HOME

 

Srpski jezik kao temelj opstanka nacije

 

Duhovna suština. Svi stari kulturni narodi - a među njih,svakako, spadaju i Srbi - razvili su se iz zajednica srodnih po jeziku koji ih je, kao vezivno tkivo, objedinjavao i tokom istorije čuvao na okupu, bez obzira na političke događaje, deobe i granice.

Kod svih starih kulturnih naroda Evrope - osim kod Srba - duboko je ukorenjena svest o jeziku kao temelju nastanka i opstanka naroda a time i kao najvišoj nacionalnoj vrednosti.

Velikani svetskog duha - pomenimo među njima samo nemačkog filozofa J.G. Herdera i našeg Vuka Karadžića - smatrali su da je svaki jezik riznica misli jednog naroda i njegovog saznanja sebe i sveta i da je, prema tome, jezik i izraz pogleda na svet jednog naroda. A od načina shvatanja sveta - kako materijalnog tako i duhovnog - zavisi ono što se zove mentalitet, tj. posebnost jednog naroda u odnosu na druge. Upravo na toj duhovno-jezičkoj diferencijaciji i zasniva se postojanje različitih naroda, nacija.

U nauci je odavno poznato da čovek ne može da misli bez jezika, a iz toga logično proizilazi i činjenica da je njegov način mišljenja predodređen i usmeren jezikom. Mnogi ljudi - a posebno prevodioci - često su zapažali nepodudarnost reči dva jezika, a ona proizilazi upravo iz različitog poimanja sveta, iz nepodudarnosti pojmova koje te reči označavaju. Kao ilustracija te činjenice moglo bi poslužiti označavanje rodbinskih veza, na primer: srpske reči tetka, strina, ujna nije moguće prevesti na većinu zapadnoevropskih jezika, moguće ih je samo objasniti kao očeva/majčina sestra, žena očevog brata, žena majčinog brata - ili se pak za sve tri reči može uzeti jedna, u tim jezicima jedina postojeća reč, ali ona ne označava razliku između krvnog, dakle, trajnog srodstva i drugih, ponekad privremenih familijarnih odnosa, uspostavljenih ženidbom ili udajom.

Između brojnih primera na duhovnom planu možda je najupečatljivija srpska reč sabornost, koja se ne može prevesti nego samo objasniti podužim izlaganjem - zato što u poimanju vere izvan našeg pravoslavlja te reči i tog pojma nema.

Ovakve razlike između jezika sasvim sigurno nisu slučajne, naprotiv, nije teško uočiti da su one izraz različitog saznanja sveta, kako na materijalnom tako i na duhovnom planu. A upravo na tim posebnostima u shvatanju sveta, izraženim i sačuvanim u jeziku kao zajedničkom narodnom blagu i preduslovu razvoja kulture, temelji se i nacionalni identitet svakog naroda, kao i posebnost njegove kulture. Zato nije nevažno kojim jezikom govore npr. milioni srpske dece, rasejane širom sveta, jer je maternji jezik - kao naša duhovna otadžbina - ona suštinska nit koja nas povezuje sa sunarodnicima, ma gde oni bili. Nije, dakle, teško shvatiti da briga o jeziku znači brigu o identitetu i opstanku naroda i da ona zato spada među najvažnije zadatke države i njenih institucija kao i svakog pojedinca. Tako je to kod svih starih kulturnih naroda, ali kod Srba je, na žalost, drugačije.

Nebriga, neznanje ili namera? Svedoci smo ne samo nebrige o jeziku nego i organizovanog, veoma lukavog napada na skoro sve naše nacionalne vrednosti. Samozvane mesije iz takozvane elite (političke, globalističke, mondijalističke, "nevladine") krenule su sa neviđenom agresivnošću da prevaspitavaju srpski narod, ružeći mu tradiciju kao "mitomansku", prekrajajući mu istoriju i namećući mu tuđe, uprošćene norme obrazovanja i morala. A u razgradnji srpskog jezika kao srži nacionalnog bića primenjuju se sofisticiranije metode koje, da bismo shvatili šta nam preti, treba razmotriti u sklopu dosadašnjih bespuća i nastalih jezičkih problema. S tim u vezi, neophodno je postaviti pitanje zašto kod Srba nije izgrađena svest o jeziku kao suštini i čuvaru narodnog identiteta i opstanka.

Naime, poznato je - i niko ozbiljan to ne spori - da su Hrvati sredinom 19. veka prihvatili srpski jezik, nazvavši ga "srpski ili hrvatski", i to u onom obliku kako ga je Vuk Karadžić reformisao i gramatički obradio za svoj srpski narod. Međutim, manje je poznato, jer se prećutkuje, da su najpozntiji lingvisti tog doba (Dobrovski, Šafarik, Kopitar, Miklošić i naročito Vuk) polazeći od jezičkog jedinstva kao opredeljujućeg činioca u nastanku svih starih evropskih naroda, smatrali Srbima sve pripadnike štokavskog jezika, dok su pod Hrvatima podrazumevali govornike čakavskog i dela kajkavskog jezika(oko Zagreba). Preuzimanje srpskog štokavskog jezika od strane Hrvata - uz privremeno obrazloženje da su Srbi i Hrvati jedan narod koji treba da ima jedan jezik, da bi se potom taj "jedan narod", bez obzira na maternji jezik (štokavski, čakavski ili kajkavski), podelio prema verskoj pripadnosti na Hrvate katolike i Srbe pravoslavce - bio je prvi korak u ostvarenju dobro smišljene jezičke politike kao sredstva nacionalne i teritorijalne ekspanzije: taj zajednički "srpski ili hrvatski jezik" bio je najpogodniji način da se zatamne etničke granice između dva naroda i da se veliki delovi pokatoličenog srpskog naroda i jezičkog prostora pripoje Hrvatima. Potonji razvoj je tekao u neprestanim hrvatskim pokušajima deobe Vukovog srpskog jezika, najpre na tzv. varijante: hrvatskosrpsku i srpskohrvatsku, potom na zapadnu ili ijekavsku, i istočnu ili ekavsku. Ta tzv. zapadna varijanta koja je, osim Hrvatske, obuhvatala Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i zapadnu Srbiju - dakle, veliki deo srpskog naroda - izjednačavana je sa hrvatskom varijantom i obeležavana je kao hrvatski jezički prostor na "naučnim" lingvističkim kartama, koje su širene po Evropi. Ovaj primer pokazuje drastičnu zloupotrebu jezika u nacionalno-političke svrhe. Mada taj pokušaj prisvajanja celokupnog štokavsko-ijekavskog srpskog jezika nije za sada doneo željene rezultate, ipak je glavni cilj hrvatskog filološkog programa, tj. širenje jezičkog i nacionalnog prostora, ostvaren na štetu srpskog naroda.

Naime, Vukov srpski jezik, preuzet kao zajednički književni jezik Srba i Hrvata, preimenovan je u hrvatski. A tako nešto nije se desilo nijednom jeziku i narodu u istoriji ljudskog roda. (Na primer: engleskim jezikom govore i pišu mnogi narodi sveta, ali mu nisu menjali ime kao oznaku njegovog porekla.) A kako i zašto se to desilo Srbima - pitanje je koje traži odgovor da bi se zaustavila rastuća duhovna pometnja u našem narodu. Šta su učinili srpski lingvisti da spreče krađu i preimenovanje srpskog jezika?

U srpskoj nauci dvoimeni naziv za srpski jezik kao "srpskohrvatski" uveden je posle Drugog svetskog rata. (Izuzeci koji se tome nisu priklonili, kao i stariji predratni autori, nisu objavljivani.) Vodeći srpski lingvisti, prihvatajući podelu srpskog jezika na navedene varijante i čineći ustupak za ustupkom hrvatskim jezikoslovcima (delom po zadatku, delom iz komunističko-internacionalističkog ubeđenja), doprineli su ostvarenju hrvatskog filološkog programa.

Najdrastičniji primer antinacionalnog delovanja zvanične srpske lingvistike i nadležnih državnih institucija jeste bespogovorno prihvatanje dejtonskog ustoličenja tzv. bošnjačkog jezika. Naime, tekst Dejtonskog ugovora napisan je na četiri jezika: na engleskom, hrvatskom (ijekavski i latinica), bošnjačkom (ijekavski i latinica) i na srpskom jeziku koji je sveden na ekavski izgovor i ćirilicu. Umesto da ulože protest i međunarodnim političkim moćnicima ospore kompetencije u jezičkim pitanjima - srpski naučnici, pre svih oni najpozvaniji iz Instituta za srpski jezik SANU, ćutali su i ubrzo, pre svih slavističkih centara u svetu, prihvatili su pored hrvatskog i bošnjački jezik.

Vreme sadašnje - šta da se radi? Iz ovog kratkog pregleda očigledno je da srpskim naučnim institucijama, već više od pola veka, rukovode ljudi bez nacionalne svesti i shvatanja dužnosti zbog kojih postoje, a to je prvenstveno naučna delatnost u interesu srpskog naroda. Dakle, neophodne su u tom smislu hitne i odlučne promene.

Međutim, vreme sadašnje ne pogoduje pozitivnim promenama: izbacilo je na vrh društvene lestvice tzv. političku i kulturnu elitu koja svojom, pogrešno shvaćenom, "prozapadnjačkom" orijentacijom ozbiljno ugrožava identitet i interese našeg naroda, nipodoštavajući sve što je srpsko. Dok zapadnoevropske države brižljivo neguju svoj nacionalni jezik i kulturu (zato ne čudi činjenica da se u godišnjim ispitivanjima javnog mnenja ljudi izjašnjavaju prvo kao Francuzi, Nemci, Španci itd. a tek potom kao Evropljani), u Srbiji se radi suprotno: srpsko nacionalno pismo, ćirilica, skoro je izbačeno iz javne upotrebe, protivno važećim zakonima, poplava engleskih reči i nakaradnih prevoda, ogrešenja o gramatiku i duh srpskog jezika u govorima nekih političara i u medijima ne slute na dobro ovog naroda. Vrhunac nebrige o narodnim interesima, za koji će neko morati da odgovara, predstavlja odbijanje države da Međunarodnom slavističkom centru u Beogradu, instituciji koja postoji skoro četrdeset godina i radi na širenju srpskog jezika i kulture u svetu, pomogne finansijski u održavanju ovogodišnjeg međunarodnog skupa slavista.

Šta da se radi? Neophodno je okupljanje nacionalno svesnih ljudi koji bi postavili branu ovom zloslutnom razvoju, delujući u narodu i postavljajući jasno formulisane zahteve i programe.

Dužnost nauke je da istražuje i govori istinu. Dužnost srpskih lingvista je da bezuslovno, bez dodvoravanja domaćim i stranim moćnicima, govore i brane istinu o srpskom jeziku. A nju je veoma upečatljivo formulisala Lili Laškova, poznati bugarski lingvista, u svom izlaganju na Međunarodnom naučnom skupu slavista u Beogradu 2000. godine, na sledeći način: od srpskog jezika su napravljena dva klona, a to su hrvatski i boššnjački jezik. A to znači: tzv. hrvatski i tzv bošnjački jezik mogu se naučno posmatrati samo kao zagrebačka i sarajevska varijanta srpskog jezika.

Sličan stav iznela je grupa srpskih lingvista u svojoj deklaraciji pod nazivom "Slovo o srpskom jeziku" koju je 1998. izdao Fond istine o Srbima u Beogradu u 300.000 primeraka na šest evropskih jezika .

Istina o srpskom jeziku neophodna je srpskom narodu radi očuvanja njegovog mentalnog zdravlja, naročito u etnički izmešanim sredinama gde se srpskoj deci održava nastava npr. na "bošnjačkom" jeziku. Neophodna je i radi sprečavanja daljeg cepanja srpskog jezika ("crnogorski" i slične nebuloze) i razgradnje srpskog nacionalnog korpusa (Crnogorci, Vojvođani, Šumadinci itd.). Neophodno je u narodu graditi svest o srpskom jeziku kao temelju na kojem smo izrasli kao narod i bez kojeg nam nema opstanka.

Vera Bojić