Make your own free website on Tripod.com

HOME
(OPASNE INFORMACIJE)

Sociološki pregled, vol. XXXX (2006), no. 3, str. 365-391

Ratko R. Božović

UDK: 32.019.51 :37

Filozofski fakultet

Originalan naučni rad

Nikšić Primljen: 12. 09. 2006.

NASILJE NAD JEZIKOM

U radu se razmatra problem preimenovanja određenih djelova jedinstvenog srpskog jezika u Crnoj Gori u zajednički maternji jezik i unutar njega četveroimeni po izboru (srpski crnogorski, bošnjački i hrvatski) jezik ili jezici. U stvari, radi se o tome da je to samo prva faza nove nastupajuće faze preimenovanja srpskog u ”jedinstveni” crnogorski jezik kojim će morati da govore Crnogorci i Srbi. Nameće se, dakle, jedan tako reći izmišljeni lingvistički neutemeljen jezik, tj. jezik kojeg samozvani lingvisti, određeni (ne)zavisni intelektualci i vladajuća politička elita hoće, po državnom nacionalnom ključu (ili razlogu), da tako (na)zovu.

Nasuprot tim društvenim strukturama postoje i oni drugi koji drugačije misle, odnosno oni koji se bore za opstajanje srpskog jezika, kako je i oduvijek bilo, na području Crne Gore. U ovu kategoriju spadaju, pored ostalih, ”niko drugo do”: najkompetentniji lingvisti u Srbiji i Crnoj Gori, od kojih u Srbiji mnogi porijeklom Crnogorci, te određeni samosvojni intelektualci, kompletna politička opozicija koja se zalagala za zajedničku državu Srbije i Crne Gore i na kraju ogromna masa građanstva (60%) što je (80%) od pravoslavnih (Srba i Crnogoraca), koji su se na posljednjem popisu stanovništva 2003. godine izjasnili da govore i pišu na srpskom jeziku.

Preimenovanje jezika, pored toga što nije lingvistički utemeljeno, još je i protivustavno pošto je protivno postojećem važećem Ustavu Crne Gore u kojem stoji da je u službenoj upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora. Prema tome, preimenovanje srpskog književnog jezika predstavlja lingvistički i juristički prekršaj, koji se slobodno može označiti nasiljem nad jezikom.

Ključne riječi: jezik, srpski jezik, crnogorski jezik, maternji jezik, nasilje, lingvistika, standardizacija jezika

O kakvom nasilju je riječ?

Istorija ljudskog roda je puna raznih oblika nasilja da bi savremena civilizacija bila i prepunjena raznovrsnim oblicima nasilja kako u realnom životu ljudske egzistencije tako i u imaginarnim formama izražavanja čovjeka. Nasilje ne treba identifikovati samo sa fizičkim oblicima nasilja nad čovjekovim životom. Ima puno oblika psihološko-manipulativnog nasilja nad čovjekom, njegovim djelovanjem i ponašanjem, njegovim djelom pa čak i nad ukupnim djelom ljudskog roda, nad ljudskom vjerom. Često su ovi drugi oblici nasilja nezgodniji za čovjeka, ljudsku zajednicu i njihovu kulturu nego čak najsuroviji oblici fizičkog nasilja

Nasilje nekada prositiče iz emotivnih naboja silnika, otrgnutih od racionalnih rasuđivanja, pogotovo otrgnutih od efikasne socijalne kontrole. Edgar Moren će takve oblike nasilja označiti upotrebljivim sintagmama kao što su mete nasilja i poludjela nasilja. Takođe, Moren će upozoriti da se neki oblici nasilja ne moraju izražavati fizičkom silom bez obzira na to što mnoga zastrašivanja i prijetnje nose sobom ogromno potencijalno nasilje koje opet biva lišeno primjene sile. "Prinuda i prisila predstavljaju nasilje. Prema tome, nasilje revolta se može pretvoriti u jedno sredstvo koje će skršiti zastrašivanje i biti spasonosni odgovor na prinudu” (Moren, 1983: 305). No, revolt se može odigravati mirnim protestom protiv raznih oblika psihološko-manipulativnih nasilja, kao što se praktikovalo u Crnoj Gori, posebno u Nikšiću, protiv nasilja nad srpskim jezikom i protiv represivnih mjera (oduzimanja prava na rad) prema neposlušnim profesorima. Dakle, odgovor na nasilje ne mora biti nasilnim revoltom, isto kao što se ni svako nasilje ne mora izvoditi fizičkim sredstvima. Ali, opet ”to što se danas relativno manje primjenjuje batina, a više sredstva psihološkog nasilja, nije pitanje humanosti, već tehničke efikasnosti. Pitanje o nasilju, kada se raspolaže efikasnim sredstvima njegove primjene, uvijek je više stvar taktike nego principa” (Kuvačić, 1979: 166). Ivan Kuvačić s pravom ističe da kada je u pitanju značenje upotrebe metoda i sredstava nasilja, onda je uvijek više stvar taktike nego principa jer se ipak razrađenom taktikom i nehumanim sredstvima, u principu, ne mogu postizati humani i razumni ciljevi što su ”na najbolji način” pokazale i dokazale revolucije. U stvari, postoje veoma različiti oblici razgrađenih taktičkih poteza koji proizvode nasilje nad ljudima i ljudskim tvorevinama. Eklatantan je primjer nasilja nad povijesnim kulturnim vrijednostima (kulturno-istorijskim spomenicima, knjigama, jezikom) kao svojevrsnim kulturocidom kakav se odigravao 90-ih godina u Hrvatskoj. Sve se to radilo u ime ”čistote hrvatske kulture” koja se mora čistiti od knjiga "opančarskog jezika, vučjeg zavijanja, aludirajući valjda na Vuka Karadžića, ili knjige su za hrvatski narod štetne i opasne, subverzivne, olinjale, pohabane itd.”, a bez obzira na to što je ”pola hrvatske povijesti napisano glagoljicom, bosančicom i ćirilicom” (Livada, 2003: 10). Dostojanstveno izuzetno – hrabri i, može se reći, hiperkritički hrvatski sociolog (po rođenju Srbin a po voljnom izboru i danas Jugosloven), Svetozar Livada suprotstavlja se, jasno i glasno, javnom riječju i pisanim tekstom (dakle, jezikom protiv genocida nad jezikom, knjigama, kulturnim spomenicima, uopšte nad kulturom). Čak ni Krležino djelanje opredmećeno u kapitalnom djelu Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu, nije zaobiđeno od vandalističkog čina, čijih je čak 40.000 kompleta bačeno u ”rezalište” pod ”dirigentskom paliciom” poznatog lingviste Dalibora Brozovića, Tuđmanovog ”namještenika” u Leksikografskom zavodu. A tek onda kako da prođu srpski pisci, još sa djelima objavljenim na ćirilici?! U stvari, po jurističko-institucionalnom poretku stvari, čišćenjeotpisivanje knjiga iz biblioteka diljem Hrvatske, odvijalo se po ”kriterijumima vrijednosti”:

 

Livada navodi i takav čin, kada se kako sâm kaže ”skamenio” kada je ugledao propucan Daničićev prevod Biblije, taj restaurirani ”pilatovski čin”, a što je učinjeno isto sa ponovnim ubijanjem narodnih heroja (pucnjima u njihove biste).

Paradigmatičan je slučaj bibliotekarke (”ravnateljice”) Izabel Skokandić koja se ”oslobodila” zapaženog kontigenta knjiga iz korčulanske Gradske knjižnice, odbacujući ih u kontejner za smeće, što je izazvalo ogorčenje slobodoumnih i stvaralačkih umova Jedan od tih ogorčenih je ugledni i ujedno najstariji živući hrvatski filozof, Milan Kangrga, koji se povodom ove pojave veoma kritički oglasio u poznatom nezavisnom glasilu Feral Tribune, za što su sudski odgovarali filozof i glasilo. Dakle, ”država je progon stimulirala, Crkva se o njega oglušila – šutnja je ovdje zacijelo morala značiti odobravanje – dok su se pisci i akademici pravili kao da ih se to ništa ne tiče” (Rašeta, 2003: 5). U tom kulturološko-nacionalističkom haosu ”cvjeta” vandalizam, destrukcija ogromnih razmjera koja je ujedno i svojevrsni oblik autodestrukcije ”Razoreno je, utvrdio je i zabilježio S. Livada, 3.200 spomenika antifašizmu, prenominiraju se trgovi i ulice, napada se toponimika i onomastika, vlada jezički nacionalizam sa zahtjevom da se izbaci 30.000 nehrvatskih riječi, to jest zalaže se za mutavljenje naroda. Šire se lažni panegirici, himne i laži u strateškim područjima školstva znanosti. Oktroirano se manipulira medijima, stimulira se subkultura, ispiru mozgovi i populizmom provincijalizira život” (Livada, 1997: 186). Poznata hrvatska književnica međunarodno priznata, Dubravka Ugrešić koja je 90-ih godina napustila Hrvatsku (živi u Australiji), kaže za sebe da nije emigrant niti politički azilant nego samo književnica koja je u određenom momentu odlučila da ne živi u Hrvatskoj jer takva Hrvatska više nije njena (Ugrešić, 2004: 15), što govori o ”kulturi” koja se živjela u vrijeme Tuđmanovog totalitarno-šovinističkog poretka. Zato, nije slučajno to što je Dubravka Ugrešić osudila mnoge hrvatske intelektualce zbog toga što su vlastitu kulturnu prošlost potisnuli u zaborav koji je dekulturirao hrvatsku kulturu, tako da se počinje od nule, tako reći in statu nascendi. A i politika diskontinuiteta ide na ruku početnicima, zaključuje D. Ugrešić (Ibid., 17). Postojale su i ranije pojave traženja, po svaku cijenu razlika u okviru jednog jedinstvenog jezika što je dovodilo ne samo do nesporazumijevanja između različitih naciona nego i do nesporazumijevanja unutar svog sopstvenog novogovornog naciona (ponovo se uči svoj ”rođeni”, prirodni, jezik). Još davno, pred Drugi svjetski rat, poznati američki lingvist i antropolog Edvard Sapir, uočio je kako se u okviru istog jezika (srpskohrvatskog) traže puki formalni razlozi da bi se odijelio jedan oblik od drugog oblika jednog te istog jezika. ”Tako su hrvatski i srpski u suštini jedan isti jezik, ali se predočavaju u vrlo različitim spoljašnjim formama, budući da se prvi piše latinicom, a drugi ćirilskim pismom istočne pravoslavne crkve. Ta spoljašnja razlika, združena s verskom, zacelo ima vrlo važnu funkciju da kod ljudi koji govore veoma srodnim jezikom ili dijalektima, ali koji iz čuvstvenih razloga ne žele da se utope u neku veću celinu, spreči razvoj odviše jasne svesti o tome koliko su doista slični jedni drugima” (Sapir, 1974: 5051). Vjerovatno Sapir nije bio upoznat koliko hrvatski jezik, odnosno njegovo institucionalno organizovanje i regulisanje (normiranje), duguje srpskom jeziku da bi na kraju taj isti srpski jezik doživio da mu se vandalistički "sveti” ne samo taj iz njega izvedeni hrvatski jezik nego i od njega odvojeni samozvani crnogorski i bošnjački jezici. Vuk je ustanovio gdje se srpski, u njegovo vrijeme, govorio najbolje: ”Srpski tako se govori najčistije i najpravilnije u Hercegovini i u Bosni. Istina da onamo po varošima i po gradovima ima mnogo turskijeh riječi, ali bi se gotovo moglo reći, da u ostalome ona braća naša zakona Turskoga govore ljepše Srpski od seljaka i Grčkoga i Rimskoga zakona” (V. S. Karadžić, 1987: 207). Dakle, Vuk nije razvrstavao jezik po vjerskoj osnovi što kasnije čine neki ”lingvisti” koji jedan te isti (srpski) jezik razvrstavaju po novonastalim nacionima ili još drastičnije, čistim voluntarističkim pristupom, po matičnim geo-političkim i ujedno izmišljenim nacionalnim prostorima. Naime, u nastojanju da tako reći zasnuje svakom razumljiv jezik, Vuk nije jednostavno ozvaničio slavenoserpski koji je bio mješavina (mehanička i proizvoljna) dvaju ili triju jezika, crkvenoslovenskog, srpsko-hrvatskog i eventualno ruskog (Ivić, 1987: 21), nego je, naprotiv, birao najčistije jezičko područje kao što ga je još čistio od nepismenih oblika i usvojenih turcizama posebno po selima što ne znači i u islamskom življu. ”Ja sam, naglasiće Vuk, uvjeren da će ovaj moj trud biti mio svima našim spisteljima i književnicima, koji ljube svoj narodni jezik, i poštuju kao najveće blago narodno; a onima ja nijesam ni željeo ugoditi, koji Srpski govore, a Srpski jezik kobe, i kažu da im nije nikakav jezik, nego da je pokvaren, svinjarski i govedarski jezik” (Karadžić, 1987a: IX).

Samozvani crnogorski lingvisti, zabarikadirani državni činovnici i intelektualci prirodno-naučne provenijencije, pridružena tehnička inteligencija i ko sve još ne sa pozicija gole sile prekrajaju jedan lingvistički jedinstveni jezik koji je još i društveno prihvaćen. Baš ovdje nam dobro dođe jedna Vukova opaska koja je dobro primjenjiva na današnji odnos prema srpskom jeziku: ”Dosta puta u društvu lud pokvari što pametni načini; a dosta puta i pametan na ime društva onakovo što napiše, što pod svojim imenom ne bi nipošto izdao" (Ibid., XIV). Crnogorski jezikoslovci, bez ikakvog intelektualnog zazora prekrajaju jezik kojeg je Vuk standarizovao i kodifikovao, učinio savršenim Zato to predstavlja pravo nasilje nad jezikom, neki oblik ”mentalnog” nasilja nad ljudskim (spo)razumijevanjem i nad čovjekovom stvaralačkom prirodom.

Kulturocid koji se u Hrvatskoj više ističe kao atak na knjige i kulturno-istorijske spomenike nego na sâm jezik ipak je kada su u pitanju knjige opet jezik (srpski jezik) tih knjiga u prvom planu. Inače, srpski jezik je agresivno napadnut na raznim geo-političkim prostorima na kojima taj jezik postoji. Tako je u Crnoj Gori izvršeno antilingvističko nasilje nad jezikom. ”Time oni pokazuju da nemaju nameru da poštuju ni Ustav, ni zakone, ni narodnu volju i jednostavno se ponašaju kao svemoćni gospodari crnogorskog života i smrti, a uvođenjem ’crnogorskog jezika’ u službenu upotrebu u svom vilajetu pokazuju onu vrstu osionosti koju su preuzeli od svojih komunističkih učitelja” Petrović, 2006, 472). Prema tome, to izraženo nasilje nad jedinstvenim jezikom, standardizovanim i kodifikovanim, slobodno se može označiti kao svojevrsni jezikocid, koji (za)vode naciokrate iz političkih i kvaziintelektualnih struktura dukljansko-montenegrinske provenijencije. Vladeta Jerotić, osobeni srpski psihijatar i uopšte intelektualac, dobro zna šta jeste agresija i kakve sve može poprimiti oblike. On je, dakle, označio nasiljem sve što je zvanično-vladajuća politika u Crnoj Gori učinila sa srpskim jezikom. Naime, Jerotić će upozoriti: ”Ako poštujemo svoju tradiciju u dobrom smislu riječi, ako znamo ćirilicu, onda moramo poštovati i naš srpski jezik. Zato je neshvatljivo da se u Crnoj Gori vrši nad tim jezikom – ovo što se ovdje dešava sa jezikom, ne može se drugačije nazvati nego nasilje (istakao R. R. B.). To je nešto neprirodno i vještačko. Zato se borite koliko možete. To je povezano sa tradicijom i sa prošlošću. Nije samo jezik u pitanju. Preko jezika je riječ o cijeloj kulturi i identitetu jednog naroda koji se dovodi u pitanje. Ne možete stvarati novi identitet ili stari na nov način, sa drugim jezikom. Čuvajte jezik, sačuvaćete prošlost i tradiciju” (Jerotić, 2004: 36) Dakle, Jerotić dobro zapaža da pitanje jezika nije samo neko zasebno jezičko pitanje već je i pitanje tradicije, uopšte prošlosti jednog naroda koje zadire u njegov identitet i kulturu.

Administriranje kategorijom maternjeg jezika

Skandalmajstori vuku skandalpoteze, time skandalizuju stvarnost, posebno kulturnu stvarnost. Takvi potezi obavezno teku pod znakom razjedinjavanja jedinstvenog zajedničkog, cjeline, pogotovu kada je to nešto kao što je ovdje u pitanju jedan lingvistički jedinstveni jezik, srpski jezik. Uopštava se i istovremeno pojedinjava kategorija ’maternji jezik’ kako bi se ”zdravorazumski” koristio ”za domaću upotrebu”. A pod kategorijom ’maternji jezik’ ne može se bukvalno (pod)razumijevati govor (ili jezik) prema biološko-kulturološkoj odrednici porijekla majke, već određenje jezika prema društveno-kulturološkoj zajednici u kojoj je ljudsko biće progovorilo i dalje usavršavalo isti govor kojim se stalno (ne, dakle, povremeno) govori u toj istoj društvenoj zajednici. Ako polazimo sa tog stanovišta o značenju maternjeg jezika, pa i jezika uopšte, onda postaje potpuno sporno imenovanje bošnjačkog jezika kao jedinstvenog jezika na svim prostorima na kojima žive Bošnjaci ili muslimani. U stvari, svi stanovnici islamske vjeroispovijesti slovenskog porijekla govore u potpunosti istim jezikom, odnosno dijalekatskom posebnošću, kao i stanovnici drugih (pravoslavnih i katoličkih) vjeroispovijesti sa kojima žive na istim prostorima u okviru iste društvene zajednice. Tako npr. podgorički musliman govori (sa akcenotom) istovjetno kao njegov sugrađanin (Crnogorac ili Srbin) pravoslavne vjeroispovijesti, te će se, prema tome, istovjetno kao bilo koji pravoslavni Podgoričanin razlikovati od sarajevskog ili bilo kojeg drugog Bosanca pravoslavne vjeroispovijesti ili islamske vjeroispovijesti. Dodajmo tome još spornost jednostavnog prisvajanja bošnjačke nacionalnosti i iz tog nominalno izvođenje bošnjačkog jezika, te njegove vještačke difuzije van Bosne, odnosno svugdje tamo gdje muslimani žive na prostorima ex-Jugoslavije. A poznato je da turcizmi nijesu, što je Vuk ipak ustanovio, više zastupljeni kod muslimana ili Bošnjaka nego kod Srba (uopšte) ili Crnogoraca (posebno), što nedvosmisleno govori da se radi o jednom jedinstvenom srpskom jeziku samo sa umjerenim dijalekatskim razlikama, a koje se daleko više očituju po geo-prostorima nego po etničkom karakteru. Drugo je pitanje što taj bošnjački, u stvari, predstavlja teritorijalno bosanski, pa kada već Srbi i Hrvati neće da se supsumiraju pod samoimenovanim i novoimenovanim bošnjačkim ili bosanskim jezikom, onda opet on ”dobro dođe” muslimanima da ga inaugurišu za sve svoje sunarodnike gdje god žive da žive i kako god da govore, ”samo da to nije srpski”. To, dakle, tako da: ”Srpskoj oficijelnoj lingvistici, međutim, desilo se, kako kaže Petar Milosavljević, nešto još gore od nesnalaženja u svetskim političkim igrama koje se tiču jezika.

Suočena sa činjenicom da su na tlu Jugoslavije priznate nove države i da su ’međunarodno priznati’ i jezici tih država, oficijelna srpska lingvistika i sama je učinila nešto što joj je obavezno sledovalo da učini. Ona je ’priznala’ da su ’bošnjački’ i ’hrvatski’ posebni jezici. Pomešala je priznavanje država (što je stvar političkih subjekata) i priznavanje jezika (što je stvar naučnih subjekata)” (Milosavljević, 1998: 65).

Političko dijeljenje jezika, bez lingvističkog uvida u te intencije i odluke, posebno označavanje jezika po geo-političkom prostoru i izmišljenom etničkom ključu, a kao po principu, da svako ima pravo da jezik svog geo-političkog prostora nazove ”svojim” imenom i jednostavno ga odvoji od matičnog korjena zajedničkog porijekla, nije samo nasilje nad izvornim i jedinstvenim srpskim jezikom, nego proizvodi i konsekvence koje vode težnjama muslimana ka unitarnoj BiH, čak i više, ujedinjenju s muslimanima u Srbiji, te novom cijepanju srpskog jezika i to sada i na teritoriji same Srbije (Kovačević, 1998: 214). A za ”Slovo o srpskom jeziku” (Slovo, 1998), naglašava Miloš Kovačević, srpski standardni jezik je prvo, dvoizgovoran: ijekavski i ekavski, drugo, dvoazbučan: ćirilički i latinički i još je, treće, varijantan pošto ima dvije varijante: zagrebačku varijantu srpskog književnog jezika – tzv. hrvatski književni jezik i sarajevsku varijantu srpskog književnog jezika – tzv. bosanski jezik (Ibid., 216). Na jednom drugom mjestu Miloš Kovačević eksplicite ističe stalno vremensko ali ipak neprimjetno mijenjanje književnog jezika, a ne naprasno kako to čine neki samozvani crnogorski lingvisti. Naime, Kovačević će, odmah na početku svog teksta, jasno precizirati: ”Književni jezik se stalno i neprimijetno mijenja. U nj ulaze osobine uglavnom iz govornog jezika. I to po pravilu one koje su u skladu sa sistemom, koje podržava sistem. Taj odnos književnog (standardnog) i govornog jezika Pražani su imenovali elastičnom stabilnošću. (Raz)govorni jezik kao da karakteriše stalna potreba za promjenama, progresivnost, dok standardni (književni) jezik karakteriše težnja za nepromjenjivošću, stalnošću. Tako se književni jezik stalno mijenja istovremeno ostavljajući utisak nepromjenjivosti” (Kovačević, 2005: 125).

Crnogorske jezikoklepce i njihove "slijepe" sljedbenike (razne urednike, novinare, neke ”samosvojne” političare, spikere ili sve njih kao razne kategorije spikera) uopšte ne interesuje standardni jezik; oni jednostavno, iz sve snage, hoće novi arhaični jezik crnogorske provenijencije i time da budu ”oriđinale” Crnogorci sa punim ”nacionalnim kapacitetom”. Izgleda, svi će morati da uče ”staro-novi” jezik, čak i sami tvorci tog takvog jezika. Zato, određeni stratezi i sljedbenici novog jezika počinju da odustaju od arhaičnog crnogorskog jezika, jer treba da budu montenegrijski (”svjetski”), ali nominalno obavezno sa crnogorskim imenom jezika. Inače, reći će oni da (dijalekatski) crnogorski jezik pripada lingvistički jednom jedinstvenom jeziku (kao srpski i hrvatski), do skoro opšteprihvaćenom kao srpsko-hrvatski jezik. Zašto onda, odgovaraju pitajući se oni ne iskoristiti ”neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom”. Inače, to je nekada (1967), na isti način, zahtijevano Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Uzalud su svi lingvistički kriterijumi, o kojima npr. govori Jelica Stojanović, kao što su: 1. Crna Gora se strukturno-genetski sasvim uklapa u širi govorni areal srpskog jezika, 2. na jezičkom planu ništa se ne završava na granicama sadašnje Crne Gore i 3. u Crnoj Gori se govori različitim dijalekatima jednog jedinstvenog srpskog jezika i nijedan od tih dijalekata nije ”zatvoren u granicama Crne Gore”, nije dakle, ”samo crnogorski” niti ”opštecrnogorski” kako bi to htjeli crnogorski ”jeziko-gorci”. Dva su, kako kaže Jelica Stojanović, osnovna, međusobno različita, dijalekatska tipa, od kojih je jedan, onaj arhaičniji, zetskosjenički, a drugi, onaj progresivniji, istočnohercegovački koji se veoma široko rasprostire obuhvatajući više od pola Crne Gore, široke areale jugozapadne Srbije kao i široke prostore BiH i prostore Hrvatske. ”Ova dva govorna tipa međusobno se razlikuju mnogim jezičkim crtama i povezuju se sa ostalim govornim područjima izvan granica Crne Gore na dijalekatskom planu. Nema nijedne jezičke crte koja bi bila karakteristika samo za govore Crne Gore već se svaka prostire mnogo šire. Govori Crne Gore su u sistematskom kontinuumu neraskidiva cjelina sa jednim znatno širim područjem” (Stojanović, 2005: 113). Ali, što je bolje kada to u Crnoj Gori ne važi niti za ”političke lingviste” niti za ”lingvističke političare”, a koji se, otprilike, mnogo ne razlikuju međusobno po autoritetu znanja i kompetentnosti mišljenja. A istovjetni su, po spremnosti, da donose konačne odluke o stvarima (nazivu jezika i njegovom kadtad ”preuređenju”) bez uvažavanja mišljenja onih s autoritetom znanja i s intelektualnim i moralnim dignitetom. Na osnovu čitave ove priče proizlazi da se ovdje radi o jednom političkom (mješovitom od zadriglih političara i kvazijezičkih intelektualaca) vandalizmu, zato je jezik suštinski konstituens kulture, a za njih, što je mnogo važnije, jedan od osnovnih, konstituenasa nacije.

Činjenica je da su na prostorima južnih Slovena, prije svega, prostorima koji su obuhvatali institucionalizovani srpsko-hrvatski jezik i to dosta ranije čak od Bečkog dogovora 1850. godine, postojala politička uplijetanja političkih faktora, ali uplijetanja koja su ipak urodila dogovorom. A tom Bečkom dogovoru prethodio je dokumenat u vidu programa, kako ističe Pavle Ivić, koji je u to vrijeme izgledao toliko nestvarno čak i za većinu njegovih potpisnika da bi nakon pet decenija ”ipak bio ostvaren u svom pretežnom delu” baš tim Bečkim dogovorom (Ivić, 1991: 277). Sadašnje uplijetanje politike i njome ohrabrene kvaziinteligencije u ipak lingvističko pitanje jezika, predstavlja oblik nasilja nad jednim standardizovanim i kodifikovanim jezikom. ”Danas razlike same po sebi ne bi trebale biti uzrok, kaže Branislav Ostojić, bilo kakvih nesporazuma da nije političkih, nacionalnih i drugih nesporazuma, [...] pa se u prvi plan počinju kadkada isticati u ekstremističkim krugovima jezičke razlike kao nacionalne odlike, kao osobine koje potvrđuju nacionalni identitet” (Ostojić, 2005: 45). Ne shvata se ili ne prihvata praksa koja pokazuje da jednim jezikom mogu govoriti različiti narodi ili različite nacije, npr. pored Engleza, engleskim još govore Amerikanaci, Kanađani, Australijanaci kao i obrnuto isti narod ili ista nacija može govoriti različitim jezicima, Švajcarci njemačkim, francuskim, italijanskim i retoromanskim, ili Kanađani engleskim i francuskim. Ali, teško da se može desiti u svijetu to što se dešava na ovim našim prostorima, a to je da se jedan jedinstveni i cjelovit jezik sa malim varijetetima i to ne strogo omeđenim, već, naprotiv, ispreplijetanim, dijeli i jednostavno označava (imenuje) društveno-nacionalnim ili geo-političkim entitetom i time jednostavno upojedinjava, čime se jednostavno redukuje.

Lingvista Radoje Simić analizirajući u vremenskoj dimenziji, pa i na prostornoj ravni ne samo u našoj književnosti nego i u evropskoj – od provansalske književnosti 1112. vijeka, potom truverske 1214. vijeka pa Njegošev njeguški govor donekle začinjen rusko-slovenskim i ruskim elementima te dijalektizme Stevana Sremca i Borislava Stankovića, Krležin kajkavski dijalekat u nekim djelima sve do romana Petrijin venac D. Mihajilovića – problem dijalekatske književnosti i status dijalekta upotrebljenog (autorski dozvoljeno) u književnoj umjetnosti, pomenuće i pokret jezičke ”dijalektizacije” kao tipične, prije svega, degradacije jezika u Crnoj Gori Naime, R. Simić će reći: ”U Crnoj Gori je takav pokret nastao na temeljima separatizma u postkomunističko vreme, očito kao neokominternovski paradoks čiji je najpoznatiji recidiv konsolidacija crnogorske nacije” (Simić, 2005: 19). Nadalje, Simić će markirati, ne pominjući mu ime, glavnog, ali lako prepoznatljivog nestručnog kodifikatora ”crnogorskog književnog jezika”. Ovdje bismo samo donekle ”ispravili” uvaženog lingvistu R. Simića, kada je u pitanju nastanak ovog kvazilingističkog pokreta i sa njime crnogorskog jezika. Pokret je, uostalom, kao i nacionalistički pokreti u drugim republikama ex-Jugoslavije, počeo još ranije u komunističko vrijeme, istina stidljivije da bi se razbuktao u vrijeme tribalizma u postkomunizmu. A taj ”crnogorski jezik”, u stvari, je više ”dukljanski” i ”montenegrijski” nego dijalekatsko-crnogorski, rađe prodankupljen za 1 euro nego za 1000 dinara. ”Naime, dubletne forme tipa evro: euro, porez na dodatu vrednost/vrijednost: porez na dodatnu vrednost/vrijednost i sl. javljaju se na svim prostorima srpskog jezika, dakle kako u Srbiji, tako i Crnoj Gori i Republici Srpskoj, i to negde sa pretežnijom upotrebom jednog, drugdje drugog lika nominacija” (Ćorić, 2005: 26). U stvari Božo Ćorić, u svom radu razmatra zloupotrebu lingvističkog termina književni jezik i njegovog ekvivalenta standardni jezik iz zapadne sociolingvističke tradicije, gdje jezik, sâm po sebi, podrazumijeva književni/standardni jezik, a ne kako to hoće ”jezički separatisti” da dijalekat (pr)oglase jezikom, ne znajući opet da je osnovno svojstvo pojma ’standard’ (ili pojma ’standardni jezik’) baš nadregionalnost (Ibid). A, ”književni jezik nije književni samo zato što je jezik knjige, jezik pisane reči; on je književni jezik i zato i naročito zato, što ima svoju sintaksu, svoju strukturu, svoju fizionomiju”, reći će poznati lingvist Radosav Bošković, a ne, dakle, kako hoće da ga ”ustroje” nacio-jezikoslovci (Bošković, 1978: 190).

Ranko Bugarski naznačava razliku između simboličke i komunikacione funkcije jezika inače dvije njegove ključne funkcije kao i razlike između formalne i funkcionalne ravnopravnosti jezika. Komunikaciona funkci a ima, jednostavno rečeno, pragmatički karakter, svrhu sporazumijevanja ljudi u zajednici dok simbolička funkcija iako se često uzajamno podudara i podržava sa komunikacionom funkcijom postoje i situacije kada izostaje komunikaciona funkcija pa simbolička se ”gladno hrani” znamenjima iščezle prošlosti i ”uzavrle” državne i nacionalne sadašnjosti. To se naročito odigrava sa zakašnjelim nacijama (primjer Njemačke) kada kulturni impulsi (jezik, mit, istorijska svijest) nadvladavaju građansko-demokratsku svijest, pa se sa isturanjem "svetog trojstva” (jezika, nacije i države) pojavljuje zloglasna ideologija "krvi i tla" (Blut und Boden), koja nameće agresivno osvajanje tuđih prostora i asimilovanje drugih kultura (Bugarski, 2005: 3039). Normalno, drugačije biva sa malim narodima, odnosno drugačije usmjerenje, gdje se vladajuća ”uzavrela nacionalna svijest” jednostavno ”preliva” u okvire svoje sopstvene nacio-države, sijući krivicu na druge. Okriviljuju se svi oni drugi koji ne misle ”njihovom glavom” i stigmatizuju kao oni koji, u najmanju ruku, ne vole svoju državu. Neki teoretičari iz korpusa samozvane nezavisne inteligencije, potpomognuti mišljenjem sa strane (od intelektualaca iz drugih društvenih sredina), znaju da ”originalno” tumače razvoj društvenih procesa. Takvi znaju, dakle, da pribave mišljenje, isto kao i njihovi politički mentori, ”za domaću upotrebu” i tako igraju ulogu da sami o sebi uspostavljaju legitimaciju ”mišljenja”. To, na neki način, pojačavaju (ne)spretnim proglašavanjem nacionalistima (gle paradoksa) svih onih koji se zalažu za zajednički život s drugima, posebno sa Srbima (ili Srbijancima), jer se, po njima, takvi automatski bore za velikonacionalni (čitaj velikosrpski) projekat. U to se uklapa svaki ”parcijalni projekat”, pa i projekat o jeziku kao jednom od konstituenasa nacije, pa kako god i ma kada to bilo. Zato, jezik postaje značajan faktor ostvarivanja ”suverenosti” crnogorske nacije i države, a pogotovu održavanja i u nedogled produžavanja autoritarne političke vlasti. ”Idiolekt najborbenijeg dukljaniste nudi se kao predložak za ustavno uredovanje u Crnoj Gori protivno narodnoj volji i svemu onome što bi se moglo dovesti u sklad s kulturnom istorijom Crnogoraca, s njihovom jezičkom savremenošću i normalnim očekivanjem standardnojezičke budućnosti” (Brborić, 2005: 22).

Srpski jezik od vremena od kada je Vuk ovaj jezik iz narodnog govora utemeljio (kodifikovao) književni jezik, preživljavao je različita imenovanja prema određenim geo-političkim ili nacionalnim područjima i to mnogo više prema političkim aršinima nego lingvističkim mjerilima i kriterijumima. Taj proces danas doživljava kuliminaciju. ”A jezik ima, reći će Mihailo Stevanović, zakone pravilnosti svojih odlika i unutrašnjih odnosa svojih elemenata. I svako narušavanje tih pravilnosti povlači nejasnost i nerazumevanje, ili u najmanju ruku teško razumevanje onoga što se jezikom iznosi” (Stevanović, 1988: 368). Nešto dalje od ovog iznesenog stava M. Stevanović će upozoriti: ”Traženjem originalnosti po svaku cenu, bar u jeziku, ništa se ne dobija, a vrlo mnogo gubi” (Ibid., 371). Svako ”eksperimentisanje” sa jezikom i to po svaku cijenu samo da bi se došlo do etno-jezičkih ”originalnosti”, predstavlja lingvistički laicizam koji hoće da se prometne u ”najveći stepen” domaće nauke s ”lingvističkim kodom” ”novog” maternjeg jezika. A već kada je riječ o eksperimentu, ali ne u ovako obrnutom značenju nego o eksperimentu kao pravoj egzaktnoj metodi ”za istraživanje istine stvari” (Dekart), onda se postavlja ozbiljno epistemološko pitanje – koliko je uopšte moguće eksperimentisati u lingvistici. Pijaže smatra da je baš lingvistika, sem u oblasti eksperimentalne fonetike i psiholingvistike, primjer društvenih nauka gdje je skoro nemoguće eksperimentisati. Ali je opet u njoj ”sistematska analiza ’opažljivih’ ipak u stanju da konstituiše metode čija strogost može da služi kao primer drugim naukama o čoveku”. No, u lingvistici, kaže Pijaže, kao, uostalom, i u psihologiji, nijesu urodili plodom ”pokušaji razrade sistema mernih jedinica”, sem u slučajevima lokalnih jedinica ”što znači proizvoljno izabranih u okviru ograničenog konteksta” (Pijaže, 1979: 67). Činjenica, kada je riječ o Crnoj Gori i eventualnoj mogućnosti imenovanja srpskog crnogorskim jezikom kojim kao govore Crnogorci, bez obzira na to što je ograničen (mali) prostor kao i kulturni kontekst opet teško da može uspjeti bilo koji eksperiment u smislu da se djelovi dva dijalekta jednog jedinstvenog jezika jednostavno polit-voluntaristički označe i proglase izmišljenim crnogorskim jezikom. Ali, opet sve je moguće, pa i ova ”igra” sa jezikom kao, uostalom, i mnoge druge ”igre” sa naukom, istorijom, vjerom, moralnom činjenjem i šta sve ne!

Otpor nikšićkih profesora preimenovanju

Grupa odvažnih i građanski hrabrih profesora nikšićkih srednjih škola nije pristala na pravno nezakonito (protivustavno), politički samovoljno, zavođenje maternjeg jezika (”po izboru” između srpskog, crnogorskog, bošnjačkog, hrvatskog). Naspram tog kaleidoskopa raznih naziva jednog jedinog srpskog jezika, kojim jednako govore sve te skupine različitog nacionalnog opredjeljivanja nalazi se jednoimeni albanski jezik nezavisno od toga koje su konfesionalnosti (islamske ili katoličke) određeni Albanci. Izgleda, u Crnoj Gori se sve razdvaja, manjeviše na pola, usitnjava i to u njoj baš tako malenoj. Tako se crnogorski većinski narod pravoslavne konfesionalnosti dijeli po nacionalnom šavu (Srbi ili Crnogorci) i istovremeno, iako odskoro, po različitom jezičkom izjašnjavanju (srpskom ili crnogorskom) pa i po eklezijskoj označenosti (pripadnici Srpske ili Crnogorske pravoslavne crkve) Kada je u pitanju jezik, onda je bitno njegovo imenovanje po nacionalnom ključu i to u Crnoj Gori, isto kao i u BiH, kako bi se nacija osigurala maternjim (nacionalnim) jezikom i to prema inverzibilnom procesu U svijetu jezik je, u većini slučajeva, bio jedan od konstituenasa nacionalnih pokreta i zajednica, dok se u Crnoj Gori dešava sasvim obrnuto, nacija hoće da bude konstituens jezika Izgleda, Crnogorci kao da su progovorili tek ”od juče”. No, Crnogorcima to ne smeta kada se eto to na isti način dešava i muslimanima. Važno je samo to da ni jedni ni drugi nijesu ni porijeklom Srbi, nego autentični i autohtoni Crnogorci ili Bošnjaci. To će, na pravi način, zapaziti pjesnik Matija Bećković i istovremeno snažno poetski izraziti: ”Dogorelo je do jezika! Ako je ta vest tačna – dogorelo je do temelja. Vest je stigla iz Crne Gore, koju je jezik stvorio i u kojoj izvan jezika nema nikoga i ničega” (Bećković, 2004: 10). Vladajuće separatističko-političke elite zajedno sa samozvanom nezavisnom suverenističkom inteligencijom grabile su da prije vremena (promjene Ustava) ”na mala vrata” preimenuju jezik preko, tobože, preimenovanja samo nastavnog predmeta u školama. I to se odigrava neposredno poslije popisa stanovništva, dakle opštim konsenzusom kada se čak 62% građana izjasnilo da govore i pišu srpskim jezikom a što je oko 80% od pravoslavnog življa. Time vlast nije, kako ističe Bogoljub Šijaković, pogazila samo narodnu volju izraženu na popisu, nego i kompetentno-profesionalno mišljenje Naučno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta u Nikšiću koje je 30. marta 2004. zauzelo stav, saglasno Ustavu i zakonu, da je jezik u Crnoj Gori imenovan kao srpski a da je termin maternji uopšte problematičan pa ga prema tome ne treba ni upotrebljavati. Vlast je time još naprosto negirala diplome profesora srpskog jezika koje su stekli na državnim univerzitetima širom tadašnje nam zajedničke države (B. Šijaković, 2004: 12).

Što je bolje to što je za tu političku elitu pa i za njenu (ne)zavisnu inteligenciju ipak jasna jezička situacija, ali su ipak nastojale da, po svaku cijenu, inaugurišu crnogorsku naciju i crnogorski jezik u okviru izdvojeno-suverene Crne Gore. U stvari, nijesu htjeli ni da sačekaju državu pa da čine sve što im je drago. Oni hoće da im suverenu državu sačeka određena nacija i njen ”nacionalni” jezik pa bili jedno i drugo de facto u manjini. ”Inače, ideja o ’crnogorskom’ jeziku po naučnoj neutemeljenosti više liči na ’jezik’ koji su sebi isposlovali tokom nedavnog rata MuslimaniBošnjaci nego na Hrvatsku jezičku situaciju, jer su Hrvati u prošlosti ipak imali književno-jezičku tradiciju, doduše prvenstveno čakavsku i kajkavsku” (Piper, 2004: 8). Prema lingvističkoj nauci, reći će Predrag Piper, srpski književni jezik u Crnoj Gori je isto kao i u Srbiji sa beznačajnim a rijetkim regionalnim razlikama. Te razlike su daleko malobrojnije od razlika u mnogim evropskim jezicima, ali evropski civilizovani i demokratski narodi ne pomišljaju da svoje jezike rasparčavaju preimenovanjem raznih segmenata jednog jedinstvenog jezika (Ibid.). Poznati nemački lingvista B. Grošel pokazao je da nema tog pravnog akta poznatog OUN, UNICFu ili bilo kojoj nekoj drugoj svjetskoj organizaciji, koji omogućuje bilo kom narodu da preimenuje postojeći jezik. To, uostalom, ne poznaje svetska lingvistika. Ne uradiše to ni Amerikanci na koje se inače trkom ugledamo, pa dakle svoj engleski jezik ne ”poamerikaniše” (Šćepanović, 2004: 8). Ali, u Crnoj Gori je izgleda sve moguće: u istom nacionalnom biću nominalno dvije nacije; u jedinstvenom jeziku četiri odijeljena jezika (srpski, crnogorski, bošnjački i hrvatski ; u okviru jedinstvene pravoslavne konfesije dvije ”državne” crkve (SPC i CPC) od kojih je ova druga nekanonska i eklezijistički nedostatna za organizovano društveno-vjersko djelovanje; u oblasti ekskluzivno-institucionalne nauke dvije akademije nauka i umjetnosti od kojih je DANU skupljena ”s kolca i konopca”, kao tipično neformalna organizacija. Crna Gora ima više akademija i akademika nego Francuska. A ko zna koliko samo ima udruženja književnika? Što je mnogo monogo je za malenu Crnu Goru! To tako izgleda kao da je svaki Crnogorac homo duplex, ili ”čovjek sa dva lica”. U tom opštem metežu posebno je poremećen poredak vrijednosti, pogotovu uništeni kriterijumi vrijednosti, kao da je sve podređeno nezakonitom i nezakonskom djelovanju bez važenja bilo kakve reglementacije u društvu. Radi se, dakle, o jednom nezrelom predpolitičkom društvu

Nikšićki profesori, njih 27 ”slovom i brojem”, među kojima su i dvojica prethodno časnih pomoćnika direktora Gimnazije ”Stojan Cerović”, individualno i zajedno rekli su NE vandalističkom činu političke vlasti na kulturu jednog naroda, kako god uzeli taj narod: kao demos, populus pa i kao etnos. Tim, prije svega, moralnim činom profesori su ”zaradili i” oduzimanje prava na rad od postojećeg političkog režima. A taj politički režim personifikuje niko drugi do ministar prosvjete i nauke, prof. dr Slobodan Backović ”Gle čuda” dvostruki akademik (i CANU i DANU) koji otprilike prevladava dualizam nauke u Crnoj Gori izražen postojanjem dviju akademija nauka i umjetnosti. Miloš Kovačević će s pravom upozoriti: ”Kad neko dođe na čelo minstarstva prosvjete on mora zastupati naučne interese svih grupacija te zajednice. Ako crnogorski ministar kao fizičar želi da propisuje lingvističke stvari, onda će se provesti isto kao i ministar prosvejte Srbije Ljilja Čolić, koja je kao lingvista željela da popisuje biološke stvari i da mijenja Darvina. Čitav svijet se smijao onome što je pokušala uraditi ministarka s Darvinom, te se čitav mora smijati onome što radi crnogorski ministar sa srpskim jezikom” (Kovačević, 2004). Neki od profesora su bračni parovi i time duplirane porodične i društvene žrtve a što je najteže bez ”kore hljeba” svojoj djeci. U istom činu borbe za slobodu i istinu ispoljila se dvostruka žrtva koju je proizveo najviši vid nasilja nad opstojanjem i elementarne životne egzistencije porodice. Dakle, u obrutom činu represivnog akta političkog režima sadržana je višestruka destrukcija, koja se izražava u: 1. vandalizmu nad kulturnom vrijednošću (srpskim književnim jezikom); 2. nevrednovanju stručnog nastavno-obrazovnog rada u oblasti prosvjetne djelatnosti; 3. nepoštovanju Ustava Republike i drugih posebnih zakona; i 4. nemilosrdnom otpuštanju s posla prosvjetnih radnika i dovođenju njihovih porodica u bezizlaznu egzistencijalnu situaciju. Prema tome, odigrala se jedna (ne)očekivana društvena pojava u Crnoj Gori s čudnovatim političkim opravdanjem (”argumentacijom”) da svako ima pravo da imenuje jezik po svom nacionalnom imenu i osjećanju, iako u Ustavu precizno stoji: ”U Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpski jezik ijekavskog izgovora”.

I bez obzira na to što profesori nijesu ostali usamljeni u protestu, opet se ipak nije izrazila tako aktivna solidarnost sa njihovom pozicijom i ulogom koje jesu revolucionarne sa vlastitom ulogom kao oblikom samožrtve za više ciljeve. Ta nelagodna nesebičnost odabranih profesora jeste za divljenje za svakog čovjeka koji objektivno misli i posmatra stvari realne ljudske egzistencije, pa pripadao i suprotnoj političkoj opciji višestruko polarizovane i time parcijalizovane ovako malene Crne Gore. To se posebno odnosi na stvaralačku inteligenciju pa i onu koja želi i bori se za izdvojenu samostalnu Crnu Goru. Naime, ako se ne slažu sa stavom nikšićkih profesora ili im taj njihov stav ne ide u prilog, ali iapk ne bi trebalo da postoji deklarativna niti prećutna saglasnost autonomne inteligencije sa samovoljnim aktom političke vlasti u pogledu otpuštanja sa posla i tako reći izopštavanja profesora iz njihove profesije. Profesori su dobili javnu podršku na njihovom angažmanu od strane autoritativnih stvaralaca ili ličnosti, kompetentnih institucija društvenog sistema, raznih organizacija. Ali, nasuprot tome od mnogih nijesu dobili ne samo javnu podršku nego ni bilo kakvo razumijevanje njihove egzistencije iako je bilo to za očekivati. Mnogi intelektualci, a posebno među njima univerzitetski nastavnici, potpisivali su peticije s pozivom uključivanja u akciju odbrane srpskog književnog jezika. Interesantan je jedan takav poziv nastavnicima i profesorima osnovnih i srednjih škola s ciljem buđenja svijesti i savjesti da ne bi kršili Ustav Crne Gore u kojem je precizno određena službena upotreba jezika. Interesantna je za sociološku analizu univerzitetska peticija od 104 potpisa, upućena aprila 2004. pored ostalih i ministru Backoviću, protiv promjene imena srpskom jeziku. Među tim potpisnicima je jedan tadašnji dobitnik državne nagrade (baš za prosvjetnu djelatnost) Oktoih, inače poznati univerzitetski profesor a drugi niko drugo do član Savjeta za opšte obrazovanje Crne Gore, tj. institucije koja ”pjevajući” izvršava, pored ostalog, i ovakve zadatke pod dirigentskom palicom postojeće političke vlasti koju vjerno orkestrira ministar prosvjete i nauke.

Podrška je stigla i od uređenih institucija države SCG, posebno od crkve SPC patrijarha Pavla i mitropolita crnogorsko primorskog Amfilohija koji se inače potrudio da jezgrovito sroči određeno mišljenje sa porukom o jeziku. Na jednom mjestu Amfilohije će upozoriti na opasnost jezika mržnje suprotnog jeziku sporazumijevanja: ”Jezik mržnje zasnovan na unutrašnjoj dezintegraciji i sljepilu nosi u sebi rat protiv istine, Boga, ljudi, predstavlja bjekstvo od jezgrovitog jezika tvari i bića, od svoje i narodne logosne (slovesne) tajne” (Amfilohije, 2004: 7). Na tu Amfilohijevu odbranu jezika uopšte, odatle i srpskog jezika, pod hitno će stići odgovor od politike da se crkva miješa u politiku ne misleći ni jednog momenta o tome da mitropolit ipak mnogo više zna govoriti i pisati na jeziku kojeg i time od njih brani.

Ona prava prema tome i najbolja, odbrana stigla je u obliku nagrade. Ni manje ni više dodijeljena je Aktivu profesora i nastavnika srpskog jezika i književnosti srednjih i osnovnih škola u Nikšiću izuzetna Vukova nagrada za izvanredni doprinos za razvoj kulture u Republici Srbiji i svesrpskom kulturnom prostoru za 2005. godinu od strane Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Koliko je ova nagrada značajna i koliko znači dovoljno govori i to da su njeni prvi dobitnici niko drugo do Ivo Andrić i Desanka Maksimović. Na uručivanju nagrade 8. maja 2005. godine profesori su, pored ostalog, poručili književnicima i ujedno ih upozorili ”Ovo je priznanje nama još draže i značajnije što nam ga, evo, uručuju književnici iz čitanki i školskih programa. Oni, koji će se ubrzo i sami naći u iskušenju u kakvome smo se našli mi početkom septembra prošle godine: ili će pristati na ponižavanje sopstvenih pjesničkih djela i svetogrđe svoga jezika ili će – kao mi učionice – napustiti čitanke pisane na tom podbačenom četvorostrukom jeziku...” (zabilježeno u: Raspeće jezika srpskoga, br. 4, 2005: 6). Što je bolje od ovakvog upozorenja kada kao ”zapeta puška” zdušno čekaju ”punokrvni” crnogorski pisci zaduženi od glavnih stratega ”nacio-jezičke suverenosti” za ”sječu pisaca” sa popunjavanjem redova u bukvarima i čitankama putem istiskivanja iz njih boljih od sebe. U stvari, oni sada čekaju (neki su već sačekali) da jedni druge ubacuju u razno-razne antologije, istorije književnosti, preglede književnosti da osvajaju nagrade, sve do momenta kada im postane tijesno u malenoj Crnoj Gori pa počnu da se međusobno pročišćavaju. Za razliku od njih drugo su oni koji na srpskom ”zbore i tvore” koji braneći srpski jezik od jezikocida ujedno brane i prognane nikšićke profesore srpskog jezika. Bećković, pjesnik koji je još za života svojom poezijom sâm sebi podigao spomenik (ex egi monumentum), tj. stpomenik riječi i jeziku, onom kojim se govori(lo) u Rovcima, bliže u Veljem Dubokom, ustao je u odbranu svog srpskog jezika iako je pjevao na ijekavskom dijalektu kojim govore Crnogorci jedne od najljepših stihova u srpskoj poeziji. Ovaj ”pesnik zatočava, okiva u svoj jezik i stih za mnoge godine i cele tri zbirke koje će dorasti do jednog od najznačajnijih dela srpske poezije” reći će Borislav Mihailović Mihiz, vispreni književni kritičar, ili, čini se najbolje rečeno pisac o književnosti (Mihailović Mihiz, 1990: 209). Mihiz će te svoje riječi potkrijepiti još riječima o govoru i jeziku Rovčana koje Matija oživljava kroz poetsku formu: ”... U Rovcima kao da nikada ne misle, a kada progovore – govore mudrosti, usvojenim formulacijama koje su isprane kao zlato, sve dok se nisu najlepše reči spojile na najlepši način” (Ibid., 219). Prisjetimo se još kada je Bećković primao Njegoševu nagradu, bilo je tada dosta govora (riječi) o jeziku i njegovoj besjedi (zahvalnici). Matija će tada skromno reći: ”Zasnivajući svoj život ninačemu, dospeo ovde bez sopstvenih zasluga pravdom i dobrotom maternjeg jezika (ne ovog četvoroimenog maternjeg – um. R. R. B.) kod koga sam se zaposlio od malena, pokoravajući se njegovim zakonima, primajući od njega naloge i posluženje. [...] Bez ’Gorskog vijenca’ srpski jezik bi ostao ne samo bez svoje najkorenitije i najsložnije nego i bez svoje najslobodnije i najbeskompromisnije reči" (Bećković, 1998: 13).

Neka tumačenja značenja srpskog jezika

Mnogi pisci iz Crne Gore ili iz Srbije (bilo Srbijanci bilo Crnogorci) ne mogu da prihvate ovaj antilingvistički (politički) atak na srpski književni jezik. Tako dramski pisac, pjesnik i esejista Ljubomir Simović će na pitanje iz intervjua, povodom preimenovanja srpskog jezika, pored ostalog, odgovoriti: ”Koliko se stvari odvijaju u pravcu apsurda kod nas, možemo da očekujemo da ćemo uskoro dobiti ’kraljevački’ jezik, ’čačanski’, ’cetinjski’ i to bi najviše ličilo na nas. Ipak, drugome se nadam, jer u Crnoj Gori živi mudar i razborit svijet i vjerujem da će te dnevnopolitičke mode da prestanu. Može se voditi i ova i ona politika, nezavisnosti i zajedništva, ali svetinje kao što su jezik, kultura, istorija ne smiju se dirati” (Lj. Simović, 2004). Izgleda, već se nije ostvarila ova Simovićeva prognoza, jer referedumom se ostvarila Suverena Crna Gora u kojoj onim kojim ”ništa nije sveto” olako dođe da pocrnogorče srpski jezik, tj. da urade ono što se kosi sa svakim zdravim razumom a da ne kažemo sa lingvističko-naučnim mjerilima. Ovogodišnji (2006.) dobitnik NINove nagrade za književnost, Miro Vuksanović, s ironijom izgovara jedan paradoks o jeziku – šta bi mu moglo biti kada bi se našao u Crnoj Gori: ”imao bi ozvaničeno pravo da na srpskom pišem crnogorski” (M. Vuksanović, 2004).

Afirmisani dramski pisac (u Srbiji i u Crnoj Gori), Stevan Koprivica, izgleda umjereni crnogorski suverenista, kako sâm kaže: ”Ja svojim djelom i te kako pripadam svojoj Crnoj Gori, jednostavno ne mogu pobjeći od Boke Kotorske i neću sebe da trpam ni u kakav korpus, da odvajam crnogorski i srpski”. Istovremeno, Koprivica će istaći za ”maternji jezik” da je problematična sintagma, ”najlošija je varijanta”, pošto je potpuno neodređena kategorija jezika koja je ”jedan nespretan politički zahvat u turbulentno i violentno tijelo jezika i politike” (Koprivica, 2004). Drugi dramski pisac, Veljko Radović, po ”sopstvenom izboru” stopostotni Crnogorac, od ranije mladosti ”Beograđanin”, ali onaj koji obavezujuće hoće da je van Terazija a u Beogradu, neda da išta od crnogorskog može biti i srpsko, pa zato ni crnogorski jezik nije i ne može da bude srpski jezik. Radović već duže vrijeme, svake subote, ispunjava kolumnu (skoro punu stranicu) u "nezavisnom dnevniku" Vijesti, gdje sa neizmjernom gorčinom napada Srbiju. Sve što je srpsko hoće da ”ničeovski” prevrednuje kao da je sve vrijeme od kada živi u Srbiji bio utamničen a ne se ostvario taman toliko kolike su mu potencijalne mogućnosti. Naspram tom nihilističkom stavu prema Srbiji, Radović potpuno nekritički glorifikuje Crnu Goru i crnogorstvo i to ne kao da je ista ta Crna Gora Sparta nego ni manje ni više do Atina u njenom najvećem antičkom procvatu, a njen vodeći političar (lider) niko drugo do Perikle. Kako se samo u svojoj metaforično nazvanoj rubrici ”Ekserom u vodi” u zvučnom naslovu kolumne ”Zvučna domovina” sa ”probuđenom sviješću” onako komesarski sa primjesom tipično crnogorskog svađalačkog mentaliteta okomio na izvjesnog novinara kojeg jednostavno ”stigmatizuje” kao ”Srbina iz Crne Gore”. Samo zato što se taj novinar osmjelio da kritikuje novi naziv jezika – ”crnogorski jezik”, Radović nemilosrdno šiba po njemu sa jednim ”retorskim”, kao od šale, hodom kroz istoriju Srbije, i na kraju onako ”s nokta” zaključi: ”Uostalom, šta ta seoska ’inteligencija’ uopšte i može znati o ključnom, iako ne mjerljivom, doprinosu Crne Gore i Crnogoraca razvijanju jezika koji Hrvati zovu hrvatskim Srbi srpskim a Bošnjaci bošnjačkim? Poslanice Petra Prvog Petrovića Njegoša pisane su crnogorskim jezikom, tako nearhaičnim i moderno uobličenim, prije nego što se Vuk Karadžić i rodio i normirao ’govedarski jezik’” (Radović 2003: V). Dakle, bez obzira na to što je Sveti Petar Cetinjski govorio i pisao samosvjesno srpskim, Radović mu ”svetački” određuje da je govorio crnogorskim jezikom Radović se čak podruguje Vuku i ”njegovom” srpskom jeziku, u koji ulazi htio-ne htio on to, i ”njegov" crnogorski, podsjećajući se na prigovore Vuku od strane oponenata kako je "normirao govedarski”, u stvari narodni jezik, i tako zasnovao srpski književni jezik. Vuk je tada jasno odgovorio, ”pa tako nema potrebe da sada i Veljku Radoviću odgovara”. Dakle, Vuk je odgovorio: ”Ja sam uvjeren da će ovaj moj trud i posao biti mio svima našima, spisateljima i književnicima, koji ljube svoj narodni jezik, i poštuju ga kao najveće blago narodno, i žele mu sreću i napredak a onima ja nijesam ni željeo ugoditi, koji Srpski govore, a Srpski jezik kobe, i kažu da on nije nikakav jezik, nego da je pokvaren, svinjarski i govedarski jezik". (V. Stef. Karadžić, 1987a: IX).

Vuk je na jednom drugom mjestu za neke druge (pametnije) ljude konstatovao: ”Za veliko je čudo, da u nas ima ljudi koji su dosta pametni i naučeni, i koji bi se o mnogome koječemu mogli razgovarati s učenijem ljudima drugijeh naroda; ali kako počnu o svome jeziku i o književnosti, odmah zastrane, kakogod da su pobjegli iz ludnice!” (V. Stef. Karadžić, 1987: 2005). No, postavlja se pitanje koliko je danas i ovakvih (pametnih), a koji hoće da razvale sve što je vrijedno srpsko, pa i srpski jezik, rasčlanjujući ga na neke nepostojeće jezike Da li je potrebno neke nazovi pametnjakoviće, koji hoće da misle i pišu baš o jeziku a na nepostojećem jeziku, podsjećati da je Vukov rad u oblasti jezika revolucionaran?! Uostalom, nije se libio jedan Kopitar da za Vuka kaže da je ”poput Herkulesa, očistio Augijevu štalu srpske književnosti” (B. M. Nikolić, 1987: 249). Protiv Vukove reforme, kako iznosi Borislav M. Nikolić, bili su značajni i ugledni pojedinci, institucije i organizacije kao npr. srpska crkvena hijerarhija, većina obrazovnog sloja vojvođanskih Srba, vladajući krugovi u samoj Srbiji. A što se tiče uvođenja narodnog jezika u srpsku književnost, takva potreba je isticana i prije Vuka. ”U pogledu ortografske reforme Vuk mnogo duguje Savi Mrkalju. Pre Vuka bilo je u istoriji srpsko-hrvatskog jezika i rečnika na narodnoj osnovi” (Ibid. 251). Jedan od prononsiranih nacio-crnogorskih intelektualaca, Rajko Cerović, osudi, a da ne trepne, Vuka kao krivca za sve nedaće sa jezikom (spo)razumijevanja kod Južnih Slovena. Tako će on olako ustvrditi da je Vukov ”jezički imperijalizam” doprinio nedavnom krvavom razlazu naroda na području ex-Jugoslavije. Cerovićeva sljedeća neodmjerenost sadržana je u opaski na besmislenost oznake ”srpskohrvatskoslovenačkog jezika” u karađorđevskoj Jugoslaviji, da bi odmah potom izrazio žaljenje što nigdje u tom galimatijasu nije našao mjesto i crnogorski jezik (Cerović, 2003: IV).

Mnogo je više onih koji se zalažu za jedinstveni srpski književni jezik a koji su istovremeno daleko stručniji i stvaralački kompetentniji od ”originalaca” koji hoće da bez ikakve lingvističke osnove djelove određenih dijalekata srpskog jezika volontersko-politički jednostavno proglase crnogorskim jezikom. Većina od ovih prvih su ”začudo” Crnogorci koji kao priznati i poznati lingvisti rade u Srbiji. Njih ne pitaju za mišljenje crnogroski ”tvorci” i naredbodavci ”novog ezika”. A kada se političkoj vlasti u Crnoj Gori još pridruži ”objektivni” i "neutralni" Crnogorski helsinški komitet sa priključenom Omladinskom grupom, posebno ”kompetentnom” za stvar jezika, koji pod ”firmom” posebnih prava afirmiše jezički identitet (čitaj pluralizam) multijezičnosti, onda se automatski inauguriše crnogorski jezik kao da e u pitanju poseban slovenski, romanski ili germanski jezik (npr. ruski, francuski, njemački), (Vijesti, 27. februar, 2004, str. 14). Poznati istoričar književnosti i književni kritičar, akademik Predrag Palavestra, uzima za primjer razlike u govoru između Bavarske i sjeverne Saksonije u Njemačkoj, ali to nikom ne daje za pravo da jednostavno proglasi posebne jezike izdvojene iz jedinstvenog njemačkog ezika, kao što isto tako ne daje za pravo nikom da proglasi posebne državne jezike u Njemačkoj, Austriji ili u velikom djelu Švajcarske, već svima njima ostaje jedan jedini njemački jezik. Naime, Palavestra će jasno saopštiti: ”Nasilno uvođenje naziva ’maternji jezik’ u škole u nastavu djeluje bahato, nelogično i nepromišljeno, pogotovu kad se nalogodavci pozivaju na ljudska i građanska prava. ’Maternji jezik’ je eufemizam za ukidanje srpskog i hrvatskog imena u srpskohrvatskom jeziku. Moj ’maternji’ jezik, na primjer, koji sam u Beograd donio iz Mostara i Sarajeva, nije ni ’zemaljski’ ni ’bosanski nego je srpskohrvatski. Takav je bio jezik Alekse Šantića, Ive Andrića i Meše Selimovića, kao što je Njegošev maternji jezik bio srpski, a Krležin hrvatski” (Palavestra, 2004). A lingvista Mato Pižurica kao da upozorava da se ”ne mešaju žabe i babe”. U stvari, ne kaže on tako nego nenametljivo ukazuje: Staromodan sam čovjek i nemam smisla za prebacivanje sporova oko jezika u domen građanskih i ljudskih prava. Ne volim da počinjem ispočetka i da ’predijevam’ imena onome što ima ime” (Pižurica, 2004). Vjerovatno bi lingvistu Pižuricu trebalo uputiti kod Crnogorskog helskinškog komiteta kako bi ga podučio o značenju građanskih i ljudskih prava, da ne bi, po crnogorskoj demokratiji, stavljao lingvistiku ispred politike, naročito kada je u pitanju rasprava o jeziku. A kada je u pitanju ”predijevanje” imena jezika, opet je problem u pogledu informisanosti Pižurice. U stvari, radi se o preimenovanju ili ”pokrštavanju” na koje se već navikla vladajuća politička elita. Zašto, vjerovatno misle oni, ne preimenovati jezik kad su se već i sami preimenovali iz SK (Savez komunista) u DPS (Demokratsku partiju socijalista). Inače, s promjenom imena ne mijenja se suština. Dakle, stvar je samo konvencionalne prirode, što će reći opet ”jezičke prirode”. Ivan Klajn naglašava da demokratske države ne propisuju administrativno građanima kojim će jezikom govoriti i pisati jer bi to bilo isto kao da im određuju šta da jedu ili kako da dišu. Službeni jezik nije, kaže Klajn, isto što i javni jezik koji predstavlja mnogo širi pojam (Klajn, 2004: 36). A lingvista Egon Fekete, ističe da se u Crnoj Gori javlja neusklađenost između naučno-lingvističkih elemenata i političko-emocionalnih želja i težnji, što rađa sve veće izmišljene razlike između južnoslovenskih naroda (Fekete, 2004). To traženje razlika (”narcizam malih razlika”) stiglo je do najbližih Crnogoraca i Srbijanaca. U stvari, Crnogorci, istina značajno manji broj od onih koji su za zajednicu sa Srbijom, ali zajedno sa Bošnjacima (muslimanima), Albancima i Hrvatima upotrebljavali su, pored ostalog, i jezik kao sredstvo za ostvarenje suverene Crne Gore. A to opet ide u skladu sa stvaranjem "novog Crnogorca" kome obavezno treba promijeniti svijest, narodnost, vjeru, jezik i pismo, što posebno ide poslije većinski nametnutih državnih simbola zastave i himne (J. Čađenović, 2004). Uzećemo i mišljenje lingviste Dragutina Ćupića koji iznosi niz problema, od pravne preko političke do lingvističke prirode, u vezi preimenovanja standardizovanog (ili književnog) jezika u nestandardni maternji (pripremni naziv za budući crnogorski jezik). Preimenovanje je, dakle, kršenje postojećeg Ustava CG. Sa stanovišta nauke o jeziku apsurdna je odluka, ali sa jasnom političkom konotacijom. Ipak nije postojao nikada ranije naziv crnogorski jezik ni u jednoj političkoj niti kulturno-istorijskoj konstelaciji Crne Gore, nego samo srpski što ne mora da znači, naglašava Ćupić, ”da su Crnogorci Srbi, iako se zna da im je to porijeklo”. Ćupić će uputiti na jezičku činjenicu koja glasi da: ”svi ’ijekavci’ imaju iste osobine koje se nalaze i u crnogorskim govorima. To nije standardizovano kao opšte pravilo, jer je Vuk išao normalnim putem i uzeo ijekavski i ekavski sa najbitnijim osobinama, a ne lokalnim osobinama” (Ćupić, 2004).

U vrijeme izraženog nasilja nad srpskim književnim jezikom s posebnom pažnjom se očekivalo u javnosti posebno intelektualnoj javnosti, mišljenje povodom te pojave od vodećeg lingviste u Crnoj Gori, akademika CANU Branislava Ostojića, kao i javni stav od CANU da bi bar upozorili one koji nezvano vrše tuđe poslove (Bogišić). Pošto se B. Ostojić oglasio osopravanjem nesuvislog imena maternji jezik i pomirljivo se založio za ime srpskohrvatski kao "kompromisno rješenje", tj. zadržavanje naziva iz perioda ex-Jugoslavije, odmah je na to reagovao najveći samozvani lingvista ovih prostora Vojislav Nikčević i osudivši Ostojića da ”podmeće klipove Crnoj Gori” Ostojić, po Nikčeviću, koči zahuktalu političku volju da zavede crnogorski službeni jezik u suverenoj Crnoj Gori. Taj politički voluntarizam, od kojeg nije oslobođena ni (ne)zavisna inteligencija, čini čuda sa jezikom nezavisno od toga što ”pobjeda na izborima ni jednoj vlasti nije davala za pravo da mijenja jezik, vjeru, pismo i ime jednog naroda” (Bećković, 2004: 3233). Sljedstveno tome, u Crnoj Gori svaki jezički varijetet odgovara samo ako se udaljava od srbizama. B. Ostojić to dobro uočava pa kaže: ”Agresivno nametljiva nastojanja koja se skrivaju pod parolom za spas ijekavice – forsiraju u Crnoj Gori hrvatski i bosanskohercegovački tip ijekavice u cilju razgraničavanja od srbizama” (Ostojić, 2003: VIVII). Ostojić je ostao pri ranije izrečenom stavu (Vijesti – Art – dodatak, 13. 11. 2004), po pitanju naziva jezika kojim se govori i piše u Crnoj Gori. On, dakle, neposredno poslije odigranog referenduma na kojem Crna Gora (za)dobija punu državnost, smatra da je najpirkladniji naziv srpskohrvatski, jer: ”On upućuje na osvjedočenu istinu – na isti jezik. Taj termin je najbolji i zbog toga jer je brisao sve nesporazume, pogotovu one koji se javljaju u inostranoj javnosti. Brisao je dileme i sumnje i to da li je to jedan jezik Različita imena sugerišu različitost, a iz toga proizilaze i problemi” (Ostojić, 2005: IV)

Trojica priznatih lingvista i istovremeno univerzitetskih nastavnika, Radmilo Marojević, Miloš Kovačević i Dragojjub Petrović, iako međusobni kritičari, mnogo žešće kritikuju samozvancalingvistu Vojislava Nikčevića. Njega kritikuju skoro u svemu što se tiče autoriteta lingvističkog znanja, pa odatle posebno kritikuju njegovu ”zaslugu” za preimenovanje srpskog književnog jezika u crnogorski jezik Marojević smatra nevjerovatnom logiku ukidanja književnog (srpskog) jezika koji ima svoje ime, normu, standard kao osnovna obilježja koja se zanemaruju a uvode neka kulturna obilježja kao što su nacionalna i vjerska. To i sama deca prepoznaju i ne pristaju na to ”jer naprosto znaju uvođenjem maternjeg jezika” koji je de facto službeni jezik znači ukidanje jedinstvenog maternjeg jezika – srpskog (Marojević, 2004). Miloš Kovačević u polemici s Nikčevićevim stavovima o jeziku prvo ističe da Nikčević pokazuje potpuno nerazumijevanje onoga ( jezika) o čemu piše, pa eksplicira osnovna polazišta, svoja i protivnikova, o eziku. Naime, Kovačević kaže da on govori o genetskom, strukturnom i etiolingvističkom krterijumu identiteta jednoga jezika, dok Nikčević samo o sociolingvističkome obilježju jezika I sa tog sociolingvističkog polazišta i stanovišta, Nikčević, bez imalo opreznosti, imenuje (bolje rečeno preimenuje) određeni (crnogorski ili srpski) jezik i time mijenja ontološki identitet jednog ezika. U svom polemičkom tekstu M. Kovačević iznosi zaredom niz nesuvislosti u Nikčevićevom ”naravoučenju o jeziku”, a koje se kod njegovih istomišljenika i pobornika prihvata ”zdravo za gotovo” kao da je prava istina o jeziku (M. Kovačević, 2002: 21). No bez obzira na to što Nikčević konstantno ”trpi” nemilosrdnu kritiku od kompetentnih lingvista, on se opet drži kao ”pjan plota” svog ”učenja” i stalno ga iznosi u javnost. Izgleda, kao da se bo i da njegovo ”otkriće” ne doživi plagijat od nekih drugih proučavalaca jezika. No, za crnogorske (ne)prilike, izgleda da je mnogo važniji projektovani naum samovoljne političke elite sa kvaziinteligencijom kao poduprtim stubom u osvajanju jezika i pisma nego autoritativno lingvističko mišljenje i još plebiscitom (popisom) u ogromnom broju izraženo opredjeljenje građana (59,67%) da govori srpskim jezikom u odnosu na (21,53%) onih koji su se izjasnili da govore crnogorskim jezikom (novogovorom). Zato, nije ni čudo, što se Nikčević politlingvistički osmjelio pa ”egzaktno” predviđa šta će se u Crnoj Gori desiti sa jezikom. Političku potporu on će odranije vući, još iz komunističkog perioda. Zato, nije se čuditi što ovaj ”reformator jezika” pušta u javnost politlingvističke garancije da će u Crnoj Gori biti u službeno upotrebi crnogorski jezik, ćirilica i latinica kao ravnopravna pisma, slobodna upotreba jezikâ i pisama nacionalnih manjina preimenovanje katedre za srpski jezik u katedru za crnogorski jezik na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i šta sve ne ”pod kapom crnogorskom”, sve u skladu referendumskog procesa (Nikčević, 2003: VIVII) Inače, Nikčević se potrudio da, za svaki slučaj, pred samim popisom stanovništva, na svoj način, u javnosti razjasni građanima (Crnogorcima) da se na popisu izjašnjavaju (opredjeljuju) za maternji a ne za službeni jezik. Za njega jezik nije samo jedan od konstituenasa nacije, nego daleko više, sâma nacija, čak i narod. To svoje mišljenje o jeziku i naciji, on potkrepljuje etimološkim podatkom da je riječimenica ’jezik’ na staroslavenskom označavala narod kao i time da e davno rečeno da je jezik srce nacije. ”Stoga niko građaninu, zaključiće Nikčević ne može zabraniti da njegovo jezičko osjećanje kao sastavni dio etničkoga, narodnosnoga i nacionalnoga identiteta bude javno saopšteno, transparentno i svakom poznato” (Nikčević, 2003: 1617) Koliko i kako Nikčević razgraničava pojam ’narod’ od pojma ’nacija’ teško da možemo utvrditi ali se daleko lakše dâ utvrditi da, po njemu, proces konstituisanja crnogorske nacije seže u dalju prošlost, još u doba plemenskog života Crnogoraca, čak i ranije nego se to odigravalo u nekim razvijenim evropskim narodima. On vjerovatno nema saznanja da se njemački nacionalni pokret računa kao zakašnjeli u odnosu na nacionalne pokrete u Engleskoj i Francuskoj kao demokratskim društvima u kojima je taj pokret imao izraženu demokratsko-građansku i državno-političku komponentu. Za razliku od Engleske i Francuske u Njemačkoj je bio izražen romantično-herderovski pojam nacije sa zajedništvom jezika, kulture i istorije. A tek šta sve može bivati, događati se, sa raspolućenim nacionalnim bićem u Crnoj Gori i to još zakašnjelog karaktera, tek krajem drugog i samim početkom trećeg milenijuma?! Novosadski lingvista Dragoljub Petrović je posprdno (kako će naš narod reći) okarakterisao neke koji, po svaku cijenu, hoće da inaugurišu crnogorski jezik, od kojih je jedan ko bi drugo bio do Nikčević. Uostalom, lako je prepoznati svu trojicu, pa iako im Petrović ime ne pominje kada, povodom njihovog crnogorskog jezika, kaže: ”Amerikanci pokoriše sav svijet ’pod tuđim jezikom’, a ne sjetiše se da ga preimenuju po kriterijumima za koje se zalaže ’pamet dukljanskih akademika’. To, uostalom nije ni čudno: predsjednik te akademije još nije završio osnovnu školu, predsjednik nekog ’senata’ zaboravio je da je, još ne tako davno, bolje govorio ekavski od bilo kojeg Srbijanca. ’Kodifikator’ njihovoga ’jezika’ još nije naučio koja je razlika između pridjeva i priloga, (ali je zato uspio da izraste u najvećeg plagijatora ... u sveukupnom lingvističkom esnafu). Normalni narodi takvih problema nikada nemaju, ali je zato cijepanje jezika sasvim uobičajena pojava među istočnohrišćanskim narodima, pri čemu je to najlakši i najefikasniji način za njihovo svakoruko porobljavanje i pustošenje” (Petrović, 2004). Ovaj kritičar i beskompromisni i britki polemičar još 1994. u Letopisu Matice srpske oštro je napao svoje i svojih saradnika (prijatelja) lingvističke oponente, isto povodom srpskog jezika. Srpski jezik je, po njemu, obilježen dvama krupnim problemima, a to su: pravopisni pluralizam različitih lingvističkih grupacija i žestoka rasprava srpskih lingvista u vezi predloga standardizacije ekavskog izgovora na svemu srpskom jezičkom prostoru. Dakle, što se to ”golim okom vidi”, problemi sa srpskim jezikom kao da uvijek postoje. I tada će u tom članku u Letopisu D. Petrović skrenuti pažnju na jezičke tendencije u Crnoj Gori koje su objelodanjivane u određenim glasilima (Elementa montenegrina, Monitor, Liberal) i poduprte nekim institucijama (Crnogorski PENcentar, Matica crnogorska, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Društvo estetičara i etičara Crne Gore), kao i izdavačkim kućama. U stvari, ta borba za ”novi crnogorski jezik”, počela je prije nešto više od 3,5 decenije da bi se već od 90-ih 20. stoljeća sve više razbuktavala. A ta lingvistika je, kako kaže D. Petrović, ”previše avetala za normalno lingvističko poimanje ” (Petrović, 1994: 266).

Neposredno poslije namještenog referenduma poranio je da se javi predsjednik DANU, književnik Jevrem Brković, da bi (za)crtao službeni (ne više maternji) crnogorski jezik, ali uz opreznu opomenu izmišljenom Institutu za crnogorski jezik i jezikoslovlje, da se slučajno ne forsiraju jezički arhaizmi iz devetnasetog stoljeća u savremenom crnogorskom jeziku. Uzgredno Brković napominje dobro planiranje na Filozofskom fakuletu u Nikšiću u svrhu da se studij i nastavni predmet zove Crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Još on dodaje, kao da je univerzitetski profesor ili najpoznatiji teoretičar jezika i književnosti, sa upozoren da u nastavnom planu treba da nađu mjesto i književnosti manjinskih naroda (Brković, 2006: IV). Vjerovatno sa njegovim dopuštenjem razletjeli su se i drugi poslije referenduma da, za svaki slučaj, pritvrde zavođenje crnogorskog kao službenog jezika u očekivanom novom ustavu suverene države Crne gore. I eto dok se ovaj tekst pripremao za štampu stiže u javnosti politički naručeni Ekspertski tekst Ustav Republike Crne Gore, sačinjen od strane Savjeta za ustavna pitanja pod rukovodstvom provjerenog socijalističkisamoupravnog eksperta za ustavna pitanja akademika Mijata Šukovića. U tom tekstu novog Ustava je već bez zazora u članu 12 (označenom – jezik i pismo) zacrtano da "u državi Crnoj Gori u službenoj upotrebi je crnogorski jezik”. Pored toga, crnogorski jezikoborci su se, prije toga, jednostavno razlećeli da iskoriste lingviste sa drugih prostora ex-Jugoslavije i da, pod nekom vrstom nagovora i namještene interpretacije njihovog mišljenja, upotrebe to isto mišljenje kao pokriće svog prava na preimenovanje srpskog u crnogorski jezik u Crnoj Gori. Tako su oni, još od ranije (prije referenduma), koristili mišljenje Ranka Bugarskog iz Beograda za domaću upotrebu, da bi ga ponovo koristili pošto su (za)dobili ”svoju državu”, bez obzira i na to što ih on jasno upozorava na posljedice od njihovog političkog nauma o nasilnom preimenovanju jezika. Naime, Bugarski prvo upozorava da bi takva politička samovolja, s obzirom na to da je ogroman procenat (oko 80%) od onih koji ”mogu govoriti samo srpski ili crnogorski (na osnovu izjašnjavanja građana na posljednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori), mogla izazvati” nove velike potrese i raskol u crnogorskom društvu. Takođe, još će upozoriti na opasnost od vještačkog, po svaku cijenu, standardizovanja crnogorskog jezika, što bi predstavljalo njegovo svojevrsno nasilno udaljavanje od srpskog. A ”kakve god bile nečije želje i ambicije, jezik ne trpi nasilje”, zaključuje Bugarski (Bugarski, 206: X). Ovdje ćemo pomenuti i tipično navijački stav prema ”događanju crnogorskog jezika” Midhata Riđanovića, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koji se onako prostodušno založi za crnogorski jezik, jezik svog porijekla (pogotovo radi bošnjačkog a još kad bi moglo radi bosanskog), da bi za to istakao kao ”glavnu argumentaciju”: prvo, fascinantnu govorničku sposobnost Crnogoraca (”rođenih oratora”), a što je posebno ”verifikovao” preko TVekrana slušajući predreferendumsku političku kampanju (vjerovatno, posebno DPSovsku) i drugo, ”utemeljeno” političkim razlogom (voljom) i to tako, kako sâm kaže ”duhovito”, ”da je standardni jezik dijalekat koji se razlikuje od drugih samo po tome što ima vojsku i mornaricu” (M. Riđanović, 2006: X).

*
* *

Srpski jezik se, svi su izgledi, konstituisao (standardizovao i kodifikovao) na sopstvenu štetu, što predstavlja svojevrsni paradoks kao što je, uostalom, isto tako pitanje etničkog porijekla raznih srpskih enklava te kulturni kontekst pa i pitanje same pravoslavne vjere. Srpski narod, pa i nacion, je doživio da se iz njega izdvajaju posebni djelovi (dijalekti), političkom voljom (ne lingvističkim određenjem i jezičkom ekspertizom) i to oni djelovi koji su Vuku poslužili kao osnova najčistijeg (najboljeg) (iz)govora kao što je istočnohercegovački tip govora, gdje njegov jedan dio zahvata više od polovine Crne Gore. Pored ovog dominirajućeg varijeteta govora u Crnoj Gori je precizno i jasno, pored drugih teritorija van Crne Gore utvrđen i zetskosjenički tip govora. Da paradoks bude veći jednostavno se vandalistički prema srpskom književnom jeziku proglašavaju jedni njegovi dijelovi, po pukom vjerskom (ne i etničkom) ključu, bošnjačkim i hrvatskim jezikom i drugi djelovi, po novom nacio-državnom ključu, crnogorskim jezikom sa samo dodatnim srpskim u okviru čudnovate odrednice maternjeg jezika, sve do sljedeće prilike za inaugurisanje crnogorskog jezika. Za samozvane ”jezikotvorce” nije uopšte važno to što sve ove nazovi jezičke zajednice višegeneracijski govore i pišu jednim jedinim te istim srpskim jezikom.

A kada je već riječ o maternjem jeziku, bez obzira na njegovu privremenu upotrebu, onda njega ne smijemo razumijevati kao jezik kojim govori njegova majka nego jezik društvene sredine i donekle određenog kulturnog konteksta u kojoj višegeneracijski živi jedinka i uža društvena grupacija. Na osnovu već iskazanog lako se da zaključiti da je ovakvo preimenovanje jezika, bilo po vjeri bilo po naciji ili državi, predstavlja svojevrsni vandalizam nad srpskim književnim jezikom.

 

 

LITERATURA

 

 

 

 

Summary

Ratko R. Božović

Faculty of Philosophy

Nikšić

ON THE LANGUISTIC VIOLENCE

This work addresses the problem of renaming certain parts of indivisible Serbian language in Montenegro into a cumulative mother tongue with four name sub-variants (Serbian, Montenegrin, Bosnian and Croatian). In fact, this represents a lead into the phase of renaming the indivisible Serbian language into the ‘indivisible’ Montenegrin language, which would then be forced upon both Serbs and Montenegrins. This means that an inexistent, linguistically unsupported language is imposed, i.e. a language is promoted based on the state and ethnicity by self-appointed linguists, (in)dependent intellectuals and the governing elite.

In contrast to these social structures, there are those who hold a different opinion and who fight for the survival of the Serbian language, which has always existed in Montenegro. This category is made up of no one else but the most competent linguists in Serbia and Montenegro (those form Serbia are usually of Montenegrin background), certain independent intellectuals, political opposition who opts for a union of Serbia and Montenegro and finally the majority of citizens of Montenegro (60%), i.e. 80% Orthodox Christians (Serbs and Montenegrins) who declared themselves as speaking and writing Serbian language in the last census in 2003.

Renaming the language is not only linguistically justified, but is also illegal because it is against the existing Montenegrin statute, which states that in Montenegro Serbian language of jekavian variant is in use. Therefore, the change of name of the standard Serbian language represents a linguistic and legal violation, which can aptly be named the rape of a language.

Key words: language, Serbian language, Montenegrin language, mother tongue, violence, linguistics, language standardization.