Make your own free website on Tripod.com

HOME


Ćirilično-latinični i latinično-ćirilični
TRANSLITERATOR

© 2006 Cordelia Merlocampi
Ovaj program vrši prostu transliteraciju – prebacivanje tekstova iz jednog pisma u drugo!






U dvoslovnoj latinici, ćirilična slova se měnjaju slědećim latiničnim dvoslovima:
ћ = cy, ч = cx, ш = sx, ђ = dy, ж = zx, љ = ly, њ = ny




Latinična dvoslova kao zaměna ćiriličnih slova:
cy = ћ, cx = ч, sx = ш, dy = ђ, zx = ж, ly = љ, ny = њ

UPUTSTVO

Da biste prebacili tekst iz ćirilice u latinicu, iskopirajte ćirilični tekst u lěvi prozor i kliknite na "Prebaci u latinicu".

Da biste prebacili tekst iz latinice u ćirilicu, iskopirajte latinični tekst u desni prozor i kliknite na "Prebaci u ćirilicu".

Ako je neka rěč prebačena u ćirilicu, a nije trebalo da bude jer je strana, rěč treba markirati (držati lěvo dugme miša i prevući preko rěči ili děla teksta) i biće prebačena u latinicu kao i sva njena druga pojavljivanja u tekstu.

Transliterisani tekst kopirajte tako što kliknete mišem u željeni prozor, pa cěo tekst obělěžite pomoću "Ctrl+A" i onda "Ctrl+C".

Tekst koji želite da kopirate, ne markirajte pomoću miša (već sa "Ctrl+A"), jer ta funkcija služi za vraćanje markiranih rěči u originalni alfabet, kako je napred rěčeno.

Ako Vam ovaj program ne radi znači da nemate instaliranu "Javu".



Malo o "kroatstici"...

Dok su svi evropski narodi u 19. věku u službenom književnom jeziku ostavili samo po jedan dijalekt, kod Srba to nije bio slučaj. Italijani su se, na priměr, između 15 svojih dijalekata opredělili za toskanski, jer se prostirao na najvećoj teritoriji i njime je govorilo najviše građana.

Ovako je pisao Italijan Nikolo Tomazeo 1842. godine: Gdě dva jezika gospodare, tu ne može biti jednodušja. Ovo dvojstvo pokazuje dva različita naroda koja su strana jedan drugom.
Gaj potpuno otvoreno 1846. godine govori o onome što je postigao (str. 46.): Sav svijet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.

Gaj je iskreno žalio što Pavle Riter Vitezović svoju osmotomnu srpsku pověst nije napisao na narodnom, srpskom, nego na latinskom jeziku.

Polemišući sa Antom Starčevićem, Ljudevit Gaj dalje ističe (str. 46.): Kako da se prepiremo što je kod Srbljah narodno, što li nije; kod Srbljah, kod kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo. Kod Srbljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i čistoći učiti moramo ako hoćemo da ilirski život obnovimo.
Osěćajući da nastupa jedan od onih istorijskih trenutaka kada se preko pitanja jezika lomi sudbina čitavog naroda, Pavle Ivić je 11. aprila 1994. godine u Večernjim novostima objavio članak Vuk je napravio grešku. Pored ostalog, on je tada pisao: Novi zajednički književni jezik (ijekavski) uspěšno je ujedinio katolike u hrvatsku naciju i, baš zato što je bio na vukovskim osnovama i kao takav bliži prosěčnom srpskom narodnom govoru nego hrvatskom, poboljšao je političke šanse Hrvata u predělima gdě su se njihovi interesi ukrštali sa srpskim, pored ostalog u Bosni i u Dubrovniku. Uz to je usvajanje književnog jezika bliskog Srbima u Hrvatskoj otklonilo opasnost da oni na podlozi jezičke posebnosti izgrade svoju kulturnu autonomiju. Tako je stvorena čudna asimetrija, na štetu Srba: ijekavski književni jezik kod Hrvata, muslimana, i u zapadnoj grani srpskog naroda, i ekavica kod ostalih Srba. To je dalo povoda da hrvatski nacionalisti, među njima i neki od najistaknutijih hrvatskih lingvista, počnu govoriti kako je ijekavica hrvatska, a ekavica srpska, svojatajući time sve one koji se služe ijekavskim književnim izgovorom...
Ovako je pisao je hrvatski historičar Ferdo Šišić: Pravo reći, prije 1848. godine hrvatski jezik nije se koristio ni u kućama.
A Antun Mažuranić je pisao 1852. godine: Ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom.
U Hrvatskom saboru neko je prvi put progovorio na hrvatskom jeziku (a zapravo na srpskom) tek 2. maja 1843. godine. Bio je to Ivan Kukuljević, koji je tada doslovce rekao: Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Mađari, malo Sloveni, a iskreno govoreći nijesmo ukupno ništa. Mrtvi jezik rimski, a živi jezici: mađarski, njemački i talijanski - to su naši tutori.

Naravno, Kukuljevića je malo ko razuměo.

Ali, šta se zaista podrazuměvalo pod pojmom hrvatski jezik? Po tom pitanju evropski lingvisti nisu bili složni. Jedni su davali prednost čakavskom govoru, drugi kajkavskom, a treći su smatrali da oba ova dijalekta pripadaju Hrvatima. Uglavnom, prě austrijskog projekta "Vukova reforma" nijedan lingvista nije smatrao štokavski govor hrvatskim – svi su ga računali u srpski jezik. Onda je bečki dvor odlučio da Hrvatima nametne srpski štokavski jezik ijekavskog (hercegovačkog) narěčja.

S tim u vezi pisao je hrvatski istoričar Rudolf Horvat: To je isprvce bilo vrlo teško mnogim hrvatskim piscima, jer su poznavali samo kajkavštinu, u školi učili latinski jezik, a u obitelji govorili većinom njemački. Mnogi Ilirci počnu marljivo učiti štokavsko narječje.
A hrvatski istoričar, teolog Šime Ljubić, sredinom 19. veka pisao je ovako: Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno poprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u javnom životu.

(Za obilje sličnih citata čitaoca upućujemo na knjigu dr Laze Kostića (doktora prava; pěsnik Laza Kostić je bio doktor medicine) – Krađa srpskog jezika.)

Ilirski pokret je srpski jezik proglasio za službeni jezik Hrvata 1836, a Hrvatski sabor 1861. godine. Bila su u opticaju tri imena za naziv novog jezika: ilirski, jugoslovenski ili hrvatski. Sabor se naknadno opredělio za treću opciju, pa je srpski jezik preimenovan u hrvatski jezik. Po prirodi stvari, ostavljanje srpskog imena nije dolazilo u obzir. Pa ipak, tokom narednih decenija Hrvati nisu skrivali ovaj čin, prosto zato što to nije bilo moguće.

Tako je u čl. LVIII, 1861. Sabor hrvatsko-slavonski zaključio:

§ 1.

Jezik jugoslovenski trojedne kraljevine, izjavljuje se ovim za savkoliki obseg trojedne kraljevine, za jedino i isključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života.

§ 5.

Svakomu je prosto služiti se u svih spisah latinskim ili kirilskim pismom.

 

Ljudevit Gaj je, još dok proces nije bio okončan, 1846. godine, pisao: Nu nama još iz daleka nije na um palo tvrditi da to nije srpski već (da je) ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo.
I Vatroslav Jagić je kasnije pisao u istom duhu: Samo se po sebi razumije da mi je bilo smiješno kada se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među g. 1834. do 1848) da su neopravdano sebi prisvojili srpski jezik kao književni – mjesto da se vesele toj koncepciji.

Srbi se, naravno, nisu veselili, sem možda zagriženih Vukovaca, jer je bilo jasno da Hrvati krađom jezika ciljaju na mnoge druge stvari.

Tako je francuski slavista i filolog Selest Kurijer pisao 1875. godine: Srbi se revoltiraše... videći da Ilirci prihvataju njihov jezik, njihovu istoriju i tradicije, i zaděnuše polemiku koja i dan-danas traje.

Traje i 130 godina nakon toga dana.

Naime, Hrvati nisu srpski jezik proglasili hrvatskim samo u tom trenutku, već, na pojedinim teritorijama, i unazad kroz věkove.

Srpske narodne pěsme iz Bosne i Hercegovine počele su se štampati u Zagrebu kao Hrvatske narodne pěsme, a Ivan Gundulić i drugi dubrovački pisci srednjeg věka, koji su kao Srbi pisali na srpskom jeziku, proglašeni su Hrvatima.

Dubrovačka knj
iževnost danas se i na beogradskom Filološkom fakultetu proučava kao – hrvatska.

U početku, međutim, taj proces nije tekao glatko, jer su evropski autoriteti, poput citiranog Kurijera, pisali u korist Srba.

Tako je Feliks Filip Kanic 1868. godine pisao: I Hrvati su, otprilike prě 35 godina, město njihovog narodnog dijalekta, podigli srpski jezik na svoj pisani jezik.
Tako isto bio je precizan i bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus početkom 20. věka: Kad se danas govori o srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom jeziku odnosno literaturi, pod tim treba razuměti slovenski dijalekt srpskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu.

Kako rekosmo, Srbi se nisu veselili, sem možda zagriženih Vukovaca, jer je bilo jasno da Hrvati krađom jezika ciljaju na mnoge druge stvari… Koje su to stvari bile, tek danas nam je jasno. Na sreću (ili nesreću) jasno nam je, takođe, na koje to stvari Hrvati danas ciljaju:

Prva rečenica pozdravnog slova tvorca brozovićevštine – Dalibora (tj. Jelibora) Brozovića – na sajtu Državnog ureda, pardon, instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (www.ihjj.hr): S genetskolingvističkoga stanovištva hrvatsku jezičnu situaciju karakteriziraju dvije vrlo specifične činjenice. Prvo, dijalekti kojima govore Hrvati (ili, u današnjoj nomenklaturi, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani) tvore tri narječja. I drugo, narječja koja obuhvaćaju hrvatske dijalekte, tvore u slavističkom povijesnoporedbenom smislu jedan dijasistem zajedno sa skupinama dijalekata kojima govore Srbi i Crnogorci, to jest sa štokavskim.

Dakle, Bošnjaci-Muslimani govore hrvatski jezik, jer su, u biti Hrvati iliti Cvijet hrvatskoga naroda. S druge strane, oni tamo Srbo-Gorci, govore neki Hindu jezik.

Kada se i ovaj "lingvistički" projekat ostvari, na redu je aktivacija poděle Srba na Srbijance i pravolsavne Vlahe, koji su, ustvari, pravoslavni Hrvati jer svi ijekavci su "povijesno Hrvati", što bi rekao Hroboatos.

Ili, što bi rekao Franjo Tuđman, držeći geografsku kartu Hrvatske na HTV-u 1990. u predizbornoj kampanji:
"Vidi se da ovdě nešto fali", pokazujući na SR Bosnu i Hercegovinu.

U tom grmu leži sva znanstvenost "kroatistike" i, budući da je napad najbolja odbrana, glavni strategijski argument zagrebačkih lingvista (i njihovih čankoliza) u optužbama srpskih lingvista jeste njihova navodna politička ostrašćenost. Što bi se reklo – ko o čemu – kurva o poštenju…









Prevođenje ćirilice u latinicu. Prevođenje latinice u ćirilicu. Prebacivanje ćirilice u latinicu. Prebacivanje latinice u ćirilicu. Prebacivanje latiničnog teksta u ćirilični. Latiničenje ćiriličnog teksta. Prebacivanje ćiriličnog teksta u latinicu. Program za prebacivanje ćirilice u latinicu. Program za prebacivanje latinice u ćirilicu. Konverzija latinice u ćirilicu. Konverzija ćirilace u latinicu. Ćirilično latinični konvertor. Latinično ćirilični konvertor. Konvertor ćirilice u latinicu. Konvertor latinice u ćirilicu. Transliteracija ćirilice u latinicu. Transliteracija latinice u ćirilicu.