HOME

Adam Pribičević: Nacionalno ime srpsko i stranci (1955.)

(Iz Knjige: Doseljavanje Srba u Hrvatsku i Dalmaciju)

Od pojave Ante Starčevića pa do danas, hrvatski nacionalisti odriču ovim Srbima njihovo nacionalno ime. To su za njih Vlasi, Cincari, Cigani, Grci, samo ne Srbi. "Došli su među Hrvate i poslavenili se", a za čudo govore baš svi štokavski i ijekavski, kao u Zapadnoj Srbiji, Raškoj, Crnoj Gori i Hercegovini, a ne čakavski, kajkavski, kao Hrvati! Čak je dr. Vl. Maček napisao u SAD, da je taj narod bez narodnosti posrbio tek grof Kuen, ban hrvatski od 1883. - 1903. g., a dr. Krnjević, Radića i slični da je taj nepoznati balkanski narod u Bosni, posrbio, poslě 1878. g. Benjamin Kalaj i baron Bujurin, upravnici Bosne.

Tačno je da mnogi austrijski spomenici zovu te Srbe Vlasima, nakad Tračanima, Ilirima. Ali, da ih zovu svi, zar bi to išta zančilo? Srpski narod nije nigdě, osim u krugovima inteligencije, zvao Hrvate Hrvatima, u Sremu, zvao ih je Bobama i Šokcima, u Lici Krnjacima i Bunjevcima, u Srbiji i Crnoj Gori nije znao, do najnovijeg vremena da postoje. Znači li to da Hrvata nema? Raški i bosanski vladari i humski hercezi zvali su Dubrovčane i u zakonima i u ugovorima Vlasima, iako nisu bili Vlasi.

Kako je nastao naziv Vlasi za Srbe? Stari Romani, u srednjevěkovnoj Raskoj, nazivani su Vlasima. Oni su bili stočari i zato potlačeni. Ako bi se Srbin oženio Vlahinjom, děca bi padala u niži stalež Vlaha. Poslě se naziv protegao na sve stočare, i Srbe.

Kad su se pomuslimanili Srbi u Bosni, stali su ovim pogrdnim nazivom zvati svoju braću, te se taj naziv raširio i među muslimanima u sěvernoj Srbiji i prešao u Austriju.

Ali nikad turska država nije zvala Srbe Vlasima, već uvěk Srbima. Kad Mehmedpaša Sokolović piše komandantu Temišvara And. Batoriju 1551. g. on kaže:"I šta mi šalješ pisma i sve mi srpskim jezikom šalji, a ne fruski (francuski)". Dakle, ne karavlaški jer je znao ko su Srbi i ko su Vlasi. Da je rekao Batoriju: "piši mi vlaški..." dobio bi rumunsko pismo, jer je i Batori znao ko su Vlasi, a ko su Srbi.

Čak da su se Srbi sami nekad pred muslimanima, Hrvatima ili Švabom tim imenom zvali, znajući da ga oni tako zovu i da će ga tako bolje razuměti, to bi bilo bez ikakva značaja. Oni su govorili i muslimanima da su raja (stado), kao su ih oni zvali, pa ipak nisu bili stado.

No, na višim městima su bili upućeni, pa su Srbe zvali Srbima ili Rašanima ili opet: "Srbima i Rašanima ili Vlasima".

Navedeno je već da je Nikola Jurišić zvao Srbe samo Srbima, a car Ferdinand I u danoj privilegiji, Srbima ili Rašanima.

Navešćemo tih priměra još:

Ercercog Matija naziva Srbe iz Varaždinskog đeneralata 1604. g. i 1605. g., u dva akta, samo Srbima.

U papskoj buli od 21. novembra 1611. g. zovu se ovi isti Srbi samo Srbima, na više města.

A u buli pape Pavla V od iste godine, o osnivanju manastira Marče, zovu se Srbi Srbima.

Car Ferdinand II potvrđuje Simeonu Vratanju za episkopa ovih Srba: "Vlaha i Srba".

U privilegiji cara Ferdinanda II, od 15 novembra 1627. g, danoj Srbima, on ih zove Srbima.

Tako Srbe zovu Srbima i carevi Rudolf, Leopold, Josef II, Karlo VI, Marija Terezija i dalje svi.

Tako isto Ratni Savět i Sr. Gradcu, Carska Tajna Kancelarija, Dvorski Ratni Savět, Ugarska Dvorska Kancelarija, ministar baron Bartenštajn, referent za srpske poslove – zovu i Srbe u Hrvatskoj Srbima.

Hrvatski ban Adam Bacani daje 1696. g. zaštitnu diplomu srpskom narodu zmeđu Kupe i Une (Banija) i naziva ga vlaškim ili srpskim narodom.

Grof Đuro Zrinjski, naseljavajući Srbe na svoja imanja oko Gomirja, zove ih 1602. g. "Vlasima ili Srbima".

Godine 1744. piše osorski biskup Matija Karaman protiv Srba u Dalmaciji i zove ih "Servijani, koji su došli u to vrěme iz Bosne". Godine 1750. piše, da dalmatinske Srbe rastavlja od austrijskih Velebit.

U jednom izvěštaju Zadarske nadbiskupije iz 1760. g. kaže se za Srbe: "ilirski, vlaški, slovenski ili srpski narod!".

Godine 1706. pobunili su se Srbi u Slavoniji, koja je na kartama bila obělěžena kao "Mala Vlaška", jer su i rimokatoličke štokavce zvali Srbima. Pukovnik baron Nehem javlja iz Osěka Ratnom Savětu "da su se pobunjeni Srbi u Maloj Vlaškoj dobrovoljno razišli". Čak 1572. g. obělěžio je dr. Volfgang Lanc, na karti, izdanoj u Amstredamu, kraj od Valpova i Đakova na istok: "RAŠKA".

Zagrebački biskup Mikulić Ignjatije zove ih 1688. g. u ugovoru Srbima, naseljenim na njegovu imanju oko Trepče u Baniji "Srbima koje obično Vlasima zovu".

Ninski biskup Blaž piše 1609. g. da su došli iz Like dva poslanika, radi preseljenja u Dalmaciju i doněla pismo "srpski pisano".

Senjski biskup S. Glavinić putuje kroz Liku i bělěži koliko gdě ima porimokatoličenih muslimana, rimokatolika i Srba "šizmatika".

Juna 23. godine 1640, piše zagrebački biskup B. Visković, da treba proterati marcanskog "srpskog episkopa" Maksima Petrovića i postaviti jezuita Levakovića. Na više města, u ovom drugom pismu papskom nunciju u Becu, nadbiskupu Gasparu Mateju, on Srbe zove "Vlasi ili Srbi".

Zagrebački biskup L. Petretić (1648. - 1667.) zove u nekim svojim donacijama i dekretima Srbe u Hrvatskoj više puta samo Srbima, a nekad "Vlasima ili Srbima". U jednom svom dugom izvěštaju Dvorskom Savětu od 21. aprila 1662. g. čak kaže da su došli iz "Kraljevine Srbije". Za jezik Srba u Varaždinskom đeneralatu kaže: "srpski jezik, koji se kod nas vlaški naziva".

Godine 1703., senjski biskup Martin Brajković, u pismu caru, zove Srbe "Moralci ili Srbi".

Čak i nadahnjivač sve hajke na pravoslavlje, nadbiskup i kardinal Kolonić, zove sve Srbe u Austriji Srbima.

Još 1810. g., Konstantin Stanić, križevački unijatski biskup, u istoriju unije, podnešenoj carskom dvoru, zove srpski narod, doseljen u Hrvatsku, siključivo Srbima. Toga poslě ne bi nipošto učinili Drohobecki, Njaradi ili Simrak.

Čak su, u mnogim spomenicima, pa i u popisima stanovništva, i rimokatolici štokavci označavani kao Srbi ili Vlasi rimokatoličke věre. Sam kardinal grof Kolonić, preporučuje franjevce za sveštenike "Srbima koji su katolici".

Odlični etnograf austrijski Cernig govori o "tzv. Vlasima", tvrdeći da to nisu Vlasi , već Srbi.

Poznati mađarski istoričar, državnik i veliki posědnik u hrvatskoj, pa i u Baniji, N. Ištvanfi, naziva izaslanike, koji su došli 1596. g. iz Bosne u Petrinju, radi pregovora o preseljavanju u Baniju, Srbima. U to vrěme, i on je bio u Baniji, pošto je bio došao u Zagreb, da instalira hrvatske banove G. Stankovačkog i I. Draškovića, kao carev komesar. On Srbe zove Tračanima.

Znameniti istoričar rimske crkve, jezuita dr. N. Niles, uvěk naziva Srbe u Hrvatskoj Srbima, a za Gomirje kaže da je Srpski manastir. Godine 1770., čuveni hrvatski pisac Adam Krčelić, spominje vojvodu Kovačevića "Srbina", kao ktitora "crkve pravoslavne u Kapeli kod Bělovara" i piše da su se Srbi počeli naseljavati u Hrvatskoj i Slavoniji za cara Ferdindnda. On i unijate zove "Srbima, koje uopšte zovu Vlasima". Kaže da Vlasi u Hrvatskoj nisu Romani, već Srbi.

Rumunski mitropolit And. Saguna, Rumun iz Erdelja, koji zna ko su Vlasi, napisao je 1862. g. u němačkom dělu "Istorija grčko-istočne crkve u Austriji": "Katolički Hrvati nazvali su srpske koloniste "Vlasima", da im se time narugaju i obělěže da oni ne pripadaju istom narodu sa katoličkim Hrvatima".

Mađarski pisac Čapalović piše takođe 1819. g. u svome dělu u ustrojenstvu pravoslavne crkve u Austrougarskoj 1877. g.: "Zbog iste věre s Vlasima, rimski katolici zovu Srbe, podrugljivo, i Vlasima".

Jednako zovu Srbe Srbima veliki poznavaoci srpske istorije u Austriji, Vaniček, Šviker, Biderman, pa Jireček, pa Hrvati Rački, Jagić, Šišić i drugi.

No, danas Ivan Meštrović piše, bez libljenja, besmislicu, da su zapadni Srbi Vlasi koji su se slavizirali među Hrvatima, iako ne govore ni čakavskim, ni kajkavskim govorom dr. Mačeka, već drobnjačkim govorom Vuka Karadžića! Starčevićanstvo je, kao politički sifilis, izazvalo kod savremene hrvatske inteligencije omekšanje mozga.

Što se tiče cincarskog, vlaškog i grčkog porěkla, g. Meštrovića i današnje njegove kardaše bije austrijska statistika od 1821. g. U provincijalu (gradjanskoj hrvatskoj) ona je našla: Srba 125.528, Vlaha 122, Grka 136, Cincara 473.

U Vojnoj Granici: Srba (serben) 297.005, Vlaha 363, Grka 171, Cincara 675.

Ali, što je zanimljivo, u Baniji, na Kordunu i u Lici ni jednog jedinog Vlaha, Grka ili Cincara! Njih je bilo samo u Sremu, a manje u Slavoniji.

 

 

Dr Lazo M. Kostić

Nacionalne manjine u srpskim predelima: demografsko-etnografska studija (1961.)

1. Vlasi u srpskim krajevima

Posebnu pažnju Laza Kostić posvećuje pitanju Vlaha u srpskim krajevima. Njihov broj se po popisima stanovništva neprekidno smanjuje, što govori da je sve snažnija dentifikacija njihovih potomaka sa Srpstvom. Jedino se tako mogu objasniti frapantne disproporcije u statističkim pokazateljima. Kostić napominje da su pored nacionalno-političke preorijentacije statističke disproporcije i metodološkog karaktera, “utoliko što pređašnje statistike i Srbije i Jugoslavije nisu pitale ko je kakve narodnosti, već kojeg je jezika. Svi koji su rekli da kod kuće govore vlaški, da im je to maternji jezik, smatrani su za Vlahe. To je tzv. objektivni kriterijum, odn. utvrđivanje simptoma mesto same pojave. U komunističkoj Jugoslaviji je usvojen subjektivni kriterij: svak može da označi svoju narodnost kako hoće, bez obzira na jezik koji govori. I Vlasi su to kanda koristili u najvećem opsegu da se obeleže kao Srbi. Sad kad im je prvi put priznat status manjine, kad su dobili pravo na svoje škole itd., sad odjednom neće da su Vlasi već Srbi.” (str. 19.) Da bi paradoks bio veći, taj proces se odvija pod komunističkim režimom izrazito antisrpske orijentacije. “Današnji režim smanjuje broj Srba gdegod je to moguće i paradira sa manjinskim pravima koje tobože on prvi priznaje. Odjednom, svaki novi popis prepolovljuje broj Vlaha u Srbiji. Jedna pojava koja zaista daje na razmišljanje. Jedan dokaz da Srbi nisu nacionalni porobljivač i kakvim ih predstavljaju. Dok su oni stvarno vladali, Vlasi su bili Vlasi; Kad su prestali da vladaju Srbi, Vlasi postaju Srbi. Neverovatna stvar, pa opet istinita!" (str. 19.)

Prve ozbiljnije podatke o broju Vlaha u Srbiji Kostić je našao u tekstu Jovana Gavrilovića koji je objavljen u “Glasniku” Društva srpske slovesnosti i odnosi se na 1850. godinu. Gavrilović je utvrdio da u Srbiji živi 105.000 Vlaha. Pruski gardijski oficir Oto fon Tuih, u svom putopisu objavljenom 1830. godine u Berlinu, navodi: “Vlasi su došli u Srbiju po pozivu srpske vlade, da bi se istočni predeli naselili i obradili.” (str. 18.) I Francuz Ami Bue u svojoj “Evropskoj Turskoj” 1840. godine piše: “U Krajini ima oko 50 vlaških naselja, a u oblasti Ključa oko 30 sela gotovo isključivo vlaških koji su tu (Vlasi) postepeno nadomestili Slovene, kao što dokazuju imena zaselaka.”(str. 18.) Popis stanovništva iz 1953. godine utvrdio je da u Srbiji živi samo 28.022 Vlaha. Kostić ukazuje i na objektivne istorijske razloge takve pojave: “Neosporno da je, pored subjektivnih razloga i želje Vlaha za izjednačavanjem sa okolinom, mnogo doprinela nagla industrijalizacija zemlje koja je zahvatala s jedne strane i vlaške krajeve, a s druge strane izvukla vlaško stanovništvo iz prvobitnih naselja i pomešala ga sa Srbima. Ako se ta tendencija i dalje bude razvijala u istom pravcu (mada ne istim tempom), nije daleko dan kad će egzistencija Vlaha u Srbiji biti samo istorijska reminiscencija. Koliko je ta pojava čudna, toliko nam može biti samo prijatna. To nije neki novi populacioni elemenat, nama nepoznat, s kojim možemo da se razočaramo. To je grupa stanovništva koja je sa Srbima i među Srbima živela bar jedan vek, čak i vek i po, delila formalno s njima i zlo i dobro, zajedno ratovala, zajedno patila, zajedno klikovala. Teritorijalno i sudbinski nerazdruživi, sad su oni i idejno, mentalno, nacionalno, jedno.” (str. 21.) U knjizi “Kraljevina Srbija i srpski narod” austrougarski istoričar Feliks Filip Kanic, koji je imao izvesnih predrasuda prema Vlasima, kao da nevoljno priznaje: “Zaštićen jednakim pravima i osvedočenom slobodom svih srpskih građana, popravio se u znatnoj meri karakter Vlaha u srpskim nizijama." (str. 21.)

Za razliku od Kanica čije mišljenje citira, Kostić je pun poštovanja i uvažavanja prema Vlasima. Iz njegovih reči prosto naviru pozitivne emocije. “Vlasi su jedan veoma valjan i državi odan elemenat, koji je ovoga rata pokazao najvidnije svoju lojalnost. Pokušaj nekoliko renegata sklonjenih u Turn-Severinu 1941. godine da stvara među srpskim Vlasima iredentu u korist Rumunije, ostao je potpuno bez uspeha. Nikakvog odjeka nije našao među srpskim Vlasima, mada bi mu nesumnjivo okupatorske vlasti bile naklonjene. Pokret đenerala Mihailovića naišao je opet na pun odziv među vlaškim stanovništvom. Nigde u Srbiji nisu se ustanici bezbednije osećali nego među Vlasima. Ni za živu glavu ne bi ih oni izdali. Dirljivo je bilo videti kako su i ljudi, kojima je inače hajdučija imponirala, prisno sarađivali sa podzemnim pokretom đenerala Mihailovića.” (str. 21.)

Vlasi Srbiji nikada nikakav problem nisu predstavljali. Srbi su ih oduvek smatrali kao najrođenije, kao nerazlučivi deo sopstvenog naroda. “I današnje očigledne pokušaje srpskih Vlaha da se potpuno izjednače sa većinom stanovništva, da se od njih ni u čemu ne razlikuju, mi možemo iskreno da pozdravimo.

Mi to nismo forsirali (dokaz je da su preko sto godina izolovani od matice, zadržali svoj jezik i svoju posebnost), ali mi to nećemo ni da sprečavamo. Oni su u najtežim momentima po Srpstvo dokazali da nam duhovno prisno pripadaju. Neka su nam dobro došli. U momentima kad se mnogo toga drobi od srpske nacionalne zgrade i otpada od srpskog nacionalnog tela, ovaj prirast Vlaha i njihov pristup Srpstvu, koji je izgleda poptun i nezadrživ, mi iskreno pozdravljamo.” (str. 21-22.)

Tu Kostić posebno insistira na činjenici koja proističe iz definitivnih podataka popisa stanovništva iz 1953. godine, a iz kojih se vidi da se 200.000 stanovnika izjasnilo da im je vlaški jezik maternji, ali i da se ujedno 170.000 od njih deklarisalo da su Srbi po nacionalnoj pripadnosti. Kako Kostić zaključuje, to je “dokaz više da im je jezik slobodan i da je njihovo opredeljenje bez žrtava. Ovo je takođe dokaz da taj svet nije fizički propao niti nestao bez traga, kao što bi srpski neprijatelji mogli da izvode iz dosadašnjih statistika.

Oni su ostali Vlasi po jeziku, Srbi po osećanjima.” (str. 22.)

2. Cincari

Poseban fenomen predstavljaju Kucovlasi ili Cincari kojih je u vreme turske okupacije bilo u svim delovima Srbije, a u slobodnoj srpskoj državi njihov broj se neprekidno povećavao teritorijalnim širenjem u južnom pravcu. Kucovlasi se poprilično razlikuju od Vlaha, ali su u osnovi istog porekla i jezika. U Makedoniji su ih još nazivali Arvanitima ili Arvanitovlasima. Naziv Kucovlasi je grčkog porekla. O njima piše i Konstantin Jireček: “Današnji Maćedorumuni nazivaju sebe Araman. Sloveni su ih, kao i Italijane, nazivali svagda Vlasima." (str. 22.)

Cincara je, kako piše Laza Kostić, “bilo i u prvobitnoj Srbiji, ali samo u gradovima, gde su se mešali sa Grcima, tako da ih je mestimično teško izdvojiti. Bilo ih je i u Vojvodini, možda procentualno više nego u Srbiji. Čak i u Bosni (Petrakis, Hadži-Kostić, Jeremić itd.), ali su oni svi posrbljeni. Čak su davali Srbiji decenijama državnike i diplomate najvećeg dometa. O njima detaljno piše bivši profesor istorije i sociologije na Beogradskom univerzitetu dr Dušan J. Popović u knjizi “O Cincarima” (dva izdanja između ratova).” (str. 22-23.)

Danas Cincara, jasno identifikovanih, ima samo u južnim srpskim zemljama i zato ih Kostić naziva Južnim Vlasima. Iako su zvanične jugoslovenske statistike sve Vlahe uključivale u jednu kategoriju, Kostić insistira da su se Cincari po jeziku “dosta razlikovali od srpskih Vlaha, po nacionalnoj svesti još više. Ne može biti govora o nekoj zajedničkoj nacionalnoj koheziji, o osećanju etničkog jedinstva. Nikad u istoriji nije među njima postojala nikakva povezanost, najmanje etnička.” (str. 24.) Po svim popisima stanovništva u XXveku, broj građana koji se izjašnjavao da govori vlaški jezik u Južnoj Srbiji iznosio je do 10.000.

O njihovom etničkom supstratu, poreklu i nazivu Kostić daje jedan vrlo pregledan i jasan rezime: “Južni Vlasi su svuda u svetu poznati ili pod imenom Vlah sa nekim adjektivom, ili pod imenom Rumun, opet sa bližom oznakom. Kucovlah znači Vlah koji hramlje, koji se klati, a druge se reči već lakše razumeju. Cincarima, pak, taj svet zovu samo Srbi (neki susedi su to od Srba preuzeli). Verovatno to dolazi od broja cinc tj. pet, koji se tako često od njih čuje, a koji srpskom uhu neobično zvuči. Tako Italijane u Nemačkoj i Švajcarskoj zovu činkeli (“mali činkve”), jer taj isti broj pet (it. činkve) tako često čuju od njih. Cincari su ostaci starih rimskih kolonista i ima ih sporadično po celom Balkanu. Ali grupisani su bili najviše u onom delu Turske koji sada čini tromeđu Srpske Makedonije, Grčke Makedonije i arbanaškog Epira (Bitolj, Struga, Korča, Kostur, Voden). Odatle su se selili mahom u gradove i tu brzo denacionalizovali (postajući Grci u Turskoj i Grčkoj, a Srbi i Bugari u slobodnim državama Srbije i Bugarske). Praktično, njih više nema u tim gradovima. Ali u nekim naseljima Makedonije oni su se zadržali u prvobitnom obliku, grupisani. Doskora je bilo i nomada Cincara u samoj srpskoj Makedoniji. To su tzv. Gromočlije (doseljeni sa Gromoča u južnoj Albaniji). Živeli su u našoj istočnoj Makedoniji, baveći se uglavnom stočarstvom. Nisu imali nikakve veze sa svojim sunarodnicima u zapadnoj Makedoniji. Jugoslovenske vlasti su ih posle oba rata trajno naselile po zapadnoj Makedoniji. Svi se ti Cincari zvanično, tj. statistički označuju kao Vlasi.” (str. 23.)

Lingvističkom analizom Kostić dolazi do zaključka da “ne samo da se cincarski ili “južnorumunski” jezik znatno razlikuje od dako-rumunskog koji se govori u Rumuniji, nego i taj južnorumunski se račva na dva dosta različita dijalekta (jednako kao njima srodni Retoromani u Švajcarskoj). Taj jezik se deli na dva dijalekta: aromunski, čiji pripadnici žive u Makedoniji, Bugarskoj i Albaniji, i magleno-rumunski, čiji su pripadnici živeli u Grčkoj sve do posle Prvog svetskog rata, kada ih je rumunska vlada preselila u Dobrudžu.” (str. 24.) Cincari su “podeljeni i žive u svim balkanskim državama, svuda kao “iščezavajuća manjina”, bez veze između jednih i drugih.” (str. 24.)

Jovan Cvijić se poziva na verodostojne putopisce koji su tvrdili da ih je u prošlom veku bilo oko pola miliona, a u njegovom vremenu su se sveli na oko 150.000. On kaže da se Cincari javljaju “kao etnografska ostrva u osnovnoj slovenskoj i grčkoj masi stanovništva i to najviše u jugozapadnom delu Poluostrva, poglavito u Makedoniji, Epiru i Tesaliji.” (str. 24.) Sve donedavno ih je bilo najviše u Albaniji, a u Bugarskoj su, na isti način kao u Srbiji u javnom i društvenom životu napredovali do najviših položaja i sticali velike zasluge i počasti.

U studiji "S ove i s one strane Dunava", 1885. godine, o Cincarima je pisao i belgijski naučnik Lavlej: “Van njihove zemlje porekla ima ih svuda po Orijentu. Nigde nisu toliko jaki da obrazuju grupu za sebe, sem u selu Slovik kod Tuzle, u Istri kod Monte Mađore i jezera Čespital, i ponegde drugo. Kakva šteta da ih nema u Bosni nekoliko hiljada. Oni više nego Jevreji doprinose povećanju bogatstva, jer su ne samo fini trgovci, već i izvanredni radnici.” (str. 24-25.)

Među Cincarima je bilo i mnogo pečalbara i zapaženo je od strane njihovih savremenika da sa lakoćom savlađuju jezike naroda u čijoj sredini rade i zarađuju. Neki su donedavno živeli nomadskim životom. Svi pokušaji rumunske vlade da im obrazuju rumunsku nacionalnu svest bili su neuspešni, a primećeno je da ih najlakše asimiluju Grci, a uostalom, u Grčkoj ih je najviše i bilo.

U Makedoniji su ih posle Drugog svetskog rata nasilno denacionalizovali, kao i Srbe. Na njihovu posebnu vezu sa Grcima ukazivao je 1921. godine Jovan Cvijić: “Aromunske oaze Balkanskog poluostrva mogu imati izvestan nacionalno politički značaj samo ako ostanu u vezi sa Grcima, u čijoj su blizini i pod čijim su kulturnim uticajem. Rumunska propaganda nije napravila velikih uspeha, ali je ipak grčki uticaj njome unekoliko oslabljen. Pored nje i protiv nje Aromuni se ipak u Makedoniji pretapaju u Grke. Osim toga ima u poslednjim decenijama slučajeva da Aromuni i u Makedoniji gube svoju narodnost prelazeći u Slovene. Međutim, poslednji je redovan slučaj sa onim Aromunima, koji ostanu dugo godina u gubertluku ili se stalno nastane u Srbiji i Bugarskoj. Naročito ih nestaje mešovitim ženidbama. Naposletku, Cincari su često bez dece ili s malo dece.” (str. 25.)

Mnogi autori tvrde da su Cincari nekada predstavljali najkulturniji etnički element Balkana, mada nikada nisu imali neku svoju posebnu kulturu. Cvijić kaže da su oni u nekim delovima Balkana bili glavni nosioci vizantijske kulture, dajući joj i svoj sopstveni pečat. Za njih Kostić zaključuje: “Uopšte je to jedan jako pozitivan narod, kome mi imamo mnogo šta da zahvalimo. Veliki deo naših književnika je cincarskog porekla i cincarske krvi, među njima svi naši satiričari (Sterija, Nušić itd.), da o diplomatama i političarima ne govorimo. Bilo je i vanrednih junaka među njima. Dosta je spomenuti Janka od Ohrida, koji “svijetom ide, svuđe kavgu traži, đe je kavge da se onđe nađe.” Zove se još i Cincar-Janko. Nije se sklanjao od kavge i mejdana." (str. 26.)

Interesantno je da u srpskom narodu samo neki levičari i kasnije komunisti nisu bili naklonjeni Cincarima. Pojedini levičarski književnici su čak prema njima pokazivali veliku netrpeljivost, poput dr Mirka Kosića čiju je studiju “Južnoslovensko pitanje”, štampanu 1918. godine u Cirihu na nemačkom jeziku, pronašao Lazo Kostić pretražujući švajcarske biblioteke. U svojoj ideološkoj zaslepljenosti, robujući marksističkom pogledu na svet i komunističkim predrasudama, Kosić je pisao da balkanska buržoazija “ima jedan znatan deo cincarske krvi, one mešetarske i zelenaške klase koja je u vidu gradskih Kucovlaha ili Aromuna zarazila gotovo čitavu balkansku buržoaziju. Ona nosi i tako mnogobrojne poslovne političare i pirate koji su se okomili na koncesije balkanskih parlamenata. Takva buržoazija, željna pljačke nalazi se u najvećem delu balkanskih država.” (str. 26.) Veće pljačke od levičarske ipak balkanski narodi ni pod Turcima nisu doživeli.

3. Rumunska nacionalna manjina

U Banatu živi rumunska nacionalna manjina i Lazo Kostić kaže da se njen jezik razlikuje od izvornog jezika istočno-srbijanskih Vlaha, kao srpski od slovenačkog. Oni imaju i visoko razvijenu rumunsku nacionalnu svest. U Srpskoj Vojvodini ih je 1921. godine bilo ukupno 74.000 i njihov broj se narednih godina i decenija postepeno smanjivao. Kostić kaže da otprilike toliki broj Srba živi u rumunskom delu Banata, pa navodi podatke nemačkog geopolitičara Karla Brauniasa, objavljene u “Časopisu za geopolitiku” 1926. godine, koji je tvrdio da u Rumuniji živi 52.570 Srba. U tu brojku, koja je delimično umanjena, nisu uračunati ni rumunski Srbi katolici, takozvani Krašovani. Kostić tu u obliku digresije navodi da je on “decenijama upozoravao da treba izvršiti razmenu stanovništva, prvi put u časopisu “Novi život” za 1923. (Naša nacionalna politika). Time bi Banat postao jedan od najčistijih srpskih predela uopšte, a stanovništvo Vojvodine bilo bi za tri i po procenta manje tuđe, a za toliko procenata više srpsko. To pitanje je od ogromnog značaja, tim pre što postoji opasnost potpune denacionalizacije Srba u Rumuniji...

Treba se setiti kako su Srbi iz rumunskog Banata bili deložirani za vreme svađe Jugoslavije sa Kominformom i premešteni daleko od granice. Živeli su pod najnepovoljnijim uslovima, i mnogi zaglavili. Antisrpska klika koja vlada u Beogradu malo se za njih interesuje.” (str. 27-28.) Pri tome se Kostić poziva na stavove Jovana Cvijića, izražene u studiji “Severna granica Južnih Slovena.” Cvijić tu, pored ostalog, kaže: “Da bi se olakšalo stvaranje nacionalnih država, što je moguće čistijih u etnografskom pogledu, treba možda pristupiti razmeni stanovništva s jedne i druge strane granice, pomažući dobrovoljno iseljavanje, pa čak može biti i razmenu zemalja. Tako bi se izvršilo političko grupisanje stanovništva u predelima gde je ono etnografski vrlo izmešano.” (str. 28.)

Mi smatramo da je takva ideja, što se Rumuna tiče, danas krajnje nerealna i nepotrebna. Banatski Rumuni ne žele da se sele u Rumuniju jer u Srbiji mnogo bolje žive nego što bi živeli u matičnoj državi, a ni mi Srbi nemamo nikakvog razloga da priželjkujemo njihov odlazak, jer su Rumuni veoma lojalni građani Srbije i s njima zaista naša država nikada nikakvih problema nije imala. Uostalom, Rumuni se veoma lepo slažu sa Srbima s kojima žive, a veoma su česti, zapravo sve su češći mešoviti brakovi. Što se tiče Srba u Rumuniji, posebno u Temišvarskom Banatu, srpska vlada bi trebala da podstiče i pomaže njihovo preseljenje u Srbiju. Po bilateralnim sporazumima sa rumunskom vladom trebalo bi im omogućiti da u Rumuniji na adekvatan način prodaju svoju imovinu, a u Srbiji im obezbediti uslove za normalan život i rad. Nažalost, Srbija još nije u stanju da definitivno zbrine ni zapadne Srbe, izbegle pred hrvatskim nožem. Najveći problem je u birokratskoj indolentnosti i neodgovornosti.

Pozivajući se na univerzitetskog profesora iz Minhena Georga Štatmilera i njegovu studiju sa jugoistično-evropskom istorijskom tematikom iz 1950. godine, Kostić ukratko rezimira poreklo svih varijanti vlaškog balkanskog stanovništva: “Stari Rimljani su po osvajanju Balkanskog poluostrva izvršili romanizaciju najvećeg dela domorodačkih Ilira i Tračana... Dolaskom na Balkan u VII veku Sloveni su naišli na umnogome romanizovane Ilire i Tračane. Pod latinskim jezikom balkanskog tipa podrazumeva se jezik kojim je govorilo nekadašnje romansko, odnosno poromanjeno stanovništvo u balkanskim zemljama. Iz njega se razvio takozvani dakorumunski, kojim se govori na teritoriji današnje Rumunije, istarski rumunski (govori se u nekoliko sela u Istri), meglenitski (govori se u brdima Karanove, severno od Soluna), aromunski (govori se u raznim krajevima Makedonije i Albanije) i najzad takozvani dalmatski, danas već mrtav jezik kojim je govorilo romansko stanovništvo u našem primorju, između ostalog i u Dubrovniku, i koji bi, da ga nije potisnuo srpski, predstavljao u neku ruku spojnu kariku između današnjeg rumunskog i italijanskog.” (str. 28-29.)

Nama je ovde vrlo interesantan dalmatski jezik jer je on bio prisutan u skoro svim gradovima Srpskog primorja i razvio se pre dolaska Srba i Hrvata. "Pre nego što su osvojili primorje i ostrva, kod primorskog i ostrvskog romanskog stanovništva razvio se poseban jezik, takozvani dalmatski, jedan od jedanaest romanskih jezika. Njime se govorilo odprilike od Rijeke, pa do Kotora i Bara, a sudeći po toponomastici sve do današnje jugoslovensko-albanske granice, razumljivo i na svim ostrvima. Slovenski jezik unesen je u ovo područje tek kasnije. Isto važi i za mletački dijalekat, s kojim dalmatski ne stoji ni u kakvoj direktnoj vezi. Kada se dalmatski kao jezik razvio i kada je počeo da se gasi?

Prvi pomen o njemu javlja se kod krstaša u 12. veku. Ali pod uticajem priliva slovenskog stanovništva s Balkana, kao i italijanskih doseljenika, on je rano počeo da se gasi. Izgleda da se postepeno svodio na oaze. Nesumnjivo je da su ga Mlečani u Zadru istisnuli dosta rano; u Dubrovniku se zadržao sve do XV veka, dok je najduže ostao na ostrvu Krku, gde je 1898. godine umro Antonije Udina, zvani Burbur, poslednji čovek kome je dalmatski bio maternji jezik. Njegovom smrću dalmatski je iščezao, ostavljajući tragove jedino u našoj toponomastici na primorju, kao i u pozajmicama naših dijalekata.” (str. 29.)

4. Srpska asimilacija romanskih prastanovnika Balkana

U Dalmatinskom zagorju su živeli Morlaci koji su se prilično razlikovali od Dalmata. Njih na sličan način definišu Konstantin Jireček i Vladimir Ćorović. Jireček kaže: “Vizantinci su po odelu nazivali planinske pastire crnim Vlasima ili Mavrovlasima, kod Dukljanina u XII veku Morovlasi ili Nigri Latini, a tako isto i u dubrovačkim arhivskim knjigama Morovlahi, Morolaki, od 1420. kratko Morlaki.” Ćorović je pisao u “Istoriji Bosne”: “Za razliku od primorskih “gradskih” Vlaha, zvali su (u Dalmaciji) brđanske Vlahe iz unutrašnjosti, po odelu i po mrkoj boji lica, "crnogunjcima", "Crnovlasima", "Maurovlasima", "Morlasima", "Morlacima." (str. 30.)

Očigledno je da su na svim današnjim srpskim prostorima nekada živeli Vlasi. Srbi ih nisu pobili, nisu ih porobili ni progonili. U prvo vreme su te narodne zajednice živele odvojeno, a onda su se intenzivno mešale. Srbi su kao neuporedivo brojniji i vitalniji asimilovali Vlahe, pa tako preuzeli i njihove etničke odlike. Ne treba se uopšte čuditi što su mnogi kroz istoriju sve nas Srbe nazivali Vlasima. Mi jesmo i Vlasi. U našim venama teče i vlaška krv, krv prastanovnika Balkana. Ali, smo pre svega Srbi jer je srpska etnička masa u tom stapanju naroda bila izrazito dominantna.

Za sam vlaški naziv Šafarik je pisao u svojim “Slovenskim starožitnostima”, objavljenim u Lajpcigu 1843. godine: "Naziv Vlah je kod Slovena ne samo stariji nego narod Vlaha, koji je nastao tek u Vili VI veku kao mešavina Gota, Rimljana i Slovena, nego je (taj naziv) daleko opštiji i rašireniji, jer je odvajkada upotrebljavan za oznaku Italijana i naroda koji tu žive, a takođe za keltske i galske narode.” (str. 31.) I Jireček iznosi: “Srednjovekovni Srbi zvali su i potomke podunavskih Rimljana uvek Vlasima, koji behu najviše pastiri... Sasvim različito od svih romanskih planinskih pastira behu romanski varošani u primorju Jadrana najviše zanatlije, trgovci, ribari i pomorci nazvani Romani ili Latini, srpski još i Vlasi." (str. 32.)

U pismu Jerneju Kopitaru i Dobrovski ističe: “Goti, Tračani, Gali, Italijani itd, svi su čisti Vlasi, Vlahen; tj. genus Vlah obuhvata mnoge narode čiji se jezik odnosi prema latinskom kao unuk prema dedi.” (str. 33.) Posle su se kod Srba svi stočari planinski nazivali Vlasima. U vreme turske okupacije izraz Vlasi postaje opšti za sve pravoslavne hrišćane. Jireček navodi i kako su se Vlasi povlačili pred Turcima na sever i severozapad, pa kako su svi bili pravoslavci, tako su Hrvati uobičajili da svakog pravoslavca, naročito Srbina, zovu Vlahom.

Austrijski etnograf Černik je zapažao da su u Hrvatskoj i Slavoniji, u vreme naseljavanja uskocima, Vlasima nazivani “samo narodi srpskog plemena; Bosanci, Srbijanci, Rašani, itd, ali uvek grčke vere.” (str. 37.) Hrvati su, kako iznosi Kostić, “i zvanično (na pr. na “Veleizdajničkom procesu” 1908.) i privatno, i ponekad i danas, uvek i svagda, iz toga izvodili i izvode da su svi pravoslavni koji su doselili u Hrvatsku Vlasi. To je opšta verzija celog hrvatskog naroda, koja se i danas predaje u školama Hrvatske, (vidi npr. Povjest za III razred gimnazije od Olge Salcer, Zagreb 1953.); ovo što tvrdi Maček u svojoj Autobiografiji; o tome izdaje knjigu fra Dominik Mandić u Buenos Airesu 1956. (Postanak Vlaha) itd.” (str. 37.)