Make your own free website on Tripod.com

HOME

 

dr Nikola Žutić,
Časopis Instituta za savremenu istoriju Istorija 20. veka, br. II/2005:

„SRBI SVI I SVUDA" –
„HRVATSKE ZEMLJE" BEZ HRVATA

Rad je napisan u okviru projekta Srpsko društvo između tradicionalnog i modernog u 20. veku (2161), koji finansira Ministarstvo nauke i zaštite životne sredine Republike Srbije, Beograd.

Apstrakt

U polemičkom članku kroz istorijsku vertikalu razmatra se geonacionalno rasprostiranje Srba i njihovo pretvaranje u Hrvate. U centru istoriografske analize nalaze se austrijski popisi stanovništva iz 1847, odnosno 1850. koji egzaktno potvrđuju autorove teze o svesrpskom rasprostiranju u današnjim tzv. hrvatskim zemljama.

Dok se srpska naučna i nenaučna istoriografija iznurivala nametnutim dilemama partizanske „narodne revolucije“ ili građanskog rata, odnosno pitanjima srpskog fašizma ili antifašizma u Drugom svjetskom ratu, u velikoj mjeri ostala su van dometa srpske istoriografije nezaobilazna, esencijalna pitanja vezana za vjersko-nacionalno satiranje srpstva, odnosno za stvaranje i razvoj vjerskih nacija iz srpskog biološkog tkiva. Srpski istoričari rijetko su postavljali pitanja apsurdnosti formiranja vjerskih nacija koje danas dominiraju u postjugoslavenskim državnopravnim prekrajanjima granica.

Zaboravljena pitanja etnografske ili geografske suštine hrvatstva, kojim su se nažalost u većoj mjeri bavili istoričari i filolozi 19. vijeka, ostala su u dobroj mjeri na marginama interesa srpske istoriografije u 20. vijeku. S druge strane, nametnuta je „istina“ zagrebačke istoriografske falsifikatorske škole o starini hrvatstva i velikom teritorijalnom opsegu tzv. hrvatskih zemalja.

Mitološko hrvatstvo teško se zaboravljalo čak i među srpskim intelektualcima, akademicima, profesorima fakulteta i škola zahvaljujući utemeljenosti takve fantastične „istine“ preko školskih sistema građanske monarhističke i republikanske socijalističke Jugoslavije. Čak se i srpski nacionalisti ne mogu odreći mišljenja da je ipak prije 19. vijeka postojao nekakav malen hrvatski narod koji je nestao sa turskim osvajanjima ili, povodeći se za mišljenjima filologa, da su Hrvati samo čakavci iz Istre i Kvarnerskog primorja. Zapravo, istorija tzv. hrvatstva nastajala je na rimokatoličkim „svetim lažima“ – „Pseudo sancti Croatiae“, odnosno sistematski konstruisanim istorijskim falsifikatima koji su se stvarali u vatikanskim i bečko-zagrebačkim istoriografskim radionicama i koji su se vremenom iz duhovnog centra hrvatstva – Zagreba, proširivali na jugozapad, jug i istok.

U dijelu srpske istoriografije i publicistike i dan danas pomen pojmova Srba rimokatolika i Srba islamske vjere izaziva podsmijeh i sažaljenje prema istoričaru, publicisti ili nacionalnom političaru koji su izgovorili ili napisali takve, za njih, nebulozne falsifikate. Na krajnje neprofesionalan i proizvoljan način anacionalni „naučnici“ humanističkih nauka često komentarišu pojmove „Velika Srbija", Srbi rimokatolici i Srbi islamske vjere. Separatizam okolnih slavenskih naroda, koji su proistekli iz srpskog narodnog bića i koji su nastali konvertirskim putem (rimokatoličenjem ili islamizacijom) ili putem Kominterninog projektovanja nacija (Crnogoraca, Muslimana, Makedonaca), posmatraju kao potpuno legitimnu, opravdanu borbu za ostvarenje Kominterninog načela „narodnog samoopredeljenja do otcepljenja“. Pri tom takvo pravo, po njima, ne važi za Srbe diljem bivših srpskih zemalja.

Posljednjih petnaestak godina, u ratnom i poratnom dobu, u naučnoj i političkoj javnosti aktuelan je pojam tzv. Velike Srbije i s njim povezano pitanje teritorijalnog rasprostiranja Srba odnosno njihovih vjerskih antipoda – Hrvata. Upotreba, odnosno zloupotreba pojma „velikosrpstva“ od strane ključnih ideologija i politika mnogo je starijeg datuma i traje od kraja 19. vijeka pa do današnjih dana. Kraj 19. vijeka je upravo i vrijeme kada se počinje i stvarati i širiti pojam tzv. velikosrpstva. Tvorci tog pojma su Vatikan i habzburški državotvorci (legitimisti), da bi ga sa protokom vremena počeli eksploatisati, između dva svjetska rata, evropski revizionisti okupljeni oko fašističke Italije, Kominterna i komunisti, nacifašisti i u najnovije doba elita zapadne liberalne demokracije. „Velikosrpska“ krivica polazi od pisanog Garašaninovog famoznog Načertanija iz sredine 19. vijeka pa ide do Memoranduma srpskih akademika koji je „izvađen“ kao nedovršen nacionalni projekt iz fioke Akademijinog kancelarijskog stola.

Tokom 19. vijeka pojam „Velike Srbije“ nije se ni mogao stvarati pošto su prostori bivše Jugoslavije i većeg dijela Balkana bili uglavnom i naseljeni Srbima pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjere. Dakle, u 19. vijeku današnje tzv. velikosrpstvo, gledano iz tadašnjeg narodnosnog brojčanog odnosa, bilo je realno stanje na prostorima jugoistoka Evrope zbog velike brojnosti i široke rasprostranjenosti Srba. U tom razdoblju Vatikan i habzburški austrijski državotvorci još su uvijek koristili nacionalni pojam ilirizma (natio illirica) vezujući ga za srpski (rascijanski) narod.

Cilj moje naučne rasprave je da se činjenično (faktografski) prikaže stanje svesrpske rasprostranjenosti na prostorima jugoistoka Evrope i na taj način izvrši revizija prevaziđenih istoriografskih stereotipa o starini hrvatstva i ogromnom prostranstvu „hrvatskih zemalja“.

*

Istočni Kranjci – sjeme oživljenog mita*

Vatikan i Austrija u drugoj polovini 19. vijeka, uporedo sa pojmom ilirizma (ilirskih srpskih zemalja), počinju koristiti nacionalni pojam jugoslavenstva (Rački, Štrosmajer) iz svojih pragmatičnih ideoloških i političkih računa. U isto vrijeme u sve većoj mjeri se počinje koristiti, iz habzburških državotvornih i vatikanskih misijskih razloga, nov nacionalno-vjerski pojam rimokatoličkog hrvatstva. Dakle, stvara se novi nacionalitet od rimokatolika jugoistoka Evrope koji je imao misiju širenja rimske vjere i Austrijske carevine.

Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u srpskim zemljama (Istra, Primorje sa kvarnerskim otocima, Dalmacija sa otocima, Gorski kotar, Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Srem, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) prethodila je faza stvaranja i širenja hrvatstva u mitološkoj formi, u drugoj polovini 19. vijeka, od strane političara, biskupa, kanonika i istoričara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla), i to u formi mitološkog Porfirogenitovog tzv. bijelog i crvenog dukljanskog hrvatstva.

Tadašnje teritorijalno područje Banske Hrvatske, središnjice iz koje se tokom 19. vijeka počelo širiti hrvatstvo, bilo je običan geografski pojam, narodnosno vrlo raznorodno sa prisustvom brojnih stranih naroda, dok su od južnoslavenskih naroda dominirali rimokatolici koji su počeli nositi hrvatsko ime i slovenski (slovenački) kajkavci. Srbi su živjeli i na području trožupanijske Banske Hrvatske, a brojčano su dominirali na ostalom južnoslavenskom prostoru skrivajući se pod raznim imenima (Iliri, Vlasi, uskoci, Morlaci, Slavonci, Bošnjaci, Hrvati, Raci, Rascijani itd.). U prilog navedenog treba istaći činjenicu da je nekolicina starijih germanskih autora iz 18. i 19. vijeka pojam ilirstva vezivala za srpski narod. 1. Pisalo se o mnogobrojnom ilirskom „rascijanskom" srpskom narodu rasijanom po cijelom Balkanu. Baron Bartnštajn, pored toga što je sredinom 18. vijeka pisao o „ilirskom rascijanskom narodu", pominjao je i Hrvate unijate i neunijate. Pošto su unijati mogli biti samo Srbi ili malobrojni pripadnici drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su Hrvati unijati i neunijati u stvari bili Srbi-grkokatolici (rimokatolici) i Srbi pravoslavni koji su živjeli na geografskom području trožupanijske (četverožupanijske) Banske Hrvatske. Akademik Slavko Gavrilović priređivač Bartnštajnove knjige, naziv Croati označava kao naziv za Krajiške Srbe u. 16. i 17. vijeku. 2. U prilog navedenih teza o opštoj rasprostranjenosti Srba treba istaći i činjenicu da su u 18. vijeku austrijski i njemački hroničari i pisci svjedočili da su Srbi živjeli s jedne i druge strane Velebita, dakle s kopnene i morske strane. Za morski kanal između Velebita i otoka Paga sve do prvih decenija 20. vijeka u upotrebi je bio venecijanski (mletački) naziv „morlački“, dakle srpski.

U skladu sa navedenim, slovenski filolog Jernej Kopitar u svojim radovima Hrvate nije tretirao kao poseban nacionalni pojam, ističući da je ime Hrvat sinonim za dio srpskog naciona naseljen na području geografske Hrvatske: „1. Poznato je da su Srbi, koje takođe nazivaju i Iliri i Hrvati i Dalmatinci, mlad i maštom obdaren narod. Ko je god ma jednu austrijsku graničarsku pukovniju video kad maršira, morao se o tom lično uveriti. Skoro svaka osoba zna napamet do stotinu najpoznatijih pesama. 2. Polovina je ove nacije grčke vere i njen klir neće propustiti nijedno sredstvo koje pomaže održanju ili čak i umnožavanju vernih ovčica i obratno: strašna je svaka stvar koja daje naslućivati opadanje broja tih ovčica. Kad je pod Marijom Terezijom prosvjećivanje prodrlo i među Ilire (Srbe – N. Ž.), bilo je prvo da oni počnu pisati maternjim jezikom (1783). Grčki klir je zbog toga bio u dvostrukom strahu, jer se pobojao da će se porušiti onaj zid koji je on između svojih ovčica i latinske crkve bio podigao posebnim crkvenim jezikom. A maternji jezik i grčkih i latinskih Ilira (Srba N. Ž.) savršeno je jednak. Zbog toga taj klir i nastojava u korist crkvenog jezika, a protiv maternjeg, kako bi što stalnije održao svoje ovčice odvojene od katoličkih (uz neporušenu dispoziciju u korist Rusa)". 3.

Pitanjem broja i opsega slovenskih narodnosti slavisti su se, zbog slabe zainteresiranosti tadašnjih istoričara, bavili najviše tokom 19. vijeka. Kako je ocjenjivao pravnik i istoričar Lazo Kostić: „Njihovi rezultati se ne podudaraju, ima među njima dosta principijelnih razmimoilaženja, ali je za sve njih zajedničko da tzv. Hrvatima daju veoma mali teritorijalni prostor, a Srbima vrlo veliki“. Pojam Hrvata se ograničavao na samo jednu sasvim usko obilježenu „skupinu“ na području bivše Jugoslavije. Tako su češki slavisti priznavali kao Hrvate samo kajkavce dok su, s druge strane, Slovenci smatrali kajkavce za Slovence a Hrvate ograničavali na čakavce. Prema filolozima-slavistima, Srbi su bili mnogostruko brojniji od Hrvata i prostirali su se u velikom pojasu Balkana. 4. Lazo Kostić je zaključivao da „nema baš nijedne, ama bukvalno nijedne oblasti Jugoslavije koju su svi veliki slavisti XIX veka priznali kao nesumnjivo hrvatsku".

Slovenac Jernej Kopitar osporavao je čak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stajalište najbolje se ogledalo u prepisci sa češkim jezuitom Josipom Dobrovskim iz 1810. godine. Kopitar je tvrdio da su se „provincijalni Hrvati“ (iz trožupanijske Banske Hrvatske – N. Ž.) tek posljednjih 200. godina počeli nazivati Hrvatima i to u smislu geografskog a ne etnografskog pojma. O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810. piše Dobrovskom slijedeće: „Tek od Ferdinanda I (1503–1564) i Leopolda I (1640–1705) počeo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s onu stranu Kupe... Slavonci su srpski naseljenici i govore kruh’ i ’brez’ mesto ’bez’, pravo kranjski“. U pismu od 1. februara 1810. Kopitar kaže: „Ja više vjerujem Truberu i Krčeliću nego Salagijusu što se tiče Hrvata, da naime sjeverno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci). Nije dakle neistorijski kad Slovenci neće da budu Hrvati, već je to veritatis causa... Ja sam sigurno toliko pravedan prema Hrvatima kao Vaša Prečasnost prema Slovencima, ali pogrešan naziv vređa me (sablažnjava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni sami treba da se zovu ono što su, tj. Slovenci... Kako uopšte dolaze. Zagrepčani ka hrvatskom poreklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podelom zemalja i naziva...". Kopitar piše Dobrovskom 21. aprila 1810: „Ako su Dalmatinci Hrvati, qui certe sunt prema Konstantinu (Porfirogenitu – N. Ž.), a takođe Zagrepčani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, srpski govore a poslednji ne govore?" 5. Slovenački „preporoditelj“ Jernej Kopitar (1780–1844) odbacio je, dakle, hrvatstvo štokavštine pošto je štokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim.

Jezuita iz Češke Josip Dobrovski (1753–1829), „otac slavistike", smatrao je samo kajkavski dijalekt kao hrvatski, dok je „sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik“. Idući tom analogijom Dobrovski je samo Hrvatsko zagorje i Sloveniju smatrao predjelom Hrvata, dok su „svuda drugo živjeli Srbi“. Dobrovski je panonske Hrvate dijelio na prave zagrebačke Slovence, ugarske Slovence i kranjske, štajerske i koruške. Po njemu, Dalmatinci su „napola Srbi (glagoljaši)“, dok su „ćiliričari čisti Srbi“. Za Dobrovskog Srbi su i Dubrovčani, Makedonci i Bosanci, dok su Kranjci, „bezjaci“ (Zagorci) i panonski Hrvati po porijeklu Hrvati. Dobrovski je poistovjećivao „dalmatinsko-ilirski“ jezik sa srpskim jezikom pa je do kraja života ostao pri gledištu da su Dalmatinci i po jeziku i po porijeklu uglavnom Srbi. 6.

Najpoznatiji slavista druge polovine 19. vijeka, Franc Miklošić, u svojoj Uporednoj gramatici slovenskih naroda Hrvate je reducirao na sasvim mali i neznatan prostor jer je tvrdio da su svi štokavci Srbi, čakavci Hrvati a kajkavci Slovenci. U Uporednoj gramatici Miklošić je pisao o dva srpska dijalekta. (-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). Ikavštinu, dakle, uzimao je za karakteristično obilježje hrvatskog jezika, dok su ekavština i ijekavština dvije grupe srpskog jezika. Ipak je Miklošić s pravom tvrdio da nisu svi ikavci Hrvati-čakavci već da ima ikavaca koji čisto srpski govore i imaju istu narav i običaje. 7. Tu je prije svega mislio na ikavce štokavskog narječja sa područja Dalmacije, Primorja i Like. Za Dubrovnik Miklošić je govorio da do njega nikad nije dopirala čakavština i da je uvijek bio štokavski, dakle srpski.

Pod uticajem mišljenja slavenskih filologa Vuk Stefanović Karadžić napisao je u Beču 1849. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. U poglavlju knjige „Srbi svi i svuda" Vuk je utvrdio da su Srbi svi oni koji govore štokavskim narječjem, „pa bili oni u Žumberku ili u Vranju". Po Vuku, Srbi su dakle „štokavci triju vjerozakona“: pravoslavnog, rimokatoličkog i islamskog. Vuk Stefanović Karadžić je u svom Rječniku zapisao da su Bunjevci i Šokci „Srbi zakona rimskog". 8.

*

Popisi stanovništva

Austrijski statistički podaci o stanovništvu austrijskog jugoistoka Evrope egzaktno potvrđuju, pa i premašuju, teze pomenutih filologa o opštoj rasprostranjenosti Srba na prostorima nekadašnjeg „Ilirika". U knjizi dopisnog člana mađarske akademije nauka Fenyes Eleka Statistika i geografski opis austrijske imperije iz 1857. godine, u Austrijskoj carevini ima 1.584.134 Srba pravoslavne i rimokatoličke vjere. Prema podacima iz navedene knjige, Srbi („Szerbek“) „uglavnom žive u Krajini (Vegvideken), Srpskoj Vojvodini („Szerb Vajdasagban“), ……………… (..…kok) u Istri (Istriaban) i kvarnerskim otocima (quarneroi szigeteken) i u Dalmaciji („Dalmatiaban"), isto u Dubrovniku (ugyanitt a ragusaiak), bocheserek“. Brojčano stanje po krajinama bilo je slijedeće: u Srpskoj Vojvodini i Banatu živjelo je 402.890 Srba, u Dalmaciji 395.273, Vojnoj krajini 339.176, Slavoniji 244.180, Istri i kvarnerskim otocima 134.445, u mađarskoj državi (Magyarorszagban) 69.170 duša. Prema navedenim statističkim podacima, Srbi su uglavnom bili pravoslavci ali je mnogo rimokatolika bilo u Dalmaciji i Istri, dok su Šokci u Bačkoj, Slavoniji, Krajini i Mađarskoj svi bili rimokatolici". 9.

U svojoj knjizi F. Elek navodi da Hrvata (Horvatok) ukupno ima 1.288.632 i to u Banskoj Hrvatskoj 631.081, Vojnoj krajini 524.048, Mađarskoj 78.179, donjoj Austriji 6.364, Kranjskoj 17.697, Moravskoj 663. Prema podacima F. Eleka, Hrvati su podijeljeni na više grana što se tiče dijalekta: „Ovdje možemo računati na uskoke koji žive u Senju koji pripada slunjskom puku. Što se tiče religije ima pravoslavaca (nekoliko hiljada unijata). Inače Hrvati su isključivo rimokatolici“. U to vrijeme broj Slovenaca bio je neznatno manji od broja Hrvata (1.153.382) a. živjeli su u Štajerskoj (362.742), Koruškoj – ’Karintiaban" (95.544), Kranjskoj (410.722), Primorju i Istri (185.757), Mađarskoj (49.600), „Velenezei kiralysagba" (26.317). 10.

U Istorijsko-etnografsko-geografskoj mapi Srba i srpskih zemalja koju je izdao Kosta Atanaskov Šumenković 1873. godine, istoričar Miloš St. Milojević dao je potpuno podudarnu sliku svekolike srpske rasprostranjenosti sa etnografskom rasprostranjenošću Srba prema austrijskom popisu iz 1850/51. godine. Zapadna granica srpske etno-geografske rasprostranjenosti prema Milojevićevoj karti išla je linijom Peroj (sjeverna Istra) – Gomirje (Ravna Gora) sjeverni Gorski Kotar–Žumberak–Virovitica. Istočno od te linije bile su oblasti (pokrajine) u kojima su uglavnom živjeli Srbi. Anatemisan i izopćen od strane zvanične srpske istoriografije, brisan iz kataloga srpske „naučne“ istoriografije, Miloš Milojević je ovog puta dao vrlo preciznu kartografsku predstavu srpske rasprostranjenosti, u potpunom skladu sa austrijskom demografskom statistikom iz 1847. i 1850/51. godine. Milojević je svoju etnografsku kartu, zbog izuzetne podudarnosti, vjerovatno radio prema egzaktnim podacima austrijskog popisa iz 1850/51. godine.

Upoređujući podatke F. Eleka sa mišljenjima navedenih filologa, kartografa, austrijskih hroničara iz 18. vijeka i srpskih istoričara koji su pisali o hrvatstvu kao geografskom pojmu, o banskoj Hrvatskoj kao slovenskoj (slovenačkoj) zemlji, o „Hrvatima unijatima i neunijatima“, mogu izložiti tezu da hrvatstva u etnografskom smislu nije bilo, već se javljalo nominalno i to kao geografski pojam. Međutim, sredinom 19. vijeka geografski pojam Hrvata, koji je do tada bio i jedan od naziva za Srbe, počeo se već utemeljivati kao etnografski pojam. Naime, sredinom 19. vijeka dio Srba rimokatolika sa područja četverožupanijske geografske Banske Hrvatske (Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka i Severinska županija) i Vojne krajine počeo je da nosi hrvatsko ime, prvo u regionalnom pa potom, protokom vremena, i u nacionalnom smislu.

Prema demografskim statističkim podacima uočljivo je da se hrvatsko ime počelo širiti sa područja geografske Banske Hrvatske na Vojnu krajinu do Senja. Tada su srpski uskoci iz Senja, pošto su ranije prešli na uniju preseljenjem u Žumberak, već bili prihvatili hrvatsko ime. Treba istaći podatak da se, prema Elekovom popisu, Hrvati uopće ne pominju u drugim tzv. hrvatskim zemljama, odnosno u Slavoniji, Sremu, Baranji, Dalmaciji i Istri. Statistički podaci iz druge polovine 19. i prve decenije 20. vijeka svjedoče o tome u kolikoj se mjeri, zbog svehrvatske nacionalne unifikacije, smanjio broj stranaca i Srba današnje Republike Hrvatske.

Statistički popisi stanovništva austrijske pa potom mađarske administrativne oblasti Hrvatske i Slavonije (sa Sremom), u razdoblju od 1850. do 1910. godine, daju etničku sliku Hrvatske i Slavonije u kojoj su Hrvati manjina. Prvo što upada u oči je činjenica da su Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija u verskom i narodnosnom pogledu bile vrlo heterogene pokrajine. Pored pravoslavnih Srba i Srba rimokatolika (Šokaca, Bunjevaca i skupina koje su počele nositi hrvatsko ime) najbrojniji su bili Nijemci. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1890. godine njemačkim jezikom govorilo je 117.493 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 134.000, dok je prema popisu iz 1910. njemačkim jezikom govorilo 132.150 stanovnika. Najveći porast stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji zabilježili su Mađari zahvaljujući kako ističe hrvatska istoriografija, mađarizaciji hrvatskog, ali mi bismo rekli srpskog i slovenačkog stanovništva, naročito u vreme režima Kuena Hedervarija. Prema popisu stanovništva iz 1880. godine Mađara je bilo 41.417, prema popisu iz 1890. godine 68.794, iz 1900. godine 90.180, iz 1910. godine 103.405. U Hrvatskoj i Slavoniji češkim jezikom govorilo je prema popisu iz 1890. godine 27.521 stanovnika, iz 1900. godine 31.588, iz 1910. godine 31.252 stanovnika. Slovačkim jezikom govorilo je po popisu iz 1890. godine 13.614, iz 1900. godine 17.342, iz 1910. godine 21.458 stanovnika. 11. Broj stanovnika koji su govorili slovenačkim jezikom podupire Kopitarevu i Miklošićevu tezu o pripadnosti kajkavaca Hrvatskog zagorja korpusu slovenskog (slovenačkog) naroda. Prema popisu stanovništva iz 1880. godine slovenskim jezikom govorila su 20.102 stanovnika, dok je prema popisu iz 1900. godine slovenskim jezikom govorilo 19.180 stanovnika. Do posljednjeg austrijskog popisa iz 1910. godine zabilježen je uočljiv pad broja Slovenaca na 15.686 pripadnika. 12. Uzroci takvog populacionog kretanja ne mogu se utvrditi bez studijskih istraživanja. Možemo samo nagađati da li se broj Slovenaca smanjio uslijed naglog iseljavanja, ili zbog novog rimokatoličkog kursa koji je išao ka širenju hrvatskog imena, naročito od Prvog hrvatskog katoličkog sastanka iz 1910. godine. Takođe je uočljivo da je opao i broj Nijemaca i Čeha po popisu iz 1910. u odnosu na popis iz 1900. godine.

Vjerska pripadnost stanovništva bila je takođe vrlo raznolika. Rimokatolika različitog narodnosnog i nacionalnog sastava bilo je najviše – 1.863.847 prema popisu iz 1910. godine. Treba istaći da je u razdoblju od 1869. do 1910. bio. veliki porast rimokatolika – za oko 600.000 pripadnika. 13. Kada se od ukupnog broja rimokatolika (prema popisu iz 1910) oduzmu brojni doseljenici, koji su bili uglavnom rimokatolici, dobije se zbir od oko 1.550.000 rimokatolika Južnoslavena (Srbi rimokatolici, Bunjevci, Šokci, Hrvati). Približavanjem kraju 19. vijeka navedeni Srbi rimokatolici u sve većoj mjeri počeli su nositi hrvatsko ime, ali ne treba zaboraviti da su u to vreme u Slavoniji još uvijek bili brojni Šokci. Pravoslavaca ili grkoistočnih bilo je, po popisu iz 1910. godine, 649.453. Iako je bio visok natalitet pravoslavnih Srba, porast stanovništva nije bio na nivou onoga kao kod rimokatolika. U određenim periodima bilježen je i pad broja pravoslavnih Srba (1869. godine 511.802, a 1880. godine 497.746 pripadnika). Prema popisu iz 1890. godine zabilježen je porast na 567.443, dok je prema popisu iz 1900. godine bilo 612.628 pripadnika. 14.

Beč ispod žita protežira hrvatstvo
(do 1914.)

Austrougarsko činovništvo je u praksi na „terenu“ sprovodilo kroatizaciju ličko-sjevernodalmatinskog (srpsko-srpskog prostora) preko jezika i pisma u općinskim, kotarskim i županijskim nadleštvima. Banska vlada u Zagrebu stvarala je, preko župana i lokalnih organa vlasti, „novogovor“ hrvatstva u javnoj upravi koji je u osnovi, pored srpskih, imao i mnogo slovenskih (slovenačkih) jezičkih termina. Činovništvo na terenu, dakle, hitrim ukidanjem krajiških institucija poslije 1881. godine, provodilo je kroatizaciju ličko-dalmatinskog prostora preko državnih nadleštava.

Državno-pravno Lika i Dalmacija poslije Austro-ugarske nagodbe iz 1867. administrativno (teritorijalno) su u razdvojenim austrijskim odnosno ugarskim zemljama. Zakonskim člankom iz 1868, odnosno tzv. Ugarsko-hrvatskom nagodbom mađarska kraljevska zemlja Kraljevina Hrvatska i Slavonija je administrativna jedinica ugarske polovine carstva, dok je Dalmacija austrijska carska zemlja na čelu sa carskim namjesnikom u Zadru. Međutim, od kraja 19. veka u memorandumu dokumenata se navodi Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, državnopravno nespojiva kategorija sa odredbama Austro-ugarske nagodbe i „Zakonskog članka iz 1868. godine. U isto vreme administrativna uprava za Dalmaciju je Carsko namjesništvo sa sjedištem u Zadru. Odvojene administrativne teritorijalne kompetencije Austrije i Mađarske ovom prilikom su zanemarene i Zagreb se od strane Beča favorizuje i dobija šansu da realizuje svoje romantičarske 48-aške velikohrvatske planove o tzv. hrvatskoj trojednoj kraljevini. U stvari, u Beču su bila sve izraženija nastojanja da se Dvojna monarhija preuredi u trijalističkoj formi sa trećom rimokatoličkom slavenskom (hrvatskom) administrativnom jedinicom, koju je naročito podupirao prestolonasljednik Franc Ferdinand.

*

Srbi Istre i kvarnerskih otoka

Statistički podaci F. Eleka bacaju sasvim novo svjetlo, u odnosu na usvojene „naučne“ stereotipe, na narodnosno stanje u Istri i kvarnerskim otocima. S jedne strane, brojnost Srba rimokatoličke i pravoslavne vjere na ovim teritorijama pobija teze navedenih filologa iz 19. vijeka o hrvatstvu čakavaca. S druge strane, negiraju se teze istoričara hrvatstva i komunističkih istoričara o svehrvatstvu Istre, da su malobrojni Srbi u Istri potomci „doseljenih Crnogoraca".

Jedan od ključnih istoriografskih tvoraca mitološkog hrvatstva, Vjekoslav Klaić, treći tom svoje višetomne knjige Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati (Zagreb 1883) posvetio je hrvatstvu Istre. Doseljene stanovnike u Istri u 17. vijeku Klaić ne zove Srbima, kao mletački i italijanski pisci, već Crnogorcima. Istoričar Fran Barbalić Srbe u Istri svodi na skroman broj doseljenika iz Crne Gore, pa lakonski navodi, negirajući starinu Srba na istarskom području, da su stanovnici Peroja, „srpskog sela u Istri", doseljeni Crnogorci. 15. Barbalić dalje piše da su Italijani, ne pominjući brojne istarske Srbe, romanizirali („potalijančivali“) Hrvate i Slovence. On istarsko srpstvo svodi na Peroj koji je „pravoslavni (srpski –N. Ž.) otočić u širokom katoličkom (hrvatskom –N. Ž.) moru“. Međutim, italijanski pisci i mletačka vlast slavenske stanovnike Istre nazivali su Slavenima, Morlacima („Morlacchi"), Dalmatincima, Srbima, Crnogorcima, dakle Srbima. 16. Camillo de Franceschi u citiranoj knjizi navodi da se u Peroj 1658. naselilo 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore, drugih 8 porodica koje su se naselile u Vintijan i 30 srpskih porodica koje su 1660. naselile Kavran. Dalje ističe da se 1671. naselilo iz Perasta u Pulu 600 srpskih „hajduka“, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki „valjda“ u Peroj. Kako pominje Fran Barbalić, „neki pisci navađaju da je 1657. godine prestalo doseljavanje Slavena u Istru i da su Perojci bili posljednji koji su se ovamo naselili". On je navodio da su „nova doseljavanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore započela su 1463. godine“. 17. Sa ovakvom narodnosnom terminologijom, pominjanjem doseljavanja Hrvata, Barbalić nesvjesno otkriva da su svi nabrojani doseljenici bili Srbi jer su se u Istru doselili iz navedenih srpskih zemalja u kojima u to vreme nema ni pomena Hrvata ili nekakvog hrvatstva. S druge strane, E. Nikolić je tvrdio da je bilo čak 15 „seljenja“ Slavena iz Dalmacije u Istru i to „ponajviše Bosanci i Hercegovci". 18. Pravoslavni običaji i vjera su pod pritiskom rimokatoličkih misionara, mletačkih pa potom austrijskih vlasti brzo nestajali njihovim pretvaranjem, preko prevjeravanja, u rimokatoličku tradiciju i vjeru koji su s protokom vremena postajali istarska hrvatska tradicija. U državnoj demografskoj statistici pravoslavlje je potiskivano i brisano, a u prvom planu bila je vjera katolička dok se za pravoslavnu crkvu koristio samo termin „druga vjera".19.

*

Srpstvo Dalmacije
i
"hrvatsko državno pravo"

Slijedeća tzv. hrvatska zemlja – Dalmacija bila je srpsko-rimokatolička i srpsko pravoslavna, što potvrđuju statistički podaci navedenog austrijskog popisa iz 1850/51. godine. Naime, u Dalmaciji, koja je obuhvatala Dubrovnik i Boku, živjelo je 330.827 Srba rimokatoličke vjere, dok je pravoslavnih Srba ostalo, poslije vjekovnog rimokatoličenja, samo 78.858. Prema austrijskoj statistici, dakle, nema ni pomena Hrvata ni hrvatskog imena. Ogromna većina dalmatinskog stanovništva svodila se na Srbe rimokatoličke i pravoslavne vjere, u ukupnom broju od 409.685 duša (prema popisu stanovništva iz 1850/51. Prema statističkim podacima iz 1846, u Dalmaciji je živjelo ukupno 393.715 stanovnika. 20.

Glavni tehnolozi stvaranja i širenja hrvatstva u Dalmaciji i Boki bili su, pored jezuita i franjevaca, „pravaši“ Ante Starčevića – Mihovil Pavlinović i Ivo Prodan. Pravašku velikohrvatsku ideju nametao je u Dalmaciji političar hrvatske pravaške i klerikalne orijentacije Mihovil Pavlinović (1831–1887), koji je bio vatreni pobornik ideje združenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom pod integralnim hrvatskim imenom. Zbog takvih nastojanja bio je neminovan njegov sukob sa srpskim pristalicama dalmatinske autonomije koji su bili protiv sjedinjenja Dalmacije sa Banskom Hrvatskom. Hrvatski istoričar Nikša Stančić posebno je isticao da je Mihovil Pavlinović „proglasio katolicizam osobinom hrvatske nacije“ i da je želio da se Srbi „osjećaju Hrvatima“. 21.

Dalmatinsko pravaštvo i velikohrvatstvo posebno je podupirao svećenik Ivo Prodan koji je od 1877. godine, uređivao list Katolička Dalmacija. Prodan je uređivao ovaj list u nacionalnom hrvatskom duhu pod uticajem Pavlinovićevih ideja i pravaštva iz Hrvatske. Osnovno Prodanovo geslo, koje je 1844. ubacio u svoj stranački program, bilo je: „Najprije Bog, najprije vjera, pa domovina". Kao i M. Pavlinović, i Ivo Prodan je bio za čvrsti oslonac Hrvatske na Beč. 22.

Pavlinovićevi i Prodanovi velikohrvatski planovi naišli su na otpor i odgovor srpske strane. Vođa Srpske stranke u Dalmaciji, Sava Bjelanović 23., ustao je protiv „hrvatskog državnog prava“, koje po njegovom mišljenju, služi pohrvaćivanju Srba i priključenju Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Pavlinovićevi stavovi su postali jedan od najjačih argumenata dalmatinske Srpske stranke protiv ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Bjelanović je u hrvatskom državnom pravu vidio samo oruđe Austro-ugarske monarhije. On je često isticao da je samo srpska nacionalna misao narodna, dok je hrvatska isključivo tuđinski proizvod. 24. Bjelanović je vizionarski zloslutno predosjećao da će se hrvatstvo i dalje širiti i to preko onih koji su ga i začeli (projektovali) iz germansko-državotvornih i rimokatoličko-misionarskih razloga. I pored crnih misli Bjelanović je bio optimista kada je bio u pitanju opstanak srpskog naroda: „Hrvatska misao Mihovila Pavlinovića obmana je, prevara i laž. Upoznajte je bolje. Otkinite od nje onu tuđinsku snagu, koja joj ušljed istorijskog procesa časovito u prilog ide, i kažite nam: šta ostaje od take ’hrvatske misli’? Ovako hrvatstvo ne može napredovati, jer svog vlastitog i zdravog temelja nema. To su i u Zagrebu stali uviđati. Uvjeti napretka Pavlinovićeve “hrvatske misli” su naša nevolja i tuđinska sila. Ali je još jaka snaga u narodu, a svaka je sila za vremena. Budućnost je narodna, to znači budućnost je srpska!" 25.

Srpska štampa u Dalmaciji (Srpski list, odnosno Srpski glas) osporavala je kontinuitet hrvatske državnosti i postojanje hrvatskog državnog prava. Prema pisanju Srpskog glasa, istorijska osnova ovog prava „nije ni toliko dokazana koliko oni mitološki bojevi... oko grada Troje..." 26. , a zemlje koje su hrvatski političari obuhvatili pojmom državnog prava „nisu nikada sačinjavale jedno državno tijelo pod ’hrvatskom krunom’, ili kraljem“; pozivanje na hrvatsko državno pravo tog obima je „uobraženje i samoobmana, a na takvim temeljima zahtjevati ujedinjenje i cjelokupnost hrvatskih zemalja je „zabluda i nezrelost politička“. 27. Netrpeljivost Srba i Hrvata Srpski list (Srpski glas) doživljavao je kao borbu između rimokatolicizma i srpstva. Pisci u Srpskom listu bili su ubjeđeni da je. Rimokatolička crkva sistematski radila na pretvaranju Srba u Hrvate. 28. Dalje pišu: „Hrvatstvo je u nas novost, što su nam popovi unijeli, dok je naše srpstvo od vjekova“; „Rimokatolički popovi... okreću vjerom katoličkom ovaj narod u Hrvate, to radi svojijeh političkijeh namjera" 29. Smatrajući da su rimokatolički svećenici imali jako negativnu ulogu u istoriji Srba, Srpski list je o njima pisao sa prezirom i osudom. Prema tumačenju Srpskog lista hrvatstvo je, dakle, nastalo vještačkim putem, za njegovo postojanje nema nikakvih realnih osnova, njime manipuliše Rimokatolička crkva kako bi suzbila pravoslavlje i svoj uticaj domašaja. 30.

*

Srpstvo Boke

Boka, Dubrovnik i Konavli imali su izuzetno mjesto u vatikanskim prozelitskim i misionarskim aktivnostima. „Biser Jadrana" (Dubrovnik) i „Nevjesta Jadrana“ (Boka) vjekovima su čišćeni od „šizmatičkih“ Srba antipravoslavnom strategijom Vatikana, Venecije i rimokatoličke Austrije. Gusta mreža organizovanih biskupija na tom malom teritoriju svjedoči o vrlo ozbiljnim prozelitskim nastojanjima da se što veći broj pravoslavnih Srba prevede u rimokatolicizam, pa potom, od druge polovine 19. vijeka i u hrvatstvo. Pozadinu Štrosmajerovog slavenstva, apostolata „sloge i bratstva" najbolje je osjetio srpski narod Boke Kotorske i Primorja preko njegovog prefinjenog prozelitizma. Biskupovo „ubjeđenje“ o potrebi prevazilaženja suprotnosti između istočne i zapadne crkve bio je u stvari vatikanski ekumenizam koji je podrazumjevao potčinjavanje prisajedinjenih pravoslavnih crkava. Srpski intelektualci iz Dalmacije smatrali su da na apel za izmirenjem crkava srpski narod ne treba da odgovori, jer bi ga to izložilo ne samo rimokatoličenju ili u najmanju ruku unijaćenju, već i odnarođavanju tj. pohrvaćivanju.

Poslije imenovanja biskupa Štrosmajera za počasnog člana društva „Slavjanski dom" u Kotoru, uslijedila je njegova zahvalnica u kojoj je izrazio nadu na „zbliženje po krvi i jeziku Hrvata i Srba, zbliženje u misli, u djelu težnji pak i u samoj svetoj vjeri“. Srpski list je prenio ove Štrosmajerove „lijepe riječi“ koje ga, međutim, nisu zavele već su ga učvrstile u ranijem mišljenju prema kojem „zbliženje ima značiti prelazak u katoličanstvo ili najmanje unijaćenje Srba“. Prema mišljenju iznesenom u Srpskom listu od 17. juna 1887, Štrosmajer je bio jedan od finansijera „Slavjanskog doma" u Kotoru, koji je trebalo da postane centar hrvatske propagande u Boki Kotorskoj.

Nacionalni identitet Srba – rimokatolika u Dalmaciji bio je krajem 19. veka neodređen. Postepeno se gubilo izjašnjavanje za srpstvo, jer dijelovi srpske pravoslavne hijerarhije nisu priznavali srpski nacionalni identitet srpskim konvertitima (prekrštenicima) koji su prešli na rimokatolicizam ili islam.

Don Anton Milošević, prepozit prvostolnog kaptola biskupije kotorske (pomoćni biskup biskupa Fran Ucellini Ticea), izjašnjavao se kao Slovin, pansloven i na kraju kao Jugosloven (od kraja Prvog svetskog rata) po ugledu na svog uzora Štrosmajera i biskupa Ućelinija. 31.

Iščitavanjem dokumenta s kraja 19. vijeka, iz kotorskog arhiva, dobija se jasna slika na koji je način prodiralo hrvatstvo na područje Boke Kotorske pa i Dubrovnika. Na mikro primjeru opštine – grada Muo, koji se nalazi preko puta Kotora, vidljiva je tehnologija stvaranja hrvatstva u Boki Kotorskoj. Jak uticaj rimokatolicizma i hrvatstva u Kotoru, u kojem se takođe krajem 19. vijeka osnivaju prva društva sa hrvatskim nacionalnim predznakom, morao se širiti i na okolna naselja. Hrvatstvo je začeto u tom bokeljskom gradiću osnivanjem Hrvatskog pjevačkog društva „Zvonimir". Društvo je osnovano na temelju pravilnika „Promicateljnog odbora za ustrojenje ’Hrvatskog pjevačkog društva Zvonimir’“ od 1. februara 1899. godine. Carsko i kraljevsko namjesništvo iz Zadra 15. maja 1899. godine odobrilo je pravila HPD „Zvonimir". Kroz pravila HPD „Zvonimir“ u Mulu provejavao je velikohrvatski nacionalni romantizam. Tako je u paragrafu 2 stajalo da će zastava društva biti hrvatska trobojnica crveno-bijela-plava, a na njoj zlatnim slovima napisano ime društva. Prema paragrafu 5 cilj Društva je da goji „hrvatsku ljubav i slogu". U upravi HPD „Zvonimir“ bili su, gledajući prezimena, uglavnom Srbi-rimokatolici koji su počeli nositi hrvatsko nacionalno ime – Anton Kosović, Lovre Sablić, Božo Simović, Kraljević, Gracija Marović, Tripo Simović, Bogdan Petrović, Tripo Janković, Anton Jovanović, Ivan Ljubanović, Marovići, Petovići, Jankovići, Matkovići, Mitići, Petovići. 33. Ideolozi i odani poštovaoci velikohrvatstva bili su oduševljeni viješću da su konačno bila odobrena pravila Društva. Čestitke su stizale čak iz „hrvatske Istre“ od „Hrvata“ oružnika Jovanovića: „Ugledno upraviteljstvo! Po pismu mog prijatelja Petra Simovića dočuh radostni glas da je Carska i Kraljevska visoka zemaljska vlada u Zadru odobrila Ustav našem društvu. Po pismu istoga zazvuči mi radosni glas da se je nova uprava imenovala, kojoj kao bivši društveni član i ostajem vazda u kratko najsrdačnije čestitam. Želim i prosim od Svevišnjeg tom uglednom novoimenovanom upraviteljstvu da bude mnogo i mnogo ljeta upravljati sa društvom na sreću i blagostanje bijelog Društva milog rodnog mjesta Hrvatske Boke i mile nam Hrvatske domovine, te da tako pod Uglednom upravom bude to mlado društvo, cvasti i napredovati. Sa pozdravom iz Hrvatske Istre bilježi se vaš odan društveni član Antun Jovanović c.k. Oružnik, Sv. Lovreč Pasenatički, 26. VI 1899“. Svečano proglašenje početka rada („otvora") Društva bilo je 6. maja 1900. godine. Program svečanog „otvora“ društva sastojao se u slijedećem: „Ujutro razvitak barjaka na obali, korporativni dolazak pred crkvu gdje će uz sv. Misu slijediti blagoslov barjaka; akademija Banovci (koračnica), Domovina (deklamacija), Himna Zvonimira, Hrvatizam (pjeva pjevački zbor), Hrvatska himna, „Hrvati“, pjeva zbor Zrinjski“, koračnica. Telegrami podrške stizali su i iz ostalih bokeljskih mjesta u kojima je hrvatstvo zasijano krajem 19. vijeka. M. Krstović, načelnik Tivta, poslao je velecijenjenom Odboru Zvonimirova društva iz Mua čestitke iz Tivta, 6. maja 1900:. „Duhom prisustvujemo današnjem slavlju pri svečanom otvoru tog dičnog društva. Svemogući blagoslovi uspjeh i napredak tog društva. Ugledali se u vašem ličnom djelovanju i ostala mjesta naše Hrvatske Boke. Čestitajuć, iz dna srdca kličemo življeli hrabri muljani na diku i ponos naše mile Hrvatske. 34. Prilikom izbora nove uprave HPD „Zvonimir" 27. januara 1908, predsjednik Ivo Simović je održao govor prožet hrvatskim nacionalnim romantizmom: „Časna gospodo članovi... da uzdržimo naše društvo u slogi i ljubavi kao i dosad jer tako složni i u ljubavi živeći biti ćemo ne samo na diku našeg rodnog nam milog mjesta, već i cijele nam mile domovine Hrvatske pošto se dičimo i ponosimo hrvatskim imenom." 35. Početkom 20. vijeka u obližnjem bokokotorskom gradiću Prčnju (Prčanju) osnovano je Hrvatsko radničko društvo „Sloga“. HPD „Zvonimir imalo je bratske nacionalne kontakte sa okolnim dalmatinskim hrvatskim kulturno-nacionalnim društvima. „Pravi hrvatski sokol“, „Hrvatska radnička zadruga“ Dubrovnik, Hrvatsko pjevačko društvo Gundulić, uglednom društvu Zvonimir dojavili su 9. jula 1908. godine da dolaze na izlet u Kotor. Bokeljski rimokatolici-Hrvati u ljeto 1909. godine priredili su svehrvatsku vjersko-nacionalnu i antiliberalnu manifestaciju protiv „bezvjerstva" i „nacionalne apatije". HPD „Zvonimir" imalo je značajnu ulogu da svojim rodoljubivim pjesmama pojačava hrvatski nacionalni fanatizam i bol za „izgubljenom Domovinom“. Uoči dolaska hrvatske rimokatoličke omladine iz „svih hrvatskih zemalja“, don Tripo Milošević iz Kotora molio je 23. jula 1909. upravu HPD „Zvonimir“ da sa svojim članovima korporativno, pod društvenim barjakom prisustvuje dočeku hrvatske katoličke omladine u Kotoru 5. avgusta 1909. godine. On je molio društvo da pripremi „nekoliko rodoljubivih pjesama kao ’Lijepa naša’ i tim doprinjelo što veći sjaj dočeku naše hrvatske katoličke omladine; zatim da biste i na samo društvo izvjesili zastave i pozdravljali ih dok budu prolazili. Neprijatelji naše svete vjere – bezbošci u sličnim prigodama muče se i traže mnogo te da što svečanije i sjajnije svoje pristaše dočekaju. Pokažite i vi kao katolici i Hrvati ovom prigodom kad vam dolazi u pohode katolička omladina cijele nam hrvatske domovine, biće ih oko 700, da vam je stalo do katoličke stvari i da vam na srcu leži na osobiti način katolička mladež, koja premda po školama i vani od svakog proganjana, pak se ne stidi svete vjere za koju su oci naši i krv dragovoljno prolijevali. Pokažite ovom prigodom da u Bokelja još imade žive vjere i da znate cijeniti mladež koja se odvažno bori proti današnjem bezvjerstvu. Ded dakle, mila braćo u kolu sa ostalim katoličkim i hrvatskim bokeljskim društvima nađite se i vi na 5. kolovoza na kotorskoj obali pri dočeku“. 36.

Moliški Srbi

Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavljala na propagandi o hrvatstvu Boke Kotorske, već je svoje fantastične povijesne konstrukcije širila i na prostore dalmatinskih otoka pa čak i na prostore srednje Italije pričom o molizejskim Hrvatima, koji su u stvari bili srpski („ilirski") doseljenici iz Hercegovine, Konavala i Boke. Rimokatolički pisci „tumačili“ su da u pokrajini Molise u provinciji Campobasso na istoj paraleli sa Rimom, „još uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Felice (Filić)“. U tim selima, koja imaju ukupno oko 4.500 stanovnika i koja Italijani nazivaju „slavi“, „schiavoni“, prema rimokatoličkoj povijesnoj verziji događaja, „još se i poslije pet stoljeća govori hrvatskim jezikom štokavsko-ikavskog narječja koje se govori u srednjoj Dalmaciji između Cetine i Neretve". 37. Molizanske Hrvate. „otkrio“ je, prema rimokatoličkoj propagandi, dubrovački pjesnik Medo Pucić, koji je u zadarskim novinama L’Osservatore Dalmata 1856. objavio članak profesora Giovannia de Rubertisa iz Kruča. Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovništvo u starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucića, nije nazivalo hrvatskim imenom već imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, „Dalmatinsko-liburnski narod" itd.).

*

Šokci i Bunjevci

Prema austrijskim statističkim podacima iz 1850. godine u Slavoniji je živjelo 244.180 Srba rimokatoličke (Šokaca) i pravoslavne vjere bez pominjanja slavonskih „etničkih“ Hrvata. Treba istaći činjenicu da je mađarski kartograf Janoš Saski Tonka, Baranju i Slavoniju na svojim kartama iz 1750. označavao je kao zemlje Slavena-Srba („Slavui Serbi"). 38. U zvaničnom izveštaju pruskog generalštaba, oko 1880, naveden je pokrajinski sastav vojske Austrougarske. O tome postoji zabilješka u njemačkom časopisu Inostranstvo: „O etnologiji austrougarske armije saopštava ’Registranda’ pruskog generalštaba, da su od svakih 1.000 vojnika bili 273 Nemci, 177 Mađari…, 46 Hrvati, 36 Slavonci, 31 Srbi". 39. Ovi podaci su poticali od samih ispitanih vojnika iz vremena kada je već uveliko izvršeno vjersko prevođenje pravoslavnih Srba u rimokatolicizam. S druge strane, vojnici su se narodnosno opredjeljivali prema geografskom porijeklu pa su se Srbi rimokatoličke vjere izjašnjavali kao Hrvati, Slavonci, Dalmatinci i Bošnjaci. „Slavonci katoličke vere“ (pokatoličeni Srbi i Šokci) odgovarali su da su Slavonci. Slavonska narodnost od hrvatske razlikovana je do početka 20. vijeka.

Hrvatstvo u etničkom smislu takođe je bio nepoznat narodnosni pojam u današnjoj Vojvodini, sve do tridesetih godina 20. vijeka kada se vještom vjersko-nacionalnom propagandom počinje govoriti o hrvatskom etničkom porijeklu Bunjevaca, Šokaca, pa čak i rumunjskih Krašovana. Banat, Bačka i Baranja, kao dio mađarske krunovine, bili su šaroliko narodnosno i vjersko područje nastanjeno Nemcima, Srbima, Mađarima, Slovacima, Bunjevcima, Šokcima, Rusinima, Rumunjima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etničkoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine 19. i s početka. 20. vijeka. Bunjevački i šokački srpsko-katolički narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etničko biće za hrvatstvo pošto su propagatori hrvatstva tek tridesetih godina 20. vijeka počeli govoriti o hrvatstvu Bunjevaca i Šokaca. U austrijskim, odnosno, ugarskim popisima stanovništva za Bačku i Baranju, u razdoblju od 1850. do 1910, pominju se narodnosne kategorije Mađara, Nemaca, pravoslavnih Srba, Srba rimokatolika, odnosno Bunjevaca i Šokaca. Prema austrijskom popisu stanovništva iz 1850. godine Šokci i Bunjevci su Srbi rimokatoličke vjere. Prema podacima iz navedene Elekove knjige, Srbi („Szerbek“) su predstavljali veliku većinu u Srpskoj Vojvodini („Szerb Vajdasagban“) pošto ih je tu živjelo 402.890, a bili su podijeljeni na različite grane, kao što su Šokci ili Bunjevci (Schokaczok vagy bunyevaczok), koji su rimokatolici, zatim na Race (Raczok) i Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu. 40. S vremenom je, međutim, broj Srba u Vojvodini opadao zbog njihovog rimokatoličenja i prevođenja u Mađare. Mađarska statistika je, prema popisu iz 1910. godine, utvrdila da u Banatu, Bačkoj i Baranji živi 383.983 pravoslavnih Srba.

Osnovna nacionalna strategija stvaranja hrvatstva provodila se preko širenja hrvatskog regionalnog (geografskog) imena Banske trožupanijske hrvatske na srpske, mađarske i slovenačke prostore. Od druge polovine 19. vijeka ovakva tendencija je prisutna i na srpsko-mađarskim prostorima Bačke i Baranje. Primanjem Josipa Jurja Štrosmajera, Ivana Antunovića, don Mihovila Pavlinovića, Juraja Dobrile i fra Grge Martića 1878. godine među počasne članove „Đačkog društva Hrvatski dom" iz Subotice, simbolično su trebali biti objedinjeni Hrvati Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Slavonije, Bosne i Bačke. 41. Hrvatski istoričari ističu da je biskup Ivan Antunović snažno afirmisao bunjevačko i šokačko ime, što je bio preduslov za širenje hrvatskog imena na prostore Vojvodine. 42. Međutim, sam biskup Antunović nikada nije za Bunjevce i Šokce koristio prefiks hrvatski. S druge strane, dr Jovan Erdeljanović je isticao da se „u svim istorijskim izvorima i kod svih pisaca iz prošlih vjekova Bunjevci smatraju i nazivaju Srbima, odnosno imenima kojima se nazivaju ili označavaju i pravoslavni Srbi (Vlasi, Morlaci, uskoci, Iliri, Bošnjaci itd.) Pišući o bunjevačkom imenu Erdeljanović je istakao da su to ime Srbima rimokatolicima dali njihovi sunarodnici druge vjere, odnosno pravoslavni Srbi, najviše iz podsmijeha što nisu razumjeli latinski jezik na kojem su slušali molitve i službu Božiju. Edeljanović je mnoge rimokatoličke porodice u Lici, koje su danas hrvatske, svrstavao u bunjevačke (srpsko-katoličke) kao Maras, Biondić, Devčić, Anić i druge. 43. S druge strane, hrvatski istoričar češkog porijekla, Jaroslav Šidak, u svom dobro poznatom kroatofilskom maniru Bunjevce i Šokce Slavonije, Baranje i Bačke jednostavno svrstava u Hrvate. Pri tom ne navodi nijedan iole ozbiljniji izvor koji bi potvrdio takvu hipotezu. Za njega je Bačka „krajnji sjeveroistočni rub hrvatskog etničkog područja“, upravo zbog svrstavanja Šokaca i Bunjevaca u Hrvate. Za specifičan ikavski bunjevački govor Šidak jednostavno tvrdi da je hrvatski. 44.

Hrvatstvo su krajem tridesetih godina 20. vijeka počeli propagirati etnički Srbi rimokatolici, odnosno Bunjevci i to pod uticajem ideje o stvaranju Velike Hrvatske u liku Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Tipični primjer predstavlja spisatelj vojvođanskog hrvatstva Petar Pekić, koji je naizgled pisao u stilu monarhističkog jugoslavenstva izjednačavajući srpsku i hrvatsku narodnost u Vojvodini, srpsko i hrvatsko istorijsko bitisanje po principu narodnosne „ravnopravnosti ključa“, ali stavljajući uvijek hrvatsko ime ispred srpskog. Negirajući srpski karakter Banata, Bačke i Baranje, Pekić je isključivo koristio regionalni teritorijalno-etnički naziv „Vojvođani“, pokušavajući da stvori poseban vojvođanski entitet. Mitološko hrvatstvo Vojvodine vezao je za XIII vijek kada je Bela IV „doselio veliki broj Hrvata u Bačku“ nakon odlaska Tatara. 45. Istoričar Robert Skenderović jednostavno je preuzeo teze Petra Pekića o naseljavanju Bunjevaca u Vojvodinu u 17. vijeku (iz Bosne i Dalmacije), pod vodstvom franjevaca. U svojim radovima Skenderović falsifikuje istorijske nazive za Srbe (Raci, Slaveni, Iliri, Dalmatinci, Morlaci drugi) i jednostavno ih predstavlja kao nazive za Hrvate.46.

Stvarne narodne vođe Bunjevaca i Šokaca bili su bunjevački rimokatolički svećenici, koji su naknadno veliku energiju ulagali u njihovo pretvaranje u Hrvate. Daka Popović je proročki predviđao da će se, zbog te činjenice, ponosno bunjevačko i šokačko ime izgubiti u neposrednoj budućnosti: „Šokački će se naziv izgleda potpuno izgubiti (kao što se izgubilo ime Dalmatinac i Bošnjak) iako je još pre pola stoleća ime Šokac bilo rasprostranjenije i obuhvatalo je Slavoniju, Srem, južno bačko Podunavlje i Baranju. U Sremu i Slavoniji ime Šokac je zamenjeno imenom Hrvat, a u Bačkoj i Baranji će se vrlo brzo zameniti bunjevačkim, a po negde i srpskim imenom." 47.

Isključivo vjersku rimokatoličku opredeljenost bunjevačkog elementa stvarali su i jačali franjevci, naročito somborski franjevci, koji su bili njihova duhovna elita, „najučeniji Bunjevac i pjesnik tog doba fra Grgur Peštalić “fra Ivan Antunović, naslovni biskup kaločki, zatim „otac bunjevačkog pokreta“ Ambrozije Šarčević „u kojima se porodi sretna pomisao da Bunjevce-Hrvate treba preporoditi nacionalnim duhom koji im jedini može pružiti dovoljno snage da odole sistematskim napadima najavljene mađarizacije“. Prema zamisli Šarčevića, u Subotici je 1878. godine utemeljena „Pučka Kasina“ koja je postala kulturno žarište i „tvrđa nacionalne snage Bunjevaca-Hrvata ne samo Subotice, već i u cijeloj Bačkoj“. 48.

Propaganda hrvatstva iz Zagreba vršila je pojačan pritisak na Bunjevce, naročito od formiranja organizovanog Hrvatskog narodnog pokreta 1935. godine. Ideolozi hrvatstva su tada forsirali tezu da se „još od vremena biskupa Antunovića, svećenika Paje Kujundžića, dr Sudarevića govorilo da su imena Bunjevac, Šokac, Ilir, Bošnjak, Dalmat, ’ođoboki’, sinonimi za hrvatsko ime“, odnosno, da su sva navedena imena, inače istorijski nazivi za Srbe, vezana za hrvatsku narodnost.

U vreme majskih izbora 1935. godine rimokatolički svećenici su govorili. „da naše časno i pošteno bunjevačko ime zadržimo u našem srcu, ali da javno ispovjedamo kao narodnosno ime, kad nas za to pitaju, ime Hrvat“. Prilikom popisa stanovništva grada Subotice, u oktobru 1935, svećenici su Bunjevcima savjetovali da u rubriku narodnost obavezno upišu ime Hrvat. 49. S druge strane, državne vlasti u Bačkoj su nesvjesno podupirale hrvatstvo, pošto su naivno procjenjivale da je za državu opasnija mađarska nacionalna linija od širenja „slavenskog hrvatstva“.

*

Krašovani

Srbi rimokatolici u Rumunjskoj Krašovani (Karašovani), koji žive u dolini rijeke Karaš, u blizini rudarskog grada Rešice, prema podacima iz relativno obimne literature, doselili su se u 15. vijeku uglavnom iz jugoistočne Srbije i i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno pripadaju kosovsko-resavskom narječju, uz primjese timočko-šopskog izgovora, pa se na osnovu toga može zaključiti da su njihovi preci starinom poticali iz jugoistočnih dijelova Srbije.

Prema podacima opata Petra Vlašića, u isto vrijeme u dolinu rijeke Karaš doseljavali su se i žitelji iz Bosne pod imenom „Bošnjaci", koje on naziva Hrvatima". 50. Najčešće su ih nazivali kao i oni sami sebe, Krašovanima, vezujući njihovo porijeklo za Šokce, Bunjevce, Srbe, Bugare, da bi na kraju pod uticajem Rimske crkve i velikohrvatske propagande preovladala fantastična teza o njihovom hrvatskom porijeklu.

Međutim, o njihovom srpskom porijeklu svjedoči činjenica da su Krašovani najviše slavili Đurđevdan, zatim Svetu Paraskevu i Svetog Iliju, uz mnoge običaje stočarskog karaktera.51. Misionarskom aktivnošću bosanskih franjevaca, u 17. vijeku je učvršćena rimokatolička vjera. Vatikanski dokumenti svjedoče da je u Karaševu sredinom 16. vijeka bilo oko 600 rimokatolika bez prisustva „šizmatika" (pravoslavaca) i „jeretika" (protestanata). 52.

Dominacija rimokatoličke vjere u životu Krašovana dovela je do izvjesne izmjene govora i narodne pjesme i to pod uticajem crkvene rimokatoličke književnosti („poneki ikavski jezički oblik“). 53. Ovu konstataciju potvrđuje i opat Petar Vlašić: „Redovito govore ikavštinom, napose crkvene riječi vazda su u ikavštini". 54. Lingvista Petar Vlahović, prema Vlašićevim riječima, zaključuje slijedeće: „Ako se ovome doda da je u školama bila u upotrebi ’Početnica’ i ’Čitanka za katoličke pučke učione’ koju je ’složio Ivan Mihajlović’, a izdalo ’Društvo sv. Antuna u Subotici’, onda je jasno koliki je bio uticaj svećenika da se u Šematizme na zalaganje o. Petra Vlašića, unese kako Krašovani govore ’lingua croatica’, a ne ’crassovana’ ili ’illirica’". 55.

Knjiga Petra Vlašića o hrvatstvu Krašovana iz 1928. pobudila je „veliko zanimanje hrvatske javnosti za sudbinu tih udaljenih segmenata našeg naroda". O toj knjizi 1928. godine govorilo se i na sastancima „Narodno-odbrambene sekcije" Zbora duhovne mladeži zagrebačke koja je imala propagandni zadatak da razvija „interes za naše (hrvatske – N. Ž) ljude u susjednim zemljama“. U vreme hrvatskog masovnog političkog bunta 1935. godine, preko Hrvatskog narodnog pokreta, Krašovanima su slate propagandne knjige, koje su darovale Matica hrvatska i Hrvatsko književno društvo „Sv. Jeronima“, i to na adresu rimokatoličke crkvene zajednice u Keči. „Kulturna veza“ zagrebačkog Kaptola sa Krašovanima trajala je do kraja 1936. godine, kada je i prekinuta da bi veza sa Kečom ponovo bila uspostavljena tek 1977. godine. Tehnologija uspostavljanja, odnosno obnavljanja vjersko-nacionalne veze sa Karaševcima bila je slijedeća: „Nakon 34 godine uspostavljena je veza sa skupinom Hrvata koji nose naziv Karaševci. Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se šalju božićne i uskršnje čestitke za koje su saznali godine 1967. u Glasu koncila. Zapravo, radilo se o molbi, tada još bogoslova a danas župnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemeništa u Alba Juliji. Isto se tako javio godine 1970. i drugi sjemeništarac, danas kapelan u Rešici, Petar Dobra, takođe iz Alba Julije, s istom molbom. Te se veze održavaju do danas". 56. Prema podacima Vijeća biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju iz takvih novih kratkih veza odjednom nastadoše brojni Hrvati u Rumuniji – ukupno 12.000, dakle skoro svi Krašovani postadoše Hrvati. Odmah poslije uspostavljenih veza 1977. godine župnici karaševski proglasiše srpsko-katolički karaševski narod Hrvatima. Jaka rimokatolička propaganda i organizovan vjerski život vrlo brzo su davali željene rezultate. 57.

*

"Hrvat" se ipak piše malim početnim slovom*

U razdoblju intenzivne svehrvatske rimokatoličke i političke istoriografske i publicističke propagande, koja je trajala tokom 19. i 20. vijeka, usvojena je „istina“, ne samo u hrvatskim već i u određenim srpskim pa i u svjetskim naučnim krugovima, da su Hrvati stari etnički narod, koji je nestao „neznano gdje“ poslije mađarske okupacije krajem 11. vijeka, da bi se onda odjednom pojavio u 19. vijeku kao formiran „politički narod“ sa jakim „hrvatskim državnim pravom“ na teritorije na zapadu i jugu od Istre do Boke Kotorske, i na sjeveroistoku do Srijema, Baranje i Bačke.

Međutim, neophodno je istaći da su sve manifestacije hrvatske građanske politike u 19. i 20. vijeku bile pod okriljem fikcije „hrvatskog državnog prava“, koje je samo u oblasti fantastične državno-pravne teorije proglasilo postojanje „tisućgodišnje“ hrvatske državnosti. Tzv. hrvatsko državno pravo stvarno se sastojalo od zbirke normativnih pojedinačnih propisa i pismenih garancija koje je Austro-Ugarska propisivala za svoje „cesarovine", a koje su obuhvatale, u najboljem slučaju, izvjesnu za Beč i Budimpeštu neškodljivu lokalnu administrativnu autonomiju i to u sporednim „zemaljskim" pitanjima. Jasno je da je vlast u banskoj Hrvatskoj i Slavoniji dolazila iz Budimpešte koja je postavljala banove i ostalu nižu administraciju i koja nije zavisila od lokalne političke igre u Hrvatskoj i Slavoniji.

NIKOLA ŽUTIĆ

*uzeo sam slobodu naděnuti podnaslove, C. Merlocampi

 

  1. J. Bartnštajn, O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761), Beograd–Valjevo, 1995; ;. F. fon Taube, Kraljevstvo Slavonija i vojvodstvo Srem, Novi Sad 1996; J. Schnjicker, Zur geschichte der kirchlichen union in der croatischen Militärgrenze Wien, 1874.
  2. J. Bartnštajn, O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761), 277.
  3. And. Gavrilović, O Vukovu izdanje narodnih pesama. Po podacima bečke cenzurne arhi- ve, Prosvetni glasnik, Beograd, XXXIX/1922, sv. 11–12 (cit prema: Kopitar i Vuk, Beograd. 1980, 93).
  4. LM Kostić, Sporni predeli Srba i Hrvata, Beograd 1990, 22–23.
  5. N. Žutić, Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije. 1453–1941, Beograd 1997,
  6. Isto, 35–36.
  7. Isto, 36.
  8. ……
  9. Nikola Žutić. Istorija 20. veka, 2/2005.
  10. F. Elek, Ausztriai birodalom Statistikaja es foldrajzi leirasa, Pest 1857, 36.
  11. Statistički atlas Kraljevina Hrvatske i Slavonije 1875–1915, priredio dr R. Signjar, ravnatelj Kraljevskog zemaljskog statističkog ureda, Zagreb 1915.
  12. Slovenaca je bilo u kotaru Zagreb i Varaždin oko 10%, u kotaru Koprivnica, Križevci, Karlovac, Sisak, Sušak, Čabar do 5% (isto).
  13. Po popisu iz 1869. rimokatolika je bilo 1286.749, po popisu iz 1880. godine 1346.476, iz 1890. godine 1, 346.476, iz 1890. godine 1553.075, iz 1900. godine1710.425, iz 1910. godine. 1863.847 (isto).
  14. Istoričari i publicisti moraju biti krajnje oprezni kod korištenja literature hrvatske produkcije. Tako npr. nekritičkim citiranjem iz radova hrvatskih istoričara, kao i nedovoljnim sopstvenim. promišljanjem, geograf prof. dr Jovan Ilić nesvjesno je smanjio broj Srba na prostorima Hrvatske i. Slavonije. Ilić je naveo da je prema popisu iz 1910. Srba bilo oko 611.000, dakle prema ukupnom. broju pravoslavaca (J. Ilić, Republika Srpska Krajina, 43). Profesor Ilić je, međutim, previdio činjenicu da je u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji bio ogroman broj Srba rimokatolika koji su, pošto su popisi vršeni po vjerskom kriterijumu, uključeni u ukupan broj rimokatolika.
  15. F. Barbalić, Peroj – srpsko selo u Istri, Zagreb 1933, 3.
  16. Carlo de Franceschi, L’Istria note storiche, Parenzo, 1879; Don A. Marcich, Quando e. come vennero gli Slavi in Istria, Archeografo Triestino XIII, Trieste, 1887; B. Schiavuzzi, Cenni. storici sull’ etnografia dell’ Istria. Atti e memorie XVII, XVIII, XIX, XX; Camillo de Franceschi, La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti, Trieste 1907.
  17. F. Barbalić, nd, 14–15.
  18. E. Nikolich, Colonie di Slavi di Dalmazia nell’ Istria. Biblioteka za povijest dalmatinsku, Dubrovnik 1882–1883 (cit. prema: F. Barbalić, nd, 14–15).
  19. F. Barbalic, nd, 16.
  20. Isto, 25, 47, 49.
  21. N. Stancic, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji. Mihovil Pavlinovic i njegov krug do 1869, Zagreb 1980, 364..
  22. J. Šidak, M. Gros, I. Karaman, D. Šepic, nd, 168.
  23. Sava Bjelanovic, politicar i publicista, roden u Ðevrskama 15. oktobra 1850, a umro u Zadru 2. marta 1897. Pravne nauke završio je u Beču. . Godine 1880. pokrenuo je u Zadru nedeljnik Srpski list. Posle njegove zabrane 1888, izdavao je nedeljnik Srpski glas (do 1905) kao organ Srba. u Dalmaciji. Od 1883. bio je poslanik u dalmatinskom saboru, a potom biran za srpskog poslanika u beckom parlamentu.
  24. J. Šidak, M. Gros, I. Karaman, D. Šepić, nd, 168.
  25. „Pavlinović hoće saveznike, te ih kupi gdje ih god nađe. Dobro mu je došao politički špekulant, razvraćeni činovnik, vojnička batina, sve što služi njegovoj misli. Najzgodnija mu je četa u Zagrebu, u onijem Slovencima, Nijemcima i Čifutima (Jevrejima – N. Ž.) glavnog grada Hrvatske u kojijem se hrvačko pravo u snu prikazuje u vidu pustog Eldorada na istoku. Napokon Pavlinović je našao za izvršenje svoga plana onu točku, koju je zalud Arhimede tražio. Taj nepomični oslonac, s koga on misli svijet izvrnuti, leži u politici Nijemaca i Mađara“ (Srpski list, Zadar 1882, cit. prema: Prilozi iz nacionalne istorije države i prava u XIX i XX veku, priredio dr Dragan Subotić, knj. II, Beograd 1996, 147).
  26. Srpski glas, 29. april 1897 (cit. prema: S. Božić, Srpski list - glasilo Srpske narodne. stranke na Primorju 1880–1904, magistarski rad, Beograd).
  27. Isto, 19. maj 1892.
  28. K riješenju pitanja: je li Makarsko Primorje hrvatsko ili srpsko, Srpski List, 29. jul (10. avgust) 1887 (cit. prema: S. Božić, nd, 144).
  29. S. Božić, nd, 144).
  30. ……
  31. Istrorijski arhiv Kotora, Dnevnik Antuna Miloševića.
  32. Isto, vodič 126/1, naziv Zvon, Kotor 22. juna 1899.
  33. IAK, vodič 126/I, naziv ZVON, godina 1900, fasc. II.
  34. Isto, M. Krstović, načelnik Tivta velecijenjenom Odboru Zvonimirova društva u Mua, Tivat, 6. maj 1900.
  35. IAK, 1908, fasc. IX, Govor izrečen od gosp. predsjednika Iva Simovića na prvoj sjednici. pod novom upravom držanoj dana 27. siječnja 1908.
  36. IAK, godina 1909, fasc. X.
  37. Katolička crkva i Hrvati izvan Domovine, spomen spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta "De pastorali migratorum cura" i osnivanja Vijeća biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju 1969–1979, Zagreb 1980, 99.
  38. Ost-Slavonien, Baranja und West-Srem, Beograd 1996, 41.
  39. Registrande des preussischen Generalstabes, „Das Ausland", 1880, No. 9, S. 180.
  40. Ausztriai birodalom Statistikaja foldrajzi leirasa, Pest 1857, 36.
  41. „Hrvatski dom – zabavnik hrvatske omladine, g. III, Zagreb, 1878 (cit. prema: R. Skenderović, Odnos bunjevačkih političara prema unutarnjem uređenju Austro-Ugarske Monarhije I Kraljevine Jugoslavije – komparativna analiza, , Dijalozi povjesničara istoričara, 7, Zagreb, 2003, 198–199).
  42. R. Skenderović, Odnos bunjevačkih političara prema unutarnjem uređenju Austro-Ugarske Monarhije I Kraljevine Jugoslavije – komparativna analiza, Dijalozi povjesničara istoričara, 7, Zagreb, 2003, 198–199).
  43. ……
  44. Šidak, Gros, Karaman, Šepić, Povijest hrvatskog naroda 1860–1914, Zagreb 1968, 63–64.
  45. P. Pekić, Povijest oslobođenja Vojvodine, Subotica 1939, 16–17. .
  46. R. Skenderović, Gospodarske, kulturne i političke veze bačkih Hrvata tijekom 18. i 19. stoljeća, Dijalog povjesničara/istoričara, 5, Zagreb 2002, 148
  47. ……
  48. ……
  49. AJ, Ministarstvo pravde – pov. Arhiva, fascikulacija 27–43–35, Ministarstvo unutrašnjih. poslova Ministarstvu pravde, 16. oktobar 1935.
  50. P. Vlašić, Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928, 16.
  51. P. Vlahović, Neke etničke odrednice Krašovana, Temišvarski zbornik, Novi Sad 1994, 137–139.
  52. Acta SC de propaganda Fide, anno 1667, sept. 9.
  53. Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb 1962, 386.
  54. P. Vlašić, nd, 17.
  55. P. Vlahović, nd, 138.
  56. Katolička crkva i Hrvati izvan Domovine, spomen spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta „De pastorali migratorum cura“ i osnivanja Vijeća biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju 1969–1979, Zagreb 1980, 99.
  57. ……

 

 

 

"The Serbs Everybody and Everywhere" –
"Croatian Countries" Without the Croats

Abstract

The article presents rebuilding of stereotypes and revision of part of the works of Croatian and Serbian historiography, which unscientifically created and spread consciousness on ancientness of the Croatian people and expansiveness of ‘Croatian countries’. The centre of historiography analysis contains the statistic data from the Austrian census done in 1850 which in the exact way proves the author’s thesis on the great number of Serbs living there and the Serbian national expansiveness in the South-Eastern Europe – from Istra over Vojna krajina, Dalmatia with Boka, to Slavonia, Barania, Backa and the Romanian part of Banat. The author concludes that there are no ethnic Croats in the above-stated regions but that they are ethnic Serbs of the Roman-Catholic religion (Roman-Catholic Serbs in Istra, with Kvarner islands, Vojna krajina, Dalmatia with islands, then Bunjevci, Cokci, Krasovani and others) who, under the influence of Roman-Catholic propaganda, eventually accept the Croatian name as their own old ethnic determination. Further on in the work, the author also analyzes the state-judicial disharmony between the laws which ordered territorial division within the Austro-Hungarian Empire (Austro-Hungarian agreement and the Act from 1868, the so-called Hungarian-Croatian agreement) and the state-judicial practice of the Government and the ban (civil governor) from Zagreb who, according to instructions from Vienna and Vatican, in every way had endeavored to incorporate Dalmatia, as a separate Austrian province, into ‘the Croatian Trojednica’.

Keywords: the Serbs; Croatian countries; the Croats; Vojna krajina; Dalmatia; Boka; Slavonia; Barania; Backa;

 

 

 

Još 3 članka Nikole Žutića

 

 

 

 

Publication: The History of The 20th Century (2/2005)
Language: Serbian
Issue: 2/2005
Page Range: 31-51

 

Cěnjeni posětioče, pošto sam članak "iskopao" na kranje neuobičajen način, to je dovelo do manjih praznina – "………." – u štivu, pa Ti se zbog toga izvinjavam. Pozivam Te da ukoliko raspolažeš integralnom verzijom ovog članka ili drugim člancima slične tematike, da mi ih dostaviš.
Moja e-mail adresa je: stokavac@yahoo.com

Veoma zahvalan,
Tvoj C. Merlocampi