HOME

05. travnja 1998. HND

polemike i pisma

Silovanje toka tokom tijeka

(Inoslav Bešker)

Poštovani kolege,

U Novinaru br. 3/1998. (pod naslovom: “Rastezljiva pravila”) nečija marna ruka je u mojoj zavisnoj rečenici: ‘...Andreotti i Mussolini stalno zauzeti i kao novinari u toku svoje profesionalne političke aktivnosti´ izmijenila i imenicu i njezin padež - promijenivši “u toku” u “tijekom”.

Anonimni revnitelj je Şučinio silu´ mom izričaju. Je li mu to valjalo?

Hajdemo redom: prvo riječ, pa pripadajući joj padež.

I. Riječ

Glede dvojbe tok-tijek postoje dvije mogućnosti:

1) oblik tok nije ispravan u standardnome hrvatskom jeziku, pa je pogriješio potpisani novinar a u pravu je onaj tko je ispravio;

2) oblik tok jest ispravan u standardnome hrvatskom jeziku, pa je pogriješio “ispravljač”.

Pokušat ću obrazložiti zašto smatram da je (i) oblik tok ispravan. Shodno tome, smatram da je “ispravljač” pogriješio.

1. U hrvatskoj jezičnoj praksi zastupljena su dugo oba oblika: i tok i tek=tik/tek/tijek.

Oba oblika izravno potječu iz staroslavenskog korijena tek i oba su prijevojna - s time što se u jednom slučaju izvorno e previlo u o, a u drugome u e (jat), koji je pak dao ikavski odnosno ekavski odnosno ijekavski refleks (i/e/ije).

Taj korijen je veoma star: Gluhak poučava da indoevropski korijen tekw pokazuje sličnosti i s izvannostratičkim jezicima, npr. sinokavkaskim *tHek (kaplja, kapati), sa sjeverokavkaskim tHänk (kapati, curiti) ili pak s američkim seliškim muskveamskim t’ák’wt (jezero). Logično je da je tako star pojam -koji je jamačno činio dio male jezičke baštine naših postnegroidnih predaka prije negoli su se podijelili na nostratičku (bjelačku) i na mongolsku (žutu) prarasnu grupu - stigao imati različitih fleksija.

2. Spomenuo sam prijevoj. Iako ne sumnjam da svatko od članova naše Udruge (a nekmoli urednik Novinara) zna naizust i definiciju i primjere prijevoja u standardnome hrvatskom jeziku i u štokavskim govorima na kojima je zasnovan, nije zgorega ponoviti.

Prijevoj (alternacija, apofonija, usp. njem. Ablaut) je promjena samoglasnika (vokala) u korijenu srodnih riječi istog podrijetla (porijekla, etimologije).

U hrvatskome standardnom jeziku, a i u ostalim jezicima i govorima unutar štokavskog dijasistema (ako hoćete: razsustava - usp. dijalog/razgovor) bilježimo dva načina prijevoja: gdje je izvorno bio poluglas previjaju se vokal i izostanak vokala (serem-srati, perem-prati, mrem-umirati-smrt, zovem-zvati-zov-zvanje itsl.), a gdje je izvorno bio vokal previjaju se različiti vokali (pletem-plesti-plot-preplitati, vir-izvirati-izvor, lijegati-ležati-log-ložnica-(s)ložiti-sloga-razlog, pijem-piti-pojiti-napoj-napajati-pijan, hrom-hramati, bodem-bod-badati, brisati-(u)brus-brusiti, sipati-usuti, taknuti-ticati, maknuti-micati, tresti-trus itsl.). Moguća je i kombinacija oba tipa prijevoja (berem-brati-birati-odabrati-izbor-odabir-odbor itsl.).

U spomenuti drugi tip prijevoja pripadaju primjeri: reći-rok/rijek-izricati, sjeći-sok/sijek-odsijecati, (s)teći-tok/tijek-(i)stjecati itsl. (v. točku 3.).

Zašto se u mnogim indoevropskim jezicima (navlastito u satemskoj skupini, kamo pripadaju i balto-slavenski jezici) bilježe prijevoji? Pretpostavki je više, ali obično se smatra da je to bila posljedica promjena akcenata i kvantiteta vokala (gdjekad i zbog nailaska jezika na prethodan fonetski supstrat).

Na svaki način, ta je pojava zabilježena i u indoevropskome prajeziku, i u poznijima praslavenskome pa staroslavenskome, a i u kasnijim mijenama koje su urodile štokavskim govorima te napokon na njima temeljenim standardnim hrvatskim jezikom.

3. Kada se naiđe na dubletni previjeni oblik (tipa tok/tek) moguća su - kao i pri svakoj dubleti - dva ponašanja: (a) prihvatiti oba oblika kao ravnopravna ili (b) opredijeliti se za jedan od tih oblika kao primjereniji (kontekstualno, etimološki, ili inako) - s time da se za dubletne oblike može opredjeljivati od slučaja do slučaja (pa da to preraste u raznoznačenjski par tipa spasilac/Spasitelj), ili pak trajno i sustavno, što suponira da je jedan od dvaju oblika manje vrijedan ili manje poželjan.

Marnik koji mi je promijenio tok u tijek očito smatra oblik tok neispravnim ili barem manje vrijednim, po nekom kriteriju (kriterij može biti lingvistički ili ekstralingvistički, poput političkoga, vjerskoga ili na drugi način ideološkoga; ekstralingvistički rezoni zadiru u sferu sociolingvistike, a potpisani se profesor u ovom trenutku opredijelio da razloži isključivo lingvističke kriterije; o eventualnima ekstralingvističkim kriterijima u točki 4).

Da vidimo po kojim jezikoslovnim kriterijima jedan ili drugi prijevojni oblik može biti manje ili više vrijedan.

Budući da je riječ o prijevojnim oblicima, otpadaju mnogi drugi kriteriji, poput etimološkoga (jer iz istog su korijena), obuhvatnosti ili preciznosti (jer oba su podjednako obuhvatna) itd.

Ostaju dva moguća osnovna kriterija. Jedan vrijedi za sve riječi: učestalost tog oblika u pisaca i drugih izvora na kojima se temelji standardni jezik. Drugi vrijedi poglavito za prijevojne oblike: učestalost u složenicama - jer se rezultati prijevoja dulje i pouzdanije čuvaju u izvedenicama no u samom korijenu i na njemu građenima osnovnim imenicama i glagolima (u ovom slučaju, u standardnome hrvatskome: teći i tok/tijek).

Pogledamo li u Akademijin rječnik, zateći ćemo mnoge potvrde i za oblik tijek (pa i za ikavski odnosno ekavski refleks, dakle tik i tek) i za oblik tok. Oblik tijek nalazi potvrdu od 16. vijeka do naših dana, u mnogih autora, ne samo Hrvata, nego i u Crnoj Gori te Srbiji, tako i u Vuka Karadžića (sve skupa više od sedam stubaca primjerâ). Oblik tok zasvjedočen je već od 15. stoljeća (Ivančićev zbornik) ali na mnogo manjoj širini: samo u zapadnih Hrvata (Istra, Dalmacija, Krbava i Lika), nešto u Slavoniji (tu u jednoga jedinoga srpskog autora) i u Njegoša.

Pogledamo li pako složenice i izvedenice, primijetit ćemo da se rjeđe nalaze one koje su izgrađene na obliku tijek: natječaj, utjecaj, stjecaj, stjecište, te da su sve one iz 20. stoljeća ili najranije s kraja prethodnoga.

Ima ih, doduše, koje su sazdane na samome prakorijenu tek (od kojega teći>tek-ti), npr. tekućina, tečan, tečaj, oteklina, stekliš (ali ne iz štokavskoga nego iz kajkavskog dijasistema, gdje stekel i u Hrvata i u Slovenaca znači bijesan, jerbo je nateknut, teče mu pjena), tečevina, tekovina... no i sve su te složenice zasvjedočene najranije u 19. stoljeću, ali je starija od njih ipak tekućica.

Evo nekoliko poznatijih sazdanih na obliku tok: potok, otok (i u medicinskom i u geografskom smislu), pritok, utok (u riječnom i u pravnom smislu), istok (i u riječnom i u geografskom smislu), rastok, stoka (izvedena od glagola stjecati, jer je posrijedi blago, za razliku od oštroga, zvjerskoga, pa je to blago dobilo i sekundarnu novčanu vrijednost, kao i pecunia u Latina, dok je u Makedonaca stoka svaka roba, te je stočni promet isto što i u nas robni promet), tokar (jer i njegovo kolo ima tok, pa je štoviše u Srba deminutiv tako shvaćena toka zadržao smisao kola: točak, dok u Bošnjaka kotač nije nikakva metateza srpskog točka, nego je iz drugog korijena: kotur), protok, krvotok, vodotok, točiti, unatoč (suprotiva toku)... Još prije 15. stoljeća zasvjedočeni su npr. potok, otok, istok i stoka.

Prema tome, lingvistički razlozi da se preferira tijek mogu biti višestruki: moderniji je (tj. kasniji), prošireniji u posljednjih pet stoljeća - dok bi lingvistički razlozi da se preferira tok mogli biti u tome da je oblik zasvjedočen bitno ranije i da je mnogo nazočniji u složenicama ili izvedenicama.

Mogu se pogledati i paralelni parovi s prijevojem, primjerice: reći-rok, ili pak sjeći-sok.

U pogledu termina tijek prof. dr. Miroslav Bertoša mi je rekao da mu se “sviđa misliti da se tijek rabi u vremenskom smislu, a tok u fizičkome prostornome: tijek vremena i tok rijeke". Nevolja je da glagol reći nudi baš kao vremensku izvedenicu rok, a ne rijek (koji se pojavljuje samo u prošlostoljetnim i kasnijim pravnim složenicama, kao što su pravorijek ili izrijek), dok se u ranijim pa i istodobnim nepravnim izvedenicama pojavljuje samo u obliku -rok (npr. uzrok, prorok, obrok, srok, prirok itd.). (To navodi na pomisao, koju bi tek trebalo provjeriti, da su tvorci postilirske hrvatske terminologije, kako pravne, tako tehničke ili ine, vjerojatno neštokavci, preferirali prijevoj s jatom, kao natječaj, stjecaj, pravorijek, izrijek...) I u glagola sjeći nalazimo jat samo u novijim izvedenicama, ne pravnima, ali tehničkima (presjek, usjek...), a stara izvedenica ima drukčiji prijevoj: sok (toliko stara da je poprimila udaljeno značenje, jer sok više nije samo ono što curi dok se siječe).

4. Naravno, vjerujem, oh kako vjerujem, da se u nas lektori i redaktori vode samo i isključivo lingvističkim razlozima, ne ulazeći u ekstralingvističke, najmanje pak u - ne daj, Bože! - političke. Ali razmotrimo to i ekstralingvistički.

Ekstralingvistički gledano, tijek gradi most prema Srbima (preferirao ga je Daničić u prijevodu Starog zavjeta), pa i u paraleli s oblikom tek (no i u Srba je mnogo izvedenica koje sadrže -tok). Možda netko misli i drukčije: da je oblik tok srpski, dok bi tijek bio hrvatski i državotvoran. Ako je tako, onda ne treba časiti časa, nego prognati tok i iz izvedenica odnosno složenica. Dovoljno bi bilo samo desetak dana pisati i objavljivati npr.: potijek Medveščak, otijek Krk, otijek na nozi, Kupa je pritijek Save, uložiti utijek ili pak utijek Drave u Dunav, istijek Sunca, naš stječni fond i svekolika ina stijeka, navesti Srbe u Podunavlju da na autu imaju tiječak, dati istijekariti ukrase za namještaj u tijekara, mjeriti protijek vode u vodotijeku, te unatiječ sklerotičnim promjenama u krvotijeku i dalje mirno tiječiti vino sami sebi - i već bi bilo mnogo (nado)budnih koji bi shvatili signal i u svezi s time pače prednjačili u povratku na nove elemente (nova počela) izvornog hrvatstva. Tko ne vjeruje da bi tako bilo, neka se sjeti kako su ne samo uvedeni, nego i opstali nazivi Rijeka i Osijek (jedino su pogani tolomaši i orjunaši poslije pada Austrije odbacili drijevni ijekavski oblijek Spljet, a nitko se začudo nije sjetio oblika Zagrijeb).

Ako pak ne treba tako - onda bi bilo ipak u redu da se ostavi autoru da od dva zasvjedočena i (po mome) podjednako legalna i standardna oblika, bira onaj koji mu je naravniji, kontekstualniji ili naprosto kongenijalniji.

II. Padež

Premda raznovrsne gramatike daju raznorazne opise funkcije pojedinih padeža, u nedoumici je vazda vrijedno vratiti se njihovu latinskom nazivlju i podsjetiti se da je lokativu u korijenu locus, tj. mjesto, a instrumentalu instrumentum, tj. sredstvo. Lokativom stoga određujemo mjesto, kako u prostoru (u Zagrebu, na prozoru, o ramenu, pri nozi) tako i u vremenu (u povijesti, u srednjem vijeku, o podnevu), a instrumentalom sredstvo. Po drugim nekim podjelama (npr. u Barića i dr.), lokativ daje statične podatke (mirovanje u mjestu i vremenu, mjesto gdje se što zbiva, vrijeme kad se što zbiva itd.), dok instrumental (kao i dativ) daje dinamične podatke (mjesto kojim se što kreće, vrijeme u kojemu se što zbiva itd.).

Nije svejedno je li netko spavao u radni dan ili spava radnim danom, hoćemo li se vidjeti u ponedjeljak ili ćemo se viđati ponedjeljkom.

Čovjek tokom vremena stari, ali ne postaje obavješteniji tokom vremena nego učenjem, što se dakako zbiva u toku vremena, kao što ni boksač ne tuče boksača tokom meča, nego šakama, a u toku meča.

Jasno je da potpisani novinar nije smatrao da su gg. Andreotti i Mussolini bili zauzeti tokom (ili tijekom) svoje političke djelatnosti (jer onda ne bi našli vremena za novinarstvo), nego su u toku (ili tijeku) te političke djelatnosti bili zauzeti i novinarstvom. Dakle, tok u mojoj rečenici označio je mjesto u vremenu ili, ako baš hoćete, doba kada se zbivalo to o čemu pričam, a nipošto sredstvo.

Da nije, po vragu, i lokativ postao nepoćudan?

III. Zašto?

Taman da je posrijedi bila i dubleta, mogli ste poštovati autora (jer tko novinaru ne poštuje ni slobodu stila - kako će dokazati da bilo u čemu inome poštuje novinarovu slobodu?).

Pokazao sam, eto, da mom odabiru lokativa nije kumovao stilski hir, nego sadržajno opredjeljenje (što je još nedopustivije “korigirati”, tj. krivotvoriti - jer tko novinaru ne jamči slobodu opredjeljenja ni u padežu, kako će mu je dopustiti u čemu bitnijemu?). Isto vrijedi i za odabir prijevojnog oblika.

E, sada me zanima, što je kumovalo vašoj intervenciji?

U Rimu, dne 18. svibnja 1998.
(Inoslav Bešker)
novinar, sveuč. profesor

P. S. U ono doba nekome je (dakako: novinaru!) u dnevniku u kojemu sam bio zaposlen opako zasmetalo što sam uporabio pojam sustav. Zbog toga sam bio predan disciplinskoj komisiji (za današnje neupućene štioce: stegovnom povjerenstvu), uz prigovor da sam koristio ustašku riječ. Smjesta sam napismeno priznao krivicu i priložio fotokopiju (privio preslik) odgovarajuće stranice Srpskog rječnika, posuo se verbalnim pepelom i skrušio se što sam rabio pojam koji je u to svoje djelo uvrstio poznati ustaša Vuk St. Karadžić, autor (tvorac) krilatice (gesla) Hrvati svi i svuda. Što je odlučeno ne znam, jer me još nisu pozvali na nastavak postupka, a mogli bi (većina tih je još i djelatno i državo-tvorno). Sada bi me mogli ne za tok, nego za tijek: eno i njega u Srpskom rječniku, na 738. stranici 2. izdanja, Beč, 1852., kao srpske riječi - dok baš isti Karadžić oblik tok uopće ne prepoznaje kao srpski te ga ne uvrštava u Srpski rječnik! (a sutra bi me mogli i za tisuću ili za tata, jer to su izrazi i iz Dušanova zakonika).

Smio bih se, dakle, osnovano derati da mi nevukovski, zapadni, hrvatski pojam mijenjate vukovskim! Ako ćemo ekstralingvistički. I. B.

P.P.S. Dakako da očekujem da mi i ovaj uradak objavite. Također bez naknade. Ali i bez onoga što smatrate lekturom.