HOME

Reč u Kikindi, 25. septembra 1998.
piše: Dragan Nedeljković

Čitajući knjigu akademika Vasilija Krestića "Genocidom do velike Hrvatske"

HRVATSKA PLESAN DUŠE
Nesreća je imati takve susede i takvu braću

Kao istoričar, Vasilije Krestić sluga je istine. I on bi radije govorio i pisao o ljubavi, koje nikad dovoljno nije. Ali, mora da se oduži istini, toj svetici i mučenici, vazda gonjenoj, a od nauke slavljenoj... Delo Vasilija Krestića mora da dopre do srpskih srca i svesti. Mora da dopre do ruku i pameti onih što odlučuju o sudbini našeg naroda

…a, "istina je hleb. Ona jača duhove, a ne slabi ih, ona preobražava onoga koji se njome hrani, ali se sama ne pretvara u onoga koga hrani". Taj nasušni hleb istine svakom je potreban, a Srbima danas, u jeku tragedije koja nas pogađa, preko je potreban.

O, ja bih tako rado da vam besedim vedro o ljubavi među braćom, a moram o mržnji. Nažalost, i ona je, prisetimo se, na početku početaka: jer Kain ubi brata Avelja, i tako, krvavo, započe istorija čovekova, bratoubistvom. To je istina, a mi smo dužni da od nje polazimo i nju tražimo.

Kao istoričar, i moj prijatelj Vasilije Krestić sluga je istine. I on bi radije pisao i govorio o ljubavi, koje nikada dovoljno nije, ali mora da se odužuje istini, toj svetici i mučenici, vazda gonjenoj, a od nauke - slavljenoj. Ona je u temelju morala. Jer šta je moral? Govoriti istinu. Čak i protiv sebe. "Najgorča istina bolja je od najslađe zablude" (Bjelinski); a mi Srbi smo slatkim zabludama plaćali težak danak, i sad - ispaštamo. Prevarili smo se i prevarili su nas, a "prevareni traže istinu" - sad se sećam reči Vesne Parun, dobre hrvatske poetese.

Usamljeni putnik

Istinu ćete lako prepoznati jer će vam biti neprijatna Zbog službe istini Vasilije Krestić nije omiljen kod Hrvata, ali nije omiljen ni u svim srpskim sredinama, još pijanim od zabluda; jer sad je droga mondijalizma zamenila drogu jugoslavizma i internacionalizma, a Vasilije Krestić na to često upozorava svoje sunarodnike. I na njih i na njega mogao bi da se odnosi nauk Bleza Paskala: "Govoriti istinu- to može koristiti onome kome se govori, ali je štetno za one koji je govore, jer tako navlače mržnju na sebe." A "istinu ćete vrlo lako poznati po tome što će vam biti neprijatna"; stoga onaj koji putuje prema istini - najčešće putuje sam.


Srpska Dalmacija, Lika, Kordun, Banija... šume Gorskog Kotara, jezera srpskih Plitvica, bogatstva naših sunarodnika Slavonije i Baranje... crkve, manastiri, svetinje... sve to je izgubljeno! Ali, nikad ne sme biti zaboravljeno. Dokle god pamtimo, u srcu i mislima nosimo - nije sasvim izgubljeno! Kad sve prekrije zaborav, kad apatija nadvlada, kad se nada izgubi - tad nastupa smrt, ona smrt na koju mi nikako ne smemo pristati. Konačnog poraza nema ako ljubav nije usahla i ako duh nije slomljen, ako je duh još uspravan i kao svetionik obasjava ono što je bilo, što jeste i što mora biti. Dok je duh neporažen, dok ljubavi ima, dok nas vera greje a istina pohodi - još ima nade.


Nije lako biti sam! Ja se samoće bojim, ali znam: da je "prva dužnost čovekova da pokori strah". "Kad obavljam svoju dužnost, ništa me se ne tiču dobre i loše posledice". Mislim da sam u tom smislu često na istom putu sa Vasilijem Krestićem. I njega, i mene, i sve nas, i sve vas, obavezuju patnje našeg naroda s kojima smo suočeni, iako su nas ovde, u matici, one najteže, bar zasad, mimoišle. Često se sećam francuskog pisca Žorža Dijamela, kojega sam imao čast da ponekad sretnem. Rekao je:

"Kad čovek jednom dođe dotle da može zamisliti patnje drugih, već je prešao prvu etapu na teškom putu svoje dužnosti."

Gandijem je bio očaran moj učitelj Romen Rolan. "Naš je svet već umoran od mržnje" - govorio je Mahatma.

"Mržnja se mržnjom ne ukida; mržnja se ukida ljubavlju" - opominje drugi Indus, a slično misli i Buda, verujući da samo blagost briše svaku mržnju i da, ako želimo biti srećni, ne mrzimo one koji nas mrze.

Jovan Dučić, suočen s našim dolinama plača, i znajući dobro našeg Kaina, beleži u "Blagu cara Radovana": "Ljudi koji mrze to su najpre glupaci, a zatim kukavice, ali nikada heroji." I mi smo svedoci da je mržnja zarazna, zaraznija od ljubavi. Za velik deo Hrvata upravo to važi: njih povezuje i na okupu drži mržnja, pre svega mržnja prema bratu Srbinu; mržnja ih ujedinjuje mnogo čvršće od ljubavi.

A mržnju prati zavist, taj večiti "plesan duše": Hrvati svaki uspeh Srba doživljavaju kao svoj poraz

Do naše braće i suseda, koji se neumorno potvrđuju kao naši najveći neprijatelji, očigledno ne dopiru ni hrišćanske zapovesti, ni zaveti humanista. Oni su ispevali "Danke, Deutschland", vezujući se pritom za nacističko nasleđe, a ne klasično, romantičarsko i humanističko, prebogato u nemačkom pesništvu, umetnosti i filosofiji. Gluvi su na Šilerovu opomenu, ili se prema takvima kao Šiler, s cinizmom odnose:

"Kad mrzim, oduzimam sebi nešto; kad volim, postajem bogatiji za ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđene svojine - mizantropija produženo samoubistvo; egoizam najveća beda jednog stvorenja."

Mržnji prethodi i stalno je prati - zavist, taj "plesan duše", nepomirljivija od mržnje, zavist koja i nije ništa drugo do mržnja na tuđi podvig, ili sreću, ili nadmoćnost bližnjega. Tako su Hrvati svaki uspeh Srba doživljavali kao svoj poraz; a radovali su se nesreći Srba: čak i u krugovima oko Štrosmajera i Račkog pobeda Bugara nad Srbijom slavljena je kao hrvatski trijumf. A nekad je Emil Verharen, pre Velikog rata oduševljeni pesnik evropskog jedinstva, pozivao narode našeg kontinenta:

"Divite se jedni drugima!"

Jer narod nije narod i "čovek nije čovek ako ne ume iskreno da se divi delima drugog čoveka", pa i drugog naroda. To divljenje, čak i velikom delu ljutog protivnika, jer dobro delo prevazilazi sve nas, deo je humanističke tradicije, jedno je od najplemenitijih osećanja, koje su negovali Gete i Tomas Man, pored ostalih.

Zacelo, nismo imali sreće sa braćom i susedima. Ne samo sa Hrvatima nego i sa Slovencima, kojima smo pomogli da stanu na sopstvene noge, da se, uz pomoć Srba, naših herojskih predaka i našega viteškog kralja, domognu svoga univerziteta i svoje akademije, najzad i države, da bi na kraju za sve to, i zbog svega toga, postali neprijatelji naši. Nešto nije u redu sa psihom takvih ljudi i naroda. Prelistavam ovih dana slovenačkog spisatelja Edvarda Kocbeka i zaustavljam se, zaprepašćen, pred njegovom "mudrošću":

"Uistinu, nema ničeg sablažnjivijeg od ljubavi i ljudskijeg od mržnje..."

Sve sam odmah razumeo: i našu ljubav, kojom smo ih sablaznili, i njihovu mržnju, kojom su nam uzvratili za naše žrtve i dobrotu.

Jugoslovenstvo kao hrvatska opsena: Srpski patrijarh ustoličio hrvatskog bana

Sad hajdemo u istoriju, dugu i mučnu, vođeni Vasilijem Krestićem i sopstvenim gorkim saznanjima. Recimo najpre da je bilo i svetlih trenutaka u hrvatsko-srpskim odnosima. 1848. srpski patrijarh Josif Rajačić ustoličio je hrvatskog bana Josipa Jelačića. Bilo je i bratske saradnje za koju su se Hrvati opredeljivali kad bi im bilo preteško i kad im je srpska pomoć bila neophodna. Tad bi priznali postojanje i prava srpskog naroda; ali čim bi opasnost prošla, okrenuli bi list. Narodnjaci, bliski Štrosmajeru, prijateljski bi se približili Srbima samo kad bi izgubili nadu. Ali ni tada nisu zaboravljali svoje velikohrvatske ciljeve. Jedan od tih ciljeva je bio istisnuti srpski uticaj u Bosni i Hercegovini i osvojiti te zemlje za Hrvatsku.

Vešto su nas opsenjivali jugoslovenstvom: jer tom idejom, idejom jugoslovenstva, trebalo je uspavati i poništiti srpstvo. Zaneti jugoslovenstvom, divnom zamisli, Srbi nisu nalazili prave odgovore na hrvatska licemerja i podvale. A kad bi se prenuli iz sna o jedinstvu i sreći, suština svih progrma razočaranih Srba, osobito posle 1880. bila je: zaštita srpskog imena, to jest borba za nacionalni opstanak.

Pred Prvi svetski rat, a osobito pod utiskom srpskih pobeda u Balkanskim ratovima, došlo je do pozitivnih promena u znatnom delu hrvatskog građanstva, koje odbacuje fanatičku isključivost i priznaje nacionalnu individualnost Srba. Zlatno doba u približavanju dvaju naroda desilo se u vreme Hrvatsko-srpske koalicije, od 1905. do 1918. koje je završeno ujedinjenjem 1. decembra osamnaeste, stvaranjem prve zajedničke države.

Ali se demon mržnje brzo probudio!

Genocid pripreman šest stoleća: Da li su Hrvati Azijati

Posle genocida nad Srbima u vreme Pavelićeve NDH, i poslednjeg, u Tuđmanovo doba, nameće se pitanje: kako je taj grozni zločin bio moguć i zašto se desio? Vasilije Krestić smatra da se na to pitanje može odgovoriti samo ako se suživot Hrvata i Srba prati tokom poslednjih pet-šest stoleća, od petnaestog do pod kraj dvadesetog veka, od trenutka kad su se Srbi zatekli sa Hrvatima u istoj državnoj zajednici.


Bitno je da znamo ko nam je sused i brat i da izgradimoneophodne odbrambene mehanizme, ali nikad ne oponašajući naše najveće neprijatelje, ni u niskim osećanjima, ni u prljavom govoru. Mi taj rečnik mržnje treba da odbacimo kao zlo i greh, izraz ludila i teške bolesti, sa velikim žaljenjem što je sve to pokuljalo u našoj blizini i u jeziku koji je naš. Zacelo je velika nesreća imati takvog suseda i brata.


Krestićeve analize su minuciozne, uvek zasnovane na dokumentima. Omogućujući činjenicama da one govore, autor je osigurao punu naučnu objektivnost ovog svog dela. Istraživanja Krestićevih prethodnika ne odlikuje takva uzorna temeljitost: Vaso Bogdanov je mržnju Hrvata prema Srbima, pa i genocid, objašnjavao šestojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra Karađorđevića. Drugim rečima Srbi su najkrivlji za hrvatsku mržnju i njihove porive za osvetom - tumačenje krajnje neuravnoteženo, jednostrano i pristrasno. Temeljitost pokušaja Dušana Popovića samo je prividna: on pokušava da dokaže da Hrvati nisu čisti Sloveni nego su pomešani sa divljim Azijatima, pa je genocidnim radnjama nad Srbima došla do izražaja, zločinima sklona, azijatska krv.

Graničari sa teritorije Vojne krajine, 1742. godine: austrijski oficir, Slavonac, Ličanin, Banijac, Varaždinac, Karlovčanin

 

"Prvi i najveći, ali, na žalost, doskora usamljeni prodor u saznavanju istine o uzrocima genocida u ustaškoj NDH načinio je Viktor Novak knjigom Magnum crimen. Njome je obuhvatio, kako u naslovu kaže, "pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj", jer katoličkim klerikalizmom mnoga zla je moguće objasniti. - Krestić je ostvario nameru da u istraživanjima ide dublje, sve do 16. i 17. veka, kad su Srbi, pod pritiskom Turaka, počeli masovno da naseljavaju hrvatske zemlje. "Pojavom "pravoslavnih šizmatika" na tlu Hrvatske iskrsla su mnoga pitanja verskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posedima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i svetovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku; pritisku pokmećivanja i "unijaćenja", ili pokrštavanja.

Slobodni ljudi, verni imenu i pravoslavnoj veri: razlike balkanskih "kozaka" i "mužika"

I, naravno, Srbi su se tome oduprli želeći da ostanu slobodni ljudi, pretežno težaci, sa obavezom da budu i vojnici-krajišnici, koji brane granicu od Turaka, vazda verni svom imenu i svojoj pravoslavnoj veri.

U Krajini koja je trajala preko tri veka, kao zasebna oblast pod neposrednom upravom Beča, Srbi su stekli naročita prava koja su proisticala iz teških dužnosti: da vazda budu spremni prolivati krv u odbrani hrišćanstva. To je izazivalo mržnju feudalnih gospodara, i hrvatskih i ugarskih, pa i zavist hrvatskih seljaka, koji su bili kmetovi, to jest neslobodni - odnos koji delimično podseća na razliku između kozaka i mužika u Rusiji. Kažem delimično, jer su i kozaci i mužici bili pravoslavni, pa nije bilo povoda za verske mržnje, dok su hrvatski staleži i tada bili poznati po mrzećem verskom fanatizmu.

Već 1608. godine hrvatski sabor donosi zakon, do kojega je naročito stalo zagrebačkim biskupima, koji u Hrvatskoj javna prava priznaje samo katolicima, držeći se gesla: čija zemlja onoga i vera. Upravnik zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić, kivan što pravoslavni Srbi nisu dužni da plaćaju katoličkoj crkvi razne dažbine, u izveštaju od 13. novembra 1700, piše da bi bilo bolje "Vlahe vse poklati nego ztaniti", tj. nastanjivati - poklati pravoslavne Srbe zato što nisu bili katolici i kmetovi.

Ali, "nezvane goste", "uljeze", ipak je, od najgorega, štitio bečki Car jer su mu bili neophodni za odbranu carstva: oni su svoje povlastice zasluživali prolivajući svoju krv.

U osvit 18. stoleća, opijeni klasnim i verskim interesima, hrvatski feudalci su već bili spremni na genocid čija je meta srpsko pravoslavno stanovništvo. A u Evropi, kojom se često zaklinju Hrvati, to osamnaesto stoleće biće doba prosvećenosti, to jest antiklerikalizma i velikog oslobađanja od feudalnih predrasuda, doba građanske revolucije koja će proglasiti prava čoveka, dok je u Hrvatskoj i dalje vladao najcrnji mrak. Reč "poklati", naravno Srbe, ponavljaće se tokom decenija i vekova, pa će do klanja i doći čim tu mogućnost istorijske prilike i neprilike dozvole. Držeći se načela "podeli, pa vladaj!", politički i vojni krugovi austrijskog carstva ne malo su doprinosili da se odnosi između Srba Krajišnika i hrvatskih feudalaca zaoštravaju do nepomirljivosti.

Hrvati kao centrifugalna sila trojedine Kraljevine

Marija Terezija i Josif Drugi silno su se trudili da višenacionalnu, viševersku i višejezičku carevinu učine što jedinstvenijom, namećući germansko vođstvo i nemački jezik. Germanizaciji su se najžešće odupirali Mađari, koji su u sopstvenim okvirima vršili mađarizaciju, pre svega Slovena. Talas je išao dalje: Hrvati su to isto činili u trojednoj kraljevini, vršeći nasilnu kroatizaciju i pokrštavanje Srba. Jer i u Hrvatskoj, kao i u Mađarskoj, treba da postoji jedan jedini politički ili diplomatički narod: samo hrvatski odnosno mađarski, u koji svi drugi narodi treba da se utope, gubeći svoje ime i svoja nacionalno-verska prava, da bi tek na taj način stekli prava građanska.

Osnov sukoba Hrvata sa Srbima jeste uporno insistiranje Hrvata na svome državnom i istorijskom pravu, kojim žele poništiti prirodna i etnička prava Srba u Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji. Hrvatska opsesija je Pacta conventa iz 1102 sa Ugarskom, sa kojom su se, 1527 našli u sklopu austrijskog, habsburškog carstva. Hrvati su sve to vreme dokazivali da su u okvirima i Ugarske i Austrije sačuvali svoju državnu posebnost. Ukoliko je hrvatska državnost bila manja utoliko su je Hrvati upornije branili, pokušavajući da dokažu i ono što je teško ili nemoguće dokazati: neprekidnost ili kontinuitet hrvatske državnosti.

I kad su se našli u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, politika Hrvata bila je i dalje prožeta feudalnim duhom, to jest istoricizmom i državnim pravom, bez obzira na stvarne etničke odnose i prirodna stanja zemalja u kojima su se, u međuvremenu, ukorenili drugi narodi, na primer, vrlo brojni Srbi. Navikli da se večito bune, čak i kad imaju sva prava, Hrvati su u novoj jugoslovenskoj državi, koja je bila i njihova, delovali kao rušilačka, centrifugalna sila.

Hrvatomanija štrosmajerovaca i starčevićevaca

Bilo je među Hrvatima i iskrenih Jugoslovena; oni nisu pristajali uz fanatike iz kojih je kuljala mržnja. U te dosledno humane spadaju, u 19. stoleću: Imbro Ignatijević Tkalac, koji je smatrao da se budućnost naroda i države ne utemeljuju na starim hartijama, nego na snazi živoga naroda; Andrija Torkvat Brlić, koji se suprotstavljao hrvatomaniji i štrosmajerovaca i starčevićevaca; Avgust Šenoa, po kome je i srpski narod politički koliko i hrvatski.

Te dve linije, demokratska i reakcionarna, sukobljavaće se sve do raspada Jugoslavije. Mračnjaci su očigledno prevagnuli: po njima, u Hrvatskoj postoje samo Hrvati - svaki Srbin je Hrvat, ali Hrvat nikako ne može biti Srbin. Ako se ne odreknu svoje vere, Srbi mogu u Hrvatskoj opstati jedino kao pravoslavni Hrvati. Srpsko ime se žigoše, briše ili izostavlja: ne priznaje se Srpsko-pravoslavna crkva, nego se ona naziva Grčko-istočnom ili Grčko-nesjedinjenom. Na sve načine vrši se satanizacija Srba, za koje se izmišljaju najpogrdniji nazivi.

Kad "Jugoslaven" Josip Juraj Štrosmajer propoveda jedinstvo, to podrazumeva utapanje srpstva u hrvatstvo, pravoslavlja u katoličanstvo. U ime tog lažnog jedinstva, ni Štrosmajer i njegovi sledbenici ne dopuštaju postojanje srpskih ustanova i društava na tlu hrvatskih zemalja - stav koji će primeniti i hrvatski komunisti, u ime isto tako lažnog bratstva-jedinstva.

Vuk Karadžić je žigosan, jer govori o Srbima triju zakona, čiji je jezik štokavski.

Biće napadani i zastupnici Srba u saboru, koji čine prema Hrvatima najveći greh ukoliko, u strahu od asimilacije i hrvatizacije, neće da se odreknu svoga srpskog imena, recimo u nazivu jezika - srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.

Žigosani su bili, kao provokatori, kao smutljivci i sejači razdora srpski prvaci: Jovan Subotić, Svetozar Miletić, Stevan Nikolajević, Mihailo Polit-Desančić, Svetozar Kušević, samo zato što su branili princip potpune političke individualnosti hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.

Sloga vola i njegovog mesara: Pesniku Ivanu Mažuraniću smetali su i mrtvi Srbi

Po mračnom baronu Dragojlu Kušlanu, Srbi ne smeju tražiti od Hrvata priznavanje svoga imena "jer time ištu našu smrt".

"U hrvatskim zemljama - nalazimo u listu "Hrvatstvo" uvodnik "Naš program" - priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski", pa i samo jednu veru - katoličku:

"Tuj Krist, a tamo Antikrist."

Jaz između Hrvata i Srba je nepremostiv.

"A tko je taj jaz dosele premostio? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena. Pa gdje je sloga? Onakovu slogu kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono što jesmo i što hoćemo da budemo - Hrvati."

Eto, to je jezik hrvatskog nacionalnog programa, koji nije sazdan za samo jedan trenutak, nego se on ispunjava i danas.

Krestić utvrđuje da je mladi Svetozar Marković dobro prozreo namere Hrvata, pa i licemerje biskupa Štrosmajera. Ni na ta upozorenja kratkovida srpska politika nije obraćala dužnu pažnju. Jakovu Ignjatoviću su takođe bile jasne zle namere Hrvata, ali ni njegove opomene nisu slušane, pa ih sad, kad o njima Krestić piše, doživljavamo kao otkrivenje.

I o Ivanu Mažuraniću, sjajnom pesniku "Smrti Smail-age Čengića", imali smo predrasuda srodnih onima u pogledu "Jugoslavena" Štrosmajera. Kao hrvatski ban, Mažuranić se surovo obračunavao sa Srbima koji su osnivali srpske organizacije i isticali srpska znamenja: mnogi su izgubili službu i bili pohapšeni u Pakracu, Karlovcu, Osijeku, Daruvaru, dok je u Sremu poduzeo sve što mu u moći beše da suzbije plimu srpske svesti. Sam pomen srpskog imena smatran je prestupom, jer cilj je bila etnički čista Hrvatska.

I mrtvi Srbi su smetali: svedočanstvo o krajnjoj netrpeljivosti prema Srbima nalazimo, na primer, u pismu Dragutina Jagića iz 1901, povodom smrti i sahrane kralja Milana u manastiru Krušedol:

"Da je na naše bilo, mi bi bili Milana dali mrtva 'per šub' ekspedirati još dalje od Biograda, jer i mrtvi Srbi još nam čine u Hrvatskoj smetnju i svađu."

Ludilo u kojem ima sistema: Hrvatska od Nemačke do Macedonije

Takvi izrazi patološke mržnje izazivali su otpor zdravih Hrvata; a plemenita strankinja, prijatelj našega naroda Mis Adelina Paulina Irbi, napisala je:

"Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji idu na ruku Mađarima, opet protivu Srba."

A najrevnosniji sejači mržnje bili su Eugen Kvaternik i Ante Starčević, ubrzo prihvaćeni kao najveći hrvatski rodoljubi i tvorci nacionalnog programa, čiji je osnovni smisao mržnja prema Srbima i istrebljenje Srba.

Celo jedno poglavlje Vasilije Krestić je posvetio "otporu hrvatizaciji" i glavnim zatočnicima toga otpora. Mračne sile su, međutim, neumorno radile, jer mržnja ima ogromnu pogonsku snagu, bez prestanka ponavljajući:

Privilegije cara Leopolda, Srbima u Habzburškoj monarhiji, 1695: Privilegije su rađale zavist između Srba-vojnika i Hrvata-kmetova, slobodnih ljudi i robova

 

"Milom ili silom Srbe treba iskorjeniti"; Srbi su ljute zmije "od kojih si tek siguran onda kada im satreš glavu".

Srbi moraju biti uništeni da bi se stvorila velika Hrvatska: ne od Drave do mora, nego od salcburtirolskih Alpa do Kosova i Albanije - "svuda će se viti zastava čiste, neoskvernjene Hrvatske"! Oslušnimo pravaški list "Hervatska", 1871, programski članak "Koja je prava hervatska politika i tko je zastupa", prožet paranoidnim ambicijama i zloduhom hrvatskog državnog i istorijskog prava:

"Zemlje što ih obuhvaća deržabno pravo Hervatah, po historiji i po narodnosti, prostiru se: od Nemačke do Macedonije, od Dunaja do mora, a po današnjih posebitih provincijalnih imenih, sledeće su: Južna Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Istra, Hervatska, Slavonija, Krajina, Dalmacija, gornja Albanija, Cerna Gora, Hercegovina, Bosna, Raška, Serbia - ter ove ukupno jesu preko 4000 četvornih miljah, a stanovnici im broje oko 8 milionah dušah."

Da, to liči na ludilo, ali u tom ludilu ima sistema.

Genocid u službi velikohrvatske ideje: Hrvati jedinstveni u ostvarenju velikohrvatske ideje, bez obzira na ideološke i političke razlike

Ludilo - poznato je to - ima neobičnu snagu. Fiksirajući takav cilj, mračne sile su ga neumorno ostvarivale i gotovo ostvarile, baš u naše dane. Zato je Krestićevo delo naslovljeno: "Genocidom do velike Hrvatske". U Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji ostalo je sasvim malo Srba posle Tuđmanove "oluje" i "bljeska". Preostaju da se osvoje, po tom suludom nacionalnom programu: Bosna i Hercegovina do Drine i preko Crne Gore, iliti "crvene Hrvatske", do Kosova i Albanije (ovo poslednje nije ni Paveliću pošlo za rukom jer su se Italijani isprečili u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji. Treba oteti i Srem, sve do Zemuna, pa i Bačku sa Somborom i Suboticom. Baranja je već oteta. To je nacionalni program od kojega se ne odustaje.

A za to vreme Srbi nemaju nikakvog programa; srpska ideja se raspala i srpstvo se naglo regionalizuje. Uporno ispunjavanje tog hrvatskog nacionalnog programa jeste "nepresušni izvor sukoba". On se može ostvariti samo putem genocida, a ta zamisao o genocidu sazrela je još u okvirima Austrougarske. Naime, genocid je neodvojiv od velikohrvatske ideje u čijoj je službi.

To je, ukratko, istorijska stvarnost s kojom smo bili, jesmo i bićemo suočeni. Taj program je glavni uzročnik raspada prve i druge Jugoslavije, jer Hrvati su ga sprovodili dosledno, bez obzira na ideološko-političke razlike, sve do komunista i, danas, Tuđmana. Ko to zna, a Vasilije Krestić je obilno dokumentovao svaku svoju reč i svaku tvrdnju, njemu je savršeno jasno ko je kriv i za tragediju koja je zadesila Jugoslovene, najviše Srbe, i za rat, koji Srbi nisu želeli nego im je on nametnut. I samo slepi i glupi, zlonamerni i naivni to ne shvataju, pa su skloni da za sva zla okrivljuju sopstveni srpski narod.

Jezik mržnje: Blatniskoti, nakot zreo za sjekiru, Vlasi, prodane mješine, dotepanci...

Uz filosofiju mržnje, Hrvati su stvarali i rečnik mržnje, o kome moramo bar nešto reći. Mržnja im je potpaljivala maštu da izmišlja što jače, što pogubnije reči, takve kakve sprski narod gotovo i ne poznaje, jer to nije u našoj prirodi. (Nas zapljuskuje druga sramota - odvratna psovka, izraz nemoći da se stvari valjano i tačno izraze). I u nas, nesumnjivo, ima i onog nacionalizma koji se graniči sa šovinizmom, pokadšto imenovanog fašizmom. Hrvati, međutim, govore, i svet govori o hrvatskoj demokraciji; a ja kažem, odmeravajući svaku reč: i srpski fašizam je znatno manje netolerantan od hrvatske demokracije, jer to je stvar mentaliteta. U srpskom karakteru je trpeljivost, ponekad na našu, ne malu, štetu i po cenu gubljenja načela.

Taj mentalitet, oblikovan od isključivih klerikalaca, za koje su pravoslavni Srbi "šizmatici", glavna je prepreka i demokratiji i humanosti; on se ogleda u jeziku mržnje, koji ćemo samo malo osvetliti, štedeći vaše živce.


Jerko Tomić, u emisiji emitovanoj 20. avgusta 1996. rekao je o Srbima da su "neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje; da su trgovci svinjama; četnička gamad; da su gori od stoke; srbadija prljave šape, sotonskidobošari; da su civilizacija ražnja i rakijetine; krezubi monstrumi, prljave šubare, jad, bjede, đubrad; da su srbočetnički vampiri; ljudsko zlo, horde, bolest, guba, neslani jovani, bjesne razularene četničke zvjeri; tepih nacizma; da su u Hrvatsku došli prije sto godina; da su slizani s Turcima; da su potamanili Jevreje još prije dolaska Nijemaca u Beograd... Emisija se zvala "Kuda srpska horda prođe".


"Vlahe sve poklati!" - kaže visoki službenik Zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić, 13. novembra 1700. u pravaškoj i franko-fortumaškoj štampi Srbi nikad nisu nazivani svojim pravim imenom, već raznim pogrdnim imenima: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, šizmatici, Skipetari, Bizantinci, dotepenci, nakot, nakot vlaški, nakot vjere pravoslavne, takozvani Srbi, oni koji sebe krste Srbima, oni koji se siju gdje im mjesto nije... Ante Starčević za Srbe ima samo pogrde: "Blatni skoti", "gnusna ropska stvorenja", "nakot zreo za sjekiru", "prodane mešine", "pseta austrijska", "pseta pustjena s verige", "smeće" itd. Hrvat koji bi priznavao Srbe i o njima se pristojno izražavao smatran je izdajicom.

Hajka na Srbe: Zagrebačke "vartolomejske noći"

Radi stvaranja etnički čiste Hrvatske i jedinstvenog hrvatskog političkog naroda, čitav školski sistem je, od 1874, bio podređen hrvatizaciji. Ćirilica, ako nije bila zabranjivana, na razne najgrublje načine je potiskivana i izbacivana. Srpski nacionalni simboli, zastava i grb, zabranjivani su ili nasilno uništavani, kao npr. za vreme posete cara Franje Josifa Zagrebu, kad su Srbi primili vladaoca u svojoj crkvi, istakavši srpsku zastavu. Prilikom obeležavanja jubileja Jovana Jovanovića Zmaja u Zagrebu, izbili su neredi, divljački pogromi, skrnavljenja srpskih znamenja. Vrebala se zgodna prilika za izgrede i pljačke, koji podsećaju na pogromaška zlostavljanja Jevreja, u zemljama gde je najgnusniji antisemitizam vršljao. Veliki pogromi, pustošenja i paljenja srpske imovine i prave hajke na Srbe, koji bi se okončali genocidom, da nije bilo makar i dvolične carske vlasti i hrvatsko-srpske koalicije, događali su se: 1895, za vreme posete cara, 1899, povodom Zmajevog jubileja, 1900, zbog rasprave u Saboru o srpskim zahtevima; 1902. tri dana je rulja razarala srpske stanove, dućane, ustanove - ranjeno je stotinak lica, tih "vartolomejskih" dana i noći; slično se ponovilo 1908-9, pred aneksiju Bosne i Hercegovine i posle nje, a 1914. sve je spremno za istrebljenje i pokolj Srba, povodom Sarajevskog atentata.

Ispunjeno predizborno obećanje Franje Tuđmana: "Tlo Krajine biće crveno od krvi!"

Genocid 1941-1945. je logički ishod svih tih zlodela, a secesija 1991, i rat koji je usledio, zaključak je i kruna svega: konačni izgoni ćirilice, promena naziva jezika, JAZU pretvorena u HAZU, srpske kuće spaljivane, imanja oteta. Kolika je bila mržnja na Srbe u Hrvatskoj, a nije slučajno rečeno da veće mržnje u Evropi nema i nije bilo, pokazuje obećanje Franje Tuđmana u predizbornoj borbi: kad on bude postao predsednik Hrvatske "tlo Krajine će postati crveno od krvi". Takve grozne izjave padale su na plodno tle, jer Hrvati su odavno priželjkivali ratni pir i konačno su ga doživeli i ostvarili. Decenijama je samo srpsko ime u Hrvatskoj značilo politički prestup, a sad je došao trenutak da se ne samo ime nego i srpsko stanovništvo zatru. Jer hrvatska politička misao je ostvarljiva samo uništenjem Srba.

"Destrukcija srpskog imena u Hrvatskoj - piše Vasilije Krestić - uvek je bila praćena neprestanim javnim isticanjem da su Srbi izdajnici, da su remetilački činilac hrvatskog društva i hrvatske politike, da su "narodna neprilika", da su hajdučki i razbojnički narod, da su vizantijski prepredeni i lukavi i da je "Srpstvo opasno po svojim mislima i po svom rasnom sastavu", jer u njemu je "krvlju uvjetovano raspoloženje za zavjere, revolucije i prevrat". Ovako su ruženi i satanizovani Srbi u prošlosti, a tako, i još gore, satanizuju ih i danas, pod hadezeovskom vlašću dr Franje Tuđmana. Jerko Tomić, u emisiji "Kuda srpska horda prođe", emitovanoj 20. avgusta 1996, o Srbima je rekao "da su neljudi kojima nije pomoglo ni svetosavlje; da su trgovci svinjama, četnička gamad; da su gori od stoke, srbadija prljave šape, sotonski dobošari; da su civilizacija ražnja i rakijetine, krezubi monstrumi, prljave šubare, jad i beda, đubrad, srbočetnički vampiri, ljudsko zlo, horde, bolest, guba, neslavni jovani, bijesne razularene četničke zveri, tepih nacizma, da su u Hrvatsku došli pre sto godina, da su bili slizani sa Turcima, da su potamanili Jevreje i pre dolaska hitlerovaca u Beograd!"

Ako se jedna sredina - zaključuje Krestić - u ovom slučaju hrvatska sredina, sistematski, smišljeno i u dužem periodu napaja ovakvim i sličnim ocenama, onda je prirodno da ona, teško indoktrinisana, lako dođe do zaključka da po svaku cenu Srbe treba uništiti". Tu predstavu o Srbima Hrvati su sistematski prenosili širom sveta, bacajući seme zla za demonizaciju Srba.

"Moja je zemlja oduvek davala, i u ime bratstva praštala, praštala"

Kako je uzvišena pesnikinja, čiju stogodišnjicu rođenja ovih dana obeležavamo, koja je u prethodno smutno vreme, kada je takođe nad nama nebo bilo zatvoreno, pevala:

"Verujem!
Moja zemlja propasti neće.
Iz smrti za slobodu
sloboda uvek niče,
kao što iz cvetnog semena
mora nići cveće,
i kao što se iz gnezda
uvek izleže ptiče.
Moja zemlja je naučila da
pati,
mučenica je oduvek bila,
oduvek komadana;
ona zna, jednog dana
opet će postojati;
već je razmahnula krila.
Naše zemlje nestati neće;
o bratstvu ona je uvek
snevala,
odric
ala se zbog njega
i ispaštala.
Moja je zemlja oduvek davala,
i u ime bratstva praštala,
praštala.
Moja zemlja propasti neće;
uvek je proročica bila;
sred neprijateljskih
tamnica i šiba,
u sva vremena crna,
kad narodi po mogli blude,
pastiri iz naših kolib
a,
kao kukolj od zrna,
odvajali su od istina
misli lude."

Tako peva narodni pesnik, pesnik ljubavi prema zavičaju i otadžbini, ljubavi kojom obuhvata i čovečanstvo. U nas, Srba, ne znam da postoji vokabular mržnje prema drugim narodima. A što se naših suseda tiče, o kojima istine govori i samo činjenica, izlaže akademik Vasilije Krestić, mogli bismo i dalje, navoditi rečnik mržnje, jer on je beskrajan kao što je Kainova mržnja nemerljiva i nezaustavna. Bitno je da znamo ko nam je sused i brat i da izgradimo neophodne odbrambene mehanizme, ali nikada ne oponašajući naše najveće neprijatelje, ni u niskim osećanjima, ni u prljavom govoru. Mi taj rečnik mržnje treba da odbacujemo kao zlo i greh, izraz ludila i teške bolesti, sa velikim žaljenjem što je sve to počelo.

 

Keywords: Genesis of conflict between Croats and Serbs; Roots of Croatian hatred towards orthodox Serbs.