Make your own free website on Tripod.com

HOME

Pismo Meše Selimovića Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti iz novembra 1976.

"Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Sr
bin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra p
unovažnim autobiografskim podatkom.

S poštovanjem i zahvalnošću,
Meša Selimović."

 

 

MEŠA SELIMOVIĆ
Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve
dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli se u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su naj
značajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

 

 

 

 

DERVIŠ I SMRT

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U
taj okvir pisac smješta svoju priču.

"Šejh sam tekije mevlevijskog reda..." U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizira
ti, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.

Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni
život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.

Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susr
et sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu - da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. "Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju... Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom." Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.

U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju n
a čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.

"Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajući me mirno.
Zadovoljan sam.
Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.
Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.
Ne precjenjujem ja, nego ti.
Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore
po tebe."

Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!

U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahm
ed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.

Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasano
m razaznajemo: "Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda."

Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvo
ren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet - to Ahmed lomi u sebi.

Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova "Knjiga priča" u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste
takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. "Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene."

Ahmed će balansirat
i izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.

Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to je
dnom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.

Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaj
u a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? "Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva." Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. "Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje."

Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu
riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. "Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži."- bio je kadijin odgovor.

Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastra
dati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.

Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata
, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. "Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu."

Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li
postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.

Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.

Prolazeći kroz tekiju naišla su
četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.

Drugi dio

Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žen
a u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.

Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mr
ziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.

Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i
oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.

Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saz
naje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.

Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je ček
ala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.

No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast.
Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad

"Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me
defterar.

Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka pa
dne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio."

Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.

Sutradan saznaje da je Hasan "predan sejmenima", da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao
je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.

"Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je
besmisao baš kao i život."

"Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

O političaru Meši Selimoviću 

Piše: Mile Stojić
(katolik)

Meša o Bošnjacima
"Zar nije malo netipično da najveći srpski roman dvadesetog stoljeća počinje s bismillom?" Ovako je rahmetli Alija Isaković sarkastično rezimirao veliku "akademsku" raspravu na temu "Čiji je pisac Selimović – srpski ili muslimanski", žučnu paraliterarnu diskusiju koja se vodila koncem osamdesetih na stranicama beogradskih listova, poglavito Nina i Književnih novina, a koja ni danas nije zaključena. Meša Selimović (1910-1982) u to vrijeme već se bio preselio na ahiret, a svađa o nacionalnoj atribuciji njegova opusa tek se počela zahuktavati, da bi malčice utihla u praskozorje rata.

"Slučaj Meša" bio bi tek predvidljivi nastavak bljutave nadaljevanke o "opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bošnjačkih pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo Selimovicevi beogradski mento
ri u proteklome ratu doveli do grobne rake. Mešino ime postalo je nekom vrstom paradigme Beogradu poželjnoga bosanskog muslimana, "poštenog Srbina muhamedanskoga verozakona", tako da je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, nedavno okončanom, jedna četnička postrojba nosila njegovo ime. Njegova literarna tema i opsesija – čovjek i vlast – proizišla je iz njegove vlastite biografije i sudbine. Selimović je cijeli život proveo u opasnoj blizini politike, koja ga neće ostaviti na miru čak ni poslije njegove zemaljske smrti.

Jedna nerazjašnjena smrt
Iako je, poput Andrića, bio uvjereni Jugoslaven, Selimović, čini se, nije imao onu vrstu lukavosti i opreza, onog poljskog ketmana u odnosu prema politici, koju je fra Ivo bio razvio do paroksizma. Kao potomak ugledne begovske familije, Mehmed Selimović će se uključiti u partizanski pokret, i kao mladi oficir s pobjednicima umarširati u rodnu Tuzlu 1945. godine. Nije nimalo čudno da su njegove prve priče (Prva četa, Tišine) bile uokvirene tadašnjom partijskom estetikom
, tzv. teorijom odraza, po kojoj je književnost samo transmisija "viših" partijskih istina. Međutim, njegovo prvo razočarenje u narodnu revoluciju nastupit će odmah nakon rata, kad doživljava egzekuciju brata, također visokog partijskog funkcionera, koji bijaše žrtvom neke unutarpartijske intrige. Iako ovaj slučaj nije nikada oficijelno razjašnjen, kod mladog agitpropovca Selimovića stvorit će prve sumnje. Ali, svejedno, on će i dalje djelovati u partijskim organima, najčešće kao šef kojekakvih komisija za kulturu, što će mu donijeti brojne istaknute funkcije u javnome životu – od mjesta predavača na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, direktora Drame Narodnog pozorišta, pa sve do mjesta glavnog urednika tadašnjeg državnog izdavača "Svjetlost".

O smrti brat
a on će prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. počeo izlaziti kao podlistak u sarajevskom književnom časopisu Život, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoričen pod naslovom Derviš i smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Meša će doživjeti početkom sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovića počinje redefinirati bosanskohercegovačko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politički život ulazi jedan novi politički pojam – nacija Muslimani.

Premda je cijelim svojim bićem, i litera
turom, bio uronjen u muslimansku kulturnu baštinu, Selimović novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadašnja mlada partijska nomenklatura, predvođena Brankom Mikulićem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabčanovićem, imala je velikih okapanja zbog novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija s Osmanom Karabegovićem i Avdom Humom) nego i među samom muslimanskom inteligencijom. Neki značajni intelektualci muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa je nastavljeno javno "opredjeljivanje". Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad Ćimić već su se bili opredijelili kao Hrvati, a književnici Husein Tahmiščić i Meša Selimović kao Srbi. Ćimić je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio: "Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao košulje. Muslimani su zakasnili da budu narod i preuranili da budu nacija." Bio je to velik udarac partiji, pogotovu što ni Ćimić ni Selimović nisu smatrani slobodnim strijelcima, već su imali velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u samom Savezu komunista.

Zbog činjenice da je roman Derviš i smrt doživljavao veliki čitateljski uspjeh i bio ovjenčan tadašnjim najvećim jugoslavenskim priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme
dodjeljivao utjecajni beogradski politički list Nin, Njegoševa nagrada itd.), ideološki sukob sa Mešom u početku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj proceduri. Autor Derviša tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimović je, zapravo, već bio donio odluku da iziđe iz epicentra vlasti ("najvećega od svih ljudskih poroka", kako je napisao u Dervišu) i na neki način mu je odgovaralo da bude žrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu.

Pakt sa tvrdim srpstvom
Putanja razočaranog vjernika Dogme vodila ga je u naručje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga – zbog političke afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek što se slegla prašina oko njegova intervjua katoličkom dvotjedniku Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija dva komplementarna područja (sama činjenica da jedan ugledni parti
jski intelektualac ispovijeda za katolički list u to vrijeme bila je šokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretičkim težama da religija nije nikakav opijum za narod, već iskonska čovjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom nacionalističkom listu Književne novine izjavio da se ne osjeća Muslimanom u etničkom određenju, nego Srbinom. Tu težu potkrijepio je i vlastitom porodičnom genealogijom, obznanivši tad i svoje članstvo u "Srpskoj književnoj zadruzi", koja je tad vrijedila kao stožerna institucija tzv. tvrdoga srpstva.

Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovićev slučaj tretirao kao principijelnom žrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak, izjavi kolale su u k
uloarima mnoge priče: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujući da put do Stockholma vodi preko Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio ustupak svojoj suprugi Darki, koja je potjecala iz srpske vojničke familije, dok su treći objašnjavali da je izjava stvar njegove povrijeđene taštine i revolta prema Partiji, koja mu je oduzela brata.

Mikulić-Pozderčev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove nacionalne politike – Antolog
ija muslimanske književnosti Biserje, koju Alija Isaković tih godina objavljuje u Zagrebu, biva napadnuta na državnoj televiziji kao nacionalistički projekt i, na osobnu intervenciju Mikulićevu, autor biva spašen hapsane. Bitka za afirmaciju Muslimana, međutim, već traje kao historijski proces kojemu klip pod točkove baca najveći tadašnji živi muslimanski pisac – Meša Selimović.

U oficijelnom razgovoru koji s piscem Derviša vode tadašnji sekretar "izvršnog komiteta" Hasan Grabčanović i partijski pisac Mla
den Oljača u svrhu "idejnih razjašnjenja" malo će toga biti razjašnjeno, osim činjenice da je Selimović odlučio dalje koračati sam. Teški kamen koji će tad zbaciti sa vrata bit će, mimo autorove volje, obješen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi u otvoreni klinč – njezin tadašnji ideolog dr. Fuad Muhić na stranicama Oslobođenja počinje serijal tekstova o Meši, u kojemu pisca optužuje da, optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimović ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd.

Osveta
Piščevo preseljenje dobija sasvim paradoksalne konotacije. Sarajevski estradni pjesnik, tadašnji prijatelj, a u ratu savjetnik Radovana Karadžića, Rajko Nogo u beogradskoj Politici daje izjavu kako je Mešin slučaj tek dokaz više o progonu uglednih Srba iz Sarajeva, što će biti teza s kojom je paljanski psihijatar poveo rat protiv grada. Sarajevo odgovara surovo – polemike oko Selimovićeva odlaska list Oslobođenje zaključuje bijednim komentarom u kome se miješaju noge i glave: "Kad možemo bez Sliškovića i Halilhodžica, možemo i bez Meše." Sam Selimović jednu sezonu u Beogradu prima odličja i počasti, da bi samo koju godinu kasnije bio prepušten potonuću i zaboravu. U Beogradu za života publicira knjigu priča Ost
rvo, potom, shrvan godinama i bolešću, umire 1982. godine. Nad grobom partizana Selimovića četnički sin i ideolog Matija Bećković održao je jedan ostrašćen i svakog pijeteta lišen govor.

Ali, mračne igre nastavljaju se i nakon piščeve smrti. Fenomen opre
djeljivanja muslimanskih pisaca dr. Rasim Muminović komentira logikom da se čovjek "može opredijeliti samo za ono što nije, nikako za ono što jest". Međutim, piščeva supruga Darka, nositeljica autorskih prava, osporava štampanje Derviša i Tvrđave u ediciji Bosanskohercegovačka književnost u 50 knjiga, koju sredinom osamdesetih pokreću udruženi bosanskohercegovački izdavači, jer se njen muž "opredjelio za srpsku literaturu".

Sarajevske vlasti pokušavaju ispraviti svoj odnos prema velikom piscu, postavljajući u parku ispred "Svjetlosti" brončano poprsje Selimovićevo, koje je izvajao zagrebački kipar Kosta Angeli Radovani. Taj spomenik je, uz prisutnost brojnih Sarajlija, te pičševe udovice i kćeri, otkrio autor ovih redaka, jednog jesenjeg dana 1988. godine,
a srušili su ga nepoznati počinioci tokom opsade grada. Možda je ruka koja ga je rušila bila vođena spoznajom da su najveći prijatelji velikog pisca, Ćosić i Karadžić, Bećković i Nogo, gradu Sarajevu pokušavali zavrnuti šiju. Odnos prema Selimoviću nije se u bitnome popravio ni dolaskom sadašnje vlasti – prozaik Nedžad Ibrisimović teško je optužio njegovu književnost, tvrdeći da ona iznevjerava vjerske principe islama.

Sarajevo tako nastavlja bezdušnu igru sa svojim velikim sinovima, koju, obično, oni sa
mi prvi započinju. Danas kad spominjemo devedesetu godišnjicu rođenja autora beznadne povijesti o Ahmedu Nurudinu, zaključimo ovaj tekst riječima njegovim: "Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, historije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen historijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške historije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima."

"Mi nismo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreća je što smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti."

 

 

"Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću. Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupka.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?"