite kako su tu velike razlike, a ipak je riječ o jednom jeziku. Argument da Hrvati govore hrvatskim pojedinci odbacuju pozivajući se i na Austrijance, koji nisu Nijemci, a ipak govore njemačkim jezikom. Kad netko znade samo za takve slučajeve i kad srednjojužnoslavensku jezičnu situaciju uspoređuje samo s njima, teško ga je uvjeriti da nije u pravu. To ne treba čuditi dok je riječ o laicima, no kad se navedenim argumentima služe lingvisti, onda je to ipak čudno. Europa je naime puna zasebnih jezika koje bismo pomoću navedenih kriterija mogli izbrisati kao zasebne jezike. Kad uzmemo npr. u obzir češki i slovački, makedonski i bugarski i druge međusobno slične zasebne i samostalne jezike, sasvim jasno vidimo da se njihovo postojanje ne može odrediti pomoću kriterija međusobne razumljivosti i da se ne mogu poistovjećivati s njemačkom jezičnom situacijom. Naime, govornici češkoga i slovačkoga književnog jezika sasvim se dobro razumiju, a njihove se književne jezike ipak ne smatra jednim jezikom, isto vrijedi i za češki i slovački gledano u cjelini. S druge strane, njemačkim nešvicarskim govornicima švicarski je idiom vrlo teško razumljiv, a lingvistika ga ipak smatra dijelom njemačkog jezika. Već su ti primjeri dovoljni da bi se vidjelo da različitost među pojedinim zasebnim jezicima može biti vrlo raznolika. Da su kulturnopovijesna zbivanja bila drukčija nego što su bila, zamislivo je da bi švicarski danas bio zasebnim jezikom, a slovački i češki jednim. Takav način sagledavanja češko-slovačkog jezičnog pitanja ionako je postojao, a zanimljivo je i to da su neki jezikoslovci u 19. stoljeću i romanske jezike pokušavali sagledavati kao jedan jezik s nekakvim varijantama. Činjenicu da je situacija s češkim i slovačkim danas takva kakva jest nije odredio netko tko je češko-slovačku situaciju uspoređivao s njemačkom, ili proučavajući međusobnu razumljivost njihovih govornika, nego je lingvistika naprosto prihvatila stanje na terenu. To se stanje pak oblikovalo u odnosu na književnojezične integracije i ono što neki jezikoslovci zovu povijesno uvjetovanom samoprocjenom nositelja jezika. Kad se govori o takvim pitanjima, ponekad se tumači kao da je riječ isključivo o težnji pojedinih jezičnih zajednica da se odvoje od svojih susjeda. Pri tome se spominju i nekakva plemena u afričkim zemljama i Amazoni koja tvrde da govore različitim jezicima, iako je lingvistima teško pronaći veće strukturalne razlike između njihovih jezika. Rekao bih da hrvatsku jezičnu situaciju s takvim primjerima ne treba uspoređivati i da oni koji to čine griješe. Hrvatski su pisci naime stoljećima pisali onako kao što su pisali, a nisu pri tome uzimali u obzir svoje srpske susjede, isto kao ni oni njih. Ipak su obje strane do 19. stoljeća imale jasno odvojene, tipološki različite književne jezike. Dakle, ne mora uvijek biti riječ o nekakvim separacijama jezičnih zajednica, nego i o specifičnim kulturološkim integracijama kao rezultatu različitih okolnosti u kojima se neka jezična zajednica nalazi, a pri tome može, naravno, igrati ulogu i jezik susjeda. Bez obzira na sva ta pitanja, današnje situacije kao što je s hrvatskim i srpskim, a tu je i bošnjački i crnogorski, vjerojatno nema nigdje na svijetu, ona je jedinstvena i zbog toga mnogim suvremenicima nejasna, pogotovo onima, kao što sam već rekao, koji je pokušavaju poistovjetiti s njemačkom jezičnom situacijom. Ipak, što se priznavanja hrvatskoga kao samostalnog jezika tiče, rekao bih da je danas situacija na njemačkom govornom području mnogo bolja nego prije desetak godina.

Zanimljivo je da čak i neki Hrvatskoj skloni njemački publicisti i povjesničari nisu voljni priznati hrvatski kao poseban jezik, nešto kao što su slovački ili makedonski. Čak i oni upotrebljavaju u odnosu na hrvatski gotovo zaboravljeni pojam varijante, premda ne osporavaju Hrvatima pravo da svoj jezik nazivaju svojim imenom. Može li se pojam varijante uopće uzeti ozbiljno?

— Oni koji danas govore o hrvatskome kao nekakvoj varijanti, čine to uglavnom bez potrebnih definicija, imajući na umu samo sličnost suvremenoga hrvatskog i srpskoga književnog jezika, a što ta sličnost znači, već sam rekao. Neki o varijantama govore zato što se svi srednjojužnoslavenski književni jezici temelje na štokavskome narječju, čime čine jednu posebnu cjelinu. Iako je tako, znanost ipak mora diferencirano sagledavati odnose i zaključke dobivene na jednoj razini gledanja ne smije paušalno protezati na druge razine gledanja. Što se tvrdnje o varijantama tiče, mislim da je problem upravo u tome jer se zapažanja s jedne razine gledanja paušalno prenose na druge. Oni koji su se u njemačkoj slavistici intenzivnije bavili modelima varijantnih odnosa među zasebnim jezicima, kao što je npr. Roland Marti, ustanovili su da model varijanata nije prikladan za sagledavanje hrvatskoga i srpskoga jezika. No, neki se pojedinci tvrdnjom o varijantama koriste tek kao odskočnom daskom za daljnje zaključke. Naime, ako nekoga uvjerite u to da hrvatski treba smatrati varijantom, nije ga više potrebno posebno uvjeravati da hrvatski nije samostalan jezik, nego da je tek dio drugoga jezika, a o kojem je riječ, nije potrebno objašnjavati. Na takvim se shvaćanjima temelje daljnji neprihvatljivi zaključci, npr. da nema dovoljno sredstava za pokrivanje svih varijanata bivšeg srpskohrvatskoga. Kao navodno prihvatljiva zamjena predlaže se zatim ustroj nekakve integralne istočnoeuropske discipline, koja se naposljetku, što se nas tiče, opet svodi na jedno, na neki oblik bivše serbokroatistike.

U njemačkim slavističkim publikacijama često nalazimo tvrdnju kako je Vuk Karadžić stvorio jezik Srba i Hrvata, dok se malo znade o Bartolu Kašiću, koji je bio zagovornik onoga što je propagirao Karadžić mnogo prije nego što je to činio stvarni otac modernog srpskog jezika. Odakle ta vukovština u njemačkoj slavistici?

— Situacija danas ni u tom pogledu više nije onakva kakva je bila još prije desetak godina. Pregledni radovi o hrvatskome objavljeni proteklih godina na njemačkome diferencirano sagledavaju ulogu Vuka Karadžića u hrvatskim i srpskim književnojezičnim zbivanjima u 19. stoljeću. Ne bih tvrdio da je njegov mit sasvim srušen, već da se njemački slavisti trude diferencirano sagledavati pitanja o kojima se donedavno često površno pisalo. Što se tiče onoga što ste nazvali vukovštinom, treba znati da je ona programski i sustavno znanstvenoj svijesti bila nametana barem sto pedeset godina pa ne možemo očekivati da preko noći nestane. Da bismo shvatili dubinu i širinu mita o Vuku, moramo uzeti u obzir da je on bio središnja figura u jezičnopolitičkom projektu austrougarske monarhije koji je vodio Jernej Kopitar, svojevremeno vrlo moćna i utjecajna osoba. Sergio Bonazza Karadžića je stoga dobro okarakterizirao kao izvršitelja programa Jerneja Kopitara. Glavni je cilj njegova projekta bio Srbe kulturnopolitički odvojiti od Rusa, a u tu im je svrhu odlučio nametnuti književni jezik koji ne bi bio s ruskim u onoj vezi kao što je bio slavenosrpski, preko kojega su u Srbiju dolazile i knjige i kulturni djelatnici. Kopitar je prepoznao dostignuća hrvatskoga dopreporodnog književnog jezika i odlučio pomoću Karadžića na njegovim temeljima izgraditi novi srpski književni jezik. Preko tog književnog jezika namjeravao je Srbe ujediniti s Hrvatima i time proširiti utjecaj Monarhije. Tek kad uzmemo u obzir da je Karadžić bio glavni djelatnik na tom projektu, shvatit ćemo kako i zašto je preko noći mogao ući u najviše krugove ondašnje Europe. Kampanja koju je vodio Kopitar ne samo da je naposljetku u pročišćenome i prilagođenome obliku u slavističke udžbenike ušla kao znanstvena istina, nego se dojmila i Karadžićevih hrvatskih suvremenika. Međutim, kao što sam već naznačio, za suvremenu njemačku slavistiku ne može se tvrditi da gaji nekakvu vukovštinu, a to što je donekle još ima ne mora nas čuditi kad uzmemo u obzir na kakvim je temeljima nastala i koliko je energije uloženo u njezino stvaranje. O Bartolu Kašiću treba raspravljati u drugom surječju jer pripada drugom vremenu, a njegovo književnojezično djelovanje ionako ima važnost samo unutar hrvatskoga kulturnog prostora, iako se to ne odražava u svim njegovim proklamativnim izjavama.

Više ste puta istaknuli da danas situacija u njemačkoj slavistici više nije onakva kakva je bila prije desetak godina. Ipak, hrvatski se pod svojim imenom predaje samo na rijetkim njemačkim slavističkim katedrama, a kroatistike kao punopravnog studijskog predmeta još nema. Zar se ne bi moglo reći da mnogi hrvatski priznaju samo proklamativno, a da zapravo traže načine kako da ga opet strpaju u nekakav srpskohrvatski koš?

— Kad današnju situaciju na njemačkim slavističkim katedrama usporedimo sa situacijom prije 1991, očigledno je da su se dogodile velike promjene i da još nisu završene. Prije 1991. na mnogim se njemačkim slavističkim lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski još naziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji. To je u skladu sa činjenicom da se broj jezikoslovaca što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme, nakon raspada Jugoslavije, drastično smanjio. Iako moramo biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine na pojedinim njemačkim slavističkim katedrama. Tek tada hrvatski će zauzeti ono mjesto koje mu pripada. Ipak, možda ste u pravu s vašim pitanjem o proklamativnosti, barem što se pojedinaca tiče. U tom je smislu zanimljivo podsjetiti na Komisiju 2000. Riječ je o komisiji Saveza visokoškolskih učitelja za slavistiku na visokim učilištima u SR Njemačkoj, koja je objavila izvješće o ustroju njemačke slavistike u budućnosti. U njemu se izjašnjava za model opće slavenske filologije, a to se na prvome mjestu obrazlaže time da on navodno jamči »posebnu mjeru rezistencije prema nacionalno ideološkim instrumentalizacijama«. Budući da kroatistike do sada u Njemačkoj nema u onom obliku u kojem postoje neke druge slavenske nacionalne filologije, možda se navedene riječi Komisije odnose upravo na kroatistiku. Ako se odnose, svakako možemo očekivati da će takvih shvaćanja uskoro nestati, jer naprosto nije riječ o znanstvenom sagledavanju pitanja, nego o nečem drugom. Ipak, danas vjerojatno ipak nitko neće otvoreno reći »hrvatski ne priznajemo, a kroatistiku kao punopravnu slavensku filologiju smatramo nepoželjnom u našoj sredini«. Da postoje pojedinci koji tako misle, možemo tek pretpostavljati.

Zar se takva stajališta njemačkih slavista ne protive i Sporazumu o kulturnoj suradnji Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske, gdje se izričito govori o tome kako u međusobnim odnosima valja njegovati njemački i hrvatski jezik?

— U načelu je tako, no taj je sporazum za nas mrtvo slovo na papiru, bez ikakvih konkretnih učinaka. Treba najprije znati da su sveučilišta i u Njemačkoj autonomne institucije, kojima ne možete odozgora naređivati što se sadržajnih pitanja tiče, a i dobro je da je tako. S druge strane morate uzeti u obzir da se u spomenutom sporazumu o kroatistici i hrvatskom jeziku ništa konkretno ne kaže, pa ni u nekakvu hipotetičkom obliku. O njemu bi imalo smisla raspravljati tek onda da je u njemu kao znak dobre volje spomenuto npr. osnivanje nekog kroatističkog instituta u Njemačkoj. Da se njemačkoj strani pokazao dovoljan interes za tako nečim, vjerojatno ga ne bi odbila. Bilo bi i drugih alternativa, no ništa od toga u tom sporazumu nije uzeto u obzir. Hrvatski potpisnici očigledno su takva pitanja potpuno zaboravili, možda misleći da je riječ o nevažnim stvarima ili neostvarivim predodžbama.

Bi li se na temelju toga moglo reći da se u Hrvatskoj premalo čini za ispravljanje pogrešnih pristupa hrvatskomu jeziku i književnosti u inozemstvu?

— Možda samo u pojedinim krugovima. Da se u spomenutom smislu u Hrvatskoj ipak mnogo čini, pokazuju mnogi noviji radovi hrvatskih znanstvenika, spomenuo bih samo Radoslava Katičića, a i Mirka Tomasovića. Na njemačkome je pored toga u posljednjih godina objavljen niz knjiga koje uopće omogućuju ozbiljniji ustroj njemačke kroatistike, a pri tome su važan prilog dali i kroatisti iz Hrvatske. Prošle je godine npr. objavljen njemački prijevod knjige prof. Milana Moguša Povijest hrvatskoga književnoga jezika (Geschichte der kroatischen Literatursprache). Od najnovijih radova njemačkih kroatista najzapaženija je knjiga Leopolda Auburgera Hrvatski jezik i serbokroatizam, objavljena 1999. To su sve djela koja onemogućuju hod starim serbokroatističkim stazama. Međutim, treba reći i to da postoje hrvatski pojedinci koji su prije nekoliko godina iz Hrvatske došli u Njemačku i koji se ondje zalažu za ponovno uspostavljanje serbokroatističkih odnosa. Riječ je očigledno o tome da su ti pojedinci pogrešno shvatili interese i težnje sredine u koju su pristigli, pa pokušavaju skupljati poene ispunjavajući želje i očekivanja za koje pretpostavljaju da postoje i prevladavaju. Ja bih pak rekao da ih u tom pretpostavljenom obliku uglavnom nema.

Ako je tako, zašto neki njemački slavisti koji u svojim znanstvenim radovima priznaju hrvatski književni jezik kao poseban jezik, na svojim katedrama lektore iz Hrvatske prisiljavaju da taj jezik predaju pod srpskohrvatskim i drugim sličnim imenima?

— Riječ je tek o pojedinim slučajevima, koji se ne mogu generalizirati. Problem je vjerojatno uvjetovan tradicijom i navikama, a svaku je naviku, pa i onu lošu, teško mijenjati. Te su navike danas poduprte vjerojatno i psihološkim razlozima. Na pojedinim se lektoratima naime i dalje predaje uglavnom hrvatski ili srpski književni jezik, ovisno o podrijetlu lektora. Tako je bilo i prije raspada SFRJ, s time da se je tada predmet lektorske nastave službeno zvao uglavnom srpskohrvatski. Danas se predmet nastave uglavnom više ne zove srpskohrvatski, već postoji niz dvočlanih i tročlanih naziva, npr. bošnjački/hrvatski/srpski. Naravno, ni iz takvih se naziva nastavnih jedinica ne može razabrati o kojem je književnom jeziku riječ, a nazivi inače imaju razlikovnu funkciju. Rekao bih da je glavni čimbenik koji uvjetuje odabir takva nazivlja vjerovanje da bi se na temelju točnih imena nastavnih jedinica moglo izvesti zaključke o nečijoj političkoj pristranosti. Kad k tomu još uzmete u obzir onaj strah od navodnih prijetećih »nacionalno-ideoloških instrumentalizacija«, odnosi postaju jasniji. U tome se svemu u srži nalazi pogrešan način sagledavanja, no i on nam pokazuje u kojoj mjeri imamo posla s dokraja ispolitiziranim gledanjima. No, ne treba problematiku hrvatskih lektora koji u inozemstvu hrvatski moraju predavati pod srpskohrvatskim imenom jednostrano sagledavati. Nije mi npr. poznato jesu li hrvatske institucije koje šalju svoje namještenike na lektorski rad dosad napisale koje pismo katedrama s kojima surađuju i zamolile ih da dopuste dolazećim lektorima jezik svoje nastave nazivati njegovim imenom. Naravno, hrvatske institucije ne mogu nekoga u inozemstvu prisiliti da promijeni svoje ponašanje, no svatko će ih sigurno saslušati ako uljudno iznesu i obrazlože svoje mišljenje. Bilo bi, mislim, sasvim normalno da te hrvatske institucije vani i na taj način zastupaju hrvatske interese, to im sigurno nitko ne bi zamjerio.

Pisali ste nedavno u časopisu »Jezik« o Dubrovniku i nekim slavistima koji bi ga jezično proglasili povijesno srpskim gradom.

— Da, no i pri tome je riječ o pojedincima i o njihovim pojedinačnim istupima. Vjerujem da su ti pojedinci ono što su izrekli izrekli u nekoj vrsti afekta, pa njihovim izjavama ne treba pripisivati preveliku važnost, a isto tako njih osobno ne treba paušalno osuđivati. Ipak, kad uzmemo u obzir da se tvrdnje o srpskosti Dubrovnika odnosno njegova jezika danas još uvijek sustavno iznose na srpskoj strani, te da su one jedan od razloga zbog kojih je srpska vojska nedavno pokušala osvojiti Dubrovnik, onda vidimo da ih treba shvaćati ozbiljno i da na njih treba reagirati. Dakle, pojedincima u tradicionalnoj slavistici mora napokon postati jasno da stariju hrvatsku književnost i njezin jezik, bez obzira da li je riječ o onoj dubrovačkoj ili bosanskoj, nema smisla dekroatizirati i posrbljivati. Ako netko misli da treba jer je to u skladu sa starijom slavističkom tradicijom, onda mora računati sa stručnim reakcijama svojih kolega. Međutim, pisanje takvih reakcija nezahvalan je posao pa ih nema u dovoljnom broju.

Objavili ste nedavno studiju o pitanju u kojoj raščlanjujete poglede inozemne slavistike o hrvatskim jezičnim promjenama u proteklih desetak godina. Nije li tako da se može govoriti o stanovitim pretjerivanjima u hrvatskoj jezičnoj politici? Kako njemačka slavistika gleda na njih?

— Iako je postalo moderno, ne bih rekao da je opravdano govoriti ponajprije o pretjerivanjima kad god se spomenu hrvatske jezične promjene. To što se devedesetih godina u Hrvatskoj podržavalo one hrvatske riječi koje su u SFRJ jezičnopolitički bile negativno obilježene i zabranjivane, zbog kojih su neki završavali čak u zatvoru, nije odraz hrvatskoga pretjerivanja, nego odraz hrvatske slobode. Činjenica da se danas u hrvatskoj vojsci i administraciji rabi nazivlje oslonjeno na hrvatsku tradiciju također nije nikakva anomalija, nego sasvim razumljiva pojava. Jezičnih je promjena i izvan navedenih okvira svakako bilo, bilo je pri tome možda i nekih pretjerivanja, no ta su pretjerivanja bila rubne pojave, a ne stožerne u cjelokupnom procesu. Stožernima ih se tek pokušava prikazati u nekim serbokroatistički usmjerenim publikacijama. Njima idu u prilog i pojedini radovi hrvatskih suvremenika, koji o tim pojavama govore slično, no iz drugog kuta gledanja i s drugim motivima. Rezultat je ipak taj da se njihove izjave u inozemstvu uzimaju kao dokaz za nekakvu organiziranu radikalnost i ekstremnost hrvatske jezične politike, koje zapravo nije bilo. Jedna od glavnih poruka koja se u spornim radovima upućuje čitateljima glasi da se u Hrvatskoj prema političkome nalogu i u suradnji s domaćom ekstremnom i radikalnom kroatistikom razorilo srpskohrvatski i da danas hrvatski zbog toga treba priznavati kao poseban jezični sustav. Zanimanje za hrvatski i njegov razvoj sužava se pri tome na odnos hrvatskoga prema srpskome, a hrvatska jezična samostalnost obrađuje se kao nešto komično. U skladu s time izriču se paušalne obezvrjede i dezinformacije o hrvatskim jezičnim promjenama, a ujedno se pokazuje slabo razvijen interes da ih se lingvistički ozbiljno i utemeljeno proučava. Hrvatske jezične promjene pružaju sociolingvistici odličnu mogućnost da proširi svoje spoznaje o jezičnim mijenama i njihovim usvajanjima, a naprosto je nerazumljivo da im se do sada u slavistici pristupalo prvenstveno jezičnopolitički i jednostrano. Na takve i druge pogrešne pristupe i dezinformacije treba upozoravati i ispravljati ih. Najbolje što je u Hrvatskoj poduzeto za ispravljanje raznih zabluda o hrvatskim jezičnim promjenama mogućnost je da svatko na Internetu besplatno može postavljati propite u Hrvatskome nacionalnom korpusu. Zahvaljujući tom korpusu i njegovoj dostupnosti, ne mogu se o određenim jezičnim promjenama iznositi paušalne tvrdnje i neistine i nadati se da ih nitko ne može opovrgnuti. Rekao bih stoga da je Hrvatski nacionalni korpus iznimno vrijedna stvar i da autori moraju ustrajati pri daljem poslu, iako je težak i kratkoročno nezahvalan. Da hrvatske jezične promjene nisu onakve kakvima ih se prikazuje u pojedinim publikacijama, pokazuje i Mannheimski korpus hrvatskih novina, koji obuhvaća oko 18,5 milijuna pojavnica. Rezultati propita relevantnih jedinica u tom korpusu odudaraju u nekim točkama, ne znatno, no ipak sustavno, od onih u Hrvatskom nacionalnom korpusu. O čemu je riječ, jedno je od pitanja koje se proučava na projektu koji u Mannheimu vodi prof. Jadranka Gvozdanović. Hrvatskim jezičnim promjenama trebalo bi i drugdje pristupati onako kao što se to čini u sličnim slučajevima, a ne prvenstveno s ciljem da se izvode nekakvi jednostrani jezičnopolitički zaključci.


Razgovarao Gojko Borić