HOME

 

Dnevni telegraf 31. 8. i 1. 9. 1998.

Branislav Brborić:

 

OSKUDICE I RASHODICE

 

(Objavljujemo u celini intervju koji je u listu Dnevni telegraf 31.VIII i 1. IX prošle godine, izašao skraćen gotovo na polovinu. Naš istaknuti sociolingvista napominje da je govorio „bez dlake na jeziku” i da je svestan da bi neka od ovde iznetih mišljenja mogla naići na neslaganje.)

DT: U knjizi Srpski jezik na kraju veka jedan od autora (Milorad Radovanović) kaže da, „na neki način, lingvopolitički, broj slovenskih jezika zakonomerno raste (po jednim u svakoj deceniji, prosečno)”. Kako komentarišete taj podatak? Koji bi slovenski jezik u budućnosti mogao biti ozvaničen?

— Knjigom Srpski jezik [na kraju veka], objavljenom istovremeno u Opolu (Poljska) i Beogradu, 1996, bez sintagme „na kraju veka" u poljskom izdanju, svestrano je predstavljen naš jezik u razdoblju 1945—1995. Bilo je to u okviru sveslovenskog projekta i publikacijske serije koja treba da prikaže sve slovenske jezike u 12 knjiga (srpski i hrvatski zasebno; dva lužičkosrpska jezika zajedno, u istoj knjizi; bošnjački jezik bez obrade, jer je projekat zasnovan ranih 90-ih). Prosek porasta broja slovenskih jezika formalna je statistička veličina, a u samoj stvari namiren je novouspostavljenom trojezičnošću (bivšega) srpskohrvatskog govornog prostora. Ta trojezičnost jeste, zapravo, sociolingvistički, a ne „čisto” lingvistički fenomen. Sada imamo posla sa tri istojezičke etikete, ali se struktura zajedničkog jezičkog bića poreknute etikete (srpskohrvatske) nije znatnije promenila.

„Beli" prašak sa „crnim" nazivom

Svojevremeno je u nas lansiran i zvučno reklamiran crni bik, deterdžent za pranje rublja, koji je bio bele boje i istog sastava kao drugi deterdženti. Ta reklama, jamačno, bila je korisna za proizvođače i trgovce. Koliko su korisne i smislene tri etikete za donedavni jedan jezik (srpskohrvatski) sudiće, bolje od nas, novi naraštaji njegovih govorilaca. Kada je posredi novo jezičko (nazivno) stanje, nove sociolingvističke činjenice moraju se uvažavati i hladnokrvno opisivati. Pri tome je osnovna briga srbista — neka to bude moj komentar — da se valjano bave srpskim jezikom u sve tri vremenske dimenzije (prošlost, sadašnjost, budućnost) i na tri njegova nivoa (dijalekti, supstandardni govori i standardnojezički tekstovi). Ni standardni jezik nije homogeno tkivo. I on baštini različite stilove, odnosno registre (pet osnovnih: književnoumetnički, publicistički, administrativni, naučni i razgovorni), s nebrojenim mnoštvom podstilova.

Lično me ne opsedaju nostalgičarske priče o propuštenim prilikama i starim dobrim vremenima, a ponajmanje ona da bi među katoličkim i muslimanskim štokavcima trebalo tražiti mase starih i novih Srba. To je čudna i jalova mehanika, koja ne povećava natalitet, ni retrospektivno ni perspektivno. Ako ta mehanika u budućnosti bude „rađala” Srbe, oni se njome neće omasoviti. Bude li i tih Srba, i koliko ih god bude, oni su dobrodošli, kao i ranije, jer srpska kultura nije zasnovana na etničkoj i konfesionalnoj isključivosti, niti je šovinističko etničko čišćenje u njenoj tradiciji.

Nema kandidata za nove jezike

Ne verujem da ima novih realnih kandidata koji bi povećali broj slovenskih jezika. U Poljskoj postoji još jedan zaseban slovenski narodni jezik, kašupski, koji bi se, u načelu, mogao standardizovati kao odelit jezički entitet. Za to ipak realnih izgleda nema: ni Kašubi, kojih je nekoliko stotina hiljada, ni poljska država, ni Rimokatolička crkva, ni paralelogram spoljnih sila — nemaju u glavi takav projekat. To ne znači da kašupski nije živ. On živi, ali odumire, jer niko moćan nije zainteresovan da ga „ozvaniči”, da ga uspostavi kao novo „nacionalno” biće. Još je manje verovatno ozvaničenje čakavštine ili kajkavštine kao alternativnog hrvatskog (standardnog) jezika.

DT: Šta mislite o inicijativama za zvanično uvođenje crnogorskog jezika?

— Zvaničnih inicijativa za crnogorski jezik nije bilo ni u Titovo doba, a nema ih ni danas. Doduše, Vladimir Bakarić, Jago na političkoj sceni Titovog režima (u jednom intervjuu Radio Beogradu 1977) lansirao je ideju o bosanskom i crnogorskom jeziku pošto je u SRH, još 1972, jednim ustavnim amandmanom po(t)kopan srpskohrvatski, odn. hrvatskosrpski. Bosanski je ozvaničen Dejtonsko-pariskim sporazumom (1995) i Pravopisom bosanskoga jezika (1996). U Crnoj Gori objavljen je Pravopis crnogorskog jezika (1997), latinicom i s koricama zelene boje, čiji je autor jedan autista i zagrebački njegošolog štedimlijskog kova.

S tim u vezi nije bilo „zvanične” inicijative, a još je manje usledila službena potvrda „novog jezika” i njegovog pravopisa u Crnoj Gori. Bez „zvaničnosti” je ostala i Crnogorska pravoslavna crkva, osnovana nekoliko godina pre kao posmrče bivšeg režima, mimo „zvaničnih” kanona, crkvenih ili državnih.

„Voće i jabuke”

Crnogorsko političko vođstvo — dok je bilo jedinstveno, „mlado, mudro i lijepo”, zbratimljeno sa srbijanskim — nije stalo iza tih ideja, inicijativa i razistorijskih jalovina. Ne stoji ni danas, nakon rascepa, niti sve zavisi od vođstava, domaćih (mada se i sam bojim, pre svega, „od zla domaćega”). Što se pak tiče stranih vođstava, pretpostavljam da među njima ima „bakarićevaca”, ali ni od njih ne zavisi sve, niti su ta vođstva jedinstvena u svojim željama, namerama i eventualnim projektima.

Ako se dogodi da se na Kipru (9 251 kv. km), podeljenom između Grka i Turaka (grčki deo, od 1974, nakon turske invazije, zahvata 63% ostrva, turski 37%; ukupno 659.000 stanovnika: Grka 77%, Turaka 18%, ostalih 5% — svi podaci prema popisu iz 1983), — proklamuju novi jezici (npr. južnokiparski, za Grke, i severnokiparski, za Turke) poverovaću u mogućnost „ozvaničenja” i inicijative za „uvođenje” crnogorskog jezika.

Kao što je poznato, davnašnjih inicijativa (osim u inostranstvu, na Kongresu KPJ, u Drezdenu, 1928) za proglašenje narodne zasebnosti Crnogoraca, ni u Kneževini, odn. Kraljevini, Crnoj Gori ni u (tronarodnoj) Kraljevini SHS, nije bilo. Pa ipak, i Crnogorci su se 1945, mimo (ostalih) Srba, pojavili među „zvaničnim” osnivačima bivše FNRJ. Kad se 1991. raspala SFRJ, govorilo se o šest naroda (plus Muslimani, priznati 1967), ali novih država naslednica SFRJ danas ima pet, ili ih je sedam ako se uzme u obzir realno postojanje Republike Srpske i Federacije BiH u zasad imaginarnoj BiH, oktroisanoj (dejtonsko-pariskoj) državnoj tvorevini. U današnjoj Crnoj Gori katolici su Hrvati (pod duhovnim vođstvom nadbiskupa barskog i „primasa srpskog”), muslimani su zvanično i dalje Muslimani (veliko početno slovo), odnosno Šiptari, „podeljeni” (samo u srpskom jeziku) na Albance, Arbanase i Šiptare.

Pravoslavci u Crnoj Gori, pa i u Srbiji, pobožni, oboženi ili (i dalje) razboženi, dele se na Crnogorce i/ili Srbe. Šta je tu „i” a šta „ili” nije moje da presuđujem. Ja nisam Crnogorac, ni rodom ni poreklom, ali mi je supruga „poreklom” Crnogorka po oba roditelja. I ona je „rodom" Srpkinja i Srbijanka, kao i njeni roditelji, uprkos Avnoju i Tanjugu. I ona „pripada" srpskom narodu, još od vremena „pre nego što smo pošli u osnovnu školu" (kako bi rekao davno, još 1970, jedan, danas slavan, pesnik, rođen doduše u Senti, 1939, „poreklom” i „ranim detinjstvom” iz Veljega Dubokog). Na njeno nacionalno osećanje nisam imao uticaja.

Hoće li se Crnogorci oduhovljeni Pećkom patrijaršijom u budućnosti vladati u skladu s veznikom „i” ili veznikom „ili” — pokazaće vreme. Kako stvari vidim, čujem i doživljavam, uprkos novoj Pobjedi, aviokompaniji Montenegro Airlines, rezultatima najnovijih izbora i reformatorskim dostignućima, Crnogorci se većinom upravljaju po logici koju nalaže veznik „i”. Dakle, većinom su i Srbi. Oni koji trguju veznicima vole deklamovati parolu „Sa Srbijom uvijek, pod Srbijom nikad”. Kad im ne zataji logika i gramatika, govorioci srpskog jezika te znalci narodne književnosti i svekolikog našeg spisateljstva predloge „sa” i „bez” dovode u kontrastivni značenjski sklad, baš kao i predloge „nad” i „pod”, ali ne i „sa” i „pod".

Nosiocima tih parola logika i dostojanstvo nisu u prvom planu, pa ih ne uzbuđuje ni sintagma „voće i jabuke”, s kojom pojedini aforističari dovode u vezu sintagmu „Srbi i Crnogorci”, dok neki drugi u njoj Crnogorce zamenjuju „Titogorcima”. Stvar postaje suviše zapetljana da bi je aforističari, makar bili mudri jezikoslovci (lingvisti i pesnici), mogli raspetljati.

DT: Lingvisti kažu da srpskohrvatski jezik danas priznaju samo na katedrama u inostranstvu. Neki savremeni pisci i dalje pišu tim jezikom (Bora Ćosić), a on nije mogao tek tako nestati iz svakodnevnog govora (niti iz svesti ljudi). Kakva je, s obzirom na to, budućnost srpskohrvatskog jezika?

Uljudba i vojišnica

— Naziv srpskohrvatski jezik loše stoji u sadašnjosti, osim, kako kažete, na katedrama u inostranstvu, gde štedljivi ljudi procenjuju da bi bilo nerentabilno srpskohrvatske katedre deliti na srpske, hrvatske i bošnjačke. Složenom nazivu ni prošlost nije blistava. Budućnost mu nije nimalo izvesna. Naziv je, međutim, šta god o tome mislio i govorio Bora Ćosić, — samo etiketa, gotovo kao kod onog belog deterdženta, sa crnom atributom. Složeni naziv, osim donekle u bivšoj SRBiH, nikada nije bio naročito živ u svakodnevnom govoru (i u BiH je svođen na skraćenicu sh., es-ha). Ni latinski nije nigde živ u svakodnevnom govoru, pa ipak živ je ne samo kao etiketa.

Premda sam se svojevremeno, u kontekstu bitno drukčijem od današnjega, revno zalagao za složenicu videvši u njoj rešenje za leopardovu kožu i kvadraturu kruga, danas ne vidim šta se njome rešava. Posle svega, ni sam nemam raspoloženja prema njoj, kao, uostalom, ni nauka ni kultura u kojoj živim, mislim i delujem.

DT: S obzirom na kroatizaciju hrvatskog jezika, da li ćemo za 10 godina moći, bez prevoda, čitati zagrebačka izdanja?

— Problem hrvatskog jezika nije njegova (dodatna) kroatizacija u stilu uljudbe na osnovu zrakomlata, postrojbe i vojišnice. Njegov je prvenstveni problem suvremena, tj. svojevremena, temeljna srbizacija (u poslednjoj deceniji 19. i prvoj godini 20. veka). Tada su se Hrvati, bez „malosrpske” ponude, a kamoli „velikosrpske” prinude, izdašno poslužili vukovskim modelom srpskoga književnog jezika odbacivši utemeljenje svog jezičkog standarda na korpusu (doduše raznolikih) katoličkoštokavskih književnosti, onih koje nisu bile i srpske (kao dubrovačka), a kamoli samo srpske.

Problem je Hrvata koliko će zagrebačka izdanja biti čitljiva izvan Hrvatske i nesrpskog prostora u BiH. Problem je i Srba i Hrvata, i svih eks-Jugoslovena, kako će se zaštititi od inojezičkih imperijalizama u bližoj i daljoj budućnosti. Ti imperijalizmi ne globalizuju samo privredu i trgovinu nego i sve drugo, i to na način koji zacelo donosi veće materijalno bogatstvo, ali razara svu raznolikost duhovnog života malih naroda i njihovih država.

DT: Šta mislite o uvođenju foneme „jat” u srpski jezik?

— O svemu što se odnosi na normalnu integraciju srpskoga jezičkog standarda ja mislim lepo, dakle pozitivno. Da nam je jezički standard, u evropskom smislu, normalan, on ne bi bio haotično dvoizgovoran ni nesređeno dvoazbučan, nego valjano integrisan.

Za normalnu integraciju

Kada bih imao političke moći, pitao bih, referendumski, naš narod i (naročito) njegovu inteligenciju da li je razborito da srpski jezik (naravno samo na nivou što uže definisanog jezičkog standarda u službenoj upotrebi), jedini u Evropi, ostane raspolućen, zapravo dezintegrisan, jer smo 20. vek utrošili na propale projekte bratstvojedinstvenske državotvornosti. Ako bi se na to, referendumsko, pitanje dobio negativan odgovor, trebalo bi postaviti novo pitanje, npr. ovo: Šta mislite o tome kako je najbolje integrisati srpski jezički standard — 1) uopštavanjem standardne ijekavice, na šta je ciljao Vuk, 2) uopštavanjem standardne ekavice, koju je prihvatila tročetvrtinska većina Srpstva, 3) obnovom slova „jat" (ne foneme „jat”, što bi bilo nemoguće), tako da ispis pojedinih reči ili njihovih likova s različitim izgovorom bude jednak, a da izgovor ostane raznolik i razuđen? Svaki odgovor bio bi dobar ako bi se prihvatio, i priznao, u sve tri republike (RSb, RCG, RSp).

Lako je pretpostaviti koji bi odgovor imao najviše pristalica. Bio bi to onaj pod tačkom 2, koji nudi jezički najekonomičnije i danas najrasprostranjenije rešenje. Da je prvonavedeno rešenje imalo izgleda na uspeh, doživelo bi „općenu pravilnost” još u 19. veku. Za tu konkretnu pravilnost zalagao se, doduše kolebljivo, i sam Vuk Karadžić. Trećenavedeno rešenje — mada bi načelno lakše prošlo od prvonavedenog, (i)jekavskog, koje vas nagoni da pogađate gde (treba da) stoji „je” a gde „ije”, oko čega često nisu sigurni ni izvorni ijekavci — bilo bi odveć krupno opterećenje za ekavce. Uzme li se u obzir ukrštanje dvoizgovornosti sa dvoazbučnošću, mora se uočiti da srpski jezički standard, kao celinu, nije moguće predstaviti ni u istom rečniku, a kamoli u istom tekstu, jer bi svaku reč koja ima dvostruk izgovor trebalo ispisati četiri puta!

Stoga je svaki izbor među trima načelnim mogućnostima bolje rešenje od postojećeg, tj. nepostojećeg, jer „četvorstvo”, odnosno „višestrukost” (npr.: cio, cijela, cjelina, vrijeme, vremena / ceo, cela, celina; cio, cijela, cjelina, vrijeme, vremena / ceo, cela, celina) nije normalno standardološko rešenje. Razume se, onaj ko se veseli „rastrojstvu”, zbog neznanja ili zluradosti, a ježi se „jedinstva”, celu stvar može prevideti, tj. videti je drukčije. U svakom slučaju, jedna je stvar „čisto” lingvističko, a druga je — valjano sociolingvističko rešenje. Prvo je lako smisliti, a drugo teško — postići.

Ni u jednom slučaju latinica se ne bi „ukidala” niti bi ćirilica „ispadala” iz službene upotrebe, kao što je ispadala npr. u bivšoj SRBiH, pa i u SAPV. Jednostavno, latinica bi bila ugledno i neophodno pomoćno i/ili sekundarno pismo, ponekad i obavezno, naporedo s ćirilicom (npr. u saobraćajnim znacima). Ijekavica bi takođe bila obavezna u prethodnom spisateljstvu koje se preštampava i potpuno slobodna u novonastajućoj umetničkoj književnosti, kao, uostalom, i ekavica u slučaju pozitivnog odgovora na prvo ili treće referendumsko pitanje.

Niko ko je pametan ne bi ništa „ukidao”, „izbacivao” i „zabranjivao”, jer i u privatnom i u (neslužbenom) javnom životu može i mora živeti sve. To pogotovu vredi za narodnu i umetničku književnost, u kojoj ni dosad nije bilo, niti bi ikad smelo biti, „prevođenja” sa srpskog na srpski. Izgovor i pismo nisu jezik, nego su zvuk i odeća svakog jezika, pa i srpskog.

DT: Kakav je vaš stav prema uvođenju (dekretom) ekavskog izgovora u RSp?

— Nije bilo prohibitivnog dekreta, ali jeste bilo „trapavosti" u razjašnjavanju smislenosti „uvođenja” ekavice, kao i u „operacionalizaciji” integrativne jezičke politike i prakse.

„Trapavost" i „smotrenost"

Još više — bilo je zle volje a ponekad i stupidnog nerazumevanja, tj. prenaglašavanja pomenute trapavosti, na čemu su insistirali neupućeni ili zlonamerni ljudi, čak i oni kojima ne manjka lingvističko znanje. Pri jezičkoj standardizaciji i integraciji uvek se ponešto „gubi”. Stvar je u tome da dobici budu što veći a gubici što manji, kao i drugde, u razvijenijem svetu, koji se ne hrani iluzijama, neznanjem, zaostalošću i neslogom. Gubitaka zapravo nema ako ima slobode za sve jezičke cvetove i specijalnog zalivanja nekih od njih. Novi „dekret”, koji je nedavno donet u Srpskoj, i bez izmene zakona, njegovom suspenzijom, u stvari svedoči o višku trapavosti i manjku „smotrenosti".

Jedan ministar u RSp kaže nedavno ovo i ovako: „Uvođenje ekavskog izgovora kao nekakav način razlikovanja Srba u RS od ostalih naroda u BiH bilo je vještačko. Vraćanjem ijekavskog izgovora učvršćujemo temelje RS. (…) Nasilno uvođenje ekavice je izvlačenje temelja Srba i srpstva u RS i BiH” (Glas srpski, Banja Luka, 21. jul 1998). Da je standardizacija sama po sebi „vještački” postupak i na neki način „nasilje” nad prirodnim i spontanim govorom ljudi, zna svaki lingvista, ali ne mora znati ministar, naročito ako se konsultuje samo sa samim sobom. „Ko prima ijekavsku platu, treba i da govori ijekavski”, mislio je Branko, suflirao Hamdija, a govorio Oljača, srpski pisac iz BiH, koji je izbegao u Beograd 1991. i umro u njemu 1994.

Da rezimiram: zbilo se najpre trapavo „uvođenje”; sada se zbiva još trapavije „izvođenje”, s novim štetočinskim „zavođenjem” i „razvođenjem”. Nažalost. Još preciznije: na žalost i Srbijanaca, i Crnogoraca, i Srbljana, bili oni Srbi ili Jugosloveni (potonji s navodnicima ili bez njih).

Srpstvo mora i trgovati i tugovati zbog izgubljenih iluzija, ali se njime ne bi smelo radosno i zanosno trgovati ni u dobru ni u zlu. Niti se ono sme videti gde ga je malo bilo, još manje gde ga uopšte nema. Oskudica narodne sloge ne sme se pretvarati u novu rashodicu narodne supstance, niti se evropska ulaznica sme plaćati srpskom razlaznicom.

 

 

Preuzeto sa: host.sezampro.yu/jezikdanas/9-99/9-99_3.htm