Nedavni nacrt Vijeća za normu hrvatskog jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske za neke sitne ispravke postojećega pravopisa hrvatskoga jezika izazvao je javne reakcije koje pokazuju da su jugonostalgičari i drugi mutikaše u Hrvatskoj brojniji nego što se to moglo pretpostaviti.
Sadašnji (fonetski) hrvatski pravopis Hrvatima nametnut 1891. g. (i to samo za područje ondašnje Hrvatske i Slavonije) kao nagrada srpskoj buržoaziji u Hrvatskoj za zdušno podupiranje tadašnjeg bana Dragutina Khuen-Hedervarya u njegovu slamanju hrvatske mu opozicije. Takovo je barem u ono vrijeme vladalo uvjerenje.
Do te kritične za hrvatski pravopis godine Hrvati su se služili već više od 50 godina i službeno i privatno tzv. korijenskim pravopisom, koji se danas pakosno naziva »ustaškim«, zato što mu je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske davana prednost pred fonetskim pravopisom.
Taj fonetski pravopis izradio je tada (1891. g.) po narudžbi tadašnje khuenovske vlasti vukovac Ivan Broz, uglavnom prema jezikoslovnim stavovima dvaju Srba, Vuka Karadžića i Đure Daničića.
Može se reći da je taj fonetski pravopis tada od strane hrvatskih rodoljuba dočekan, kako se to kaže, na nož, jer je smatran za nedopušteni ustupak Srbima u Hrvatskoj, te je općenito i uporno sabotiran, što nije bilo teško, jer su se toga fonetskog pravopisa morale držati samo škole i državni uredi. Stoga su se Hrvati i dalje služili dotadanjim korijenskim pravopisom.
Kako osobite protivnike fonetskoga pravopisa može se navesti braću Radiće, dr. Antuna, požrtvovnog seljačkog prosvjetitelja, i Stjepana, vođe novoosnovane tada Hrvatske seljačke stranke, koji je, na primjer, još 20 godina po stupanju na snagu fonetskoga pravopisa 1908. g. objavio svoju knjigu »Današnja financijalna znanost« napisanu korijenskim pravopisom, a izdala ju je Matica hrvatska.
I stranačke novine HSS-a Dom i Narodni val, koliko je to piscu ovoga pisma poznato, tiskane su sve do zabrane izlaženja 1929. g. (u vrijeme diktature kralja Aleksandra) korijenskim pravopisom. Nije suvišno spomenuti da je Broz-Khuenov pravopis bio obvezatan samo u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ali ne i u Dalmaciji. Je li u Dalmaciji fonetski pravopis službeno uveden tek 1918. godine, nakon propasti Austro-Ugarske, ili već prije, to piscu ovog pisma nije poznato.
Međutim, imam knjigu »Nekoje crtice iz narodnog gospodarstva u Trogiru«, koja je napisana korijenskim pravopisom. U II. izdanju (tiskanom u Dubrovniku 1908. g.) predgovor je autor (mr. ph. Slade Šilović), doduše, napisao fonetskim pravopisom, ali je ostali tekst zadržan u korijenskom pisanju.
Zanimljivo je da je 1923. g., također u Dubrovniku (Štamparija »Jadran«), tiskana Gundulićeva »Dubravka«, u kojoj je pjesnikov tekst, barem što se tiče dugog »jata«, pisan s -ie, kako to predlaže i spomenuti nacrt (liep, cvieće, mlieko itd.).
Može se s pravom pretpostaviti da je tako napisano i u Gundulićevu originalu. Što se onda netko ima uzrujavati ako se riječi mlijeko, lijep, cvijet itd. budu ubuduće pisale kao i nekad prije nasilne izmjene hrvatskoga pravopisa 1891. godine?
Mora se još spomenuti da protivnici izmjena pravopisa nemaju jakih argumenata protiv izmjena. Ne osvrćući se na neutemeljeno predbacivanje kako se tobože radi o povratku »ustaškog« pravopisa, neka bude spomenut samo jedan prigovor iz radio-emisije od 11. svibnja.Tu je oponent, jedan profesor, rekao kako bi prijelaz na predloženi -ie pravio đacima poteškoće. Očito, učeni profesor nema u vidu da veći dio Hrvata nisu štokavci ili barem nisu čisti štokavci, pa i sada imaju problema s pisanjem, npr. kad treba pisatiu -ije, a kad -je (npr. mlijeko, prosvjeta), dakle ništa novo pod kapom nebeskom.
Uvođenjem Broz-Khuenova pravopisa nije, dakako, dovršena i srbizacija. Nastavio ju je zagrebački filolog Dragutin Boranić. Izbacivani su tzv. kajkavizmi (tjedan, udova, trh, imenice s nastavkom -na dobile su dulji Vukov nastavak -nica, kao npr. pekarnica, a ne po dotadašnjem pekarna, kasarna, slastičarna, a imenice sa svršetkom -ona dobile su nastavak, također Vukov, -onica pa imamo kupaonica, vježbaonica, umjesto kupaona, vježbaona itd.
To produljivanje imenica po Vukovoj mjeri u velikoj modi je u Hrvatskoj upravo danas!
Međutim, 1930. u svrhu daljnjeg jedinstva u kraljevini Jugoslaviji uveden je prisilno i u Hrvatskoj čisto srpski tzv. Belićev pravopis, koji je Boranić zdušno ucijepio u Broz-Khuenov pravopis, osobito u pogledu interpunkcija i pisanja stranih riječi i imena.
I sad, kad hrvatski ljudi nastoje da uspostave barem nešto od hrvatske biti, neki ne biraju sredstva da ih u tome spriječe.