Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

PAHE HA XPBATCKOM

 

Feral Tribune br. 707, 5. travnja 1999.

Dragan Jurak:
(u rubrici Film & video)

"Vežite se, polećemo", kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: Vežite se, polijećemo. Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis "Beograd, jesen 1991.", a ispod njega nam latinični titl objašnjava: "Beograd, jesen 1991."... U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke nijeme komedije. Naravno, ovo su "Rane i titlovi", prvi srpski film u službenoj i suverenoj hrvatskoj filmskoj distribuciji..., a sve ostalo već je legenda. Kozmički happening dijaloga i titlova koji je nama naša borba i naša Partija dala.

[...]


Miljenko Jergović:

Hrvatski prijevod srpskog filma "Rane" ili kako zapakirati isti nježnik u drugi tetrapak

MARŠ U SPORNI ORGAN!

 

U Hrvatskoj već devet godina traje čupanje jezika. Do 1990. smo, mišljenja su naši jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon što je došla demokracija propisano nam je što zapravo hrvatski jezik jest. To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tuđman, ne govori, ali je njegova golema lingvistička prednost u tomu što taj jezik nije srpski. A kakav god neki jezik bio, on postaje hrvatski čim prestaje biti srpski.

Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezični savjetnici, nadglednici i policajci u svim našim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveučilišni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uče kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i što bismo trebali učiniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate, jer ako je točna sentenca "govori srpski da te ceo svet razume", tada je jednako točno i da će cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi čim toliko vremena trošimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je srpski, pa sad moramo izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopće ne razumijemo.

Hrvatska premijera srpskoga filma "Rane" označila je i prvi praktični eksperiment u razgraničenju srpskog od hrvatskog jezika. Donedavno su naši jezikotvorci sve svoje snage uglavnom iscrpljivali na teorijskoj razini, te na općenarodnom montiranju proteze koja će zamijeniti onaj iščupani jezik, a sada smo, eto, dobili i prvi titlovani (a zašto se ne bi kazalo – titlirani?) srpski film. I kakvom nam se na primjeru "Rana" doima razlika između srpskoga i hrvatskog? Je li ona jednaka razlici između njemačkoga i engleskog, kako sasvim ozbiljno tvrdi jedan zagrebački sveučilišni profesor? Jesu li nam se zahvaljujući prijevodu otkrile neke sasvim nove značenjske nijanse u Dragojevićevu filmu, koje ne bismo mogli prepoznati da smo se pouzdavali tek u vlastito znanje stranog – srpskog – jezika?

Tvorba deminutiva

Jezična osnovica "Rana" je beogradski sleng, ispunjen popriličnom količinom živopisnih psovki, a tu leži i prvo iskušenje prevoditelja. Naime, naši su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili čak tri hrvatske riječi za helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu nas do dana današnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim radnjama i organima, koji se, valjda igrom slučaja, i u Srba i u Hrvata najčešće rabe za tvorbu psovki. I tako, ostavljen na suhom i od akademika Brozovića i od akademika Babića i od svih drugih jezikotvornih bojovnika, naš se prevoditelj našao u grdnom čudu kad mu se odmah na početku dijalog-liste ukazala rečenica: "Neću da bežim ko pička!" Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s literaturom da dođe do ovakvog prevodilačkog rješenja: "Neću bježati kao pizda!"

Zanemarivši suptilnu semantičku razliku između pičke i pizde, tj. između – kako je to Šerbedžija rekao u filmu "Variola vera" – spolnoga organa i karakterne osobine, prevoditelj je ocijenio kako je Hrvatima i njihovom jezičnom osjećaju primjerenije spolni organ zvati po karakternoj osobini, a ne po imenu koje je znano i u Srba. Pritom, kao što to obično ne čine ni naši lingvisti, nije uočio sasvim logične posljedice svojega jezičnog zahvata, a filmskim je gledateljima prepustio na volju da cijelu stvar shvate i kao uvredu. I to uvredu baš po srpskoj mjeri. Naime, ako će Hrvati pičku zvati pizdom, tada je njihov odnos prema ženskom spolnom organu upravo onakav kakav je sugeriran u jednoj davnoj beogradskoj predrasudi o Hrvatima kao notornim i nepopravljivim pederima.

No, nešto kasnije eto nam deminutiva iste riječi, ali tu je prevoditelj baš sasvim doveo u pitanje naše poznavanje materinskog jezika i tvorbe riječi u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reći pizdica, e tu ste se grdno prevarili: kaže se – pičkica! Ej, gdje ste sad, Brozovići i Babići, pa da nam objasnite zašto se mala pizda zove pičkica!

Jezičke razlike nisu sadržane samo u riječima nego i u frazama, uči nas prevoditelj "Rana", pa frazu "isti kurac drugo pakovanje" prevodi kao "isti kurac drugi tetrapak", a frazu "ko vam jebe kevu" kao "tko vam jebe mater" [AŽA! Baš kao što sam nedavno bio predvidio na STeLi! – ŽPBOJE], čime se ponajprije ističe suptilna razlika u uljuđenosti između dva naroda. Srbi su još ostali pri pakovanju, a Hrvati su već otkrili tetrapak i još dobro paze da i u psovci uredno i pravilno izgovore svoje "tko".

Međutim, ne prođe ni polovica filma, a već se pitamo je li veća jezična razlika između Zagreba i Beograda ili Beograda i, recimo, Šibenika ili Splita. Srbin nam s platna veli "svi su se ložili na rat", što je, priznat ćete, fraza koja je razumljiva svima od Vinkovaca do Prevlake, uključujući i bodule, ali nam prevoditelj to prevede kao "svi su kurili na rat", što mogu razumjeti, eventualno, žitelji Zagrebačke županije, iako ni sami takvu frazu ne koriste.

  I neprijatelj i zaslužnik

  Ili, kaže Srbin: "Je l' biste bambusali ovu moju curicu?" Na što Hrvat prevodi: "Je li biste švasali ovu moju curicu?" I bambusati i švasati nepostojeći su glagoli, kako u beogradskom, tako i u zagrebačkom govoru. Radi se o onim riječima koje izmišljaš da bi slušateljstvu bio duhovit, pa možda jednom i uđu u neki sleng, ali prevoditelju se, eto, baš svidjelo da srpski bambus zamijeni hrvatskim švajs-aparatom. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što je nesretni čovjek morao nešto prevoditi, a nije mu bilo jasno ni zašto ni komu to čini, osim da ugodi jezikotvorcima i s nesretnoga hrvatskog distributera skine izdajnički žig.

Onaj koji uvozi srpske filmove u Hrvatsku, taj je neprijatelj Lijepe naše, ali je onaj koji titluje srpske filmove istovremeno i njezin visoki zaslužnik. A čim si istovremeni neprijatelj i zaslužnik, cijeloj društvenoj zajednici činiš dobro. Brozoviću i Babiću bit će drago što smo konačno počeli prevoditi sa srpskog na hrvatski, pa možda interveniraju kod Tuđmana da prevoditelju i distributeru izruči tuce Danica sa svakakvim likovima i lentama, dok će svekolikom bioskopskom pučanstvu biti drago da napokon vidi odličan film na jeziku koji svi razumijemo i s temom koja nam je svima bliska.

Ali uzaludan će vam biti trud da saznate ime prevoditelja, da ga potom potražite u telefonskom imeniku i izručite mu svoje najsrdačnije pozdrave. Naime, čovjek se pod film uopće nije potpisao, što je jedinstven slučaj u povijesti ovdašnje filmske distribucije, ali i potvrda da se nesretnik strašno srami svojega posla, za razliku od jezikotvoraca koji svoje kolumne ispisuju svakoga tjedna i uopće ih nije sram. Ali našeg anonimnog prevoditelja ipak ne bismo smjeli previše osuđivati, i to iz najmanje dva razloga.

  Stopama Petra Lukovića

  Prvi je taj što je od svoga posla u jednom trenutku odustao, tako da već od polovice filma uopće i nije prevodio, nego je mehanički ispisivao ijekavizirane srpske rečenice, a na kraju nam je spasio i nacionalnu čast jer je najednom i pičku počeo prevoditi kao pičku, a karakternu je osobinu prepustio onima koje ista i krasi. Drugi razlog zbog kojeg bi nam prevoditelj mogao biti i simpatičan jest taj što je njegov posao, u trenucima dok ga je marljivo obavljao, frapantno sličio onome što u svojim tekstovima radi Pero Luković, pa se mogla javiti i sumnja da je taj znalac srpskohrvatskih razlika sva svoja znanja stavio u službu ovoga pionirskoga posla hrvatskoga jezikoslovlja.

U biti, nije se dogodilo ništa strašno. Dragojevićev film ovim titlovima nije ništa izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u prvih deset minuta filma smije na račun hrvatske državne i jezične politike, a priča o apokalipsi koju je Beogradu donio Slobodan Milošević samo je, ispod slike, nadograđena jednim malim i slatkim Tuđmanovim prilogom. Gledano iz perspektive narodnih paranoika i zaslužnika, moglo bi se reći da je Srđan Dragojević gadno ocrnio svoju zemlju i uopće nije nastojao da mrak traži i na drugim stranama, ali su se Hrvati ipak pobrinuli da njegovo djelo učine politički korektnijim. Zašto bi, naime, samo Srbi bili degenerirani manijaci i zašto i sami ne bismo našli svoje mjesto u priči, barem u dnu platna, barem u titlu.

Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narušavaju li "Gruntovčani" hrvatski jezični identitet u većoj mjeri od Dragojevićevih "Rana"? Nije li Boris Dvornik u "Velom mistu" gledatelju iz Krapine manje razumljiv od Dragana Bjelogrlića u "Ranama"? Pa, zašto se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s vladajućom jezičnom politikom? Ako se već ne razumijemo, hajde onda da se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca čupanja hrvatskoga jezika.

  [KOHAT3]

 


 

http://www.vreme.com/arhiva_html/vb1/4.html

 

KULTURA Vreme vanredno izdanje broj 1, 27. mart 1999.

Teofil Pančić:

Srpsko-hrvatski apsurdi

 

Titlovanje i tiltovanje

 

U Zagrebu samo što nije počeo da se prikazuje (srpski) film Srđana Dragojevića Rane, a lokalni distributer je već službeno i mrtav-ozbiljan najavio da će dotično celuloidno delo biti titlovano na hrvatskom

 

Poznato je da u nekim varvarskim zemljama (Nemačka, Italija, Francuska etc.) postoji neopisivo degutantan domorodački običaj da se igrani filmovi sa drugih jezika sinhronizuju, tj. da lokalni glumci imaju nepresušan izvor "tezgi" u "pokrivanju" glasova pravih filmskih aktera; tako je moguće da u mnogim naizgled normalnim zemljama ljudi uopšte i ne znaju kako zvuči neponovljivo unjkanje Hemfrija Bogarta, odsečna tvrdoća glasa razbesnelog Prljavog Harija ili neopisivo ljupko cvrkutanje Odri Hepbern u Doručku kod Tifanija; šta tek reći o žalosnom faktu da domorodačko stanovništvo ne nalazi ništa neprilično u tome da Džon Vejn viče Komm, schnell! ili da agent Kuper, u trenutku kad ugleda Boba pa se zagrcne svojom neizbežnom pitom od višanja, zavapi Mamma mia, che cosa... Sve su to, dakako, primeri dostojni ulaska u poznatu "Istoriju ljudske gluposti" Paula Taborija (koja vapi za novim, znatno dopunjenim izdanjem), ali sva je prilika da će na ovim prostorima koliko za koji dan pluralitet čovekolikog idiotluka dobiti kvalitet više. U Zagrebu samo što nije počeo da se prikazuje (srpski) film Srđana Dragojevića Rane, a lokalni distributer je već službeno i mrtav-ozbiljan najavio da će dotično celuloidno delo biti titlovano na hrvatskom! Sada svi jezičko-filmski sladokusci nestrpljivo očekuju da vide kako se na hrvatskom kaže, recimo, "M'rš u pičku materinu, budalo jedna", tek toliko da obogate fundus svojih poliglotskih znanja.

 

Eto, tako jedno napredno civilizacijsko dostignuće - titl - na ovom nesrećnom potkontinentu postaje nova, beskrajnim potencijalom ispunjena, tehnika usavršavanja ridikuloznosti. Zemlje-naslednice počivše SFRJ mogle su, naime, da se ponose time što bar u nečemu pripadaju prosvećenom i kulturnom delu čovečanstva, onom koji strane filmove titluje, ne kasapeći izvorno umetničko delo i ne debilizujući sopstvenu publiku. Međutim, džaba je radovati se: jezik, kultura i politika nisu ovde zbog toga manje perverzno isprepleteni, naprotiv. Hronično pateći od hipertrofiranog sindroma narcizma malih razlika, balkanske južnoslovenske nacije - tačnije, njihovi dirljivo nedoučeni ali besprekorno isfrustrirani parapolitički i parakulturnjački žreci - panično traže sve potencijalne belege svog "jedinstvenog" identiteta, sve simbole razlike koji će potvrditi da njihova opstojnost nije tek puka romantičarska fikcija. S religijsko-konfesionalnim varijetetima ta stvar još kako-tako funkcioniše (mada samo po cenu ogromnih pojednostavljivanja i nedozvoljenih uopštavanja), ali s jezikom nastaje pogolem, krajnje neprijatan problem: četiri "središnje" priznate južnoslovenaske nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci, Muslimani-Bošnjaci) dele nešto što bi se, ni po babu ni po stričevima, moglo nazvati zajedničkim jezikom. Da prostite. Pošto je u ovom delu planete, iz nekih razloga, priznavanje same egzistencije nekog etničkog partikulariteta čvrsto povezano s postojanjem vlastitog, s Drugima nedeljivog jezika, a ovo, pak, okrunjeno postojanjem vlastite, megasuverene države, danas vlasti postjugoslovenskih zemalja, ali i dominirajuće kulturnjačke elite, insistiraju na postojanju četiriju samostalnih jezika: srpskog, hrvatskog, crnogorskog i bosanskog. Pri tome niko nikada nije umeo suvislo da raspetlja ni da li, recimo, Srbin iz Ogulina ili Virovitice priča srpski (sa sve žlicom i kruhom!) i da li Hrvat iz Sombora priča hrvatski (sa sve ekavicom, "lalinskim" otezanjem, hlebom, kašikom etc.), a kamoli da ustanovi nekakve "imanentne" razlike između tih jezika, one koje ih čine samostalnim entitetima. Obaška i to što će vam svaki upućeniji jezikoslovac reći da je krajnje neozbiljno i nenaučno verovati u nekakav "srpski karakter" hleba i "hrvatski karakter" kruha. A šta tek raditi s bosanskim? Da li tim nelahkim jezikom govore samo Bo(h)šnjaci (zašto se onda ne zove bošnjačkim?) ili i bosanski Srbi i Hrvati? Ali, kakvi su onda to Srbi i Hrvati kad, pored živih i zdravih matičnih jezika, govore drugačije? A ako, pak, ne govore - počem je taj jezik bosanski kad ga većina Bosanaca ne govori? A šta tek da radimo s mučenim Crnogorcima, koji se, eno, et(n)ički dele na Srbocrnogorce i Montenegrocrnogorce, a govore do u glas isto, da ih ni majka razlikovala ne bi? Pitanja ima još bezbroj, a suverene "razlikovne" odgovore daju uglavnom samo politikantske zadribalde, provincijalno opsednute fantazmom suverenosti, a nesposobne da shvate čak ni tako banalne stvari kao što je fakat da Austriji nepostojanje "austrijskog jezika" uopšte ne smeta da bude samostalna država, a da gigasuverena globalna velesila SAD sasvim normalno koristi engleski, dakle jezik bivših kolonijalnih gospodara, bez ikakve želje da konstituiše nekakav "američki jezik" kao Simbol Samostalnosti. A nije da nema vrlo lako uočljivih jezičkih razlika između Britanaca i Amerikanaca. Samo se oni, u svojoj anglosaksonskoj škrtosti, još nisu odvažili da se bace u trošak i, recimo, titluju Vudija Alena po londonskim bioskopima. Misle, jadni, da je dovoljno da nešto bude glupo ili čak idiotski, pa da to odmah ne treba da se radi...

 

U Beogradu je nedavno jedva sprečilo notornog Radmila Marojevića i slične duhovne gigante da što prognaju, što "posrbe" celokupnu hrvatsku književnost; u Zagrebu su, pak, purgerski Veleumovi zapeli da izdaju Andrića u "hrvatskom prevodu", u Sarajevu šefovi Društva Liliputanaca još dumaju da li da oproste neukom i neveštom Meši Selimoviću što se neprilično nacionalno izjašnjavao. U društvima obolelim od konradovske histerije identiteta - vidi belaja: što histeričnijeg, to lažnijeg i neuverljivijeg u svojoj težnji za Apsolutnom Razlikom - stvari nužno otklizavaju ka čistom, kliničkom ludilu. To je zakonit i neizbežan skor duge i apsolutističke vladavine onih koji su oboleli od sindroma malograđanskog samoobožavanja prvog lica množine (sveto "Mi") i kolektivnog, bajagi "samoodbrambenog" narcizma. A ta boljka je zarazna i "kulturološki" smrtonosna, tj. zombirajuća: vidiš, ide čovek, takoreći živ, a mozak mu odavno preminuo u Gospodu. Šta ćeš, žrtvovao ga za Nacionalnu Stvar! Otud je i aktuelni slučaj titlovanja proizvod neizlečivog tiltovanja u glavi. Ima toga svugde, opasno je samo kada postane znak samolegitimacije, lozinka Ispravnosti, kanon Nove Normalnosti. A baš je to, dakle stanje histerije identiteta, ono u čemu živimo, uz neke folklorne razlike, na obe obale Dunava i Drine. Treba zato upozoriti putnike-namernike: Welcome to the jungle, and leave your brains at home. Tiltovati možete i bez tog luksuznog pomagala.

 

Teofil Pančić

 

 

 


 

Srđan Dragojević (režiser filma "Rane")

 

Osećam gađenje

 

"Ranije bih se slatko smejao takvim budalaštinama"

 

"Samo malo ranije smejao bih se slatko takvim budalaštinama koje su svojstvene ljudima svih nacija na ovim prostorima, ali u poslednjih par meseci imam osećaj da sam psihički već "pukao" i da mi takve stvari više nisu smešne. Osećam samo gađenje prema svemu tome, sve više sam uveren da je glupost najčvršća moneta na ovim prostorima i da će tako ostati još dugo vremena", kaže tim povodom reditelj Srđan Dragojević.

 

"Siguran sam da zakoni u Hrvatskoj tako tretiraju svaki strani film. Pošto je hrvatski jezik prema njihovom Ustavu različit od srpskog jezika, dešava se nešto što je po njihovim zakonima legitimna stvar. Ipak, ja na to mogu da gledam samo sa pozicija zdravog razuma, a ne iz perspektive zakonodavstva jedne suverene države."

 

K.R.


 

Vreme broj 456, 2. oktobar 1999.

http://www.vreme.com/arhiva_html/456/13.html

Slobodan Kostić:

Prvi prevod srpskog romana na hrvatski jezik
(U pitanju je roman Vremenski darovi Zorana Živkovića)

Naravno tj. dakako

Ko želi da radi omo što će samo na površini izgledati suvislo, već sada može da krene sa pravljenjem rečnika srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika. Potrebno je samo otrpeti teret saznanja da onaj ko postane zarobljenik puke forme nosi i teški teret sadržaja

Sedite ili ležite udobno smešteni na svom omiljenom mestu i počinjete da čitate novu knjigu. Na maternjem jeziku, dakako. Zapravo, naravno. Treba reći "naravno" jer vas ovo bezazleno "dakako" može odvući daleko od toplog okrilja jezika koji govorite od rođenja.

Nešto slično se dogodilo sa romanom Vremenski darovi Zorana Živkovića, prvom knjigom koja je sa srpskog prevedena na hrvatski jezik.

Dakle, čitate knjigu Vremenski darovi , došli ste do poslednjeg poglavlja, do mesta gde se slikarka koja leži u sanatorijumu susreće sa svojim doktorom. On seda pored njenog kreveta.

"Prešao je pogledom po zidu naspram prozora. Nije mogao dobro da vidi u polumraku, ali to nije ni bilo potrebno. Znao je šta se tamo nalazi."

To piše u knjizi koju su 1997. godine objavili Stubovi kulture. Kako ta rečenica glasi u prevodu Stanislava Vidmara na hrvatski, nedavno objavljenom u ediciji Izvora?

"Prošao je pogledom po zidu nasuprot prozora. Nije mogao dobro vidjeti u polumraku, ali to nije ni bilo potrebno. Znao je što se tamo nalazi." Odveć slično?

Na drugom mestu u knjizi, glavni junak poglavlja Astronom, istrgnut iz svoje ćelije gde čeka smaknuće na putu u budućnost, predoseća: "Nešto se zbivalo iza njegovih leđa, nešto veliko." Srpski? "Nešto se zbivalo iza njegovih leđa, nešto veliko." Hrvatski?

Možda primer nije dobar.

"Šteta je već počinjena onoga trenutka kada ste pustili glas o otkriću i to više nije moguće poništiti." Srpski ili hrvatski?

"Šteta je već počinjena onog časa kada ste pustili glas o otkriću, i to više nije moguće raščiniti." Hrvatski ili srpski?

Dve godine nakon što je ugledni zagrebački profesor Stanko Lasić obznanio da je u njegovim preokupacijama srpska književnost dobila status bugarske književnosti, ona je Hrvatskoj de facto postala strana književnost. Još uvek daleko od Lasićevih tvrdnji da je to mala, rubna, evropska književnost kojoj ne vredi posvećivati mnogo pažnje, ali ni blizu tumačenjima Igora Mandića o tematskoj i svakoj drugoj srodnosti, zbog kojih se on usprotivio Lasićevim tezama.

Kada je jedan pisac u priči Prvi put s ocem na jutrenje koju je objavio krajem prošlog veka u Srpskoj zori napisao da "po podu leži tisuću karata" koje dečak gleda kroz ključaonicu sobe, niko nije rekao da je Laza Lazarević hrvatski pisac, bez obzira na to što je "povijesnoga dana 23. listopada 1847. godine u Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije izglasovan zaključak o proglašenju hrvatskoga jezika službenim saborskim jezikom". Niko nije ni pomislio da Krleža ili Krklec pišu na srpskom jeziku kada su nakon Prvog svetskog rata koristili ekavicu, niti da su Branko Radičević, Zmaj ili Milovan Glišić hrvatski pisci pošto su u jednom trenutku koristili ijekavicu. Već dosadno i anahrono zvuče podsećanja da se u Dušanovom zakoniku sreće reč "topništvo", da Stevan Prvovenčani koristi reč "uvjet", da je do prvih godina ovog veka Matica srpska imala svog "tajnika", knez Miloš "topništvo", a da kod Vuka piše "opći i općenito".

Danas više nikoga ne zanimaju sentimentalne priče o "jezičkom južnoslovenstvu", osim možda one koji u kafanama zemalja u kojima je preživela ex-jugoslovenska emigracija skaču sa stolica kada se razgovara o tome da li su za južnoslovensko ujedinjenje srpski ustanci značajniji od Ilirskog pokreta. Možete zamisliti kako u tim zapenušalim razgovorima izgleda čovek koji citira Njegoša da "lipo, ljepo, lepo, lijepo... listići su jednoga cvijeta"? Možda jesu listići, ali jednog uvelog cveta koji već predugo truli jer ne može lako da se jednostavno raspadne.

To ne znači da treba prevoditi knjige sa srpskog jezika na hrvatski i obratno. Ne prevodi se Irac Ijen Mekjuen na engleski koji se govori u SAD, kanadski romansijer Daglas Kopland na dijalekat koji bi bio razumljiv čitaocima škotskog idioma Irvina Velša, niti Amerikanac Pol Oster na engleski koji se govori u Velikoj Britaniji. Nije prevođen Danilo Kiš kada je poslednjih godina objavljivan u Hrvatskoj niti Dubravka Ugrešić koja je štampana tokom rata u Beogradu. Nisu u Hrvatskoj prevedene knjige ni Albaharija, Svetislava Basare ni Vladimira Arsenijevića niti se u Srbiji prevode tekstovi Igora Mandića koje on uredno, na svom maternjem jeziku, piše za ovdašnju štampu.

To bi možda trebalo prevesti u ograničenom tiražu za jezičke puriste, zbog onih koji jedino uvažavaju ono što je hrvatski pisac Borivoj Radaković nazivao politlektom, politbirokratskim idiomom s mnogim odlikama slenga, kakav ima žargon drugih zatvorenih društvenih skupina, prestupnika, uličara, vojnika, pa i političara u ilegali, koji se mora javno objavljivati i nametati kao jedini jezik na kojem se sme govoriti.

Ko nema šta pametnije da radi, ili ko želi da radi ono što će samo na površini izgledati suvislo, već sada može da krene sa pravljenjem rečnika srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika. Potrebno je samo otrpeti teret saznanja da onaj ko postaje zarobljenik puke forme nosi i teški teret sadržaja. Već se sada može početi sa Rječnikom manje poznatih riječi , koji je Velimir Visković nedavno pridodao novom hrvatskom izdanju Proklete avlije, gde se između ostalog nalaze objašnjenja tipa: bašta-vrt, časovnik-sat, ura, duvati-puhati, hartija-papir, kapija-vrata, manastir-samostan, obijač-provalnik, odžak-dimnjak, ostrvo-otok, pacov-štakor, parče-komad, pozorište-kazalište, predostrožnost-oprez, promaja-propuh, talas-val, testera-pila, uslov-uvjet... Bilo je i ranije u Andrićevim knjigama rečnika turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih reči. Nekad, u istoj knjizi starih izdanja, nepoznate reči su bile, ali ih sada u hrvatskom izdanju nema, i arsenal, amidža, avet, apsana, sada su tu pomenute bašta i bisage koje u deskripciji znače "dvije sastavljene torbe koje se vješaju o sedlo ili prte preko ramena" dok je budžak "ugao, kut ili zakutak".

Nastavak se može pronaći u prevodu Vremenskih darova. Osvit je zora, nevolja-problem, krivica-krivnja, isleđivanje-istraga, časovnik-sat, mrak-tama, vaseljena-svemir, brdo-planina; uvideti u prevodu znači shvatiti, osmotren znači opažen, stameno je čvrsto, svekoliko cjelokupno, pripravno spremno... i tako do poslednje stranice knjige, daleko od radikalnih zahvata koji se čine u prevodu sa jezika neke daleke evropske književnosti, ali ni tako blizu težnjama onih koji žele da čitaju pisca na originalu. Uostalom, stvari su se na prostoru ova dva jezika već dovoljno rastočile, dok su reči ostale iste, boreći se da dopru do te nove realnosti.

 

 


 

 

Piše Zli Podstanar

(http://zlipodstanar.blog.hr/arhiva-2007-01.html#1621949843)

Pčelar Veroljub Umeljić napisao je knjigu o pčelarstvu i objavio ju u Hrvatskoj. Ta značajna děla su "prěvedena". Ako preskočimo sporenja postoje li razlozi da se uopšte nešto prěvodi sa srpskog na hrvatski (postoje li uopšte dva jezika), postoji još nešto što zaista jeste ludilo. Naime, u hrvatskom izdanju pčelar i autor priručnika Veroljub Umeljić, postaje pčelar i autor Vjeroljub Umeljić.

 

C. Merlocampi odgovara:

Izvěsni sin ruskog Jevrejina – Danilovič, došavši u Holivud "prěveo" je svoje ime kao Kirk Douglas. To je veoma česta pojava. Zašto se to dešava? Zato što je mušterija uvěk u pravu, a ja kao prodavac sam taj koji želim da mušterija kupi moj proizvod. Zbog toga i samo zbog toga:

  1. neću pisati ćirilicom, već latinicom,
  2. koristiću ijekavicu, a ne ekavicu,
  3. neću cvětni prah zvati polenom već peluđu,
  4. uzeću "umětničko ime" koje bolje odgovara tržištu na koje iznosim svoj proizvod.

Iz prva tri stava neko je zaključio da je knjiga sa srpskog prevedena na hrvatski, što je apsolutni besmisao. Knjiga je i dalje na srpskom jeziku (koji Hrvati zovu hrvatski jezik).

Neko je pogrěšno pomislio i da je ime pisca prěvedeno. Ne. Ime nije prěvedeno, već je smišljeno upotrěbljen alias sa kojim autor Veroljub Umeljić uspěšnije izlazi na tržište Republike Hrvatske.

Druga je stvar što je nekima neobično da pčelar koristi umětničko ime.

 

 

 

 

 

 

Stranica osvěžena 21. 1. 2007.