HOME

I

POSTANAK, RAZVOJ I KARAKTER EPSKE POEZIJE

Klicu epske poezije treba tražiti u najdubljoj starini, već u periodu divljaštva. Jasne njene elemente (pričanje o raznim događajima itd.) sadrže, na primer, tužbalice i – naročito – ratničke pesme, koje idu među najranije ljudske tvorevine. Iz tih elemenata – uporedo sa razvitkom kulta predaka, sa razvitkom mita, sa opštim razvitkom društva, i pod ogromnim uticajem bajke (koja se po sadržini umnogome podudara sa epskom pesmom) – postepeno je nastala posebna epska pesma. To se, svakako, dogodilo već u varvarstvu. U tome periodu epska poezija – sudeći po tome kakva je bila kod Vavilonjana, starih Indijaca i, u prvom redu, kod starih Grka – dostigla je veoma visok stepen razvitka.

Njen zadatak je bio već u najstarije vreme da čuva spomen na zaslužne pretke, na značajne ljude i. događaje uopšte, na hrabre ratnike osobito, jer je rat veoma dugo bio jedan od osnovnih vidova privrede, i da vaspitava mlađe naraštaje u ratničkom, herojskom duhu. Tu težnju nedvosmisleno izražavaju ili ličnosti o kojima se peva ili sami pevači. U vavilonskom Epu o Gilgamešu Engidu – posle pobede nad nebeskim zverom – kaže Gilgamešu: „Prijatelju moj, pobedili smo nebeskog zvera, zar nas potomstvo neće slaviti?" U Ilijadi lepa Helena zna da će o njoj i Aleksandru biti pesme „među potomcima", a Ahil veli Agamemnonu: „Ahejci dugo će pamtit, mislim, i tvoju svađu i moju". U Mahabharati stari Bhišma upućuje ovakve reči Durjodhanu: „Spavaj mirno, Gandharin sine, sutra ću biti veliku bitku, o kojoj će pričati ljudi dok zemlja stoji". U našim narodnim pesmama sretamo stihove ove vrste: „On ostavi spomen rodu srpskom, da se priča i pripovijeda dok je ljudi i dok je Kosova".

Ali za nastanak epske poezije, pored ove težnje (i za samu ovu težnju), neophodni su i određeni socijalni uslovi, bez kojih ona ne može da se pojavi ili se gasi. Povodom toga, misleći pre svega na starogrčku epsku poeziju, Marks kaže:

„Što se tiče umetnosti, poznato je da određeni periodi njenog procvata ne stoje ni u kakvoj srazmeri s opštim razvitkom društva, pa prema tome ni s materijalnom osnovom društva, kao sa skeletom njegove organizacije. Na primer, Grci u poređenju s modernim narodima, ili pak Šekspir. U pogledu oblika umetnosti, kao što je, na primer, ep, čak je priznato da u svom klasičnom vidu, koji stvara epohu u istoriji, nikad ne mogu biti proizvedeni čim nastupi umetnička proizvodnja kao takva; u oblasti same umetnosti izvesni njeni značajni vidovi mogu da se pojave jedino na nerazvijenom stupnju razvitka umetnosti. Ako se to odnosi na razne rodove u oblasti same umetnosti, još će manje začuditi da to važi za odnos čitave oblasti umetnosti prema opštem razvitku društva. Teškoća se sastoji samo u opštoj formulaciji tih protivrečnosti. Čim se one specifikuju, već su objašnjene.

Uzmimo, na primer, odnos grčke umetnosti, a potom Šekspira, prema sadašnjici. Poznato je da grčka mitologija nije samo arsenal nego i rodno tle grčke umetnosti. Je li onaj pogled na prirodu i na društvene odnose na kome se zasniva grčka fantazija, pa prema tome i grčka umetnost, mogućan pri automatskim razbojima, železnicama, lokomotivama i električnim telegrafima?... Svaka mitologija savlađuje, nadvladava i oblikuje prirodne sile u uobrazilji i pomoću uobrazilje; ona, prema tome, iščezava sa stvarnim gospodarenjem nad tim silama... Grčka umetnost pretpostavlja grčku mitologiju, tj. samu prirodu i društvene oblike već prerađene u narodnoj fantaziji na nesvesno umetnički način. To je njen materijal. Ali ne ma koju mitologiju, tj. ne koju mu drago nesvesno umetničku preradu prirode (uključivši tu i sve predmete, tj. i društvo). Egipatska mitologija nikad nije mogla postati tle ili materinsko krilo grčke umetnosti. Ali u svakom slučaju jedna mitologija. Dakle, ni u kojem slučaju to ne može biti takav društveni razvitak koji isključuje svaki mitološki odnos prema prirodi, svako mitologiziranje prirode, koji, dakle, od umetnika zahteva fantaziju nezavisnu od mitologije.

Sa druge strane, je li Ahil mogućan uz postojanje baruta i olova? Ili uopšte Ilijada uz štamparsku presu ili čak i štamparsku mašinu? I zar pevanje i kazivanje i muze ne prestaju nužno s pojavom štamparske tezge, i zar s tim ne iščezavaju nužni uslovi epske poezije?"

U prvo vreme, i kad se izdvojila u poseban rod, epska pesma je po načinu kazivanja bila horska; tek tokom vremena ona je postala individualna pesma, a na kraju rodovskog i na početku klasnog društva pojavili su se i profesionalni pevači (kao i profesionalni pripovedači, pa čak i profesionalne narikače). U prvo vreme, i kao posebna pesma, ona je bila neodvojiva od muzičke pratnje, a kasnije je kazivana i bez toga.

U razvitku epske poezije uočene su tri etape. Prvu etapu karakteriše široka, slobodna improvizacija u narodnoj masi; tada „nema nikakvih postojanih formi, pesme se neprekidno menjaju". Drugu etapu karakteriše postojanje pojedinih pesama koje se ponavljaju, uglavnom, u određenom obliku. Treću etapu karakteriše „slivanje pesama oko jedne fabule", postanak velikog epa. Između prve i druge etape – smatra se – nije veliki vremenski razmak, jer se vrlo rano javlja potreba da se pesmom sačuva uspomena na podvige heroja; zato se iz slobodne improvizacije izdvajaju pojedine pesme koje se ponavljaju, uglavnom, u nepromenjenom obliku. Ali između druge i treće etape postoji vrlo veliki vremenski razmak. Naša epska poezija, koja je krajnju tačku svoga razvitka dostigla u ciklusima, nalazi se na granici između druge i treće etape. Sličan razvitak imala je i epika ogromne većine naroda. Veliki epovi su, u stvari, izuzetne pojave. Oni su stvarani pod naročito povoljnim okolnostima, nesumnjivo na jednom takvom stupnju razvitka koji mnogi narodi nisu imali. U svakom slučaju, bio je to takav stupanj na kome su izuzetno obdareni pojedinci – poznati ili legendarni pesnici, ali svakako pojedinci – iz bogate pesničke tradicije i tradicionalnim stilskim sredstvima stvorili u potpunosti ili, bar, najvećim delom „nacionalnu" epopeju. Sudeći prema poznatim epopejama. to se događalo pri kraju visoko razvijenog rodovskog društva (Ilijada i Odiseja) i u ranom klasnom društvu (Ep o Gilgamešu, Mahabharata, Ramajana, Nibelunška pesma, Eda, Beovulf, Pesma o Rolandu).

U razvitku epske poezije karakteristična je i uloga pevača. U periodu cvetanja, uopšte u periodu stvaranja epike, glavni su faktori pevači stvaraoci, kakvi su kod Grka bili aedi, kod Francuza truveri, kod nas guslari slični Višnjiću, a u periodu održavanja već stvorene epike – kad je stvaranje već završeno – glavnu ulogu imaju pevači rasprostranjivači, koji čuvaju nasleđe iz prošlosti, kao što su kod starih Grka činili rapsodi, kod Francuza žongleri, kod nas mnogi pevači iz poznijih vremena.

Postoji mišljenje da je epika poezija gospodskih klasa, nasuprot lirici, koja je – uglavnom – narodna. To mišljenje, naravno, nije tačno. Istina, u mnogim slučajevima epski pesnici – ne samo oni koji su stvarali epopeje nego i oni koji su pevali kraće epske pesme – živeli su na kraljevskim i uopšte velikaškim dvorovima. Život u takvoj sredini, nesumnjivo, uticao je i na njihovo stvaranje i tendencije gospodskih klasa u epskoj poeziji često su sasvim očigledne. Ali te tendencije su očigledne i u lirskoj poeziji i u prozi. One su u književnost mogle dolaziti i posrednim putem, iz narodnih masa koje su vladajuću ideologiju – bar delimično – usvajale i izražavale je kao svoju. Ali uporedo s tim tendencijama uvek idu i tendencije samih narodnih masa, i one su najpretežniji, najvažniji deo usmene književnosti (uključujući tu i epiku). Drukčije to nije ni moglo biti, kad se ima na umu da je epska poezija bujala u narodnim dubinama mnogo vekova pre pojave vlastele, da je u tim dubinama stvorena i da je otuda došla i u vlastelinske dvorove. Na njima ona je, svakako, dobijala nove, vlastelinske crte, ali su zato i pesme pridvornih pevača imale sudbinu potočića koji padaju u široku reku. Epska poezija radnih masa razvijala se i posle pojave vlastele, u robovlasničkoj i feudalnoj epohi, dobijajući različne podsticaje, ispunjavajući se različnom sadržinom, uzimajući različne vidove, ali ne gubeći svoje osnovno obeležje – obeležje narodne poezije.

Da je epska poezija narodna isto toliko koliko i lirska, potvrđuje i to što su one po svom opštem karakteru – kako je tačno zapazio Hegel – veoma bliske. Lirskoj poeziji (naravno, usmenoj), kao i epskoj, veli Hegel, nedostaje subjekt, ličnost stvaraoca. Taj subjekt, umesto da ispoljava svoju ličnost, gubi se u svome delu. To nije izolovana individua sa svojim izrazom, nego individua koja zna dobro da prikaže narodni način osećanja, individua koja još nije dostigla stupanj duhovne i moralne nezavisnosti koji dopušta da se misli i osećanja crpu iz jednog ličnog fonda. Individua je još nerazdvojno ujedinjena sa svojim narodom, i ovo jedinstvo predstavlja stanje u kome je individua, još nesposobna za refleksiju, sva utonula u duhovnu sredinu svoga naroda, kao subjekt samo organ pomoću koga se izražava lirizam nacionalnog života.

U epskoj poeziji pevač samo izuzetno govori o sebi; u lirskoj poeziji on to, naprotiv, vrlo često čini; ali to je samo formalna razlika: i u jednom i u drugom slučaju pred nama je individua koja je sva utonula u duhovnu sredinu svoga naroda. No to ne znači da u narodnoj poeziji, u narodnoj književnosti uopšte, nema ničeg subjektivnog. Otkud bi onda proisticali oni strasni tonovi bola i radosti, onaj vatreni odnos prema ljudima i događajima, prema životu uopšte? To bi bilo nemoguće ako pevač u svoje delo ne bi unosio svu svoju dušu, samoga sebe. Sva je stvar u tome što jedinka misli i oseća kao kolektiv, ali i kao jedinka, kao osamostaljena ličnost koja se slaže sa kolektivom, koja ima kolektivnu svest. Na kraju rodovskog i u ranom ili nerazvijenom klasnom društvu, kad je epska poezija dostigla vrhunac, podela rada bila je već odavno izvršena, individua se već bila u znatnoj meri osamostalila, ali između nje i kolektiva postojale su još bezbrojne prisne veze, ona je u mnogo čemu bila u punom skladu sa kolektivom. Taj sklad i ništi razliku između subjektivnog i objektivnog, između individualnog i kolektivnog.

Bitna razlika između lirike i epike je u tome što su u prvoj pretežne emocije, a u drugoj događaji. No epska pesma nikad nije lišena lirizma, i obrnuto: u lirskoj pesmi uvek ima i epskih elemenata. S druge strane, od lirskih i epskih nerazdvojni su dramski elementi. U početku oni se svi javljaju u isti mah i skoro u podjednakoj meri, a neke pesme su do kraja ostale lirsko-epsko-dramskog karaktera (na primer, tužbalice i svatovske pesme). Tokom vremena, postepeno, uporedo sa čitavim razvitkom ljudskog društva, sve više se izdvajaju tri osnovna književna roda: lirika, epika i drama.

 

II

ISTORIJSKE PRILIKE I EPSKA POEZIJA
U SRPSKIM ZEMLJAMA

Kad je započeto stvaranje naših epskih pesama – ne može se tačno znati, jer prve jasnije vesti o njima imamo tek od XVI veka, ali je prirodno pretpostaviti da su one – kao i kod drugih naroda – pevane mnogo ranije, pre pojave feudalaca, u vezi sa drugim ličnostima i događajima. Vuk Karadžić tako nešto i pretpostavlja. „Ja mislim" – kaže on – „da su Srblji i prije Kosova imali i junačkih pjesama od starine, no budući da je ona premjena tako silno udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili što je bilo donde, pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati." Na žalost, mi ne znamo, i – po svoj prilici – nećemo nikad saznati, ni to kakve su izgledale epske pesme koje su se pevale u doba propadanja stare države, u XIV i XV veku, dok su domaći feudalci još bili u životu, i da li su te pesme i u kojoj meri nosile pečat njihovog uticaja. Pesme koje su do nas došle, Vukove i starije, kratkog i dugog stiha, o ranijim i poznijim vremenima, sve su dobile svoj konačni oblik i smisao u doba turske vladavine, u doba kad je hrišćanska raja bila jedinstvena u odnosu prema turskim feudalcima, i zato su sve – u osnovi – prožete jednim istim, oslobodilačkim, narodnim duhom i čine jednu celinu ne samo sadržinom nego i formom (izuzimajući samo razlike između dugog i kratkog stiha). Otuda je dublje otkrivanje društvenih odnosa pod Turcima neobično važno za razumevanje naše epike. Ali ovde možemo da ukažemo samo na nekoliko značajnih činjenica koje je istakao Branislav Đurđev. Pre svega, treba imati u vidu da je turska vladavina od početka stalno bila praćena bunama. Veliki seljački ustanak izbio je već u prvoj četvrtini XV veka. Od toga vremena do kraja XVI veka dešavale su se samo izolovane bune. U to doba organizovanje većeg otpora onemogućavala je čvrsta centralna vlast, povratak na čisto naturalnu privredu na selu (što se odrazilo u izdvajanju veoma malih teritorijalnih jedinica međusobno nepovezanih), postojanje domaćeg sloja koji se vezao za tursku upravu i bio njeno uporište (knezovi, slobodni seljaci i Vlasi-stočari, koji su bili i turski vojnici) i nepostojanje sve do 1557. godine domaće crkvene organizacije (koja je posle odigrala krupnu ulogu u ujedinjavanju naroda razbijenog na male teritorijalne jedinice). Od kraja XVI veka počinju stalni pokreti protiv turske vlasti uporedo sa sve većim dažbinama koje su prouzrokovane sve većim potrebama osmanske države, ratovima itd., i uporedo sa ispoljavanjem nivelizatorske uloge turskog feudalizma, sa njegovom težnjom da pretvori u raju i domaći privilegovani sloj. Od toga trenutka knezovi i slobodni seljaci, kojima je zapretila opasnost da postanu raja, počeli su ulaziti u borbu protiv turskog feudalizma i unositi u nju vojničko iskustvo (kao hajduci, uskoci i organizatori ustanaka). Zajedno s ovim slojem stupila je u borbu protiv turskog feudalizma i crkvena organizacija, jer se ona na taj sloj oslanjala, jer su visoki predstavnici crkve izlazili iz toga sloja. Od tada pa sve do ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine – mada su se i u tome periodu pojedini viši sveštenici držali oportunistički – crkvena organizacija je imala mobilizatorsku ulogu. Ona je – pored ostalog – uticala na održavanja nemanjićke tradicije u plemenskoj i zadružnoj tradiciji, a neki njeni visoki predstavnici (patrijarsi i episkopi) organizovali su i vodili ustanke. S druge strane, naseljavanje stočara u opustele zemljoradničke krajeve, započeto odmah po dolasku Turaka, jako je uticalo na ojačavanje rodovske organizacije i imalo – kao i kasnije migracije (izazvane ustancima i ratovima) – ogroman značaj u pravcu sve tešnjeg povezivanja narodnih masa. U tome pravcu veoma snažno je uticao i rascep između grada i sela. Gradovi su bili središta turske državne uprave i zanatske privrede (koja je služila, uglavnom. vojnim potrebama), naseljeni pretežno muslimanima. Narod je živeo u selima, u naturalnim odnosima, kroz patrijarhalnu porodičnu zadrugu (koja je bila jedina čvrsta društvena i ekonomska jedinica). Takvo selo činilo je potpunu suprotnost gradu i – naročito posle čitlučenja koje je obuhvatilo sve seljake hrišćane – bilo je jedinstveno u odnosu prema turskim feudalcima. Tako se – zahvaljujući ponajviše nivelizatorskoj ulozi turskog feudalizma – stvaralo i stvorilo jedinstvo celokupnog našeg naroda pod Turcima, koje se izrazilo u jedinstvu naše epike.

U doba turske vladavine, sem toga, stekli su se i mnogi od onih uslova koje je Marks spomenuo kao karakteristične za procvat starogrčke epske poezije. Tada je naša zemlja bila daleko od automatskih razboja, železnica, lokomotiva, električnih telegrafa, munjovoda, štamparske tezge i prese. Mitološkom odnosu prema prirodi ništa nije smetalo. U tome pogledu naš čovek s kraja XVIII i s početka XIX veka malo se razlikovao od svojih vrlo dalekih predaka. I da je to doista bio nužan uslov i za našu epsku poeziju – najjasnije se vidi iz toga što se ona kasnije, u XIX veku, uporedo sa prodiranjem kapitalizma i tehnike, vrlo brzo gasila i naposletku se (ako odbacimo razne falsifikate) i ugasila.

Razume se, naša narodna epika ne predstavlja takvu celinu kakvu predstavljaju, recimo, Ilijada, Odiseja, Pesma o Rolandu. Čak nema ni jednog jedinog ciklusa koji bi predstavljao takvu celinu. Ali je ona jedna celina po tome što ima jednu osnovnu, glavnu, centralnu temu: odnos našega naroda prema porobljivačima – prema turskim feudalcima u prvom redu (Latini, Mađari i dr. imaju sporedan značaj), i što je ta tema, uza sve protivrečnosti, uvek shvatana i razvijana u jednom pravcu: u pravcu borbe za odbranu i oslobođenje od porobljivača.

Jedinstvo srpske narodne epike potvrđuje, između ostalog, naročito ocena stare države, države domaćih feudalaca. Uglavnom, ta država je pozitivno ocenjena u narodnim pesmama. Veoma retko pominje se ona kao teret narodu. I kad se pominje kao takva, optužuju se za to pojedine ličnosti, među kojima ponajviše i skoro jedina prokleta Jerina. Uspomene na patnje od domaćih feudalaca mogu se još nazreti i u izvesnim negativnim osobinama koje narodni pevač pripisuje nekim velikašima (na primer, Dušan hoće da se oženi sestrom, itd.). Skoro uvek stara država se veliča u odnosu prema tuđim državama, naročito prema turskoj. Ona je kulturnija i moćnija nego što su tadašnje susedne države (na primer, u pesmama: Miloš u Latinima i Smrt vojvode Kajice), ona pruža junački otpor turskim zavojevačima. Narodni pevač se ponosi tom državom kao sopstvenom. Borbu domaće vlastele protiv Turaka pevač ne odvaja od narodne borbe. Za njega je to jedna ista borba. On u samoj činjenici da je nekad postojala moćna domaća država nalazi opravdanje narodnoj borbi, izglede za njen uspeh. On tu činjenicu uvek ističe – da ohrabri, da oduševi, da pokrene na borbu. On kao da govori: eto, imali smo moćnu državu, moćniju i od turske i od latinske, zašto ne bismo mogli opet da je imamo? Ta država – po narodnom pevaču – nikad ne bi propala da nije bilo tako „suđeno", i da nije bilo razbijača i izdajnika. Od toga narodni pevač ne odstupa. On gleda sa simpatijama na kralja Vukašina kao na učesnika u boju na Marici, ali ga bez milosti optužuje kao razbijača Dušanovog carstva. On strašno proklinje Vuka Brankovića za izdaju, koju ovaj nije počinio, ali koju nosi u ime svih onih feudalnih gospodara što su, držeći se više ili manje pasivno, potpadali pod Turke i gubili se među njima. Narodni pevač kao da govori: imali smo nekad moćnu državu, njenoj propasti najviše su doprineli velikaši izdajnici; ako sad svi složno pregnemo, ako među nama ne bude izdajnika, mi ćemo opet stvoriti svoju državu. Kako to da se razume? Pre dolaska Turaka, pa i u prvo vreme turske vladavine, odnos naroda, odnos kmeta prema domaćoj državi, svakako, morao je biti mnogo drukčiji nego posle – u toku turske vladavine. Pre dolaska Turaka kmet je imao prema sebi kao eksploatatora domaćeg feudalca, kmet je državu domaćeg feudalca osećao kao neprijateljsku silu. Teško da je kmet prema toj državi mogao imati simpatija. Po svoj prilici, slično mišljenje o toj državi on je imao i u doba dolaska Turaka, utoliko pre što je njegov položaj tada u nečem bio čak i poboljšan. Po svoj prilici, on se tada nalazio u situaciji sličnoj onoj u kojoj je prikazan Starina Novak u pesmi Starina Novak i knez Bogosav: tamo nepodnošljivi zahtevi proklete Jerine, ovamo obesni turski mladoženja, – nije dobro ni jedno ni drugo. Ali, kad su Turci završili osvajanje naše zemlje, kad su posmicali ili poturčili domaće feudalce, i kad su nakon toga učvrstili svoj sistem nameta, danaka, harača i svakojakih zuluma, – tada je kmet, sirotinja raja, osetivši svu veličinu smrtne opasnosti u kojoj se našao, postepeno počeo da menja i svoj sud o staroj državi, o državi domaćih feudalaca. Postepeno iz njegove svesti iščezavale su rđave strane te države, utoliko lakše što ih više nije podnosio, i ustupale su mesto predstavi o domaćoj državi kao snazi sposobnoj da se suprotstavi turskoj najezdi. Postepeno, uporedo sa turskim zulumima, i velikim delom pod uticajem obnovljene crkvene organizacije, kod raje se formiralo mišljenje da je stara država – njena država. Postepeno je raja počela osećati otpor koji je stara država dala Turcima – kao svoj rođeni otpor. Prinuđena turskim nedelima da traži izlaz u očajničkoj borbi, raja je u samoj činjenici da je nekad postojala moćna država videla jemstvo svoga uspeha ili bar opravdanje svojih napora. Planuo je jedan ustanak, drugi, treći, niz ustanaka; zapodenulo se dugotrajno hajdučko i uskočko vojevanje; nastale su – zajedno sa borbom – seobe iz jednog kraja zemlje u drugi; vršilo se sve tešnje povezivanje celokupne sirotinje raje. Iz zajedničkog stradanja rađala se svest o nužnosti zajedničkog otpora ugnjetaču. A ukoliko je zajednički otpor rastao utoliko se sve jasnije i smelije isticao konačni cilj sukoba: oslobođenje celokupne raje od turskih eksploatatora, stvaranje nezavisne domaće države. Pri svemu tome činjenica da je nekad postojala domaća država imala je ogroman uticaj.

Ogromnim, najvećim delom naša narodna epika u stvari je jedan beskrajni revolucionarni poklič za borbu protiv nasilja, protiv ropstva, protiv nečoveštva. U pesmama svih ciklusa odjekuje jedan isti nepomirljivi, beskompromisni, borbeni zov na žrtve, na pogibiju – radi boljeg, pravednijeg, dostojnijeg života. Čovek ima utisak da to nisu reči, nego vatrene ptice koje lete od naraštaja naraštaju obasjavajući puteve kroz tamu vekova:

Nemoj, sine, govoriti krivo,
ni po babu ni po stričevima.

Strahin-bane, ti sokole srpski,
tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi.


Volim s tobom časno poginuti
neg' ljubiti na sramotu Turke.

Nek su žive sve junačke glave
koje dižu čete na krajinu!

Rani sina, pak šalji na vojsku:
Srbija se umirit ne može!

Ali revolucionarnost naše epike nije samo u pokličima, u pojedinim rečima. Nje mnogo više ima u sadržini, u likovima i postupcima junaka. Mi smo već obeležili sadržinu, videli smo glavnu temu. U potpunom skladu sa takvom sadržinom, sa takvom temom, stoje likovi i podvizi junaka naše narodne epike. U njima je ovaploćena vekovna borba. Oni su nosioci najdubljih narodnih misli i osećanja. Sav heroizam, sva stradanja, sve želje utkani su u te likove. Između mnogobrojnih podviga u toku decenija i stoleća narod je izdvajao najznačajnije, između nebrojenih patnji najtipičnije, između najrazličitijih herojskih crta najkarakterističnije i zatim ih uopštavao u likovima omiljenih junaka. Pri tom uopštavanju narod je obilno unosio i svoje revolucionarne težnje – pokatkad izražene u fantastičnim odlikama. Poneka ličnost dobila je gorostasnu figuru, neka krila, neka oca i majku u zmaju i vili, neka izuzetnu izdržljivost na mukama, neka izuzetnu hitrinu i okretnost, neka izvanrednu snalažljivost u svakoj situaciji itd. A svaka od tih ličnosti započinjala je svoj veliki život upravo u trenutku kad je na ovaj način stvorena, kad je pesma o njoj progovorila, i svaka je od toga trenutka bila ne izmišljeni lik, nego prvi, najaktivniji borac koji budi revolucionarni odnos prema mučnoj stvarnosti.

Raspirivanju revolucionarnih raspoloženja služi sve, pa čak i religija. Bitka se bije „za krst časni i slobodu zlatnu", protiv polumeseca, a to znači: protiv tuđinaca, haračlija i ubica. Junak je dužan da pomene boga, a bog obavezan da pomogne junaku. Ako se bog okrene protiv junaka, onda je on stari krvnik. U bitku se uvode mrtvi sveci sa zadatkom da raznim čudima uništavaju neprijatelja. Pod zlatnim barjakom na kubetu spava crni zmaj, koji je okrenuo glavu Stambolu te proždire žive Turke. Iz oblaka pada krvavo kamenje i bije po taborima Turke. Planine se klanjaju zemlji i polaze na Stambol. Izdajnik domovine odlazi u pakao:

Opado je svoju braću krasnu
kod Turčina, sile peksijanske;
zato gori lice pod očima.

Ostavljen samom sebi vekovima, bez prijatelja, bez saveznika, okružen ledenom ravnodušnošću „kulturne" Evrope čiji je mir branio, licem u lice sa jednom mračnom silom koja ga je držala za gušu i davila, nemoćan prema prirodi, narod je naprezao sve svoje fizičke i duhovne snage da se održi i ispunjavao tamu svoga života jarkim fantastičnim slikama žuđene pobede. U tim slikama ima i paganskih i hrišćanskih elemenata, ali više paganskih. No, uopšte uzevši, religiozne predstave u našoj epici imaju veoma malo mesta. One su tu više kao nekakav ukras. Malo se polaže, kad je pobeda u pitanju, na pomoć od boga, vila, zmajeva itd. Cela vera u pobedu zasniva se na ljudskom heroizmu. U tome je i izuzetna snaga realizma naše narodne epike.

Gorki je kazao da je kolektivu „svojstvena svest o besmrtnosti i uverenost u pobedu nad svim neprijateljskim silama". Tom svešću i uverenošću određena je sadržina i jedinstvo celokupne naše junačke poezije.

 

III

PESME DUGOG I KRATKOG STIHA

Epske pesme, prema stihu u kome su ispevane, dele se na dve grupe: guslarske i bugarštice. Prve su u desetercu (kratkom stihu), s cezurom posle četvrtog sloga, i bez pripeva. Druge su u dugom stihu, najčešće od petnaest ili šesnaest slogova, s cezurom posle sedmog ili osmog sloga (a ako je stih kraći od petnaesterca ili duži od šesnaesterca, onda sa cezurom iza petog ili šestog i iza devetog ili desetog sloga), i – često – sa „pripevom iza svakog, ili svakog drugog, ili svakih nekoliko stihova" (pripev je od šest, ređe od pet slogova, i „ponajviše ne dodaje stihu iza koga se nalazi ništa novo, nego ga samo raširuje").

Guslarske pesme dobile su naziv po tome što se pevaju uz gusle. Međutim, naziv bugarštica je mutan: po jednima, reč bugarštica znači tužna pesma (od bugariti – tužno pevati); po drugima, to je carmen vulgare, tj. pučka pesma.

Bugarštice su se pevale u XVI i XVII veku u Dubrovniku, Dalmaciji i zapadnoj Hrvatskoj, i tada su i zabeležene. Guslarske pesme pevale su se na mnogo širem području i održale su se do najnovijih vremena.

Ne zna se koje su starije. Sudeći po tome što su bugarštice ranije zapisane i što su ranije izišle iz upotrebe (ugasile se u toku XVII veka), reklo bi se da su one i starije. Ali sudeći po drugim osobinama, izgleda da je stariji kraći stih. Te osobine su sledeće: u guslarskim pesmama, vrlo često, da bi stih bio deseterac, upotrebljava se genitiv mesto akuzativa, vokativ mesto nominativa, nominativ mesto drugih padeža, deminutiv i udvojeni predlog, ili se neka reč iz prethodnog stiha ponavlja u narednom. Te osobine ne zahteva priroda dugog, rastegljivog stiha, od petnaest i šesnaest ili od više i manje slogova, pa ipak se i taj stih njima odlikuje. Ta pojava se ne može drukčije objasniti nego uticajem deseteračkih pesama na bugarštice. Sem toga, bugarštice „ne opevaju onoliko istorijskih događaja koliko pesme kratkoga stiha, mada često pevaju iste događaje i junake koje i te druge pesme. One pevaju, na primer, kneza Lazara, Miloša Obilića, Jugoviće i druge kosovske junake i poznatu katastrofu od 1389; one to čine sa mnogim detaljima i motivima koji se nalaze i u poeziji kratkoga stiha i pevaju to katkada suvlje, katkada sa više nežnosti... – One pevaju i Kraljevića Marka", „ali dosta suvo, iako ne istorijski verno nego po legendarnim motivima. Nežnija je samo pesma o njemu i bratu Andrijašu, ona iz XVI veka, koju je Hektorović zabeležio, i u kojoj Marko smrtno rani Andrijaša, i ovaj mu na samrti poručuje da ne kazuje materi o tome kad se kući vrati, a kad kroz goru prolazi, da „klikuje" Andrijaša ne bi li se razbegli od njegovog strašnog imena „kleti gusari" gorski. Važne su još pesme o Marku i Arapci devojci, o Marku i strašnom Mini od Kostura; predmet njihov poznat je već po guslarskim pesmama. – One pevaju i despota Stefana (1389 –1427), ali vrlo ukratko i fragmentarno, i legendarno u isto doba, čineći ga, npr., roditeljem Sibinjanin-Janka. – One pevaju i despota Đurđa Brankovića (1427 –1456), njegove odnose s Mađarima i njegove lične nezgode, sve to legendarno i epizodično. One naročito i najviše pevaju Zmaj-despota Vuka (1471 –1485), unuka Đurđeva, njegovu ženidbu, razne avanture njegove, bojeve i odnose s Mađarima, često sa mnogo istorijskog smisla, katkad sa nešto legendarnog uveličavanja, uglavnom sa puno toplote, nežnosti i osećaja... One pevaju i braću Jakšiće, junake srpske s kraja XV veka, koji su zajedno s Brankovićima vojevali protiv Turaka, i predstavljaju ih nežno kao idealnu braću čiju ljubav njihove žene ili vile kvare; „istorijskog karaktera ove su pesme potpuno lišene". – Najposle pevaju i događaje lokalne, bojeve s Turcima i nesreće i avanture po Boki Kotorskoj i severnoj Dalmaciji, po celom Primorju od Kotora do Zadra, kojem je poslednjem gradu posvećena naročito lepa pesma Majka Margarita iz početka XVII veka... – U isto doba, one pevaju i hrvatske junake i događaje, Zrinjskoga na primer, i njegove bojeve s Turcima. Pored hrvatskih, one pevaju, i to simpatično, i mađarske kraljeve i junake, kralja Vladislava i Matiju, Janka Hunjadija i Mihaila Silađija, višegodišnjeg upravnika Beograda i od 1458. gubernatora Ugarske, izabranog na pet godina (Svilojevića u pesmama), kojem je poslednjem posvećena i vrlo lepa pesma XVII veka Popivka od Svilojevića, koja opisuje njegovo legendarno junaštvo ... One još pevaju mađarske bojeve s Turcima, bitke na Varni (1444) i Kosovu (1448) naročito".

Guslarskih pesama ima mnogo više i o većem broju tema. Prema njima izvršena je podela epskih pesama na cikluse (krugove): neistorijski, pretkosovski, kosovski, Marka Kraljevića, Brankovića i Jakšića, Crnojevića, Ugričića i junaka Hrvaćana, hajdučki, uskočki, muslimanski, oslobođenja Crne Gore, oslobođenja Srbije. Po jednoj drugoj podeli, koja potiče od Vuka Karadžića, našu epiku čine pesme starijih vremena (tj. o događajima pre hajdučkog i uskočkog vojevanja), pesme srednjih vremena (tj. o hajducima i uskocima) i pesme novijih vremena (tj. o oslobođenju Crne Gore i Srbije). Između ovih triju grupa postoje mnoge razlike i sličnosti, od kojih ćemo većinu pomenuti u toku daljeg izlaganja, a ovde ističemo samo jedno: da su pesme starijih vremena, zato što su nastale dugo posle događaja o kojima govore, više legendarnog nego istorijskog karaktera, dok je sa pesmama srednjih vremena i još više sa pesmama novijih vremena drukčiji slučaj.

 

1

Neistorijske pesme

Naziv neistorijske pesme tačan je samo utoliko ukoliko se misli da te pesme ne govore o ličnostima i događajima koji su poznati istoriji. Ali, zato što slikaju običan, svakidašnji život, različna verovanja i običaje, porodične i društvene odnose itd., tzv. neistorijske pesme pomažu nam isto toliko koliko i istorijske da upoznamo prošlost našega naroda, tj. njegovu istoriju.

Naši preci su morali da izdrže strašnu borbu sa mnogim zavojevačima, u prvom redu s Turcima. O tome govore istorijske pesme. Ali oni su morali da se hvataju ukoštac i sa raznim drugim nedaćama: sa nerodnim godinama, sa boleštinama, sa bezbrojnim nesrećama koje su odasvud navirale. Taj deo života naših predaka opisuju donekle i poneke istorijske pesme, ali su neistorijske njemu potpuno posvećene.

Osobito veliko mesto u neistorijskim pesmama dato je religiji i teškom položaju žene.

U prošlosti život je bio veoma mučan. Ljudi su bili pritisnuti teškim neznanjem, koje se kao kakvo ogromno stablo granalo u bezbrojne predrasude. Nepismeni, nezaštićeni, nemoćni, oni su osećali sujeverni strah kako pred pojavama u prirodi tako i pred pojavama u društvu. Pomračenje sunca ili meseca, padanje zvezda, zemljotresi, preterana suša ili kiša, bolest i zdravlje, bogatstvo i siromaštvo, dobro i zlo, sve je to za njih bilo delo božje volje. A ta volja je najčešće bila zla. Bog je puštao moriju i uništavao čitave porodice, bog je dopuštao užasne zločine, bog je radost iznenada pretvarao u žalost, bog je izlagao ljude nebrojenim patnjama. Zašto? Zato što je takva njegova volja, zato što su ljudi nešto skrivili, zato što je njihov praotac Adam okusio od nekakvog zabranjenog ploda. Tako su popovi tumačili zločinačku volju izmišljenog boga, tako ju je shvatao i sam narod. Ali taj bog – govorili su popovi i narod je verovao – može da bude i milostiv. Eto, na primer, on je – kako kazuje jedna pesma – pomorio devetoro braće, pomorio ih bez razloga, a onda se ipak sažalio, podigao najmlađeg brata iz groba i poslao ga sestri u pohode. Očevidno, bogom se nije ništa objašnjavalo, njime se samo obeležavalo postojeće stanje – mučan život ljudi koji su bili lišeni mnogih sredstava za borbu sa raznim nevoljama.

Ti ljudi nisu umeli da urede kako treba ni svoje odnose u porodici i van nje. Ima, doduše, dirljivih primera međusobne ljubavi, ali ima i primera teškog nerazumevanja i nečovečnog postupanja i prema najbližima. Osuđujući te negativne primere, pesma je istovremeno osudila i čitav ondašnji život koji je bio prepun muke i tuge.

Naročito je istaknut težak položaj u kome se nalazila žena u prošlosti. Ako je bila dorasla za udaju, nije mogla da pođe tamo kud bi htela, nego kud bi bila volja njenih roditelja i braće, koji su skoro uvek bili rukovođeni nekom korišću. A posle udaje njen je život potpuno zavisio od muževlje ćudi: mogao ju je zlostavljati na razne načine, mogao ju je čak i oterati. A ako bi joj umro muž, ona bi s velikom mukom podizala decu, „na preslicu i desnicu ruku", ili bi se preudavala protiv svoje volje i umirala od žalosti za ostavljenim porodom.

O teškom položaju žene u prošlosti svedoči i činjenica da su njoj pripisivani najstrašniji zločini koji se mogu zamisliti. Na nju se često gledalo kao na nekakvo niže biće, koje je kadro da bez razloga izmišlja i čini svakojako zlo.

No, s druge strane, pesma je sačuvala divne, mučeničke, duboko ljudske ženske likove. Iako u potčinjenom položaju, iako zlostavljana, žena je najčešće bila stub porodice, ona ličnost koja postoji ne sebe radi nego drugih radi, koja brižno bdi nad dragim stvorenjima i koja je sposobna da se potpuno žrtvuje ne žaleći sebe. I pored predrasuda o ženskoj zloći, takva žena je morala dobiti svoje mesto u pesmi – po snazi zakona da prava pesma, ma koliko se u njoj izmišljalo, mora da naslika samu stvarnost.

Mahom, skoro uvek neistorijske pesme su tužne, ispunjene stradanjem i umiranjem (i zato s mnogo lirskih elemenata).

 

 

2

Pretkosovske pesme

U pretkosovski ciklus spadaju, pre svega, pesme o Nemanjićima (Nemanji, Savi, Dušanu, Urošu) i Mrnjavčevićima (Vukašinu, Uglješi i Gojku).

Stefan Nemanja proglasio se za velikog župana oko 1170. Od toga vremena pa do 1196, kad se zakaluđerio, on je u nizu ratova uspeo da znatno proširi srpsku državu i da je učini nezavisnom od Vizantije. Pored ostalih oblasti, osvojio je i Zetu. Za njegove vladavine proces feudalizacije u Srbiji prilično je odmakao. „Oslanjajući se na crkvu i podižući nove manastire, Nemanja im je dodeljivao prostrane posede." Umro je u Hilandaru 1200. i uskoro posle toga proglašen za sveca. Pesme ga najviše i pominju u vezi sa njegovim zadužbinama.

Kult Nemanjin naročito su širili njegovi sinovi Sava i Stefan Nemanjić. O Savi ima više pesama i mnogo pripovedaka. On je bio višestruko značajna ličnost: prvi srpski književnik, aktivni učesnik u mnogim političkim događajima, organizator crkve. U prvom redu njegova je zasluga što je Srbija dobila 1219. samostalnu crkvenu organizaciju. Kao arhiepiskop, za nekih petnaestak godina (umro 1235), on lično je mnogo doprineo da se ta organizacija učvrsti (osnivanjem episkopija itd.). A „osnivanje samostalne crkve ubrzalo je njeno uključivanje u feudalni poredak i omogućilo joj da se razvija u sve moćniji faktor feudalnog društva i države". No još veću ulogu imala je samostalna crkva posle propasti stare države, za vreme turskog gospodstva u našim zemljama. Tada je najviši stepen dostigao i Savin kult. U očima sirotinje raje Sava je tada bio simbol nacionalne nezavisnosti, zastava otpora turskim porobljivačima, i zato što je to bio – Turci su mu spalili telo.

Drugi Nemanjići sve do Dušana (izuzimajući samo Dečanskog) i ne pominju se u pesmama. O Dušanu i njegovom sinu Urošu ima više pesama. To je razumljivo kad se ima na umu da je stara država pod Dušanom došla do najveće snage, a pod Urošem se raspala. Doduše, predstava o snazi Dušanovog carstva u pesmama je vrlo maglovita. Nalazeći se na čelu srpske države od 1331. do 1355, Dušan je osvojio mnoge nove teritorije (južna granica njegovog carstva išla je „od Volosa do ulaza u Korintski zaliv"), podigao arhiepiskopiju na stepen patrijaršije, dao Zakonik i spremao se da zauzme Carigrad. Umesto svega toga, u pesmama o Dušanu nalaze se razni legendarni motivi (svakako, zato što su one nastale u vremenu koje je bilo vrlo daleko od Dušanovog) i neke njegove – uglavnom – negativne osobine: podložan je rđavim uticajima, okružen lošom okolinom, gotov na teške grehe. S razlogom se smatra da je takva predstava o Dušanu posledica prokletstva kojim je praćeno proglašenje srpske patrijaršije: u doba turske vladavine pomenuto prokletstvo moglo se smatrati kao jedan od uzroka propasti domaće države.

Uroš je postao vladar posle Dušanove smrti, 1355. Za petnaestak godina njegove vladavine (umro 1371) raspalo se Dušanovo carstvo: neki su se velikaši odmetnuli od Uroša (stric mu Simeon i dr.), a neki su se vrlo osamostalili. To je jedina istorijska istina koja je sačuvana u pesmama o Urošu, sve ostalo tamo je legenda (smrt Uroševa od Vukašinove ruke itd.).

Uroševi takmaci za carski presto – kako pesma kaže – bili su Mrnjavčevići: Vukašin, Uglješa i Gojko. Poslednji je nepoznat istoriji. Vukašin, koji je oko 1350. bio župan u Prilepu, proglasio se za kralja – izgleda – 1365. Svoju vlast učvrstio je „u zapadnom delu Makedonije nad teritorijom koja se širila od Prizrena do ispod Kostura i od Vardara do albanskih planina... On je kovao i svoj novac, u početku sa likom cara i kralja, i docnije samo sa likom kralja. U njegovim oblastima održala se u znatnoj meri trgovina koja se razvila u ranijem periodu, naročito učešćem Dubrovnika... U neprijateljskom odnosu bio je sa Nikolom Altomanovićem. U zajednici sa Đurđem Balšićem pripremio je pohod protiv njega i sa svojom vojskom je došao do Skadra, ali se na poziv svoga brata Uglješe povratio natrag kako bi pripremio pohod protiv Turaka". U svim ovim akcijama Vukašin se ponašao kao potpuno samostalan vladar, koji nimalo ne zavisi od cara Uroša.

Mrnjavčević Jovan Uglješa „bio se učvrstio u istočnom delu Makedonije sa glavnim gradom Serom. U jednoj svojoj povelji iz 1368. godine on upotrebljava titulu despot, ali se u nekim poveljama naziva i samodršcem. Uočavajući opasnost od Turaka, a stojeći im prvi na udaru, despot Uglješa se zalagao da se protiv Turaka, u cilju njihovog proterivanja sa Balkanskog poluostrva, stvori koalicija svih ugroženih zemalja, u koju bi ušla naročito Vizantija. U vezi sa tom politikom je i njegova osuda Dušanovog proglašenja carstva i patrijaršije. On je predlagao Carigradu savez protiv Turaka i nudio mu i novčanu pomoć, a kao prvi korak ka normalizovanju odnosa sa Grcima prihvatio je izmirenje sa carigradskom patrijaršijom i priznanje njenih ranijih prava na svojoj teritoriji. Iako nije postigao u svemu pozitivan rezultat, Uglješa je od proleća 1371. vršio pripreme za borbu protiv Turaka. Njegovom pozivu odazvao se Vukašin i prekinuo pripremani pohod protiv Nikole Altomanovića. Vukašin i Uglješa krenuli su sa svojom vojskom prema Adrijanopolju, u čijoj su se blizini sreli sa Turcima. Kod mesta Černomena, na desnoj obali Marice, došlo je 26. sept. 1371. godine do bitke, u kojoj su Vukašin i Uglješa katastrofalno poraženi. Obojica su izgubili život, a veliki deo njihove vojske nastradao je u borbi".

U pesmama u vezi s maričkom bitkom pominje se samo Vukašin; inače, i Vukašin i Uglješa predstavljeni su kao negativni likovi (verovatno, zbog toga što su se držali kao samostalni vladari za Uroševa života).

S velikim simpatijama u ovim pesmama govori se samo o nekolicini ličnosti: o Milošu Vojinoviću, vojvodi Momčilu, mladoj Gojkovici.

Miloš Vojinović – o kome istorija zna samo to da je bio stavilac kod cara Dušana – u pesmi se pokazuje kao veliki junak: kažnjava šićardžije, ubija na megdanu kraljevog zatočnika, strelja kroz prsten jabuku, preskače tri konja i na njima tri plamena mača, poznaje po braći Roksandu, pobeđuje troglavog Balačka vojvodu i uništava latinske katane. U pesmi on nije vojni starešina, plemić, nego čovek iz naroda, čobanin – ne samo po odelu (do onoga trenutka kad skida bugar-kabanicu da bi svojim sjajnim ruhom zbunio i prevario Roksandu) nego i svim svojim ponašanjem i čitavim svojim duhom. On je takav kad zadrema na kulašu, jer je „zlu nauku" – da pospava svagda oko podne – naučio po planini ovce čuvajući. On je takav kad vodi onaj duhoviti šaljivi razgovor sa trima šićardžijama koji mu nude konja još boljega i još prida stotinu dukata i suviše ralo i volove, a on sve to odbija izgovarajući se da ne može da umiri ni svoga – „lošijeg" – konja, da dukate ne zna ni na kantar meriti ni brojem brojiti, da ne zna šta bi sa ralom i volovima – jer mu nije ni otac orao (zato što je bio čobanin). On je takav kad na račun šićardžija, pošto svakoga od njih „kucne" šestopercem, uputi po koju pošalicu: „Toliki ti rodili grozdovi", „Tolike ti jabuke rodile", „Povali se među đevojkama". On je takav kad sam, idući od jedne te do druge zobnice, nabavlja zob za svoga konja. On je takav kad razgovara s carem, kad s kopljem naopako okrenutim polazi na megdan kraljevom zatočniku, kad ne skinuvši tešku kabanicu polazi da preskoči tri konja viteza i na njima tri plamena mača – govoreći: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nije ni ovce ni runa". On je takav kad kaže da će Roksandu poznati po braći kao što je u Šari od trista jaganjaca svako po ovci poznavao. U svakoj od tih situacija on je obeležen ne kao plemić, nego kao seljak, kao čobanin od ovaca, kao predstavnik radnih masa. On je hitar, lukav, domišljan, neustrašivo bezbrižan i pomalo šeret kao oni poznati i omiljeni narodni tipovi iz narodnih pripovedaka. Čak i kad otvara najveća junaštva, on pokazuje izvanrednu sličnost sa potonjim junacima koji su izišli iz samih narodnih dubina. Mnogim svojim postupcima on podseća na hajduke i uskoke, Svojim preziranjem protivnika on podseća na Hajduk-Veljka, koji je go do pojasa i u kao krv crvenim čakširama prolazio kroz sredinu turske vojske i odovud i odonud. Svojim neobičnim rukovanjem oružjem on podseća na Jovana Kursulu, koji nije nosio sablju „o bedrima, kao što se nosi, nego zaturenu na rame, kako mu je lakše potegnuti je". Svojim nemarnim stavom prema neprijatelju on podseća na Mihaila Gluvca, koji je „čekajući na megdanu da ga protivnik napadne", „obično sedeo na konju i pušio", i „tek kad mu protivnik priđe blizu, lagano bi istresao lulu, ostavio je mirno u čibučnicu, i tada bi se mašio konju za dizgine i za oružje". Ovakav Milošev lik stvorila je sirotinja raja u doba turske vladavine, kad je želja za stvaranjem nezavisne domaće države nalazila uporište u činjenici da je takva država nekada postojala. Miloševa junaštva su proizvod narodnog ponosa i narodne vere u sopstvene snage. Miloš je imao da pokaže Latinima – „starim varalicama" i uobraženim gospodičićima – i svima drugima za šta su sve kadri prezreni balkanski čobani, kakva se fizička i umna snaga krije u njima.

Vojvoda Momčilo živeo je u XIV veku. Bio je „u početku prost hajdučki četobaša u gorama rodopskim (među Dramom, Plovdivom i Samokovom), na ondašnjoj tromeđi među srpskim, bugarskim i vizantijskim zemljama". Kasnije je postao despot i sevastokrator, i svoje hajduke prometnuo je u najamnike. Bio je veliki junak; „dobit nije tražio za se, nego za svoju družinu". Imao je kuću u Ksantiji, i tu mu je žena sedela. Poginuo je 7. juna 1345. pod gradom Periteorijem. Taj događaj opisao je sam Kantakuzin, koji je i naveo tursku vojsku na Momčila. „Čudeći se smelosti Momčilovoj – kaže Stojan Novaković – „s kojom je sa svojih 4000 ljudi primio bitku s daleko nadmoćnijim neprijateljem, savezničkom grčko-turskom vojskom, Jov. Kantakuzin pripoveda kako se u tom trenutku Momčilo sa svojim ljudima desio pri gradu Periteoriju. Smohrivši silnu savezničku vojsku, Momčilo navali da uđe u grad, ali mu građani zatvoriše vrata, pokazujući mu tursku vojsku koja se primicala i napominjući da treba najpre s njome da se bije. Da ga ne bi suviše srdili, puste u grad, kao u znak vernosti, sinovca Momčilova Rajka, sa pet stotina vojnika. I tako Momčilo nemajući kud, uredi vojsku za boj, s namerom da posedne opkop ispred varoši, nadajući se da će se moći održati ako uspe da ga zauzme, što bi, uistinu, ne malo i pomoglo. Ali Turci stignu ranije i Momčilovu vojsku uzbiju. I odmah stanu klikovati da su pobedili i rasturati se u pljačku. Kantakuzin je s turskim poglavarom Umur-begom išao tek iza te vojske, i video je da tim prvim sukobom nije ništa svršeno, nego da boj treba tek da nastane, jer je vojska Momčilova samo ustukla ispred sile, ali se povukla u potpunom redu i bez kolebanja. Stoga Kantakuzin rasporedi vojsku u tri pravca. Na desno krilo stavi Umur-bega i Turke strelce, kao lakše oružane, prema lakše oružanim neprijateljima, na koje će strelama udariti; na levo krilo metne Jovana Asena, svoga šuraka, s Grcima oklopnicima, koji se bore izbliza; a po sredini smisli da pođe sam s odabranim Grcima i Turcima. Tako i Momčilo sa svoje strane primi borbu. I kad su se vojnici primakli jedni drugima, sudar je bio strahovit. Momčilo ne mogaše odoleti; mnogi njegovi izgiboše. I pošto mu ostatak vojske bi pribijen uz gradske zidove, i već se ne imaše gde borba na konjima voditi, a ne bejaše prilike da će ih primiti u grad, prvi Momčilo sjaha s konja, pa pešice udariše na neprijatelja, boreći se živo i odupirući se junački, jedno po vlastitoj hrabrosti, a drugo i zato što im je za leđima bio grad, pa se nisu bojali da mogu biti opkoljeni. U tome mnogi izgiboše. I dokle se god na nogama držao Momčilo, niko od njegovih niti junaštvom popusti, niti se hoćaše predati. A kad je Momčilo u borbi pao, njegovi svi, koliko ih je bilo preteklo, predadoše oružje. I od te vojske ne beše begunca, nego svakolika ili izgibe ili u ropstvo pade." – U pesmi se od svega toga sačuvalo veoma malo. I u pesmi on živi u gorskom kraju, ali ne u rodopskom, nego u durmitorskom. I u pesmi on je veliki junak, koji čak ima krilatog konja i sablju sa očima, ali se ne nalazi na čelu jedne velike i odane hajdučke družine, nego na čelu svoje braće, svojih prvobratučeda i četrdeset od grada levera. I u pesmi on je okružen ljubavlju, ali ne ljubavlju hajduka, nego ljubavlju svoje braće i sestre Jevrosime, o kojoj istorija ništa ne zna. I u pesmi on je oženjen, ali dok je u istoriji ta činjenica potpuno beznačajna, ovde je postala presudna: kuja Vidosava je organizator čitave tragedije. I u pesmi on je iznenađen napadom, ali pod sasvim drugim okolnostima i od sasvim drugih neprijatelja: ne od Kantakuzina i Umur-bega i njihove vojske, nego od kralja Vukašina. I u pesmi on se hrabro bori pred svoju pogibiju: sam udara „vojsci po srijedi" i sabljom „krči druma niz planinu". I u pesmi vidimo ga prvo na konju, a zatim kao pešaka. I u pesmi on ne može da uđe u grad, ali ne zato što su vrata zatvorili građani Periteorija, nego zato što je to učinila neverna kuja Vidosava. – Ono što u pesmi naročito odlikuje Momčila jeste njegova ogromna fizička i moralna snaga. Kad je Vukašin obukao njegovo odelo, izgledao je kao kepec prema džinu. Ali taj džin bio je bezazleno poverljiv kao dete i sposoban za izvanredno nežna osećanja. Kad je sreo devet bratskih konja bez jahača, kad je video da su braća izginula, toga trenutka su mu malaksale ruke „od žalosti za braćom rođenom" i više nije bio u stanju da se bori. Ali je ipak na samrtnom času imao snage da svome ubici preporuči svoju sestru Jevrosimu umesto nevernice Vidosave – u želji da se rodi junak i čovek sličan njemu, a ne kukavica i zločinac kao što je Vukašin i Vidosava.

Po ljudskoj lepoti za Momčilom ne zaostaje mlada Gojkovica iz pesme Zidanje Skadra. Podvalom dovedena u položaj da bude žrtva jednog svirepog običaja, da bude živa uzidana da bi se grad održao, ona bi htela da utiče na život i posle svoje smrti, da mrtvim dojkama hrani i mrtvim očima gleda svog nejakog sina.

 

 

3

Kosovske pesme

Prirodan prelaz od pretkosovskog ka kosovskom ciklusu predstavljaju one pesme koje prikazuju Lazara u službi Dušanovoj i kao naslednika Dušanovog carstva. U njima se nalazi i jedan od elemenata kosovske legende, tj. da će srpska država propasti po božjoj volji.

Lazar je, odista, bio u Dušanovoj službi (kao što je kod ovoga bio ugledna ličnost i Lazarev otac Pribac). Dušan je Lazara „postavio za stavioca i oženio Milicom, ćerkom vojvode Vratka, potomka Nemanjinog sina Vukana". Za vlade cara Uroša Lazareva moć je stalno rasla, a posle Uroševe smrti, kao samostalan vladar pokorivši Nikolu Altomanovića (čija se oblast prostirala od Rudnika do Dubrovnika) i još neke velikaše, on je stavio pod svoju vlast „čitavo Pomoravlje i severozapadnu Srbiju do Drine i Save". U to vreme počeli su i Turci da upadaju u Srbiju, i u dva maha bili su potučeni: kod Paraćina 1381. i kod Pločnika 1386. Nekoliko godina posle ovih poraza Turci su pošli na Srbiju s velikom vojskom, koju je predvodio sam sultan Murat, „a sa njime su bila i oba njegova sina, Jakub i Bajazid, kao i mnoge proslavljene vojskovoće iz ranijih ratova (Evrenos, Saridže, Balaban i dr.).

Konstantin Dejanović (u pesmi: beg Kostadin) i brat mu Jovan Dragaš vladali su u severoistočnom delu Makedonije kao turski vazali. „Politički centar Dejanovića bio je Velbužd. Jovan Dragaš nosio je titulu despota (umro oko 1378), dok se Konstantin javlja kao "gospodin". Konstantin je poginuo u boju na Rovinama 1395, boreći se na turskoj strani protiv vlaške vojske."

Preko oblasti Konstantina Dejanovića, koji se i sam sa svojim odredom morao priključiti Turcima, izbio je Murat na Kosovo u oblast Vuka Brankovića". Lazaru je poslao u pomoć bosanski ban Tvrtko svoju vojsku pod vojvodom Vlatkom Vukovićem. „Sa Bosancima je došao, kako izgleda, i jedan odred Hrvata pod banom Ivanišem Paližnom. Od srpskih feudalaca koji su pomogli Lazara najvažniji je bio Vuk Branković, na čijoj se teritoriji boj i odigrao.

Vuk Branković, koji je bio oženjen Lazarevom ćerkom Marom, držao je „krajeve oko Prištine, Trepče, Zvečana, Sjenice i Polimlje južno od Prijepolja. Od ranijih gradova kralja Vukašina prešli su pod njegovu vlast "Prizren i Skoplje". Posle bitke na Kosovu on je jedno vreme pružao otpor Turcima, ali je najposle morao da im se pokori.

Uz Lazara su bili i njegovi sestrići Stefan i Lazar Musići. Nije poznato da li je i drugi njegov zet Đurađ Stracimirović Balšić sudelovao u boju. Sasvim su fantastične docnije turske vesti po kojima su kneza Lazara pomagali i Bugari, Arbanasi, Vlasi, Mađari, Nemci i Česi: trebalo je prikazati tursku pobedu što težom i značajnijom. Do sudara je došlo na Vidovdan 15. juna 1389. g. u blizini Prištine. O borbenom poretku imamo samo docnije vesti koje se ne mogu proveriti savremenim izvorima, mada same po sebi izgledaju dosta verovatne. Centrom turske vojske, koji se nalazio svakako onde gde je Muratovo tulbe, zapovedao je sam sultan. Evropske trupe nalazile su se na desnom krilu pod Bajazidom, azijske na levom pod Jakubom. Prema Muratu nalazio se knez Lazar sa glavninom svoje vojske. Srpsko desno krilo držao je Vuk Branković (prema Jakubu), a levo Vlatko Vuković sa Bosancima (prema Bajazidu). Sam tok bitke malo je poznat. U početku su Srbi imali izvesnog uspeha koristeći zabunu koja je nastala kod Turaka kada je „neko veoma blagorodan" – to je po docnijim vestima Miloš Kobilić (Obilić) – „koga oblagaše zavidljivci svome gospodaru i osumnjičiše kao neverna", pretvarajući se da kao prebeglica prelazi na tursku stranu, ubio sultana Murata... Ali Bajazid je odmah energično preuzeo sultansku vlast i komandu u svoje ruke, naredio da se pogubi i njegov brat Jakub i izvojevao pobedu. Knez Lazar je pao u tursko ropstvo i pogubljen je po Bajazidovom naređenju. Poznato je i to da su neki bosanski velikaši bili zarobljeni i odvedeni u Malu Aziju; za njih se tek posle angorske bitke saznalo da su u životu. Izgleda ipak da Turci nisu potpuno satrli srpsko-bosansku vojsku. Vuk Branković je uspeo da se spase, isto tako i vojvoda Vlatko Vuković: stradao je, prema tome, najviše centar srpske vojske."

Kosovska bitka znači kraj samostalne srpske države. Ubrzo posle toga Turci su stavili pod svoju kontrolu zemlje Vuka Brankovića: „Skoplje su mu oduzeli i od njega načinili svoju vojnu bazu prema Srbiji, Zeti i Bosni; u ostale važnije njegove gradove, naročito u Zvečan, smestili su svoje posade. Centralna oblast Balkanskog poluostrva bila je na taj način čvrsto u njihovim rukama. Već su savremenici osetili značaj boja na Kosovu, i on je brzo postao predmet legende, čije je stvaranje bilo olakšano i dramatičnim pojedinostima samoga sukoba, podvigom Miloša Kobilića i pogibijom oba vladaoca".

Kako je nastala kosovska legenda i kakav je njen smisao?

„Čim je" – kaže Stojan Novaković – „događaj malo ustupio u prošlost, njega je obuhvatila poezija. Već XV veka, a može biti i ranije, postale su pesme u kojima se pevalo čudno delo Miloševo. Odmah se počelo pevati da je pobuda toga dela u tome što je Miloš od nekoga svome gospodaru opadnut. Omiljeni naučnik s dvora despota Stefana, Konstantin Filozof, u biografiji despotovoj, pisanoj 1431 – dakle, samo 42 godine posle boja kosovskoga – u položaju da dobro bude izvešten, piše o kosovskom boju: „Usta, naime, knez Lazar i pođe na Turke. Boj se dogodi na mestu koje se zove Kosovo, i bi ovako. Vojni ljudi su nastupali jedan protiv drugoga sa svojim zastavama. A beše neki veoma odličan plemić (Miloš) kojega su zavidljivci bili opali gospodaru kao da će neveru učiniti. I on, da bi posvedočio i vernost i junaštvo, izbere zgodno vreme i zaleti se na samog velikog načelnika (turskoga), načinivši se kao da je begunac. Put mu se otvori, a kad je bio blizu, zaleti se i satera mač u toga samog oholog i strašnog samodršca (sultana). Tu i on sam padne od Turaka. I u prvi mah pokažu se jači oni što su bili s Lazarom, i pobeda se privi na njihovu stranu. Ali ne beše to vreme izbavljenja. Stoga u tom istom boju odoli naposletku sin ubijenog cara, jer je bog tako popustio te da se i onaj velikan (knez Lazar) i oni što su s njim bili uvenčaju vencem mučeničkim. I šta je bilo potom? Blaženi se okonča sečenjem glave, a njegovi mili drugovi primiše smrt istim načinom pre njega, moleći mu se što su mogli lepše da oni svrše pre njega, te da njegovu smrt očima ne gledaju".

Ta srpska priča stavljena na hartiju oko 1431. godine, i autentična koliko god može biti, zametak je i jezgro cele kosovske epopeje. U njoj su i sve glavne pobude njezine. Značajno je da u njoj nema spomena o izdaji Vuka Brankovića. Ako bi se reklo da je to zato što je tada u Srbiji vladao njegov sin Đurađ, odgovoriti bi se moglo da se kosovski boj pevao još onda po svim srpskim zemljama, a Vuk nad svima vladao nije. Osim toga, tako priča i vizantijski istorik Jovan Duka, koji je pisao posle 1463, a tako i Dubrovčanin Crijević (Cerva, Tubero 1455 –1527) po izvorima iz naroda koji su u njegovo vreme bili na raspoloženju. Srpski pisac sa samog kraja XV veka, kojega su Turci pri uzeću Novoga Brda (1454) kao mladića zarobili i u janičare odveli, priča uglavnome ovako isto, samo dodaje da se na Kosovu s knezom Lazarom nisu borili svi podjednako, nego da su neki „gledali kroz prste", te da je „zbog te nevere, zavisti i nesloge nevaljalih i nevernih ljudi bila izgubljena kosovska bitka". Ali ni M. Konstantinović, koji je ovo stavljao na hartiju negde oko 1499, ne pominje Vuka Brankovića kao izdajnika, a o njemu govori odmah zatim, bez ikakva znaka sumnje.

Nije mogućno danas prokljuviti kakvim je načinom i kako uz kosovsku epopeju prirasla misao o izdaji Vuka Brankovića na Kosovu. Ako je ta misao prionula uz epopeju istom od XVI veka, u koje se vreme hvataju njeni spomeni u izvorima, zanimljivo bi pitanje iskrslo: otkuda baš u XVI veku, tako pozno, da se istakne baš to ime i nikoje drugo? Izlazilo bi da su svakojako neki uzroci još u XV veku uvrzli ime Brankovića kao izdajnika u tu priču. Mi smo nekada pomišljali na dinastičku borbu među Brankovićima i Lazarevićima na kraju XIV i u početku XV veka (do 1413). No ni tome nema ni traga ni potvrde u pisanim izvorima.

Dovoljno da XVI vek unosi u kosovsku epopeju i taj elemenat. Italijanski prevodnik Duke, za kojega se ne zna kada je radio svoj prevod, ali koji ne može biti stariji od XV veka, ne prevodi o kosovskom boju Dukinih reči, nego izlaže kosovsku priču na talijanskom sasvim drugojačije nego Duka na grčkom. On već zna za izdajnika; naziva ga Dragosavo Probiscio (Dragoslav Probić ili Probiš), i govori da se od svoga gospodara kneza Lazara odmetnuo i oružje okrenuo protiv svoje braće hrišćana.

Od XVI veka unapredak razvio se kosovski ep s tim umetkom o izdaji. Izdaja je, naposletku, konačno prionula uz ime Vuka Brankovića, neznano po kakvim uzrocima. I pošto je izdaji povod bio u surevnjivosti koju ovlašno napominje i najstarija priča Konstantina Filozofa, XVI je vek, kao nov dodatak, utvrdio tu surevnjivost među Vukom Brankovićem i Milošem Obilićem. Poslednji priraštaj kosovskom epu biće onaj o uzroku te surevnjivosti u razmirici dveju kćeri Lazarevih, Vukovice i Miloševice. Tako su se do kraja XVI veka razvili svi elementi kosovske epopeje, i to lagano, i malo po malo. Pošto pričanje M. Orbinija, izdano na svet 1601. godine, zakoračuje u XVI vek s punim oblikom kosovske epopeje, i pošto je izvesno po gore pomenutim pisanim spomenima da je ista epopeja u XV veku bila uža, drugojačija i manje sređena, mogli bismo s dosta sigurnosti tvrditi da je glavna, najšira i najrazgranatija priča o kosovskom boju, sa svima svojim epizodama i pojedinim pesmama, delo XVI veka.

„Spisi XVIII veka" – kaže Pavle Popović – „nemaju uglavnom, ništa više nego Orbini, i samo ponavljaju njegovu legendu, s nekim sitnim dopunama. Takva su, npr., dva srpska spisa: spis Kosovski boj (1714 –1715) i tronoški rodoslov (1791) koji se... služio Orbinovim delom."

Posle se, kroz XVII i XVIII vek, čuva, dalje prepeva, i pomalo krši i lomi taj poetsko-istorijski krug kosovskih narodnih pesama." „Epska priča narodnih kosovskih rapsodija XIX veka" – kaže dalje Stojan Novaković – „nema već pomenute starije potpunosti. Ni to nije tako slučajno kako izgleda na prvi pogled. Mi mislimo da su i pevači XIX veka imali neki razlog što više nisu pevali pojedinosti o svaći kćeri i zetova Lazarevih, kao što se to činilo ranijih vekova. To su stvari i logike i ukusa."

Zašto su pevači XIX veka zanemarili svađu kćeri i zetova Lazarevih, tome se nije teško domisliti. Pevači XIX veka imali su nešto drukčiju ulogu nego njihovi prethodnici. Oni su živeli u završnoj fazi borbe s Turcima, u fazi ustanaka, oslobođenja i stvaranja nezavisne države. U to doba pesme o bitkama koje je vodila stara država, kao i druge pesme ranijih vremena, morale su se prilagoditi novim potrebama. Pevači XIX veka, među kojima su se mnogi i s puškom u ruci borili protiv vekovnog porobljivača, uzimali su iz starije poezije ono što je najviše odgovaralo ovom istorijskom trenutku, što je najdublje uzbuđivalo, pokretalo na borbu, vaspitavalo. Pevači XIX veka, očevidno, s obzirom na položaj u kome su se nalazili, nisu mogli da prihvate svađu kćeri i zetova Lazarevih kao uzrok jedne tako krupne nesreće kakvu je .predstavljala propast domaće države. Taj uzrok je njima izgledao slab, ništavan. Ako bi njega primili, ne bi mogli da Miloša u punoj meri učine narodnim junakom, da ga izdvoje od gospode, da mu dadu narodno, seljačko poreklo. Trebalo je da Vuk mrzi Miloša ne zbog neke svađe među ženama, ne sa nekih uskih porodičnih i ličnih razloga, nego zbog toga što tako mora da mrzi nevera veru, izdajnik rodoljuba, gospodin seljaka. U tome je „logika i ukus" pevača XIX veka. Odbacujući svađu, pevači XIX veka, s jedne strane, lišili su izdajstvo svakog opravdanja, učinili ga jednim opštim pojmom – pod koji može da se podvede svaki prestup prema otadžbini – i, sa druge strane, dali heroizmu kosovske epopeje određeniji, narodni karakter. To je bilo u punom skladu sa zahtevima završne faze borbe protiv Turaka.

Ali pogledajmo redom sve uzroke poraza na Kosovu, jer u tome i jeste suština kosovske legende. Kao što je poznato, u pesmama kosovskog ciklusa nalazimo tri uzroka porazu: nadmoćnost turske vojske, božju volju i izdaju Vuka Brankovića. Prvi uzrok je jako naglašen u nekoliko pesama, a naročito u pesmama: Banović Strahinja i Kosančić Ivan uhodi Turke. Turska vojska je – kažu ove pesme – nebrojena. „Svi mi da se u so prometnemo, ne bi Turkom ručka osolili"; „da iz neba plaha kiša padne, niđe ne bi na zemljicu pala, već na dobre konje i junake"; „da ti imaš krila sokolova, pak da padneš iz neba vedroga, perje mesa ne bi iznijelo", – takvim i sličnim hiperbolama opisana je turska sila. Pa ipak, presudan uzrok porazu nije u tome. Da bog nije tako hteo, da Vuk nije izdao, turska brojnost bi bila činilac koji ne odlučuje. Nju ne uzima u obzir ni Konstantin Filozof. Po njemu, božja volja je jedini uzrok tragediji: „I u prvi mah pokažu se jači oni što su bili s Lazarom, i pobeda se privi na njihovu stranu. Ali ne beše to vreme izbavljenja. Stoga u tom istom boju odoli naposletku sin ubijenoga cara, jer je bog tako popustio te da se i onaj velikan (knez Lazar) i oni što su s njim bili uvenčaju vencem mučeničkim". Prema Konstantinu Filozofu, dakle, Lazar i njegovi ratnici zadobili su „nebesko carstvo" po božjoj volji i kroz borbu.

Misao o nebeskom carstvu koje zadobijaju hrabri ratnici veoma je stara, mnogo starija od hrišćanstva. U sumersko-vavilonskom Epu o Gilgamešu, koji najmanje dve hiljade godina prethodi hrišćanstvu, nasuprot sudbini ostalih pokojnika – koja je predstavljena mračnim bojama – sudbina poginulih u boju naslikana je kao ugodna:

Ko je u boju poginuo – je li vide to? Da, videh:
njegovi otac i majka drže mu glavu
i njegova žena (kleči) pored njega.

U Mahabharati drevnih Indijaca, koja je završena najdalje u IV veku nove ere, nalazimo veoma zanimljivo shvatanje o nebeskom i zemaljskom carstvu: „Ako misliš na svoju dužnost, ne treba da se plašiš, – tako je govorio Kršna junaku Ardžuni – jer za jednog viteza ne postoji ništa više od pravedne bitke. Blago vitezu kome dolazi takva borba netražena, kao otvorena rajska vrata, o sine Pritin! A ako nećeš da preduzmeš ovu zakonitu borbu, prenebregnućeš svoju sopstvenu darmu (vrlinu) i svoju čast i pasti u greh. I svi će pričati večito o tvojoj sramoti, a za časnog čoveka sramota je gora od smrti. Vođe ubojnih kola misliće da si ustuknuo od borbe iz straha i tako oni koji su te cenili preziraće te. Oni pak koji ti žele zlo govoriće s podsmehom o tebi i kuditi te zbog slabosti; šta ima bolnije od ovog? Ako budeš ubijen, zadobićeš raj; ako pobediš, uživaćeš zemaljske radosti; stoga ustani, o Kuntin sine, i odluči se za borbu". Dakle, nebesko i zemaljsko carstvo ne isključuje jedno drugo; i u jedno i u drugo put vodi kroz borbu.

Ovakvo shvatanje nebeskog i zemaljskog carstva nastalo je u svom prvobitnom obliku još u rodovskom društvu, pre mnogo hiljada godina, kad je rat bio jedan od osnovnih vidova privrede. Biti hrabar u borbi protiv neprijatelja značilo je tada ispunjavati obavezu ne samo prema živim saplemenicima nego i prema mrtvim precima. Junačko držanje bilo je dug oca sinu i sina ocu. Otac je bio dužan da junačkom smrću proslavi sina, a sin da ratničkim podvizima opravda herojsku očevu uspomenu. U Ilijadi i Odiseji starih Grka, koje su nastale već u VIII veku stare ere, ima više primera za ovo. No najizrazitiji je u ovome smislu odnos između Ahila i njegovog sina Neoptolema. Kad je Odisej došao u donji svet i sreo Ahila, vladara nad mrtvim junacima, ovaj mu je uputio prvo pitanje o tome da li je Neoptolem hrabar, da li prednjači u boju. A kad je Odisej ispričao kako je Neoptolem neustrašiv, Ahilova duša je otišla široko koračajući – vesela što ima odličnog sina.

Misao o nebeskom carstvu služila je prvobitno tome da se podstaknu ljudi na borbu. To se lepo vidi i iz jedne stare meksikanske pesme: „Šta je naš zemaljski život? Zar ima mrtvaca među nama? Ne, oni žive daleko na nebu, tamo gde su uteha i naslada. Zadovoljstvo gospoda, tvorca života, nalazi se tamo gde pevaju vojnici, tamo gde se diže dim ratne vatre..."

Kod Konstantina Filozofa do nebeskog carstva takođe se dolazi kroz borbu, ali kroz borbu koja mora da se završi porazom.

Kako stvar stoji sa božjom odlukom o porazu? U Ilijadi i Odiseji, u Mahabharati i Ramajani, na primer, bogovi ne samo da odlučuju o ishodu rata nego i sami učestvuju kao pomagači ovoga ili onoga junaka. U Ilijadi bogovi su odlučili da Troja bude razorena, ali su i dalje jedni pomagali Trojancima a drugi Grcima. Kod Konstantina Filozofa odluku o „našem" porazu doneo je „naš" bog – u skladu sa hrišćanskim učenjem da se za stradanja na zemlji dobijaju nagrade na nebu.

Ali naš narodni pevač bio je, izgleda, u mnogo većoj meri paganin nego hrišćanin. Upravo, za njega se može reći ono što je Kocjubinski rekao Gorkome o Huculu: „Hrišćanstvo je on iskoristio samo za to da ulepša svoju neznabožačku veru". Hrišćansko nebesko carstvo on nije umeo i nije ni mogao da uskladi sa paganskim zemaljskim carstvom. Naprotiv, on ih je prikazao u potpunoj protivrečnosti. To se najbolje vidi iz pesme Propast carstva srpskoga. Lazar – kaže ova pesma – može da bira borbu i pobedu (tj. zemaljsko carstvo) ili poraz (tj. nebesko carstvo). Lazar, u skladu sa svojim svetačkim karakterom, bira drugo. Ali odmah zatim, u drugom delu pesme, on ulazi u žestoku borbu, baš kao da se bori za zemaljsko carstvo, i bio bi pobednik da nije bilo Vukove izdaje.

Otkuda ta protivrečnost? Prvo, nju je izazvala okolnost da je odluku o porazu doneo jedan bog. Ako u tom pogledu uporedimo našu kosovsku epopeju sa Ilijadom, uočićemo sledeće: ovde su bogovi propast Troje odlučili u četvrtom pevanju, ali ta je odluka ostala mrtvo slovo sve do poslednjeg (dvadeset četvrtog) pevanja, jer su i dalje – i posle odluke, kao i pre nje – jedni bogovi pomagali Ahejcima a drugi Trojancima; u takvoj situaciji, razume se, borba Trojanaca nije bila besmislena, oni su još mogli da se nadaju, dok je – međutim – borba Srba na Kosovu postala apsurdna onoga trenutka kad je jedini bog popustio, kako kaže Konstantin Filozof, tj. kad je jedini bog doneo odluku o porazu. Zašto se boriti kad bog hoće poraz? Treba umreti, a to se može i bez borbe – dovoljno je za to pričestiti se i narediti se. Eto u kojoj meri je položaj hrišćanina bio beznadežniji od položaja paganca. Ali – to je druga okolnost koja je izazvala protivrečnost – u pevaču hrišćaninu kucalo je borbeno pagansko srce; on se rečju opredelio za nebesko carstvo u koje se ulazi bez borbe, a stvarno je pošao putem koji je Kršna pokazivao Ardžuni – putem rvanja sa neprijateljem, putem koji je paganca vodio i u jedno i u drugo carstvo: ako umre – u raj, ako ostane živ – u zemaljske radosti. I po svoj prilici, poraz po božjoj volji u kosovskoj legendi-patio je u narodnoj pesmi od ove protivrečnosti već od samog početka.

Treći uzrok porazu – izdaja – sudeći prema izvorima, formirao se postepeno. U klici ga nalazimo već kod Konstantina Filozofa: opadati tako velikog junaka i rodoljuba kakav se pokazao Miloš, to u stvari znači izdajnički postupati. Nekih pedesetak godina zatim već se govori o ljudima koji su „gledali kroz prste", o „neveri, zavisti i neslozi nevernih i nevaljalih ljudi". U istom, XV veku pominje se i jedan određeni izdajnik: Probiscio. Njega u XVI veku zauvek zamenjuje Vuk Branković.

Zašto je baš Vuk dobio to sramno ime, i zašto tek u XVI veku, pitanje je na koje ne umemo tačno da odgovorimo. Bilo je različitih nagađanja, svakojakih kombinacija. Najčešće se priznavala potpuna nemoć da se to pitanje reši. Pa ipak, vredi naglasiti neke okolnosti zbog kojih je narod mogao da pripiše izdajstvo baš Vuku Brankoviću: on je vladao na Kosovu, a nije poginuo u kosovskom boju; vlada njegovog sina Đurća Brankovića, sa raznih razloga, bila je izuzetno teška narodu; najzad, za vlade Brankovića srpska država konačno je propala. Sem toga, od prve četvrtine XV veka, kad je izbio veliki seljački ustanak, pa do kraja XVI veka protiv turske vladavine javljale su se samo izolovane bune. U to doba – kao što pokazuju najnovija istraživanja naših istoričara – organizovanje većeg otpora onemogućavala je čvrsta centralna vlast, povratak na čisto naturalnu privredu na selu – što se odrazilo u izdvajanju veoma malih teritorijalnih jedinica međusobno nepovezanih – i postojanje domaćeg sloja koji se vezao za tursku upravu i bio njeno uporište. I moguće je – čak je i prirodno – da je misao o Vukovoj izdaji, u vezi s pomenutim okolnostima, ponikla baš u glavama tih ljudi koji su do pred kraj XVI veka pokretali bezizgledne, očajničke bune. Ti ljudi su se borili ne samo protiv Turaka nego i protiv povlašćenog domaćeg sloja koji je podržavao tursku upravu. Taj domaći sloj (knezovi, slobodni seljaci, Vlasi-stočari, koji su bili i turski vojnici) u očima raje morao je predstavljati mrskog izdajnika. Sasvim prirodno, prema tome izdajniku raja je mogla da stvori lik izdajnika u prošlosti. Čije bi ime vezala za taj lik? Među svim ličnostima u prošlosti Vuk je za to imao najviše uslova. Raja je u kosovskom boju gledala početak svoje nesreće. Svoje muke u domaćoj feudalnoj državi (pre Đurđa Brankovića) ona je već – uglavnom – bila zaboravila; uostalom, te muke bile su neuporedivo manje nego one pod Turcima. A na Kosovu poginuli su knez Lazar i veliki junak Miloš, poginuli su i neznatniji ljudi – dok je Vuk ostao živ. On je vladao na samom Kosovu i nije poginuo! Ta činjenica – posle sto godina, negde između XV i XVI veka, kad je turska vladavina već postala teška – mogla je da bude sasvim dovoljna za pripisivanje izdajstva Vuku. U vezi s tim važno je i ono što je napomenuo Maretić: „Iz starih i vjerodostojnih izvora izlazi da je Vuk sa svojom vojskom bio na Kosovu i borio se s Turcima vjerno pomažući knezu Lazaru: najviše što se može dopustiti jest to da je prije potpunoga svršetka bitke ostavio s ostacima svoje vojske bojište, kad je vidio da je i onako već sve propalo. Otud je narod mogao pomalo razviti potpunu izdaju. Osim toga treba znati da je Vuk Branković poslije kosovskoga boja živio u neprijateljstvu s kneginjom Milicom i s njezinim sinovima Stefanom i Vukom radeći im o zlu kao i oni njemu, a sve zato jer je Vuk Branković htio poslije smrti kneza Lazara da postane gospodar čitave zemlje kojom je Lazar vladao. To neprijateljstvo moglo je utvrditi u narodu mišljenje o izdaji Vukovoj, tj. mislilo se da to neprijateljstvo potječe iz izdaje Vukove". Povrh toga, treba imati na umu i to da je narod vladavinu Đurđa Brankovića, Vukovog sina, zapamtio po zlu i prokleo je u pričama i pesmama o Jerini. Da li je to slučajno što dve najomrznutije ličnosti pripadaju jednoj istoj porodici? Ne, to ne može da bude slučajno, one se međusobno uslovljavaju kao prokleti tipovi, kao izdajnici. I Jerina je u stvari izdajnik: ona – na primer, u pesmi Oblak Radosav – ubija najbolje vojvode, lomi krila krajini, uništava zaštitu otadžbine. A od kraja XVI veka, kad su – zbog sve težih dažbina – otpočeli stalni pokreti protiv turske vlasti i kad su se protiv turskog feudalizma – zbog njegove težnje da privilegovani domaći sloj pretvori u raju – počeli boriti i sami knezovi, već stvoreni lik izdajnika služio je kao moćno oružje u borbi protiv svih onih koji su ma u čemu i ma kako podržavali Turke. Kao takvo oružje služio je ovaj lik i u XVI veku. I tada, kao i ranije, njega je pratila ubitačna kletva:

Proklet bio i ko ga rodio!

Prokleto mu pleme i koljeno!

I u XIX veku kao i u ranijim vekovima, i u ustaničkim logorima kao i u hajdučkim i uskočkim družinama, kroz bolne zvuke gusala i kao nož oštre i zvonke deseterce odjekivao je kroz kneževu kletvu neumoljivi poklič otadžbine:

Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske
krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino, ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena!

Taj poklič, predavan od veka veku, od kolena kolenu, razlegao se po celoj našoj zemlji kao nemilo-srdna poruka, kao strašna opomena, rastao i granao se i najzad bio izliven u gvozdene, uništavajuće Njegoševe reči:

U pamet se dobro, Crnogorci!
A ko činja biti će najbolji,
a ko izda onoga te počne,
svaka mu se satvar skamenila!
Bog veliki i njegova sila
u njivu mu sjeme skamenio,
u žene mu đecu skamenio!
Od njega se izlegli gubavci,
da ih narod po prstu kažuje!
Trag se grdni njegov iskopao,
kako što je šarenim konjima!
U kuću mu puške ne visilo,
glave muške ne kopa od puške,
želje
la mu kuća muške glave!
Ko izdao, braćo, te junake
koji počnu na naše krvnike,
spopala ga bruka Brankovića,
časne poste za psa ispostio,
grob se njegov propa na ta svijet!
Ko izdao, braćo, te junake,
ne predava punje ni proskure,
nego pasju vjeru vjerovao!

Krvlju mu se prelili badnjaci,
krvlju krsno ime oslavio,
svoju đecu na nj pečenu io!
U pomamni vjetar udario,
a u lik se manit obratio!
Ko izdao, braćo, te junake,
rđa mu se na dom rasprtila;
za njegovim tragom pokajnice
sve kukale, dovijek lagale!

Nasuprot izdajniku – to je takođe jedna od bitnih osobina kosovske epopeje – data je jarka slika heroja rodoljuba. Crte toga lika nalazimo kod Jugovića, kod Banović Strahinje, kod Srđe Zlopogleđe, kod Musića Stevana i – ponajviše – kod Miloša Obilića.

Miloš Obilić i rečju i delom uči kako treba mrzeti izdajnika i kako treba biti veran domovini čak i onda kad se u njoj doživi uvreda. On je najizrazitiji predstavnik naroda u sudaru sa Turcima i izdajničkom domaćom gospodom. On je primer čoveka koji se poistovetio sa otadžbinom, i zato mu je narod dao najviše pravo: da razluči veru od nevere, patriotizam od izdajstva.

U Jugovićima – kako su predstavljeni u pesmama o samom kosovskom boju (u onima koje govore o događajima pre boja nisu simpatični; u Vukovoj pesmi Opet zidanje Ravanice Jugovići majstorima zakidaju nadnice) – našlo je uzbudljiv izraz herojsko pomirenje sa smrću u borbi protiv neprijatelja. Čitajući pesmu Car Lazar i carica Milica, čovek ne može da se otme utisku da je jutro polaska u boj bilo vedro, svetlo, puno žubora. Polje oko Kruševca bilo je pokriveno zelenom travom. Na njoj, na drveću, na kućama, na mladim junačkim licima drhtala je jasna sunčana svetlost. Sijali su kalpaci i čelenke, koplja i sablje, lepršale se zastave. U susret tom punom životu jurila je nakazna smrt. Ljuba je ispraćala vojna, sestra brata, majka sina. Milica je devet puta hvatala za uzdu bratovljeg konja i devet puta sklapala bratu ruke oko vrata. I devet puta ponosne reči junačke vere ispunile su grad i polje:

Idi, sestro, na bijelu kulu;
a ja ti se ne bih povratio...

Ne biti strašljivac, ne biti izdajnik, ne osramotiti se pred družinom – pred otadžbinom, to je bila jedina misao, jedino osećanje. S tom mišlju i s tim osećanjem Jugovići su stigli na Kosovo. A tada – kako je Filipović naslikao složnu braću – „devet belih poviše se pera, devet teških koplja koštunica spustiše se". Na zamagljeno polje sletela je smrt, krvlju su plinuli i Lab i Sitnica. Samo smrt mogla je da rastavi vernu braću. Tako Milutin i izveštava Milicu:

Pogibe ti osam Jugovića,
đe brat brata izdati ne šćede –
dokle gođe jedan tecijaše.
Još ostade Boško Jugoviću,
krstaš mu se po Kosovu vija,
još razgoni Turke na buljuke.

I čovek ne može da se otme utisku da je narodni pevač – u XVI, i u XVII, i u XVIII, i u XIX veku, kad god je izgovarao stihove: „krstaš mu se po Kosovu vija, još razgoni Turke na buljuke" – uvek video živog Boška, njegovu plamenu zastavu i njegovu neumornu ruku i sablju.

Banović Strahinja je onaj junak kome je turski derviš uputio laskave reči:

Tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi.

On je bio prvi naš čovek kome su Turci učinili nepravdu i koji je osetio gorčinu izdaje. Ali nije klonuo. Pre boja, ostavljen od prijatelja, napušten čak i od svoje žene, sam u nepreglednoj turskoj vojsci, on je našao u sebi dovoljno snage da savlada grdosiju Vlah-Aliju i da oprosti nevernoj ljubi. A u boju on je bio onaj „dobar junak" „što jedanput britkom sabljom mane, britkom sabljom i desnicom rukom, pak dvadeset odsiječe glava". Kakav zamah i otkos! Tako je mogla da kosi samo sablja koju su u vekovima ropstva – u osvetničkoj žudnji – stezale hiljade ruku sirotinje raje.

Srđa Zlopogleđa je takođe „dobar junak" „što dva i dva na koplje nabija, preko sebe u Sitnicu tura". On je srdit i zlih pogleda. Na rodnu zemlju navalile su mnoge štetočine i naljutile ga. On više liči na vrednog poslenika nego na gnevnog ratnika. On postupa kao dobar domaćin ustalac koji se odupire poplavi, gusenicama, skakavcima. On bi da ih sve istrebi, da ih potpuno uništi, da svaku klicu zatre. Pažljivo, istrajno, odmerenim pokretima, kao da budakom krči trnje, on nabija na koplje ne po jednoga, nego dva i dva osvajača i baca ih u reku – neka voda odnese nečistoću i zarazu. Taj neumorni ustalac kroz vekove je zagrevao raju i zvao je na podvige.

Musić Stevan je junak koji je kasno stigao na Kosovo. Bojao se kneževe kletve, spremao se, žurio, i opet zadocnio. Njegova ljuba, koja je videla „zao sanak", pokušala je da ga zadrži, ali on se nije bojao smrti; njegova jedina misao je bila da pogine na vreme, u pravi čas, zajedno sa ostalom braćom. – To je bila jedina misao i Vasojevića Steve, koji je takođe kasno stigao na Kosovo. Njega je ljuba ispratila s čedom u naručju – kao u Ilijadi Andromaha Hektora. Ali taj prizor nije ga pokolebao; naprotiv, dao mu je snage da namah i potpuno pregori život. U jednoj pesmi sa Novog Zelanda rečeno je ratnicima: „Ako želite da uvećate svoju hrabrost, ako želite da ukrepite svoju muževnost, približite svoj nos nosu svoje dece" (tj. recite im: zbogom). Deca su najuzbudljivije oličenje otadžbine, budućnosti, života radi koga treba umreti. I zato je Vasojević Steva mogao onako odlučno i ubedljivo da kaže sestri na rastanku:

Kad se rodi od zapada sunce,
onda ću ti sa Kosova doći.

Na Kosovu on se branio ne od smrti, nego od izdajstva. Poginuo je čim je njega pobedio. Kao i Musić, bio je duboko nesrećan što je to morao da učini kasnije nego drugi.

Niz herojskih kosovskih likova snažno završavaju stara Jugovićka i Kosovka devojka: herojska majka „tvrdoga srca", koja umire bez suze u oku, i junačka verenica, koja prevrće po krvi junake i zalaže ih hlebom i zapaja vinom.

4

Pesme o Marku Kraljeviću

Pesme o Marku Kraljeviću obuhvataju veoma dug period, od Dušanovog do hajdučkog vremena.

U Srpskom rječniku Vuk Stefanović Karadžić kaže: „Nikakoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića. (O Marku Kraljeviću imaju pesama i pripovedaka svi Južni Sloveni i drugi balkanski narodi.) Ja ću ovdje naznačiti o njemu ono što se slabo u pjesmama nalazi, nego se pripovijeda. Pripovijeda se da je Marko bio mnogo jači od ostalijeh sadašnjijeh a jamačno i ondašnjijeh ljudi... Ja sam u djetinjstvu gledao u Srijemu u krčmi manastira Krušedola gdje je Marko namolovan kako jednom rukom matoroga vola drži za rep preko ramena i nosi na leđima idući upravo ... Za njegova Šarca jedni pripovijedaju da mu ga je poklonila nekaka vila, a jedni opet da ga je kupio u nekakijeh kiridžija: prije Šarca vele da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakijeh kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijebe, učini mu se da će od njega dobar konj biti, i uzme ga za rep da omahne oko sebe kao što je ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti. Za smrt Marka Kraljevića različno se pripovijeda: jedni vele da ga negdje u selu Rovinama ubio nekakav karavlaški vojvoda Mirčeta zlatnom strijelom u usta, kad su se Turci bili s Karavlasima; drugi kazuju da mu se u takvome boju zaglibio Šarac u nekakoj bari kod Dunava i da su ondje obojica propali; u krajini Negotinskoj pripovijeda se da je to bilo u jednoj bari ondje blizu Negotina ispod izvora Caričine: ondje ima i sad bara i zidine od stare crkve, za koju govore da je bila načinjena na grobu Markovu. Treći kažu da je u takome boju toliko ljudi izginulo da su po krvi poplivali konji i ljudi, pa Marko onda pružio ruku k nebu i rekao: „Bože, što ću ja sad?" Na to se bog smilovao i nekakijem čudnijem načinom prenio i njega i Šarca u nekaku pećinu, u kojoj i sad obojica žive: on, zabodavši svoju sablju pod gredu ili je udarivši u kamen, legao te zaspao, pa jednako spava, pred Šarcem stoji malo mahovine od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod grede ili kamena, pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ili kamena ispadne, onda će se i on probuditi i opet na svijet izići. Jedni govore da je on u tu pećinu pobjegao kad je prvi put vidio pušku i pošavši da je ogleda (da li je istina da je onaka kao što se pripovijeda) probio iz nje sam sebi dlan, pa onda rekao: „Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljega junaka" ".

Kralj Marko vladao je od 1371. do 1395. godine. Prestonica mu je bila u Prilepu. Za sve vreme svoje vladavine priznavao je tursku vrhovnu vlast, a posle kosovske bitke, za vlade cara Bajazida, morao je da učestvuje i u turskim vojnim pohodima. U takvom Jednom pohodu je i poginuo 1395, u boju na Rovinama protiv vlaškog vojvode Mirče. Prema Konstantinu Filozofu, Marko je pred svoju pogibiju rekao: „Ja kažem i molim gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu".

Sve što istorija zna o Marku svodi se na to da je on bio neznatan vladar. Međutim, u pesmama i pričama on je najveći junak. Zašto je to tako – ne može se pouzdano reći. Može biti da je za vreme njegove vlade narod bio pošteđen raznih teških nameta i da je kasnije, pod teretom turskih nasilja, uspomena na takvo stanje imala presudan značaj za stvaranje junačkog lika Marka Kraljevića.

Poznato je da su se pesme o Marku Kraljeviću pevale već u XVI veku. Do nas su došle pesme iz kasnijeg vremena. Od njih određeniju istorijsku podlogu imaju samo dve-tri, ali i sve ostale – ma koliko bile ispunjene događajima nepoznatim istoriji – verno odražavaju stanje našega naroda pre i za vreme turske vladavine. U nekim pesmama – kao što su Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Mina od Kostura, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko pije uz ramazan vino – sačuvana je istorijska istina da je Marko priznavao vlast turskog cara i da je ratovao za njegov račun. U jednoj pesmi on to sam izrikom kaže:

Nisam sluga, niti dvorim koga,
no u Stambol cara čestitoga,
a kod njega ne mislim drugoga
dok je moja na ramenu glava.

I, odista, nijednom drugom Turčinu, i uopšte nijednom čoveku, Marko – onakav kakav je u pesmama – nikad se nije pokorio. Njegova je sablja uvek bila žedna turske i nasilničke krvi, i kad bi se iz svih pesama sabrale turske glave koje je on posekao – ispala bi grdno velika gomila.

No i Markova pokornost samom turskom caru je veoma čudnovata. Teško je reći da li je to više pokornost ili nepokornost. Marko je tobože u nekakvom rođačkom odnosu prema caru, kao posinak prema poočimu. Ali to je više na reči nego na delu. U stvari, odnos je duboko neprijateljski. Car drži godinama Marka u tamnici. Marko ubija na hiljade vernih carevih podanika. Marko je – ne jedanput – dognao cara do duvara. Car je – ne jedanput – zadrhtao od Markova gneva.

Očevidno, to nije nikakvo prijateljstvo. Ali tu leži i velika protivrečnost. S jedne strane, Marko pomaže caru, to je van spora, sa druge strane, – i najčešće u isti mah – on mu nanosi ogromnu štetu. Kako sve to da se razume?

Možda bi se moglo primiti sledeće objašnjenje. U doba kada je živeo Marko, turska sila je bila u naponu i nije bilo te snage koja bi mogla da je sruši. Dakle, stvarnost za koju se morao vezati pesnički lik Marka Kraljevića karakteriše nesmenljivo tursko gospodstvo. Turci su bili u zemlji, njihove snage su bile neizmerne, za dugo vreme na promenu toga stanja nije se moglo ni misliti. Prema tome, narodni pevač bio je prinuđen da postavi Marka Kraljevića u osnovi istorijski verno – kao turskog vazala. Ali u narodnom pevaču, koji je bio pritisnut turskim nedelima, gorela je plamena žudnja za osvetom. Iz te žudnje se rodio prkosni i ratoborni lik Marka Kraljevića. Ako se Turci nisu mogli proterati iz zemlje, ako je njihova vlast – htelo se to ili ne – bila neizmenljiva činjenica, njihove glave ipak mogla je da seče sablja, njihova rebra mogla je da prebija topuzina. Tu sablju i topuzinu dao je narodni pevač u ruke Marku Kraljeviću.

Ostavljena na milost i nemilost Turcima, vešana na čengele, nabijana na kolje, pljačkana i sramoćena, sirotinja raja je kroz pesmu i zvuke gusala izlivala srdžbu uvređenih i slala svog nepobedivog junaka da deli megdane „od istoka pake do zapada", da kažnjava nasilnike, da oslobađa roblje, da štiti pravdu, da zastupa čovečnost. Svi koji su nasrtali na našu zemlju, svi koji su je globili i pustošili – Turci, Arapi, Latini i ostali – našli su se licem u lice sa srditim i strašnim Markom Kraljevićem. On je bio neumitni sudija koji je stizao svakoga zločinca. On je – u pesmi – izvršavao kaznu koju je izricao i svim srcem želeo svojim neprijateljima podjarmljeni i poniženi narod.

U tamnim vekovima ropstva narod je stvarao poletnu sliku nenadmašnog junaka u koga je „oštra sablja, ruka samovoljna", koji je dorastao svakom podvigu, jer je mudriji i junačniji od svih dušmana. Pred tim neukrotivim džinom – a takav je hteo da bude sam narod – turska vlast, gospodstvo i nadmoćnost pretvarali su se u prah. Po narodnoj pesmi, kao što je poznato, sultan mora da moli Marka, sultan i njegova carevina zavise od Markove snage. Retki su trenuci kad se u pesmi priznaje turska nadmoćnost. To je samo u dva-tri slučaja. U jednoj prilici majka Jevrosima savetuje Marka da postupi po turskoj želji:

I bog će nam, sinko, oprostiti,
a Turci nam neće razumjeti.

U drugoj prilici, kad je Marko hteo da kazni krvnika Bećir-agu, mole ga oni koje je aga zlostavljao:

„Bogom brate, Kraljeviću Marko,
pušti nama agu Bećir-agu,
da nas Turci ne bi pogazili,
sirotinju našu cvijelili."
Tad se Marko u sve misli snađe,
pušti vraga, nek mu nije traga.
Teško Srbljem đe im nije Marka!

Nadmoćnost Markova nad Turcima, i nad svim drugim neprijateljima, izražena je ne samo u njegovoj prevelikoj fizičkoj snazi nego i u jačini i bistrini njegovog uma. Mnogobrojne protivnike Marko uništava ne samo svojom teškom rukom nego i svojom velikom pameću. On može da bude prek, plah i nagao kao retko ko, ali kao retko ko on ume da bude i lukav, strpljiv i oprezan. U izvesnim trenucima on je spreman da bez kolebanja kidiše na čitavu vojsku, da zagazi u najopasnije sukobe, čak i bez oružja. Ali u drugim trenucima on je junak po svojoj mudrosti, po sposobnosti da prevari neprijatelja. On ulazi u dvor Mine od Kostura prerušen kao kaluđer i igra „sitno kaluđerski", jer je to odista najbolji način da bez muke savlada razbojnika koji mu je razorio kuću i zarobio ženu. On mudrošću, u stvari, pobeđuje i džina Latinina, pa i samog Musu Kesedžiju. U Latinima, koji su u narodnoj pesmi ocenjeni kao stare varalice, Marko je kadar da napravi čudo od junaštva, ali je isto tako kadar i da nadmudri latinske varalice. Dok svi svatovi piju, Marko, koji je poznat kao „teška pijanica", ne okuša ni vino ni rakiju, trezno razmišlja o latinskim zamkama, i savetuje svoje društvo da sedi pod oružjem. Ili, drugi put, da bi obmanuo turske uhode, on uči svatove da izmenjaju konje, i tako dovodi špijune u smešnu nedoumicu:

Mi smo svate uhodili divno:
ka d
a bješe Kraljevića Marka,
ma ne bješe konja Markovoga;
ka da bješe vojevoda; Janko,
ma ne bješe konja Jankovoga;
ka da bješe Starina Novače,
ma ne bješe konja Novakova;
ka da bjehu dva Podrenovića,
ma nemaše konja njihovijeh;
ka da bješe Banović Sekula,
m
a nemaše konja Sekulova;
ka da bješe dijete Grujica,
ma nemaše konja Grujičina.

Ista ova osobina Markova snažno je naglašena i u pesmama drugih balkanskih naroda. Tako, u jednoj makedonskoj pesmi priča se kako je neka čudnovata devojka zabranila ženidbe i udadbe dok se sama ne uda. Siromasi momci mole Marka da ih spase bede neviđene. I on pođe. S njime je i Miloš, i vojvoda Janko, i Momčilo, i dete Grujica, i Relja Šestokrili. Kad su bili blizu dvora opake devojke, ona ih je ugledala sa čardaka, gde je vezla na zlatnom đerđevu. Odmah je zatražila od majke bojnu opremu. I ova – „hala haletina" – dala joj je konja lastavicu, svileni barjak, buzdovan, sablju, volujsku kamdžiju i samur-kalpak. Konj lastavica je poleteo, a naši junaci su se razbegli kud koji. No devojka ih je sve skupila kamdžijom, ispitala ih ko su i otkuda, a onda bacila na zemlju svoj kalpak i naredila da ga dignu, pa ko ga digne i metne na glavu tome će biti žena a ostale će pobiti. Miloš je jedva pomerio kalpak, vojvoda Janko ga digao do kolena, Momčilo više kolena, dete Grujica do pojasa, Relja Šestokrili do „belog grla", a Marko ga najbolje podigao, ali ga nije na glavu metnuo. Devojka se naljutila, bacila ih u tamnicu i davala im samo „suva hleba i studene vode". O praznicima bi im dodala nešto bolje, ali bi ih svakog jedanput udarila, a Marka i dva i tri puta. Tako je potrajalo tri godine. A onda su se dogovorili da pobegnu, i tako su i učinili. No ona je to opazila i počela da ih goni na konju lastavici. Kad je to video, Marko se odvojio od drugova, obukao kaluđersko ruho i seo kraj šarene česme – ne bi li tu zaustavio devojku. I, odista, ne poznavši ga, misleći da je pravi kaluđer, ona ga je zapitala da li su tuda prošli takvi i takvi ljudi. Na to je on odgovorio da su prošli juče rano, i primetio da ona jaše konja i drži sablju ne kao junak nego kao žena, i – dabome – ponudio se da pokaže kako to treba raditi. A kad se dohvatio konja i sablje, sa devojke je poletela glava. Mrtva glava je proklela Marka da mu se za grob ne zna, kao što ga u srpskoj pesmi Uroš i Mrnjavčevići kune otac Vukašin. Na kraju oslobođeni momci i devojke donose svome zaštitniku razne darove.

U jednoj drugoj makedonskoj pesmi – o Sekuli i latinskom kralju – osobito je istaknuta izvanredna Markova strpljivost. Latinski vladar, lažljivac i podlac kao i u srpskom pesništvu, postavlja Sekuli veoma teške zadatke i izlaže ga najvećim opasnostima, ne bi li tako izbegao udaju svoje kćeri. Prvo, on traži od njega da se bori protiv Arapina, naročito za to hranjenog; zatim, da uđe u usijanu peć; i najzad, da prepliva Crno more i da s one druge obale donese tri zlatne jabuke. Mada ovo traje veoma dugo, nedeljama i nedeljama, Marko ostaje potpuno miran i – što je veoma zanimljivo – u svakoj od pomenutih situacija traži savet i pomoć od Šarca, koji odista veoma pametno i hrabro nalazi izlaze iz svih teškoća.

Sem toga, nadmoćnost Markova nad Turcima, i nad drugim neprijateljima, – a to je nadmoćnost ka kojoj je težio sam narod u vekovima ropstva – izražena je u srpskim pesmama i na drugi način. To je nadmoćnost pravde, poštenja, morala, za koje se bori Marko. Najčešće, Markovo junaštvo izvire iz duboke ljubavi prema čoveku koji je u nevolji. Najčešće, za herojski poduhvat Marko je nadahnut tugom zbog utamničenog druga, unesrećene devojke, ojađene sirotinje, nezaslužene patnje, i nadahnut je gnevom zbog nasilja i svakojakog nečoveštva.

O tome svedoči veliki broj pesama. U jednoj između ostalih – gde priča majci kako se prepao od strašnog Turčina otmičara – Marko sam kaže da mu je žalost za nesrećnom snahom ulila potrebnu hrabrost:

Ja pogledah na đevojku, majko,
kad đevojka grozne suze pušta,
sve marame suzam' pokvasila,
stakaju se đogu niz kopita.
Kad ja viđeh, moja stara majko,
a tako mi boga pravednoga,
sve mi srce puče za đevojkom,
pa pomislih, stara moja majko,
bolje mi je poginuti ovđe
no sramotno doma dolaziti;
pa potegoh darovnicu đordu,
njom udarih Belil-agu straga
po ramenu i po desnoj ruci,
a zažmurih oči obadvije,
da ne viđu kad ću poginuti.
Kad pogledah na Turčina, majko,
kad tu
age Belil-age nema,
no mu stoje bakračlije prazne;
na labudu nema gospodara,
nego dvije pole oko konja.

U stvaranju ovakvog Markovog lika narodni pevač naročiti udeo pripisuje majci Jevrosimi, koja kletvom goni sina da sudi „ni po babu ni po stričevima" i da po cenu života spase nevoljnika. U pesmi Marko Kraljević izbavlja bega Konstantina nalazimo i ove stihove:

Sagnula se Jevrosima majka,
sagnula se dole po trpezi,
i uzima dva mermer-kamena,
izvadila bele dojke svoje,
pa udara kamen po kamenu
i zaklinje
Kraljevića Marka:
„Sine Marko, moje čedo drago,
tako mi te kamen ne ubio,
i tako ti rane materine,
idi, Marko, te iskupi bega!"

Markova nadmoćnost nad Turcima i drugim neprijateljima, – ato je nadmoćnost koju je narod sebi želeo – ogleda se, pored ostalog, i u tome što on mnoge teške okršaje uzima kao nekakve lake zabave, kao igre. Marko često tera šegu sa svojim protivnicima. Tako on postupa u pesmama: Prvo junaštvo, Marko Kraljević i Vuča dženeral, Marko Kraljević ukida svadbarinu, Oranje Marka Kraljevića, Marko pije uz ramazan vino i u drugim pesmama.

Marko je za Turke kao kobac za preplašene vrapce. Marko je gorostas kome je zemlja tesna, snaga kojoj sudara nije dosta. Marko je otelotvorena težnja pritisnutog naroda da se opaše neodoljivom silom i da polomi ropske okvire života.

Ta narodna težnja dostiže vrhunac u onim pesmama u kojima su opevane Markove pobede nad zlim vilama i nad drugim strašilima ili u kojima se peva kako vile pomažu Marku. U ono doba kad su ljudi stojali zbunjeni i užasnuti pred neispitanim i neukroćenim silama prirode, želja da se te sile savladaju i učine saveznikom izražavala se u naivnom verovanju da postoje zla i dobra božanstva. To što Marko nateruje na poslušnost opake vile i što je pomagan od vila posestrima, to je – u stvari – vera u beskrajnu moć čovekovu, u njegovu sposobnost da ovlada nebom i zemljom i da stane u prvi red kao umni i divni graditelj sveta.

Takav je Marko o kome pesma kaže:

Ni boljega konja od Šarina,
ni od Marka boljega junaka.

Takav je Marko koga prati vatreni narodni blagoslov:

Desna ti se posvetila ruka! ...
Dušmani ti pod nogama bili
kako Šarcu pod kopita čavli!

Takav je junak kome je narod dao da živi nekoliko vekova, od Dušanovog do hajdučkog vremena, da druguje sa svima junacima i da im bude starešina.

Naš narod je vekovima bio sužanj, naša zemlja je vekovima bila nepregledno krvavo razbojište, pod sabljom i kopitom. Naši preci su vekovima razmišljali o tome kako gavran i vuk razlikuju ljudsku od životinjske krvi:

Lasno ti je krvcu poznavati:
ak' udara
đetelinom travom,
to je, vuče, od ljeljena krvca;
ak' udara ječmom i sijenom,
to je, vuče, od paripa krvca;
ak' udara vinom i duvanom,
to je, vuče, od junaka krvca.

U takvim prilikama ostajalo je samo dvoje: ili se pomiriti sa ropstvom i propasti, ili se oštriti za borbu i sanjati o pobedi. Naši preci su izabrali drugo. Iz njihovog ognjenog sna izrasla je gorostasna figura Marka Kraljevića. Kroz pesmu o njemu prestajali su da budu roblje. Kroz pesmu o njemu kretali su se slobodno širom rođene zemlje, s kraja na kraj, i čistili je od uljeza, pljačkaša i krvopija. Kroz pesmu o njemu dizali su se do gordih, slobodnih ljudi koji imaju smelosti da se usprotive caru i božanstvu.

Ali to nije sve. Narod nije zaboravio da u pesmama o Marku izrazi i svoje teške slabosti. Jest, sultan je drhtao od Markova gneva, ali – na žalost – uvek se spasavao toga gneva mašivši se rukom u džepove i bacivši Marku koju stotinu dukata. I uopšte, Marko više voli blago nego „aferime prazne", prazne pohvale. Markova pohlepa za blagom je i pohlepa sirotinje raje. Markova slabost prema dukatima je i rajina slabost. Gladna i žedna, gola i bosa, osuđena na doživotnu bedu, godinama bacana čak i na gorki hleb od hrastove kore, sirotinja raja je čeznula za hlebom „beškotom", za debelim ovnujskim mesom, za čabrovima vina i rakije, za žeženim zlatom. U pesmi o Marku ona je to zlato primala i iz sultanove ruke, i tako sramotila svoj ponositi san o nadmoćnosti nad dušmanima.

U toj pokornosti caru – ma kako ona ograničena, nestalna i neznatna bila – leži najdublja sramota. Narodni pevač je svestan toga, narod je svestan toga. Zato Marka, i pored svih njegovih herojskih podviga, prati ubitačni prekor da je „turska pridvorica". Kad mu je sestra Leke kapetana rekla to u oči, Marko ju je svirepo kaznio, jer Marko je „zao pri ukoru". Ali osuda je ostala, i ona je najtvrđi dokaz da narod ni svome junaku – ni sebi – nije praštao pokornost porobljivaču, čak ni ovakvu kakva je u pesmi.

Međutim, pokadšto se Marku čine i neopravdani prigovori. Ne uzimaju se u obzir okolnosti i zadaci koji određuju njegov karakter i onda se izvesne njegove osobine ocenjuju kao rđave. Dabome, on je kavgadžija, ubojica, samovoljan, nepokoran, nesavitljiv. Ali zar bi mogao da bude drukčiji prema ulozi koja mu je data u pesmi? Zar bi mogao da predstavlja osvetničke i oslobodilačke narodne težnje, da je – recimo – miran, tih, poslušan, uvučene glave u ramena, bojažljiv? Razume se da ne bi mogao. Sa takvim „vrlinama" on bi taman bio dobar rob, dobar sultanov podanik, o kome pesma ne bi imala šta da kaže. Očevidno, dakle, tobožnje Markove slabosti ne samo da nisu nikakve slabosti nego su osnovni i najprirodniji elementi iz kojih je sačinjena njegova herojska ličnost.

Isto tako stoji stvar sa prigovorom da je Marko pijanica – razume se, kao svaka druga pijanica. Međutim, Marko nipošto ne spada među obične pijanice. Jelo i piće su izvor njegove ogromne snage. To je sasvim prirodno. On je u stanju da ljuljne topuzinu od šezdeset i šest oka, u stanju je da omahuje oko sebe konje držeći ih za rep, i tako dalje. Zar bi mogao to da čini a da ne prekorači običan jelovnik? Očigledno, prema čoveku čaša i pogača. Narodni pevač – s pravom – vodi računa o toj srazmeri. Uostalom, svi junaci na svetu mnogo jedu i piju. Ono što najedanput pojedu i popiju Homerovi junaci iz Ilijade izgleda prosto fantastično. Ali zar je manje fantastično ono što naprave u bitkama? Prema tome, na Markovu „žećcu" za vinom ne može se i ne sme gledati kao na običnu slabost prema alkoholu. To je nešto drugo. Kad Marko „ugasi žećcu", posedne Šarina kao „ala na bijesa", i teško tome ko mu na put stane!

No Marko ima i jednu veoma ružnu crtu u svom karakteru. Iz nekoliko pesama vidi se da je on spreman i na to da učini bezrazložan zločin. Čudovišni su njegovi postupci prema sestri Leke kapetana i, naročito, prema Zlatanića majci. Grđe nisu postupali ni Turci. Slična varvarstva on čini i u bugarskoj pesmi. Nije jasno zašto je narodni pevač pridodao Marku ovu zločinačku osobinu. Možda je to slučajno? U doba kad su stvarane pesme o Marku bilo je mnogo nečovečnih kazni. Možda je narodni pevač slučajno neku od ovih kazni vezao za Marka. Činjenica je da Marka u većini pesama odlikuje visoka čovečnost. I zbog slomljenog sokolovog krila on je gotov da zametne kavgu sa nasilnicima. A surov je u veoma malom broju pesama. Ili je narodni pevač hteo da u jednoj ličnosti prikaže sve ljudske osobine i raspoloženja, od najnižih do najviših? To će, izgleda, biti pre svega.

No, bilo kako bilo, Marko je najizrazitija ličnost u našoj narodnoj poeziji, pa i u poeziji nekih drugih balkanskih naroda koji su vekovima živeli u sličnim prilikama kao naš narod. Uzeta u celini, ova ličnost predstavlja nešto potpuno novo u svetskom pesništvu. To nije ni Ahil, ni Odisej, ni Beovulf, ni Roland, ni Ilja Muromec, ni Sigurd, ni Sigfrid, niti ikoji drugi junak, mada sa njima može imati ovu ili onu zajedničku crtu.

U pesmama o Marku došla su do izraza i takva shvatanja narodnog pevača koja su danas zastarela i nazadna, ali koja su bila sasvim prirodna pre nekoliko stoleća. To su, uglavnom, shvatanja o državi i crkvi.

U pesmi Uroš i Mrnjavčevići Marko istupa u ulozi čuvara Dušanovog carstva. On s ogorčenjem ustaje protiv svojih najbližih rođaka koji se otimaju o carstvo, ili tačnije rečeno: koji komadaju državu. On presuđuje da carstvo ostane Urošu, jer „đetetu je od koljena carstvo", drugim rečima: jer je to jemstvo da se država neće raspasti. To je bio jedini put da se sačuva snažna država, koja bi bila u stanju da se odupre najezdama. I Njegoš s razlogom optužuje razbijače države:

Velikaši – proklete im duše! –
na komate razdrobiše carstvo,
srpske sile grdno satriješe.

Kao što je iz istorije poznato, komadanje Dušanove države nije donosilo narodu izbavljenje, nego ga je – naprotiv – bacalo u još teže ropstvo, donosilo mu još nesnosnije obaveze prema domaćim gospodarima i otvaralo širom vrata turskim osvajačima, novim i još bezdušnijim eksploatatorima. Naravno, ko bi danas delio carstvo po tome kome je ono „od koljena" – taj bi zastupao ideal pravde iz XIV veka, kako je govorio Svetozar Marković.

Iz iste ove pesme i iz nekih drugih pesama vidimo i to da narodni pevač – s očiglednom pobožnošću – ističe crkvene ličnosti, crkvu i njeno učenje. I to je potpuno razumljivo. Pre svega, u doba kad su ove pesme nastale, a i mnogo kasnije, ljudi su bili tako nemoćni prema prirodnim i društvenim silama da su one u njihovim glavama dobivale oblik nadzemaljskih sila. Sem toga, u nekim slučajevima, crkva je imala i izvesnu naprednu ulogu. Ona je stvorila prvu pismenost kod naroda koji su pre primanja hrišćanstva živeli u varvarstvu i time je znatno doprinela održavanju i daljem razvijanju kulturnih tekovina. Najzad, kod nas, za vreme turske vladavine, ugledu crkve doprinosila je i činjenica da su se klasne razlike podudarale sa verskim: na jednoj strani bili su eksploatatori turski feudalci, a na drugoj strani eksploatisana hrišćanska raja. Skoro čitavo niže sveštenstvo bilo je čvrsto povezano s narodom, a bilo je i takvih slučajeva da su pojedini visoki predstavnici crkve aktivno učestvovali u borbi protiv osvajača i podsticali oslobodilačke težnje.

 

5

Pesme o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima i hrvatskim banovima

Pesme koje govore o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima (Janku i Sekuli) i hrvatskim banovima najbliže su po svome duhu kosovskim pesmama. I u njima je, pre svega, reč o propadanju stare države.

Posle bitke na Marici (1371) i posle bitke na Kosovu (1389) naše južne oblasti potpale su pod Turke, ostaci države pomerili su se na sever: despot Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, imao je prestonicu u Beogradu, a njegov naslednik Đurađ Branković u Smederevu. I jedan i drugi pokušavali su da osnaže državu, ali to im nije pošlo za rukom. Oni su bili u potčinjenom položaju ne samo prema turskom dvoru nego čak i prema mađarskom. Sem toga, bili su uznemiravani i od Mlečića (u Primorju) i od raznih velikaša.

Đurđu Brankoviću, čim je postao vladar (1472), Mađari su oduzeli Beograd, a Turci Kruševac i Golubac. On je morao da prizna i mađarsku i tursku vrhovnu vlast, a Turcima je morao još da plaća i godišnji danak od 50000 dukata i da im daje za njihove vojne pohode 2000 konjanika.

Izgubivši utvrđeni grad Beograd, Đurađ se dao na posao da izgradi novu tvrđavu u Smederevu. Ona je bila završena 1430. Iste godine Turci su osvojili Solun, grad u kome se odigravaju događaji opisani u pesmi Bolani Dojčin. (Za Dojčina istorija ne zna, ali događaji o kojima je reč idu svakako u doba posle osvojenja Soluna.)

Sagradivši tvrđavu u Smederevu (u obliku trougla sa dvadeset i četiri kule), Đurađ je preduzeo niz mera da obezbedi svoju državu. Jednu svoju kćer, Katarinu, udao je za grofa Ulriha Celjskog, koji je imao velika imanja u Štajerskoj i Hrvatskoj i bio veoma moćan čovek (1433), a drugu – Maru udao je za turskog sultana Murata II (1435). Sem toga, 1435. godine Đurađ je sklopio ugovor s Mlečićima (u tome ugovoru Zeta, koja je bila u sastavu Đurđeve države, prvi put se naziva Crnom Gorom).

Ali već 1437. godine Turci su opustošili Đurđevu oblast – da bi mu se osvetili što su pred Smederevom pretrpeli poraz od mađarske vojske. Iduće, 1438. godine Turci su osvojili manastir Ravanicu i gradove Borač na Gruži i Ostrvicu kod Rudnika. Ali glavni napad izvršen je tek godine 1439.

„Dok je turski vazal Stjepan Vukčić pustošio zapadne krajeve despotove zemlje, počeo je sultan lično opsadu Smedereva. Srpsku prestonicu energično su branili Grgur, najstariji sin despotov, i Toma Kantakuzin, šurak despotov... Despot Đurađ tražio je pomoć u Ugarskoj, nu onde se nikako nije mogla opremiti velika vojska, jer je vlastela težila da ograniči kraljevu moć... Tako se onda Smederevo moralo predati (18. avgusta), pošto je izdržalo tromesečnu opsadu i bombardovanje iz velikih topova. Despotova zemlja, skupa sa Srebrnicom zapadno od Drine, dospe u turske ruke. Jedino se održala pokrajina Novo Brdo...

Zeta je bila pošteđena od ratovanja. Njome je upravljao vojvoda Komnen, namesnik despotov u Baru. U Smederevu je bio postavljen za zapovednika sin Evrenosa, turski vojskovođa Isak, ranije namesnik u Skoplju. Turcima su sada otvoreni bili putevi za Bosnu, te je njihova konjica iz Vrhbosne dolazila do Jajca, pa i u Ugarsku, koju je još jedino štitio Beograd."

Idućih godina osvojili su Turci Novo Brdo, Stjepan Vukčić planine Crne Gore, a Mlečići Primorje. Turci su, sem toga, odveli Đurđeve sinove, Grgura i Stefana, u ropstvo u Malu Aziju i tamo ih oslepili (1441).

U to vreme Đurađ je posle puta u Zetu i posle bavljenja u Dubrovniku otišao u Ugarsku da traži pomoć od tamošnjeg kralja.

Posle rata koji se završio primirjem u Segedinu (1444) Turci su vratili Đurđu čitavu njegovu oblast (i gradove Golubac i Kruševac) i oslepljene sinove.

Nekoliko godina zatim došlo je opet do rata između Mađara i Turaka. Mađarska vojska, pod zapovedništvom J. Hunjadija (koji je u pesmama poznat kao Sibinjanin Janko), prodrla je preko Srbije do Kosova i tu bila strahovito potučena (1448). Uspomena na taj poraz i danas se čuva u izreci: „Stradao kao Janko na Kosovu". Despot Đurađ je uhvatio Hunjadija pri povlačenju i nije ga pustio sve dok nije dobio naknadu za štetu koju je pričinila mađarska vojska.

Sa Hunjadijem despot se izmirio 1451. Ali ratovanje s Mlečićima neprekidno je trajalo, a od 1454. i Turci su počeli sve žešće da navaljuju na Srbiju. U toku tih napada, 1456, umro je despot Đurađ. Nasledio ga je sin Lazar, koji je takođe ubrzo umro (1458). Iduće, 1459. godine Turci su uzeli Smederevo bez borbe.

Porodica Hunjadi (Lazar Stipić ''Istina o Mađarima (po mađarskim podacima)'' V. knjiga, 186. str.) potiče od viteza Serba iz Srbije, čiji brat je bio Radul. Sinovi Serba su bili Madoš, Vuk (Voyk) i Radul. Vuk je dobio od mađarskog kralja grad i županiju Hunjad (Sibinj). Otuda potiče mađarsko ime porodice. Njegov sin Jovan brzo se istakao u junaštvu i u veštinama. Postao je vojskovođa i guverner Mađarske 1446. g., a grofovstvo dobio 1453. g. Umro je 1456. g. u 68-oj god. U srpskoj istoriji je poznat pod imenom Janko Sibinjanin. Njegov sin Matija postao je mađarski kralj 1458. god. i vladao je do smrti (1490. g.) U svetskoj istoriji je poznat pod imenom Matija Korvin i ubraja se u najobrazovanije i najnaprednije vladare XV-og veka. Mađari ga drže za svog najvećeg narodnog vladara i zovu ga: Matija Pravedni.

Uz despota Đurđa često se u pesmi spominje njegova žena Jerina. U pesmama ona se naziva „prokleta"; međutim, istorija ne poznaje nikakva njena dela po kojima bi ona zasluživala taj naziv. Misli se da je narod pripisao njoj, zato što je bila strankinja (Grkinja iz porodice morejskih despota, potomaka vizantijskog cara i pisca Jovana Kantakuzina), sve teškoće pod Đurđevom vladavinom.

Posle pada Smedereva mnogi Srbi iselili su se u Ugarsku, stupili u ugarsku vojsku i produžili ratovanje protiv Turaka. Među tim Srbima veliki ugled su imali braća Jakšići, Stefan i Dmitar, sinovi Đurđevog vojvode Jakše. Kao nekakvi vladari nad tim Srbima bili su potomci despota Đurđa. Oni su i sami nosili naziv despota. Prvi je bio sin slepoga Grgura, Vuk Grgurović, u pesmama poznat pod nazivom Zmaj-ognjeni ili Zmaj-despot. U ratovima protiv Turaka on se istakao kao veoma hrabar čovek. U jednoj prilici opsedao je čak i Smederevo, ali bez uspeha. Umro je u Sremu 1485. Drugi je bio sin slepoga Stefana, Đurađ. On je, na poziv ugarskog kralja, došao u Ugarsku sa majkom Angelinom i bratom Jovanom. Dobili su od kralja Kupinik (sada Kupinovo), Slankamen, Berkasovo i Kostajnicu. A kad se Đurađ zakaluđerio (kao kaluđer zvao se Maksim), Jovan je postao despot. On je poslednji potomak staroga despota Đurđa. Hrabro je vojevao protiv Turaka i nameravao da ponovo osvoji Srbiju, ali to mu nije pošlo za rukom. Umro je 1502.

Zetom od polovine XV veka vladao je Stefan Crnojević, koji je priznavao mletačku vrhovnu vlast. Njegov sin Ivan Crnojević (1465 –1490) u početku je imao sedište u Žabljaku, a zatim na Cetinju. Jedan njegov sin (kome istorija ne zna imena a pesma ga zove Maksimom) poturčio se i kao poturčenjak zvao se Skender-beg i pašovao u Skadru. Drugi Ivanov sin (koji se u pesmi pogrešno smatra kao njegov brat) bio je Đurađ. Godine 1496. Đurađ, proteran od Skender-bega iz Crne Gore, pobegao je u Mletke, gde je neko vreme bio zatvoren, a zatim otišao u Carigrad i dobio pašaluk u Maloj Aziji.

Snažan otpor najezdi Turaka pružen je i u Hrvatskoj i Slavoniji. Već krajem XIV veka prikučili su se Turci granicama ovih zemalja. Ali su na njih počeli žestoko navaljivati tek posle pada Srbije (1459) i Bosne (1463). Dobivši bitku na Krbavskom polju (1493), a zatim bitku na Mohaču (1526), Turci su ubrzo zauzeli zapadnu Slavoniju s Požegom i čitavu južnu Hrvatsku, osim gradova u Primorju, koje je dobila Venecija još u prvoj polovini XV veka. U toku XV veka Turci su neprekidno navaljivali. Godine 1566. bila je velika bitka kod Sigeta, u kojoj je poginuo hrvatski vojskovođa Nikola Šubić-Zrinjski. Tih godina, radi uspešnije odbrane od Turaka, osnovana je duž turske granice (između Drave i Kupe i između Kupe i mora) takozvana Vojna krajina, koju su naselili kao slobodni vojnici ljudi prebegli sa turske teritorije.

U XV i XVI veku, dakle, kao i kasnije, borba protiv Turaka bila je zajednička stvar Srba i Hrvata.

Pomenuti događaji i ličnosti nešto su drukčiji u pesmama nego u istoriji, ali je to uvek jedna ista očajnička borba bez izgleda na uspeh. Više od jednog veka, počev od poraza na Kosovu (1389), ostaci stare srpske države pružali su snažan otpor zavojevaču, ali se propast nije mogla izbeći – ona je iz decenije u deceniju bivala sve neminovnija. U pesmama narod za to okrivljuje Vuka Brankovića i Đurđevu ženu Jerinu. Pesma veli da je Vuk na Kosovu prebegao Turcima, a Jerina da je uništavala glavne junake itd. Ali u pesmama narod ne smeće s uma tursku silu, ni razmirice domaćih velikaša, ni osvajačke prohteve mađarske i mletačke.

Borba bez izgleda na uspeh, junaštvo i neminovna nesreća, – to je osnovno obeležje pesama o vremenu Brankovića i hrvatskih banova kao i pesama o kosovskom boju.

U pesmama o kosovskom boju nema humora, koji je inače toliko drag našem narodnom pevaču, nema vedrih tonova. Iz svake reči bije teška zbilja, svaka je pesma jedna velika tragedija, sve pesme ukupno čine neprebolnu tragediju čitavog naroda. Ta tragedija dostiže vrhunac u pojavi Kosovke devojke i majke Jugovića. Polje je pokriveno mrtvim junacima. U tu tišinu verenica i majka unose nemir svoga srca i mere njime veličinu gubitka. Tako rade i stara Gandhari i njenih sto snaha na jednom sličnom razbojištu u staroj Indiji: prevrću ratnike pokidanih ruku i nogu – one s jedne strane, a šakali i ptice grabljivice s druge. Sve je izgubljeno, ostaje samo „huda sreća".

Istom tragikom obojene su i pesme o vremenu Brankovića i hrvatskih banova. Ropstvo je već počelo, sestra sedi bolesnom bratu više glave i osvešćuje ga suzama – da je zaštiti od nasilja i sramote. Smrt dolazi sa svih strana: od Turaka, Latina, Mađara. Ginu najbolji junaci; narod tuguje za njima nazivajući ih „pernatim od sunašca štitom", „desnim krilom od srpske krajine" i drugim nežnim imenima.

To su neustrašivi ljudi, koji više vole da umru stojeći nego da žive klečeći. Neka i nema izgleda za pobedu, neka je protivnik bezbroj puta nadmoćniji, svejedno – oni se bore.

Vojvoda Prijezda (u pesmi Smrt vojvode Prijezde) umire da se ne bi osramotio ustupajući tiraninu sablju, konja i ljubu. To troje on shvata kao sastavni deo svoje slobode, kao punoću svoga dostojanstva. Ako bi njih izgubio, ostao bi krnj, ništavan, ružan. I taj bedni i nakazni život tiranin bi najzad uzeo. Istog je mišljenja i Prijezdina ljuba, ponosita Jelica gospođa, koja jednostavnim rečima – kao nešto što se po sebi razume, što je jedino prirodno i moguće – izražava najplemenitiji heroizam:

Volim s tobom časno poginuti
neg' ljubiti na sramotu
Turke...
Morava nas voda odranila,
nek Morava voda i sarani.

Pesma uči: nema krnje slobode; ona je ili potpuna ili ne postoji. Tiranin se ne zadovoljava samo delom, iako uzima deo po deo. Ako su ti dragi sloboda i dostojanstvo, odupri se čim pruži ruku na tebe. Samo na osnovu ogromnog iskustva, dugotrajnog posmatranja i čvrste uverenosti da ima samo jedan način za obračun s tiranijom, mogli su da se stvore ovakvi likovi kakvi su Prijezdin i Jeličin.

Kajica Radonja i Oblačić Rade u nečem liče na Miloša Vojinovića. Kao i on, nenadmašni su u viteškim igrama. Ali nemaju njegove veselosti, njegovog zamaha i širine. Kajica je postavljen nasuprot Janku i njegovim Mađarima i Karavlasima kao Miloš Latinima. On se odlikuje ne samo junaštvom nego i čudesnom lepotom. On je stvoren da nadjunači i nadmudri. Ali je bezazlen, poverljiv, bez zadnje misli, neoprezan. Zato mu Janko lako na prevaru zadaje smrtonosnu ranu. Umirući, Kajica žali što odlazi bez junačkog ogledanja i moli da bude osvećen: ,Ako možeš, osveti me, babo". – Oblačić Rade je više smeo, plah, ekspanzivan. Njegove su reči: „Jednom mi je zeman umrijeti, i potle ću, Mejo, odmirati". On, bez straha, baca u lice vladaru istinu o njegovoj nečovečnoj vladavini. A kad ne može nepravdu da otkloni rečju, on je šiba trostrukom kamdžijom. Po svemu liči na neumitnog sudiju, strogog i pravičnog, koji hoda po svetu da kažnjava nepravdu.

Bolani Dojčin je jedan od najoriginalnijih i najrevolucionarnijih likova čitave naše narodne epike. Izmožden devetogodišnjom bolešću, utegnut platnom od bedara do vitih rebara da mu se ne razminu kosti mimo kosti, sa kopljem u ruci, na besnom doratu ispod čijih kopita iskače kamenje i zbunjuje solunske trgovce, on je otelotvorena žudnja za osvetom ugnjetenih i poniženih masa. On ne može da umre, nema prava da umre dok na svetu postoji takav krvnik kao što je Uso Arapin i takav nitkov kao što je Petar nalbantin. U svetskoj književnosti nema takvog lika kao što je Dojčinov. Njega je mogao da stvori samo narod koji je stolećima vojevao protiv nameta, uvreda i beščašćenja.

Jovan Kosovac je jedan od nekolicine junaka (pored Oblačića Rada i Zmaj-despota Vuka) koji unose optimizam u tragične pesme o vremenu propadanja stare države. On je lukavi starac, čuvar Kosova. Ume da se preruši u slabotinju: da se zguri kao kukavica i da natera đogata da ramlje u tri noge. A kao mamac nosi na glavi zlatno pero. Zar može nasilnik da prođe pored takvog jadnika i da ga ne opljačka? No u tome slučaju đogat bi prestao da ramlje, starac bi se ispravio i strahovito podviknuo, i zulumćara bi stizala nemilosrdna kazna. U zgurenom Kosovcu odražena je stvarnost „jadnog i krvavog", porobljenog Kosova. U ispravljenom Kosovcu izražena je oslobodilačka težnja sirotinje raje.

Zmaj-despot Vuk dobio je zmajevitu snagu i krila u ognjenom snu potlačenog naroda o pobedi nad ugnjetačima. On deli megdane sa najvećim turskim junakom, Đerzelez-Alijom, i sa Turčinom koji sedi na Avali – sa Porčom od Avale. On namešta zasede podlom porobljivaču i bije ga iz prevare, kao i hajduci i uskoci. Tutanj njegovog konja uz polje Vračara i njegova sablja nad Porčinom glavom, – to je buntovničko kucanje srca i gnevni sjaj očiju osvetničke raje, koja ne može da se pomiri s ropstvom.

Ban Derenčić i njegova sestra Doroteja iz pesme o boju na Krbavskom polju idu među najtragičnije ličnosti ovoga doba. I istorijski posmatrana, bitka na Krbavskom polju (1493) predstavlja jedan od težih poraza koje su naši preci pretrpeli. „U njoj je izginuo cvet hrvatskog plemstva i 10000 vojnika (od 15000). Sam zapovednik hrvatske vojske, ban Mirko Derenčin, pao je u tursko ropstvo." Ubrzo posle ove bitke (1528) Turci su, osvojivši Krbavu i Liku, „osnovali lički turski sandžak, sa znatnim mestom Udbinom". Prema pesmi, od Turaka ponuđeno mu prijateljstvo uz uslov da pusti njihovu vojsku preko svoje zemlje ban Derenčić je gordo odbio i prihvatio borbu pod Udbinom. Poginuo je zbog svoje duge kose koju mu je u milošti odnegovala sestra Doroteja. Poginuo je i njegov sin Pavlić. Vratio se iz boja – zahvaljujući dobrom konju i noći – samo knez Perazović, Dorotejin verenik. Ali, uprljanog krvlju, prahom i znojem, zaručnica ga nije poznala:

,Dušo moja, mlada Dorotejo,
lipa sele Derenčića bana,
al' me, dušo, pripoznat ne moreš
radi lica potna, naprašena,
što posmidi prahom i olovom?
Ja sam, Dore draga, drago tvoje,
drago tvoje, Perazović kneže.
Al' ne luduj, draga dušo moja,
od Udbine da ti kažem glase!
Da su žive od gorice stine,
još bi žive stine popucale,
ma da ne bi sarce divojačko!"
Govorila mlada Doroteja:
,Al' ne luduj, Perazović-kn
eže!
Ja sam sele Derenčića bana,
u mene je sarce od junaka;
pri će puknut u gorici stine
neg' u mene sarce divojačko, –
ti mi kaži od Udbine glase:
al' je meni bratac poginuo,
al' je junak mejdan zadobio?"

A kad joj je knez rekao šta se dogodilo, „od tuge joj sarce raspuknulo, od žalosti čarnoj zemji pade". Kao što se vidi, to su situacije vrlo slične onima koje nalazimo u nekim pesmama o kosovskom boju.

Ali nesreću nisu donosili samo stranci. Ona je ležala i u našim ljudima, u njihovoj zakrvljenosti. Kako se tu mogla iskoreniti? Na to pitanje odgovara narodni pevač opisujući postupak ljube Anđelije u pesmi Dioba Jakšića.

Njoj je Dmitar – gnevan zato što mu je povređeno dostojanstvo – kratko naredio: „Otruj meni mog brata Bogdana". Protiv te zapovesti pobunilo se celo njeno biće. Ali kako da pomiri nesrećnu braću koja su se ljuto zavadila „oko vrana konja i sokola"? Oni su lako podelili očevinu, lako podelili državu, i to u doba koje nije bilo lako, u doba kad je turska sila sve rušila na svome putu, a posvađali su se „da oko šta, veće ni oko šta", – tako ih optužuje narodni pevač kroz govor zvezde Danice Mesecu. Kako takvu braću da pomiri Anđelija? Ona je sebičnost i nečoveštvo tukla širokogrudošću i čoveštvom. Nasula je rujna vina u „molitvenu čašu", pružila je Bogdanu i zaiskala: „Pokloni mi konja i sokola". Bogdan nije mogao to da joj odbije. Tako je zadobila pobedu nad Bogdanom i nad Dmitrom. Kad se Dmitar uveče vratio kući – posle svega što mu se u lovu dogodilo, posle pouke koju je čuo od ranjenog sokola: „Meni jeste bez krila mojega kano bratu jednom bez drugoga" – Anđelija ga je stvarno iscelila prostom i nadmoćnom ljudskom rečju: „Nijesam ti brata otrovala, veće sam te s bratom pomirila".

U kasnija vremena, kad bi se u nekom kraju hajdučka borba utišala i turski zulumi povećali, žalost za junacima kao što su Dojčin, Prijezda, Kajica, Oblačić Rade, Zmaj-despot izlivala se kroz reči Margite devojke:

Braćo moja, srpske vojevode,
kako biste, kako preminuste,
a kako li roblje ostaviste?
Roblje vaše sve tursko podnožje.

Sve njih odnela je turska poplava. Ali raja je nagonila čak i zvezde da o njima govore. U svetlosti deseterca oni su išli iz mesta u mesto, iz decenije u deceniju, od naraštaja naraštaju, useljavali se u nova pokolenja i kroz njih nastavljali veliku borbu za slobodu.

 

 

 

6

Pesme o hajducima

Pesme srednjih vremena (ciklusi hajdučki i uskočki) obuhvataju razdoblje od XVI do XVIII veka.

U XIV i XV veku Turci su zavladali Makedonijom, Srbijom, Bosnom, Hercegovinom i Crnom Gorom. Našu zemlju, dakle, oni su osvajali duže od jednog veka. A kad su je najzad zauzeli, nisu mogli u njoj mirno da vladaju. Pojavili su se novi ratnici u zemlji i van nje. Jedni, iz zapadnih naših oblasti koje su pale pod Turke, uskočili su na austrijsku i mletačku teritoriju i obrazovali zid od Like do mora koji je dugo odolevao turskim nasrtajima; to su bili uskoci, hrabri branioci mora i čitave Dalmacije i njenog zaleđa. Drugi su, počev od polovine XVI veka, postepeno naselili austrijsko-tursku granicu od Like do Banata, takozvanu Vojnu granicu, i svojim grudima sprečili dalje tursko nadiranje u Evropu. A između onih koji su ostali u krajevima pod turskom vlašću mnogi su se borilina taj način što su sačekivali Turke na drumovima ili upadali u njihove gradove i ubijali ih; to su bili hajduci, koji su živeli – uglavnom – na porobljenoj teritoriji (samo katkad na susednoj austrijskoj ili mletačkoj), leti po šumama a zimi kod jataka.

Naši preci odlazili su u hajduke zato što nisu mogli da se pomire sa ropskim životom. Oni su vekovima tražili i očekivali pomoć od neporobljenih evropskih zemalja, u prvom redu od Austrije i Mletačke Republike, i kad god bi te zemlje zaratile protiv Turaka, oni su listom ustajali i neštedimice prolivali krv. Ali uvek Austrija i Mlečići zaključivali su mir s Turcima ne vodeći mnogo računa o sudbini našeg naroda, i njemu nije ostajalo ništa drugo nego da u neprekidnoj borbi sam osvaja i brani svoje pravo na život. Nosioci te neprekidne borbe bili su hajduci.

Oni su na silu odgovarali silom. Turci su pljačkali, uzimali od naših ljudi hranu, odelo, novac, stoku, otimali žene i decu i prodavali ih kao roblje; hajduci su u zasedama na drumovima sačekivali turske putnike i vojnike (pa i trgovce koji su s Turcima bili u poslovnim vezama), oduzimali im upljačkano blago, zarobljavali ih ili ubijali.

Tako je to išlo od početka XVI veka do kraja turske vladavine.

U toku toga vremena – kako se vidi iz beležaka stranih putnika kroz našu zemlju – hajduci su držali u svojoj vlasti ogromna prostranstva i predstavljali su veliku opasnost ne samo za obične putnike nego i za čitave vojske.

Godine 1526, na primer, odmah posle mohačke bitke, kad je Turska bila na vrhuncu svojih snaga, bosanski hajduci pod harambašom Deliradićem napadali su komoru Husrevbegove vojske pri njenom povratku iz pobedničkog pohoda. Nekoliko godina kasnije u predelu gornjeg dela Drine i Lima bilo je tako mnogo hajduka da su Turci morali stalnim stražama na putevima da obezbeđuju putnike. Godine 1532. hajduci su u blizini Jagodine napadali vojsku Sulejmana Veličanstvenog koja je išla na Beč. Oko polovine XVI veka primećeni su mnogobrojni hajduci na jugoistoku Bosne, u sadašnjoj Vojvodini (gde su se krili u trskama i visokoj travi) i u Srbiji svuda od Beograda do Pirota. Godine 1555. hajduci koji su živeli na levoj obali Dunava prešli su reku i u blizini Beograda potukli 150 janičara. Pri kraju XVI veka hajduci su – zajedno sa ustanicima koje su predvodili – pustošili čak i gradove: Vršac, Nikopolj, Ruščuk i dr.

U XVII veku naročito mnogo hajduka bilo je u Srbiji i u Boki. U Srbiji bilo ih je svuda: u okolini Beograda, u Toplici (koja je oko 1623. godine sva bila u njihovoj vlasti), kod Novog Pazara, Pirota, Niša, Paraćina, Batočine, na Kunovici i Ježevici, na Kosovu, na Karadagu, kod Valjeva itd. Putevi su bili prekriveni leševima. Turci su se usuđivali da putuju samo u velikim grupama i sa dobro naoružanim pratnjama. Pri kraju XVII veka hajduci Srbije, pošto su Turci pretrpeli neuspeh u opsadi Beča, digli su narod na ustanak i napravili bezbroj viteških podviga, ali željeni cilj nisu postigli: narod je morao da se seli sa potučenom austrijskom vojskom preko Save i Dunava i Srbija je skoro pusta morala da dočeka početak XVIII veka.

Boka je postala hajdučko gnezdo u drugoj polovini XVII veka, u doba dugotrajnog mletačko-turskog rata. To su Crnogorci i Hercegovci koji su došli u Boku da zajedno sa Mlečićima ratuju protiv Turaka. Oni su pokazali izvanrednu hrabrost u bojevima na moru i na suvu. U strahu od njih živeli su čak i sarajevski Turci. Sa jednim bosanskim pašom, koji se spustio do Boke, oni su se prosto igrali: ubijali stražare pred njegovim šatorom i najzad mu odveli sve konje iz logora. Ovi hajduci pljačkali su i robili ne samo Turke nego i hrišćanske seljake koji nisu bili raspoloženi za borbu. Surovi, hrabri i vešti ratnici, oni su pripremili narod ovoga kraja za krupne ustaničke akcije na izmaku XVII veka. Oni su, u stvari, započeli borbu za oslobođenje Crne Gore.

U XVIII veku veliki značaj imale su hajdučke borbe u Srbiji. Opustelu zemlju naselili su u toku toga veka Crnogorci, Hercegovci, Sandžaklije, Bosanci i nastavili delo svojih prethodnika iz XVII i XVI veka. Hajduci Srbije pri kraju XVIII veka, u doba Kočine krajine, i na samom početku XIX veka, predstavljali su veoma ozbiljnu snagu i odigrali su neobično važnu ulogu u pripremanju naroda na ustanak.

Tako su se Turci za sve vreme svoje vladavine osećali u našoj zemlji kao nezvani gosti. Nisu bili sigurni ni u svojim gradovima, a van njih – na drumovima koji su, najčešće, vodili kroz nepregledne šume – bili su u smrtnoj opasnosti od hajduka. Da bi se zaštitili od njih, podigli su pored puteva niz utvrđenja u kojima su sedela vojnička odeljenja sa zadatkom da štite putnike od napadača. Takva utvrđenja bila su u Pirotu, Beloj Palanci, Nišu, Aleksincu, Ražnju, Paraćinu, Jagodini, Batočini i drugim mestima. Ali to nije bilo dovoljno, te su Turci bili prinuđeni da daju povlastice našem življu koji je stanovao pored drumova: oslobodili su ga raznih dažbina i dali mu oružje, a on je u naknadu za to bio dužan da obezbeđuje prolazak kroz šume. No ovi naoružani ljudi često su išli naruku hajducima, često su se i sami odmetali u hajduke, i svakog časa mogli su da se pretvore u ustanike.

Zato su Turci – da bi zastrašili narod – vršili mnoge i teške odmazde. Uhvaćene hajduke i ustanike nabijali su na kolje pored puteva i na drugim istaknutim mestima, a glavama pobijenih kitili su svoje gradove. Tu strašnu sliku videli su u razna vremena turske vladavine mnogi ljudi koji su prolazili kroz našu zemlju. A s vremena na vreme, van sebe od besa, Turci su palili, pustošili, robili i ubijali sve što bi im pod ruku došlo. Kako je to izgledalo, dovoljno rečito svedoči jedan zapis s kraja XVI veka: „U ljuto zimnje vreme svlačiše i nage na zemlji bijahu, a druge nage, svezane za opaše konjske, vucijahu. Ovi biše sasečeni, drugi postreljani. I ne beše mesta gde mrtvi ne ležahu: brda, doline, vrtovi, polja, sve beše tada puno mrtvih telesa. A druge odvodiše u tuđu zemlju i rastavljahu. Beše tada gorko ridanje i plač. Odvodili su druga od druga, brata od brata, sina od oca, majku od sina". Ali za odmazdu Turci su dobijali odmazdu, osvetnička hajdučka ruka vraćala im je žao za sramotu. U stalnoj borbi na život i smrt hajduci su često bili vrlo okrutni. Ali drukčiji nisu ni mogli biti, jer su imali posla sa bezdušnim neprijateljem. Prema nasilnicima oni su morali biti nasilnici. Svoj surovi odnos prema Turčinu svaki hajduk mogao je da opravda rečima kojima je Vuk Mićunović u Njegoševu Gorskom vijencu napravio razliku između vezira i sebe:

On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e više ugrabi;
ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučina.

I zato što je taj odnos takav muslimanske pesme u kojima se opevaju hajdučki porazi zvuče kao pesme u kojima se proslavljaju eksploatatori i nasilnici, age i begovi.

Naravno, to ne znači da nije bilo i ružnih hajdučkih postupaka. Živeći pod vrlo teškim uslovima u šumi ili kod jataka, progonjeni čak i od austrijskih i mletačkih vlasti (one su za njima slale potere, ucenjivale njihove glave itd.), ugrožavani od domaćih izdajica, oni su u izvesnoj meri morali postati divljačni i otud je razumljivo što su se među njima mogli naći i takvi ljudi kao što je u pesmi onaj Pletikosa Pavle koji ubija nedužne svatove. Ali, sa druge strane, da su se hajduci držali „viteškog" načina borbe, bili bi onemogućeni na samom početku svoga postojanja i u tome slučaju ne bi bilo ni ustanaka i Turci bi mirno vladali nad mirnom rajom.

Zanimljivu belešku o hajducima ostavio je Vuk Stefanović Karadžić u Srpskom rječniku: „Narod naš misli i pjeva" – kaže Vuk između ostalog – „da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji, ili kome da se osveti, ali je i to cijela istina da što je god vlada turska bolja i čovječnija, to je i hajduka u zemlji manje, a što je gora i nepravednija, to ih je više, i zato je među hajducima bivalo kadšto najpoštenijih ljudi, a u početku vlade turske jamačno ih je bilo i od prve gospode i plemića... Hajduci ljeti žive po šumi i dolaze jatacima te se hrane, npr.: dođu kome na večeru pa im onaj da što te ponesu u torbama što će jesti do sjutra naveče; a kadšto ih jatak namjesti gdje u šumi pa im nosi i ručak i užinu. Kad dođe zima, oni se rastanu i otidu svaki svome kakom prijatelju na zimovnik, ali najprije ugovore kad će se na proljeće i gdje sastati. Na zimovnicima gdjekoji leže danju po podrumima ili po drugijem zgradama, a noću se časte i pjevaju uz gusle, a gdjekoji preobučeni u proste haljine čuvaju stoku kao sluge. Ako koji u određeno vrijeme na ročište ne bi došao, društvo ide te ga traži, pa ako bi se dogodilo da jatak hajduka na zimovniku izda ili ubije, to svaki hajduci gledaju da osvete makar i poslije pedeset godina. Hajduci u naše vrijeme u Srbiji nosili su najviše čohane plavetne čakšire, dolje na nogama čarape i opanke, gore čohane đečerme i koporan, gdjekoji i dolamu zelenu ili plavetnu, a povrh svega kupovni gunj; na glavi ili ćelepoše ili fesove ili svilene kape kićenke, od kojijeh su svilene kite visile s jedne strane niz prsi, i koje je osim njih slabo ko nosio; vrlo su rado nosili na prsima srebrne toke, a koji ih nijesu mogli nabaviti, oni su mjesto njih prišivali srebrne krupne novce; od oružja imali su dugu pušku i po dvije male i veliki nož. U Srbiji je za vlade turske gotovo u svakoj knežini bio po jedan buljubaša (Turčin) sa nekoliko pandura (među kojima je bilo i Srba i Turaka) koji su gonili hajduke, a kadšto, kad bi se hajduka mnogo pojavilo i stali bi često ubijati i otimati, podizali su Turci i narod sav u potjeru, i premda su ih gdjekoji ljudi u društvu tjerali i tražili a kod kuće ih po zgradama i po šumama krili, opet se kadšto događalo da su ih hvatali i ubijali: koga ubiju, onome panduri odsijeku glavu i odnesu je u grad, te se na kocu metne na beden, a koga Turci živa u ruke dokopaju, onoga nabiju na kolac. A kad ni potjera ne može ništa da im učini, onda Turci iziđu na teftiš, tj. kakav veliki starješina turski iziđe s podosta momaka u narod, pa zatvorom, bojem i globama nagoni kmetove i rodbinu hajdučku da se traže hajdučki jataci i da se hvataju hajduci (a osim teftiša u hajdukovu rodbinu i u ženu i djecu, ako ih ima, nije niko dirao, nego su kod svojijeh kuća življeli na miru). Teftiši su osobito bivali poslije ratova, kad mnogi ljudi od straha turskoga pobjegnu u hajduke ... Hajduci drže svoj zakon, poste i mole se bogu kao i ostali ljudi, i kad koga povedu da nabiju na kolac, pa ga Turci ponude da se poturči – da mu oproste život, on psuje Muhameda dodajući: „Pa zar poslije neću umrijeti?" Hajduci se svi drže za velike junake, zato u hajduke slabo smije i otići onaj koji se u se ne može pouzdati. Kad koga uhvate i povedu da nabiju na kolac, ponajviše pjevaju iza glasa, pokazujući da ne mare za život. I predani je hajduk svagda slobodniji i otreseniji od drugijeh ljudi, ne da na se nikome, i svak ga se pribojava. Kadšto po dva i po tri hajduka povežu i poharaju mnogo više ljudi; ali kadšto i oni udare na čudo gdje se ne nadaju..."

U pesmama hajdučki život je – uglavnom – verno predstavljen. Pojedini događaji, pa čak i ličnosti, izmišljeni su, ali su istinito prikazana turska nedela i otpor koji je narod pružao preko svojih najborbenijih predstavnika. Narodni pevač je sačuvao istinu o tome kako su Turci skupljali harač, kako su udarali na ženski obraz, kako su ljudima otimali imovinu, kako su izmišljali svakojake strašne muke da bi raju naterali na poslušnost. Ne manje istinito prikazao je narodni pevač različne trenutke iz hajdučkog života: odmetanje u goru, organizaciju družine, ulogu harambaše, način borbe (uhođenje, napad iz busije itd.), sastajanje u proleće („Đurćev danak – hajdučki sastanak") i rastajanje u jesen („Mitrov danak – hajdučki rastanak"), pobede i poraze.

Ono što naročito karakteriše hajduke jeste izvanredna otpornost u svim prilikama. Malobrojni prema turskoj sili, oni su morali da se bore i pameću, da se snalaze i dovijaju na najrazličnije načine, da budu oprezni, lukavi, ali iznad svega morali su biti hrabri i izdržljivi, spremni da vedro podnose umor, glad, žeđ, rane, najteža mučenja. Zato se u pesmama tako često i naglašava da hajduk može biti samo čovek naročitog kova, čovek koji je kadar „stići i uteći i na strašnu mjestu postajati", čovek

kom je kuća divan-kabanica,
mač i puška – i otac i majka,
dva pištolja – dva brata rođena;
koj se rani mačem po krajini
kao soko kril'ma po oblaku...
koj od rane jaoknuti neće,
pored sebe uplašiti druga.

I nije bilo muke koju takvi ljudi ne bi podneli radije nego ropstvo. Glad, žeđ, hladnoća, sve je bilo lakše nego služenje Turčinu. Jedna žena, koja se odmetnula zbog turskog nasilja, ovako opisuje svoje mučenje u šumi:

Hodih mlada po gori zelenoj,
pasoh travu za petnaest dana,
pasoh travu kakon
o i srna,
i ne viđeh ljeba zalogaja.

Hajduke je – kako kazuju mnoge pesme – krasila najlepša drugarska ljubav. Ranjenog druga nisu ostavljali na bojištu, nego su ga iznosili i vidali mu rane. Na prevaru ubijenog druga svetili su kad-tad. Izdajnika je uvek stizala osvetnička ruka. Neprijatelja se nisu plašili. Ako bi mu pali šaka, ćutke su podnosili najsvirepije muke, kao Mali Radojica i stari Vujadin. Za neprijatelja nisu imali milosti. Ali se dešavalo i to da su ponekom Turčinu poklanjali život – da priča kako su Turci izginuli. U izvesnim slučajevima uzimali su otkup za zarobljene Turke i puštali ih, ili su ih menjali za svoje drugove koji su zapali u tursko ropstvo, a ponekad su ih prodavali Latinima, kao što je učinio Vatrica Stjepan sa pašom Podgoricom, koji mu je blo oborio kulu i zarobio ženu:

Kad on viđe pašu Podgoricu,
proreza mu zelenu dolamu,
pa ga uzja kako i paripa,
odjaha ga gradu Dubrovniku,
pa prodade njega u Latine,
u Latine, za meke rušpije,
neka vuče po moru galije.

Hajdučka pesma pominje kao borce ne samo muškarce nego i žene, pa čak i decu. Takvo jedno junačko dete je nejaki Stevan, koji je bio dovoljno hrabar da ukrade noževe, ali nije bio dovoljno snažan da njima lako preseče veze na rukama svoga oca Grujice Novakovića, koga su Turci svezali:

Al' detetu nevolja golema:
noži teški, a dete nejako,
jedva nože dovuče do babe,
oberučke jedva podignuo,
pa povuče nože po konopcu,
te preseče na ruku konopce,
poseč' Gruju po desnici ruci;
iz ruke mu crna krvca pođe.
Pisnu dete kano guja ljuta:
„Jao babo, poseko ti ruku!"
A besedi Novaković Gruja:
,A
ne boj se, Stevo, čedo moje!
Krv ne ide iz babine ruke,
nego ide krvca iz konopca".

Mnogobrojni su i raznoliki hajdučki likovi koji su sačuvani u narodnoj pesmi. Oni imaju mnogo zajedničkih crta sa junacima iz starijih vremena, ali imaju i neke potpuno nove osobine koje su u skladu sa drukčijim uslovima i načinom borbe. Najizrazitiji hajdučki likovi su: Starina Novak, Grujica Novaković, Kostreš harambaša, stari Vujadin, Mali Radojica, ljuba hajduk-Vukosava.

Starina Novak je istorijska ličnost, poznati hajdučki harambaša iz druge polovine XVI veka. U pesmama on katkad ima prezime Debelić; mećutim, Debelić Novak je sasvim druga ličnost, koja je živela čitav vek ranije. Nadimak Starina, kako se misli, u vezi je s tim što su ga njegovi hajduci kao svoga starešinu zvali babo. U izvorima on se pominje i kao Baba Novak. U pesmama on je kadar da stigne i prestigne, i ne boji se „nikoga do boga". Četrdeset godina čuva „druma kroz planinu" i otima oteto blago. „Oči su mu dvije kupe vina, trepavice od utine krilo." Od siline njegovog glasa otpada lišće s gore. Njegovoj sablji ne izmiče niko:

Što propušća deli-Radivoje,
dočekuje mladi Tatomire:
što uteče mladu Tatomiru,
dočekuje dijete Grujica;
što propusti dijete Grujica,
to dočeka Starina Novače.

Na carskom drumu, sa sabljom koja nikog ne propušta, on deluje kao božanstvo osvete.

Grujica Novaković – po potpunosti svoga lika, po bogatstvu crta, naročito po svojoj nadmoćnosti, čiji su izvori ne samo u fizičkoj snazi nego i u bistrini uma – najviše se približuje Marku Kraljeviću. On je svemoćan, skoro nepobediv, svuda prisutan, lake ruke. On je jedan od naših najvedrijih junaka. Narodni optimizam dostigao je u njemu najviši stepen. Pesme o njemu za vreme turske vladavine imale su, svakako, izvanrednu podsticajnu moć.

Kostreš harambaša je najizrazitiji tip neumoljivog sudije. On pljačkašima udara sramotno obeležje – da se izdaleka vide i svuda poznaju. Samo njegovo ime ispunjava turska srca samrtnim strahom. Duboko u planini „sedi na drumu široku" i drži pušku preko krila. Liči na kip osvete koji oživljuje samo u trenutku kada se približe Turci. Njegove reči upućene turskoj poteri opore su i odsečne kao udarac nožem. Ne zna se da li je mračnija gora koja mu je dala utočište ili on koji čuva šumsku slobodu, jedinu u toku vekova.

Mijat Tomić (poznati hajdučki poglavica iz XVII veka) u pesmi je onaj čovek koji je „od gladi crnu zemlju jeo, a od žeđi s lista vodu pio, dok je junak družbu sakupio". A kad je to postigao, počelo je tursko blago da silazi u njegove džepove i vatra da proždire zulumćarske čardake. Nežna srca prema jagnjetu koje je ostalo bez majke, on je bio bezdušan prema nasilnicima.

Stari Vujadin i Mali Radojica imaju ulogu pobednika na mukama, ali svaki na svoj način. Vujadin je miran, ozbiljan, nepokolebljivo rešen. Prebijenih nogu i ruku, on se podsmeva Turcima koji bi mu za priznanje ostavili oči. On s ponosom ceo umire da bi ceo ostao čovek pred drugovima i prijateljima. – Mali Radojica nije manje hrabar, a mnogo je vitalniji, jedan od najvitalnijih tipova u našoj epici, prožet bezgraničnom verom da može i da mora ostati živ, živ i slobodan. – U vreme borbe s Turcima i jedan i drugi služili su kao uzori i kao opomena kako treba da se drže časni ljudi.

Ljuba hajduk-Vukosava je vedra junakinja, nadmoćna i umom i srcem. Ona ne tuguje, nego se bori i pobeđuje. Ona je živi primer ženskog junaštva u mučnoj istoriji naše zemlje. Sakrivenih kosa ispod kalpaka i nedara ispod dolame, naoružana oružjem i ljubavlju i mržnjom, ona je ovaploćena želja narodna da sve što živi i što je u življenju ugroženo stupi u borbu za slobodu.

Iako je ropstvo bilo dugotrajno i teško, narod je uporno verovao u oslobođenje i borio se za njega. Ta vera se prenosila od oca na sina, sa pokolenja na pokolenje, i iz veka u vek bivala sve snažnija, vedrija i stvarnija. Osvajač je sve nemirnije živeo u našoj otadžbini. Smrt ga je vrebala sa svake strane: u gori, na polju, na putu, kod kuće, kad je usamljen i kad je u društvu, po mraku i po danu. Osvajaču se mnogo puta moralo učiniti da udarci na njega padaju i iz našeg neba, da se i naše planine kreću protiv njega, baš onako kao što pesma govori:

Vedro beše, te se naoblači,
iz oblaka tiha rosa na'đe.
Iz nje pada studeno kamenje,
ono bije po taborah Turke;
ne uteče druga nikakvoga,

ni da kaže kako s' poginuli.
Ustavi se na istoku sunce,
a i sjajan mjesec na zapadu:
presušiše vode šedrvani,
ustavi se Šarac, voda ladna,
a potrese zemlja po Stambolu,
bijele se zadrktaše kule,
a stresoše četiri planine ...
Sve se crnoj zemlji pokloniše
i pođoše na Stambola grada.

U hajdučkim – i uskočkim – borbama prekaljivale su se narodne snage. U tim borbama rasla je narodna vera u pobedu nad vekovnim dušmanima. Iz tih borbi sirotinja raja ušla je u veliku bunu iz 1804. godine, u bitke na Ivankovcu i na Mišaru, u prvi i drugi ustanak, kojima su zauvek raskinuti turski okovi.

7

Pesme o uskocima

Naziv uskoci dobili su oni ljudi koji posle pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) nisu hteli da ostanu pod turskom vlašću, nego su prebegli u Hrvatsku i Slavoniju. U početku oni su se zvali prebezi i činili su posadu pograničnih tvrđava. Naročito su se istakli oni koji su pod kapetanom Petrom Kružićem branili Klis od Turaka. Kad je Klis pao (1537), oni su se preselili u Senj i „poneli tamo i ime uskoka". U Senju njihov broj su uvećali venturini (begunci iz mletačke Dalmacije). Od oružja su imali pušku, sekiru, handžar. Borili su se hrabro na moru i na suvu. {„Živeći u Senju", – kaže P. Popović – „imajući platu od koje se nije moglo živeti (neki od njih, tzv. „venturini", nisu imali nikakve plate), a štićeni od svoga ćesarskog komesara senjskog kapetana, uskoci su često činili upade u obližnje turske krajeve, pljačkali što stignu i vraćali se s plenom u svoj grad. Oni su činili i veće ekspedicije. Predvođeni svojim vojvodama, po pet-šest stotina strašnih i veštih uskoka, sa svojim kapama s perima, a sa puškama a i tamburama u rukama, pustili bi se u širokim barkama na more, izašli iz Senja kroz morlački kanal na debelo more; sišli bi do Zadra, Šibenika, Skradina, Drača, Hvara, dubrovačkog zemljišta, Hercegovine i Trebinja, plenili bi hiljadama komada stoke, robili stotinama ljudi i žena, činili bi otmice devojaka koje bi za se venčavali, katkada bi prosto kao pravi gusari pljačkali trgovačke i druge brodove; tukli bi se, toga radi, s Turcima, s mletačkim vlastima koje su ih naročito gonile, i često u vrlo rđavim položajima i skoro sasvim uhvaćeni, izvukli bi se opet lukavstvom ili drskošću, i bez velikih šteta vraćali se doma."}

Do polovine XVI veka u svojim pohodima na Turke bili su pomagani od Mlečića. Od toga vremena, posle tursko-mletačkog izmirenja, nastala su dugotrajna neprijateljstva između uskoka i Mlečića. Ona su dostigla vrhunac krajem XVI i početkom XVII veka. Tada je nastala i izreka: „Bog vas čuvao senjske ruke!"

Sami Mlečići nisu bili u stanju da iziđu na kraj s uskocima, te su zatražili od austrijskog dvora da se uskoci „uklone iz Primorja, a barke njihove da se spale". Uskoci su više godina hrabro odolevali zajedničkom mletačko-austrijskom pritisku: bili nasilno iseljavani iz Senja i opet se vraćali u njega. Najposle su se neprijateljstva pretvorila u uskočki rat (1615 –1617). „U tom ratu" – kaže Prelog – „doprli su uskoci do samih Mletaka, a glavno bojište bilo je oko Gorice i Gradiške na Soči. Mirom u Madridu (septembra 1617) obvezao se nadvojvoda Ferdinand da će uskoke ukloniti iz Senja u unutrašnjost, lađe im spaliti, a u Senj smestiti nemačku posadu. I doista su uskoci bili razmešteni u krajeve oko Otočca i po Žumberku. Tu ih je skoro nestalo među ostalim stanovništvom."

Delo senjskih uskoka nastavili su u sredini i na kraju XVII veka kotarski i primorski uskoci. To su ljudi koji su iz Bosne i Hercegovine – zbog teškog života pod Turcima – uskočili na mletačko zemljište i uzeli vidno učešće u dva mletačko-turska rata: u kandijskom (1645 –1669) i morejskom (1684 –1699). Mletačka Republika „što nije dozvoljavala Austriji – činila je sama". Na njen poziv, već 1646. godine prešla je na njeno zemljište prva grupa Vlaha. Iduće, 1647. godine prešle su nove grupe i ubrzo učestvovale u odbrani Šibenika od turskog napada. Godine 1648. kotarski uskoci imali su čitav niz okršaja sa Turcima: kod Udbine, kod Ribnika (gde su poginuli pop Šorić i Petar Smiljanić), na Zečevu (gde je poginuo Vuk Mandušić). Nekolike naredne godine bile su ispunjene sitnijim čarkama. Od 1653. do kraja kandijskog rata odigrale su se mnoge žestoke borbe: kod Knina, Glamoča, Udbine (gde je, 1654, poginuo Ilija Smiljanić, sin Petra Smiljanića), kod Bribirskog Potoka. Period mira od 1671. do 1683. godine uskocima je vrlo teško pao jer su bili željni sukoba s Turcima. I pre nego što je izbio novi mletačko-turski rat, neki od ovih neukrotivih buntovnika (među kojima se najviše istakao Ilija Mitrović, brat Stojana Jankovića) obnovili su neprekidne borbe s Turcima (1683). Od 1684, kad je počeo morejski rat, u tim borbama učestvovali su svi kotarski uskoci. Do kraja ovog rata oni su imali niz sukoba sa Turcima: kod Knina, Glamoča, Sinja, Livna, Duvna (gde je, 1687, poginuo Stojan Janković) i na drugim mestima. – U XVIII veku „jenjava i prestaje rad kotarskih uskoka".

U mletačkoj službi uskocima je bilo bolje nego u austrijskoj: dobijali su razna odlikovanja i visoke mesečne plate. „Zato će kotarski serdari, oslobođavajući Dalmaciju, pripojiti je ne Austriji, kako su hteli Senjani, nego Veneciji, i tako produžiti već polumrtvoj mletačkoj državi gospodstvo na Jadranu više od jednog veka." Ali, uprkos ovakvim uskočkim zaslugama, mletačka država – kad god joj je to bilo potrebno – sputavala je uskočke akcije. Kad je njoj išao u račun mir s Turcima, tražila je i od uskoka da budu mirni, zabranjivala im je čak i pojedinačne megdane s Turcima (1651. i 1660. godine). U hrabrosti uskoci nisu zaostajali za hajducima. Oni su i sami bili – kako je u jednoj prilici tačno rečeno – „hajduci naročite vrste". Od pravih hajduka razlikovali su se poglavito po tome što nisu živeli u šumi ili kod jataka, nego kod svojih kuća, u krugu svojih porodica (u Senju, Zadru i drugde), odakle su preduzimali dalje ili bliže pohode na Turke. Sem toga, njihovi odredi najčešće su bili brojniji nego hajdučki i češće nego ovi borili su se na konjima i van busije – kao prava vojska. A kao i hajduci mnogo su pazili na ruho i na oružje. Kotarski serdari – kaže Hrabak – nosili su na glavi „visoku šubaru u obliku čalme ili, možda, i pravu čalmu. Iznad bele lanene košulje oblačio se prsnik od dve raznobojne tkanine. U sredini prsnika, sa prednje strane, nalazila su se dva reda toka, srebrnih i obično elipsastog oblika. Između toka bio je izvezen krst. Na prsnik se oblačilo suro japundže ili kabanica sa širokim okovratnikom i širokim rukavima opšivenim kožom. Niže prsnika široki kožni pojas, ćemeri, handžari, kubure i noževi. A zatim benevreke od domaćeg sukna ili štofa. Na nogama opanci. – Oružje su odlagali samo kad su ulazili u crkvu, spavali na domu ili se brijali. Iza pojasa su uvek pretile kubure, nadžak i noževi. Kubure su izgledale kao veliki pištolji ili male puške s lepo zaobljenim drškama. Noževi su bili dugački i pravi, sa vrhom koji je ukoso usečen na jednu stranu i sa drškom kao kuka. Puške su imale dugu cev i tanak kundak, gotovo kao i kubure, no samo duži. Oroz na pušci se visoko kočoperio gledajući drugaricu na drugom kraju cevi. Sablje i mačevi bili su široki, sablje krive, a mačevi pravi. Šaku je čuvala nakrsnica, koja je nekad mogla, isprepletena, izgledati kao prava korpa. Balčak i korice pri balčaku bili su često od srebra. I puške i sablje su ukrašavane. Mnoge kubure i puške imale su okove i vezove od zlata i srebra, u koje je umetano drago kamenje, sedef i merdžani. S oružja, kao i s kapa i čibuka, žene su prenosile vez na odela, pokrivače i jastuke, ili, obrnuto, valjda zato da bi ih se muževi stalno sećali. Sablje su imale „muhur", žig s inicijalima majstora-kovača ili onog kome sablja pripada, kao i s likom sveca-zaštitnika. Nekad bi na balčak đorde izrezali oko kao amajliju protiv uroka od zlih očiju; zenice tih očiju ponekad su bile dragi kamenovi".

Pesme o uskocima, kao i pesme o hajducima, u stvari su „hronika u stihu". Narodni pesnik opevao je uskoke i njihove protivnike „kakvi su bili, ne dodajući, u osnovi, više nego što bi trebalo da se dobije epski kolorit". „Odelo njihovo i njihovih žena bilo je bogato i kićeno, kako se u pesmi opisuje, megdane su delili, zubima se klali, u četu hodili, bratimili se, jedan drugom sestre i kćeri otimali pa turčili ili pokrštavali, i uzimali za žene, kako je to u pesmi opevano." Ali shvatajući borbu protiv Turaka „kao jednu celinu", narodni pesnik – kako je to već istakao V. Čubrilović – „rad kotarskih i primorskih serdara u XVII veku uzima kao nastavak akcije senjskih uskoka" i, najčešće, stavlja u jedno isto vreme i Senjane i Kotarane.

Među najviše opevane uskočke junake spadaju: Ivo Senković, Senjanin Tadija, Stojan Janković – ličnosti koje su poznate i istoriji.

{Sem njih, istoriji su poznati i Janko od Kotara, Vuk Mandušić, Ilija Smiljanić, Šarić Cvijan. – Janko od Kotara je istorijski Janko Mitrović. Rođen je oko 1614, u Kotarima (u selu Žegaru). Hrabro je vojevao protiv Turaka kao harambaša Morlaka (dalmatinskih seljaka). Godine 1647. odbranio je Šibenik od turske opsade. Za zasluge u ratu dobio je od mletačkih vlasti čin kapetana i zatim serdara (1656). Umro je 1659. godine od rana zadobivenih u borbi s Turcima. – Vuk Mandušić je bio jedan od najistaknutijih harambaša kotarskih uskoka. Vešt i hrabar ratnik, odlikovao se u više sukoba s Turcima. Poginuo je 1648. kod tvrđave Zečeva (između Knina i Skradina). – Ilija Smiljanić je – posle smrti svoga oca Petra Smiljanića (1648) – kao starešina Bukovčana hrabro vojevao protiv Turaka i dobio od mletačkih vlasti čin serdara. Ubijen je iz zasede u planini Vučjaku 1654, kad se vraćao (zajedno sa Jankom Mitrovićem) iz jednog pohoda na Liku i Krbavu. – Šarić Cvijan je bio harambaša šibenskih uskoka. Učestvovao je u više bojeva protiv Turaka, a 1666. organizovao je napad na Turke kod Obrovca na Cetini.}

Ivo Senković (ili Ivo Senjanin) je istorijski Ivan Vlatković, poglavica senjskih uskoka. „U vreme austro-turskog rata 1593-1606. on se" – kaže V. Čubrilović – „nadaleko pročuo sa svojim drugom Jurišom. Poslednjih godina XVI veka Ivan je jedan od najvećih senjskih vojvoda. Odlikovao se prilikom osvajanja Klisa 1596. i Petrinje 1597." Godine 1602. bio je jedan od vođa pobune protiv Josifa Rabate, austrijskog izvanrednog komesara, koji se – potplaćen od Mlečića – „trudio ne da ukroti, nego da rastera uskoke". Posle Rabatine smrti Ivan i Juriša su još žešće četovali na suvu i gusarili na moru. Između ostalog, opljačkali su i popalili turski Skradin. Ali kad su se izmirile Austrija i Turska, 1606, austrijske vlasti su – naročito podsticane turskim i mletačkim tužbama – počele sve više da stežu uskoke. Ivan je ubrzo pao u zatvor (zajedno sa Jurišom), ali je uspeo da pobegne. Zatim se, 1610, izmirio s austrijskim vlastima obavezavši se da neće četovati i gusariti. Ali je već iduće godine „odveden u Karlovac, okovan u gvožđe i stavljen pred vojni sud. Bio je optužen za više dela: da je opljačkao gabelske Turke, zaplenio neku vunu i kordovan; njegovi „junaci" da su počinili nasilja u Hrvatskom primorju i, za najteže delo, da je sudelovao u napadu na državne lađe i stovarišta sa hranom". Od svih ovih optužaba Ivan je uspeo da se odbrani, „samo od jedne nije mogao: da je samovlasno uzimao hranu iz carskih lađa i stovarišta. To ga je stalo glave. Ništa mu nije pomoglo što i sama istraga priznaje da je u to vreme bila glad u Senju i okolici, i da je on uzetu hranu „sve siromašnim vojnicima podelio i uzajmio"... Ironija sudbine je htela da za nekoliko desetina merica žita izgubi glavu čovek koji je, kao malo ko u njegovo vreme, zadao jada Turcima". I godine 1612. osuđen je od austrijskog vojnog suda na smrt i pogubljen Ivan Vlatković, „siromašni zatvoreni hrvatski ratnik". – I u pesmama Ivan je prikazan kao čovek koji – katkad s više, katkad s manje hrabrosti – neprekidno ratuje. Kako je prikazan u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika, on ide među dva ili tri najsugestivnija lika našeg herojskog pesništva. On je – kaže ova pesma – mlad, nema ni šesnaest godina, još nije ni video megdan, a protivnik mu je na glasu megdandžija. Stari, onemoćali otac ispraća ga sa strepnjom i tugom, sa blagoslovom koji predstavlja jedno od najuzbudljivijih mesta u celoj našoj junačkoj poeziji:

Pođi, sine, pošo u dobri čas!
Tamo, sine, dobre sreće bio!
Bog te zdravo i mirno nosio,
od dušmanske ruke zaklonio,
grdne rane i ruke dušmanske!
I krepka ti desna ruka bila!
I oštra ti britka sablja bila!
Slobodne ti oči na Turčina!
Kad ti dođeš pod Ribnika bela,
ti
se nemoj poplašiti, sine!
Oštro gledaj, a oštro besedi,
oštro agu na mejdan zazivaj!

To je ono Njegoševo mlado žito kome je vekovima dolazila žetva pre roka. Ivo Senković predstavlja našu mladost kroz vekove, koja je dorastala do konja i do bojna koplja – za neprestanu borbu. U šesnaestoj godini on nije zadrhtao od straha, i uspeo je da nadvlada agu od Ribnika i da nadmudri dva pašina sina. Osvetio je na taj način ne samo svoga oca nego i sve druge ljude koji su trpeli uvrede od Turaka. Njegovo mladalačko junaštvo je kroz vekove pozivalo ljude na herojske poduhvate, na borbu za odbranu ljudskog dostojanstva.

O Senjaninu Tadiji istorija ne zna mnogo. Svakako je to bio Tadija Petrović, savremenik Senjanina Iva, a postoji i pretpostavka da je to mogao biti i neki kotarski junak – Mandušićev sestrić Tadija ili koji drugi – s obzirom na to da su Turci nazivali Senjanima ne samo ljude iz Senja nego „sve hajduke i zločince bez razlike". Ali, kao u naknadu za to što ga istorija nedovoljno poznaje, pesme ga predstavljaju kao jednog od najvećih naših junaka. On je neustrašiv i strašan Turcima, staložen, povučen, mudar. On zna kakve su „muke u Turaka" i rešen je da ih svakoga časa podnese. Ko to ne može, s tim neće da druguje. Više voli nekoliko dobrih drugova nego nepouzdanu četu. Sposoban je da sam udari na čitavu vojsku, čak i onda kad mu se društvo uplaši i odustane od boja. On je svoje srce slobodio rečima:

Što si mi se, srce, uplašilo?
Jednom si se od majke rodilo,
a drugom ćeš, srce, umrijeti.
On je rekao svome ujaku:
No ja s tobom drugovati neću
kad si tako strašljiv među društvom.

On je naredio da se živi oderu ovan i jarac – da bi pokazao razliku između junačkog i kukavičkog držanja na mukama. I nije se razmetao svojim podvizima. Kad su se začudile Senjanke devojke kako je sa dva druga pohvatao mnoge Turke, rekao je prosto i skromno: „To se srela sreća i nesreća". Suvišno je isticati kako je ovakav junak delovao na borbeno raspoloženje naroda.

Stojan Janković je – kako se vidi iz istorijskih dokumenata – jedan od dvojice ili trojice najznamenitijih vođa kotarskih uskoka. Odlikovao se u mnogim borbama protiv Turaka za vreme dugotrajnog kandijskog rata. U jednoj od tih borbi (kod Obrovca, 1666) pao je u tursko ropstvo i proveo u Carigradu četrnaest meseci. Za ratne zasluge mletačke vlasti dale su mu visoko odlikovanje i imanje u Kotarima. U periodu mira između kandijskog i morejskog rata imao je zadatak da kao najistaknutiji uskočki starešina sprečava napade uskoka na Turke. Zato je jedno vreme – kad se njegov brat Ilija Mitrović odmetnuo od mletačkih vlasti i počeo na svoju ruku da ratuje protiv Turaka – bio interniran u Mlecima. Po izbijanju morejskog rata, s uspehom je predvodio kotarske uskoke i odlikovao se u nizu sukoba s Turcima. Poginuo je u napadu na Duvno 1687. – I u pesmama Stojan je veoma veliki junak, – kako ga sami Turci nazivaju – ljuta pod kamenom guja, stari megdandžija, koji je „dodijao caru i ćesaru, u Latinskoj kralju latinskome". Pod raskošnim ruhom i oružjem, smeđih do ramena brka, „neobičan junak pogledati", sin proslavljenog Janka od Kotara, on niče svuda kao iz zemlje i širi strah i trepet. Vezanih ruku, on je kadar da sedmoricu neprijatelja rastavi s dušom. Od njegovog daha „uz jelu se uzvijaju grane". Od njegove ruke gine znameniti turski junak Tale od Orašca.

Kao i glavne uskočke junake, istorija poznaje i njihove glavne protivnike. Mustaj-beg Lički (Hurakalović) upravljao je Likom i imao sedište u Udbini u drugoj polovini XVII veka. Negde u to isto vreme Bojičić Alija bio je zapovednik tvrđave Zadvarja (u klisuri kod donje Cetine). Kuna Hasan-aga je bio zapovednik u Kninu, gde je i poginuo 1653. Hrnja Mustaf-aga (Mujo od Kladuše, Mustafa Hrnjica) i njegova braća takođe su istorijske ličnosti. „Otac Muja Hrnjice" – kaže Vodnik – „došao je s Fadil-pašom u Bosnu, pa se onda naselio u Kninu, gdje se oženio sestrom Hurem-age Kozlića. Poginuo je četujući po Kotarima i ostavio tri nejačka sina: Muja, Halila i Omera, te kćer Ajkunu. Hurem-aga kao daidža (ujak) uze siročad u zaštitu, a kad su odrasli, preseli ih u Veliku Kladušu, u bihaćku Krajinu. Prvi se pročuo kao junak Mujo Hrnjica. Bosanski beg-lerbeg Sarhoš Ibrahim-paša Memibegović sagradio mu, zavolevši ga, kamenu kulu u Velikoj Kladuši, i priveza uza to agaluk da straži na Krajini i da suzbija provale hrvatskih krajišnika. Mujo je bio buljubaša, tj. glavar straža u Kladuši. On je sa svojom braćom i Kladušanima četovao, činio zatrke, otimao djevojke, hvatao roblje, dijelio mejdane, te mu se ime pročulo po svoj hrvatskoj i turskoj Krajini. Muja Hrnjicu ubio je iz zasjede u Petrovoj gori pobratim mu poturica Meho Katarica; Omer je izgubio glavu panuvši kraj vrela Korenice u busiju Stojan-harambaše, a Halil pao je pod Banjalukom u četi krajišnika što su se, ocrnjeni pred sultanom, digli protiv Vuča-paše, pa bili od njega potučeni. Uz Halila pao je i Tale Ličanin, o kome inače pouzdano malo što znamo, iako je on jedan od najzanimljivijih junaka muslimanske narodne epike."

Sa druge strane, neki istorijski neodređeni uskočki Junaci dobili su značajno mesto u pesmama. Takvi su, između ostalih, Komnen barjaktar i Vuk Anđelić. Komnen je junak neobičnih razmera, neustrašiv, nepobediv. Vuk Anđelić je – kako ga pesma prikazuje – „mrka brka, a krvava oka; kud pogleda okom rasiječe – kao munja iz mutna oblaka". On ide „od grada do grada", privlači se „od trna do trna" i „od grma do grma" – nečujan i nezadrživ kao vazduh. U tucačkim haljinama, sa drenovom batinom na ramenu i iskrpljenom torbom o batini, svestan da će se rđavo provesti svaki onaj koji se „sretne il' sustigne s njime", on oličava onu neobuzdanu narodnu snagu koja, slična nadošloj reci, uvek i u svakoj prilici – između straža, zaseda, tamnica – ume sebi da nađe puta.

Možda su i ovi ljudi stvarno postojali – pod ovim ili pod nekim drugim imenom. A možda ih je narod i izmislio – u želji da proslavi što veći broj boraca za slobodu. U toku nekoliko stoleća neravne borbe sa Turcima, koji su bili i brojniji i bolje naoružani, narod je mogao da se pouzda samo u sopstvenu hrabrost. Njegovi povremeni saveznici (Austrija i Mletačka Republika) bili su mu to samo radi svojih interesa, kao što su mu često zbog svojih sebičnih ciljeva umeli biti i ljuti neprijatelji. U takvom položaju naši su preci morali postati svesni toga da samo svojim heroizmom i samopregorom mogu odbraniti svoje pravo na život. U stvaranju takve svesti uskočke pesme – kao i hajdučke, kao i pesme o starijim junacima, stvarnim i izmišljenim odigrale su neobično važnu ulogu. Nije slučajno to što je na našem jeziku ispevana krilatica: „Pesma nas je održala, njojzi hvala". U vekovima ropstva slobodan život bio je moguć samo u uskočkim i hajdučkim družinama i u pesmi. Otuda je – kao zraci mađijskog sunca – prodirao u zemunice, u udžerice, u bedna staništa gladnih i neodevenih, u srca utučenih, u krv obespravljenih, i preobražavao robove u heroje. U tami robovanja raja je zamišljala i izmišljala svoje junake u sjajnom ruhu, pod blistavim oružjem, na besnim konjima, kao slobodne i pune ljude, i išla za tim svetlim uzorima – iz okršaja u okršaj, kroz oganj svakojakih muka, preko svojih i neprijateljskih leševa, padajući i opet se dižući ka jednom jedinom i neizrecivo dragom i ogromnom cilju: životu slobodnih ljudi. I zato su ove pesme slobodnim ljudima drage isto toliko koliko i njihova sloboda, i u svakoj svojoj reči sadrže opomenu da nema napora koji ne bi trebalo uložiti i trpljenja koja ne bi trebalo podneti radi očuvanja stečene slobode.

8

Pesme o oslobođenju Crne Gore i Srbije

U pesme „novijih vremena o vojevanju za slobodu" spadaju ciklusi oslobođenja Crne Gore i oslobođenja Srbije.

„Oslobodilačka borba u Crnoj Gori" – kaže B. Pavićević – „započeta crnogorskim ustankom u toku morejskog rata (1684 –1699) ušla je na početku XVIII vijeka u fazu borbe za političku emancipaciju od turske vlasti i za nezavisnost Crne Gore. Spremnost seljačkih masa da se bore protivu feudalizma udvostručavala je činjenica što je taj feudalizam bio „inovjerni". Drukčije rečeno, ova tipična seljačka buna imala je formu oslobodilačkog rata. Na čelu te borbe stajali su knezovi, vojvode, serdari... Ta čudna podudarnost interesa siromašnih i ugnjetenih seljačkih masa i interesa ostataka nekadašnje domaće vlastele može se objasniti nizom unutrašnjih društveno-ekonomskih činilaca i osobitim međunarodnim okolnostima u kojima se tada našla Crna Gora (napad na samoupravu Crne Gore ispoljen sredinom XVII stoleća, pojačane feudalne dažbine nad stanovništvom, tj. težnja mnogih, upravo svih, okolnih sandžakbegova da uzimaju danak od Crne Gore, uticaj Mletaka, kasnije uticaj Rusije itd.). Ulazeći u XVIII vijeku u fazu borbe za nezavisnost, oslobodilački pokret Crnogoraca morao je pojačati nužnost stvaranja jačeg jedinstva Crne Gore, rušenja plemenske izolovanosti i svih onih manifestacija koje su poticale iz takve izolovanosti (krvna osveta, opšta pravna nesigurnost itd.), da bi se uspješno mogla voditi borba protiv Turaka. Tada oživljava i tradicija o staroj državnoj nezavisnosti itd. Ta će borba da traje čitavo jedno stoleće, da bi početkom XIX vijeka ušla u fazu rušenja plemenske samostalnosti i stvaranja državnih i javnih institucija u Crnoj Gori."

O ovoj borbi govori ciklus oslobođenja Crne Gore. On – prema Pavlu Popoviću – obuhvata pesme „o poznatoj istrazi poturica (1707) koju je Njegoš proslavio u Gorskom vijencu, kao i o junacima toga događaja i vremena. Tu se peva o vladici Danilu (umro 1735), i braći Martinovićima, koji su glavni učinioci događaja od 1707; peva se baš događaj, od trenutka kad vladika bude zarobljen pa sve dok ne „pogiboše crnogorski Turci". Zatim se iznosi boj na Carevu lazu (1712); junaci njegovi jesu po pesmi: Vuk Mićunović, koji je predstavljen kao najveći junak toga vremena (ima pesama koje i njegovu smrt opisuju); Janko Đurašinović, koji je u tom boju poginuo, tada. Najposle se iznose sitni bojevi, upadi turski u sela crnogorska, „udari na ovce", smrt i osveta junaka; tu se peva o Vuku Tomanoviću, koji je „slavni junak crnogorski", o Lazaru Pecirepu, Batriću Peroviću (Osveta Batrića Perovića je izvor sceni pokajnica u Gorskom vijencu) i drugim junacima i četovođama crnogorskim. Zanimljivo je da mnoge pesme pevaju i o Vuku Mandušiću, koji nam je poznat iz ranijeg ciklusa; ovde ga pesme smatraju kao Crnogorca i eto kao i druge. – Ovaj ciklus različan je umnogom od ranijih. „U crnogorskim pjesmama više je istorije nego poezije", rekao je još Vuk i ovaj je ciklus odista takav. Pesme su u njemu umnogom istinite. Kratke i proste, uglavnom bez poetičnih opisa, bez dugih beseda, skoro sasvim bez motiva o vilama i gavranima, one realno pevaju bojeve crnogorske s Turcima, slave samo realne ličnosti i kad najmanje ličnosti pominju, održavaju topografiju radnje uvek tačno i dosledno... U njima žene i ljubav ne igraju nikakvu ulogu... One su često ispevane u slavu jednog junaka. U njima nema mašte, kao što nema ni humora; u njima je samo izvestan trezven realizam u opisu. Izlaganje je njihovo prosto i zbijeno; jezik je u njih prost i krepak, nimalo retorski. – Možemo smatrati da se ovaj ciklus proširuje pesmama koje pevaju doba posle vladike Danila. Ima pesama o događajima za vladike Save i Vasilija (1735 –1767). Obično su sitni bojevi tu opisani; najveći junak toga vremena je po pesmi sin Vuka Tomanovića Nikac od Rovina, koji je, kao „sin Obilića", ubio bosanskog pašu pod šatorom. Ima pesama i o Šćepanu Malom (1767 –1774); njihov su predmet srećni bojevi Crnogoraca kad su Turci i Mlečići na njih napali. Više je pesama o velikim događajima pod vladikom Petrom (1782 –1830), o mnogim i srećnim bojevima protiv Mahmut-paše Bušatlije i inače. Ne izostaju ni pesme iz vremena vladike Rada (1830-1851), kneza Danila (1851 –1860), i sve do današnjih dana. Sve ove pesme su po karakteru iste kao i one o vremenu vladike Danila. U nekim od njih ima naročite živopisne boje, plastičnosti slikanja. To važi za one u kojima se iznosi specijalni pastirski život, po negdašnjoj granici Crne Gore, na Rudinama, na Grahovu i drugde, gde su bila mnoga stada, sve torina do torine; gde su ta stada jednako bila otimana, sa strane turske kao i s crnogorske; gde su vlasti turske (spuški kapetan, nikšićki čuveni kapetan Hamza) imale vazda posla, organizovale celu policiju, gradile kule i stražare zbog toga. Pesme koje opisuju taj život idiličan i krvav, gde se lila i krv i mleko u isto doba, imaju katkad slike tog života sasvim realne, intimne, detaljne, Primeri: Ovce Nikca od Rovina, Udar na ovce kneza Vujadina".

Borba za oslobođenje Srbije vođena je protiv istog neprijatelja i sa istim ciljem: da se stvori nezavisna domaća država. Ta borba je u stvari, kao što smo to već rekli, nastavak vekovnog hajdučkog vojevanja i niza većih i manjih ustanaka. Da se ona rasplamti u pobedonosni ustanak, doprineli su, nesumnjivo mnogo, revolucionarni događaji u Evropi krajem XVIII i početkom XIX veka (posle francuske revolucije) i slabljenje turske imperije (zbog ratova s Rusijom i inače). Neposredno su je izazvala janičarska nasilja na početku XIX veka. Ubivši 1801. godine dobrog Hadži-Mustaj-pašu, janičari sa četvoricom dahija na čelu zaveli su nesnošljiv režim u bergradskom pašaluku. „Sad već" – kaže Vuk Karadžić – „ni sudija drugijeh nije bilo u zemlji osim dahija i njihovijeh kabadahija i subaša: knezovi su poslije Hadži-Mustajpašine smrti odmah izgubili vlast u narodu, a i kadija, gdje se koji nalazio, nije smio od njih ni pomoliti svoga ćitapa. Oni su ljud'ma sudili i presuđivali po svojoj volji, ljude bili i ubijali, globljavali, otimali (ili uzimali kao svoje) konje i oružje, i drugo što im se god dopalo, najposlije stanu silovati žene i djevojke: izgonili su ih u kolo, da igraju pred njihovijem hanovima i čardacima, ili pred čadorima, pa koje su im se dopadale, one su uzimali k sebi; tako danas jednu, a sjutra drugu; kad-što po jednu, a kadšto i po dvije i po tri ujedanput." Zato se u Srbiji pohajdučila „desetina naroda; malo u kojoj knežini nije bio po jedan harambaša najmanje s desetak druga, a osim toga bilo je pet puta po toliko ljudi koji se nijesu bili sasvijem odvrgli u hajduke, nego su samo zazirali od Turaka i krili se po šumi i po drugijem selima kod svojijeh prijatelja i poznanika". U takvoj situaciji sasvim prirodno javila se misao o buni, naročito kod ljudi koji su se i ranije – uz austrijsku vojsku – dizali na Turke. Aleksa Nenadović, najviđeniji Srbin toga vremena, uputio je početkom 1803. godine jedno pismo u Zemun tražeći džebanu za ustanak protiv dahija. Uhvativši Aleksino pismo i dobivši od sultana ferman koji im je naređivao da prestanu sa zulumima, dahije – da bi onemogućile ustanak i uklonile svedoke svojih nasilja – odluče da poseku knezove i da na njihovo mesto postave svoje ljude. Ovu odluku Turci su ostvarili početkom 1804. godine. Ali, umesto da umire raju, podstakli su je na bunu. Knezovi koji su izbegli seču i hajduci odmah su počeli dizati narod na ustanak. Pokušaj dahija za izmirenje morao je propasti. Ubrzo je za vođu ustanka izabran Karađorđe, koji, – kako je Vuk rekao – „počevši odmah gospodarski suditi i zapovijedati, i umjesto prijetnje iz pištolja gađati, oglasi starješinstvo svoje po Srbiji". Ubrzo raja se pretvorila u vojsku kadru da se meri sa carskom vojskom. To su u prvom ustanku, od 1804. do 1813, pokazale mnoge bitke. To su pokazali i bojevi u drugom ustanku (1815).

Skoro sve pesme o ovom vremenu ispevali su borci, učesnici u ratnim događajima ili očevici tih događaja. Od samoga Filipa Višnjića, koji je jedan od najdarovitijih narodnih pesnika, potiče čitav niz pesama: Početak bune protiv dahija, Boj na Čokešini, Knez Ivan Knežević, Boj na Salašu, Boj na Mišaru, Miloš Stojićević i Meho Orugdžić, Hvala Čupićeva, Boj na Loznici, Luko Lazarević i Pejzo, Bjelić Ignjatije, Lazar Mutap i Arapin, Stanić Stanojlo. A Filip Višnjić, od 1809. do 1813. godine, „jednako je živeo po srpskim logorima oko Drine". Starac Raško, drugi veoma darovit narodni pesnik, – po svoj prilici – ispevao je pesmu Boj na Deligradu, „jer je ja" – kaže Vuk Karadžić – „ni od koga tako po redu nisam mogao čuti kao od njega, a i oni od kojih sam je slušao – svi su mi kazivali da su je na Deligradu čuli od njega i da ju je on onde često pevao Petru Dobrnjcu". Sem toga, u Loznici 1807. godine – kaže opet Vuk Karadžić – „slabo se kad ručalo ili večeralo bez pevača (i budući da je i g. prota Nenadović rado slušao junačke pesme, tako su nam kapetani izbirali i dovodili najbolje pevače iz njihovih kumpanija); a u Kladovu i Brzoj Palanci imao sam gusle u kući, i, osim različnih vojnika koji su mi pevali, jedno momče iz nahije šabačke najviše smo zato držali u službi (kao kuvara) što je vrlo lepo znalo uz gusle pevati".

Nastale neposredno posle događaja o kojima govore, mahom beležene na prvom izvoru, bez promena koje unose drugi pevači, nedoterane i katkad nedovršene, pesme „novijih vremena o vojevanju za slobodu" dragoceni su dokumenat i – kadšto – znatno umetničko dostignuće. U suštini, po svome duhu, po glavnoj temi, one se ne razlikuju od pesama srednjih i starijih vremena. I u jednima i u drugima osnovni motiv je borba za oslobođenje od turskih nasilnika. I jedne i druge ispunjene su junačkim podvizima i herojskom ljubavlju prema otadžbini. Postoje, naravno, razlike u situacijama, uslovima i načinu borbe, ali glavna je razlika u emocijama i izrazu; u pesmama srednjih i starijih vremena ima raznorodnijih, razvijenijih, lepših poetskih slika, svestranijeg i podrobnijeg opisivanja unutrašnjeg života pojedinih ličnosti; u pesmama novijih vremena sva pažnja je usredsređena na viteške poduhvate i u njih je sabijena čitava fizička i duhovna aktivnost opisivanih ljudi. To je borba bez odmora, bez predaha, i u njoj ljudi mogu osećati samo gnev zbog nasilja, žudnju za osvetom, težnju za pobedom, radost pobednika, mržnju prema kukavičluku i izdajstvu. Drugim osećanjima nema mesta. Klonuća su retka, optimizam dublji, nežna raspoloženja ugušena ili veoma oskudno, u dve-tri reči nagoveštena.

Idealan čovek bio jesamo onaj „koji može stići i uteći, na tijesnu mjestu pričekati, za ranjena prihvatiti druga, i na oštru udariti đordu, kome nije žao poginuti". Takvog čoveka predstavljaju – između ostalih – Vuksan od Rovaca, Mrčarić Pejo, Ilija Birčanin, Petar Dobrnjac, Miloš Pocerac.

Vuksan od Rovaca, junak pesme Tri sužnja, odlikuje se ne samo junaštvom nego i retkom pameću. U trenutku kad treba da pogine on ne žali ni majku, ni sestru, ni ljubu, ni imanje, nego žali što će umreti „bez zamene". On ume da doskoči podmuklom Turčinu i da izbegne smrt. On izgovara one reči koje imaju dubok smisao:

Ako tamo kud naprijed nemam,
ni natrag se nemam kud vratiti.

Natrag se nije moglo, jer je tamo bila tamnica, mučenje, smrt. Život je zvao napred i Vuksana od Rovaca i čitav narod.

Mrčarić Pejo je budna savest narodna. U trenutku opšte malodušnosti i popuštanja neprijatelju odjeknuo je prekorno i čestito njegov muški glas:

Bolje nam je svima izginuti
no u Turke davati đevojke.

On poznaje granicu na kojoj se gubi čast i opravdanje života. Birati se ne može, bolji je grob od sramote. I Pejo zove u borbu za odbranu ljudskog dostojanstva, zove u „planine i krševe ljute" i u „pećine, kuće zazidane, što su njini stari zazidali od velika straha i zuluma". Svojom gvozdenom voljom on opštu malodušnost preobraća u opšti prkos koji se sliva u drsku poruku paši: „Ne damo ti ništa do kamena, da s njim biješ u oba ramena".

Ilija Birčanin ima u sebi nešto od čega se diže kosa na glavi, kao da je saliven od vekovnog gneva i tuge celog naroda. Iz njega bije mrak nezadovoljstva, u njegovim rečima oseća se potmuli tutanj velike bune. Ali pustimo da o njemu govori Višnjić kroz usta Fočića Memed-age:

Kud gođ ide, sve kr'ata jaše,
a drugoga u povodu vodi;
on buzdovan o unkašu nosi,
a brkove pod kalpakom drži;
on Turčinu ne da u knežinu:
kad Turčina u knežini nađe,
topuzom mu rebra isprebija;
a kad Turčin stane umirati,
a on viče na svoje hajduke:
„More, sluge, tamo pašče bac'te
će mu gavran kosti naći neće!"
A kad nama porezu donese,
pod oružjem na divan iziđe,
desnu ruku na jatagan metne,
a lijevom porezu
dodaje:
„Memed-aga, eto ti poreze,
sirotinja te je pozdravila:
više tebi davati ne može".
Ja porezu započnem brojiti,
a on na me očima strijelja:
„Memed-aga, zar ćeš je brojiti?
Ta ja sam je jednom izbrojio!"
A ja više brojiti ne smijem,
već porezu ukraj sebe bacim, –
jedva čekam da se skine b'jeda,
jer ne mogu da gledam u njega.

Petar Dobrnjac ima neustrašivo srce, mudru pamet i nesalomljivu volju velikog vojskovođe. Njegova vojska je teško izginula, njegovim vojnicima je „lice potamnelo od prokleta topa i kumbare, od brzoga praha i olova". Ali on je kadar da na tamna lica baci svetlost borbenog zanosa. On često šeta „po bedemu i po meterizu i slobodi svu družinu redom", ispunjava srca ratnika pouzdanjem u sopstvene snage. Pogođen nepršateljskim zrnom, klonule ruke niz čohanu dolamu, on se drži tako kao da se ništa nije dogodilo – „da ne tura strave u družinu", jer zna da će Turci, ako osvoje Deligrad, osvojiti „svu našu Srbiju". Više nego rana peku ga stradanja Srbije.

Miloš Pocerac je junačka pesma za sebe. Njegova ruka je rada da se igra s Turcima, a sablja mu je žedna turske krvi. Na đogatu on izleće na gornju kapiju lozničku i seče Turke oko grada. „A kad đogat pod njime sustane, on se onda ev' u grad povrati, ćđoga sjaše, dorata uzjaše, pa izgoni dora na kapiju, sve jednako Miloš s'ječe Turke." Zato i njega, i zemlju koja ga je dala, i majku koja ga je rodila, prati vatreni narodni blagoslov:

Veseli se, pod Cerom Pocerje,
kojeno si gn'jezdo sokolovo!
Kad Srbinu bude za nevolju,
u tebe se po soko izleže,
te Srbinu bude u pomoći.
Veseli se, Miloševa majko,
ti koja si Miloša rodila!
Veseli se, Pocerac-Milošu!
Desna ti se posvetila ruka
koja znade pogubiti Meha,
svim Turcima hrabrog poglavara,
a Srbima svima dušmanina!
Veseli se, Pocerac-Milošu!
Dugo ti s
e ime spominjalo,
dokle teklo sunca i mjeseca!

Očigledno, ovi likovi imaju mnogo zajedničkog sa junacima iz srednjih i starijih vremena. Da nadmaši junake iz pesme, naprezala se celokupna raja. Ona je bila rada kavzi, ona je znala da je „krvca iz zemlje provrela", ona je osećala da je „zeman došo" kad „valja vojevati", ona je htela „svaki svoje da pokaje stare". Iz tame vekovnog robovanja ona se pomolila kao sunce iz mutne noći i plaho zaiskala svoje pravo na život čoveka. Ona je hrabrošću na smrt rešenih sjajno dokazala da boj ne bije svetlo oružje, nego junačko srce.

S tim moralom raja je išla iz pobede u pobedu. Naša zemlja postala je za Turke nenasita grobnica. Gospođa Turkinja u strašnom snu gledala je pod svojim grlom ustaničku ruku koja joj kida đerdan, slušala kobne zvuke i opažala nesrećne boje. Gavrani su sletali na turske kule i donosili zle glase. Zalud su Turci u vojsku uzimali „sve bekriju goreg od gorega", u duše nasilnika useljavao se samrtni strah. Turčin se jadao:

Robe, pale i sijeku Turke,
r
azbijaju po drumu trgovce,
odjaviše iz planine ovce,
odagnaše konje i volove,
poharaše gospodske dvorove,
raskopaše kule i čardake.

Turske kuće ostajale su puste. Na munare je padala paučina. Gde su bili turski drumovi i kaldrme, „i kuda su Turci prolazili i konjskijem pločam' zadirali", iz klina je pronicala trava. Ostvarivalo se zlo proročanstvo turskih mudraca: „Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka nigde biti neće". Bilo je došlo vreme da prestane tursko gospodstvo i da „druga postane sudija".

 

IV

LEPOTA IZRAZA U SRPSKOJ EPSKOJ POEZIJI

Velike viteške i moralne vrednosti koje su izražene u srpskoj junačkoj poeziji nesumnjivo su njena najveća lepota. Ali i sam izraz, ma koliko patio od opštih mesta, – u najboljim slučajevima bar – ima izvanrednu snagu.

Opšta mesta su neizbežna posledica usmenog stvaranja. Od njih umnogome zavisi ne samo održavanje nego i nastajanje pesama.

U trenutku kad stvara novu pesmu narodni pesnik – utoliko više ukoliko ima manje dara – uzima iz starijih pesama gotove epitete, poređenja, opise, početke i završetke, razne ustaljene izraze, pa čak i red izlaganja. Ali to isto, mada u manjoj meri, rade i veoma daroviti pesnici, a to znači da su opšta mesta i za stvaraoce i za slušaoce imala posebne čari i da su ponavljana i zbog toga.

Po sebi se razume da od svih opštih mesta isti red izlaganja sličnih ili istovetnih događaja najviše umanjuje vrednost poetskog izraza. Teško je ne osetiti monotoniju, na primer, pesama koje su zasnovane na razgovoru izmeću nekog lica i gavrana koji donosi vest o boju i pogibiji, ili pesama u kojima se ovaj ili onaj događaj opisuje kao ispunjavanje ružnog sna. Ali, sa druge strane, i po takvom obrascu odličan pesnik mogao je dati izvanrednu pesmu.

Takve su, recimo, pesme: Car Lazar i carica Milica i Boj na Mišaru. U prvoj gavrane, koji Milicu obaveštavaju ukratko i uopšte o srpskom porazu, smenjuje teško ranjeni Milutin, koji potanko opisuje junačko držanje i pogibiju poznatih kosovskih ličnosti i Vukovu izdaju. Tim smenjivanjem pesnikje postigao veću prirodnost. Ono mu je omogućilo da gavranove stihove: „a od Srba što je i ostalo, sve ranjeno i iskrvavljeno" odmah ilustruje Milutinom koji „nosi desnu u lijevoj ruku" i kome je „konjic u krv ogreznuo". A to Je dalo prilike Milici da postavi Jedno od najvažnijih pitanja: „Zar izdade cara na Kosovu?" Ovo pitanje je istaknuto i time što ranjenik ne odgovara na njega odmah, nego tek pošto je skinut s konja, umiven i zapojen, i pošto mu je milica iostavila niz novih .gštanja. Njegovi odgovori posle toga odišu tonlom neposrednošću ne očevica (kakav može biti gavran), nego ranjenog učesnika. – V drugoj pesmi obrazac nije poremećen nikakvim smenjivanjem, tu gavrani odgovaraju na sva pitanja, ali ipak pesma zbog toga nije ništa izgubila od svoje leiote. Zašto? Pre svega, zato šgo je zasnovana na kontrastu: ia glavna pitanja kade Kulinove gavrani daju suprotan, za nju neočekivan odgovor. Sem toga, i pitanja i odgovori teku vrlo živo, rastući jedno iz drugoga – sve brže i silnije ukoliko se bliže kraju. Kada svoja pitanja završava ovako:

Je li Đorđa caru opravio?
Je l' Jakova na kolac nabio?
Je li Luku živa ogulio?
Je l' Cincara na vatri ispeko?
Je l' Čupića sabljom posjekao?
Je l' Miloša s konjma istrgao?
Je l' Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin kapetane?
Vodi l' vojsku od Bosne ponosne?
Ide li mi, hoće l' skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava?
Ne vodi li srpskijeh robinja,
koje bi me vjerno poslužile?
Kaž'te mene kad će Kulin doći?
Kad će doći, da se njemu nadam?

A gavrani odgovor završavaju rečima:

Srpska vojska tursku nadvladala.
Pogibe ti Kulin kapetane,
pogubi ga Petroviću Đorđe.
S njim pogibe tridest hiljad' Turak';
izgiboše turske poglavice,
po izboru bolji od boljega
od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin kapetane,
niti ide, niti će ti doći,
nit' se nadaj, ni
ti ga pogledaj,
rani sina, pak šalji na vojsku:
Srbija se umirit ne može!

To je pravi dvoboj rečima, izveden izvanredno vešto i snažno. Te reči deluju kao mačevi. I dok bi gavranova crna krila i graktanje ljudskim glasom u drugoj situaciji savremenom čoveku izgledali naivni i otužni, ovde – nad glavom ponosite kade koja je uverena u pobedu mučitelja i željna tuđih muka – kao glasnici pobede sirotinje raje, i u ovakvoj jačini poetskog izražavanja, ne samo da ne umanjuju nego uvećavaju pesničku draž, i oživljuju boju onih patrijarhalnih vremena kad se u herojskoj borbi protiv nadmoćnog neprijatelja tražio i nalazio saveznik i u pticama.

I po drugom obrascu mogla se ispevati pesma velikih kvaliteta. Najbolji dokaz za to je Smrt Senjanina Iva, jedna, od najlepših naših pesama. Majka je usnila neobičan san, prota ga protolkovao, i ubrzo predskazanja su se obistinila, – to je kalup po kome je izrađena ova pesma.,Ali, kakva se poezija prelila preko toga kalupa! Sai je strašan kao smak sveta, veličanstven i jezivo lep: Senje je pritisla tama, nebo se prolomilo, mesec pao ,na zemlju, zvezde pribegle kraju, Danica krvava, na crkvi kuka kukavica. Nesreća zbog smrti jednog junaka nije se mogla kazati reljefnije nego ovom naivnom i ipak veoma poetskom slikom koju je stvorila uznemirena mašta materina. Ali to nije jedina takva slika. Veoma su snažne i one tri o poterama. Jedna je potera sva u crnom (crni junaci, crne čalme, crni.konji), druga sva u belom,

treća ima crne struke, dugačke puške i pregorele noge do kolena. Ove slike su poređane po jačini: u noći belo izgleda sablasnije od crnoga, a pregorele noge do kolena (tj. u dokolenicama vatrene boje) deluju impresivnije nego i jedno i drugo – kao žarki simboli palikuća. I zbog svega toga pesma Smrt Senjanina Iva daleko prevazilazi granice jednog lokalnog događaja i oseća se kao monumentalna slika čitave naše zemlje u periodima kad su po njoj lutale čete raznih porobljivača.

Ovi primeri dovoljno jasno pokazuju da čak i jedan utvrđeni obrazac po kome se stvara cela pesma nije u stanju da uguši pravu poeziju. Prirodno je onda pretpostaviti da to još manje mogu učiniti opšta mesta koja su samo detalji ili manji delovi raznih pesama: tzv. stajaće reči, brojevi, imena, stalni epiteti, počeci i završeci, poređenja, opisi karakterističnih i čestih u epskoj poeziji situacija, epska ponavljanja.

Neke stajaće reči su osobina pesničkog jezika: gospodar (m. muž), babo (m. otac), ljuba (m. žena), čedo (m. dete), dvori ili kula (m. kuća), dojka (m. sisa), i neke ,među njima (ljuba, dvori, na primer) svakako su lepše od reči istog značenja koje se upotrebljavaju u običnom govoru. Ali ima i takvih reči koje se veoma čestoupotrebljavaju i koje – mada upotpunjavaju realističku sliku ranijih vremena – ne odlikuju se lepotom; takve su reči: bre, more, kuja, kučka, kurva, kopile. Međutim, stajaća imena po pravilu prijatno zvuče: Nedeljko (prota), Mara ili Janja (krčmarica), Ružica (crkva ili žena), Pavle, Jovan, Zlatija, Hajkuna, Jelica, Anđelija. Isto to može da se kaže i za stajaće brojeve (koji najčešće znače: nekoliko ili mnogo): tri, četiri, sedam, devet, dvanaest, petnaest,, trideset, sto, tri stotine, hiljada.

Stereotipni počeci su veoma česti. Oni mogu biti dvojaki. Jedni nemaju veza sa sadržinom pesme: „Bože mili, čuda velikoga!" „ Mili bože, na svemu ti hvala!" i za njih – mada i oni na svoj način

106

ističu značaj onoga o čemu pesma govori – ne može se reći da su lepi. Drugi imaju veze sa sadržinom; takvi su: „Još zorica nije zabelila", „Česte knjige idu za knjigama"; zatim oni koji počinju rečima: knjigu piše, vino pije, kad se ženi, konje jašu, slavu slavi, hrani majka, rano rani, boga moli, protužio, razbole se, sanak snila, kliče vila; i najzad tzv. slovenska antiteza. Mnogi od ovakvih početaka nisu neprijatni kad se ponavljaju, a neki su čak i veoma lepi. Slovenska antiteza, na primer, ne ustupa ni nred takvim originalnim početkom kao što je: „Netko bješe Strahiniću bane!" Uostalom, ona nije ni česta ni uvek ista:

Ili grmi, il' se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
već pucaju na gradu topovi,
na tvrdome gradu Varadinu:
šenluk čini Vuča dženerale ...

(Marko Kraljević i Vuča dženeral)

Poletio soko tica siva
od svetinje – od Jerusalima,
i on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
veće bio svetitelj Ilija;
on ne nosi tice lastavice,
veće knjigu od Bogorodice ...

(Propast carstva srpskoga)

Mili bože, čuda golemoga!
Jali grmi, jal' 'se zemlja trese?
Ja se bije more o mramorje?
Ja se biju na Popina vile?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje,
ni se biju na Popina vile;
već pucaju na Zadru topovi:
šenluk čini aga Bećir-aga...

(Mali Radojica)

Što procvilje u Banjane Gornje?
Da l' je vila, da li guja ljuta?
Da je vila, na više bi bila;
da je guja, pod kamen bi bila.
Nit' je vila, niti guja ljuta,
već to cvili Perović Batriću
u rukama Korović-Osmana...

(Perović Batrić)

Šta se b'jeli u gori zelenoj ?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age ...

(Hasanaginica)

Dva su bora naporedo rasla,
među njima tankovrha jela;
to ne bila dva bora zelena,
ni međ' njima tankovrha jela,
već to bila dva brata rođena:
jedno Pavle, a drugo Radule,
među njima sestrica Jelica ...

(Bog nikom dužan ne ostaje)

Svaka od ovih slovenskih antiteza u punoj je harmoniji sa sadržinom pesme koju otvara: prva i treća nagoveštavaju junačku borbu, druga – tako neobičan događaj kao što je privolevanje nebeskom carstvu, četvrta – mučenje, dve poslednje – izlive jakih emocija. A i među onima koje su vrlo srodne opet postoje znatne razlike – između prve i treće, na primer. I svaka od ovih antiteza – to treba naročito naglasiti – predstavlja, jednu celinu za sebe, koja može da stoji sama, kao pesma lirskog karaktera.

Stereotipni završeci mnogo su ređi; u najviše slučajeva dobre pesme imaju svoje, originalne završetke, gkoji su u potpunom skladu sa sadržinom i među kojima ima veoma lepih. Takvi su, na primer, ovi:

Teško svuda svome bez svojega!

(Ženidba Dušanova)

Pomalo je takijeh junaka

ka što bješe Strahiniću bane.

(Banović Strahinja)

Sve je sveto i čestito bilo,
i milome bogu pristupačno.

(Propast carstva srpskoga)

Spominje se Kraljeviću Marko
kao dobar danak u godini.

(Marko Kraljević i orao)

Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!

(Kosovka devojka)

Grad-Stalaću, da te bog ubije!
Doveo sam tri iljade vojske,
a ne vodim nego pet stotina.

(Smrt vojvode Prijezde)

Kako tade, tako i danaske:
nijesu se nigda umirili,
niti mogu krvcu da umire,
no i danas tu prosiplju krvcu.

(Ženidba Maksima Crnojevića)

Jo Kajica, moje čedo drago!
Diko moja svagda na divanu!
Sabljo britka svagda na mejdanu!
I kreposti među vojvodama!
Suva zlata smederevski ključi!
Desno krilo od srpske krajine!
Kako će te preboleti baba?
Kako će te ostaviti sama,
da mi čuvaš na Beljacu stražu,
brez promene dokle je krajine!

(Smrt vojvode Kajice)

Sve ti vrime za vrimenom prođe,
zeman kule po Kotarim' gradi,
zeman gradi, zeman razgrađuje.
Nek s' okreće kolo naokolo!

(Đerzelez Alija)

Drino, vodo, plemenita međo
izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije!
Naskoro će i to vreme doći
kada ću ja i tebeka preći,
i čestitu Bosnu polaziti!

(Početak bune protiv dahija)

Nasuprot ovakvim završecima – u kojima je sažeto kazan smisao čitave pesme ili, bar, jedna misao ili osećanje ili slika koji skladno i snažno završavaju pesmu – stereotipni završeci, i kad, su i kad nisu u vezi sa sadržinom, u najvećem broju slučajeva su bez ikakve poetske jačine. Takvi su, na primer, sledeći: „To izusti, a dušu ispusti", „Bog mu dao u raju naselje, nama, braćo, zdravlje i veselje", „Nas lagali, mi polagujemo", „Odvede je u bijelu crkvu, pokrsti je i vjenča je za se". Ali, pokadšto, i stereotipni završetak nije lišen izvesnog dubljeg smisla i prave lepote:

Teško onom svakome junaku
što ne sluša svoga starijega!

Ali, ma kakvi bili, stereotipni počeci i završeci nemaju bitnog uticaja na lepotu pesama. To najbolje potvrćuje činjenica da imaju stereotipne i početke i završetke takve pesme kao što su: Đolani Dojčin, Ženidba od Zadra Todora, Smrt Senjanina Iva, Kostreš harambaša, Mali Radojica.

Stalni epiteti još manje određuju lepotu naše epske poezije, mada nikako ne čine njenu jaču stranu. Uporećeni s Homerovim epitetima, naši izgledaju prilično siromašni. Kod Homera su to – mahom – složene reči, koje se nisu upotrebljavale u običnom govoru: ružoprsta (zora), brzonogi (Ahil), ljudomora (Hektor) itd. U našem pesništvu epiteti su veoma retko, samo po izuzetku, složene reči: tankovrha (jela), starokovka (sablja), belogrla (vila), kostolovka (koplje); u ogromnoj većini, skoro po pravilu, to su više ili manje obične reči. U Homera imaju stalne epitete veoma mnoga ljudska i geografska imena, a kod nas samo nekoliko takvih imena: Jug Bogdan (stari), Relja (krilatica), Alil (gojeni), Dunav (tihi), Kosovo (ravno), Biograd (stojni). I kod nas i kod Homera stalni epiteti se pokadšto – to je Jedna od tzv. pesničkih naivnosti – stavljaju i tamo gde su neprirodni (npr., kod nas belo grlo u crnog Arapina).

Kao što ima stalnih epiteta, tako ima i stalnih komparacija. One su – najčešće – obične, „kratke i jednostavne", u jednom ili dva stiha, i kazuju „čemu je što slično bez ikakvogdaljeg opisivanja". Konj je „kao gorska vila", koplja „kao čarna gora", čadori „kao i snjegovi", i t. sl. Ovakve komparacije, očigledno, – i utoliko pre što se često ponavljaju – u najvećem broju slučajeva veoma malo obogaćuju poetsku sliku. Ali ima i ređih, čak i vrlo retkih, mnogo lepših n nesumnjivo lepih poređenja. Takva su ona u Burđevoj tužbalici za Kajncom u pesmi Smrt vojvode Kajice: „pernati od sunašca štit", „suva zlata smederevski ključi" itd. Takva su i ova:

Moja ruko, zelena jabuko!
Snaho Jelo, nenošeno zlato!
O ti bane, oči obadvije,
s kojim majka ide po svijetu,
po svijetu i po žarku suncu!
Kad zabraniš u polju livadu,
jal' je kosi,' ja drugome daji,
da ne biju slane ni šnjegovi
po livadi cvijet rascvatio;
kad zaprosiš lijepu đevojku,
jal' je vodi, jali je ne prosi.

Naravno, i ovakva naša poređenja veoma se razlikuju od Homerovih. Maretić je duhovito primetio da bi uobičajenu u našim pesmama komparaciju: „Zakukaše kano kukavice" Homer ovako razvio: „Kao kad kukavica u proljeće zakuka u šumi na zelenoj grani i kukanjem svojim razveseli srce rataru i ovčaru, jer po tome znadu da je nestalo zime i došlo milo proljeće, tako zakukaše mati i kći". Dabome, to još nije Homerova komparacija, koja je u stvari pesma za sebe, jedna uvek nova i potpuno dovršena slika, vešto ubačena u priču da svojim sjajem prekine monotoniju, da uspori radnju i podstakne pažnju i interesovanje. Ali ipak zato ne treba potcenjivati sva naša poređenja. U njihovoj kratkoći i jednostavnosti ima – katkad – posebnih čari i snage. To naročito vredi za slovensku antitezu ( o kojoj smo već govo

rili) i za alegoriju. Koliko retka i lepa, alegorija je u našem pesništvu toliko i prirodna. Po pravilu, ona se javlja onda kad neki junak zbog okolnosti u kojima se nalazi ne sme otvoreno da govori. Na primer, svezani Radivoje (u pesmi Starina Novak i deli-Radivoje) upotrebljava je da bi obavestio 'Novaka o svome položaju:

Bog t' ubio, goro Romanijo!

Ne raniš li u sebe sokola?

Prolećeše jato golubova

i pred njima tica golovrane,

provedoše bijela labuda

i proneše pod krilima blago.

Poseban, redak i vanredno lep primer predstavlja poređenje u obliku gradacije, kakvo je ono u Kneževoj večeri gde je junaštvo stavljeno iznad svih drugih odlika:

Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospodstvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu."

Mnogo je češće u našim pesmama, i često izvanredno lepo, poređenje po suprotnosti – kontrast. Na taj način porede se mnoge ličnosti: žura Vukašip i Junačina Momčilo u Ženidbi kralja Vukašina čestiti i bezazleni Gojko i njegova lukava braća u •™">U Skadra, sluga Lazar i gospoda Jugovići u Ženidbi kneza Lazara, Uroš koji ćuteći čeka pravdu i tri brata Mrnjavčevića koji se bezobzirno zalažu za sebe u pesmi Uroš i Mrnjavčevići, heroj Strahinić ban i njegova kukavna tazbina u pesmi Banović Strahinja, izdajnik i branilac otadžbine u Kneževoj večeri, Marko i neki njegovi protivnici u nizu pesama, dobra i zla snaha u pesmi Jakšići kušaju ljube, mladoženja starac i mladić u Udaji sestre Ljubovića. Na taj način se porede naši i latinski manastiri u pesmi Miloš u Latinima, i nekadašnji radosni dani i sadašnji tužni u pesmama: Kosovka devojka i Smrt majke Jugovića, i zbog toga su čitave pesme ispevane u obliku kontrasta. A još je veći broj dužih ili kraćih delova pesama koji su dati u takvom obliku. Oni su smešni ili ozbiljni, mnogobrojni i raznoliki. To može da bude opis divljeg i pitomog predela (u pesmi Ženidba kralja Vukašina):

Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora,
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada,
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,
na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje...
A kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al' uzrasla šenica bjelica,
a oko n
je zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka, –
kad gođ hoćeš, da je taze jedeš.

To može biti kletva i blagoslov koji karakterišu jednu tako složenu ličnost kao što je Marko Kraljević (na kraju pesme Uroš i Mrnjavčevići):

Na Marka je vrlo žao kralju,
te ga ljuto kune i proklinje:
„Sine Marko, da te bog ubije!
Ti nemao groba ni poroda!
I da bi ti duša ne ispala
dok turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
„Kume Marko, bog ti pomogao!
Tvoje lice sv'jetlo
na divanu!
Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
Nada te se ne našlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.

To može biti detalj o različitom poreklu (u pesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija):

Prođi, Marko, ne zameći kavge,
il' odjaši da pijemo vino;
a ja ti se ukloniti neću
ako t' i jest rodila kraljica
na čardaku, na meku dušeku,
u čistu te svilu zavijala,
a zlaćanom žicom povijala,
odranila medom i šećerom;
a mene je ljuta Arnautka
kod ovaca na pl
oči studenoj,
u crnu me struku zavijala,
a kupipom lozom povijala,
odranila skrobom ovsenijem;
i još me je često zaklinjala
da se nikom ne uklanjam s puta.

To može da bude i podsmešljiva scena koja pokazuje kakav izgleda žgoljav čovek pod ruhom i oružjem velikog junaka (u pesmi Ženidba kralja Vukašina):

Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće;
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači;
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut ne može.

To sve znači da je kontrast opšte mesto, ali bez ičeg šablonskog, – jedan opšti oblik koji se odlikuje ne samo najšarenijom, sadržinom nego i vrlo raznovrsnim umetničkim izrazom. Pogledajte samo tri poslednja primera. U prvom svaki stih kletve kazuje jednu negativnu, svaki stih blagosiljanja jednu pozitivnu Markovu osobinu, a svi ukupno – ukratko, ali jasno – prikazuju celog Marka. U drugom primeru, nizu stihova o tome kako je Marko rođen i negovan suprotstavljen je niz stihova o Musinom poreklu, tako da svakom detalju iz prvog niza odgovara suprotni detalj iz drugoga: gospođi kraljici ljuta Arnautka, meku dušeku studena ploča, čistoj svili crna struka, zlatnoj žici kupina, medu i šećeru ovseni skrob. U trećem primeru, neposredno uza svaku pojedinost o Momčilovoj gorostasnosti stavljen je detalj o Vukašinovoj sićušnosti (da bi se ova što reljefnije istakla i učinila što smešnijom), i to u tako snažnoj gradaciji, tako brzom smenjivanju sve jačih i jačih slika, da se ima utisak da stihovi padaju, na Vukašina kao udarci.

Ali, ako je za poređenje umeo da pronađe raznolike forme, i vrlo originalne pored stereotipnih, naš narodni pesnik – i to je njegov najkrupniji nedostatak – mnoge i mnoge situacije izražava uvek na isti način, istim rečima. To su, u stvari, okamenjene formule koje se ponavljaju iz pesme u pesmu kao i stalni počeci i porećenja. One mogu biti od jednoga stiha: „Kad ujutru jutro osvanulo", „Sve mislio, na jedno smislio", „Proli suze niz gospodsko lice", „Zemlji pade, pušci oganj dade", „Na zlo ga je mesto udario", „Manu sabljom, odseče mu glavu", „Ni zemlja ga živa ne dočeka" itd. itd., a mogu biti i od dva i više stihova, na primer: „Zazor mi je u te pogledati, a kamoli s tobom besediti", „Topuzinu baca u oblake, dočekuje u bijele ruke", zatim u mnogo slučajeva opis susreta prijatelja i neprijatelja (prvi se grle, drugi se grde), opis porobljenih dvorova itd. Sličnih okamenjenih formula ima i kod Homera, na primer: „Kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće" (stih koji odgovara našem „Kada svanu i ogranu sunce"). No ipak zato – to treba naročito istaći – ne samo kod Homera nego i kod nas – neuporedivo je veći broj situacija za koje je nađen poseban, nov, originalan, često vrlo snažan izraz. To dovoljno jasno ilustruju sledeći primeri:

Kad je jutrom zora prokasala...

Zemljama ću drume zaprašiti,
a vodama zamutit brodove.
Smrzlo mi se srce u ljedarca,
a umrle ruke do ramena,
zamrznuo jezik u vilice.
Toke razbi, srce mu raseče.
Turski konji noge iskidaše
šetajući jutrom i večerom.

U opšta mesta idu i opisi odela, oružja, opremanja konja, megdana, bojeva, lepote. Oni su u mnogo čemu veoma slični, ali u nekim detaljima ipak različiti. U to se može svako lako uveriti ako uporedi, na primer, opise junačkog ruha i oružja u pesmama: Ženidba Dušanova, Smrt vojvode Kajice, Ban Zrinjanin i Begzada djevojka, Novak i Radivoje prodaju Grujicu, Ženidba Stojana Jankovića, Od Horvata Mato; opise devojačkog odela i lepote u pesmama: Ban Zrinjanin i Begzada djevojka, Ženidba Milića barjaktara, Udaja sestre Ljubovića; opise opremanja konja u raznim pesmama o Marku; opise megdana u pesmama: Banović Strahinja i Marko Kraljević i Musa Kesedžija; opise bitke u pesmama: Ženidba Maksima Crnojevića, Ženidba od Zadra Todora, Bojičić Alija i Glumac Osman-aga. No iako slični, ne samo zbog različitih detalja koje sadrže i koji ih uvek čine svežim nego i zbog toga što su često u celini uspeli, neki od ovih opisa se rado ponovo čitaju – recimo, o ruhu i oružju vojvode Kajice, o megdanu između Strahinića i Alije i između Marka i Muse, o lepoti cure Ljeposave i sestre Ljubovića. Naravno, to utoliko više vredi za opise koji nisu opšta mesta, i kojih ima u velikom broju. Takvi su mnogi opisi megdana u pesmama o Marku i u pesmama o drugim junacima (na primer, Marko i Arapin, Bajo i Ljubović). Takvi su oni izvrsni opisi u Ženidbi od Zadra Todora u kojima je narodni pesnik pokazao redak smisao za sklad boja: crveno ruho, alatasti konji i rići brci u jednih junaka; u drugih zeleno ruho, zeleni konji i smeći brci; u trećih crno ruho, vrani konji i crni brci; u četvrtih belo ruho, beli konji i plavi brci. Ovamo dolazi i onaj jedinstveni opis Lekinoga dvora (u pesmi Sestra Leke kapetana) koji može da se poredi sa opisom Alkinojevog dvora u Odiseji i, naročito, opisi uzbućenja prema spoljnim znacima – opisi koji su prava mala remek-dela. Od svih ovih opisa ovde možemo da navedemo samo dva, kratka, koji ilustruju poslednju pomenutu vrstu. U prvome (iz pesme Janković Stojan i Smiljanić Ilija) dat je u slici punoj poleta i žubora Stojan u trenutku kad je video lepu i besnu Turkinju:

Živo mu je srce poigralo,
a za pojas svijetlo oružje,
u njedrima sahat zakucao,
na prsima toke zakucale,
pa je toke rukam' ustavljao.

U drugome (iz pesme Ženidba Milića barjaktara) – rekli bismo – u jogc snažnijoj slici prikazan je Milić u trenutku kad je dobio lepoticu Ljeposavu i raskošne darove:

A kad Milić dara privatio,
konja jaše, konj mu poigrava,
a zvekeće sablja o bedrici,
a žubore puca na prsima,
na kalpaku trepeće mu perje.

Ovakvi opisi, zacelo, ne zaostaju za Homerovima, ni opisi megdana takoće, ni oni iz Ženidbe od Zadra Todora, ni opis Lekinoga dvora. Ali u opisivanju prirode i mnogih drugih prizora Homer je daleko iznad našeg narodnog pesnika.To, izmeću ostalog, pokazuje i slika umiranja, koja se često sreta i kod nas i kod Homera. Kod nas, i kad je razvijenija, ona nikad ne dostiže snagu opisa s kojima smo se maločas upoznali:

Na loše ga mesto udarila:
među puca, đe mu srce kuca,
na pleći mu zrno izlazilo,
i junačko srce iznijelo,
i bijele komad džigerice.

Kod Homera u Odiseji sličan prizor, zahvaljujući nekolikim odlično zapaženim pojedinostima, tako je živ kao da se odigrava pred našim očima:

U grlo upravo njega Odisej pogodi str'jelom,
i rt strijele odmah kroz mekani kroz vrat mu prođe,
na stranu klone Antinoj, iz ruku mu ispadne kupa
kada ga zgodi Odisej, iz nozdrva debeo mlaz mu
trgne junačke krvi, po stolu nogama lupi
te ga odgurne brzo i na zemlju jestvine spadnu...

No po metodu opisivanja naš narodni pesnik, uglavnom, ne razlikuje se od Homera. Svi naši opisi, bili opšta mesta ili ne, mogu se – kao i Homerovi – podeliti u dve grupe: ili su to slike radnje (tj. onoga što jedno drugome sledi u vremenu) ili slike tela (tj. onoga što je jedno pored drugoga u prostoru). Homer, kad god to može, slika telo opisujući radnju i zato ga je veoma hvalio Lesing u Aaokoonu (polazeći sa stanovišta da su tela predmet slikarstva, a ne poezije). Tako isto, mada u manjoj meri, postupa i naš narodni pesnik. Homer, na primer, slika (u Ilijadi) Parisovu opremu prikazujući njegovo opremanje. Na isti način naš narodni pesnik prikazuje Grujičino odelo i oružje (u pesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu):

Uranila Džaferbegovica,
te iznosi divno odijelo,
i oblači dijete Grujicu:
na pleći mu udara košulju
do pojasa od čistoga zlata,
od pojasa od bijele svile;
po košulji zelenu dolamu,
na kojoj je trideset putaca:
svako puce od po litru zlata,
pod gr'ocem od tri litre zlata,
i ono se na burmu otvora,
te se nosi za jutra rakija;
po dolami toke i đečerme.
zlatne toke od četiri oke;
a na noge kovče i čakšire,
žute mu se noge do koljena,
pobratime, kao u sokola,

a na glavu kalpak i čelenke,
jedan kalpak, devet čelenaka,
i deseto krilo okovano,
a iz njega do tri pera zlatna,
što kucaju Gruja po plećima, –
valja krilo hiljadu dukata;
donese mu svilena pojasa,
i za pojas dvije danickinje,
obadvije u čistome zlatu;
a
pokraj njih noža plamenita, –
međ' kamzama alem, dragi kamen;
dade njemu sablju okovanu,
na kojoj su tri balčaka zlatna:
na svakome alem, dragi kamen, –
valja sablja tri careva grada.

Ali, po sebi se razume, ima i takvih situacija u kojima se predmeti moraju opisivati tako kako se nalaze jedan pored drugoga u prostoru. Takav je kod nas, između ostalih, opis cure Leposave:

Čudo ljudi za đevojku kažu:
tanka struka, a visoka stasa,
kosa joj je kita ibrišima,
oči su joj dva draga kamena,
obrvice s mora pijavice,
sred obraza rumena ružica,
zubi su joj dva niza bisera,
usta su joj kutija šećera;
kad govori – ka da golub guče,
kad se smije – ka da biser sije,
kad pogleda – kako soko sivi,
kad se šeće – kao paunica.

Između raznih opštih mesta poseban značaj ima tzv. epsko ponavljanje. Ono epskom pesniku – ne samo našem nego i svakom drugom – služi ili kao gotova formula pomoću koje pravi pesmu, ili za to da proširi pesmu, ili za to da predahne ili – vrlo često – i za to da naglasi ono što on smatra najvažnijim. Otuda sva epska ponavljanja nisu iste vrednosti: neka stvaraju – veću ili manju – motoniju, a neka su jedna od najvećih lepota umetničkog

izražavanja. U prvu vrstu bi išli jedan te isti govor koji se više puta ponavlja, ili pismo jedne te iste sadržine koje se upućuje većem broju lica, ili takvo pismo koje jedna ličnost dobija od većeg broja ljudi, ili kad neko na jedan te isti način dočekuje više lica (obično onih koje je pismima pozvao), ili kad se ma koja situacija istim rečima više puta kazuje. Ali i ova ponavljanja – utoliko pre kad su osvežena po nekom novom rečju – osećaju se i kao prirodna i kao prijatna. Tako se oseća, na primer, u Ženidbi od Zadra Todora pismo pet puta ponovljeno, ali četiri puta sa nešto drukčijim početkom: „Eto knjiga, dvije age stare!" „Eto knjiga, dvije age drage!" „Eto knjiga, dva brata rođena!" „Eto knjiga, dvije četobaše!" Tako se oseća u pesmi Sestra Burković-serdara devojčin isti odgovor trojici Turaka, ali uvek sa nešto drukčijim poslednjim stihom: devojka prvi put kaže da je isprošena „za đidiju Smiljanić-Iliju", drugi put „za sokola Smiljanić-Iliju", treći put „za junaka Smiljanić-Iliju", i te promene – date u lepoj postupnosti – dovoljne su da razbiju monotoniju. Sličan je slučaj i u pesmi Kosovka devojka: jedan te isti opis trojice junaka uvek ima drukčiji završetak, a u jedne te iste reči kojima se oni obraćaju devojci unesene su prirodne promene – one koje obeležavaju njihov različit odnos prema njoj (jedan će joj biti kum, drugi dever, treći će je uzeti za „vernu ljubovcu"), i imaseutisak da se tri pobratima – spremna za borbu i pogibiju, ujedinjena najdubljim prijateljstvom – samo utoliko i razlikuju. A u ponekim slučajevima promene su tako znatne da ima više novog nego ponovljenog (na primer, u pesmi Početak bune protiv dahija stalno se ponavlja samo „dok pogubim" i „on je paša, a ja sam subaša", dva izraza koji najviše ističu jedno isto osećanje i nameru Fočića Memed-age prema mnogim i vrlo različitim licima). Ali najveću vrednost imaju ona ponavljanja – uvek istih ili nešto izmenjenih reči – koja služe tome da istaknu jedan trenutak, odliku, situaciju. Primera za to ima u čitavom nizu pesama. U Ženidbi Aušanovoj ponavljaju se rečm koje označavaju najvažnije trenutke: klevetničke reči latinskog kralja o Vojinovićima (važne zato što obeležavaju osnovni zaplet u pesmi), preteća vika Latinčeta sa grada (koje poziva na savlaćivanje sve težih i težih prepreka) i na Miloševa pitanja da la je slobodno da učini ovo ili ono – u gradaciji koja izvrsno ilustruje porast careve naklonosti prema nepoznatom sestriću – Dušanovi odgovori:

Jest slobodno, mlađano Bugarče!
Jest slobodno, moje drago d'jete!
Jest slobodno, moj rođeni sinko!

U Zidanju Skadra ponavljaju se stihovi koji izražavaju osnovne momente – teškoće, upornost, žrtvu:

Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada.
Tako će se temelj obdržati,
tako ćete sagraditi grada.
Zidaće te kuli u temelja.
Oboriše do trista majstora,
oboriše drvlje i kamenje.
Kade dođe moj nejaki Jovo ...

U pesmi Uroš i Mrnjavčevići (ponovljeni stihovi, takođe, označavaju neke najvažnije trenutke:

Carevi se otimlju o carstvo,
među se se hoće da pomore,
zlaćenima da pobodu noži,
a ne znadu na kome je carstvo.

On će kazat na mene je carstvo.

Šuti Marko, ništa ne besjedi,
na šatora ne okreće glavu
.

Malo l' ti je, – ostala ti pusta!
– već s' o tuđe otimate carstvo?

U pesmi Car Lazar i carica Milica najvšpe se ponavlja stih koji najjače izražava sestrinsku ljubav – „da imadem brata od zakletve". U pesmi Propast carstva srpskoga ponavljaju se reči koje izražavaju sav heroizam i tragediju kosovskih junaka: „biše i ubiše", „biti započeše", „pogibe", „pogiboše", „sva izgibe vojska". U pesmi Musić Stevan ponavlja se kneževa kletva, na kojoj je ova pesma i sagrađena. U pesmi Smrt majke Jugovića ponavljaju se stihovi koji izražavaju materino odupiranje bolu:

I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.

U Oranju Marka Kraljevića ponavljaju se stihovi koji – duhovito i snažno – izražavaju najbitniji momenat: „More, Marko, ne ori drumova!" i „More, Turci, ne gaz'te oranja!" U Bolanom Aojčinu ponavlja se opis Arapinovog nameta, a na njemu i počiva ova pesma. U pesmi Jakšići kušaju ljube oba brata postavljaju ženama jedno isto pitanje, koje je – svakako – u središtu pesme. U Banu Zrinjaninu i Begzadi djevojci više puta se ponavljaju reči kojima mlada Turkinja iskazuje strepnju – osnovno svoje raspoloženje – da li se dopada banu. U Ženidbi Grujice Novakovića i Berzelezu Aliji ponavljaju se reči kojima Grčić i Berzelez izražavaju svoju nadmoćnost nad Novakom i njegovom družinom, a to i jeste najvažnije u ovim pesmama. U Ženidbi od^Zadra Todora ponavljanje opisa naših junaka deluje kao nagoveštaj turske nesreće, a više puta ponovljeni stih „Marko veže za jele zelene" pojačava – nesumnjivo – sliku turskog poraza. U pesmi Senjanin Tadija ponavlja se pitanje Tadiji što je uplašio družinu i Tadijin odgovor, koji otkriva gledanje na junačko i kukavičko držanje – gledanje koje je u osnovi ove pesme:

Neka bježe, dragi pobratime!
Kada su se oni uplašili
od živoga oderana jarca,
ja kako će sjutra dočekati,
pobratime, Hasan-agu Kunu
i njegovih tridest krajišnika,
krajišnika kako vatre žive?

U Ženidbi Milića barjaktara ponavljaju se nevestine reči o tome kako joj je omrznulo sunce, a to je trenutak kad počinje tragedija. Sa isto toliko smisla ponavljaju se Osmanove reči u Žvnidbi bega Ljubovića, reči Bećiraginice u Malom Radojici, Vukove reči u pesmi Vuk Anćelić i ban Zadranin, stih „što me, tužan, ovud poteralo" u Predragu i Nenadu, stih „nek iziće pred tavnicu kletu" i „opet dželat sa tavnice viče" u pesmi Tri sužnja. I koliko raznolikosti u načinu ponavljanja! Ponekad se u ponavljanju čuva isti red (na primer, u pesmi Janko od Konjica i Ali-beg u Savinim odgovorima na Pavlova pitanja da li se zelene lugovi posavski, da li ima trave oko Save itd.), ponekad je red poremećen (na primer, u kneževoj kletvi u Musiću Stevanu), ponekad se ponavlja obrnutim redom (na primer, u pesmi Marko pije uz ramazan vino). I svaki od ovih načina duboko je opravdan: u prvom slučaju i u pitanjima i u odgovorima o tome da li je vreme da hajduci idu u šumu – sasvim prirodno – ističe se na kraju „janje za zaklanje"; u drugom slučaju stih „ne imao od srca poroda" prenosi se s početka na kraj – zato što se ponavlja pred ženom koja tim delom kletve treba da bude najviše dirnuta; ,u trećem slučaju Markovo kršenje carske naredbe predstavljeno je vrlo efektno baš time što se ona ponavlja obrnutim redom, što je poslednji stih naredbe „da s' ne igra kolom uz kadune" ponovljen kao prvi stih o njenom gaženju: „Marko igra kolom uz kadune". Ali to nije sve, ima mnogo poteza koji su odista majstorski. Izmeću drugih, takvi su u Ženidbi kneza Aazara ovi ponovljeni stihovi kojima se bolje nego na ikoji drugi način izražava koliko je Lazaru teško da pomene caru za ženidbu:

Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
nije mene konjic ološao,

niti mi je ruho ostarilo,
nit' je malo golijemna blaga;
svega dosta u dvoru tvojemu.
Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
koje sluge poslije dođoše,
sve se tebe sluge udvoriše,
sve si sluge care, iženio,
a ja ti se udvorit ne mogoh,
mene, care, ne kće oženiti
za mladosti i ljepote moje.

Nije manje snažan ni stih koji aga i Ivo (u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika), nalazeći se brzo jedan za drugim u istom povoljnom položaju, upućuju – kao da se loptaju – jedan drugome: „Što sad misliš, čemu li se nadaš?" Izvrsna je kombinacija dvaju suprotnih ponavljanja u pesmi Marko Kraljević i Đemo Brđanin; gospoda hrišćanska triput mole Đema:

Bogom brate, Đemo Brđanine,
tu nam nemoj objesiti Marka,
neće rodit vino ni šenica,
evo tebe tri tovara blaga!

a zatim triput mole Marka:

Bogom brate, Kraljeviću Marko,
objesi nam Đema Brđanina,
evo tebe tri tovara blaga!

Izvanredno je kao umetnički izraz i ponavljanje kome je cilj da istakne ne samo situaciju o kojoj je reč nego i onu koja će nastupiti i koja je – obično – suprotna prvoj ili je daleko značajnija od nje. Takvo ponavljanje nalazimo u pesmama: Marko Kraljević i Mina od Kostura i Smrt Senjanina Iva. U prvoj dvaput ponovljenim u Markovom odsustvu: „Sad navali, ljuta Arapijo!" snažno je istaknut strah koji je izazvala Markova pojava i koji je izražen rečima: „Sad ustupi, ljuta Arapijo!" U drugoj Ivo kaže povodom sukoba sa prvom poterom:

Od njih niko ne ostade, majko,
od nas niko ne pogibe, majko;

povodom sukoba sa drugom poterom:

Od nas niko ne pogibe, majko,
od njih niko ne ostade, majko;

a povodom sukoba sa trećom poterom:

Od njih, majko, niko ne pogibe,
od nas, majko, niko ne ostade;

a na taj način – a i promenjenim redom reči (ta promena je, očigledno, vrlo vešto izvedena) – odlično je naglašen nesrećni obrt događaja.

Uzgred smo dosad već više puta dotakli i gradaciju – postupno ređanje sve jačih i jačih slika. Po seoi se razume da takvo ređanje ostavlja najdublji utisak i predstavlja veliku lepotu umetničkog izraza. Delimično ili u celini, u gradaciji su ispevane pesme: Ženidba Dušanova, Zidanje Skadra, Propast carstva srpskoga, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića, Marko Kraljević i Alil-aga, Marko Kraljević i Mina od Kostura, Marko Kraljević i Arapin, Marko Kraljević i beg Kostadin, Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kajice, Lov na Božić, Smrt Senjanina Iva, Senjanin Tadija, Predrag i Nenad, Tri sužnja i dr.

Veliki umetnički značaj ima i direktni govor. On je važna crta ne samo epskoga stila nego i usmenog stvaralaštva uopšte. U Ilijadi i Odiseji, na primer, iskorišćen je u najvećoj meri: čitava pevanja u stvari su dijalozi. Kakvi su ti dijalozi, dovoljno je setiti se Ahilove i Agamemnonove svađe u Ilijadi i, na primer, u Odiseji večere pred odlazak Telemahov iz Sparte. U istoj meri upotrebljen je direktni govor i u našoj narodnoj književnosti uopšte i u epskoj poeziji posebno. Ima i takvih epskih pesama koje su cele u dijalogu: Marko Kraljević i beg Kostadin, Dioba Jakšića, Starina Novak i knez Bogosav, Margita djevojka i Rajko vojvoda i dr. Naš narodni pesnik, i kad započne – a to se retko dešava – izlaganje u indirektnom govoru, najčešće, vrlo brzo prelazi na direktno izražavanje.

Otuda u našoj epici – i ne samo u njoj – vode se razgovori ne samo među ljudima nego i među ljudima n životinjama i stvarima. Govore sokoli, gavrani, konji, pa čak i mrtve ljudske glave. To je ostatak iz prastarih vremena kad je čovek svemu oko sebe pripisivao svoje osobine i moći. To je naivnost, ali koja i za savremenog čoveka ima nesumnjivu poetsku draž, draž davno proteklih vremena kad su ljudi bili s prirodom u detinjskim i čvrstim vezama. No to je samo jedan mali deo sadržine koju obuhvata direktni govor u junačkim pesmama, sve ostalo su čisto ljudski odnosi i situacije. Zbog direktnog govora ti odnosi i situacije su slikovitiji, a likovi pojedinih junaka u njima neposredniji, življi, reljefniji, njihove individualnosti punije i konkretnije.

Slikovitost prikazivanja i raznolikost tona naročito pojačava rima. Ona se u usmenoj poeziji (manje u epskoj nego u lirskoj) – za razliku od pisane – upotrebljava neredovno, s vremena na vreme, u različitim vidovima, da se nešto naglasi, ili kao muzičko osveženje, ili kao i jedno i drugo u isti mah. Ona se javlja u jednom i u više slogova, u jednom stihu na raznim mestima, na kraju ili na početku dva i više stihova. Ta njena neredovnost i nesistematičnost, odnosno prirodnost, u stvari je njena najveća lepota. Naravno, to ne vredi za rimu koja predstavlja opšte mesto (na primer, u stihu „to izusti, a dušu ispusti"), nego za onu koja posle dužeg ili kraćeg niza jednoličnih stihova izbije kao kakva varnica iz sudara istovetnih zvukova i obasja i izdvoji jedan trenutak, jednu situaciju, bilo koju pojedinost. Takve su, između mnogih drugih, sledeće rime:

Povadiće to drago kamenje,
udarat ga sabljam' u balčake
i kadama u zlatno
prstenje.

Miloš peva, vila mu otpeva.

Primače se carica Milica,
pa uhvati za uzdu
alata,

ruke sklopi bratu oko vrata,
pak mu poče tiho govoriti.

Prva vjero, potonja nevjero !

I tebe ću sjutra objesiti

sa unukom Zmaj-despotom Vukom.

Kad se digne kuka i motika,
biće Turkom po Mediji
muka.

Sličnu ulogu imaju i mnogobrojne asonance i aliteracije i, naročito, melodičan raspored glasova u mnogim i mnogim stihovima – kao što je, na primer, u stihu:

Toke razbi, srce mu raseče.

A često je – u nenadmašnom igranju zvukom – i osnova cele pesme sazdana od jednog glasa, koji peva i slika u isti mah, kojim se bolje nego ičim drugim ovaploćuje glavna ideja. Takvo je, na primer, r u Smrti Marka Kraljevića, a u Smrgi majke Jugovića, e u Starom Vujadinu. Pogledajte samo završne stihove ove poslednje pesme:

„Ne ludujte, Turci Lijevnjani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
kojeno su konjma u
tjecale,
i ne kazah za junačke ruke,
kojeno su koplja prelamale
i na gole sablje udarale, –
ja ne kazah za lažljive oči,
koje su me na zlo navodile
gledajući s najviše planine,
gledajući dolje na drumove,
kud prolaze Turci i trgovci."

Mnogo puta ponovljeno i virtuozno istureno e (izostavljeno na kraju stiha samo u dva slučaja, kad su se morali drugim glasom istaći oči, Turci i trgovci) oseća se kao beskrajno produžen odjek Vujadinovog ne, odjek u kome ovo ne dobija svu svoju ogromnu snagu.

Najvećim delom, može se reći: po pravilu (naravno, u dobrim pesmama), izraz je u punom skladu sa sadržinom. Bila to lepota ili rugoba života, humor ili tragika, srpski pesnik ispoljava izvanredan posmatrački dar i izvanredan smisao za umetničko oblikovanje. On ume ne samo da vidi i oceni nego i da kaže. U tom pogledu katkad zaostaje za Homerom, starim i velikim pesničkim uzorom, a katkad mu je ravan ili ga čak i prevazilazi. U humoru, na primer, svakako da ne zaostaje za njim. Scena sa Tersitom u Ilijadi, najpoznatije humoristično mesto iz Homera, pa čak i Homerovi smešni prizori sa bogovima ne mogu se staviti ispred takvih scena kao što je ona kad Marko gleda Bogdana i Bogdan Marka, „a ne smije jedan na drugoga"; ili ona – vrlo duhovito izvedena – kad je sirota devojka nadmudrila Marka okumivši ga; ili ona kad Marko igra sitno kaluđerski; ili ona kad Marko ore drumove; ili ona kad se Marko „bolan učinio bez bolesti, od mudrosti teške"; ili ona – odlična kao psihološko zapažanje (izvrsna slika kukavičkih karaktera koji tlače slabijeg i temenaju pred jačim) – kad skidaju kape i smerno se klanjaju pred Markom oni isti čauši koji su u crkvu konje nagonili i bičevali protopop-Nedeljka; ili ona kad Miloš Vojinović daje šićardžijama konja „na razmjenu"; ili ona kad isti junak čobanskom mudrošću zbunjuje cara; ili ona – vrlo zanimljiva i kao psihološki problem – kad isti junak poznaje Roksandu; ili ona vrlo originalna – kad se Kosovac napravio slabotinja i prevario Sekulu; ili ona – nabrekla od obesti – kad Novak i Radivoje prodaju Grujicu; ili ona – puna mladalačkog poleta – kad Grujica i njegovih trideset hajduka prerušeni u devojke dočekuju pašu sa Zagorja i njegovih trideset delija. Sve je to i dobro uočeno i prikladno rečeno.

Ono što srpskom – kao i Homerovom – humoru daje visoku cenu jeste činjenica da se on ne zasniva toliko na komici reči koliko na komici situacija R postupaka pojedinih ličnosti. Navedeni primeri to dovoljno jasno pokazuju. Ali, sa druge strane, i u srpskoj i u Homerovoj poeziji ima i grubih šala. X šesnaestom pevanju Ilijade, na primer, Patrokle upućuje ovakve reči ubijenom protivniku koji je nalik na ronca pao s bornih kola:

Aj, veoma je brz, koliko lako se valja!
Da taj na ribljivu kamo zabludi pučinu morsku,
mnoge bi ljude on nahranio oštrige tražeć,
iz lađe skačući brze, iako je nemirno more,
kada se s kola zna da lako po polju valja.
I među Trojcima, dakle, imade evo ronaca!

Istog je kvaliteta humor u sledećim stihovima srpske pesme Miloš Stojićević i Meho Orugdžić:

Puče puška, zapjeva Milošu,
Orugdžiću na žalost odjeknu;
vrag dogodi, te Meha pogodi.
Poče Meho dremat na đogatu,
a Miloš mu stade govoriti:
„More, Meho, je l' ti malo pića?
Mlogoga sam tako napojio,
pa kad zaspi, više se ne diže".

Uz humor valja pomenuti ironiju. U narodnom stvaralaštvu nje nema mnogo, jer je za nju potreban jedan viši duhovni razvitak. U Homerovoj i srpskoj poeziji takođe nije mnogobrojna, ali je – ukoliko je ima – najčešće izvrsnog kvaliteta. Takva je, na primer, u dvadeset drugom pevanju Ilijade ironija upućena na račun onih koji su „junački" zadavali udarce mrtvom neprijatelju: kad je, naime, Ahil ubio Hektora i počeo da skida oružje s njega, dotrčali su Ahejci i stali da gledaju njegovo divno lice i uzrast,

ali bez udarca kojeg nijedan ne pristupi k njemu.
Tada je gdjekoji k drugu okrenuv se reko ovako:
"Ao, Hektora sad opipavat je dakako lakše
negoli kad je lađe zapalio žarkijem ognjem!"

Od ove Homerove nisu manje snažne naše ironije sadržane u već pomenutim rečima koje je Miloš Vojinović uputio trima šipardžijama. U nešto drukčijem vidu, ove ironije se javljaju u više pesama: kad god neki naš junak govori potučenom protivniku da ide u svoju zemlju i da se pohvali šta je zadobio. Ali u

nas ima i ironcja druge vrste koje su isto tako pune duha. Takva je, između ostalih, u pesmi Janko od Kotara i Mujin Alil ironija koju izgovara Vuk Mandušić predajući Janku zarobljenog Turčina: „Eto, Janko, od zlata jabuke!"

Ali svu svoju snagu zapažanja i prikazivanja pokazao je srpski narodni pesnik ne u humoru, nego u tragici. I tu je često nenadmašan, valjda zato što je živeo u zemlji koja je imala jednu od najtragičnijih sudbina u istoriji sveta. Niko – ni stari grčki, niti ikoji drugi epski pesnik – nije opevao toliko tužnih događaja koliko on. Kod Homera ima samo nekoliko izuzetno jakih mesta ove vrste: rastanak Hektorov sa Andromahom, Ahilova tuga za Patroklom, Prijamov dolazak u Ahilov čador, Odisejev susret s majkom u podzemnom svetu. Kod nas su takve čitave pesme: Zidanje Skadra, Banović Strahinja, Musić Stevan, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića, Smrt vojvode Prijezde, Bolani Dojčin, Smrt vojvode Kajice, Sekula se u zmiju pretvorio, Bitka na Krbavskom polju, Ženidba Maksima Crnojevića, Margita djevojka i Rajko vojvoda, Ivo Senkovići agaod Ribnika, Smrt Senjanina Iva, Ženidba Milića barjaktara, Ropstvo Jankovića Stojana, Predrag i Nenad. Različite tragedije, ali koje zajedno čine tragediju čitavog naroda u njegovoj vekovnoj borbi ne samo protiv nadmoćnih tućinaca osvajača nego i protiv nadmoćne prirode. I baš zato što su delovi takve tragedije, tuga u ovim pesmama oseća se kao nemerljivo duboka, a događaji i ličnosti u njima imaju opštenarodne (i opšteljudske) razmere. Majka Jugovića – to su sve majke koje su u toku mnogih vekova skupljale mrtvu decu po poljima bitke. Kosovka devojka – to su sve verenice kojima je nasilna smrt odnosila zaručnike. Ljuba Musićeva – to su sve žene koje su sa strepnjom ispraćale muževe u boj. Sestra Derenčića bana – to su sve sestre koje su ostajale bez braće. Prijezda i Jelica – to su svi ljudi koji su stradali od nadmoćne sile. Vojvoda Kajica – to su svi junaci koji su ubijani na prevaru. Brata željni Nenad – to su sva braća koja su tugovala za braćom. Margita i Rajko – to je ceo narod u vekovima tuđinskog gospodstva. I svi su prikazani tako da izgledaju kao izvajani. Sa kakvom je samo veštinom i preciznošću naslikan stari Đurađ u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika! Starac dobija poziv za megdan i plače: oseća da je vrlo star, da se ne može ni konja držati, a teško mu je da pod sedu glavu služi Turčinu. Njegovo osećanje nemoći je potpuno; ono ostaje takvo čak i onda kad sin jedinac polazi u neravni boj. Ni strepnja za sinom ne vraća starcu snagu. Ali kad se posle dobijenog megdana vratio Ivo u turskom odelu, kad se Burđu učinilo da to dolazi Turčin koji je ubio Ivu, tada je osećanje nemoći nestalo kao da je rukom odneseno. Pomamljen od bola, starac je pripasao zeleni mač, odjurio na čaire, poseo golu bedeviju i kao na krilima poleteo da osveti sinovlju smrt. Odista, slikovitije se ne može iskazati nadolaženje snage iz žalosti i gneva. A takvo nadolaženje snage, to herojsko prevazilaženje ljudskih moći radi pobede čoveštva nad nečoveštvom, upravo, i jeste najdublja suština i najviša lepota srpske junačke poezije. Gete je rekao da je tragična pesma Zidanje Skadra primer „varvarskih osećanja". Sasvim tako može se reći za nekolike druge naše pesme (na primer, Sestra Leke kapetana, Marko Kraljević i kći kralja arapskoga), jer je srpski narodni pesnik – u svirepim uslovima života – umeo, pokadšto (samo pokadšto), da se oduševljava i svirepim postupcima svojih junaka. A Zidanje Skadra je, u stvari, najžešća osuda varvarskih osećanja i sjajna afirmacija najplemenitijih pobuda: da čovek utiče na život i posle svoje smrti, da ga goni napred, da ga upija mrtvim očima i da ga napaja mrtvim dojkama. Ista pobuda gonila je smrtno ranjenog Momčila da svome ubici uputi one nadmoćne, ljudske i junačke reči:

Amanet ti, Vukašine kralju:
ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć' i tvoju izgubiti glavu:
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga;
već ti uzmu moju milu seju,

seju moju milu, Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, ko i ja, junaka.

Ista pobuda izražena je i u Sekulinim samrtničkim rečima:

Ukopaj me na drumu široku,
da s' naslušam trupka od konjica
i jauka od dobri junaka.

I ta pobuda – ma kako naivna izgledala u pojedinim slučajevima – najjasniji je znak one herojske težnje za prevazilaženjem ljudskih moći u borbi za lepotu života. Jer svaki veliki, svaki plemeniti postupak u toj borbi u stvari je prevazilaženje smrti. To je junaštvo u sukobu sa nasilnicima. To je čovečnost i pravednost u ljudskim odnosima. To je odanost u ljubavi i prijateljstvu. To je, najzad, i u najvišoj meri, sama smrt koju zahteva lepota života.

Izražavajući sve to,;živom, toplom, neposrednom i slobodnom narodnom rečju, srpski epski pesnik je podigao veličanstveni spomenik veličini ljudskog srca – srpsku junačku poeziju.

 

V

SRPSKA NARODNA EPIKA

U vezi sa srpskom narodnom epikom pokrenuta su još neka pitanja. Ona koja se ne tiču neposredno njenog duha obrađena su u beleškama na kraju Antologije narodnih junačkih pesama (o pevačima, zapisivanju, prevođenju, internacionalnim motivima, odstupanjima jezika narodne poezije od književnog). (Na kraju iste antologije navedena je i literatura upotrebljena pri izradi ove studije.) Među pitanjima koja se neposredno tiču duha srpske narodne epike i koja su već pretresana u dosadašnjem izlaganju posebnu pažnju zahteva jedno: čija je ona – srpska, hrvatska, ili srpskohrvatska.

Rešavanje ovog pitanja ima podužu istoriju. Vuk Karadžić je upotrebljavao ne samo za epske pesme nego i za lirske i pripovetke i sve druge narodne umotvorine samo naziv srpske. Međutim, za vreme državnog zajedništva sa Hrvatima naša nauka skreće s jasnog kursa nazivajući srpsku narodnu epiku i ostale srpske narodne umotvorine srpskohrvatskim. To se može razumeti kad se ima na umu stanje nauke u doba komunizma i tadašnjeg političkog diktata. Činjenica je da je narodnu književnost koju je Vuk beležio i izdavao bila iz srpskih krajeva. Isto tako – s obzirom na značaj Vukovih zbirki – jasno je zašto su ovaj naziv prihvatili stranci i zadržali ga do današnjih dana (i poslednje Kravcovljevo izdanje naših epskih pesama na ruskom, iz 1960, nosi naslov Serbskii epos). Iako je u zbirkama posle Vukovih mnogo manje autentičnih i zato mnogo manje lepih primeraka (jer su zabeleženi u doba dekadencije narodnog stvaralaštva), ipak te zbirke nepobitno dokazuju da je narodna književnost na srpskom jeziku (posebno na štokavskom području, koje je dugo bilo tursko područje) – i po duhu i po izrazu – jedna nedeljiva celina. To za liriku i prozu vredi bez izuzetka, a za epiku samo sa jednim izuzetkom – ukoliko su muslimanske junačke pesme po svojoj osnovnoj tendenciji (veličanja turskih pobeda) suprotne hrišćanskim junačkim pesmama.

Hrišćanski svet u srpskim zemljama bio je u toku više vekova – ne samo na okupiranoj teritoriji nego i na neokupiranoj – jedinstven u odnosu prema Turcima (naravno, izuzimajući izdajnike). Na teritoriji koju su držali Turci razgorevali su se ustanci i hajdučke borbe. Sa teritorije koju nisu držali Turci preduzimale su pohode protiv njih uskočke čete i oslobodilačke vojske. I u jednom i u drugom slučaju, na neokupiranoj kao i na okupiranoj teritoriji, vođena je jedna ista bitka. A granica između jedne i druge teritorije, veoma dugo, nije bila nimalo postojana: ko je zaspao na jednoj mogao se probuditi na drugoj. I uslovi pod kojima se živelo tamo i ovamo bili su veoma slični. Bila je to, uglavnom, jedna ista patrijarhalna atmosfera, koju je – bez obzira na postojanje ili nepostojanje porodične zadruge (koju su, uzgred rečeno, imali ne samo Srbi nego i Hrvati i muslimani) – održavao feudalni poredak (nemački, mađarski, mletački, u osnovi, kao i turski). Takvo stanje – stanje jedinstveno, iako su žrtve bile nejednake – potrajalo je sve do ustanka u Srbiji na početku XIX veka, kad su se ovde pojavili posebni uslovi za stvaranje nezavisne nacionalne države.

Otuda je prirodno što se junaci hrvatske narodnosti (Derenčić, Zrinjanin, Ivo Senković) u srpskim pesmama slave na isti način kao i junaci srpske narodnosti. Otuda je prirodno što je Marko Kraljević ne samo srpski, nego i balkanski junak. Otuda je prirodno što su i junaci mađarske narodnosti (Sibinjanin Janko, Banović Sekula) slavljeni na isti način kao da su srpske narodnosti.

Prema narodnosti opevanih ličnosti, dakle, ne može se sporiti da se radi o srpskim pesmama. Da li može prema narodnosti onih koji pevaju, tj. da se pesme zapisane od hrvatskih pevača smatraju hrvatskim? To bi bilo sasvim logično kad bi narodne pesme bile individualni proizvodi, ali one su kolektivni proizvodi, one idu od usta do usta, i veoma je čest slučaj da su jednu istu pesmu pevala i srpska i hrvatska usta, ali pritom pesme nisu prevođene na hrvatski jezik. Prema tome, i ako se prema pevačima deli, opet se dolazi do srpskih narodnih pesama. Takođe, ostaje činjenica da je iz srpskih izvora potekao najznačajniji i najlepši (i po temama i po izrazu) deo srpske narodne epike.

Na kraju, jesu li i muslimanske epske pesme (i lirske i pripovetke) o neutralnim temama – srpske? Jesu li one srpske ili bošnjačke (Hasanaginica, na primer)? Očevidno, one mogu biti samo srpske i bošnjačke, ali po jeziku samo srpske.

Kao izuzetak, primer srpskohrvatske narodne epike je srpskohrvatska pesma sa hrvatskom temom na srpskohrvatskom jeziku – Bitka na Krbavskom polju. Ova pesma zapisana je na ostrvu Visu i zato u njoj nalazimo osobine tamošnjeg jezika: j mesto lj (poje m. polje, prijateji m. prijatelji, šaje m. šalje, nedija m. nedilja itd.) i ar mesto r (sarce m. srce, karvca m. krvca, markla m. mrkla itd.).

Svi razlozi, dakle, idu na to da je neprirodna, nasilna i antinaučna podela srpske narodne književnosti u celini, i epike posebno, na srpsku, hrvatsku i bošnjačku.

Većina pisaca imala je to na umu i zato se, već odavno, javlja najadekvatniji naziv srpske pesme, pripovetke itd. Nažalost, još uvek se često upotrebljava neutralni naziv: naše narodne ili samo narodne pesme, pripovetke itd., pa čak i srpskohrvatske narodne pesme, pripovetke, itd. Ovaj neutralni naziv verovatno je upotrebljavan u prvo vreme radi toga da se izbegne pravi naziv i neželjeni prigovor u vezi s njime, ali danas – bar u najvećem broju slučajeva – on prosto označava srpsku narodnu književnost. Međutim, kako i danas ima ljudi sklonih deobi nedeljivog, treba upotrebljavati pravi, nedvosmisleni naziv: srpska narodna književnost.

 

 

 

VI

TEORIJE O FEUDALNOM POREKLU JUNAČKE EPIKE

Srpske epske pesme, otkako ih je Vuk na svet izdao, bile su predmet širokog interesovanja: prevođene su na razne jezike, tumačene su od predstavnika raznih škola i teorija – kako u inostranstvu tako i kod nas. Različiti ispitivači obrađivali su različita pitanja u vezi s istorijom, etnografijom, religijom itd. Neki ispitivači istakli su i pitanje porekla srpske epike.

Prema jednome mišljenju, koje zastupa većina, epske pesme, kao i sve druge narodne umotvorine, stvorio je sam narod. Prema drugome mišljenju, epske pesme je stvorila gospodska klasa u epohi feudalizma, a od nje ih je nasledilo seljaštvo, tj. narod.

1

Mišljenje o feudalnom poreklu srpske junačke epike najpotpunije je razvio Kravcov u studiji Serbskii epos, koja je izišla 1933.

Nabrojivši odlike epa kao žanra (ustaljene norme, istoričnost, realizam, idealizaciJu događaja i junaka, stil ponavljanja i varijacija itd.), Kravcov kaže:

„Sve te odlike epa kao žanra određuju njegovo mesto u istorijskoj poetici. On živi u određenim istorijskim i socijalnim uslovima, on je poetska forma zasebnog staleškog gledanja na svet. Eto zašto se ep utvrćuje u trajnim normama poetike, s postojanim sižeima, uslovnim tipovima lepote i idealima heroizma.

Ep, i baš junački ep, mogao je da nikne samo na zemljištu srednjovekovne kulture, on je poezija feudalizma. Gim istorijskim i kulturnim okvirom ograničen je postanak, razvitak i raspadanje ovoga žanra. On je nastajao, razvijao se i izumirao paralelno sa razvićem, procvatom i raspadanjem feudalizma. Njegovo dalje održavanje, žilavost njegove tradicije uslovljeni su stepenom očuvanosti elemenata feudalizma u drugim istorijskim formacijama i psihičkih i ideoloških elemenata perioda naturalne privrede u drugim socijalnim slojevima.

Stari pojmovi o epu kao „narodnoj poeziji"... treba da se predadu u arhiv. Još Gete je govorio da „narodna poezija nije stvorena od naroda i ne za narod". Ep kao poezija feudalne vojne aristokratije stvaran je za one čiji su preci (stvarni ili izmišljeni) opevani u pesmama".

To o epskoj poeziji uopšte, a posebno o našoj:

„Jezgro srpskog epa (stare pesme) nosi u sebi i određeni otisak sredine u kojoj je postao, – naime, otisak ideologije i načina života viših slojeva feudalnog društva.

Srpski ep je poezija vojne aristokratije. On je stvoren tim socijalno-istorijskim uslovima koji su zahtevali junačku poeziju. On je nastao u kneževsko-vlastelinskom krugu, njegove ideje su ideje nacionalne, a češće lokalne nezavisnosti. Celokupna njegova sadržina i forma objašnjive su samo u tom slučaju ako se na njega gleda kao na poeziju vrha feudalnog društva".

Razume se, Kravcov ne traži da mu se veruje na reč. On se odmah laća – kako sam kaže – „takozvanog metoda istorijsko-kulturne rekonstrukcije", i veoma lako odstranjuje sve dodatke i naslage kasnijih vremena, otkad je epska poezija sišla među seljake, a utvrđuje prvobitne, čisto feudalne njene oznake, tipične za ono vreme kad je ona pripadala isključivo vojnoj aristokratiji, vrhu feudalnog društva. Evo tih prvobitnih, čisto feudalnih oznaka: prvo, uzoran verni sluga – kao odraz zavisnosti sitnije vlastele od krupnije; drugo, ideal života izražen u sili, bogatstvu i plemenitosti (u pesmama se pre svega ističe plemenitost – „blagorodstvo"', koje je zajedno sa silom uslov za sticanje bogatstva, za pljačku i eksploataciju); treće, porodični i društveni odnosi tipični za život viših slojeva feudalnog društva (dobar bojni konj, oružje, lov pomoću sokola, megdani, kao ideali plemića ratnika); četvrto, ep – vojna istorija vojne aristokratije (na osnovu svedočanstava iz prošlosti koja pominju opevanje heroja, podviga, ratova), herojska prošlost u epu – ideal reakcionarne vojne aristokratije, lokalni patriotizam koji uključuje u sebe vernost sizerenu, rat kao zanimanje feudalca (feudalac prezire zemljoradnju), proslavljanje slavnog roda feudalaca; peto, preuveličavanje istorijske uloge ličnosti, idealizacija i proslavljanje feudalaca; šesto, tipični sižei, koji najpotpunije izražavaju feudalno gledanje na svet i najbolje agituju za održanje feudalnog poretka (muž na svadbi svoje žene, pohod, susret, pobeda, vernost žene itd.); sedmo, ustaljenost forme, postojanost stilskih sredstava – kao izraz vlastelinske tendencije za održanjem feudalizma.

Uglavnom, to je – po Kravcovu – ono čime se odlikovala epska poezija kad je živela isključivo u vrhu feudalnog društva, u ustima pridvornog pevača, koji je bio znatnog roda čovek.

Na jednom mestu Kravcov se gšta „zašto su bili nužni istorija i pseudoistorija u epu" i sam odgovara:

„Samo zato da se stvori oko heroja legendarni pesnički oreol, da im se pripišu slavni preci, da se time proslavi dinastija ili rod i iz opšte slike istorije izvede zaključak o neizmenljivosti svetskog poretka. Zamaskiranom analogijom prošlosti i sadašnjosti, porećenjem koje je nehotice činio sam slušalac, pevač je primoravao slušaoca da veruje u grandioznost, veličinu i zakonitost sadašnjosti, on je istorijski opravdavao sadašnjost.

Sve to – i istorijska idealizacija, i proslavl»anje nrošlosti, i istorijska analogija, i moral neizmenljivosti svetskog poretka – sve je to služilo jednom cilju: utvrćivanju postojećih društvenih odnosa – feudalizma, utvrćivanju gospodstva jedne socijalne grupe – vojnog staleža n u prvom redu vojne aristokratije".

Na drugom mestu, objašnjavajući paganske elemente u feudalnom epu, Kravcov kaže:

„Feudalnom epu, u skladu s njegovim hiperboličnim stilom, bila su potrebna snažna sredstva za poetizaciju, tj. za preobraćanje prozaične stvarnosti u privlačiu sliku koja će agitovati za čvrstinu i nepokolebljivost feudalnog sistema. Eto tu je bilo korisno „pagansko", koje je sadržalo slike ogromne umetničke kondenzacije, simbole velike pesničke snage, sižee iz arhiva tzv. „svetskih sižea", – bilo je moguće da se oni prilagode novim potrebama, da se stave u službu novim zadacima. „Pagansko" je koristilo i zato što je pomagalo prodiranju feudalne poezije u masu, činilo je razumljivom i kao svojom".

Prema svemu tome, ovaj pridvorni pevač – da tako kažemo – unosi u pesme samo feudalno-korisne elemente i opisuje ih samo feudalno-korisnim stilskim sredstvima. Sve je proračunato, sve služi agitaciji za održanje feudalizma!

Po sebi se razume, ma kako znatnog roda bio, pa čak neka je i carskog roda ovaj pridvorni pevač, ipak njegovo stvaranje ne može biti van opštih zakona stvaralačkog procesa. Nisu bili makar ko ni Balzak i Gogolj, na primer, pa im se desilo da su jedno hteli a drugo napisali. Ako je stvarno bio pesnik, pa ako je čak i želeo da pesmom agituje za feudalizam, on je – hteo - ne hteo – morao da odražava čitavu epohu u svoj njenoj složenosti i protivrečnostima – utoliko više što nam je predstavljen kao realist. Ali on nije tvorac narodne poezije, zato i jeste tako neprirodan; kao tvorca njega su izmislili ljudi koji ne veruju u stvaralačke sposobnosti radnih masa.

Koliko je on nespretno postavljen tamo gde mu nije mesto, vidi se po još jednoj krupnoj nelogičnosti. Sve što pesme sadrže iz života radnih masa uzima se kao pozniji sloj, kao rezultat prerade pošto su pesme sišle u narod. I to je čitav temelj na kome se podiže ova čudovišna pretpostavka. A gde je tu logika? Crte narodnog života koji je prodro u pesme nisu istorijski mlađe, a neke su čak i starije od feudalizma. Patrijarhalna porodična zadruga, na primer, postojala je i pre feudalizma. S kojim se pravom onda sve to uzima kao pozniji sloj? Očevidno, samo zato da bi se za tvorca proglasio pridvorni pevač, čovek znatnog roda.

I još jedna krupna nelogičnost u zamišljanju prelaza sa vrha feudalnog društva na njegovo dno. Dolaze Turci, vojna aristokratija je razbijena, pridvorni pevači silaze među seljake, seljaci primaju feudalnu poeziju, pokazuju sposobnost da je preudese i – suviše – pevaju zatim potpuno nove pesme, o sasvim drugim ličnostima. Nešto kao silazak svetoga duha. Da vojna aristokratija nije propala, se

ljaci bi i dalje živeli bez poezije, – eto na šta se logično svodi ova naivna hipoteza.

Ali da pregledamo redom one tobože prvobitne, čisto feudalne oznake srpske epske poezije.

Uzoran verni sluga, uopšte uzevši, može da bude odraz zavisnosti sitnije vlastele od krupnije. Nesumnjivo, car je želeo da ima odanu vlastelu, moćan vlastelin je težio za tim da mu vlasteličići budu verni. To je poznata crta feudalizma. Ali kako se ta crta javlja u pesmama, kakav je tamo ideal vernoga sluge, u kom smislu je tamo ocrtana njegova vernost? Pošto je naveo stihove iz bugarštice koji sadrže Miloševu izjavu o tome da će biti Lazaru sluga i u grobu kao i za života, Kravcov izvodi ovakav zaključak: „To je najjasnije mesto takozvanog „Ua5ka1erep" ". Same za sebe, Miloševe reči mogu da se uzmu kako se kome svide, pa i kao jasno svedočanstvo o vernosti vazala sizerenu za koju je agitovao pridvorni pevač. Ali reči se ne smeju odvajati od postupaka, karaktera, celokupnog lika ličnosti koja ih je izgovorila. A ta ličnost je Miloš Obilić, po pesmi čovek prostoga roda, nepravedno uvređen, i nepokolebljivo odan ne Lazaru kao sizerenu, nego Lazaru koji stoji na čelu sudbonosne borbe, Lazaru koji u tom trenutku oličava zemlju i narod. Teško oklevetan od samog Lazara, on zadaje reč da će ubiti turskog cara. Zaista, ni od jednog vazala ne bi se moglo nešto više zahtevati. Ali on nije običan vazal, on je veliki narodni junak, zabrinut ne za sebe – nego za ishod bitke. Čuvši od Kosančića strašne vesti o turskoj sili, on kaže:

Nemoj tako knezu kazivati,
jer će nam se kneže zabrinuti,
i sva će se vojska poplašiti,
već ovako našem knezu kaži:
ima dosta vojske u Turaka,
al' s' možemo s njima udariti,
i lasno ih pridobit možemo,
jera nije vojska od mejdana.

Takav Miloš, u punom skladu sa svim svojim postupcima, mogao je da izjavi i to da će biti i u grobu veran Lazaru – borcu poginulom od osvajača zemlje. Ali predstava o takvom Milošu, koji ostavlja spomen rodu srpskom, nije mogla da se rodi u glavi pridvornog pevača. Takvu predstavu mogao je da ima samo narod, i to kasnije, kad je vekovna borba s Turcima već bila u toku.

Uostalom, takvu predstavu narod je imao i o sluzi Golubanu i o Musićevom sluzi Vaistini i drugima. Njihova vernost se ocenjuje u borbi protiv tućina osvajača – u prvom redu kao vernost prema zemlji i narodu. Prema tome, ideal vernoga sluge u srpskoj epskoj poeziji ne može se uzeti kao dokaz o njenom postanku u vrhu feudalnoga društva. Kao takav dokaz ne može se uzeti ni takozvani ideal života izražen u sili, bogatstvu i „blagorodstvu". Takav ideal, kao što lepo primećuje sam Kravcov, nije bio stran ni radnim masama (baš zato što su i same imale takav ideal – kaže Kravcov – one su mogle prihvatiti feudalnu epiku). Sem toga, taj ideal ialazimo i u uskočkim i hajdučkim pesmama, pa čak i u pesmama novijih vremena. Najzad, i najvažnije, taj ideal nije ni jedini ni najglavniji ideal života u srpskoj epici. I u starijim i u mlaćim pesmama podjednako – glavni ideal života jeste junačka sloboda izražena u prvom redu u borbi protiv tućinskog porobljavanja, a katkad i u borbi protiv domaće tiranije. Tome idealu potčinjeno je sve drugo, pa i sila, bogatstvo i „blagorodstvo". Vuk Branković je i silan i bogat i gospodskog roda, pa ipak nipošto ne spada u ideal života. Miloš Obilić ima samo herojsko srce, a predstavlja najviši ideal života. Vojvoda Prijezda, čuvajući slobodu i dostojanstvo čoveka, žrtvuje sve što ima, pa i sam život. Sličnih primera ima na stotine. Prema tome, i ovaj Kravcovljev ideal ne potvrćuje tezu o postanku epske poezije u vrhu feudalnog društva.

Takav postanak ne potvrćuju ni porodični i društveni odnosi na koje se Kravcov poziva. Da li su ti odnosi tipični za više slojeve društva? Da, tamo su junaci plemići, tamo ima mnogo detalja iz njihova života. To je i prirodno. Takva je ta epoha:

narod je u mraku, na svetlosti su feudalni gospodari, oni vladaju, oni rukovode borbom protiv Turaka ili prilaze Turcima. Narodni pevač, koji je u osnovi realist, nije mogao da ih mimoiđe,*nije mogao da ih odagna sa njihovog mesta. Ali je on, slikajući njihov život, unosio i različne momente iz svoga života, iz narodnog života, i to u mnogo većoj meri nego što na prvi pogled izgleda. Pažljivom analizom pesama starijih ciklusa može da se otkrije veliki broj takvih momenata. Mi ćemo pomenuti samo neke.

Uzmimo, na primer, pesmu Ženidba Dušanova. Tu je glavna ličnost Miloš Vojinović, carev sestrić, ali koji živi u planini kao čobanin. Na putu za Lećan, u samom Lećanu i na povratku iz Lećana njegovi podvizi su viteški, nema sumnje; on kažnjava šićarcije, ubija na megdanu kraljevog zatočnika, strelja kroz prsten jabuku, preskače tri konja viteza i na njima tri plamena mača, poznaje po braći Roksandu, pobećuje troglavog Balačka vojvodu i uništava latinske katane. Ali, ipak zato, on ostaje i čovek iz naroda – ne samo po odelu (do onoga trenutka kad skida bugar-kabanicu da bi svojim sjajnim ruhom zbunio i prevario Roksandu) nego i svim svojim ponašanjem i čitavim svojim duhom.

Ili uzmimo pesmu Zidanje Skadra. Braća (jedan kralj, drugi despot i treći vojvoda) su oženjena i žive zajedno, – dakle, u zadruzi, kao i seljaci koji su ovu pesmu stvorili. Jetrve (kraljica, despotica i vojvotkinja) nose same majstorima ručak, i topo redu: danas jedna, sutra druga, prekosutra treća, – kao što je običaj u svakoj patrijarhalnoj porodičnoj zajednici.

Ili pogledajmo najistaknutije ličnosti u pesmama o kosovskom boju. Pre svega, dve najvažnije ličnosti iz ovoga ciklusa po svome poreklu – kako ih prikazuju neke narodne pesme – ne spadaju u veliku gospodu. Te ličnosti su knez Lazar i Miloš Obilić. Lazar je sluga kod cara Dušana, takav sluga koji služi vino i gotovi večeru. Po svome društvenom položaju on ne može da se oženi sestrom plemenitih Jugovića. Kad je Dušan ipak posredovao za takvu ženidbu, Jugovići zamalo što nisu posekli cara u stolici. Što je do ženidbe najzad došlo, za to treba zahvaliti „knjigama staroslavnim", koje su predskazivale „pošljednje vrijeme" i u tom vremenu Lazarevo carovanje. – Miloša Obilića, zbog njegova seljačkog porekla, prati podsmeh velike gospode: „Miloša je kobila rodila".

Ali pogledajmo i Jugoviće, koji su – uz Lazara i Miloša – najizrazitiji predstavnici kosovskog ciklusa. Neosporno, Jugovići su velika gospoda. Narodni pevač to skoro uvek podvlači. No kad pobliže osmotrimo tu gospodu, videćemo da su ona u mnogo čemu obični seljaci. Jug je ne samo otac nego i starešina, tipičii domaćin čvrste i cvatuće porodične zadruge. To se jasno vidi iz pesme Banović Strahinja. U toj pesmi zajednica Juga i Jugovića pojavljuje se sa svim karakterističnim crtama patrijarhalne zadruge. (Činjenica da su ponegde stvarno postojale plemićke zadruge nije ovde nimalo bitna, jer narodni pevač slika plemićku zadrugu prema svojoj, seljačkoj.) Kad je zet Banović Strahinja došao u goste, dočekan je da lepše biti ne može – sasvim po običaju koji vlada u patrijarhalnoj porodičnoj zajednici. Zet je sedeo sa tastom Jugom i sa šuracima Jugovićima, a devet njegovih šurnjaja – dvorile su uporedo. Kad je Strahinić dobio pismo i rešio se da u turskom taboru potraži krvnika koji mu je razorio kuću i zarobio ljubu, nije se obratio za pomoć Jugovićima, nego Jugu, kao domaćinu zadruge. Njega je zamolio da pusti sinove da pođu zajedno s njime među Turke. Jug je to odbio, a Jugovići su ćutali, pogledali u zemlju i pokorili se. Kad se Strahinić vratio iz Turaka sa nevernom ljubom, ćerkom Jugovom a sestrom Jugovića, i kad im je saopštio da je ranu zadobio ne od Turčina – nego od žene, Jugovići su potrgli nože da na komade kuju iskidaju tek kad je to Jug izrikom zapovedio. Takav je red u patrijarhalnoj porodičnoj za druzi. Taj red je unesen i u gospodski dvor Juga i Jugovića.

No kad je već reč o Jugovićima, vredi se posebno osvrnuti i na onu izvanrednu pesmu u kojoj je opevana njihova majka. Između ostalog, Jugovićki gavrani bacaju u krilo ruku Damjanovu. U pesmi nije rečeno u kakvom je položaju ona tada bila. Narodni pevač je tu pojedinost prećutao. Ali, po svemu sudeći, on je Jugovićku u tome trenutku video van dvora, u dvorištu, kako sedi na niskoj tronožnoj stoličici ili na travi, jer inače ne bi mogla da joj padne u krilo sinovlja ruka.

Sličnih primera prodiranja narodnog života u starije cikluse ima mnogo. Ti primeri najrečitije demantuju mišljerve o feudalnom poreklu srpske epske poezije. Ne postoje tu nikakvi slojevi koji se mogu – na Kravcovljev način – eksploatisati kao mlađi i stariji. Oduzmite ovim ličnostima njihova narodna obeležja, i one će biti potpuno uništene.

Trulim koncem sašivena je cela teorija o bogodanom stvaralačkom daru vrha feudalnoga društva.

Kad nema tvrđih dokaza, onda se privodi dobar bojni konj, ukazuje se na oružje i na megdane. No šta s tim? Ni dobar bojni konj, ni oružje, ni megdani ne potvrđuju da je srpsku epiku stvorila vojna aristokratija. Dobar bojni konj, oružje i megdani na istoj su ceni i kod uskoka i kod srpskih ustanika na početku devetnaestog veka. Dorat Ive Senkovića i Hajduk-Veljkov Kušlja. na primer, ne zaostaju za đogatom Strahinića bana. Ivin dorat je Jedan od dva ili tri najpametnija i nanunačnija konja u čitavom srpskom pesništvu. Stari Đurađ, zabrinut za život svoga jedinca, obraća mu se kao što bi se obratio čoveku prijatelju:

Doru sedla, ispod grive ljubi:
,Ao doro, vrlo dobro moje!
Dosta li smo, doro, vojevali,
iz Turaka roblje izvodili,
od Turaka glava donosili!
Sad sam, doro, ostario vrlo,
ja ne mogu više
vojevati,
sad te šiljem s glavom nerazumnom,
sa Ivanom, sa jedinim sinom:
Iva j' doro, glava nerazumna,
čuvaj, doro, moje čedo Ivu!"

Jovan Kursula, Mihailo Gluvac i Lazar Mutap – da i ne pominjemo hajduke i uskoke – kao megdandžije i ljubitelji megdana nimalo ne zaostaju za feudalcima. A van srpskih zemalja, dovoljno je pomisliti na Ilijadu i američke Indijance, pa biti načisto s tim da bojni konj, oružje, megdani itd. nisu ideali samo feudalaca. U čitavom jednom pevanju Ilijade opisuju se razne viteške igre: trke na dvokolicama i pešice, rvanje, pesničanje, borbe kopljem, bacanje koluta, streljanje grlice, a cela Ilijada ispunjena je najraznovrsnijim megdanima. Dakle, ni bojni konj, oružje i megdani nisu čnsto feudalne oznake.

Zaključak da je ep bio vojna istorija vojne aristokratije donesen je sasvim proizvoljno na osnovu potpuno neodređenih svedočanstava iz prošlosti da su u pesmama proslavljani junaci, podvizi, ratovi. Nijedan od starih pisaca ne potvrćuje tvoračku ulogu vojne aristokratije, niti poriče tvoračku ulogu radnih masa. A to što su pesme bile o junacima – nimalo ne određuje tvorca. Svaka junačka poezija govori o junacima, podvizima, ratovima – kako ona za vreme feudalizma tako i ona pre i posle njega. Uopšte uzevši, u tome pogledu nema razlike između Ilijade i srpskih pesama s početka devetnaestog veka. Potpuno je pogrešno mišljenje da je herojska prošlost u epu – ideal reakcionarne vojne aristokratije. „Sukob srpskog i turskog feudalizma" – kaže Kravcov – „turska kolonizacija Balkanskog poluostrva, vekovna borba Srbije i Turske stvarali su uslove za kultivisanje junačkog epa. Ep je opevao herojsku starinu, slavna dela predaka, i to sve s projekcijom na savremenost. Istorijska analogija prošlosti i sadašnjosti podržavala je život epa. Prošlost je nadahnjivala. Prošlost je bila ideal. Nade su zamenjivale budućnost. To su bili ideali reakcionarne vojne aristokratije, jer u prošlosti nije bilo izlaza. Društveni oblici i način života, ideali i kultura, koji su pripadali prošlosti, bili su statični i konzervativni, k njima se nije moglo vratiti zato što su u savremenosti već bile klice budućnosti koja je imala da uništi sadašnjost". Dakle, u prošlosti nema izlaza, klice budućnosti su u savremenosti, – to je tačno, to je poznato iz svakog udžbenika. Ali ta opšta istina ovde je rćavo upotrebljena. Ovo je – čini nam se – vreme kad je domaća vojna aristokratnjja već pokojna. Njoj više nisu potrebni ni ideali ni izlazi iz situacije. A narod je tražio izlaz ne u prošlosti, nego u borbi. Kad su propale stare državice, odmah su se javile hajdučke družine, pa uskoci, pa ustanci. U borbi su rasle klice budućnosti. A junačka prošlost je inspirisala za borbu, za podvige. Junačka prošlost bila je moćno uporište i jemstvo da se snage srpskih zemalja mogu meriti sa snagama tuđinaca i pobediti ih. Miloš Vojinović u latinskom gradu Lećanu pravio je čuda od junaštva, pogubio je čak i troglavog Balačka vojvodu. Miloš Obilić je kao od šale prebacivao buzdovanom latinske crkve, hvalio se pred tuđincima brojem i lepotom manastira u srpskim zemljama, a na Kosovu je ubio Murata. Marko Kraljević je razgonio Turke kao vrapce i čak samog sultana dogonio do duvara. Jedan Kajica Radonja vredeo je više nego tri stotine Mađara i šezdeset Karavlaha. Eto, vidiš, – zaključivao je narod pevajući ovakve pesme – Srbi su bili junaci, Srbi su pobeđivali tuđince, mi Srbi možemo da pobedimo. Taj smisao ima herojska prošlost u srpskoj epskoj poeziji. Njen pobednički heroizam – makar i suviše idealizovan, makar i izmišljen – obilato je hranio klice budućnosti u teškoj sadašnjosti. U mučnim vekovima tuđinske najezde sama činjenica da je u srpskim zemljama nekad postajala snažna domaća država odigrala je krupnu, pozitivnu, pokretačku ulogu. Prema tome, herojska prošlost ne samo da nije ideal reakcionarne vojne aristokratije nego je izvor snaga, izvor viteškog duha i moralne čvrstine samog srpskog naroda.

Sasvim se mogu odbaciti takve čisto feudalne oznake srpske epike kao što su: lokalni patriotizam koji uključuje u sebe vernost sizerenu, proslavljanje slavnog roda feudalaca ili drukčije rečeno: dinastički karakter srpske epike, i preuveličavanje istorijske uloge ličnosti izraženo u idealizaciji i proslavljanju feudalaca.

Nema sumnje da je patriotizam feudalnih gospodara bio uzak, ograničen samo na njihovu oblast, ali srpske pesme s tim patriotizmom nemaju veze; one su prožete patriotizmom koji je najbolje određen poznatim stihovima iz kosovskih pesama:

Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne
rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena!

Patriotizam u srpskim pesmama – u starijim kao i u mlađim – sadrži široku, aktivnu ljubav prema rodnoj grudi i jasnu, borbenu mržnju prema osvajačima i izdajnicima. To je patriotizam samoga srpskog naroda koji se ponosi ne samo svojom borbom u datome momentu nego i borbom predaka.

Proslavljanje slavnog roda feudalaca kao prvobitna oznaka srpske epske poezije – sa ciljem agitacije za određenu dinastiju – može da se „utvrdi" samo pomoću „takozvanog metoda istorijsko-kulturne rekonstrukcije". A Kravcov je jedan od najvažnijih zaključaka doneo, između ostalog, i na osnovu pogrešnog prevoda. Naime, stihovi iz pesme Smrt Jova Despotovića: „Srijem zemlja steć će gospodara – il' boljega ili će gorega" prevedeni su na ruski kao da glase: „Srijem zemlja steć će gospodara – biće bolji, biće i hrabriji". Iz ove pogreške Kravcov zaključuje da vladar na samrti preporučuje svoga naslednika kao boljeg od sebe, agitujući na taj način za učvršćenje dinastije.

Preuveličavanja istorijske uloge ličnosti ima u srpskim pesmama, ali to nije nikakva njihova čisto feudalna oznaka. Preuveličana je i istorijska uloga ličnosti iz ustanka od 1804. A u čitavoj srpskoj poeziji – od najstarijih do najmlađih pesama – nema ličnosti od koje bi zavisili događaji i ljudi ma i približno u toj meri u kojoj zavisi u Ilijadi tok rata i čitava ahejska vojska od Ahila. Ne bi se moglo reći da je, na primer, u pesmama o kosovskom boju zaboravljena masa. Dvanaest hiljada oklopnika koje je Vuk Branković odveo Turcima smatraju se kao ozbiljan uzrok poraza, a bojno polje pritisnuto je hiljadama boraca i po svršenom boju hiljadama leševa. Vojvoda Prijezda ne brani sam Stalać. I u hajdučkim i uskočkim pesmama opevaju se, uglavnom, podvizi pojedinaca, pa čak i u nekim pesmama o ustanku u Srbiji. Pojedinac može da bude, i u srpskoj epici veoma često jeste, izraz mase.

Kao čisto feudalne oznake srpske epske poezije isto se tako slabo drže: profesionalno vojevanje, neki tobože tipični za feudalizam sižei i tobožnja feudalna tendencioznost postojanih stilskih sredstava.

Da je u staroj srpskoj epici rat odražen kao profesija feudalaca, uzima se za primer pesma Oranje Marka Kraljevića. Veli se da je to skroz feudalna pesma: Marko prezire težak seljački posao, zameće kavgu i lako dolazi do blaga. Tako ova pesma može da se tumači samo u tom slučaju ako se posmatra van srpske istorije, bez veze sa stvarnim životom srpskoga naroda. Nije reč ovde prosto o pljački, nego o borbi i o miru. Da li ćeš orati ili ratovati dok janičari drumom teraju blago, eto u tome je pravi smisao ove pesme. A Marko je ratnik i sačekuje na drumu Turke pljačkaše, otima oteto blago. Retko je kad Marko lepši u ulozi narodnog osvetnika, u ulozi hajduka koji goni hajduke – kako bi rekao Vuk Mićunović. Zanimljivo je kako Kravcov nije primetio da Marko ovde radi isto ono što i toliki hajduci i uskoci.

Rat nije bio samo profesija feudalaca, nego i profesija hajduka i uskoka, a kasnije i profesija čitavog naroda. Kao dokaz da je rat profesija feudalaca Kravcov navodi ove reči Miloša Obilića:

Ima dosta vojske u Turaka,
al' s' možemo s njima udariti,
i lasno ih pridobit možemo;
jera nije vojska od mejdana,
već sve stare hodže i hadžije,
zanatlije i mlade ćardžije,
koji boja ni viđeli nisu,
istom pošli da se ljebom rane.

Isto preziranje prema lošim ratnicima nalazimo kod Starine Novaka i Jakova Nenadovića. Starina Novak kaže Grujici:

Svuci, sine, gospodske haljine,
pa obuci bugarske haljine,
i ponesi b
udak na ramenu,
pa ti idi u Sofiju ravnu,
te uvodi Grkove svatove,
kake svate Grčiću sabira.
Ako bere Grke i Bugare,
i terzije, svoje ruvetlije,
koji nose svilu i kadivu,
i džepove s obadvije strane,
u džepove sve žute dukate,
tu će biti šićar za hajduke;

ako l' bere ljute martoloze,
koji nose struke na ramenu,
o pojasu mače okovane,
tu će biti muka za hajduke.

A Jakov Nenadović ovako grdi Eurčiju harambašu:

Ti Eurčija, jedan pržibabo,
ni stari ti četovali nisu,
već čuvali krave po Srijemu.

Kao što ratovanje nije samo profesija feudalaca, tako ni motiv o vernoj ženi, na primer, nije nikakav specijalitet feudalizma. Taj motiv – onakav kakav je u feudalizmu – star je koliko i patrijarhat (a u drugom vidu javlja se i ranije). On je obrađen i u tako starim delima kao što su, recimo, Odiseja i Mahabharata. Odisejeva Penelopa godinama danju tka a noću rastura, te tako odbija prosce i čeka muža. Još su žešće u svojoj vernosti Damajanti i Savitri iz Mahabharate. Savitri je, svakako, najsvetliji lik verne žene u čitavoj svetskoj knji

ževnosti: svojom vernošću ona pobećuje čak i smrt svoga muža.

I ostalim za feudalizam tipičnim sižeima mogli bi se napraviti slični prigovori, ali bi se time otišlo samo u nepotrebnu opširnost. Isto tako nepotrebno je zadržavati se na najčudnovatijem od svih Kravcovljevih zaključaka – na zaključku da se u postojanosti stilskih sredstava epike krije feudalna tendencioznost, jer je opštepoznato da je tim postojanim stilskim sredstvima izražena najrazličitija sadržina, čak i veoma revolucionarna.

2

U prvom izdanju Antologije narodnih junačkih pesama, 1954, uz kritiku Kravcovljeve teorije, napomenuo sam (na strani XXXV): „Godine 1948. u časopisu „Sovjetska etnografija" (br. 3) izišao je Kravcovljev članak „Serbskii zpos i istorii". Već na prvoj stranici toga članka, izmeću ostalog, nalazimo i ovo: „Ep kao oblik narodnog stvaralaštva ščeo je da se formira onda kad se javila potreba za kazivanjem o istorijskim događajima i socijalno-političkoj borbi: on je usmena istorija naroda". Dakle, i za Kravcova epska poezija je oblik narodnog stvaralaštva, znači: napustio je staru teoriju. Što smo se mi na njoj tako opširno zadržali, to je, jedno, zbog toga što je ona preko nekoliko domaćih članaka iz vremena kraljevine Jugoslavije prodrla u naše škole i, drugo, zbog toga što je ona u isti mah i teorija nekih naučnika na Zapadu".

Od zapadnih naučnika imao sam na umu, između ostalih, Žozefa Bedjea, koji je u Les Legendes epiques (1908) i ovo rekao o junačkim pesmama (les chansons de geste): „Junačke pesme su nastale tek u XI veku, dugo posle događaja o kojima govore ... Ubeđen da je Grim pogrešio što je prerano sastavio opštu teoriju o epopeji i što je podvrgao istom principu objašnjavanja tako različita dela kao što su Ilijada, Ramajana, Pesma o Rolandu, Šahname itd.; strogo sam pazio u čitavom ovom radu da govorim samo o našem srednjem veku francuskom i da zaključujem o junačkim pesmama prema samim junačkim pesmama. Pa ipak, ako sam, radi ocene epskih legenada Francuske, s pravom istakao ulogu svetilišta, hadžiluka, vašara, velikih verskih praznika, ako sam s pravom rekao da svaka legenda s istorijskom osnovom pretpostavlja učešće duhovnika, da je u suštini učenoga porekla, da traje samo ako je čvrsto vezana za jedno mesto, moguće je da ponekad značaj ovih zapažanja iziće iz okvira problema naših romana i u izvesnoj meri posluži razumevanju epske poezije nekih drugih naroda".

Od onih koji su na srpskom jeziku vulgarizovali teoriju o feudalnom poreklu epske poezije imao sam na umu pre svih Radovana Zogovića.

Godine 1966, u napisu Junačke pjesme i vlastela („Zbornik Matice srpske za književnost i jezik", str. 308 –363), Zogović ovako spominje svoju vulgarizaciju iz vremena pre rata: „... N. Kravcov, iz čije je mladićke studije o srpskom eposu i pisac ovih redaka, takođe u mladosti, usvojio i razrađivao niz krutih, do krajnosti dovedenih socioloških stavova".

I prema rezimeu napisa iz 1966, rezimeu u kome ima niz neočekivanih ograda, moglo bi se zaključiti da je Zogović – kao i njegov uzor Kravcov, iako dvadeset godina posle njega – napustio svoje krute stavove i da je prihvatio ono što su drugi pre njega odavno otkrili: da se na osnovu „nekih najboljih i najkarakterističnijih pjesama" može pretpostavljati „da su naše stare junačke pjesme, barem u svojim prvobitnim varijantama, nastajale savremeno ili bar skoro savremeno (Kurzivom sam istakao neočekičane ograde.) događajima i junacima koji su poslužili kao materijal i prototip njihovih sižea i književnih(! ) likova". (Zogovićeva misao je često nezgrapna i nelogična; takva je i ova: da su u pesmama, i to najboljim i najkarakterističnijim, likovi književni (kao da bi mogli biti i neknjiževni!).)

Ali rezime – to samo Zogović može znati zašto – ne odgovara ni naslovu njegova napisa ni njegovim dvema osnovnim tezama: 1) da je poreklo starijih srpskih junačkih pesama feudalno i 2) da je vezano za „brdovite i teže pristupačne zapadne oblasti".

Prvu tezu Zogović ističe u više mahova, bez ograde i sa ogradom, protivrečeći sam sebi. Prvo presuđuje kratko i odsečno (na strani 309): „Junaštvo i junačka pjesma prelaze od feudalnih vitezova – hajducima". Prema toj presudi, očevidno, za Zogovića, kao i za turskog feudalca iz Gorskog vijenca, „pučina je stoka jedna grdna", nesposobna ne samo za junaštvo nego i za junačku pesmu, ali za Zogovića ona je takva samo do onog trenutka kad su na smenu domaćim feudalcima došli turski i kad se pučina – valjda pod blagotvornim dejstvom turskih feudalaca! – najedanput pokazala sposobnom da primi i junaštvo i junačku pesmu iz ruku feudalnih vitezova. Nekoliko strana iza toga (na strani 316) Zogović je pronašao način postanka epskih pesama „u njihovu prelivanju s plemićkih i vladarskih dvoraca u narod i iz naroda u te dvorce", dakle: priznao je narodu sposobnost da stvara, ili bar preinačuje, epske pesme još za života i za snage feudalnih vitezova. Malo dalje (na strani 318), posmatrajući život junačke poezije u širokom rasponu od gentilnog društva do kraja feudalizma, Zogović utvrđuje sledeće faze prelivanja pesama: 1) u gentilnom društvu, kad su istaknutu ulogu igrali „vrhovni i niži vojni zapovjednici", junačke pesme su „velikim dijelom bile pjesme uz njih i u njihovu slavu" (nije jasno da li uz njih znači i od njih); 2) kad se vojna „aristokratija, malo po malo, izdvojila u dvorce, čak(!) u zamkove, junačka pjesma je, s njom, prešla u dvorce i zamkove"; 3) „na dvorovima vladara i najviših velikodostojnika ona, očito, nije dugo ostala", nego je „ostala da živi kao poezija mjesne vlastele i s njom povezanog naroda, dolazeći, prelivajući se od jednih drugima". Ova vlastela valjda je i ranije bila u narodnim tradicijama, pošto su vladari i najviši velikodostojnici, „otućivši se od narodnih tradicija", potpali pod vizantijski uticaj. Mećutim, iz svega ovoga nije jasno ko je stvarao junačku epiku, vlastela ili narod, i zato Zogović, sećajući se uticaja pisane književnosti na usmenu i zaboravljajući da se pesnički talenti ne raćaju samo meću bogatima, hita sa tvrdnjom da je junačku epiku „stvarao uži krug ljudi, na neki način privilegovanih ili bolje obezbijećenih, možda na neki način profesionalaca", koji se ne bi mogli dovoditi ni u kakvu vezu „snepismenim, strahovito pridavljenim i eksploatisanim seljaštvom". Ali odmah zatim, sve na istoj strani (318), iako navodi razlog više da su feudalci pesnici, Zogović je znatno rezervisaniji: „... poezija koja je kritikovala velikaše morala je, na svaki način, imati oslonca i zaštite u zemaljskom plemstvu i nižem sveštenstvu. U njima je, vjerovatno, često imala i svoje stvaraoce", što znači da je, verovatno, bar retko imala svoje stvaraoce i na drugoj strani. I to je najveći ustupak koji je Zogović napravio mogućim pesnicima van reda „privilegovanih ili bolje obezbijećenih"! Ovaj ustupak popeo se (na strani 352) do „postavke da su te pjesme, barem glavne od njih i barem u prvobitnim varijantama, ničući i bitišući na dvorcima plemenske i župske vlastele i oko njih, u saobraćaju izmeću te vlastele i bratstava, plemena, župa, – nastale u doba junaka i događaja o kojima govore".

Ova „postavka" zasnovana je na uverenju da su najstarije srpske pesme „tačno uočile i umjetnički izrazile mnoge bitne crte i neponovljive detalje iz života feudalnoga društva", crte i detalje kao što su: bojni konj (o kome je već bilo reči u vezi s Kravcovom), lov pomoću sokola, nošnja, neverna ljuba, pozajmice iz pisane književnosti, antagonizam starog (plemenskog) i novog (državnog) plemstva. Zogoviću, naravno, ni na um ne pada da su sve te crte i detalji mogli živeti dugo samo u predanju i otuda biti uneseni u pesmu, kao što su mogli i iz prvobitne pesme, „savremene događajima", ući u znatno izmenjenu pozniju pesmu. Zogović govori tako kao da je bio na babinama, kao da na neki volšeban način

raspolaže svim prvobitnim varijantama, kao da je bojni konj nestao zajedno sa domaćim feudalnim vitezovima (kao da ga nije bilo kod uskoka, ustanika i turskih feudalada; Vidi npr. stihove iz Vukove pesme Margita djevojka i Rajko vojvoda:

Turski konji noge iskidaše
šetajući jutrom i večerom,
na pločama polje razniješe
mećući se džide i lobuda.),

kao da narod nije vekovima gledao lov turskih feudalada pomoću sokola, kao da o nošnji domaćih feudalnih vitezova nikakvo svedočanstvo nije ostalo (vidi freske i rad Svetozara Radojčića O nekim zajedničkim motivima srpske narodne pesme i našeg starog slikarstva u knjizi Tekstovi i freske), kao da neverne ljube nije bilo i pre feudalizma (vidi Frezerovu Zlatnu granu) i posle feudalizma (vidi Vukovu pesmu Nevjera ljube Grujičine), kao da se pozajmice iz pisane književnosti, kojih uostalom nema mnogo, nisu vršile posredno, na taj način što bi nepismeni ljudi zapamtili i – više ili manje izmenjeno – prenosili ono što su pročitali i ispričali retki pismeni ljudi, i kao da antagonizam novog i starog, jačeg i slabijeg nije večna kategorija i kao da nije opevan pre feudalizma (na primer, u Homerovim epovima) i posle feudalizma (na primer, u Višnjićevim pesmama).

Nasuprot svim razlozima, Zogović proglašava „plemensku i župsku vlastelu" za jedinog, ili skoro jedinog, tvorca najstarijih junačkih pesama, i idealizuje tu vlastelu čak do ove mere (na strani 335): „U plemenskom poretku, čak oko plemenskog plemstva sve je još krilato; krila spaljuju velikaši".

Nasilje nad razlozima u isticanju prve teze Zogović je izvršio radi svoje druge teze, po kojoj je (na strani 314) „u brdovitim i teže pristupačnim zapadnim oblastima" (gde žive Kričani, Zupci, Banjani, Drobnjaci, Paštrovići, Neklići, Bjelopavlići, Ozri(h)nići, Piperi, Njeguši, Vasojevići i gde se plemenska organizacija „održala do pred kraj XIX vijeka") davan „najžilaviji, skoro neprestani otpor turskim zavojevačima", pa je prema tome ovde – može se slobodno dodati – bilo najviše uslova i za junačku poeziju.

U proturanju svoje druge teze Zogović je još bezobzirniji nego u isticanju prve. On samo pominje, bez veze sa junaštvom i junačkom poezijom, postojanje plemenske organizacije na severu Hrvatskog primorja i u Bosni do XV veka. On naglašava odsustvo plemenske organizacije u središtu nemanjiđke države (zaboravljajući čak i zadrugu), a ni rečju ne pominje da su se u tome središtu, u okviru otpora turskim zavojevačima, odigrali događaji najsudbonosniji i za istoriju i za poeziju: velike bitke, veliki ustanci i velike seobe. Ni rečju ne pominje sremske despote, Zrinjske, Vojnu granicu, senjske uskoke, skoro neprekidne hajdučke borbe u Srbiji i Bosni – velika žarišta otpora i poezije. Ali zato tvrdi (na strani 316 –317) da je „separatističan duh Dukljana, Travunjana i Zahumljana" (dakle, Crne Gore i njene okoline), kako se izrazio citirani Jiriček, ili antagonizam velikaša i plemenske aristokratije „u brdovitim i teže pristupačnim zapadnim oblastima" (dakle, opet Crne Gore i njene okoline), kako sam kaže, „dao tako mnogo epskih pjesama i tako mnogo samim tim pjesmama". A to će reći da su Duklja, Travunija i Zahumlje prava (ako ne i jedina) postojbina srpske junačke poezije uopšte, pošto se u tim krajevima najduže održala, dugo i posle propasti nemanjićke države, nekakva plemenska aristokratija i uz nju ljudi „privilegovani ili bolje obezbijeđeni" – po Zogoviću, jedini pesnički obdareni, dok su se u drugim krajevima svi, osim hajduka i uskoka, brzo poravnali kao raja.

Međutim, nema „tako mnogo" pesama o antagonizmu velikaša i plemenske vlastele, sam Zogović – i to u ovakvoj stisci – mogao je da imenuje (na strani 312) svega pet pesama: Ženidba kralja Vukašina, Ženidba Dušanova, Sestra Leke kapetana (ko li je tu župski vlastelin, Marko ili Leka?), Banović Strahinja, Marko Kraljević i beg Kostadin. To nije ni deseti deo boljih najstarijih srpskih junačkih pesama, dobrih devet delova pesama o vremenu prekosovskom, o kosovskom boju, o Marku Kraljeviću, o Brankovićima i Jakšićima, Crnojevićima, Ugričićima i hrvatskim banovima kazuje nešto drugo, a preko polovine tih pesama opeva antagonizam naših junaka i stranih zavojevača (Turaka u prvom redu). To je glavna tema, i ona ima nepresušni izvor u samom srcu nemanjićke države, i neodvojiva je od kulta te države kao snage voljne da se suprotstavi porobljivaču, i potpuno je suprotna separatizmu periferije.

Suviše, ni onih pet pesama koje Zogović navodi ne može se sabiti u tesne granice Duklje, Travunije i Zahumlja. Tamo pre i potpunije spada pesma koju Zogović ne navodi, Ženidba Maksima Crnojevića, u kojoj je nakadašnja periferija nemanjićke države središte za sebe, ali u procepu između Mletaka i Carigrada, i prisiljeno da traži izlaz u turčenju: turči se jedan Crnojević i jedan Obrenbegović, da bi njihova plemena jedno protiv drugoga doveka ratovala:

Nijesu se nigda umirili,

niti mogu krvcu da umire,

no i danas tu prosiplju krvcu.

Ali ovu pesmu Zogović ne uzima u obzir, verovatno zbog toga što protivreči njegovoj idealizaciji: „čak oko plemenskog plemstva sve je još krilato" (tako krilato da odleće pravo u islam i u krvavu istragu poturica – da i ne pominjemo mnogobrojne divljačke krvne osvete).

Od pesama koje Zogović navodi samo je Ženidba gsralja Vukašina vezana za brdovite (odnosno pesničke) oblasti (Durmitor i Skadar), pesma Marko Kraljević i Beg Kostadin je geografski neodređena, a ostale tri: Ženidba Dušanova, Sestra Leke kapetana i Banović Strahinja vezane su za središte nemanjićke države (Prizren, Prilep, Kosovo, Kruševac). I ni u jednoj od ovih pesama – ako se i spominje – vlastelinski antagonizam nema ono mesto i onaj smisao koji mu je dao Zogović.

Ženidba kralja Vukašina je mnogo više ljubavna istorija nego istorija antagonizma jednog kralja i jednog župskog plemića i kao takva mogla bi da se veže za svaki kraj i za svako vreme otkako je oteta lepa Helena pa sve do XIX veka, kad su u Srbiji, usred ustanka, morale biti zabranjivane otmice žena, ali oblik u kojem imamo ovu pesmu i koji je čvrsto vezan za Marka Kraljevića (Marko se umeće na ujaka vojvodu Momčila, koga ubija i čijom se sestrom Jevrosimom ženi kralj Vukašin, Markov otac) morao je biti redigovan uporedo sa drugim pesmama o Marku, tj. u doba turske vladavine.

Pesma Marko Kraljević i beg Kostadin je etička ocena koju jedan veći velikaš, kralj Marko, izriče jednome manjem velikašu, gospodinu Konstantinu Dejanoviću, zamerajući mu što ljude ceni po blagu i odelu (te zato odbija loše obučene sirotice i stavlja u donju trpezu nebogate stare gospodare u starom skerletu, a prima raskošno obučene sirotice i stavlja u gornju trpezu bogate nove gospodare u novom skerletu) i što ne poštuje oca i majku (ne drži ih za stolom i ne daje im prvu čašu vina), i, ovakva, ova etička ocena (koju je bilo ko bilo kome u različna vremena mogao izreći – ne Marko Kostadinu, nego Petar Pavlu) ističe postupak prema „novim gospodarima" (koje Zogović proizvodi u vlastelu nemanjićke države) i prema „starim gospodarima" (koje Zogović proizvodi u plemensku vdastelu) samo kao jedan od tri nečovečna postupka, suprotna hrišćanskom moralu i bez ijedne jedine čisto vlastelinske crte, jer pesmu je sročio Grujo Meandžić iz Sentomaša, iz Bačke, gde – kako je Vuk u Srpskom rječniku zapisao – „zovu i najmanjeg trgovčića gospodarom", pa će biti da su pomenuti stari i novi gospodari (ukoliko baš nisu trgovčići) neodređeni koliko i sirotice.

Sestra Leke kapetana ne sadrži nikakav antagonizam državne i župske vlastele (jer se kralj Marko začudio i zastideo pred gospoštinom Leke kapetana, gospodara „sve prizrenske zemlje"), ali je struktura ove pesme određena ocenom da je „Marko turska pridvorica", da je „Miloša kobila rodila" i da je „Relja pazarsko kopile", a to znači – s obzirom na centralnu ulogu „turske pridvorice" – da je ova pesma, i u prvobitnoj varijanti, mogla nastati tek u periodu borbe sa Turcima.

Ženidba Aušanova je u prvom redu himna nacionalnom ponosu (glavna misao je: da nadmudrimo i nadjunačimo Latine), pa je u drugom redu himna krvnom srodstvu (što naglašava i završni stih: „Teško svuda svome bez svojega!"), pa je tek u trećem redu, koliko zahtevaju nacionalni ponos i krvno srodstvo, istorija vlastelinskog antagonizma (ukoliko se tako može nazvati srdžba cara Dušana na njegove sestriće, izazvana inostranom spletkom i unesena u pesmu radi neophodnog zapleta: da se dovede u pitanje glavna misao – o trijumfu nad Latinima i da se pokažu iskušenja koja može da izdrži krvno srodstvo), pa tek sasvim naposletku može biti – i to samo s obzirom na Miloševu čobansku ulogu – (kako kaže Zogović na strani 326) „himna spasonosnoj, stvaralačkoj sili rada, borbi za mijenjanjem(!) prirode, koja (!) mijenja i razvija one koji mijenjaju". (U srpskom književnom jeziku nikako ne može da bude: borba za nečim, pa prema tome ni: „borba za mijenjanjem prirode", nego mora da bude: borba za nešto, pa prema tome i: borba za mijenjanje prirode, a u srpskom i svakom drugom književnom jeziku relativna zamenica ne sme da se odvaja od imenice na koju se odnosi, jer se inače pravi pometnja, kakvu vidimo i u Zogovićevom izrazu: „borbi za mijenjanjem prirode, koja mijenja" (Zogović, je, valjda, mislio da borba menja, a napisao je da priroda menja!).)

Pesma Banović Strahinja, koju je Zogović svojom tvrdom analizom namučio više nego ijednu drugu, jeste pesma o usamljenom srpskom junaku, koji – u odsudnom času, pred samu propast države, kad je turska vojska oklopila sa svih strana – ne nalazi prijatelja ni u tazbini ni u ljubi koju spasava iz turskog ropstva, nego u konju, u psu i u jednom pripadniku turske vojske, svom nekadašnjem robu, koji je među svojima isto toliko usamljen i nesrećan, a samo je uzgred ova pesma istorija vlastelinskog antagonizma, i to antagonizma ravnopravnih roćaka, jer koliko se Strahinić ponosi Jugovićima toliko se oni ponose njime: njega dvore ne samo sluge i sluškinje nego ga i „šurnjaje dvore uporedo" (baš kao u domaćinskoj seljačkoj kući), i sva kruševačka gospoda navaljuje da mu ukaže poštu, a Jug Bogdan, tast njegov, da bi mogli „prijatelji biti dovijeka", nudi mu čak to da ga oženi drugom ljubom.

Zogović ističe da je ovu pesmu ispevao „starac Milija iz starog Kolašina", ali ne ističe da je starac Milija živeo i pevao u osloboćenoj Srbiji. Zogović nalazi da je ova pesma po umetničkoj ekspresiji bliska Podrugovićevoj Ženidbi Aušanovoj (koja je retka optimistička vizija u srpskoj junačkoj poeziji), a ne vidi koliko je ona – kao pesimistička vizija – bliska drugoj stravičnoj pesimističkoj viziji samoga starca Milije, Ženidbi Maksima Crnojevića. Zogoviću ni na um ne pada da uporedi Višnjićevu viziju pobedničke ustaničke Srbije i Milijinu viziju propasti domaće feudalne države, iako se ove dve vizije tako snažno dopunjuju, iako i Milijina bar nešto mora dugovati ustaničkoj Srbiji, bar toliko koliko je ova bila negacija feudalnog poretka i ipak naslednica (i utoliko afirmacija) nemanjićke države.

Zogoviću ništa ne kazuje ni Vukova misao: „da su Srblji i prije Kosova imali i junačkih pjesama od starine, no budući da je ona premjena tako silno udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili što je bilo donde, pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati".

Zogoviću ništa ne kazujeni mišljenje istaknutog sovjetskog naučnika Sokolova da je vulgarno-sociološka interpretacija istorije folklora dovela do apsurdnog zaključka da je junačka poezija tvorevina „ne naroda, ne radnih masa, nego gospodske klase u epohi feudalizma".

Natežući svoje teze, Zogović se našao u najsmešnijem od svih položaja: da brani Kravcova koga se odrekao sam Kravcov i da pravi dogmu od jednog dela neobaveznog i veoma gipkog zaključka Žozefa Bedjea, buržoaskog istoričara književnosti, koga je mladi Kravcov preobrazio u dogmatičara!

Vojislav Đurić

 

 

 

 

 

 

Beleške

A

O ZNAČAJU NARODNE KNJIŽEVNOSTI

Beleške

A

O ZNAČAJU NARODNE KNJIŽEVNOSTI

Veliki značaj usmenog narodnog stvaralaštva najbolje potvrđuje činjenica da je ono neprestano i u velikoj meri uticalo na pisanu književnost. Antički pisci nikli su iz folklora. Humanisti preporoda našli su u njemu, snažniji nego u antici, „izraz ideja pravednosti, jednakosti, slobode od svakog prisiljavanja i od svih predrasuda, izraz izvornog optimizma i priznanja zakonitosti čovekovih nagona". Znameniti borci protiv pseudoklasičnog i dvorskog pesništva, protiv pseudoliterature uopšte, i romantičari i realisti, oslanjali su se često i mnogo na narodnu književnost. Njom su se inspirisali, uzimali građu iz nje i učili se na njoj tako veliki pisci kao što su Eshil, Sofokle, Euripid, Vergilije, Bokačo, Rable, Servantes, Čoser, Šekspir, Šeli, Gete, Balzak, Puškin, Tolstoj.

Srpskom narodnom književnošću oduševljavali su se i davali joj visoko mesto u svetskoj literaturi takvi pisci kao što su Jakov Grim, Herder, Gete, Merime, Mickjevič, Puškin.

Srpske narodno stvaralaštvo izvršilo je ogroman uticaj na srpsku pisanu književnost. Radičević, Njegoš, Mažuranić, Vraz, Ljubiša, Zmaj, Jakšić, Glišić, Matavulj, Domanović, Šantić, Nazor zasnivali su — velikim delom — svoje stvaranje na neiscrpnim bogatstvima srpskog folklora.

Razmišljanje o srpskoj usmenoj i pisanoj književnosti navodi na dva opšta zaključka. Prvi je da njihov dugotrajan i zanimljiv odnos bogatstvom svojih oblika pruža ispitivačima mnoge mogućnosti za razna nova otkrića — više nego sličan odnos u književnostima starog Istoka i čak stare Grčke i mnogo više nego u novim evropskim književnostima. Iako se u starim književnostima, a naročito u grčkoj, može pratiti proces nastajanja i zatim obnavljanja pisane književnosti iz usmene (ne samo lirske s njenim različnim oblicima nego i epske i dramske poezije), iako čak i u novim evropskim književnostima (italijanskoj i drugima) razni usmeni oblici postaju pisani (kao stramboto, madrigal, stanca, vilanel), iako i najveći pisci novih evropskih književnosti (Dante, Servantes, Šekspir, Gete, Tolstoj) ne mogu bez pomoći usmene književnosti, iako se k njoj jednim delom okreću i moderni pravci, sve to za svestranije proučavanje odnosa usmenih i pisanih oblika nije dovoljno bez srpske književnosti, u kojoj je sačuvano obilje autentičnnh usmenih oblika iz raznih vremena i velikih lepota, u kojoj u toku vekova aktivno žive jedni pored drugih usmeni i pisani oblici, u kojoj mnoge generacije pisaca nalaze inspiraciju, građu i čak pesničku veštinu kod usmenog stvaraoca — u različitoj meri i na različite načine, prema snazi obrazovanja i dara. Drugi zaključak je da je srpska pisana književnost veoma dugo bila u senci usmene književnosti i da je zbog toga najvećim delom svojim zaostajala ne samo za visokim ostvarenjima evropskih pisaca nego i za najvišim ostvarenjima same usmene književnosti.

B

O IZUČAVANJU NARODNE KNJIŽEVNOSTI

Izučavanje narodne književnosti uopšte i epske poezije posebno – započeto početkom XIX veka, u epohi romantizma — uzimalo je različite pravce, koje Sokolov prikazuje na sledeći način.

U prvoj polovini XIX veka vladala je takozvana mitološka škola. Njeni predstavnici smatrali su narodnu književnost kao nasleđe od jednog praindoevropskog pretka. Nastojeći da otkriju najstarije crte, oni su — poredeći književnosti raznih naroda — glavnu pažnju obraćali na mitove, religiozne predstave. Pojava, pravac i pogreške mitološke škole određeni su opštim stanjem društva i nauke u pomenutom periodu, a posebno nepoznavanjem književnosti mnogih naroda, naročito onih van Evrope.

U drugoj polovini XIX veka — uporedo sa prodiranjem evropskog kapitala u vanevropske zemlje i sa pojačanim osvajanjem kolonija — došlo se do niza činjenica koje su bile u oštroj suprotnosti sa objašnjavanjem sličnosti sižea poreklom raznih naroda od jednog zajedničkog pretka. Tada je izgledalo mnogo verovatnije da sličnost sižea ,,nije izazvana srodstvom raznih naroda, nego međusobnim kulturno-istorijskim vezama", tj. pozajmljivanjem. Tako je nastala takozvana komparativna teorija (ili: teorija pozajmljivanja, migraciona teorija, teorija putujućih sižea, teorija lutajućih sižea, — kako se ona različito naziva). I predstavnici ove teorije smatrali su staru Indiju kao glavni izvor iz koga su evropski narodi crpli materijal za svoje književnosti. Držeći se samo opšte sličnosti sižea, tražeći suštinu dela samo u shemi sižea, a ne ,,u umetničkom proizvodu ukupno uzetom, sa svim osobenostima njegove ideologije i umetničke forme", oni su svuda i u svemu videli samo pozajmice.

Krajem XIX i početkom XX veka, kad je već bio skupljen ogroman folklorni materijal koji je pokazivao velike sličnosti i istovetnosti ne samo u književnostima srodnih i susednih naroda nego i u književnostima naroda „jako udaljenih i istorijski i geografski", teorija pozajmljivanja nije više mogla da se održi. Nju je zamenila antropološka teorija ili teorija samoniklosti, po kojoj „svi narodi — uglavnom — idu istim putevima razvitka i stvaraju književnost po istim zakonima psihologije", te je — prema tome — moguć i prirodan samostalni nastanak sličnih ili istih sižea „kod najraznovrsnijih i najudaljenijih naroda".

Kasnije, antropološka teorija modifikovala se u psihološku teoriju, koja pridaje veliki značaj snu i halucinaciji.

Krajem XIX veka pojavila se i takozvana istorijska škola. Njen zadatak je bio da ustanovi konkretne veze folklora sa istorijom dotičnog naroda, „poetizaciju istorijskog fakta i istorizaciju poetskog sižea", idući od savremenosti ka starini, uklanjajući kasnije slojeve i vaspostavljajući prvobitni vid književnog proizvoda. Pozitivna strana istorijske škole je u tome što je ona oštro istupila „protiv jednostrane primene teorije pozajmljivanja" i što je vezala „folklor sa istorijom naroda". Ali pri tome vezivanju ona je pogrešno tumačila istorijski proces. Na osnovu toga nedostatka razvila se kasnije vulgarno-sociološka interpretacija istorije folklora, koja je dovela do apsurdnog zaključka da je junačka poezija tvorevina „ne naroda, ne radnih masa, nego gospodske klase u epohi feudalizma".

V

O INTERNACIONALNIM MOTIVIMA

Nekim srpskim junačkim pesmama nađene su paralele u drugim književnostima: Ženidbi Dušanovoj u šestom, sedmom i osmom pevanju Nibelunške pesme, gde se govori o Gunterovoj ženidbi Brunhildom (v. Maretić, Naša narodna epika, Zagreb, 1909, str. 207), Ženidbi kralja Vukašina u romanu Bovo od Antone (ibid., str. 202), Zidanju Skadra u pričanju Grka, Albanaca, Rumuna i dr. (ibid., str. 214), Banoviću Strahinji u ruskoj pesmi o Ivanu Godinoviću (ibid., str. 204), Marku Kraljeviću i Alil-agi u germanskoj legendi o Tidreku (,,u tom delu XIII veka ima jedan epizod gde se takođe vitezi klade u život da će se nadigrati u bacanju koplja i kamena"), Marku Kraljeviću i Mini od Kostura u staronemačkoj pesmi o Volfditrihu i u južnofrancuskim, talijanskim i španskim narodnim pesmama (ibid., str. 205), Ivu Senkoviću i agi od Ribnika u ruskoj pesmi o Danilu i njegovu sinu Mihailu (ibid., str. 200), Ropstvu Jankovića Stojana u ruskoj pesmi o Dobrinji (ibid., str. 232), Ljubi hajduk-Vukosava u ruskim pesmama o Stavru Godinoviću (ibid., str. 235), Predragu i Nenadu u novogrčkim pesmama (ibid., str. 200).

Ali internacionalni karakter motiva u ovoj ili onoj pesmi nikako ne znači da je ona morala bitn i ispevana prema nekom stranom uzoru.

Prvo, sličnost ili istovetnost motiva u dve ili više književnosti može biti sasvim slučajna. Zapanjujuća je sličnost, na primer, srpske pesme Ženidba Stojana Jankovića (Vuk, III, 21); Krasić, 9) sa germanskom pesmom o Valtariju (Valteru) iz X veka, na latinskom jeznku. To je sličnost — kaže Maretić — „ne samo u cjelini već i u pojedinostima: 1) Valter i Hildegunda bježe s dvora Atilina upotrebivši zgodu kad Atila i njegovi Huni spavaju pijani, a Zlatija djevojka u Krasića oslobađa Stojana i bježi s njime u čas kad njezin otac iza mnogoga pića tvrdo zaspi; 2) brat Hajkunin (u Vuka) ide u potjeru sa svojim drugovima za bjeguncima, a u germanskoj pjesmi gone i stižu Valtera i Hildegundu Gunter i Hagen s drugijem junacima; 3) Valter zaspi prije nego ga stigne potjera metnuvši glavu na koljena Hildegundi, a upravo tako spava u isti čas i Stojan; 4) i Valter i Stojan, prije nego što će se pobiti s potjerom, otpravljaju s bojišta svoje vjerenice; 5) u boju ostaju pobjednici Valter i Stojan; 6) poslije boja Valter i Stojan idu svojim kućama, vjenčaju se vjerenicama i sretno žive; 7) karakteri Hildegunde i Hajkune (ili Zlatije u Krasića) posve su slični". Ali i uprkos toj sličnosti srpska pesma o ženidbi Stojana Jankovića — kao što je poznato — potpuno je prožeta narodnim duhom i u svemu odgovara srpskim istorijsko-društvenim uslovima.

Drugo, ako je i pozajmljen, motiv se mogao dugo čuvati u predanju i otuda ući u pesmu tek u jednom poznom momentu. U pesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija, na primer (koja je mogla nastati tek onla kad je bilo vrlo daleko vreme Markovog i Musinog života, tj. XIV i XV vek), ima veoma starih i, možda, tuđih, sa strane pozajmljenih elemenata. Jedan od tih elemenata je Markovo tamnovanje i izbavljanje iz tamnice, drugi su tri Musina srca, a treći — sultanov strah od mrtve glave.

U ruskoslovenskoj književnosti nalazi se i priča o premudrom Akiru. Maretić ovako prikazuje sadržinu te priče i njenu vezu sa srpskom pesmom o Marku i Musi:

„Na dvoru asirskoga cara Sinagripa živi mudri Akir, koji nema sa svojom ženom Teodulijom poroda i zato posinjuje svoga sinovca Nadana. Kad ovaj Nadan odraste i stupi u carsku službu, obijedi Akira pred carem, a car zapovijedi da se Akir pogubi. Ali onaj kome je to naloženo smiluje se Akiru i mjesto njega pogubi nekakvoga njemu sličnog roba, a Akira drži u tamnici tri godine. Međutijem se raširi glas o smrti Akirovoj, te dva cara, misirski i persijski, udare na Sinagripovo carstvo. Sada Sinagrip ljuto žali za Akirom. Kad to vidi onaj koji je imao Akira da pogubi, on pristupi k caru i reče mu da je Akir u životu. Onda car ode u tamnicu i, našavši Akira živa, pun radosti pita ga bi li on mogao svojom mudrosti odoljeti dušmanima. Akir veli da bi, ali se prije mora oporaviti od nevolje pretrpljene u tamnici. Oporavlja se šest mjeseci i onda ode k misirskome caru pa pogodi sve teške njegove zagonetke i tako oslobodi Sinagripa i njegovo carstvo, a poslije Sinagripove smrti zacari se na njegovo mjesto Akir. — I u našoj staroj književnosti nalazi se priča o premudrom Akiru... u jednom glagolskom rukopisu iz g. 1468. i u jednom ćirilovskom iz g. 1520.

Da navedeni motiv o zatvorenom Marku u pjesmi Vukovoj II, 67 stoji u vezi sa starim književnim pričanjem o premudrom Akiru, to vrlo lijepo dokazuje gotovo potpuna istovjetnost ovijeh mjesta: u Vuka pita hodža Ćuprilić sultana kad ga vidi u nevolji poradi Muse: „Šta bi dao onome junaku koji bi ti živa kazo Marka?" a u pomenutom ćirilovskom rukopisu iz g. 1520. onaj čovjek koji je imao pogubiti Akira pita cara Sinagripa: „Care, šta bi ti tomu čovjeku dao tko bi ti živa Akira spovidio?" (U Vukovoj pjesmi odgovara sultan da bi mu da vezirstvo nad Bosnom, a u ćirilovskom rukopisu Sinagrip odgovara da bi mu sve dao što bi god tražio.) Vrijedno je dodati i ovo: kad Marko iziđe iz tamnice pred sultana, „kosa mu je do zemljice crne, polu stere, polom se pokriva, nokti su mu — orati bi mogo"; a u onome ćir. rukopisu kaže se za Akira kad je izišao pred cara: „obrve mu bjehu obrasle kako u divjaku, a nokti bjehu kako u divjaka orla, tijelo mu se biješe s prstiju (tj. s prašinom) pomiješalo". U jednom i u drugom opisu nema, istina, mnogo zajednice, ali je važno to što se i jednim i drugim hoće da istakne kako je Marko ili Akir od dugoga i teškog tamnovanja gotovo izgubio ljudski oblik.

Književno pričanje o premudrom Akiru u staroj našoj i ruskoj književnosti poteklo je preko kakvoga grčkog (vizantijskog) prijevoda iz arapskoga zbornika 1001 noć, gdje se nalazi priča o mudrom Hejkaru, koja onoj ruskoj i našoj potpuno odgovara."

Musina tri srca, svakako, — kaže Maretić — znače tri života, „samo su pjevači zaboravili pravi smisao tijeh triju srca, tj. ako tko ima tri života, onda nije dosta jednoć mu smrt zadati nego to treba triput činiti, kako to vidimo u gdjekojim narodnim pripovijetkama koje kazuju kako je tko nmao tri (ili četiri) života, pa mu nitko ništa nije mogao, makar ga i dvaput (ili triput) ubio, jer mu još iza toga ostaje jedan život... Ova ovako shvaćena i izvedena misao nalazi se u VIII pjevanju Virgilijeve Enejide, st. 560 i d., gdje kralj Evandar priča kako je nekad u mladosti ubio kralja Erula, kojega je morao triput ubijati, jer je imao tri duše (tj. tri života):

kojemu (strašno je reći) Feronija mati je dala
tri, kad rodi ga, duše i triput oružjem da maše;
triput ga trebalo ubit, al' desnica ova mu tada
duše je uzela sve i oružje skinula
troje".

A povodom toga što je sultan, ugledavši Musinu glavu, skočio od straha, Maretić kaže: „Može se misliti da je ova crta nekim osobitim putem došla do našijeh pjevača iz starogrčkih pričanja o junaku Perseju, koji je sa sobom nosio glavu grdosije Meduse, koju je prije ubio, pa kome bi god pokazao tu užasnu glavu, onaj bi se od straha okamenio, kao npr. kralj Atlas".

Očevidno, ova tri elementa — ako su pozajmljena — ušla su u različita vremena u srpsku tradiciju i otuda su kasnije unesena u pesmu.

G

O PEVAČIMA

O pevačima pre Vukova vremena malo se zna. Najraniji (neodređen) pomen o njima nalazimo kod vizantijskog istoričara Teofilakta Simokate (iz prve polovine VII veka), koji je zapisao da su tadašnji balkanski Sloveni rado pevali pesme (ne kaže kakve) uz jedan muzički instrumenat (citru). Isto tako je neodređeno i svedočanstvo srpskog biografa Teodosija (iz XIII veka). Tek na početku XV veka, 1415, pominje se srpski guslar na dvoru poljskog kralja Vladislava, a malo kasnije poljski pesnik Mjaskovski (1549—1622) daje i opis srpskog guslara: nakrivio je glavu, prevlači gudalo i peva staru pesmu kako su „bili Turke Poljaci i hrabri Hrvati". — U XVI veku ima više pomena o pevanju, ali vesti o samim pevačima vrlo su šture. Slovenac Benedikt Kuripešić, opisujući svoj put iz Beča u Carigrad (1531, u Itinerarium), kaže da se u Bosni i Hrvatskoj mnogo peva o Radosavu Pavloviću, Malkošiću i Obiliću. „Jedan izveštaj grada Splita senatu mletačkome 1547. godine spominje da je neki slepi vojnik pevao pesmu o Marku Kraljeviću, a ceo ga narod pratio, jer su je svi znali. Madžarski letopisac Sebastijan Tinodi spominje 1554. godine kao osobito veštog srpskog guslara nekog Dimitrija Karamana." Hvaranin Petar Hektorović u Ribanju i ribarskom prigovaranju (1555) beleži kao narodne pesnike ribare Paskoja i Nikolu i — između ostalih — ove pučke stihove:

Naš gospodin poljem jizdi,
jizda da mu je;
na glavi mu svilen klobuk,
sinca da mu je;
u ruci mu zlatne knjige,
družba da mu je;
prid njim sluga pisan poje;
na čast da mu je.

Istu ulogu kao i sluga u ovoj pesmi ima je, izgleda, „dijak" (tj .„književan čovjek i pjesnik", koji je — od vremena Kulinova do Zrinjskoga — „pisao povelje, pisma, i obavljao sve lične poslove svoga gospodara") i pevači kod bosansko-hercegovačkih feudalaca: Čengića, Kulenovića, Ljubovića. Ali to nije nikakav razlog da se „dijaci" proglase za osnivače narodne epike. Biće verovatnije to da su oni, slaveći svoje gospodare, pozajmljivali iz narodne epike (ili su im, možda, samo i pevali gotove narodne pesme). To što „dijačiti" ili „jačiti" negde znači: pevati i ono što se narodne pesme u nekom kraju zovu „jačke" nikako ne može biti dokaz da su narodne pesme mlađe od dvorskih.

U XVII veku zanimljivu belešku o pevanju i pevačima ostavio je Juraj Križanić: „Vidi enim convivio assidentes nobiles ac militares viros et post terga ipsorum stantes milites, qui canebant praedictas maiorum laudes. Omnia autem illa cantica continent laudes Marci Cralevitii, Novaci Debeliaci, Millossi Cobilitii et aliorum quorundam heroum". („Video sam kako na gozbi sede plemići i vojvode, a za njihovim leđima stoje vojnici i pevaju pomenute pesme o slavi predaka. A sve ove pesme sadrže slavu Marka Kraljevića, Novaka Debeljaka, Miloša Kobilića i nekih drugih junaka".) — U XVIII veku (u drugoj polovini) Dositej Obradović video je u Dalmaciji slepog pevača Marka. Sem toga, Dositej je ostavio i jedno dragoceno svedočanstvo o rasprostranjenosti junačke pesme u to doba: „Stariji oficiri i soldati ništa radije ne pripovedaju nego gdi su u najvećoj vatri i krvoprolitiju bili. Pjesne naši stari najviše su ovoga sodržanija: „Odseče glavu!" „Skresa do ramena ruku!" i „Izgibe toliko junaka!" Svi slavenosrpski narodi u raznim kraljevstvam i državam, i kad se žene, i kad praznuju, i kad se god časte, i kad god putuju, po moru ili po suvu, ovake pevaju pjesne".

U Vukovo doba junačke pesme su se najviše pevale „po Bosni i po Ercegovini i po Crnoj Gori i po južnim brdovitim krajevima Srbije". „Po tim mjestima" — pisao je Vuk 1824 — „i današnji dan gotovo u svakoj kući imaju po jedne gusle, a po jedne osobito na stanu kod čobana; i teško je naći čoveka da ne zna guđeti, a mnoge i žene i đevojke znadu. Po donjim krajevima Srbije (oko Save i oko Dunava) već su rjeđe gusle po kućama, no opet mislim da bi se u svakom selu (osobito s lijeve strane Morave) po jedne mogle naći. U Srijemu pak i u Bačkoj i u Banatu gusle se danas mogu viđeti samo u slijepaca (pa i oni moraju učiti u nji udarati, i mnogi ne pjevaju pesama, nego samo bogorade uza nji), a drugi bi se ljudi vrlo stidili slepačke gusle u svojoj kući objesiti; i tako po tim mjestima junačke (ili, kao što se tuda već zovu, slepačke) pjesme niko drugi i ne pjeva osim slijepaca i, po Bačkoj, đekoji žena (koje bez gusala pjevaju). Iz toga se lasno može doznati zašto se junačke pjesme po Srijemu i po Bačkoj i po Banatu gore pjevaju nego po Srbiji, a i po Srbiji oko Save i oko Dunava gore nego dalje unutra, osobito k Bosni i k Ercegovnni. Tako i k zapadu od Srijema što se gođ dalje ide preko Slavonije k Rvatskoj i k Dalmaciji, sve su pjesme junačke u narodu više u običaju." I najviše ih „spjevavaju" — kaže Vuk dalje — „ljudi sredovječni i starci. Po rečenim mjestima, kud se danas junačke pjesme najviše pjevaju, nema čovjeka koji ne zna nekoliko pjesama (ako ne čitavi, a ono barem komada od nji), a ima i koji i znadu i preko pedeset, a može biti i na stotine. Koji čovjek zna pedeset različni pjesama, (ako je za taj posao) njemu je lasno novu pjesmu spjevati". A po narodu najviše raznose pesme slepci, putnici i hajduci. „Slijepci radi prošnje idu jednako po svemu narodu od kuće do kuće, i pred svakom kućom ispjevaju po jednu pjesmu, pa onda ištu da im se udijeli, a đe i ko ponudi, onđe pjevaju i više; a o praznicima idu k namastirima i k crkvama na sabore i na panađure, pa pjevaju po čitav dan. (Slepi pevači su zapaženi kod mnogih naroda; takav je, između ostalih, Demodok u Homerovoj Odiseji.) Tako, putnik kad dođe u kakvu kuću na konak, obično je da ga uveče ponude s guslima da pjeva, a osim toga putem po anovima i po krčmama svud imaju gusle, pa putnici uveče pjevaju i slušaju; a ajduci zimi na jataku danju leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i to najviše pjesme od ajduka."

Naravno, svi ljudi nisu podjednako daroviti, i „kakogođ što jedan čovek ljepše i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje". U tome pogledu — između svih ljudi koje je Vuk sreo — najviše se odlikovao Tešan Podrugović. On se rodio oko 1775. u Kazancima u Gackom, i „iznajprije je" — kaže Vuk — „bio trgovac, pa poslije ubije nekaka Turčina koji njega ćeo da ubije, i tako prospe svoju kuću i otide u ajduke, i kao ajduk 1807. godine prebjegne u Srbiju". „On se po ocu zvao Gavrilović pa su ga Podrugom i Podrugovićem zato prozvali što je bio vrlo veliki, tj. po drugoga čoveka. Ja ga u početku 1815. godine nađem u Karlovcima (u Sremu) u najvećem siromaštvu, gde u ritu seče trsku i na leđima donosi u varoš, te prodaje i tako se rani; i kad doznam koliko i kakovi zna pesama, dam mu na dan koliko mu treba da može živeti, i počnem od njega pesme slušati i prepisivati... No kad se onda ispred Vaskrsenija u Srbiji digne buna na Turke, i njemu kao da uđe sto šiljaka pod kožu. Jedva ga kojekako zadržim oko Vaskrsenija, te prepišem nekolike od oni pesama koje mi je putem idući iz Karlovaca na kolima kazivao, pa ga odma po Vaskrseniju uzmem na kola i odvedem u Mitrovicu, te odande pređe u Srbiju, da se nanovo bije s Turcima. Pošto se one jeseni Srbi umire s Turcima, on otide u Bosnu, i provrljavši kojekuda po svome pređašnjem običaju, sastavi nekoliko konja i namesti se negde u naiji srebrničkoj da živi kao kiridžija; no naskoro potom isprebijaju ga nekaki Turci, pa umre od uboja. Kad sam ja od njega pesme prepisivao, ne znam je li bio što stariji od 40 godina. Bio je pametan i, kao ajduk, pošten čovek; vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovedao, aln se pri tom nigda nije smejao, nego je sve bio malo kao namršten. On je znao još najmanje sto junačkih pesama, sve ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od kojekaki primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaše (15 pesama od samoga Mijata arambaše). Nikoga ja do danas nisam našao da onako pesme zna kao što je on znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pjevao, nego samo kazivao) pesme razumevao i osećao, i mislio je šta govori." ,,On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama taki su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mnogi pjevaju i ne misleći šta, i znadu redom samo pjevati, a kazivati ne znadu (s takima sam ja kadšto imao muku)." Od Podrugovića Vuk je zapisao oko dvadeset pesama, izmeću ostalih i ove: Ženidba Dušanova, Marko Kraljević i Ljutica Bogdan, Marko Kraljević i Vuča dženeral, Car Lazar i carica Milica, Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Arapin, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko Kraljević i Đemo Brđanin, Ženidba Stojana Jankovića, Senjanin Tadija.

Filip Višnjić, takođe pesnik prvog reda, rodio se 1767. godine u Bosni, u selu Međašima (u zvorničkoj nahiji). Prešao je „u Srbiju 1809. godine, kad se srpska vojska onoga leta ispreko Drine natrag vratila i posle toga do 1813. godine jednako je živeo po srpskim logorima oko Drine (1810. godine bio je u Loznici u muaseri, kad su Bogićević Anto i Miloš Pocerac i Bakal Milosav branili Loznicu od Turaka...). Kad Turci 1813. godine opet obladaju Srbijom, i on s familijom svojom prebegne u Srem, i namesti se u selu Grku. Čujući ja da on zna lepi pesama, osobito od Karađorđina vremena, dobavim ga u Šišatovac 1815. godine (pošto me Podrugović ostavi), te onde od njega prepišem kako ove pesme koje su štampate tako i još tri od Karađorđina vremena, koje sam ostavio da njima, ako bog da zdravlje, začinim petu knjigu. Ja zacelo mislim da je ove sve nove pesme, od Karađorđina vremena, Filip sam spevao. Kako mi je kazivao, on je oslepio u mladosti od boginja, i potom je išao ne samo po celome bosanskom pašaluku nego i u Skadar, te prosio pevajući uz gusle. Ja sam ga onda nagovarao da ide opet u Srbiju, želeći da bi onamo još koju pesmu spevao; no nikako ga na to nisam mogao nagovoriti, jer mu je bilo vrlo dobro u Sremu: gde je god došao, ljudi su ga zbog njegovi pesama častili i darivali; sina je svoga bio dao u Grku u školu; imao je svoga konja i taljige, i čisto se bio pogospodio". „Pre nekolike godine" — piše Vuk 1833 — „čuo sam da je i umro u Grku. Kad sam ja od njega pesme prepisivao, bilo mu je oko 50 godina." Od pesama koje su ušle u našu knjigu Višnjićeve su sledeće: Smrt Marka Kraljevića, Bajo Pivljanin i Beg Ljubović, Početak bune protiv dahija, Boj na Čokešini, Knez Ivan Knežeeić, Boj na Mišaru.

Od starca Milije Vuk je zapisao, između ostalih, ove pesme: Banović Strahinja, Ženidba Maksima Crnojevića. Milija je rodom „iz Ercegovine od Kolašina, pa za Karađorđina vremena dobežao u Srbiju i namestio se u naiji požeškoj. Vuk se — zahvaljujući pomoći kneza Miloša — sastao sa Milijom u Kragujevcu 1822.,.Ali kad se s Milijom sastanem", — veli Vuk — „onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku: ne samo što on, kao i ostali gotovo svi pevači (koji su samo pevači), nije znao pesme kazivati redom, do samo pevati, nego bez rakije nije teo ni zapevati, a kako malo srkne rakije, on se — i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isečena tukući se negda s nekakvim Turcima iz Kolašina) slab budući — tako zabuni da nije svagda redom znao ni pevati! Videći ja to, ništa drugo nisam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pesmu peva po nekoliko puta, dok je nisam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se nešto preskoči, pa sam ga onda molio te mi je pevao polako (rastežući reči), a ja sam za njim pisao što sam brže mogao; a kad sam koju pesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pevati, a ja sam gledao u moj rukopis, da vidim je li sve dobro napisano." Iz Kragujevca, podgovoren od nekih ljudi (koji su govorili da je Vuk „lud i besposlen čovek"), Milija je otišao i ne javivši se Vuku. Umro je negde pre 1833.

Od drugog jednog Kolašinca, starca Raška, koji je u početku bune na dahije dobežao u Srbiju i nastanio se u selu Sabanti, blnzu Kragujevca, Vuk je zapisao više lepih pesama, između ostalih i ove: Zidanje Skadra, Ženidba kneza Lazara, Uroš i Mrnjavčevići, Zidanje Ravanice, Ženidba Grujice Novakovića, Margita djevojka i Rajko vojvoda.

Ženidbu kralja Vukašina (uz još neke pesme) zapisao je Vuk od Stojana hajduka, koji je bio „rodom odnekud iz Ercegovine". Vuk je našao Stojana 1820. godine u Brusnici, „gde je bio zatvoren što je, došavši iz ajduka, ubio nekakvu babu, za koju je mislio da mu je, kao veštica, dete izela".

Od Marka Nemanjića dobio je Vuk — između ostalih — pesme: Oblak Radosav, Starina Novak i deli-Radivoje, Smrt Senjanipa Iva, Kostreš harambaša, Vide Daničić. Marko je bio pisar kod Vase Popovića, glavnog kneza požeške nahije. Markov otac, pop Filip (u Karađorđevo vreme vojvoda novopazarske nahije), bio je — kaže Vuk — „znatan pevač, a u gusle udarati može biti da niko nije znao bolje od njega (i umro je gotovo s guslama u ruci...); a i Marko je vrlo dobar pevač".

Od svoga oca Stefana zapisao je Vuk — pored ostalih — pesme: Kletva kneževa, Kneževa večera, Kosančić Ivan uhodi Turke, Tri dobra junaka, Dioba Jakšića, Vuk Anđelić i ban Zadranin. Stefan je „malo mario za pesme", ali ih je, „gotovo neotice, upamtio od svoga oca Joksima i brata Tome, koji su ne samo mloštvo pesama znali i rado ji pevali nego i pesme spevavali".

Pesme: Perović Batrić, Tri sužnja i još neke zapisao je Vuk od Đure Milutinovića Crnogorca. „On je, kao slepac, negde oko 1809. godine, doneo Karađorđiji pismo od crnogorskoga vladike, pa potom i zaostao u Srbiji, gde je do 1813. godine imao nešto plate, kao penziju, a 1814. godine otide u društvu s ostalim Srbima u Besarabiju, gde je također primao ponešto na godinu; no 1817. godine, ostavivši svoju platu u Besarabiji, vrati se opet u Srbiju... Za Karađorđina vremena išao je u Beogradu u veliku školu, i sila je puta znao lekciju bolje nego ijedan od đaka."

Vuk je zapisao — beležimo samo one koje su ušle u našu knjigu — pesme: Starina Novak i knez Bogosav i Mali Radojica od Gaje Balaća (koji je bio rodom iz Like, a Vuk ga našao u Kragujevcu 1830), Marko Kraljević i Alil-aga od slepice Živane („koja je sedela u Zemunu, a rodom je bila odnekud iz Srbije, i kao slepica išla je čak i po Bugarskoj), Ženidba Vlašića Radula od jedne stare žene u Kragujevcu, Marko Kraljević i beg Kostadin od Gruje Meandžića (iz Sentomaša u Bačkoj, s Grujom je Vuk ,,u jesen 1829. godine kontumacirao u Zemunu"), Bolani Dojčin od jednog trgovca iz Bosne („koji se 1815. godine — prebegavši 1813. godine iz Srbije — bavio u Karlovcima u Sremu"), Ženidba od Zadra Todora od jednog drugog trgovca iz Bosne (od koga je prota Jovan Pavlović prepisao ovu pesmu u Šapcu i poslao je Vuku u Kragujevac 1859), Carica Milica i Vladeta vojvoda od slepice Stepanije iz Jadra, Propast carstva srpskoga, Kosovka devojka i Marko Kraljević ukida svadbarinu od neke slepice iz Grgurevaca (prepis pesama ove slepice poslao je Vuku Lukijan Mušicki). Pesmu Predrag i Nenad dobio je Vuk od Jovana Berića iz Budima.

Osim Vukovih pevača, valja ovde spomenuti i Leku Mastilovića, ,,uskoka i slavnog gudca i pjevca iz Gackog", od koga je zapisivao pesme Sima Milutinović.

D

O ZAPISIVANJU I PREVOĐENJU

1

Najstarije zapisane naše junačke pesme su one koje nalazimo u Hektorovićevom Ribanju (XVI v.); o Marku i Andrijašu (lirsko-epska) i o Radovanu Siverincu i Vlatku Udinskom. U XVII veku zapisana je Majka Margarita (lirsko-epska) i Popijevka od Svilojevića; prvu je zapisao Juraj Baraković, drugu Petar Zrinjski. Sve su to pesme dugog stiha. Prve deseteračke pesme zapisane su tek u XVIII veku: na početku toga veka u Dubrovniku i Boki (objavio ih 1878. godine V. Bogišić u knjizi Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, gde većinu pesama čine bugarštice), oko 1730. godine u Vojnoj Granici (rukopis nepoznatog Nemca, sačuvan je u Univerzitetskoj biblioteci u Erlangenu, objavljen 1925. godine pod naslovom Erlangenski zbornik), 1756. godine u Kačićevom Razgovoru ugodnom (dve pesme: jedna o ženidbi Janka Sibinjanina, druga o Sekuli), 1774. godine u Fortisovom Putu u Dalmaciju (lirsko-epska pesma o Hasanaginici), 1779. godine u Reljkovićevom Satiru (pesma Jakšići kušaju ljube).

Sistematski rad na beleženju i objavljivanju junačkih pesama (i drugih narodnih umotvorina) započeo je tek Vuk Karadžić. On je taj posao radio bolje nego iko pre i posle njega. Manji broj junačkih pesama (uz ženske) objavio je 1814. i 1815. godine. Drugo izdanje njegovih Srpskih narodnih pjesama izišlo je u Lajpcigu i Beču od 1824. do 1833. godine (u četiri knjige), treće u Beču od 1841. do 1866. godine (u šest knjiga), četvrto (državno) od 1887. do 1902. godine (u devet knjiga, od kojnh samo prva i peta sadrže ženske pesme).

Posle Vuka beležili su i objavljivali junačke pesme: Sima Milutinović (Pjevanija crnogorska i hercegovačka, 1837), Petar Petrović Njegoš (Ogledalo srpsko, 1845), Jukić i Martić (Narodpe pjesme Bosanske i hercegovačke, 1858), Bogoljub Petranović (Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine, 1867, 1870), Kosta Herman (Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, 1888, 1889) i dr. Veliku zbirku junačkih pesama izdala je Matica hrvatska (počev od 1896, u više knjiga). Bugarštice je objavio (pored Bogišića) Miklošić u knjizi Volksepik der Kroaten, 1870.

2

Pre Vuka prevedena je na strane jezike samo pesma o Hasanaginici: na talijanski u Fortisovoj knjizi, ubrzo zatim (1775) na nemački (Vertes), a nekoliko godina kasnije preveo ju je opet na nemački sam Gete i bila je objavljena u Herderovim Narodnim pesmama 1778 (uz još neke pesme iz Kačića); ove godine izišao je i francuski prevod Fortisove knjige, a 1799. godine preveo je Hasanaginicu na engleski (po Geteu) Valter Skot (ali nije štampao prevod). Posle Vuka srpske pesme su prevođene na mnoge strane jezike, a naročito na nemački, francuski i engleski.

Velikom ugledu koji su srpske pesme stekle među Nemcima, pa i inače, mnogo su doprineli Kopitar, Jakov Grim i Gete. „Godine 1814—15," — kaže P. Popović — „kad je Vuk izdavao svoju prvu zbirku pesama, i kad je Kopitar te pesme s najvećom revnošću preporučivao tuđem književnom svetu, opštio je s njima Jakov Grim, i ovaj veliki prijatelj narodnih književnosti zagreja se odmah za srpsku poeziju. On odmah počinje pesme prikazivati, prevoditi, hvaliti; njegovo mišljenje o njima, tada i docnije, vrlo je pohvalno. „Pomislite", piše on 1824. posle drugog izdanja Vukovih pesama, „da su već tri knjige pesama izdane, a među njima teško da ima ijedna pesma rđava: srpske nemačke narodne pesme morale bi se pred njima sakriti." On voli lirske pesme koje „u sebi spajaju lepote i istočne i zapadne lirike". On još više voli epske pesme. „Mi bismo ih", kaže on 1824, „mogli porediti najpre sa španskim junačkim pesmama, ali ih i od ovih stavljamo više." ,,Na Omira", kaže on drugom prilikom, „čovek se jednako seća kad ih čita"; „sve je kao u Omiru", kaže dalje; ili, 1827: „od Omirovih spevova naovamo nema u celoj Evropi nijedne pojave koja bi nas tako jasno mogla obavestiti o suštini i postanku epa kao srpske narodne pesme"... Uz Grima i Gete se ponovo zanima srpskim narodnim pesmama. On piše i govori o njima, i hvali ih; to biva u referatima njegovim, ili u razgovorima s Ekermanom i inače." Ali kao prevodilac srpskih pesama na nemački najviše zasluga ima Tereza fon Jakob: ona je pod imenom Talfi 1825. i 1826. godine objavila dve sveske svoga odličnog prevoda (rađenog uz Vukovu i Kopitarevu pomoć) izabranih pesama iz Vukovih knjiga. Posle nje prevodili su srpske pesme na nemački E. Veseli, P. Gece, V. Gerhard i dr.

Prvi prevodioci srpske poezije na francuski su poznati književnici Šarl Nodje i Prosper Merime: i jedan i drugi preveli su Hasanaginicu (prvi u zbirci Smara, 1821, drugi u knjizi Gusla, 1827). Povodom Merimeove knjige, koju je on u celini predstavio kao prevod sa „ilirskog" i tako uspeo da obmane mnoge ljude (čak i Puškina, koji je Merimeove pesme prevodio kao srpske), pojavilo se više napisa u časopisima, a istovremeno su u „Globu" (1827) izilši i prevodi nekih srpskih pesama (od gospođe Belok). Nekoliko godina kasnije, 1834, izašle su dve sveske prevoda Elize Vojar (koji je rađen prema nemačkom prevodu Talfijeve). Posle E. Vojar prevodili su srpske pesme na francuski S. Rober, A. d'Avril, O. Dozon i dr. Za svoj veliki glas u Francuskoj srpska narodna poezija mnogo duguje Klodu Forielu, Mickjeviču i Lamartinu: prvi je držao predavanja (1831—1832) o srpskoj i novogrčkoj narodnoj poeziji, drugi je — takođe — držao predavanja (1840—1841) o srpskim narodnim pesmama, treći je mnoge srpske pesme (u prevodu Elize Vojar) uneo u svoje Putovanje na Istok.

Prvi engleski prevod srpskih pesama (od Džona Lokharta) objavljen je 1826. godine u časopisu „Tromesečni pregled". Ubrzo zatim, 1827, pojavila se i zbirka srpskih pesama koje je na engleski preveo Džon Bauring. Kasnije, prevodili su srpske pesme na engleski i O. Meredit, E. Mijatović, Siton-Vatson i dr.

Srpska narodna poezija prevođena je i na mnoge druge jezike: na talijanski, ruski, poljski, češki, mađarski, švedski i dr.

Đ

O JEZIKU

Jezik narodnih pesama po nekim svojim osobinama razlikuje se od književnog. Svaki pevač, bilo da stvara novu pesmu ili da peva staru, služi se govorom svoga kraja. Otuda u pesmama nalazimo ne samo osnovne odlike tri narečja (jekavskog, ekavskog i ikavskog) nego i reči i izraze i razne jezičke osobine karakteristične za jedno uže područje. Tako, na primer, ,,od Kruševca u Kosovo, i onamo kako po Metoiji tako i po onim krajevima Ercegovine i Crne Gore", govori se (i nalazi se u pesmama): oruže mesto oružje, naruče m. naručje, boža m. božja; često se upotrebljava akuzativ umesto lokativa: ljepote joj u svu zemlju nema, itd. U mnogim krajevima ne izgovara se h (sasvim ili delimično); otuda u mnogim pesmama: rana m. hrana, saraniti m. sahraniti, i m. ih, bi m. bih, dođo m. dođoh, pogibo m. pogiboh, ostado m. ostadoh, mogo m. mogoh, pobego m. pobegoh, sastado m. sastadoh, nji m. njih, njiov m. njihov, samorana m. samohrana, snaa š. snaha, stra m. strah, pra m. prah, vala m. hvala, uvatiti š. uhvatiti, itd. itd. Vrlo su česti i zastareli oblici: njga m. njega, svatom m. svatovima, Turkom m. Turcima, za svatovi m. za svatovima, pred svatovi m. pred svahovima, po sokaci m. po sokacima, po hajduci m. po hajducima, s Turci m. s Turcima, na vrati m. na vratima, mene m. meni, tebe m. tebi, sebe m. sebi, ni m. nam, vi m. vam itd. Sem toga, vrlo je labava granica između pojedinih narečja. To je, pre svega, uslovljeno određenim brojem slogova u stihu. Jekavac pevač, zbog stiha, često upotrebljava ikavske oblike: dite m. dijete, bila m. bijela, itd.; a ekavac — sa istog razloga — upotrebljava odgovarajuđe jekavske oblike.

Potrebama stiha uslovljene su i mnoge druge osobine jezika narodnih pesama: elizija (zašt' m. zašto, ak' m. ako), afereza ('vako m. ovako, 'nako m. onako), sinkopa (do'dio m. dohodio) upotreba nominativa mesto vokativa (da bi se dobio jedan slog manje, npr.: car-Suleman', i otac i majko; iziđ' amo, Vuksan' od Rovaca), izostavljanje predloga (npr.: kojih žešćih u Primorju nema), zadržavanje prve imenice u nominativu dok se iduća koja je s njom u vezi upotrebljava u nekom drugom padežu (npr.: svome bratu Miloš-čobaninu; ja ću poći za Ustupčić-Pavla), rastezanje ě (da bi se dobio jedan slog više, npr.: dijevojka m. djevojka, biježati m. bježati), upotreba superlativa mesto pozitiva (npr.: na tebe su pobolje haljine; da umesim prebele kolače), upotreba genitiva mesto akuzativa (kad imenica u genitivu ima jedan slog više, npr.: na Soluna porez udario; ali — po analogiji — i kad je isti broj slogova u genitivu i akuzativu, npr.: čuvaj, care, ti gospodstva tvoga), upotreba vokativa mesto nominativa (kad imenica ima jedan slog više u vokativu, npr.: opremi se Vukašine kralje; ali — po analogiji — i kad je isti broj slogova u nominativu i vokativu, npr.: što je junak Petre Mrkonjiću), upotreba diminutiva (npr.: konjic, gorica, bojak, bratac, danak, sanak, krioce, jetrvica, nedarca), udvajanje (npr.: od sestrića od Vojinovića; Murat pao na Mazgit na polje), dvojako izricanje istog padeža (npr.: pobratimu Novaković-Gruju, njemu dade zlatna boščaluka), upotreba nepotrebnih reči: mi, ti, ga, baš, bre, pak, a, ja, ta, da, do, taj, onaj, tu, onde (npr.: jedno mi je Sava od Posavlja; Kajica ti na noge ustade; zle ga seo, Predrag-arambaša; sagradiše Visoke Dečane, baš Dečane više Đakovice; Predrag majci do konja doraste, a do konja i do bojna koplja; već ćeš, bolan, umrijeti, Marko, ja od boga, od starog krvnika; ne može mi ta obraz podneti; ostavih mu budak više glave, da čim će ga zakopati Turci; pa ga baci u to more sinje; zaviše mu one rane grdie; braćo moja, do dva pobratima; eto dolje pod bijelom kulom, tu imaju tri konja viteza; na onome Biogradu stojnu, onđe bjehu dva Jakšića mlada), razna ponavljanja (u jednom stihu, u dva ili više stihova, na raznim mestima u stihu), neobičan red reči (pored ostalog, stavljanje prisvojnog dativa ispred predložnog izraza od koga zavisi, npr.: a kad dođe Zadru na kapiju).

U pesničke osobine jezika spadaju (pored onoga o čemu je u uvodu bilo reči) i apostrofa, personifikacija i hiperbola, ali to nisu osobine samo narodnog pesničkog jezika. Ipak, treba istaći to da ih u narodnom ima više nego inače. Naročito to vredi za hiperbolu (osobito kad je reč o srebru i zlatu).

E

UZ POJEDINE PESME U OVOJ KNJIZI

1

Ženidba Dušanova

Leđan je nepoznat grad. Jedni nagađaju da je to Lješ, a po drugima je grad u Poljskoj. „Prvobitno Leđan" — kaže Vodnik — „znači poljački grad, a Leđanin Poljak, što je izvedeno od madžarske riječi Lengyel (Poljak, u starom srpskom jeziku Leh)."

Mijailo (Mihailo) je stajaće ime za stranca kralja.

Roksanda je stajaće ime za žene visoka roda. Neki misle da je ovo ime ušlo u srpske narodne pesme iz srednjovekovnih pripovedaka o Aleksandru Velikom, čija se žena zvala Roksanda. Iz istorije je poznato da se Dušan oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra.

Todor vezir je Dušanov doglavnik za koga ne zna istorija; pevač ga naziva vezirom zato što su taj naziv nosili doglavnici turskog cara.

Vojinovići Vukašin i Petrašin su ličnosti za koje ne zna, istorija. Istorija zna za Vojinovog sina Vojislava, koji je bio rođak cara Uroša.

Vila se često pominje u narodnim pesmama. Vuk kaže da — po narodnom verovanju — „vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko voda. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom neće zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo, ili na večeru, ili drukčije kako), a kad ih ko uvrijedi, onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili ruku, u obje noge ili u obje ruke, il u srce, te odmah umre". Ali ponekad — kako su predstavljene u pesmama: — one postupaju kao zla bića i kad nisu uvređene (na primer, Zidanju Skadra). Sem toga, kako se vidi iz pesama, one imaju i krila, a srpskim junacima su posestrime, pa čak i ljube. Svakako zbog toga što je zamišljana u beloj haljini, vila ima stalan epitet: bela.

Miloš Vojinović bio je „stavilac" (prema Stojanu Novakoviću stolnik; prema Svetozaru Matiću, izgleda: vojni starešina) kod cara Dušana.

Ti se kaži zemlje Karavlaške, tj. kaži da si iz Karavlaške (iz izostavljeno zbog stiha).

Radulbeg je jedan od deset vlaških vojvoda koji su imali ime Radul (nije jasno na koga od njih misli pevač ove pesme).

Jedno jeste Đakovica Vuče, a drugo je Nestopoljče Janko, tj. jedno je Vuk iz Đakovice, a drugo je Janko iz Nestopolja (Nestopolje je izmišljeno ime).

Jest slobodno, al' nije prilike, tj. ali nema mnogo izgleda da ćeš ti ubiti zatočnika.

Prebio ga na tri polovine, tj. na tri dela.

I na njima tri plamena mača, tj. mačevi svetli kao plamen, i koji pale kad seku, ili koji su u obliku plamena („izmjenice nakrivljeni na jednu i na drugu stranu").

Čestita ću tebe učiniti, tj. učiniću da budeš srećan i uvažen.

Balačko je ličnost nepoznata istoriji (po jednom mišljenju, pod tim imenom se krije poturica Balaban, turski junak iz XV veka).

2

Ženidba kralja Vukašina

Skadar nije bio u Vukašinovoj državi.

Povodom stiha Momčil' ima konja Jabučila Vuk kaže: „Pripovijeda se da je onamo negdje u nekakom jezeru bio krilat konj, pa izlazio noću te pasao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera; no kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi (da ne bi oždrijebila krilata konja). Kad to dozna Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekakve sprave što lupaju, pa otide danju te se sakrije kod jezera, a kobile natjera oko jezera. Kad noću iziđe konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa pođe da siđe s nje, onda on počne lupati u bubnjeve i u ostale sprave te se konj poplaši i ne uzima kad izjaloviti kobile, nego uteče u jezero, a kobila ostane suždrebna i oždrijebi (Momčilu) krilata konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovdje se pjeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile".

U Momčila sablja sa očima, tj. sablja na kojoj su naslikane oči.

Imenica kralj u ovoj pesmi ima dvostruk vokativ: kralje i kralju.

3

Zidanje Skadra

Skadar je podignut mnogo pre nego što su živeli Mrnjavčevići (koji se u ovoj pesmi zovu Mrljavčevići).

Imenica kralj i u ovoj pesmi ima dvostruk vokativ: kralju i kralje.

Ne mož, kralje, temelj podignuti, tj. ne možeš (mož je stari oblik).

Stoja i Stojan treba da se uzidaju u grad da bi on bio postojan.

Rade neimar, graditelj manastira Ljubostinje (gde se potpisao: protomajstor Borović Rad), živeo je u doba kneza Lazara i stojao na čelu jedne škole u oblasti arhitekture. „Iz te su škole crkve u Ravanici, u Novoj Pavlici, u Manasiji, Ljubostinji, Kaleniću, Rudenici, Veluću, Naupari, Kruševcu i dr."

Tebe zdravlje! — bila zdrava, bog ti dao zdravlje!

Uz poslednji stih ove pesme Vuk je napisao sledeću primedbu: ,,Kažu da i sad iz onijeh prozora, gdje su sise bile izmoljene, teče nekaka mokrina, koja se niza zid hvata, kao kreč, i žene koje nemaju mlijeka, ili ih sise bole, nose ono te piju u vodi. — U narodu se našemu i sad pripovijeda da se nikakva velika građevina ne može načiniti dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; zato se takovijeh mjesta klone svi kojima je moguće, jer kažu da se i sen čeljadetu može uzidati, pa ono poslije umre". — A kod Albanaca „se priča o Rosi koji je gradio Skadar, a nije mogao da ga ogradi, pa uzidao svoju sestru Fa, i ona ga zamoli da joj ostavi rupu u zidu, da doji svoje čedo, i tako na zidu grada ostade jedno mjesto osobite bjeline, kao trag ovoga događaja".

 

4

Ženidba kneza Lazara

Voljan budi, care, pa besjedi, tj. budi dobre volje prema onome što ću reći.

Kad dođemo iz lova planine, tj. iz lova iz planine (iz izostavljeno zbog stiha).

Staroslavne knjige (ili: starostavne, carostavne, carostavnici) su spisi koji su izlagali opštu istoriju i srpsku. Narod je mislio da se u tim spisima govori i o budućnosti.

Izraz pošljednje vrijeme znači: propast sveta, a i propast srpske države i dolazak Turaka.

5

Uroš i Mrnjavčevići

Povodom izraza sitna knjiga kaže V. Jovanović: „Guslari koji su narodne pesme kazivali, i onda kad nisu bili slepi, nisu znali ni čitati ni pisati. Sve što je bilo pisano, njima je izgledalo napisano odveć sitnim slovima."

Nedeljko je stajaće ime za starca.

Dok u crkvi zakon savršimo, tj. dok se odsluži služba.

Kol'ko Marko težio na pravdu, tj. koliko je hteo da postupi po pravdi.

Ne bila ti moja rana kleta, tj. ne bilo ti kleto mleko kojim sam te dojila.

Đetetu je od koljena carstvo, tj. dete nasleđuje carstvo po rođenju.

Imenica kralj ima u ovoj pesmi dvostruk vokativ: kralju i kralje.

Anđeo koji zatvara vrata da bi spasao Marka ima istu ulogu kao i grčki bogovi u Ilijadi koji spasavaju pojedine junake na taj način što ih zavijaju u oblak ili maglu. Takođe je veoma staro i spasavanje bekstvom u crkvu.

6

Zidanje Ravanice

U Kruševcu, šancu šarenome, tj. u šarenom gradu (kako su ga Turci zvali, valjda zbog cvetnih bašta).

Svu gospodu zove na svetoga sa knjigama i sa zdravicama, tj. zove na slavu pismima i usmenim pozivima.

Taman biše vina najvišega, tj. „baš kad su bili u najvišem piću".

Ti ostade u stolu njinome, tj. onde gde su oni nekad sedeli, na njinom prestolu.

Kod reči zadužbina kaže Vuk: „Najveća je zadužbina načiniti namastir ili crkvu, kao što su srpski carevi i kraljevi gradili; potom je zadužbina načiniti ćupriju na kakvoj vodi ili preko bare, kaldrmu na rđavu putu, vodu dovesti i načiniti blizu puta (i to se kaže graditi i načiniti — sebi — zadužbinu), usaditi ili nakalemiti voćku blizu puta, gladnog nahraniti, žednog napojiti, golog odjesti (i ovo se kaže činiti i učiniti zadužbinu itd.)."

Slijevaće u tope đulove (pevač gubi iz vida da u doba kneza Lazara još nije bio pronađen top).

Od vijeka do suda božjega, tj. od postanja do kraja ovoga sveta.

7

Miloš u Latinima

Posle zeta Miloš-Obilića (istorija ne zna da je Miloš bio zet Lazarev i svakako da — kao neznatan plemić — to nije mogao biti).

Kod Deževe, starijeh dvorova, tj. kod Deževa, gde je bio dvor kralja Dragutina.

U napomeni uz ovu pesmu Vuk kaže da se ovaj događaj vezuje za Kotor. Za isto mesto on je vezan i u jednoj bugarštici i u lepoj deseteračkoj pesmi Miloš Vojinović i ban od Kotora (iz Crne Gore).

8

Marko Kraljević i vila

Reč pobratim označava veoma važan i u narodnim pesmama često pominjan odnos među ljudima. Čovek ili žena pobratimi nekoga kad mu u kakvoj nevolji (u snu ili na javi) kaže: „Da si mi po bogu brat!" ili „Bratimim te bogom i svetim Jovanom!" (sv. Jovan je zaštitnik bratimstva i kumstva). Na isti način može se neko posiniti, posestriti, poočiti, pomateriti.

A krasnu je pesmu započeo od svi naši bolji i stariji, tj. o svim našim boljima i starijima — starim junacima.

Po s tri koplja u visinu skače, po s četiri dobre unapredak — po tri koplja u visinu skače, po puna četiri koplja skače unapred.

Prevrće je s desne na lijevu, tj. sa desne na levu stranu.

Al' je Marko milostiv na boga, tj. milostiv kad ga zaklinju bogom.

Porečka krajina je „kraj u Srbiji, tako nazvan po ostrvu i gradu Poreču, na donjem Dunavu (krajinski okrug). Varošica je 1832. godine iseljena na desnu obalu Dunava i prozvana Donji Milanovac".

9

Marko Kraljević i Ljutica Bogdan

Ljutica Bogdan je istorijski neodređena ličnost (po nekima, rođak despota Olivera, koji je vladao u jugoistočnoj Makedoniji).

Relja od Pazara (Relja Bošnjanin, Relja Krilatica) po jednima je Dušanov vojskovođa, a po drugama — ličnost čija se nadgrobna ploča sačuvala u crkvi Nikoljači kod Novog Pazara.

Mezete ga groznim vinogradom, tj. piju vino i uz to jedu grožđe.

Vojevoda Janko je Sibinjanin Janko, koji je mlađi od Marka i nije mogao s njim da druguje.

Ustupčić Pavle je nepoznata ličnost.

11

Marko Kraljević i Vuča dženeral

Vuča dženeral je ličnost nepoznata istoriji.

Pisanje krvlju, po nekima, vodi poreklo iz pripovetke o čoveku koji je prodao dušu đavolu i koji je ugovor o tome morao da napiše krvlju.

Povodom stiha i pusti mi staroga Toplicu Vuk kaže: „U drugoj pjesmi, koja je upravo kao početak ovoj, pjeva se da je otac Toplice Milana bio otprije zatvoren u Varadinu, pa su ova trojica bili otišli da ga otmu, te i njih (pošto su razbili kapiju i ušli u grad) nekako uhvatio Vuča dženeral".

Uz ime Tekija Vuk napominje: „Tekija je crkvica između Varadina i Karlovaca, a ja sam ovu pjesmu pisao u Karlovcima od Podrugovića; da li je on pak i prije znao za Tekiju, ili ju je tek onda ovdje umetnuo, to ja upravo ne znam".

12

Bamović Strahinja

O Banoviću Strahinji govori i jedna bugarštica, ali ga ne vezuje ni za koje mesto. Ovde je vezan za Banjsku, pretpostavlja se, zbog veze imena ban i Banjska.

Netko bješe Strahiniću bane, tj. bio je neobičan čovek, junak.

Što od vode čoha crvenija, a od sunca čoha rumenija, tj. crvenija ukoliko se više pere i rumenija ukoliko se više nosi po suncu.

Tuka i Mandžuka su reči nejasnog značenja (po jednom mišljenju: Tunguzi i Mandžurci).

Turčin Vlah Alija je nepoznata ličnost.

Što je zemlje te oblada care, tj. što je zemlje kojom je ovladao car.

Nekakoga mlada Nemanjića (ne zna se na koju ličnost pevač misli).

Karaman je, po jednom mišljenju, pas poreklom iz Karamanske u Maloj Aziji.

Kail svaki zaspat na uranku, tj. rado uvek spava na uranku.

Prepali se carevi veziri da im počem sablju ne udarim, tj. da ih sabljom ne udarim.

Do jabuke i do desne ruke, tj. slomilo se koplje tamo gde mu se završava vrh i tamo gde se drži desnom rukom.

No ti podbi jedan komat sablje i žuta hrta za uši podbila (ovde podbiti upotrebljeno umesto spodbiti — ščepati).

Misli, ljubo, koga tebe drago, tj. udri koga hoćeš.

No mu grlom bane zapinjaše, tj. zatezaše (podižući mu bradu naviše).

Različito su tumačeni završni stihovi:

,,Ne dam vašu sestru poharčiti,
bez vas bih je mogao stopiti,
al' ću stopit svu tazbinu moju,
nemam s kime l
adno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio."

Po jednima, ban je oprostio ženi da ne bi izgubio prijateljstvo moćne tazbine. Po drugima, on je praštajući ženi istakao svoj prezir prema kukavičkoj tazbini, koja ne zaslužuje njegovo prijateljstvo. Ovo tumačenje je u skladu sa smislom čitave pesme.

Imenica gospodar ima u ovoj pesmi dvostruk vokativ: gospodaru i gospodare.

14

Car Lazar i carica Milica

Jednog sestri brata od zakletve, tj. da sestra ima brata kojim bi se zaklela.

Goluban je nepoznata ličnost (pesničko ime).

16

Kosančić Ivan Uhodi Turke

Od Čečana vrhu do planine, tj. od Čečana do vrha planine.

17

Propast carstva srpskoga

U ovoj pesmi (ispevala je slepica iz Grgurevaca koja je bila pod očiglednim crkvenim uticajem) nalazimo dva uzroka porazu na Kosovu: božju volju i Vukovu izdaju. Prvi uzrok je ovde predstavljen drukčije nego u pesmi Zidanje Ravanice. Tamo je božja odluka o porazu neizmenljiva, a ovde Lazar može da bira borbu i pobedu (tj. zemaljsko carstvo) ili poraz (tj. nebesko carstvo). Lazar, u skladu sa svojim svetačkim karakterom, bira drugo. Ali odmah zatim, u drugom delu pesme, on ulazi u žestoku borbu (baš kao da se bori za zemaljsko carstvo), i bio bi pobednik da nije bilo Vukove izdaje. U tome je protivrečnost ove pesme.

Mrnjavčevići Vukašin i Uglješa (Gojko je nepoznat istoriji) poginuli su u boju na Marici (1371).

Erceg Stepan (Stjepan Vukčić Kosača, herceg od sv. Save, gospodar Hercegovine od 1435. do 1466. godine), „iako je živeo pola veka posle kosovske bitke, opevan je u narodnim pesmama kao kosovski junak".

Ne daju se ni gledati Turkom, tj. (kaže V. Jovanović) ,,gone tako brzo Turke da ovi nemaju vremena ni da se osvrnu i pogledaju svoje gonioce".

18

Tri dobra junaka

Srđa Zlopogleđa je nepoznat istoriji (pesničko ime).

19

Musić Stevan

Musić Stevan je sestrić kneza Lazara po sestri Draginji, a sin čelnika Muse, gospodara Laba. Nije poginuo na Kosovu. Njegovo zakašnjenje je izmišljeno radi opravdanja poraza. U vezi s tim je i priča koja ga vezuje za Majdan požarevački (zato je zakasnio što je imao da pređe veliko rastojanje).

Vaistina je ime napravljeno od starog izraza „va istinu" — doista.

Rđom kapo dok mu je kolena, tj. (kaže V. Jovanović) „skapavao kao rđa, oni i njegovi potomci, dok ih bude bilo".

Kob ga kobi Stevanova ljuba, tj. susrete ga Stevanova ljuba.

Vojvodi je to i pre i posle, tj. (kaže Vuk) „i prvo i pošljednje (nigda više u svome dvoru neće u slavu napijati)".

Za stih u presveto ime Isusovo Vuk kaže: „Ja mislim da je ovaj stih dodat u naše vrijeme."

20

Carica Milica i Vladeta vojvoda

Vladeta vojvoda je bosanski vojvoda Vlatko Vuković. On je 1388. kod Bileća potukao jaku tursku vojsku. Na Kosovu zapovedao je bosanskom vojskom. Potom je bio namesnik u Dalmaciji. Umro je (ve-rovatno) 1392.

Vukosava nije poznata istoriji.

Mara je Lazareva kći, žena Vuka Brankovića.

21

Sluga Milutin

Milutin je pesničko ime.

Uz stih Što je, bolan, slugo Milutine? V. Jovanović napominje: ,,Pridev bolan na ovome mestu stoji kao uzrečica i pokazuje u isti mah žaljenje i prebacivanje za nešto što se dogodilo, a što se nije trebalo dogoditi". Isti je slučaj i u p. 31.

Dokle gođe jedan tecijaše, tj. sve dok je jedan bio u životu.

22

Smrt Miloša Dragilovića (Obilića)

I ovo sam otpravila Lazara gospodara, tj. poslala sam Lazara gospodara (i ovo je suvišno, javlja se i dalje u ovoj pesmi).

Dušome i planinome je mesto dušom i planinom.

23

Kosovka devojka

Orlović Pavle je nepoznat istoriji, ali narod — veli V. Jovanović — „priča o njemu kao o istorijskom licu; u rudničkom okrugu, u selu Krasojevcima, nalazi se i danas jedna kula koju narod naziva njegovim imenom. Isto tako,, u moravskom okrugu ima jedan stari gradić na vrhu brda Babe, više sela Lešja, za koji se priča da ga je gradio Orlović Pavle".

Uz stih Al' po greku stara roditelja? Vuk napominje: ,,Po greku (po grijehu) roditelj znači pravi otac. Ovdje se pokazuje znak narodnoga mišljenja da je grijeh i ženiti se".

Po azdiji, po imenu mome, tj. po imenu koje je izvezeno na azdiji.

25

Marko Kraljević i orao

Adžaga je izmišljena ličnost.

26

Marko Kraljević poznaje očinu sablju

Do sunca (joj bistra voda bila), od sunca (se voda zamutila), tj. dok se sunce nije rodilo i pošto je sunce izgrejalo.

Mustaf'-aga je izmišljena ličnost.

Čestitu ću tebe ostaviti, tj. učiniću da budeš srećna i bogata.

U čizmama sjede na serdžadu, tj. nije skinuo čizme kao što bi Turci učinili.

27

Marko Kraljević i Alil-aga

Alil-aga je (ako nije obično tursko ime) turski vezir u doba kosovskog boja.

Carigrad su Turci osvojili posle Markove smrti.

Idi, brate, bezistenu mome, tj. idi mojoj kući, u moj stan (inače bezisten znači trg).

Jelica je stajaće ime, a Markova žena zvala se Jelena.

28

Marko Kraljević i Mina od Kostura

Mina od Kostura je nepoznat istoriji.

Marko i Janko Sibinjanin ne pripadaju istom vremenu (Marko je iz XIV, a Janko iz XV veka), ali narodni pevač često sastavlja starije i mlađe junake.

Arapska ljuta pokrajina je — možda — Karamanija u Maloj Aziji, s kojom je ratovao Bajazit II (a Marko je bio vazal Bajazita I).

Pojazet je (svakako) Bajazit (v. uvod, III, 3).

Alil-aga (v. bel. E, 27).

A kamoli u slavu ustao, tj. ustao da izgovorim slavsku molitvu (koja se kazuje kad bude oko pola ručka).

Jer je mnogu krvcu učinio, tj. jer je mnogo krvi prolio.

29

Marko Kraljević i Arapin

Ova pesma dovodi se u vezu sa hrišćanskom legendom o sv. Đorđu (koji ubija aždaju i oslobađa devojku). U ulozi Đorđa je Marko, a u ulozi aždaje Arapin.

Obećava blago nebrojeno, ko pogubi crnog Arapina, tj. obećava nebrojeno blago onome koji pogubi Arapina.

Dnevi daje u zemlju Taliju, tj. danju prodaje u Italiji (u Veneciji na tzv. „Slovenskoj obali").

I grad Prilip u polju Kosovu (pevač ne zna tačno gde je Prilep).

Za pisanje krvlju v. bel. E, 11.

Baš ću poći, da neću ni doći, tj. poći ću, pa makar se ne vratio živ.

Sve mu kaza od kraja do konca, tj. kaza mu sve od početka do kraja.

Od njegova straha velikoga, tj. veoma se plašeći njega.

30

Marko pije uz ramazan vino

Suleman je Sulejman II Veličanstveni (iz XVI veka), ali njegovo ime uzima se stalno za turske careve.

U ovoj pesmi govori se, između ostalog, o naredbi da se ne pije vino i da se ne nose zelene dolame. Takve naredbe su stvarno postojale: u XVII veku zabranjivano je točenje vina po gradovima (da se ne bi demoralisali vojnici), a neturskom stanovništvu zabranjivana je zelena boja.

Idu Turci caru na parnicu, tj. Turci idu da se tuže caru.

Pa mu prosto da sam pije vino, tj. moglo bi mu se oprostiti da sam pije vino.

31

Marko Kraljević i Musa Kesedžija

U pesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija, kao i u mnogim drugim pesmama o ranijim vremenima, pobrkani su istorijski događaji. Kao što je iz istorije poznato, Musa je bio „nametnik sultan turskoga carstva u Evropi, sin Sultana Bajazita. Kao što je iz istorije poznato, Musu su, posle velike muke, slomili stariji mu brat Mehmed s turskim velikašima i despot Stefan sa sestrićem Đurđem. Marka Kraljevića tada nije bilo ni u životu". Međutim, od čitave istorijske istine u pesmi se zadržalo samo sećanje na „ona pusta samovoljstva, bede i nasilja kojima je Balkansko poluostrvo među 1410—1413. obasuo Musa" i na činjenicu da je Marko bio sultanov vazal. Suprotno istorijskoj istini, dovedeni su u vezu Marko i Musa, Musu je rodila ljuta Arnautka „kod ovaca na ploči studenoj itd. A to sve svedoči da su istorijski događaji bili veoma udaljeni od trenutka u kojem je nastala pesma ovakva kakvu je imamo.

U nekim pesmama o Marku osnovna ideja je da turski car i carevina zavise od Markove snage. Ta ideja je i u pesmi o Marku i Musi. Da li je ta ideja samonikla ili je pozajmljena, teško je utvrditi. No i ako je pozajmljena, ona izražava realnu težnju narodnu za nadmoćnošću nad vekovnim neprijateljem. Zamisao o nadmoćnosti ima veoma važno mesto u srpskoj epici i javlja se u različitim vidovima. U ovome vidu, tj. u vidu zavisnosti turskog cara i turske carevine od snage i pameti nekog srpskog junaka, nalazimo tu misao isključiio u pesmama o Marku (turskom vazalu). Razume se, to je naivna predstava o nadmoćnosti: nadmoćan si, pa — umesto da se oslobodiš — spasavaš porobljivača! Ali treba imati na umu da je vlast turskoga cara trajala veoma dugo i da je — u izvesnim trenucima bar — morala biti posmatrana i kao neizmenljiva činjenica. Sem toga, slabljelje careve, centralne vlasti uvek je bilo praćeno pojačanim nasiljem feudalaca nad rajom. U takvim momentima zamisao u pomenutom vidu bila je utoliko opravdanija.

Sama pesma o Marku i Musi prilično je mutna. U njoj mnogo šta nije dorečeno ni usklađeno. Istorijski Musa stvarno se osl-njao — pri kraju — na antifeudalne elemente, ali radi feudalnih ciljeva. Ti njegovi feudalni ciljevi jako su naglašeni i u samoj pesmi. Što ustavlja „carevinu blago", po tome bi on bio kao nekakav revolucionar u odnosu prema caru, ali što sve ustavlja sebi i što od njega pišti „ljuta sirotinja", — to ga prikazuje kao razuzdanog feudalca, kao kesedžiju, razbojnika.

No valja uzeti u obzir i one stihove u kojima sam Musa naglašava suprotnost svoga i Markovog porekla. Sami za sebe, odvojeni od ostalog teksta, ovi — lepi i snažni — stihovi dokazuju da je Marko predstavnik feudalaca a Musa predstavnik seljaka, tj. naroda. Sudeći samo po ovim stihovima, ovde se oštro ispoljavaju dve neprijateljske klase. Ali sudeći prema celoj pesmi, izgleda nam da je narodni pevač pre (i, možda, samo) hteo da istakne razliku između Musine i Markove snage nego razliku između njihovih klasnih interesa. Musa je rođen na ploči studenoj, u prirodi, i otuda potiče njegova čudovišna snaga. Marko je rođen na meku dušeku, i zato je manje snažan, otporan, izdržljiv. Takvo gledanje može se naći u srpskem selu i danas. Narodni pevač na toj osnovnoj suprotnosti, na suprotnosti između ogromne Musine i nedovoljne Markove snage, izgrađuje čitavu pesmu. Musa je polomio hiljade carevih vojnika i oborio Marka; Musa je — kao što vidimo na kraju pesme — imao troja rebra i tri srca. Marka je ubila memla, on se s mukom i posle dužeg vremena oporavio i najzad je pobedio ne snagom nego prevarom.

U prilog ovome tumačenju — mada sami navedeni stihovi i dalje ostaju u oštroj protivrečnosti sa likom istorijskog Muse, Muse feudalca — ide i činjenica da je Marko kraljev sin, tj. feudalac i u svim ostalim pesmama, pa mu to ipak nimalo ne smeta da zastupa interese raje, interese sirotinje. Zašto je raja odredila baš njega da bude nosilac njenih težnji i shvatanja, a ne nekog drugog vladarskog sina, na to je teško odgovoriti, no zašto je uzela jednog kraljevića, to je sasvim razumljivo kad se imaju na umu predrasude masa toga doba, kad se ima na umu naivno verovanje masa toga doba da se njihova bolja sudbina nalazi u rukama „dobroga" vladara. No ipak protivrečnost ostaje protivrečnost (jedna od mnogih protivrečnosti u srpskoj epici) i tom protivrečnošću zamagljen je feudalni lik Musin. Uostalom, mi smo već videli na primeru Miloša Vojinovića i Jugovića, a to bi se još izrazitije moglo sagledati na primeru samog Marka Kraljevića uprkos njegovom kraljevskom rodu, kako narodne crte ulaze u likove i postupke feudalaca. Isti je slučaj i kod Muse. Zabuna proističe otuda što je Musa tuđinac. No jedno je van svake sumnje: Musino rođenje kod ovaca i njegova borba protiv cara ne poništavaju njegovu nasilničku ulogu u odnosu prema sirotinji kojoj car šalje zaštitnika u Marku Kraljeviću (dabome, kao što se iz same pesme vidi, cara na to podstiče i „carevina blago" koje Musa ustavlja sebi).

Nedosledan u prikazivanju Muse, narodni pevač ne motiviše ni Markov pristanak da deli megdan s Musom. Marko je carev sužanj, tri godine zaboravljen u tamnici, pocrneo kao kamen, avetinjskih noktiju i kose. Očevidno, car ga je teško kaznio. I posle toga bilo bi prirodno očekivati da Marko — onako plah i ratoboran kakav je u mnogim pesmama — potegne sablju ne na Musu nego na cara. Međutim, Marko to ne čini. On odmah prihvata carev poziv, i priprema se veoma dugo i svestrano. Zašto Marko tako postupa, o tome narodni pevač ćuti. Zato su se — ponajviše zato, između ostalog — i mogla pojaviti različita tumačenja. Ali treba se zapitati zašto Markovo prihvatanje megdana nije motivisano. Zašto je narodni pevač smatrao to izlišnim? Po našem mišljenju, on je to smatrao izlišnim zbog toga što je ovakav Markov postupak bio u skladu s opštim mišljenjem i raspoloženjem u doba kada je ova pesma nastala. A to mišljenje i raspoloženje bilo je jednim delom u izvesnom smislu oportunističko — utoliko ukoliko je raja između dva zla, između jake centralne vlasti koja je garantovala kakvu-takvu zakonitost i red i slabljenja centralne vlasti koje se redovno izražavalo u pojačanom nasilju pojedinih feudalnih gospodara, bila „za" manje zlo, „za" jaku centralnu vlast, pa prema tome i „za" cara. Isti oportunizam izražen je i u drugim pesmama koje govore o Markovoj službi turskom caru. Razume se, sve takve pesme nemaju onakav vaspitni značaj kakav ima, na primer, pesma Marko Kraljević ukida svadbarinu i njoj slične pesme. Ali to ne znači da od Muse treba na silu napraviti narodnog junaka. Musa — i pored toga što je rođen kod ovaca na ploči studenoj i što je othranjen ovsenim skrobom — ostaje stranac, a narodni junak je Marko — bez obzira na to što ga je rodila kraljica i što se pojavljuje u ulozi turske pridvorice.

Kao i u drugim pesmama ove vrste, i ovde je Marko — uprkos oportunizmu — u isti mah i nosilac narodne težnje za nadmoćnošću nad Turcima. Car je priteran u tesnac i prinuđen je da izvede-Marka iz tamnice i da ga zamoli za pomoć. Tako je u početku označena Markova nadmoćnost nad carem, odnosno nadmoćnost ka kojoj je težio sam narod. A na kraju pesme ta nadmoćnost je još snažnije izražena carevim strahom od mrtve Musine glave i Markovim podsmehom:

„Kako bi ga živa dočekao,
kad od mrtve glave poigravaš?"

Dakle, istorijski posmatrani, feudalci su i Marko i Musa, a kad se kroz pesmu gledaju: Musa je veliki junak stranac, carev odmetnik i nasilnik, a Marko je narodni junak u ulozi turske pridvorice. Nama se čini da je narodni pevač Musinu snagu toliko uvećao koliko je želeo da kroz Markov podvig izrazi nadmoćnost nad Turcima: hiljade Turaka, čitava turska carevina nisu mogli ono što je mogao sam Marko uz pomoć svoje posestrime vile. U punom skladu sa naglašavanjem izuzetne Musine snage, odnosno izuzetne veličine Markovog podviga, jeste i Markova žalost što je pogubio ,,od sebe boljega". Uostalom, ovo nije jedini slučaj kad Marko priznaje boljeg od sebe; u jednoj drugoj pesmi on kaže: ,,Bolji Relja od sedamn'est Marka".

*

Obećava nebrojeno blago, tko pogubi Musu Kesedžiju, tj. obećava

nebrojeno blago onome koji pogubi Musu.

Ćuprilić (v. Rečnik) je iz XVII veka.

Na milosti, care gospodine, tj. milostivo me saslušaj.

Jesi l' đegođ u životu, Marko, tj. jesi li iole, pa i najmanje u životu.

Novak kovač je istorijski neodređena ličnost.

Prevari se, ujede ga guja, tj. napravi kobnu grešku.

Prebio ga na tri polovine, tj. na tri dela.

Đe su tebe guje iz potaje, tj. skriveni noževi (vila kaže guje da Musa ne bi razumeo).

32

Marko Kraljević i Đemo Brđanin

Đemo je (možda) Jegen (Jeđem-paša) iz druge polovine XVII veka.

Bogosav je izmišljena ličnost.

Ti se jesi krvi naučio, tj. naučio si se da prolivaš krv.

Neće rodit vino ni šenica, — ove reči ukazuju na mogućnost da je pesma o Marku i Đemu nastala na osnovu neke starije pesme u kojoj se govorilo o vešanju zmaja.

33

Marko Kraljević i beg Kostadin

Pa da vidiš časti i poštenja, a i lepa, brate, dočekanja, tj. kako se ukazuje počast, kako se gosti dočekuju.

Da j' naraniš leba bijeloga, tj. da ih nahraniš (j' mesto ih).

Azna (tj. hazna) znači ovde: blago i moć.

 

34

Lov Markov s Turcima

Murat vezir je izmišljena ličnost.

35

Marko Kraljević ukida svadbarinu

Servana je izmišljena reka.

I junakom mladim oženiti, tj. i mladim junacima oženiti.

Pokrivaju sablje japundžeti, tj. pokrivaju sablje japundžetima (japundžićima — kabanicama).

Već i Marko ostavi za pravdu, tj. ostavi ih da kazuju istinu.

Da j' ne kljuju orli i gavrani, tj. da ih ne kljuju (j' mesto ih).

37

Smrt Marka Kraljevića

Hoće jednom biti prema glavi, tj. jednome se radi o glavi, o životu.

Kada budeš visu na planinu, tj. kada dođeš na vis planinski.

A kad Marko lice ogledao, verovatno je video isto ono što i dahije u tepsiji u pesmi Početak bune protiv dahija.

Marko lomi oružje i ubija Šarca zato što, po starom verovanju, oružje i konj samo u tom stanju („mrtvi") mogu da pripadaju mrtvom gospodaru.

Vasa i Isaija su obična kaluđerska imena.

Biljege mu nikakve ne vrže, tj. ne stavi na njegov grob nikakvo obeležje (natpis).

38

Smrt vojvode prijezde

Prijezda i Jelica su ličnosti istorijski neodređene.

Nije Memed osvojio Stalać, nego Musa (1413).

S pokoj duše Prijezde vojvode, tj. za smrt vojvode Prijezde.

39

Bolani Dojčin

Uso je izmišljena ličnost.

Duka i Ilija su pesnička imena (zbog rime).

Petar nalbantin je izmišljena ličnost.

Hoću isti Arapu na mejdan, tj. hoću ići...

40

Smrt vojvode Kajice

Kajica Radonja je nepoznat istoriji.

Kraljem od Maćedonije ovde se naziva despot Đurađ Branković.

Pa se maši Vlaške, zemlje ravne, tj. istočnog Banata (koji je neko vreme bio pod rumunskim vojvodama).

Nemeš (mađarska reč) znači plemić, a ovde je ime ličnosti (nepoznatoj).

Dojčegić Vuk je (možda) Dojčević iz crnogorskog predanja.

Boško Rajčević, Stojan (Stepojev sin), Jovica Resavac, Orlović Pavle i Radobeg Mijajlo nisu poznati istoriji.

Golemović Đura je čelnik despota Đurća.

Šajnović Damnjan su — po jednom mišljenju — ujedno sliveni Đurđev vojvoda Šahin (poreklom Turčin) i Dubrovčanin Damjan Žunjevnć, Đurđev diplomata.

Ištvan i Gecija su istorijski neodređene ličnosti.

Varadinski ban Petar je mađarski vojvoda Petar Doci, koji je za vlade kralja Matije bio zapovednik u Jajcu i Varadinu.

Uz stih da belegu svoju posvedoči Vuk napominje: ,,I sad kad se momci bacaju kamena, valja biljegu svoju posvjedočiti, tj. po drugi put baciti donde, inače se ne broji."

Da bijemo nišan za oblakom, tj. da streljamo metu.

Ostavljanje oružja, konja i pobijenih neprijatelja na grobu umrlog junaka veoma je star običaj (nešto slično vidimo u Ilijadi na Patroklovom grobu).

41

Oblak Radosav

Bijelić vojvoda, Zlatokosić Pavle, Todor od Stalaća i Pojezda (po svoj prilici, rđavo izgovoreno Prijezda) su ličnosti za koje ne zna istorija.

42

Banović Sekula i Jovan Kosovac

Kosovac Jovan je istorijski neodređena ličnost.

43

Sekula se u zmiju pretvorio

Preobraćanje čoveka u zmiju je vrlo star i vrlo čest motiv.

Janko 1448. godine nije išao preko Kučeva i Braničeva na Kosovo, nego drugim putem.

Nemoj dati umlje za bezumlje, tj. nemoj pogrešiti, sludovati.

44

Vojvoda Janko bježi pred Turcima

A sunašce tad iz mora sv'jetla kola promaljaše, tj. sunce se rađalo iz mora.

Cara bana Mihaila živa ga su ufatili – ovde je suvišno ga kao i u sledećem stihu.

Oko sebe ugledao često jato klet'jeh Turci, tj. ugledao oko sebe gustu gomilu kletih Turaka.

Bjegu mi ti bjegaše, tj. bježaše.

Na zdravlje ti dojezdiše, tj. zdravo dođoše.

Janko bješe na dvorove slugom svoj'jem, tj. Janko je otišao kući sa svojim slugom.

45

Popijevka od Svilojevića

O Svilojeviću v. uvod, III.

Je li i sad u životu, a da su ga izgubili, tj. je li u životu ili su ga pogubili.

Zaručnici mladi, tj. mladoj zaručnici.

Koj Turaka pobijaše, tj. koji je ubijao Turke.

I nitko mur suprot staše, tj. i niko nije mogao da mu se suprotstavi.

A on junak gdo biše mlado momče golom sabljom na duratom jednom, tj. ko beše mlado momče sa golom sabljom na doratu.

Bil došal do šatora na viteškim konjem, tj. bio došao do šatora na viteškom konju.

Kojoum smrtjom hoćeš ginut? Izberi si najvoljenju, tj. kojom smrću hoćeš da pogineš? Izaberi onu koju najviše voliš.

Čini mene posaditi, tj. zapovedi da me posade.

Zapovidal car delijam', tri stotine janičarom, Turkom vitezovom, tj. janičarima, Turcima vitezovima.

Ali sidu prosta činit i ruke mu odvezati, tj. ali kad su ga oslobodili i ruke mu odvezali.

U stihu tere junak dovede na busiju Kraljevića, po Miklošićevom tumačenju, Kraljević je sin sultanov na koga se odnosi i ono mu iz sledećeg stiha. „Ali mi" — kaže Vodnik — „radi onoga „nego jednoga propušćahu" zaključujemo da se Svilojević nije sam borio s Turcima, već mu se pridružio i Marko Kraljević koji čekaše u busiji."

Vsi Turci mi izginohu, tj. svi Turci izgiboše.

47

Dioba Jakšića

Dmitar ište konja starješinstvo, tj. Dmitar traži da njemu kao starijem pripadne konj.

Ona mu se ne da ni gledati, tj. sve vreme on beži pred njom.

50

Ženidba Vlašića Radula

Vlašić Radul je vlaški vojvoda Radul IV (1495—1508). Po Vuku, on se oženio sinovicom Ivana Crnojevića, ali Maretić kaže da se ne može utvrditi da je odista tako bilo.

Dinjar Banjanin je nepoznata ličnost.

51

Bitka na Krbavskom polju

Bitka na Krbavskom polju bila je 1493. „U njoj je izginuo cvet hrvatskog plemstva i 10000 vojnika (od 15000). Sam zapovednik hrvatske vojske, ban Mirko Derenčin, pao je u tursko ropstvo." Ubrzo posle ove bitke (1528) Turci su, osvojivši Krbavu i Liku, „osnovali lički turski sandžak, sa znatnim mestom Udbinom".

Paša koji je predvodio tursku vojsku u boju na Krbavskom polju zvao se Jakub, a ne Otman.

Ni mi stalo tvoje prijatejstvo, tj. nije mi stalo do tvoga prijateljstva.

Pavlić je Derenčinov sin Pavao koji je poginuo u boju na Krbavskom polju.

Ova pesma zapisana je na ostrvu Visu i zato u njoj nalazimo osobine tamošnjeg jezika: j mesto lj (poje m. polje, prijateji m. prijatelji, šaje m. šalje, nedija m. nedilja itd.) i ar mesto r (sarce m. srce, karvca m. krvca, markla m. mrkla itd.).

52

Ženidba Maksima Crnojevića

O Crnojevićima v. uvod, III, 5.

Jaše konja sjetno i veselo — (po jednom tumačenju) sjetno po-grešno upotrebljeno mesto sretno, (po drugom tumačenju) sjetno i veselo znači da je Ivan u isto vreme i tužan i radostan (radostan što se vraća kući i zabrinut na šta će naići posle dugog odsustva).

A kod tvoje zemlje državine, tj. a kod zemlje koja pripada tebi.

Uz stih od Žabljaka do vode Cetinje Vuk napominje: „Kod Žabljaka je voda Morača, koja se više njega razdvaja i tako optječući ga utječe u Skadarsko jezero, koje se onuda zove Blato; a voda je Cetinja čak u Dalmaciji (izvire blizu varošice Vrljike i utječe u more kod Omiša)." Ali treba imati na umu i to da je nekad kroz sam grad Cetinje proticala rečica, koja je posle presahla.

Sinoć polju legoh pod čadorom, tj. sinoć legoh ispod šatora koji je podignut na polju.

Na pero me ćurkom pokrivaše, tj. pokrivaše me ćurkom tako da mi jedan njegov peš (skut) bude na glavi a drugi na nogama.

Da učine seir od svatova, tj. da radoznalo posmatraju svatove.

Šemišljika je nekakva trava, ali Vuk kaže da ne zna da li se po njenom listu može pisati.

53

Smrt Jova Despotovića

O Jovanu i Maksimu v. uvod III, 5. Njihova majka Anđelija (Angelina) bila je kći albanskog „velikaša Burđa Arijanita, a sestra Gojisave, žene Ivana Crnojevića".

Milutin je pesničko ime.

Fruška planina (tj. Fruška gora) nalazi se u Sremu.

54

Ban Zrinjanin i Begzada djevojka

Zrinjanin ban je knez Nikola Šubić, ban hrvatski od 1542. do 1566. godine. „Proslavio se u boju s Turnima kod Pešte 1542", poginuo kod Sigeta 1566. Njegovi praunuci grof Nikola (ban hrvatski od 1647. do 1664) i grof Petar (ban hrvatski od 1665. do 1670) takođe su stalno ratovali protiv Turaka.

Begzada je pesničko ime.

Prvi petak, turski svetak dođe, tj. kad dođe prvi petak.

Na djevojci ništa od od'jela, tj. (misli se upravo suprotno): devojka je veoma bogato odevena pa se od nakita ne vidi odelo.

Pokrivaju dva đula obraza, tj. dva obraza koji su rumeni kao ruža.

Je l' ti vira, Zrinjanine bane, tj. može li ti se verovati.

Što se tebi čini od meneka, tj. kako ti ja izgledam.

Džamrkaju za kapom čelenke, tj. zveckaju čelenke.

Džumaj je ovde ime nekoj vodi.

Al' ja tebi za u volju nisam, tj. ili ti nisam po volji (ili ti se ne dopadam, nisam ti draga).

Na vratih je Mumine dizdaru, tj. na vratima je dizdar Mumin (koji je nepoznata ličnost, kao i Uso).

Je li stara na odžaku majka, tj. je li stara majka kod kuće.

Koja j' tavne mene izbavila, tj. koja me je oslobodila tamnice.

55

Starina Novak i knez Bogosav

Bogosav knez je ličnost nepoznata istoriji.

Ne bojim se nikoga do boga, tj. nikoga osim boga.

56

Novak i Radivoje prodaju Grujicu

afer-beg, Ibrahim i Husejin su izmišljene ličnosti.

Epitet bijela upotrebljen je u ovoj pesmi (neobično) uz imenice: avlija, čaršija, riznica.

Riknu jelen, a riknu košuta, tj. Novak i Radivoje su se javili Grujici imitirajući riku jelena i košute.

57

Starina Novak i deli-Radivoje

Posred pasa, ukide ga s glasa, tj. ubi ga.

58

Grujica i paša sa Zagorja

Sa suvijem uzvedenu zlatom, tj. protkanu suvim zlatom.

Kad se paša s ruhom odlakšao, tj. kad se svukao.

Zavlačit mu ruke u pazuhe, tj. pod pazuha (isto i u p. 65).

59

Ženidba Grujice Novakovića

Pladin je izmišljen grad (ili rđavo izgovoreno ime nekog grada).

Bugarske haljine, tj. proste, seljačke.

Boroje i Sredoje su pesnička imena.

Novakovo strašno odelo nije izmišljeno, jer su i turske megdandžije nosile olelo od medveđeg krzna i vučetine i jagnjeće šubare sa orlovim krilima.

Ne bi bahom iz klisure tvrde, tj. (kaže Vuk) „nećeš me poplašiti i plašnjom istjerati iz klisure".

Uz stih a kamoli orlu perušinu Vuk napominje: ,,Gore stoji krilo od labuda, a ovdje i poslije orlu perušinu. To je može biti zato što je u stihu gore bilo teško kazati krilo orlovo, kao i ovdje labudovu perušinu".

Novak je u drugim pesmama vezan za Romaiiju, a ovde za Staru planinu (gde je hajdukovao Baba Novak).

60

Đerzelez Alija

Đerzelez Alija je (po jednom mišljenju) Gerz-Eljaz koji je poginio u jesen 1491. godine u borbi protiv hrvatske vojske (drugo mišljenje v. u Rečniku).

Lako ćeš se nanositi glave, tj. brzo će te stići smrt.

Za oko te ni moliti neću, tj. ja ću, zacelo, dobro nanišaniti.

Za razumevanje ove pesme važna je jedna Vukova napomena iz 1815. godine. Vuk kaže da su — po narodnim pripovetkama — Novak, Radivoje i Grujica „živili u Romaniji do prevelike starosti Novakove, no ni od koga nijesu ništa otimali razbojnički, niti su se skitali kojekuda, nego su ponajviše prebivali više sarajevskog puta pod jednom stijenom (koja se i danas zove Novakova stijena), a na putu su držali svagda prostrtu kabanicu i na njoj veliki nož ili sablju, te su tuda prolazeći trgovci bacali na kabanicu koliko je koji mogao i htjeo".

61

Margita djevojka i Rajko Vojvoda

Margita je ličnost nepoznata istoriji.

Rajko je, po jednom mišljenju, čelnik Radosav iz XVI veka, koji je bio u službi cara Jovana u Subotici, a zatim turski vazal u Sremu i najzad u službi mađarskog kralja Ferdinanda.

Mirko vojvoda (sremski), Stevan vojvoda (na ravnoj Resavi), To-dor vojvoda, Staniša vojvoda, Bijelić, Zlatnokosić, Stevan vojvoda (na Sjenici), Boško Bošnjanin, Obren-bego, Mijajlo vojvoda i Kratovac Radonja nisu poznati istoriji.

Kuzun Janjo je, po jednom mišljenju, Jovan Kantakuzin, rođak despotice Jerine. Po pesmi, on ima sto i pedeset godina i „kad on paši na divan iziđe, pred njim paša na noge ustane".

Pocerac Miloš u ovoj pesmi i u p. 9 je Obilić Miloš, „ali to ime nosi i narodni junak iz prvog ustanka Miloš Stojićević".

Vladislav starac je vlaški vojvoda (1360—1373) koji je godine 1369. osvojio Vidin i u njemu se nastanio.

Karavlah Radule, Radul-beg je (svakako) Radul I Basaraba, čiji je sin Mirče (1386—1418) potukao 1395. na Rovinama tursku vojsku.

Vojin vojvoda nije bio u Vučitrnu, nego u Gacku, a imao je tri sina: Altomana, Vojislava i Mladena.

Leka kapetan je jedan od više velikaša s tim imenom u XIV i XV veku u severnoj Albaniji.

Petar Šekularac je, po predanju, živeo u doba kneza Lazara ili Janka Sibinjanina.

Ivan-bego je (verovatno) Ivan Crnojević, gospodar Zete od 1465. do 1490. Bio je jedno vreme turski vazal, ali se nije poturčio; poturčio se njegov sin.

62

Ivo Senković i aga od Ribnika

Ivo Senković (ili Ivo Senjanin) je istorijski Ivan Vlatković, poglavica senjskih uskoka (v. uvod, III, 7).

Đurađ Senković nije otac Ivana Vlatkovića. Ivan je imao brata Jurja (Đurđa), a otac mu se zvao Novak.

O strašnom odelu (od risovine i samurovine) v. bel. E, 59.

Bojno koplje vukom pokrojeno, tj. obavijeno vučjom kožom.

Lepo Turci pomoć privatiše, tj. „božju pomoć", pozdrav.

I bez rane i bez mrtve glave, tj. da te ne ranim ili ubijem.

Robom ikad, a grobom nikada, tj. rob se može osloboditi, a mrtav ne može oživeti.

Metnu glavu u jankesu pasu, tj. metnu glavu u torbu koja je visila o pojasu sa strane.

Ne mogu vas kroz goru terati, ne bi vama konji trebovali, tj. kad bih mogao da vas teram kroz goru, pobio bih vas, a onda vam ne bi bili potrebni konji.

Imenice Đurađ i Ivo imaju još jedan oblik u nominativu: Đurđe i Iva.

63

Lov na Božić

Senjanin Jure (Juriša) je (po jednima) Juriša Vojković, poznati senjski uskok; (po drugom mišljenju) kapetan Juriša Lučić, koji „se pominje u dokumentima koja se odnose na kapetana Ivana Vlatkovića", tj. Senjanina Ivu.

Petrovica je izmišljena crkva.

Od pušaka našijeh kundaka, od mačeva našijeh nožnica, tj. od kundaka naših pušaka, a od nožnica naših mačeva.

Stadoše se ognjem premetati, tj. počeše da pucaju jedni na druge.

64

Ženidba od Zadra Todora

Uz stih Jao njemu do boga miloga Vuk kaže: ,,Njemu mjesto mene ili meni kaže pjevač zato kao da se ne bi primijenilo njemu. Tako se u ovakijem događajima i u govoru može čuti".

O Cetinji v. bel. E, 52.

Merdan-aga, Šarac Mahmut-aga, Tomkovići, Kulišići, Mrkonjići i Jeroglavac Marko nisu poznati istoriji.

Pećina Stijena je nepoznato mesto (ako pevač tako ne zove Crvene stijene).

Porča od Avale (kod Beograda), koji je živeo mnogo ranije, doveden je u vezu sa junacima ove pesme — svakako — zato što je pevač mislio da je on živeo u gradiću Avali na levoj obali Une.

Teljiga je izmišljena planina.

Pa siđoše moru u otoku (otoka znači: rečni rukavac, ali nije jasno šta je pevač podrazumevao pod „morskom otokom").

Pa mu pruži sedam koljenaca, tj. produži ga pomoću sedam kolenaca da bi dalje video.

Kano mjesec od petnaest dana, tj. pun mesec.

Đuro Daničić je (možda) vojvoda senjskih uskoka, austrijski podanik, stariji od junaka s kojima je ovde združen.

U Latinskoj kralju latinskome, tj. duždu mletačkome.

65

Janko od Kotara i Mujin Alil

Janko od Kotara je istorijski Janko Mitrović. Rođen je oko 1614. u Kotarima (u selu Žegaru). Hrabro je vojevao protiv Turaka kao harambaša Morlaka (dalmatinskih seljaka). Godine 1647. odbranio je Šibenik od turske opsade. Za zasluge u ratu dobio je od mletačkih vlasti čin kapetana i zatim serdara (1656). Umro je 1659. godine od rana zadobivenih u borbi s Turcima.

Na prijepis pet stotina druga, tj. po spisku pet stotina drugova.

Nakić Ibrahim je nepoznata ličnost.

Nake (krvave) su napravljene, svakako, prema prezimenu Nakić.

67

Sestra Đurković-serdara

Marija Đurković, Šarac Mahmut-aga i Kuduz-Del-Alija su istorijski neodređene ličnosti. Žena Ilije Smiljanića bila je pokrštena Turkinja.

Glas je dala na četiri strane, tj. svuda se razglasila njena lepota.

Popijeva pjesne od junaka, tj. pesme o junacima.

Vi pjevajte i puške bacajte, tj. pevajte i pucajte iz pušaka.

68

Senjanin Tadija

Kotarac Jovan je istorijski neodređena ličnost. Koji može muke podnijeti, da ošuti, moja braćo draga, ka oderan ovan kroz planinu, (dopuni sa) taj neka pođe.

Pa na blago odsiječe Turke, tj. odredi Turcima otkup.

69

Ženidba Milića barjaktara

Milić barjaktar, Maleta vojvoda i Vide Maričić nisu poznati istoriji.

Prema tebe, prema doma tvoga, tj. prema tebi, prema domu tvome.

Sve je slika, mio pobratime, tj. devojka odgovara tebi i tvome domu.

Potegli smo na boga i sreću, tj. pošli smo prepuštajući se božjoj volji i sreći.

Ja od čuda lijepe đevojke, tj. zato što je devojka čudesno lepa.

No govori curi đuvegija, tj. curin đuvegija (curi je posesivni dativ).

Najbolji je, najžešćijeh jada, tj. dar koji će Miliću zadati najveći jad.

Posuše je grošim' i dukatim' itd. — po starom običaju da se mrtvacu daje novac (da kupi mesto na onome svetu) i da mu se uopšte „deli za dušu".

Mojoj staroj na muštuluk majci, tj. da majci odnesem vest (mu-štuluk znači prijatnu vest, a ovde je ona žalosna).

Naopako koplja okrenuše — u znak žalosti (kao što se u neknm slučajevima prevrće i odelo).

Naopako kolo povedoše, tj. kolo zdesna nalevo, tzv. žalosno kolo, poznato mnogim narodima (nalazi se i na stećcima u Bosni, a Vuk ga je video u Paštrovićima).

A prevrće kako lastavica, tj. cvili (prevrće glasom).

I kukaće do sućena dana, tj. do smrti.

70

Ženidba Stojana Jankovića

U riječi pali pod Udbinu, tj. govoreći (razgovarajući se) došli su pod Udbinu.

I bez rane i bez mrtve glave, tj. da niko od njih nije ni ranjen ni ubijen.

Ko me viče sa tavnice b'jele? — Ovde je neobično upotrebljen epitet bijela.

Ogorjelica je nzmišljena planina.

Ne ostavi sestru bez zakletve, tj. bez brata u koga se kune.

71

Ropstvo Jankovića Stojana

Stojan Janković je robovao u Carigradu samo četrnaest meseci. Smiljanić Ilija nije ni brat ni drug Stojanov, nego je drug Stojanovog oca. Stojanov brat je Ilija Mitrović.

Da gledamo roblje nerobljeno, tj. naše porodice.

Lepo Stojan opravio majku, tj. lepo je sahranio.

72

Čovjek paša i Mihat čobanin

Kad udari cvijet u planinu, tj. kad se u planini razvije cveće.

Uz stih kad poraste ruža na božuru Vuk kaže: „Ovdje ruža valjada znači božurov cvijet, kao što se i načinjen od čega mu drago na ružu nalik cvijet zove ruža".

Ja pojavih u Moravu ovce, „tj." — kaže Vuk — „dolje u Srbiju. Kako se iz nahije požeške i užičke iziđe k jugu, i danas ljudi ovu sjevernu stranu, k Dunavu, zovu Moravom".

Završni stihovi:

„Đe se muka kod glave nagnala,
pa ta muka glavi ne pomogla,
i tu muku opalila munja!
Đe se glava kod muke nagnala,
a ta glava muci ne pomogla,
i tu glavu posjekli
krvnici!"

dvojako su tumačeni. Po Prodanoviću, oni znače: ,,Neka je prokleta muka koja ne izaziva u čoveku otpor, ne razvija njegovu snagu, i ne pomaže da pobedi prepreke. I neka propadnu ljudi koji iz straha ili slabosti nisu u stanju da ublaže ili otklone neki životni teret (muku)". Međutim, Lalević misli drukčije: „Kad se nađe (nagna) imanje, blago, stoka (muka) kod glave (tj. kod vlasnika, kod vlasnikove glave), pa vlasnik (glava) bude u nevolji, u životnoj opasnosti, a imanje (muka) mu ne pomogne da se izbavi, dao bog da tu muku (imanje, zamuku, stvar) opali munja! Isto tako kad se nađe glava (vlasnik) pored imanja, zamuke, stvari oko koje se mučio, pa ta muka bude u opasnosti da pogine, a taj vlasnik se ne založio za nju, ne pomogao joj, — i tu glavu posekli krvnici!"

U ovoj pesmi (iz Crne Gore) genitiv množine završava se na h: čardakovah, ugičah itd.

73

Vide Daničić

Vide Daničić je (po jednom mišljenju) senjski uskok koji je u pesmi združen sa M. Tomićem, bosanskim hajdukom.

74

Ljuba hajduk-Vukosava

Hajduk Vukosav je nepoznata ličnost.

U zlatan su kalup saljevane, tj. ukrašene su zlatom.

Koga ćaše na putu sretati, tj. koga bi srela.

Uz stih e sam mloge noge osvetila Vuk kaže: „Što ju je on gazio i tukao nogama".

75

Bojičić Alija i Glumac Osman-aga

Selim-alajbeg, Pašići, Pajazitovići, Ivankovići, Karahodžići, Perduzovići, Kladušanin Zuko (Zuko barjaktar) i Lijevnjanin Bejo nisu poznati istoriji.

Kamenac je mesto u Bosni.

Ploča je naziv dvaju bosanskih sela, ali se ne zna ko je Ploča barjaktar.

Stijena je ime dvaju bosanskih sela, ali se ne zna ko je Stijenjanin Dervo.

Tarpoš je, po kazivanju Vuka Karadžića, „može biti u svemu svijetu najveća ženska kapa; ona je okrugla kao pogača, i gdjekoja je šira od aršina, pa se ne nosi odozgo na glavi, nego sastrag, te stoji od glave gotovo upravo, a ispod grla je drži podbradnjik da ne spadne natrag" (itd., Srpski rječnik).

Koliko je grlo u đevojke, stanula bi ruka od junaka, tj. „valjada hoće da kaže: dugačko grlo sa šake".

Nikola Janković je sin Stojanov, pukovnik u mletačkoj službi (ili kapetan Nikola, sin Ilije Mitrovića).

Nikud tamo, a nikud ovamo, tj. u takvom smo položaju da ne smemo ići ni caru ni kući.

76

Ženidba bega Ljubovića

Osman i Usejin su pesnička imena.

Smrznuti se od mećave brane, a zaželi oči obadvije, tj. „skoro smrznuti još se brane od mećave i zatvaraju oči da ih zaklone od vetra i snega".

77

Udaja sestre Ljubovića

Mustaf'-aga i Zuko su nepoznate ličnosti.

Voljan budi, moj rođeni brate, tj. budi dobre volje.

78

Bajo pivljanin i beg Ljubović

Poslaću ti lijepu jabuku — jabuku kakvu je, po običaju, slao ubica nekom bliskom srodniku ubijenoga u želji za pomirenjem.

Njegošević Mato je harambaša bokeljskih hajduka, drug Baja Pivljanina. Ne zna se kako je završio život.

Šaban-aga je nepoznata ličnost.

Uz stih uzmi boljeg, ostavi gorega Vuk kaže: „Po pravilu bi bolje bilo: „Uzmi bolji, a ostavi gori", ali sam ostavio kao što mi je pjevao slijepac Filip".

Uz stih i komadi odlijeću mesa Vuk kaže: „Pripovijedaju da je tada Ljubović udario Baja po desnoj mišici i odsjekao tri litre mesa".

79

Kostreš harambaša

Kostreš i turski junaci u ovoj pesmi nisu istorijski određene ličnosti.

Tijana je izmišljena planina.

Od Horvata Mato je nepoznata ličnost.

Na njemu je kršno odijelo, tj. divno, raskošno odelo.

Među njima noži i sindžiri, tj. lanci koji su se nosili za pojasom i za koje su bila privezana puščana zrna.

Uz stih a na njojzi dumen od kalaja Vuk kaže: „Dumen od kalaja slušao sam i u drugijem pjesmama, i može biti da je tome uzrok što se od srebra u stihu ne može lasno namjestiti(?)".

Lakić Husejin je nepoznata ličnost.

81

Stari Vujadin

Vujadin i njegovi sinovi su istorijski neodređene ličnosti.

Ne budite srca udovička, tj. kukavice.

Ja ne kazah za lažljive oči, koje su me na zlo navodile, tj. neću kazati (neću odati družinu, jatake i krčmarice da bih spasao oči) za lažljive oči, koje su me navodile na nesreću, na pogibiju (Vujadin ne misli da je činio zlo što je sačekivao Turke i trgovce, nego optužuje oči koje su njemu zlo donele, koje su ga slagale te je došao u položaj da bude uhvaćen).

82

Mali Radojica

Mali Radojica nije poznat istoriji.

Zadar nije bio pod turskom, nego pod mletačkom vlašću i u XVII veku uskočki centar.

Uz stih udrite ih pod noktove Radu Vuk kaže: „U govoru bi se kazalo pod nokte".

83

Janko od Konjica i Ali-beg

Janko od Konjica i ostale ličnosti u ovoj pesmi nisu poznati istoriji.

U kabliće bega učiniše, tj. isekoše ga na onakve komade kao što je kablić (malo vedro).

84

Vuk Anđelić i ban Zadranin

Vuk Anđelić i Milutin nisu istorijski određene ličnosti.

Ban Zadranin je mletački providur.

Poprženović je (po jednom mišljenju) Popržen, poznati neprijatelj kotarskih uskoka.

85

Predrag i Nenad

Predrag i Nenad su nepoznati junaci. U pesmi o njima obrađen je starinski motiv o borbi rođaka koji se ne poznaju.

Na preslicu i desnicu ruku, tj. onim što bi zaradila kao prelja i inače.

Predrag majci do konja doraste, a do konja i do bojna koplja, tj. da jaše konja i da nosi koplje.

Garevica je izmišljena planina.

A okratko, s goricom jednako, tj. a okratko i zeleno kao gora.

Da me živa moja želja mine, tj. da ispunim želju.

Od mene se oženiti nećeš, tj. nećeš se oženiti od moga roda (jer nemam sestre).

86

Hasanaginica

Ispred ove pesme nalazi se sledeća Vukova primedba (iz 1846): ,,Ova je pjesma prvi put naštampana 1774. godine u Putovanju Fortisovom po Dalmaciji, i to latinskijem slovima s prevodom talijanskim; a iz ovoga prevoda preveo ju je Gete 1789. godine na njemački jezik. Tako je ona prva srpska narodna pjesma koja se pojavila u učenoj Evropi. Iz Putovanja Fortisova ja sam je 1814. prepisao našijem slovima i onda je ovdje naštampao. U pomenutoj Fortisovoj knjizi ona je naštampana sa mnogo štamparskijeh, a, po svoj prilici, i pisarskijeh pogrješaka, koje sam ja, koliko sam i kako sam onda znao, gledao da popravim. Poslije je više zato nijesam štampao što sam sve očekivao neću li je u narodu gdje od koga čuti; no dosad nigdje ni spomena. Da je Fortis kazao mjestimice gdje ju je čuo i prepisao, ja bih putujući po Dalmacnji išao onamo i pitao najstarijih ljudi i žena; ali on to nije naznačio. Tako je ja sad opet ovdje štampam po Fortisu. Što sam prije popravio, nešto sam zadržao, kao što mislim da bi narodni pjevač prema ostalijem pjesmama kazao; a gdješto sam se i povratio k Fortisu, što sam čuo da se u narodu govori i pjeva". Vuk završava primedbu ukazujući na „smjesu narječija, osobito bosanskoga i čakavačkoga".

I vadi joj knjigu oprošćenja da uzimlje potpuno vjenčanje, tj. — kaže N. Banašević — ,,beg Pintorović donosi svojoj sestri ,,knjigu" koja je potpuno oslobađa veza sa Hasanagom, dajući joj pravo da se preuda i da uzme novac koji joj po turskom pravu pripada na osnovu muževljeve obaveze".

88

Perović Batrić

Ova pesma odnosi se na jedan istinit događaj. Pero Vučićević je istorijska ličnost. Krajem XVII veka bio je knez u selu Zaljuti (severozapadio od Cetinja). Po jednom dokumentu vidi se da je jedan sin Perov ubijen u istočnoj Hercegovini.

Da je vila, na više bi bila, tj. bila bi na višem mestu.

Ćorovići su poznata porodica iz hercegovačkog Zagorja.

89

Tri Sužnja

Ova pesma, po svoj prilici, odnosi se na početak XVII veka, kad se javio jedan oslobodilački pokret u Kučima i okolnim plemenima (1614). Kasnije je ovaj događaj pogrešno vezan za Vuksana Bulatovića, rovačkog vojvodu koji je živeo krajem XVIII i početkom XIX veka. U jednom dokumentu o pomenutom pokretu pominje se i retko ime Selak (kao seoski knez).

Liješ od Pipera je istorijski neodređena ličnost.

90

Početak bune protiv dahija

Svaku noćcu mjesec se vataše, tj. bilo je pomračenje meseca (1800, 1801. i 1804. godine).

Sve barjaci krvavi idoše, tj. pojavila se kometa (ali posle ustanka, 1806. godine).

Grom zagrmi na Svetoga Savu — i to je istinit događaj iz 1801.

Uvati se sunce u proljeće, tj. bilo je pomračenje sunca februara meseca 1804.

Konstantin, sin Manojla II i kćeri Konstantina Dejanovića, bio je poslednji vizantijski car (1449—1453) i junački je poginuo braneći Carigrad.

Na dušeku sve duvan pušeći (pevač gubi iz vida da u doba kosovske bitke još nije bio duvan prenet iz Amerike).

Palalija je Stevan Andrejević, knez iz sela Begaljice u nahiji gročanskoj, pogubljen od Turaka u početku 1804.

Stanoje iz Zeoka — Stanoje Milovanović, pogubljen po zapovesti dahija.

Stevan Jakovljev — vojvoda Stevan Jakovljević, rodom iz sela Belušića u Levču, (prema jednoj vesti) poginuo 1814. posle Hadži-Prodanove bune.

Čarapić Marko ubijen je od Turaka januara 1804.

Čarapić Vasa (vojvoda) poginuo je pri osvajanju Beograda 1806.

Đorđije Guzonja — Đorđe Milovanović, rodom iz Železnika, ugledna ličnost u prvom ustanku (bio je jedno vreme upravnik beogradske tvrđave).

Adži-Đera, moravički arhimandrit, bio je vrlo ugledan čovek ne samo u selima oko manastira Moravaca nego i po rudničkim i valjevskim krajevima. Pogubljen je 1804.

Adži-Ruvim, bogovaćski arhimandrit, bio je osumnjičen od Turaka da je u ime Alekse Nenadovića pisao austrijskom zapovedniku Mitezeru jedno pismo, pa su ga Turci januara 1804, kad je došao u Beograd mitropolitu Leontiju, uhvatili i udarili na muke (kidali mu „klještima meso sa grudi i rebara da bi ga prisilili na priznanje i odavanje narodnih prvaka"), ali on nije ništa odao i bio je posečen 1804.

Ilija Birčanin je rođen u selu Suvodanju pod Medvednikom (u valjevskom okrugu) 1764. Bio je oborknez u Podgorini. Pogubljen je u Valjevu januara 1804.

Knežina je bila manja od nahije a veća od sreza. „Prvijeh godina vladanja Miloša Obrenovića" — kaže Vuk — „nad knežinama su bili knezovi otprilike kao i za vladanja turskoga; ali kad on, gotovo pred svršetkom vlade svoje, knezove nazove kapetanima, onda se i knežine nazovu srezovima, i tako toga imena u Srbiji gotovo nestane."

Grbović (Nikola), kolubarski knez, hrabro se borio pri osvajanju Beograda 1806. i ubrzo potom umro.

Aleksa (Nenadović), valjevski knez, za vreme austrijsko-turskog rata 1788—1791. digao je na oružje svoj kraj i popalio Čačak i Valjevo. Za vlade beogradskog vezira Mustafa-paše organizovao je narodnu vojsku i s njom odbio janičarski napad na Beograd 1797—1798, a posle smrti Mustafa-paše počeo da organizuje otpor protiv dahija (radi toga 1803. uputio pismo u Zemun austrijskom majoru Mitezeru, koje su dahije uhvatile) i zbog toga bio pogubljen 1804 (zajedno sa Ilijom Birčaninom).

Jakov (Nenadović), mlađi brat kneza Alekse, jedan je od najuglednijih vojvoda iz vremena prvog ustanka. Godine 1804. pobunio je valjevsku i šabačku nahiju, pobedio Turke kod Svileuve i igrao važnu ulogu u bitkama za Valjevo i Šabac. Godine 1805, „pored Janka Katića, imao je iza Karađorđa najveći ugled u zemlji". Godine 1810. postavljen je za predsednika Praviteljstvujuščeg sovjeta, a 1811. za popečitelja unutrašnjih dela. „Domalo, on je s Mladenom i knezom Simom Markovićem, pored Karađorđa, vršio glavnu vlast u zemlji." Godine 1813. prešao je u Austriju, a zatim u Besarabiju. Otuda se 1831. vratio u Srbiju, gde je i umro 1836.

Adži-Melentije, ahrimandrit manastira Rače (na Drini), rođen u bosanskom selu Birču (u nahiji srebrničkoj), išao je u Jerusalim 1794. i na povratku dobio u Carigradu odobrenje da opravi manastir Raču. Učestvovao je u prvom ustanku kao vojvoda. Živeo je do 1824.

Gagić Janko, rodom iz Boleča (u blizini Beograda), pogubljen je od dahija januara 1804 (sam se predao da bi spasao sina koga su Turci bili uhvatili).

Petar iz Resave, rodom iz Gložana, ubijen 1804. u Ćupriji, kad je odneo Turcima resavski danak.

91

Boj na Čokešini

Ćurčija arambaša — Đorđe Ćurčija, rodom iz sremskog sela Bosuta, prešavši kao dete u Srbiju, bio je prvo ćurčija u Krupnju, „a potom hajduk i na svemu onome kraju najslavniji harambaša svoga vremena". Nije hteo da se bori kod Čokešine, ali je posle podigao na ustanak Jadar i Rađevinu, no zato što je pri tome radio protiv interesa Jakova Nenadovića — bio je ubijen od njegovih ljudi.

Nedići Damnjan i Gligorije bili su rodom iz Osečine (u okolini Valjeva). „Istakli su se kao hajduci progiv turskog zuluma. Proslavili su se u boju kod manastira Čokešine, 16. aprila 1804."

Nožin-aga — Mula Nožina, rodom iz Maoče, otišao je pred prvi ustanak iz Beograda (gde se bio „pobašio i postao gospodar") u svoj rod u Bosnu, a kad je ustanak izbio, hteo je da se vrati u Beograd (gde je imao kuću i ženu) i pokušao je to sa vojskom od oko 1500 ljudi, ali je pretrpeo poraz kod Čokešine i morao sam da se vrati u Bosnu.

92

Knez Ivan Knežević

Ivan Knežević, knez od Semberije, rođen je u selu Dvorovima (u srezu bijeljinskom). Godine 1806. otkupio je od bosanskih Turaka zarobljene Srbe (po predanju za 8000 dukata), a 1809, kad je Karađorđeva vojska prešla u Bosnu, podigao je narod svoje knežine na ustanak protiv Turaka, i potom se sa srpskom vojskom povukao u Srbiju, gde je ostao do propasti 1813. Te godine — kaže V. Jovanović — „prešao je u Srem, gde se u sirotinji mučio, a posle knez-Miloševa ustanka vratio se u Srbiju, dobio službu u Šapcu, gde je i umro u dubokoj starosti oko 1845. godine".

Svoju dušu vrći u čistotu, tj. osloboditi dušu greha.

Uz stih I to Ivi niko ne pripozna V. Jovanović kaže: „Filip Višnjić, slepi guslar koji je 1815. godine ovu pesmu ispevao Vuku Karadžiću, bio je zemljak Ivana Kneževića, i utoliko ga je više bolelo što se semberskom knezu (koji se tada patio u izgnanstvu, u njegovoj blizini, u Sremu) niko nije odužio za njegovo plemenito delo. Knezu Ivanu, štaviše, vratili su bili zlo za dobro: iste 1806. godine kad je on oslobodio dobrićko roblje, poznati harambaša Crnobarac Stanko uhvatio ga je i sa svojim društvom vodio sobom po šumi dok se nije otkupio, kao od hajduka".

93

Boj na Mišaru

Luka (Lazarević) rođen je u Svileuvi (u šabačkom okrugu). Pre ustanka bio je sveštenik, a u ustanku vojvoda, zapovednik konjice. „Istakao se naročito u boju na Mišaru 1806. Od 1807. postao je zapovednik Šapca." Godine 1813—1832. proveo je u emigraciji. Umro je 1852.

Cincar — Janko Popović, rodom iz Ohrida u Makedoniji, dobegao je u Srbiju oko 1800. Učestvovao je u prvom ustanku i u mnogim okršajima pokazao se kao veliki junak. Godine 1813. otišao je za Karađorđem iz Srbije i vratio se u nju tek posle 1830. Umro je 1833.

Čupić (Stojan) rođen je u Pivi, „pa je kao mlad doveden u Srbiju, u Crnobarski Salaš u Mačvi. Tu ga je zapazio neki Strahinj Čupić iz Noćajskog Salaša, pa ga je posinio; otuda mu ime Čupić. U mladosti se bavio trgovinom, ali je za prvog ustanka prešao u borce. Izašao je brzo na glas zbog svoje hrabrosti, i odlikovao se u više bojeva, naročito na Mišaru i Salašu... 1813. do 1815. bio je u emigraciji, a kad je izbio drugi ustanak, prešao je u Srbiju i ponovo učestvuje u borbama. Ali tu je bio predat Turcima od svojih kmetova. Turci su ga okovali i umorili u zvorničkom gradu 1815". Miloš (Stojićević) „rodio se u selu Vranjskoj, u Pocerini, godine 1776". U početku prvog ustanka bio je prost vojnik. Karađorđe ga je postavio za vojvodu pocerskog 1806, pred bitku na Mišaru. Posle ove bitke Miloš je u Kitogu potpuno uništio ostatke razbijene turske vojske i zarobio sablju Kulinovu. Kao veliki junak pokazao se u bojevima na Drini 1807—1810. Poginuo je 1811.