Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

P O V E L J A
o bosanskom jeziku

Povodom sve ucestalijih osporavanja prava Bošnjacima da svoj jezik imenuju njegovim historijskim imenom, okupljeni u Institutu za bošnjačke studije pri Matičnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu, saopćavamo javnosti da naš zajednički stav o tom pitanju – koji ovjeravamo svojim potpisima – iskazuje sljedeća

 

P O V E L J A
o bosanskom jeziku

1. Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim.

2. Korišćenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrđen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj književnosti te u različitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima.

3. Bez obzira na slična ili različita mišljenja o zajedničkom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema – a koji čini glavninu južnoslavenske jezičke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim.

4. Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe – kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom značenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu..

5. Istrajavajući na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju ničija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišćenje naziva bosanski jezik ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine.

6. Pokušaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrđenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica preživjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti.

7. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i šire, a smatraju dobrodošlim lingvistička istraživanja i zalaganja u kulturi koja će omogućiti naše bolje upoznavanje i međusobno uvažavanje.

Potpisnici Povelje pozivaju političke predstavnike, vjerske prvake, kulturne djelatnike i sve sudionike javne riječi, a naročito prosvjetne radnike na svim razinama obrazovanja da podrže te u praksi zastupaju i provode načela iznesena u ovom dokumentu.

Sarajevo, 21. 3. 2002.

 

Potpisnici Povelje (ukupno 60 potpisnika):

Ahmed Aličić, Nijaz Alispahić, Azra Begić, Đenana Buturović, Mustafa Cerić, Ibrahim Cedić, Srebren Dizdar, Enes Duraković, Ferida Duraković, Nijaz Duraković, Ibrahim Festić, Šaćir Filandra, Muhamed Filipović, Lamija Hadžiosmanović, Sabira Hadžović, Rešid Hafizović, Hadžem Hajdarević, Adil Hajrić, Senahid Halilović, Hivzija Hasandedić, Irfan Horozović, Dževad Hozo, Ahmet Hromadžić, Muhamed Huković, Meliha Husedžinović, Omer Ibrahimagić, Nedžad Ibrisimović, Mustafa Imamović, Dževad Jahić, Ibrahim Kajan, Dževad Karahasan, Enes Karić, Ibrahim Kemura, Zilhad Ključanin, Ibrahim Krzović, Enes Kujundžić, Tvrtko Kulenović, Džemaludin Latić, Amir Ljubović, Munib Maglajlić, Rusmir Mahmutcehajić, Emina Memija, Teufik Muftić, Hasnija Muratagić-Tuna, Jasmina Musabegović, Sadudin Musabegović, Zaim Muzaferija, Fehim Nametak, Muhamed Nezirović, Enes Pelidija, Midhat Riđanović, Abdulah Sidran, Adnan Silajdžić, Avdo Sofradžija, Abdulah Šarčević, Arif Tanović, Ilijaš Tanović, Elbisa Ustamujić, Esad Zgodić, Jusuf Ziga.

 

 

 

 

ZA BOSANSKI JEZIK

Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku (1)

12. oktobar 2002. godine

-Redovna Tribina-

Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca KBI

BOŠNJACI I JEZIK BOSANSKI

Uvodničar: Munib Maglajlić

http://vkbi.open.net.ba/

1. NAŠ JEZIK BOSANSKI

U kući bosanskoj opet se piše i govori o jeziku bosanskom, mogao bi patetično biti naslovljen ovaj tekst, čiji bi se sadržaj u nepodignutom, običnom tonu mogao ovako objasniti: tri teksta, objavljena u rasponu od oko mjesec dana, različitog karaktera i na različitim mjestima, aktualiziraju potrebu da se o bitnim pitanjima koja iskrsavaju povodom sintagme bosanski jezik piše i razgovara na način koji neće biti razgovor neugodni naroda bosanskog (ili naroda bosanskih) – da parafraziramo naslov poznate pjesmarice dobrohotnog te Bosni i Bošnjacima sklonog Andrije Kačića Miošića (Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Venecija 1756 ).

  1. Prvi je tekst Milivoja Jeftića, Bosanskohercegovačka nebeska jezička duga (Oslobođenje, 59/2002, 19774, dodatak KUN, str. 3, od 3. 3. 2002. ),
  2. drugi je Povelja o bosanskom jeziku (iniciran u Institutu za bošnjačke studije BZK "Preporod"), koji je potpisalo 60 bošnjačkih intelektualaca (javnosti predstavljen 10. 4. 2002. i objavljen u nekim dnevnim listovima i sedmičnjacima), a
  3. treći – Moj jezik bosanski – kolumnistički komentar Povelje iz pera Ivana Lovrenovića (Dani, br. 250 ).

Uza sve razlike koje su razumljive s obzirom na temeljne razlicitosti pobrojanih tekstova, barem dvije bitne stvari su im zajedničke: prvo, usredsređeno bavljenje značenjima sintagme bosanski jezik i drugo, zainteresiranost za prostor Bosne i sva jezikoslovna dešavanja na tom prostoru, koji bismo – opet u patetičnom iskazu – mogli označiti "kućom bosanskom". Ovaj prilog pisan je iz ugla jednog od potpisnika Povelje o bosankom jeziku, kojeg je obradovao i tekst koji je prethodio Povelji, tj. Jeftićev, i onaj koji je uslijedio kao svojevrstan odgovor na Povelju, tj. Lovrenovićev. Razlog leži u činjenici da bez obzira na neslaganja (koja su očita) i nesporazume (na koje se želi ukazati) ova tri teksta pružaju solidnu osnovu za razgovor o pokrenutom sadržaju, čiji se složeni značaj ne može ovdje dovoljno istaknuti. Naime, sadašnje stanje u zajedničkoj "kući bosanskoj", na zajedničkom bosansko(hercegovačkom) prostoru bez pretjerivanja se može označiti žalosnim i slikovito se može ovako predstaviti: hiža predaka oronula je i jedva je uzgor, a na zajedničkoj okućnici ponikla su neka nova zdanja u koja su se, gotovo bez ostatka, izmjestili sunarodnici dvojice od ukupno tri stanara, jer im je u novim kućama konfornije. Stanar koji je ostao u oronuloj kuci predaka – koji je u međuvremenu bezuspješno pokušavao nešto za sebe skrpiti – nejak je da nešto temeljito sam uradi na starini, tim prije što ni imovinsko-pravni odnosi nisu raščišćeni. Istini za volju, ovdje treba dodati da je stanar hiže koji je ostao na topraku pomagao odlazećima da ostvare svoje nakane, a kada je riječ o imovinsko-pravnim odnosima – neprincipijelno im je popuštao, uzdajući se za "svoj slučaj" u neke kombinacije koje su se izjalovile.

Da bi se otklonio jedan od temeljnih nesporazuma koji se tiče sadasnjeg politickog okvira u Bosni i Hercegovini i po potrebi nesto sire, a vezano za pojavu Povelje o bosanskom jeziku, valja istaci da mi nije poznato da neko od sastavljaca i potpisnika teksta o kojem je riječ smatra da bi za Bošnjake bio dobitak neki etno-nacionalni zabran, koji bi bio "samo njihov", kako je sugerirano u Lovrenovicevu tekstu. Naprotiv, poznato mi je da su u većini – kao i potpisnik ovih redova – istinski nesretni što su u najdramaticnijim mjesecima bošnjačke historije imali političke predstavnike koji su zatajili medjunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu i potpisali medjunarodno nepriznatu Republiku Srpsku ili – narodski kazano – koji su dali ono najvrednije i jedino što su imali, tj. tapiju na Bosnu, onima kojima je upravo to nedostajalo, onima koji su u medjunarodnoj javnosti tada bili poznati kao "takozvana Republika Srpska". Kada se još ima u vidu da u, kao većem entitetu i nakon Daytona te sve do danas funkcionira Herceg-Bosna, polozaj Bošnjaka ukazuje se dramatičnim. Jasno je, dakle, da je za bošnjačko prezivljavanje minimum bosanskohercegovački okvir, u smislu drzavnih granica priznatih Berlinskim kongresom, i u tom pogledu je.neupitna ocjena da redukcionizam bošnjačke politike, koji je, nazalost, i pored promjene "političke slike", još uvijek na djelu, poguban za bošnjačku sadasnjost i buducnost. Sve izneseno ima itekakve veze sa pitanjem jezika, a posredno i sa tekstom Povelje.

Naime, i kada je riječ o mogucim znacenjima sintagme bosanski jezik, i kada je riječ o istom povodom sintagme bosansko knjizevno srednjovjekovlje, nadaje se potreba razmatranja odnosa bastine i bastinika i posljedica koje iz tih odnosa proisticu. Medjutim, dok je taj odnos u primjeru knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i statican, odnos bastine i bastinika kada je riječ o jezickom naslijedju otvoren je i dinamican i promjene drustveno-političkih okvira u protoku vremena djelovale su na jezicku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do nasih dana. Temeljno razlicit polozaj bastinika jezika bosanskoga tokom cetiri stoljeca osmanske vladavine bio je vododjelnica i za neke tokove u jezickom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajednickog jezgra. Medjutim, narastajuca nacionalna (pa i nacionalistička) propaganda iz srpskih i hrvatskih maticnih sredista već potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod Srba i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da sluzbeni naziv za jezik vise ne bude bosanski, nego od 1907. srpskohrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaci. Za tok ove rasprave od bitne je vaznosti odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi mogucnost da u svojim automnim djelatnostima koje se ticu vjere, vjerskog skolstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je i sluzbeno opecacena bošnjačka cuvarska uloga temeljnih znacenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome nista otimali, odnosno prisvajali nesto što im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima vise nije bilo od znacaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadrzavao i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je političkih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih će ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjasnjavanju (1991.) Bošnjaci ogromnom većinom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Time nije zanijekana integralnost bosanske jezičke i knjizevne bastine, na koju skrece paznju Lovrenović u svojoj kolumni. Ukazano je samo na nedvojbenu činjenicu da je, što se Bošnjaka tiče, rijeseno jedino pitanje nominacije njihova jezika. Ostala pitanja nisu zakovana i ostaju i dalje otvorena. Druga je stvar što Lovrenović – koji je Povelju docekao sa gotovom matricom svojih visegodisnjih razmisljanja i pisanih uoblicenja o bosanskoj "kvadraturi kruga", prema kojoj ju je "izmjerio" – ne uocava znacaj drustvenih promjena koje su se desile u "narodnom životu" u Bosni i koje su kada je o bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima riječ proizvele etnicku homogenizaciju zapanjujuceg stupnja, da ostavimo zasada postrani karikaturalan odgovor izazvan kod Bošnjaka po principu spojenih posuda. Govoriti danas o postavljanju jezickog pitanja u Bosni na nacin "cija bi normativna rjesenja bila znanstveno utemeljena a psiholoski prihvatljiva svim gradjanima Bosne i Hercegovine, svim govornicima toga usprkos svemu – nasega jezika" (I. Lovrenovic) predstavlja takav dirljivi idealizam, zapravo utopizam, da ga zdrav razum nikako ne moze povezati sa covjekom koji je bio djelatni svjedok krvavih i dramaticnih zbivanja u Bosni tokom protekle, sada već prosirene decenije. Koji bi to "najvisociji" predstavnik, sa svim ovlastenjima i cinovnicima koji mu stoje na raspolaganju, mogao nametnuti jedan takav projekat na prostoru Republike Srpske i Herceg Bosne? Kao i sve drugo, i ovo bi pregnuce bilo ostvarivo samo na onom dijelu Bosne gdje se za kao drzavne praznike vihori "drzavna" zastava, a znamo da je to prostor Federacije Bosne i Hercegovine, kada se od njega oduzme ono što je Herceg Bosna dosada uspjela uvezati (obiljezivsi to krizevima za koje se Bošnjaci uglavnom prave kao da ih ne primjecuju, cak ni onaj koji je sa svojih 33 metra "najveci u hrvatstvu", poboden na vrhu Huma nad Mostarom). Konacno, u osvrtu na ovu ocitu "pobjedu" teorije nad životom, sa zaloscu se moze primijetiti da je bosanstvo Srba i Hrvata u Bosni (u drzavnopravnom smislu, da ne bude zabune!) svedeno na simbolican broj gradjana, pogotovo kada je riječ o identitetu koji je dobio entitet. Dakako, pogubno je to i za Bosnu, koja bez dobrovoljnog bosanstva sva tri (konstitutivna) naroda koji je nastanjuju ne moze postati drzava, i za Bošnjake, koji bez toga ne mogu imati drzavu.

U takvom odnosu stvari nije produktivno – gledano iz perspektive buducnosti Bosne kao zeljene drzave – kritizirati skupinu bošnjačkih intelektualaca zato što su pokazali malo politickog refleksa, dovodeci tekst iza čijeg su sadrzaja zajednički stali, sa stanjem naroda u krajnje nezavidnoj politickoj zbilji, kakva je za njih bosanska zbilja. Naime, bez politickog budjenja Bošnjaka i djelatne političke volje da se ima djelotvoran drzavnopravni okvir – kojeg danas nema! – nema ni Bosne kao drzave, ni.dobre buducnosti bosanskih Hrvata u njihovoj domovini, nad cijom je sudbinom s razlogom zabrinut Lovrenović (inace, pisac sjajnih ogleda i citavih knjiga o Bosni te uporni, ali usamljeni borac za bosansku integraciju). Dakako, Bošnjaci i da su politički svjesniji i jaci ne mogu sami ostvariti receni san: moraju to u većini htjeti takodjer Srbi i Hrvati, a oni to danas ne zele. Dakle, tek u promijenjenim odnosima snaga u Bosni, koji bi doveli do ostvarenja sna o Bosni kao normalnoj i djelujucoj, a ne frankenstajn-drzavi, moglo bi biti govora o prosirenju i popunjavanju sintagme bosanski jezik drugacije nego to cini Povelja, za sta se zalaze I. Lovrenovic, a posredno i M. Jeftic. Do tih zeljenih – da li i ostvarivih? – prilika dovoljna je prva tačka Povelje, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjecaju svojim."

2. BAŠTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu poklonjena paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i bastinika, na sta je već ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i statican, jer je riječ o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leze pod steccima bosanskih velikasa i vladara te ostalih muzeva koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najblizi narucili i postavili bilige na "bastini plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadrzan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukcića Kosace. Kraljicina kci, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao."Kraljeva kci" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje će se urusiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao još i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnički dogadjaj u etnogenezi Bošnjaka – primanje islama – dovesce do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo riječi, pri cemu će se medju Bošnjacima sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca cija će pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je na turskom pjevao pod pjesničkim imenom Siri, "lavlji"), ali će iz sjecanja izbledjeti da su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesnickog nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog što cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja života "Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz pera jednog od najucenijih Bošnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina. Takva će se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic, jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bošnjačkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bošnjačkoj knjizevnoj antologiji, osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek će u skorasnjoj knjizi Bošnjačka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika..Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv dijelili sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je drukciji kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je nacelno već ukazano, pri cemu se nacionalne nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzića – najranije dogoditi kod Srba, bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još cvrsce i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.

Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bošnjačkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a licnost koja se u tom pogledu ističe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao što je primijetio Dzevad Jahić – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od riječi neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjecanjem medju Bošnjacima, od posebnog znacaja je isticanje vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bošnjačkim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako će Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo će – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok će se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braco Bošnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjačkih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa.zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav oruzani otpor i na koju se medju Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbić objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj (Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjačkih vjerskih ucenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami mevlud daj bosanski napisi!'"

Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od – što spontano prihvacenog, što kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Basagica, koji ističe da "hrvatskog jezika sum": "Moze da goji, / Moze da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjastvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak će na srpskoj strani doci do izrazite odbojnosti prema "bošnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – već u naslovu Kociceva teksta u listu Otadzbina – bošnjastvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagić zbog ideje bošnjastva izrazene u mladalackoj pjesmi Bošnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o "Bošnjacima triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje trokonfesionalnog bošnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska.austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katoličke vjere u Bosni, što bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bošnjačke trokonfesionalnosti bila i medju Bošnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga Smaila Balića Kultura Bošnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvića Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995).

Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komsiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka – slobodno nastaviti život u Sandzaku, medju bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bošnjaka.

3. BOSANSKI JEZIK – ZAJEDNICKO I POSEBNO

U trecoj tački Povelje o bosanskom jeziku – uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Srba, Hrvata i Bošnjaka – dotaknuto je, mada ne u prvom planu, vazno pitanje o odnosu zajednickog i posebnog u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slicna ili razlicita misljenja o zajednickom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – a koji cini glavninu juznoslavenske jezičke zajednice – smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova riječ o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim." Kao što je u osvrtima na Povelju već primijeceno, u poentirajucem dijelu ove tačke parafrazirana je i namjenski prosirena davnasnja Krlezina jezgrovita izjava – data u jeku srpsko-hrvatskih, najblaze receno, zustrih rasprava o jeziku spocetka sedamdesetih proteklog stoljeca – koja je glasila da je zapravo riječ o jednom jeziku, koji u zavisnosti od perspektive nosioca razlicito imenovan. Kao što se moze uociti, teziste u Krlezinoj izjavi bilo je na zajednickom, ali su političke (ne)prilike u njegovoj domaji i sire davale krila gorljivim zagovaracima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbjeznost zajednickog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojuznoslavenskog dijasistema – barem kada je riječ o leksickom sloju – duhovito je obuhvacena puckom recenicom koja glasi: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, a Hrvat ima dom i u domu kucanicu!" Postavljeno pitanje o odnosu zajednickog i opceg u bosanskom jeziku u prakticnom smislu moze sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i sire (u kojem slucaju treba dodati još i crnogorski). Neosporna je činjenica da je riječ o jezičkim standardima koji imaju zajednicku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova: u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj knjizevnosti, u nauci, u pisanim dokumentima, u razlicitim vidovima svakidasnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vjestački odvajati od onog što je sa drugima zajednicko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogucih razina: fonetsko-leksickoj, morfoloskoj ili sintaktickoj. Navodjena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upecatljivo kazuje o prepletenosti u jezickom izrazu Srba i Hrvata, moze se – za potrebe zornog ukazivanja na zajednicku jezicku osnovu i spomenutu prepletenost na leksickoj razini te ponekad na slozene medjuodnose, i u onome što je zajednicko, i u onome što je posebno – prikazati prosirenjem iskaza, koji bi mogao, bez umisljanja da je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, Hrvat ima dom i u domu kucanicu, Crnogorac ima kucu i u kuci stopanicu, a Bošnjak ima kucu i na domu domacicu!" Razuman pristup pri sredjivanju bosanskog jezickog vrta vodit će racuna o utemeljenoj i skladnoj ravnotezi, kako onog zajednickog u jezickom izrazu (sa komsijama i susjedima), tako i onog posebnog. U poslovima oko uredjivanja bosanskog jezika – uredjivanja koje je u toku, kao i onome koje tek predstoji – "borba za razlike" u odnosu na jezički izraz komsija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjačku kulturu, opterecenu brojnim nasusnim potrebama. Kada je riječ o jeziku, rad na uredjivanju norme savremenog bosanskog jezika ukazuje se kao jedna od nasusnih potreba bošnjačke kulture. Ostavljajuci da jezikoslovci taj posao rade u miru, u skladu sa premisama znanosti i zahtjevima struke, potrebno je ukazati na neke ostatke iz proslosti, kao i na neke nepogode sadasnjosti koje taj posao već napocetku znacajno usloznjavaju i otezavaju. Naime, neosporna je činjenica da je bosanski jezik bio izlagan i srbiziranju, i kroatiziranju, zavisno od razdoblja i političke situacije. Taj proces je neujednacenim tokom popunio citavo XX stoljece, a zapoceo je ranije i, nazalost, nastavio se i nakon njegova isteka. Kako je "srbovanje" Bošnjaka bilo politickog, a "hrvatovanje" kulturnog porijekla, razumljivo je da je kroatizacija bosanskog jezika bila znatnija od srbizacije, kada je riječ o Bosni i Hercegovini. S druge strane, maternji jezik bošnjačkih gradjana u Srbiji i Crnoj Gori nije ni stekao "gradjanska prava" i posve je potisnut, saobrazno uskracivanju gradjanskih i nacionalnih prava njegovim govornicima na tim prostorima. Kroatizacija jezika bošnjačkih knjizevnika krece od Mehmed-bega Kapetanovica, čiji je jezik u knjigama Narodno blago i dva sveska Istocnog blaga uredjivao (citaj: kroatizirao!) lektor Jozo Cebular. Pripadnici iste strukture, tj. hrvatskih lektora koji su se nasli u prvim stamparijama i uz prve listove i casopise u austrougarskom razdoblju znacajno su djelovali i na jezik Muse Cazima Catica, kao i casopisa i listova koji su u tom cetrdesetgodisnjem razdoblju izlazili u Bosni i Hercegovini, prije svega na jezik u listu Bošnjak i u casopisu Behar . S druge strane, razumljiva je kroatizacija jezika u djelima pisaca koji objavljuju prve pjesničke zbirke, pripovijesti ili romane u Zagrebu skraja XIX stoljeca: Safvet-bega Basagića (pjesnički prvjenac Trofanda iz hercegovačke dubrave), Osmana Nuri Hadzića (pripovijest Ago Saric), prvopotpisanog.u knjizevnom dvojcu Osman-Aziz (iza kojeg stoje Osman Nuri Hadzić i Ivan Milicevic, romani Bez nade, Bez svrhe), Edhema Mulabdića (roman Zeleno busenje). Za vjerodostojniju predstavu o jeziku Edhema Mulabdica, naprimjer, moglo bi posluziti poredjenje romana Zeleno busenje (objavljenog u Matici hrvatskoj u Zagrebu, 1898) i Nova vremena (objavljenog u Prvoj muslimanskoj nakladnoj knjizari i stampariji Muhameda Bekira Kalajdzića u Mostaru, 1914), naravno, pod pretpostavkom da neki gorljivi lektor iz susjedstva nije u medjuvremenu već uradio svoj posao. Nakon 1918. godine, tj. proglasenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proces srbizacije bosanskog jezika uzima vise maha, mada se ne prekida ni linija hrvatskog uticaja na bosanski jezik. Najizrasliji predstavnik u skupini onih cije je otudjenje od maternjeg i zavicajnog bosanskog bilo u razdoblju između dva svjetska rata u znaku okretanja, pa i udvaranja Beogradu – jeste Hamza Humo, čiji će mladji saputnik medju malobrojnim bošnjačkim ekavcima nakon Drugog svjetskog rata, Zuko Dzumhur napisati u svom putopisnom prvjencu, knjizi Nekrolog jednoj carsiji, u cjelini pod naslovom Kamen crnoga sjaja, slijedece znakovite retke: "Sporazumevali smo se nekim cudnim jezikom koji nikada necu moci da objasnim. Nas jezik bio je sastavljen od reci italijanskih, engleskih, francuskih, reci internacionalnih i prstiju srpskih i arapskih." Na drugoj strani bošnjačke polarizacije ove vrste, liniju hrvatovanja u knjizevnom životu i u knjizevnom djelu, a time i u jeziku, nastavit će Alija Nametak i Ahmed Muradbegovic, koji će ovom profilu bošnjačke distribucije intelektualaca dati brojne i raznovrsne primjere. Na kontinuiranu srbizaciju bosanskog jezika u razdoblju nakon 1945. djelovat će gotovo pola stoljeca u medijima prevladavajuci jezik TANJUGA, na jednoj, i mala armija lektora iz majstorske radionice Vuković-Marković sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na drugoj strani, koji su marljivo radili svoj posao prema dobijenim uputama, na raznim adresama: u skolskim ucionicama na razlicitim razinama, u citankama i udzbenicima, u medijima i drugdje. Nakon dejtonskog parcelisanja Bosne, uz činjenicu da u kao "manjem entitetu" jezik bosanski nema pravo ni na ime, na prostoru nazvanom Federacija BiH je u toku novi povodanj kroatizacije bosanskog jezika, posredstvom Federalne televizije, Federalne novinske agencije (TANJUG je odskora pocela zamjenjivati FENA!), dnevnih listova... Kada se ovome doda pučki nehaj za jezik, na jednoj i nesnalaženje bošnjačkih intelektualaca, na drugoj strani – dobija se nimalo ruzicasta slika o polozaju bosanskog jezika u bosanskohercegovackoj drustvenoj zbilji. Sve izneseno i stosta između moraju imati u.vidu bošnjački jezikoslovci ako zele valjano odgovoriti izazovu na utvrdjivanju standardnog izraza jezika bosanskog.

4. BOSANSKI JEZIK I POLITIKA Sredisnja, 4. tačka Povelje o bosanskom jeziku, vise nego ostale, otvara ono osjetljivo podrucje drustvenog života koje bi se na najsazetiji nacin moglo oznaciti sintagmom jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima proslosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjačkog naroda – kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost koriscenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u političke svrhe odsudno je zapocela i gorljivo je provodjena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se tokom duzim od citavog jednog stoljeca, do danasnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokusaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjastva/bosanstva, cime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz matica, na tragu nacionalnog budjenja i osvjescenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nesto što je decenijama pa i stoljecima ranije zivjelo na spontan nacin, domovinsko bošnjastvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za političke potrebe, što je bezuspjesno pokusavao ne samo Benjamin Kallay, nego i neki predstavnici Porte u zavrsnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdjelnici: kod pravoslavaca najbrze, kod katolika nesto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrecenom, Kallayevo narodno bošnjastvo/bosanstvo i jezicko bosanstvo pravoslavci će u Bosni odlucno odbiti, katolici će ga izbjeci, a muslimani će ga djelomicno zadrzati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja će se od njeg za neko vrijeme udaljiti. Pokusaj unitarizacije posredstvom naziva za jezik, tj.upotreba naziva bosanski jezik u političke svrhe ostavila je duboke tragove u kolektivnoj svijesti bosanskih Srba: njihova danasnja reakcija na koriscenje ove sintagme kod Bošnjaka refleksno se povezuje sa unifikatorskim nastojanjima B. Kallaya, s tim što im je onda bilo ugrozeno ime (jezika i naroda, tj. bosanski, umjesto srpskog i Bošnjaci/Bosanci, umjesto Srbi), a danas.samo "drzavica", dejtonska Republika Srpska. Potaknuti istim refleksom, duznosnici RS pozurili su srbizirati ili dokinuti sve nazive koji su cuvali bosansku oznaku: Bosanski Brod, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiska, Bosansko Grahovo i sl. te uvesti i nove, kojima će srpstvo u Srpskoj biti još bolje ucvrsceno (Foca je prekrstena u Srbinje, a usred Banje Luke jedna je ulica preimenovana u Srpsku i sl.). Bošnjaci su uglavnom prespavali ovo geografsko-topografsko srbiziranje Bosne, kao što su prespavali i krizarsko omedjivanje prostora Herceg-Bosne. Jasno je, dakle, da na Daytonskim ugovorom omedjenom prostoru nazvanom Republika Srpska postoji nesmiljeni otpor svemu što ima bosanski predznak, pa tako i prema jeziku bosanskom. Ali to se ne treba ticati Bošnjaka jer je to – i na srpskoj, i na hrvatskoj strani, u Bosni i izvan nje – problem onih koji misle da drugom narodu mogu odredjivati kako će nazivati nesto svoje, i to nesto životno vazno, kao što je jezik. Tako će na hrvatskoj strani, iz akademijskih krugova izvan Bosne biti strogo poruceno i kao jezikoslovnim razlozima objasnjeno kako u "spornoj" sintagmi riječ bosanski treba da bude zamijenjena riječju bošnjački. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politička upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, cega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski jezik u Bošnjaka. još manje to moze uciniti pojava koriscenja ove sintagme za regionalno oznacavanje, ni ona davnasnja, ni ona danasnja.

Naime, na brojnim mjestima u razlicitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana sintagma bosanski jezik koristena je da bi se oznacio jezik stanovnika Bosne, bez uocavanja ili pridavanja vaznosti razlikama medju njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uocavati u opasakama putopisaca i ucenjaka, knjizevnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenijim, evropskim, zajednicko im je da podrazumijevaju zajednistvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman nece dovesti u pitanje. Na primjeru razlicitih oblika stiha – proizvedenih u radionici bezbrojnih usmenih pjesnika brojnih narastaja, kovanjem, kaljenjem i brusenjem u dugom nizu decenija – vidljivo je i ono što je nedvojbeno zajednicko, i ono što je u ponecem posebno. Za desetak metričkih varijanti, od kratkog sedmerca do dugog stiha sesnaesterca, moguce je u sve tri usmenoknjizevne tradicije u Bosni naci potvrdu za pobrojane oblike stiha, i to je ono što je zajednicko, ali će pomnije istrazivanje pjesničke gradje pokazati da postoje razlike u tome koje oblike stiha pojedine tradicije.vise "vole", razvijaju i cuvaju, a to onda cini neke posebne odlike. Mogli bi se na drugim razinama naci slicni primjeri zajednickog i posebnog u tri jezička standarda na bosanskom prostoru, koji su postojali i trajali u decenijama i stoljecima života jezika, koji je izvana bivao vidjen regionalno-jedinstven i niko od njegovih ucesnika nije bio niti iz cega iskljucen, niti po necemu povlasten. Najkrace receno, bosanski jezik iz proslosti života bastini i sadrzaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje nicije stecevine i nicija prava. U zajednickoj proslosti jezika kao dijela ukupne bastine Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao bastinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj znamenitoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine – u kojoj je objavljena cuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci – kaze za bosanski jezik da je ljepsi od onog koji je slusao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajednickom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se moze primijeniti na slicna spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izricito odnosi na bošnjačku dionicu regionalno odredjenog bosanskoga jezika, kao u svjedocenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeca – doticuci pitanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti u odnosu na istovjerne Turke – primjecuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turcin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k obicajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najcistije govori bosanski, samo kad hoce da ne miesa turske rieci." S druge strane, činjenica da će u sadrzaju sintagme bosanski jezik u regionalnom oznacavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati – zavisno od okvira spominjanja – nesto od svoga jezickog naslijedja, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost koriscenja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom znacenju, što je odlucno i konacno prevladalo u praksi u razdoblju duljem od jednog stoljeca.

5. BOSANSKI JEZIK I NARODI BOSNE

Peta tačka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajuci na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i sire ne ugrozavaju nicija prava niti prisvajaju nesto što im ne pripada. U tom smislu, koriscenje naziva bosanski jezik.ne ukljucuje nikakvu teznju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine." U ovoj tacci Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju sintagme bosanski jezik u razlicitim kontekstima. Prvo se tiče aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka; drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa koriscenjem ovog imena za svoj maternji jezik; trece dotiče moguce teznje ka unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane najupornijeg korisnika. U razradi odgovora na prvo pitanje već je primijeceno da je u proslosti života u Bosni pridjev bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor decenijama i stoljecima koriscen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi. Vremenska razdjelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila od sredine XIX stoljeca, i to kod bosanskih Srba nesto ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog osvjescivanja, koje je provodjeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati docekali su sa razvijenom svijescu da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") steti njihovim konacnom narodnom budjenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih politicara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u sluzbenoj upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpskohrvatski. U isto vrijeme austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopusta da Bošnjaci u svojoj autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavackoj djelatnosti mogu zadrzati pridjev bosanski u oznacavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom spontaniteta u koriscenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i tako postali djelatni cuvari sintagme bosanski jezik u smislu naziva za svoj maternji jezik. Odlukama Zemaljske vlade iz 1907. – cime zapocinje razrada odgovora na drugo pitanje iz 5. tačke Povelje – potvrdjeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik oznace primjerenije stupnju njihove narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim, kao što je potvrdjeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj maternji jezik zadrze i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne svijesti. U tom kriticnom trenutku bošnjačke i bosanske historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nesto što im ne pripada, te nisu tada, a niti su kasnije, ugrozili necija prava:.jednostavno su nastavili provoditi visedecenijsku praksu oznacavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja je samo u rjecnickoj liniji pisanih tragova dulja od tri i po stoljeca: od Hevaijeva (1631.) do Isakoviceva (1992.) preko Kulenderova (1912.) rjecnika bosanskog, odnosno bosansko-turskog jezika. Što se tiče navodne opasnosti sadrzane u mogucnosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politička zbilja ne daje nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili unitarističke teznje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotudjiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te za njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, čiji je upliv na najširi krug primalaca nesagledljiv. Ova, u biti neravnopravna borba vodi se tek na dijelu Federacije BiH na kojem nije provedena etnička homogenizacija po herceg-bosnaskoj osnovi, što predstavlja oko 25% ukupne bosanskohercegovačke teritorije. Već je primijeceno da na prostoru "manjeg" bosanskohercegovackog entiteta, dejtonske Republike Srpske, Bošnjacima nije zajamceno pravo niti na odabrano ime za svoj maternji jezik. Slikovito kazano, kada je riječ o maternjem jeziku i pravima koja svaki narod ima u tom smislu, u skladu sa usvojenim medjunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina potpisala, Bošnjaci su – jednako kao i kada je riječ o provodjenju imovinskih zakona – manje nego podstanari u vlastitoj kuci: razvijajuci poredbu na slikovit, ali životno nazalost itekako utemeljen nacin, oni su kao oni prognanici u vlastitom gradu koji su u dejtonskoj RS mjesecima i godinama gledali – a neki to čine i danas – kao nevoljnici smjesteni u podrumima i garazama tudjih ili – ako su imali "srece" – vlastitih kuca. Da bi izborili ostvarenje svojih temeljnih prava kada je riječ o jeziku Bošnjaci bi morali hitno izraditi neke temeljne prirucnike ili tacnije – djelotvornije nastaviti posao na onom što je zauzimanjem pojedinaca ili dobrovoljačkih gradjanskih udruzenja u protekloj deceniji zapoceto pregnucima koje oznacavaju naslovi: Rjecnik karakteristicne leksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića (1992.), Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića (1996.), Gramatika bosanskoga jezika Dzevada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića (2000.) te Frazeologija bosanskoga jezika Ilijasa Tanovića (2000.). U razdoblju koje predstoji bošnjački lingvisti bi morali ne samo prigotoviti neke temeljne prirucnike, kao što je, naprimjer, jednotomni rjecnik bosanskog jezika, nego takodjer izradom odgovarajucih metodskih prirucnika osigurati.primjenu ostvarenih dostignuca na utvrdjivanju odlika bosanskog jezika na razlicitim obrazovnim razinama i u medijima. Za razliku od korisnika srpskog i hrvatskog jezika na podrucju Republike Srpske i zaokruzenog obrazovnog sustava Herceg-Bosne, kojima kao visokosofisticirana baza za djelovanje stoji razudjena izdavačka djelatnost instituta i katedara u maticama, korisnicima bosanskog jezika u Bosni, domovinskim te u zemljama iseljenja na juznoslavenskom prostoru, ali i u srazmjerno blizoj i dalekoj dijaspori, stoji tek nekoliko pobrojanih izdanja, u sadrzajnom rasponu i tirazu mnogo skromnijem od stvarnih potreba. Jasno je, dakle, da Bošnjaci – koji su na putu borbe za ostvarenje pukog prava na javnu upotrebu imena za svoj maternji jezik te pocetne, skromne primjene temeljnih odlika bosanskog jezika u skolskoj praksi – ne mogu nikoga ugroziti ni na dijelu Federacije BiH gdje čine većinu. Zapravo, ni na toj cetvrtini bosanskohercegovačke teritorije nisu se u stanju – sa raspolozivim lingvističkim snagama i u ovom stupnju organiziranosti – othrvati gruboj kroatizaciji u jeziku koja je u toku, koja nije nista drugo, doli jedan od vidova nastavljanja, lingvističkim sredstvima, agresije koju je na Bosnu i Bošnjake izvrsio susjed sa najblizeg Zapada. Kroatizacija jezika na oznacenom dijelu Federacije poprimila je posljednjih mjeseci zabrinjavajuce razmjere zahvaljujuci vjestom zauzimanju vaznih lektorskih pozicija u Federalnoj novinskoj agenciji (FENA), Federalnoj televiziji te u nekim listovima, od strane pozrtvovnih promicatelja novohrvatstine. Doda li se ovome nepostojanje organiziranog bošnjačkog otpora ovog jezickoj agresiji te nesnalazenje i koketiranje nekih bošnjačkih intelektualaca sa stilogenoscu hrvatskog, usljed nedovoljnog poznavanja maternjeg, bosanskog jezika, pokazuje se za Bošnjake krajnje nezavidna jezička slika na onoj cetvrtini bh teritorije gdje bi kao trebali imati ostvarena kakva-takva temeljna prava, u ovom primjeru jezička Iz svega iznesenog je vidljivo da Bošnjaci – kada je riječ o maternjem jeziku – ne mogu ni sami sebi pomoci na djelotvoran nacin te je navodna opasnost od unifikacuje ili unitarizacije, koja bi na prostoru Bosne bila provedena posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik od strane njegova korisnika – najobicnija izmisljotina..

6. JEZIK BOSANSKI I BOŠNJACI

Pridjev bosanski uz naziv za maternji jezik Bošnjaka preovladava u životnoj praksi ovog naroda, i u proslosti, i u sadasnjosti do te mjere da su skorasnji pokusaji propisivanja bošnjačkog pridjeva shvaceni kao nedobronamjerno nametanje neceg što vraca unatrag, neceg što unazadjuje. Zato su sastavljaci Povelje smatrali za potrebno odgovoriti na ovo pitanje, što je ucinjeno 6. tackom, koja glasi: "Pokusaji da se Bošnjacima, umjesto historijski potvrdjenog te u praksi usvojenog naziva bosanski jezik nametne bošnjačka nominacija jezika predstavljaju politiziranje koje je posljedica prezivjelog a neprevladanog srpskog i hrvatskog paternalizma i negiranja bošnjačke nacionalne samosvojnosti." Bošnjaci su svoj maternji jezik – od najranijih spominjanja do danas – neuporedivo cesce imenovali bosanskim, nego bošnjačkim. Ili još tacnije, bošnjačka nominacija maternjeg jezika kod Bošnjaka je sporadicna i rijetka, a ne nalazi se ni u jednom od vaznijih svjedocanstava, od Uskufijeva predgovora njegovom tursko-bosanskom rjecniku (1631.) do danas. Znaci, činjenica da su sami Bošnjaci mnogo cesce koristili "domovinski" nego "narodni" pridjev usmjeravala ih je da konacan izbor padne na prvi i zato su se – prvom prigodom koja im se ukazala za ovjeravanje ovog izbora (1991., prilikom popisa stanovnistva u tadasnjoj Jugoslaviji) – listom izjasnili da govore bosanskim jezikom. Gotovo devet decenija ranije, takav njihov izbor priznala je i austrougarska vlast uredbom kojom se – nakon uvodjenja novog sluzbenog imena za jezik carskih podanika u Bosni i Hercegovini – Bošnjacima dopusta da u autonomnoj vjerskoj i izdavackoj praksi mogu i dalje svoj jezik nazivati bosanskim, cime je zapravo uvazen i ovjeren njihov izbor. Znakovito je da zagovaraci protivbošnjačkih ideologija i nosioci protivbošnjačke prakse nisu osporavali ozvanicenje bošnjačkog izbora u pogledu nominacije njihova maternjeg jezika, ni ono davnasnje, iz austrougarskog razdoblja (1907.), ni ono jucerasnje, iz vremena zajedničke drzave juznoslavenskih naroda (1991.). Naime, ni u predvecerje Balkanskih ratova niti uoci krvavog pira koji je pratio razvaljivanje Jugoslavije nije se cinilo da će Bošnjaci – koji su platili ceh u oba slucaja – prezivjeti i moci predstavljati politički cinilac u ovom dijelu Balkana i zato njihovi neprijatelji nisu ni obracali paznju na tadasnje ozvanicenje njihova izbora koje se ticalo nominacije njihova maternjeg jezika. Medjutim, mada su iz posljednjeg pokusaja njihova istrebljenja kao naroda izasli posve slabasne snage, daleko od one koja bi im.priskrbila mogucnost da postanu politički cinilac u Bosni, a kamo li sire, njihovim neprijateljima se ipak cinilo da je iz predostroznosti potrebno nastaviti osporavanje bošnjačke narodnosne samosvojnosti, što se – na iskustvu oprobanih metoda – djelotvorno moze provoditi posredstvom jezika, pitanja koje se od davnina pokazalo dovoljno osjetljivim i zapaljivim, što daje mogucnost neiscrpne (zlo)upotrebe. Nije uvazavana činjenica da su Bošnjaci, zapravo, odsudno i konacno iskoristili jedno neupitno narodno pravo, tj. odabrali ime za svoj maternji jezik te da je to činjenica koja ne moze biti dovedena u pitanje i oko koje ne moze biti nikakvih pogadjanja te da su smijesni prigovori kako se time navodno narusava "neumoljiva" logika po kojoj ime jezika mora biti izvedeno od imena naroda, a ne od imena zemlje i po kojoj su Bošnjaci kao proizveli neku nedopustivu i neodrzivu nelogicnost. Kao da jezici naroda sirom svijeta ne vrve od razlicitih "nelogicnosti". Kada je riječ o imenovanju jezika, zar nam nisu poznati primjeri da malobrojniji narodi posudjuju od brojnijih ili da brojniji narodi od malobrojnijih naziv za svoj jezik (Austrijanci od Nijemaca i Amerikanci od Engleza)? Osporavanja i pritisci na Bošnjake kojim ih se zeli natjerati da jednu ustaljenu i uvrijezenu nominaciju zamijene drugom, koja je već ostavljena proslosti, zapravo su izraz paternalističkih teznji i nespremnosti velikosrpskih i velikohrvatskih snaga da prihvate činjenicu nedvojbene bošnjačke nacionalne samosvojnosti. O tim dusebrizničkim nastojanjima velikonacionalista, koji su – negiranjem bošnjačke samosvojnosti i nastojanjima oko njihovog potcinjavanja – zeljeli koncem XIX stoljeca u Bosni steci odlucnu prednost za prisajedinjenje ovog prostora maticama, izvanredno pronicljivo je pisao Josip Ljubic, potpisujuci pseudonimom Ild Bogdanov knjigu Spor između Srba i Hrvata (Zadar 1895.):

Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitase Srbi i rekose Bošnjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi! Kad to opazise Hrvati, pohitase i oni i rekose Bošnjacima: "Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati!" Ali, Bošnjaci nijesu bili lude. Prije nego što bi se odlucili ili na desno ili na lijevo, prohtjelo im se da li je ta hitnja bratska ljubav ili što drugo, pa kad vidjese o cemu se radi, tad jednostavno, logicno, sasvim logicno dodjose do zaključka: Ni amo, ni tamo, već svak za se. Evo logike kojom se posluzise: Kad se Hrvati i Srbi smatraju kao dva naroda, a jezik im je isti, zasto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili treci narod? Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su im dva imena, zasto ne bi i mi, kad nam je ime sasvim drugacije nego njihovo, bili treci narod? Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer nisu nad njima u proslosti isti kraljevi vladali, zasto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treci narod? Kad Srbi i Hrvati kazu da ne mogu da budu isti narod jer su jedni pravoslavci, a drugi katolici, zasto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treci narod?

Ni stotinu godina nakon pojave Ljubiceve knjige nije rijesen spor između Srba i Hrvata oko Bosne. U medjuvremenu, ni jednoj od strana nije uspjelo dobiti Bosnu samo za sebe, jer su propali pokusaji i pridobijanja Bošnjaka, i njihovog uklanjanja sa lica Zemlje, i njihova potpunog progona iz domovine Bosne, provodjeni naizmjenicno sa obje zainteresirane strane, ali je zato u toku borba velikosrpskih i velikohrvatskih snaga oko podjele Bosne. Kao i u vrijeme kada je Bosnu svaka od strana htjela samo za sebe, i sada su Bošnjaci jedina smetnja zavrsetku posla oko Bosne. Naravno, ni u ovom sporenju ni jedna od strana ne zeli uvaziti činjenicu bošnjačke nacionalne samosvojnosti i u tom nastojanju podrivački rad oko jezika dobro se uklapa u bestidnu rusiteljsku strategiju: nametanje bošnjačkog pridjeva za maternji jezik nadaje se kao kazna Bošnjacima od strane njihovih neprijatelja zato što su pristali – nevoljko i sa zadrskom – uvaziti bošnjačko historijsko narodno ime. Ali bez obzira na lukavost i upornost bošnjačkih neprijatelja, nastojanja da se Bošnjacima podmetne i po mogucnosti nametne narodna umjesto zemaljske odrednice za njihov maternji jezik, osudjena su na neuspjeh kao i pokusaji plivaca da plivaju uzvodno maticom Neretve ili Vrbasa, cijom linijom su najnoviji kartografi pokusali podijeliti Bosnu. Kao i kucu naroda, kucu bosansku, koju stoljecima strpljivo grade – i kucu narodnog bica, jezik maternji, Bošnjaci su konacno i nepovratno, i to ne od jucer, imenovali bosanskim..

7. BOSANSKI JEZIK I ZBILJA BOSNE

U sedmoj, zavrsnoj tacci Povelje potcrtano je legitimno bošnjačko pravo da svoj maternji jezik imenuju primjereno praksi u narodnom životu minulih decenija i stoljeca, te iskazana spremnost da se isto takvo pravo uvazi i kada je riječ o drugim narodima u Bosni i sire. Uz to, oznacena su kao dobrodosla jezikoslovna bavljenja i opcenito zalaganja na podrucju kulture koja vode boljem medjusobnom upoznavanju i uvazavanju naroda na bosanskohercegovackom prostoru: "Isticuci legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim i u narodu ukorijenjenim imenom, Bošnjaci podrzavaju jednaka prava drugih naroda u Bosni i Hercegovini i sire, a smatraju dobrodoslim lingvistička istrazivanja i zalaganja u kulturi koja će omoguciti nase bolje upoznavanje i medjusobno uvazavanje." Pogled na zbilju života u Bosni, ni u proslosti, ni u sadasnjosti nije mogao ponuditi vjerodostojnu procjenu stanja ukoliko nije bila uvazena neobicna slozenost suodnosa vjera, tradicija i kultura naroda koji nastanjuju ovaj prostor. Kako se u jeziku ogledaju sva desavanja u životu jednog naroda, pogled na ovu dionicu narodne samosvojnosti morao je gubiti na svojoj vjerodostojnosti ukoliko nisu uocavani slozeni suodnosi u životu narodnih zajednica Bosni, ciju je zbilju života jedan ceški publicist u austrougarskom razdoblju oznacio kao "kalajdoskop". Zbilja života Bosne, u svojoj punoj zamrsenosti, otimala se uproscenim pristupima i ostajala nepoznanica mnogim koji su umisljali da su nasli spasonosnu formulu za njezinu neuhvatljivu "kvadraturu kruga". Pjesnički je tu zbunjenost pitaca pred tajnom Bosne najupecatljivije obuhvatio Mak Dizdar pjesmom Zapis o zemlji. Razumljivo je zato da je i pitanje jezika u ovoj slozenoj zajednici naroda takodjer cesto izazivalo zbunjenost i pogresne procjene onih koji su pokusavali dati valjan odgovor u pogledu na to osjetljivo pitanje.

Najnovija desavanja u Bosni u deceniji koja je iza nas dodatno su zamrsila, a uz to još u većoj mjeri otvorila proces politizacije razlicitih pitanja koja se ticu jezika. Već je primijeceno da se u pola Bosne, na prostoru dejtonske Republike Srpske, sprjecava svaki bosanski pridjev, ne samo onaj koji dolazi u nazivu za maternji jezik Bošnjaka; u amandmanima na ustav RS, u nabrajanju jezika kojim govore konstitutivni narodi koji nastanjuju administrativno-politički prostor "manjeg entiteta", izbjegnuto je "pridjevsko" imenovanje jezika jer je procijenjeno da ne bi proslo nametanje bošnjačke nominacije u atmosferi zagrijanoj raspravama koje su bile u toku, a.bosanska se nije niposto zeljela prihvatiti; u zustrim, uzurbanim nastojanjima da se što prije stigne i do odlucnih razlika kada je riječ o jeziku, u prvoj dionici protekle decenije, cak je bio propisan ekavski izgovor u sluzbenoj stokavstini, od cega se kasnije odustalo, a jezickoj homogenizaciji, koja prati nesmiljenu etnicku homogenizaciju na oznacenom prostoru, sluzi pismo cirilica, koje se zeli prikazati neodvojivim od Srpstva; ukupno ponasanje drustveno-političkih struktura odaje uvjerenje da je jezicko pitanje u ovom entitetu odsudno i "zauvijek" rijeseno. Što se tiče prostora Federacije BiH, stanje se razlikuje zavisno od toga da li se radi o kantonima sa bošnjačkom ili sa hrvatskom većinom. Slika u pogledu jezika usloznjava se na prostoru Federacije BiH već činjenicom da se nastava jezika i knjizevnosti odvija zapravo po dva programa: federalnom, u kantonima sa bošnjačkom većinom i dijelom u mjesovitim kantonima, te "hercegbosnaskom", koji je istovjetan sa programom u RH, u zupanijama sa hrvatskom većinom i dijelom u "mjesovitim" kantonima/zupanijama. Medjutim, u javnoj upotrebi jezika, od Daytonskog mirovnog ugovora naovamo, hrvatski jezik nalazi se u funkcionalnom prodoru u takvim razmjerama da bi oni koji bi samo po tome sudili o etnickoj slici u Federaciji BiH zakljucili da Hrvati čine izrazitu većinu stanovnistva u odnosu na Bošnjake, a ne obrnuto. Zapravo, oni koji namecu hrvatski jezik na prostoru Federacije BiH isturena su ruka tudjmanovske velikohrvatske politike prema Bosni, koji je polugama privrede i kulture nastavljaju dijeliti i nakon Daytona, sve do danasnjeg dana. Gorljivi zagovaraci i zilavi radenici na provodjenju te zamisli jako dobro znaju da je podrucje jezika izuzetno djelotvorna poluga. Njihovoj nakani veoma pogoduje okolnost da potrebne jezičke prirucnike, uradjene u Hrvatskoj, zacas imaju u rukama u potrebnoj kvaliteti i u kolicinama primjerenim potraznji. S druge strane, Bošnjaci su za potrebe jezičke standardizacije maternjeg, bosanskog jezika priredili tek prve prirucnike, koji nisu u takvim tirazima da bi zadovoljili osnovne potrebe, a u nekim dionicama nisu kvalitetom na potrebnoj razini. U naznacenim okolnostima vodi se na prostoru Federacije BiH neravnopravna borba u kojoj zagovaracima nametanja hrvatskog jezika stoje na raspolaganju brojnija i jaca oruzja i orudja. Na drugoj strani, ceta boraca za bosanski jezik malobrojna je i za nje ne stoje ni drzava (koje u Bosni nema!), ni akademije, ni instituti, ni zavodi... Da stvar za Bošnjake bude još nepovoljnija, u novije doba izgubili su ucenog i smirenog znalca i borca, Aliju Isakovica, koji se za bosanski jezik borio i kao knjizevnik, i kao jezikoslovac, a koji je.iskru tog zara, u kresevu rasprava o jeziku skraja sezdesetih proslog stoljeca, preuzeo i dalje ponio, nasavsi se u podsticajnom drustvu zemljaka Maka Dizdara, od kojeg je preuzeo i uredjivanje za Bošnjake životno vaznog casopisa Život, onog gromadnog pjesnika cija je životna pjesnička zbirka uzdrmala ondasnju jugoslavensku knjizevnu javnost, a kojem je zauzimanje za jezik bosanski dovodilo cetničke huskace pred kucna vrata. Osim brojnih polemičkih bitaka, koje u vidu mladalački prozivljenih, duhovitih i ostrih, ali i pronicljivih i temeljito pripremljenih ogleda i razgovora vodio u razdoblju duzem od tri decenije, Isaković je objavio prvi razlikovni rjecnik bosanskog jezika (Rjecnik karakteristicne leksike u bosanskome jeziku), u najdramaticnijem trenutku bošnjačke historije, krvave 1992. godine. Isaković je rukovodio i radom "Preporodove" komisije koja je dala upute za izradu prvog pravopisa bosanskog jezika (Senahid Halilovic, Pravopis bosanskoga jezika, Sarajevo l996.), a njegov doprinos proucavanju bosanskog jezika od golemog je znacaja, kako za savremene tako i za proucavaoce koji dolaze. U nizu prvih vaznih knjiga, kojima se ucvrscuje svijest o bošnjačkoj narodnosnoj samosvojnosti, Bošnjaci su u proteklim godinama dobili i svoju prvu gramatiku, kao zajednicko djelo nesto starijih i sasvim madih boraca za bosanski jezik (Dzevad Jahic, Senahid Halilovic, Ismail Palic, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica 2000.), a korpusu knjiga vaznih u borbi za dostojanstven polozaj bosanskoga jezika mogu se pridodati jezička trilogija najizraslijeg bošnjačkog lingviste, Dzevada Jahića (...) te prinos slaviste Ilijasa Tanovića sa podrucja frazeologije (Frazeologija bosanskoga jezika, Sarajevo 2000.). U nabrajanju temeljnih priloga proucavanju bosanskog jezika objavljenih u novije doba ne smije se izostaviti zbornik radova sa simpozija o bosanskom jeziku (Simpozij o bosanskom jeziku, Sarajevo 1999.), gdje je objavljeno tridesetak priloga, pretezno bošnjačkih lingvista, kao i zajednički dokument ucesnika skupa, naslovljen kao Zakljucci Simpozija o bosanskom jeziku. Medjutim, u predocavanju onog što cini izravnu literaturu o bosanskom jeziku valja uzeti u obzir priloge nastale u ranijem razdoblju, u decenijama kada još nije bilo rijeseno pitanje imenovanja standardnih jezika na juznoslavenskom prostoru, tj. medju narodima cija zajednička jezička osnova nije upitna. Takve priloge proucavanju bosanskog jezika, u vidu zasebnih knjiga ili pojedinacnih tekstova u periodici ili posebnim izdanjima, bez izricitog imenovanja pojave, dali su najstariji bošnjački lingvisti, kao što su Ismet Smailović i Asim Peco, kao i oni mladji, uz već ranije.spominjane – Mevlida Karadza, Naila Hebib-Valjevac, Hanka Vajzovic, Remzija Efendic-Paric, Ibrahim Cedic, Muhamed Arnaut, Muhamed Sator i neki drugi, pretezno okupljeni oko Instituta za jezik u Sarajevu. Dakako, priloge proucavanju bosanskog jezika dali su i lingvisti izvan bošnjačkih redova, u novije doba i nekih koji dolaze sa udaljenijih slavenskih prostora (doktorska disertacija Poljakinje o bosanskom jeziku). Nazalost, nigdje se bosanski jezik ne proucava institucionalno i organizirano na razini drzave ili naroda, kako je sugerirano jednim neostvarenim zakljuckom spomenutog simpozija, gdje zakljucak pod tackom 1. glasi: "Kadrovski osnaziti Institut za jezik u Sarajevu, redefinirati njegove zadatke i preimenovati ga u Institut za bosanski jezik." Nepostojanje takvih institucioniranih bavljenja bosanskim jezikom ne mogu zamijeniti gradjanske inicijative, kakva je u svojoj osnovi BZK "Preporod", iz cije je jedinice, imenovane kao Institut za bošnjačke studije, potekla Povelja o bosanskom jeziku. Srecom, u pravnom smislu bosanski jezik nije ilegalac: nasao je mjesto u federalnom ustavu, a odsjek za juznoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik), kao i neke slavističke katedre u Evropi uvazavaju samosvojnost njegove pojave i cuvaju njegovo ime. Bosanski jezik nije bez buducnosti, usprkos djelovanju protivbošnjačkih snaga. Dostojno mjesto bosanskom jeziku svojim djelovanjem moraju izvojstiti prije svega bošnjački lingvisti, a oni dobrohotni iz drugih naroda mogu i treba da im u tome pomognu.

 

Zabiljeske uz Povelju o bosanskom jeziku (2)
BASTINA I JEZIK BOSANSKI

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je već u uvodnom dijelu poklonjena paznja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tačke ovog dokumenta, koja glasi: "Koriscenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika čiji se kontinuitet moze pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrdjen u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjačkoj usmenoj i pisanoj knjizevnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objasnjenje slozenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je riječ, od koristi moze biti razmatranje odnosa bastine i bastinika, na sta je već ranije ovlas skrenuta paznja. Ukazano je već na činjenicu da je odnos knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih bastinika uokviren i statican, jer je riječ o pojavi koja je zaokruzena i zavrsena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo doslo do prekida svijesti o tome da su i oni bastinici knjizevne bastine bosanskog srednjovjekovlja, koju čine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav isao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leže pod stećcima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži naručili i postavili bilige na "baštini plemenitoj". Simbolično je taj odnos na zgusnut i slikovit način sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine i Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Kraljičina kći, princeza Katarina – u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kći" – umire na putu za Istanbul u Skoplju, već kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje će se urusiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. S druge strane, Hercegov sin stize u Istanbul kao novi musliman, pravi impresivnu karijeru i u literaturi je ostao poznat kao Ahmed-pasa Hercegovic, gdje se kaze da je bio "drzavnik, zakonodavac, pjesnik i epistolog" te da je, pored maternjeg bosanskog, poznavao još i arapski, turski, perzijski i latinski. Prekretnički dogadjaj u etnogenezi Bošnjaka – primanje islama – dovešće do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo riječi, pri cemu će se medju Bošnjacima sacuvati svijest da su bastinici pjesnistva Ahmed-pasina i brojnih drugih pojedinaca cija će pojava uslijediti u kasnijim decenijama (ukljucujuci i Ahmed-pasina sina, koji je.na turskom pjevao pod pjesničkim imenom Siri, "lavlji"), ali će iz sjecanja izbledjeti da su takodjer nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesnickog nasljedja u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog što cini knjizevni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tuznog kraja života "Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znaku takvog zaborava predaka napisana je prva "kratka historija" Bosne iz pera jednog od najucenijih Bošnjaka, Safvet-bega Basagica, Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1900), koja zapocinje sa godinom (1463.) koja oznacava propast Bosanskog kraljevstva i pad Bosne pod osmansku vlast, i druga knjiga istog pisca Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti (Sarajevo 1912), a u uvodnim se invokacijama pisac poziva na Gazi Husrev-bega, ali ne i na bana Kulina. Takva će se praksa nastaviti sve do u novije doba, kada knjizevnik Alija Isakovic, jedan od glavnih ucesnika najnovijeg bošnjačkog preporodnog okupljanja u kulturi (1990.), zapocinje u Biserju (Zagreb 1972), prvoj bošnjačkoj knjizevnoj antologiji, osvrt na umjetnicku knjizevnost djelima nastalim takodjer tek nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Tek će u skorasnjoj knjizi Bošnjačka epigrafika (Sarajevo 1999, priredio Sulejman Grozdanic) biti po prvi put sagledan kontinuitet zapisa na steccima i tariha na nisanima, kontinuitet koji je materijalno ocigledan u nizu nekropola sa steccima i grebalja sa nisanima na istim lokacijama. Pogubni zaborav karakteristican za podrucje knjizevnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.

Kada se odnos bastine i bastinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljecima i sadrzaj i naziv dijelili sa drugim bastinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki zele prikazati i temeljito je drukciji kada se gleda iz unutrasnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati vododjelnica u jeziku na koju je nacelno već ukazano, pri cemu se nacionalne nominacije – vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadzića – najranije dogoditi kod Srba, bosanski će se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok će Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još cvrsce i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje.

Linija takvog zalaganja vidljiva je sezdesetih godina XIX stoljeca medju bošnjačkim poslenicima okupljenim oko prvih listova koji tada koji se tada pokrecu u Bosni, a licnost koja se u tom pogledu ističe jeste preduzimljivi urednik Sarajevskog cvjetnika, Mehmed Sakir Kurtcehajic, koji je ne samo dosljedan u nominaciji svoga maternjeg jezika kao bosanskog, nego takodjer nastoji u njega unijeti – kao što je primijetio Dzevad Jahić – "sto je moguce vise jasnoce, ocistiti ga od nepotrebnih nanosa, pa i od riječi neslavenskoga porijekla". S druge strane, u listu Bosanski vjestnik, uz brojne potvrde kontinuiteta bosanske nominacije, skrece se paznja i na samosvojnosti zasebnih identiteta bosanskog i hrvatskog jezika. Na tragu povezivanja jezika sa narodnosnim osjecanjem medju Bošnjacima, od posebnog znacaja je isticanje vaznosti maternjeg jezika, redovito imenovanog kao bosanski, medju bošnjačkim vjersko-prosvjetnim poslenicima u drugoj polovini XIX stoljeca. Tako će Mehmed Agić iz Bosanskog Broda objaviti 1868. u Carigradu knjizicu pod naslovom Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab, a njegov saborac na istoj stazi zauzimanja za materinski izraz, Omer ef. Humo će – na kraju, na bosanskom jeziku stampanog vjerskog prirucnika pod naslovom Sehletul-vusul (1875.) – uzviknuti: "Ah, da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani citab!" – dok će se u pjesmi Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom sa zarom zaloziti za materinski izraz slijedecim stihovima: "Bez suhbe je babin jezik najlasnji, / Svatko njime vama vikom besidi, / Slatka braco Bošnjaci, / Hak vam Omer govori!" Ovo zauzimanje za maternji, bosanski jezik bošnjačkih vjerskih ucenjaka kombinirano je nesto kasnije i sa zalaganjem za osavremenjivanje pisma arebice u bosanskom izrazu, u dramaticnom razdoblju nastojanja oko prilagodjavanja novim vremenima, koja su bila obiljezena novim pismom (latinicom), tudjeg jezika nove, tudjinske vlasti, kojoj je pruzen zilav oruzani otpor i na koju se medju Bošnjacima sa zazorom gledalo. Tih godina Ibrahim Edhem ef. Berbić objavljuje vjersku pocetnicu pod naslovom Elif bai bosnevi sa starom i novom jazijom. Bosanska elifnica (Carigrad 1886.) te svoj Bosansko-turski ucitelj (Carigrad 1893.), a pridruzuju mu se sa istim nastojanjima Ibrahim Seljubac sa Novom bosanskom elifnicom, Ibrahim Puska, Arif Sarajlija i drugi – odreda ostajuci dosljedni u bosanskom imenovanju svoga maternjeg jezika. Od posebnog znacaja u ovoj liniji zauzimanja za bosanski jezik bošnjačkih vjerskih ucenjaka i alhamijado pjesnika jeste prepjev sa turskog jezika Mevluda Sulejmana Celebija, spjeva o rodjenju Muhammeda a. s. iz pera tadasnjeg kolasinskog kajmekama hafiza Saliha Gasevica, objavljenog arebicom u Skoplju hidzretske 1296. (1878/79.), gdje u prologu naslovljenom kao Predgovor stoji: "Molise me kolasinski prvisi: / 'Nami mevlud daj bosanski napisi!'"

Medjutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od – što spontano prihvacenog, što kasnije od vlasti nametanog – zajednickog bošnjačkog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Prevagu hrvatskog imena za maternji jezik potvrdice cak i rani stihovi tada gorljivo hrvatski usmjerenog mladog Basagica, koji ističe da "hrvatskog jezika sum": "Može da goji, / Moze da spoji / Istok i zapad, pjesmu i um!" Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjastvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi. Cak će na srpskoj strani doci do izrazite odbojnosti prema "bošnjakluku", kako je podrugljivo oznaceno – već u naslovu Kociceva teksta u listu Otadzbina – bošnjastvo Mehmed-bega Kapetanovića Ljubusaka, dok je Safvet-beg Basagić zbog ideje bošnjastva izrazene u mladalackoj pjesmi Bošnjaku ostao na "crnoj listi" velikosrpskih snaga sve do u najnovije doba. Na hrvatskoj strani taj je proces bio donekle usporen: gorljivi bosanski ilirac Ivan Franjo Jukic, koji se potpisivao kao Slavoljub Bošnjak i zagovarao zamisao o "Bošnjacima triju vjera", imao je u svom uceniku fra Antunu Knezevicu nastavljaca ideje trokonfesionalnog bošnjastva, koja ga je medjutim drzala samo do ulaska austrougarskih trupa, nakon cega ju je prepustio bosanskim muslimanima. Ipak, ideja o Bošnjacima katoličke vjere u Bosni, što bi se moglo oznaciti i kao neka vrsta rezervnog narodnog imena za bosanske Hrvate, nije izdahnula i moze se i danas naci "crno na bijelo", kao izraz inercije spontaniteta, posebno kod onih koji bosanske Hrvate gledaju izvana, a da je ideja bošnjačke trokonfesionalnosti bila i medju Bošnjacima ziva sve do prekjucer i jucer – pokazuju vazna i cesto navodjena knjiga Smaila Balića Kultura Bošnjaka (Wien 1973), sa podnaslovom Muslimanska komponenta, te izvrsna studija Muhsina Rizvića Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (Sarajevo 1995)..Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih drustvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da pod pritiscima izvana i podrskom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishodjena promjena u sluzbenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji će pod tim imenom – osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka – slobodno nastaviti život u Sandzaku, medju bošnjačkim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi stampani Tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Bitolju davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918.) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako će u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepozeljne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevstine i bošnjačkog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Basagiceva pjesma Bošnjaku). Ali će ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekinutost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku Bošnjaka.

Munib MAGLAJLIĆ