HOME
(NEMOJTE KLIKNUTI)

Hrvatska akademija znanosti i umětnosti prihvatila je 23. februara 2005. Izjavu o položaju hrvatskoga jezika i taj je dokument odmah predstavljen kao Nova deklaracija (po uzoru na onu, mnogo poznatiju, iz marta 1967). Uz Uvod, u Izjavi se razmatraju tri aspekta sa kojih se određuje „položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europskoj uniji i u međunarodnoj zajednici”: 1) Pravni vid pitanja, 2) Genetskolingvistički vid pitanja i 3) Književnojezički i standardnojezički vid pitanja, pri čemu se u okviru prve tačke citiraju bitne odredbe iz dokumenata relevantnih međunarodnih organizacija (UN, Savět Evrope, OEBS, EU) u kojima se, uz mnoga druga prava i obaveze, garantuje i pravo na upotrěbu jezika; Izjava se završava kratkim osvrtom na Položaj hrvatskoga jezika i hrvatskih lektorata u inozemstvu, a uz nju je priključeno i devet napomena u kojima se razjašnjavaju neki navodi u Izjavi i mišljenja triju akademika (Petra Šimunovića, Mislava Ježića i Dubravka Jelčića) o njenom značaju za budućnost hrvatskoga jezika.

 

 

RAZRED ZA FILOLOŠKE ZNANOSTI

Urednik akademik Petar Šimunović

Na osnovi rasprave Razrednoga povjerenstva o položaju hrvatskoga jezika (akademici Stjepan Babić, Josip Bratulić, Dalibor Brozović, Mislav Ježić, Radoslav Katičić, Petar Šimunović) tekst uobličio akademik Mislav Ježić

 

 

HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI
IZJAVA O POLOŽAJU HRVATSKOGA JEZIKA

ZAGREB 2005.

Izjava o položaju hrvatskoga jezika jednoglasno je
prihvaćena na sjednici Predsjedništva
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
23. veljače 2005.

 

 

POLOŽAJ HRVATSKOGA JEZIKA

Uvod

Pitanje o položaju (status) hrvatskoga jezika u prvome je redu pravno pitanje, a jezikoslovna je argumentacija preduvjet pravnoj samo utoliko što treba odgovoriti na pitanje je li hrvatski jezik poseban jezik, različit od srpskoga, ili od bošnjačkoga (bosanskoga, jezika bosanskih Muslimana ili Bošnjaka), ili od crnogorskoga, i je li jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini isti kao i hrvatski jezik u Republici Hrvatskoj.

Iako Hrvati govore različitim narječjima i govorima, kao i drugi narodi, hrvatski je književni i/ili standardni jezik jedan i jedinstven. Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni i Hercegovini (To naravno vrijedi i za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori.) nemaju drugoga jezika. Štoviše, Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Drugo, iako je hrvatski jezik genetski srodan sa srpskim, bosanskim (bošnjačkim) i crnogorskim (štoviše, standardizirani su na bliskim dijalektima) {Srodnost hrvatskoga, bošnjačkoga (bosanskoga), srpskoga i crnogorskoga specifične je naravi tako da genetskolingvistički status njihove jezične građe ne daje povoda za genetskolingvističko razlikovanje i istraživanje, kao što kemijski sastav javorovine u violini i u guslama ne daje povoda za drvnokemijsko razlikovanje i istraživanje, a ipak su violina i gusle jasno različiti predmeti. }, te iako su oni međusobno dalekosežno razumljivi, hrvatski je književni ili standardni jezik, a redovito se samo za standardni jezik uspostavlja pravna regulativa, poseban jezik i neovisan o srpskome i drugim srodnim standardnim jezicima (u mjeri u kojoj su se standardizirali).

Štoviše, hrvatski je standardni jezik utemeljen na novoštokavskom narječju u bitnome bio određen najkasnije u 18. stoljeću. Tada je srpski književni jezik još bio staroslovjenski (starocrkvenoslavenski) pod utjecajem ruske redakcije ili slavjanoserbski, a tek se s Karadžićevom reformom u 19. st. novi srpski standardni jezik radikalno približio hrvatskomu standardu. Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani su – svaki po vlastitu izboru (hrvatski najmanje od 18. st., srpski tek u 19. st.) – na bliskim hrvatskim odnosno srpskim novoštokavskim govorima, i imali su neovisne procese standardizacije. Bošnjački je (bosanski) standardni jezik još u stvaranju, a tako i crnogorski. Stoga je hrvatski jezik, naime standardni jezik, po svojem postanku i razvoju poseban i o drugima neovisan jezik.

U vrijeme bivše Jugoslavije lingvisti su se znali služiti pojmom hrvatske varijante hrvatskoga ili srpskoga jezika da bi ublažili pritiske onih koji su zastupali jedinstvo srpskohrvatskoga jezika, a zapravo nametali jedino srpsku varijantu. Ipak, pojam varijante ne zadovoljava ni jezikoslovne ni logičke zahtjeve za razumijevanje različitosti standardnoga hrvatskoga jezika od standardnoga srpskoga jezika, ili od bošnjačkoga (bosanskoga) ili crnogorskoga jezika u procesu moguće standardizacije. Pa i u vrijeme bivše Jugoslavije svi su savezni dokumenti morali biti sastavljeni na četiri jezika: na slovenskome, hrvatskome, srpskome i makedonskome. Hrvatski je dakle čak i u ono vrijeme imao pravno (zbog posebnosti pravnoga i drugoga civilizacijskoga nazivlja) jednako poseban jezični status kao i slovenski ili makedonski. Zato što je, bez obzira na različit stupanj genetske srodnosti, jednako poseban standardni jezik kao i oni.

Hrvatski jezik (književni i standardni) služi izražavanju svoje kulture i civilizacijskih potreba svoje povijesne i narodne jezične zajednice. On funkcionira za Hrvate savršeno jednako kao za bilo koji drugi narod njegov standardni jezik. Njegovo bi potiskivanje ili diskriminacija predstavljali diskriminaciju Hrvata, odnosno njihove kulture i jezika, u Europskoj Uniji, u kojoj će Hrvatska uskoro biti ravnopravan član, ili u Bosni i Hercegovini kao državi u kojoj su konstitutivni narod. To bi grubo kršilo ljudska prava i pravne temelje međunarodne zajednice, Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske Unije.

Zato hrvatska država, hrvatska diplomacija, kao i hrvatska znanost, na međunarodnoj razini moraju zastupati i štititi ravnopravnost hrvatskoga jezika kao i svakoga drugoga europskoga jezika ili jezika u svijetu. Ne smiju potpisati nikakav ugovor koji bi mu takav status relativizirao.

 

 

Položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europskoj Uniji i u međunarodnoj zajednici

1. Pravni vid pitanja:

Postoji niz dokumenata međunarodnih organizacija, Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, Europske Unije, koji obvezuju te organizacije kao i države članice njihove ili potpisnice njihovih dokumenata, a odnose se na pravo naroda ili nacionalnih manjina na kulturni identitet i jezik.

A. Dokumenti:

Navest ćemo neke od odredaba koje se tiču tih predmeta iz nekih od najznatnijih dokumenata, a potom ćemo iznijeti kratku argumentaciju što to znači za pitanje o položaju hrvatskoga jezika u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, te kakve ima implikacije za položaj hrvatskoga u Europskoj Uniji kada joj Hrvatska postane članom.

Ujedinjeni narodi {Tekstove dokumenata UN, VE, OSSE i EU navodimo u prijevodu prema izdanju Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju. Zbirka međunarodnih i domaćih dokumenata, ur. Vedrana Spajić-Vrkaš, Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, Zagreb 2001.}: Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.). U kontekstu prethodnih članaka koji govore o ljudskim pravima na život, slobodu i osobnu sigurnost, na imovinu, na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, na rad, na odgoj i obrazovanje {Čl. 3. Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Čl. 18. Imovina. Čl. 18. Sloboda mišljenja, savjesti i vjere. Čl. 23. Pravo na rad. Čl. 26. Odgoj i obrazovanje.}, čl. 27. kaže: «Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u KULTURNOM životu svoje zajednice, uživati u umjetnosti, pridonositi znanstvenom razvoju i koristiti se njenim prednostima.«

Drugi dokument UN, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966., 1976.), u kontekstu prava naroda na samoodređenje {Dio I. čl. 1. Svi narodi imaju pravo na samoodređenje.}, nabraja mjerila po kojima se države potpisnice moraju obvezati na nediskriminaciju prema osobama i zajednicama na svojem području. U dijelu II. čl. 1. kaže: «Svaka država stranka ovoga Pakta obvezuje se da će poštovati i jamčiti prava priznata u ovome Paktu svim osobama na svom području... bez obzira na razlike, kao što su rasa, boja kože, spol, JEZIK, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovina, rođenje, ili neka druga okolnost.» Čl. 27. nastavlja: «U onim državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, osobama koje pripadaju tim manjinama ne smije se uskratiti pravo da u zajednici s ostalim pripadnicima svoje grupe uživaju svoju kulturu, ispovijedaju i iskazuju svoju vjeru ili da se služe svojim JEZIKOM.»

Još jedan dokument UN obvezuju na takvu nediskriminaciju. To je Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966., 1976.) dio II. čl. 3, stavak 2 glasi: «Države stranke ovoga Pakta se obvezuju jamčiti da će prava utvrđena u ovom Paktu biti ostvarena bez ikakve diskriminacije u pogledu na rasu, boju kože, spol, JEZIK, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, neku drugu okolnost.»

Vijeće Europe donijelo je dokument pod naslovom Europska socijalna povelja (izmijenjena: 1961., 1966., 1996.). Dio V čl. E. određuje pojam nediskriminacije: «Korištenje prava priznatih ovom Poveljom treba osigurati bez ikakve diskriminacije osobito s obzirom na rasu, boju kože, spol, JEZIK, vjeru, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost ili socijalno podrijetlo, zdravije, pripadnost nacionalnoj manjini, rođenje ili svaki drugi status.»

Drugi dokument VE Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1995.) u odjeljku 1. čl. 9-14 govori o pravu na jezik. Navodimo karakteristične stavove: «Čl. 10, st. 1. Stranke se obvezuju priznati pravo da svaki pripadnik nacionalne manjine ima pravo slobodno i bez miješanja koristiti se svojim manjinskim JEZIKOM, privatno i javno, u govoru i pismu. St. 2. Na područjima nastanjenim osobama koje tradicionalno ili u znatnijem broju pripadaju nacionalnim manjinama, ukoliko te osobe to zatraže te ondje gdje takav zahtjev odgovara stvarnoj potrebi, stranke će uznastojati, koliko je to moguće, osigurati uvjete koji će omogućiti korištenje manjinskim jezikom u ophođenju tih osoba s tijelima vlasti. Čl. 12., st. 1. Gdje je to prikladno, stranke poduzimaju mjere na području obrazovanja i istraživanja radi promicanja spoznaje o kulturi, povijesti, JEZIKU i vjeri njihovih nacionalnih manjina i većine. Čl. 13., st. 1. Unutar svojih obrazovnih ustanova stranke priznaju da osobe koje pripadaju nacionalnoj manjini imaju pravo ustanovljavati i upravljati vlastitim privatnim ustanovama za obrazovanje i pouku. Čl. 14., st. 1. Stranke se obvezuju priznati da svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini ima pravo učiti na svojem manjinskom JEZIKU»

I Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE, OSSE) donijela je srodan dokument Haaške preporuke o pravu nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje. U preambuli Duh međunarodnih instrumenata čl. 1. glasi: «Pravo osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama na očuvanje svog identiteta može u punoj mjeri biti ostvareno jedino ako oni u odgojnoobrazovnom procesu ovladaju znanjem svog materinskog JEZIKA.... »

Europska Unija nedavno je, 18. lipnja 2004., istoga dana kada je Europsko vijeće prihvatilo Hrvatsku za kandidata za EU, poslala nacrt Ustavnoga ugovora na ratifikaciju svojim članicama. Iz toga dokumenta objavljena pod naslovom Constitution pour l Europe (Juillet 2004) {Tekst navodimo prema izdanju Vijeća Europske Unije: Projet de Traite etablissant une Constitution pour l' Europe tel qu’ agree pal la Conference intergouvermentale le 18 juin 2004, Luxembourg, Office des publications officielles des Communautes europeennes.} navodimo uvodne dijelove koji naglašuju vrijednosti na kojima Ustavni ugovor počiva, a među njima su i prava manjina (prije navedeni međunarodni dokumenti jasno pokazuju na koja se tu prava prvenstveno misli), te ističu nediskriminaciju i poštovanje prema kulturnomu i jezičnomu bogatstvu i raznolikosti u EU. Stavovi iz toga dokumenta moraju zanimati zemlje poput Hrvatske, koja je kandidat za članstvo u EU, ili Bosne i Hercegovine, kojoj je, kao i cijeloj Jugoistočnoj Europi, otvorena «europska perspektiva« na zasjedanjima vodećih tijela EU. Titre 1, Definitions et objectifs de l' Union. Article 1-2, Les valeurs de l' Union. L Union est fondee sur les valeurs de respect de la dignite humaine, de liberte, de democratie, d’ egalite, de l' Etat de droit, ainsi que de respect des droits de l' homme, y compris des droits des personnes appartenant a des minorites. Ces valeurs sont communes aux Etats membres dans une societe caracterisee par le pluralisme, la non-discrimination, la tolerance, la justice, la solidarite et egalite entre les femmes et les hommes. Article 1-3.... Elle respecte la richesse de sa diversite culturelle et linguistique, et veille a la sauvegarde et au developpement du patrimoine culturel europeen.

B. Obrazloženje:

Iz navedenih dokumenata Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, OSSE i Europske Unije bjelodano je da nijedna od tih organizacija ne dopušta diskriminaciju po jeziku. Iz dokumenata o zaštiti manjina proizlazi a fortiori da se u slučaju naroda u svojoj državi {Navedenim međunarodnim dokumentima može se dodati navod iz Ustava Republike Hrvatske. U čl. 12. Ustav određuje položaj hrvatskoga jezika: “(1) U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. (2) U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.”}, ili jednoga od suverenih i konstitutivnih naroda u zajedničkoj državi više naroda, {Konstitutivni su narodi u Bosni i Hercegovini Bošnjaci (južnoslavenski Muslimani), Hrvati i Srbi; oni su kao nacionalne zajednice nositelji suvereniteta Bosne i Hercegovine, koji počiva na volji svih građana i triju konstitutivnih naroda. U tome osebujnome pravnome sustavu, primjerenome Bosni i Hercegovini, nijedan od konstitutivnih naroda nije manjina, te svaki a fortiori mora uživati prava koja nisu manja od onih koja se jamče manjinama, a nezamislivo je da se nekomu od njih ospore prava koja se inače jamče manjinama. To je jasno iz Preambule Ustava BiH, iz sastava Parlamentarne skupštine koja ima Dom naroda i Zastupnički dom, i iz činjenice da se Ustav i svi akti objavljuju na bošnjačkome, hrvatskome, srpskome i, za međunarodnu zajednicu, na engleskome. Evo, kao primjer, zadnjega stavka Preambule Ustava: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine...«. Inače je znakovito da se taj Ustav izričito pozivlje na spomenute međunarodne dokumente.} diskriminacija po jeziku ne može ni zamisliti, a kamo li dopustiti. Još je gore ako se tako diskriminira neki narod države članice ili kandidata za Europsku Uniju, ili konstitutivni narod i jezična zajednica u nekoj državi u kojoj ona pripada najstarijem sastavu stanovništva. A najgore je ako se pritom radi o malenom, ili čak u nekoj državi najmanjem, narodu i jezičnoj zajednici, kao što su to Hrvati u Bosni i Hercegovini, kojoj bi navedene međunarodne zajednice od Ujedinjenih naroda, preko Vijeća Europe do Europske Unije po svojim načelima morale posvećivati najveću pažnju i pružati najveću zaštitu! Stoga bi se svaki pokušaj da se hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, u Europskoj Uniji, u Bosni i Hercegovini, ne dopusti slobodno služenje svojim posebnim književnim i/ili standardnim jezikom, stjecanje svih stupnjeva naobrazbe na njem i služenje njime u zakonodavstvu i radu tijela vlastite države, ili u skoroj budućnosti u tijelima Europske Unije, morao osuditi kao nedopustivo kršenje ljudskih prava i diskriminacija protivna svima načelima navedenih zajednica i ustanova!

Takav bi trebao biti službeni stav i pravna argumentacija predstavnika Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine (osobito predstavnika hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini).

2. Genetskolingvistički vid pitanja:

Hrvatski i srpski standardni jezik, a tako i bošnjački (bosanski) i crnogorski ako se standardiziraju kao posebni standardni jezici, iako jesu genetski veoma bliski (standardizirani su na bliskim dijalektima!), a i međusobno uvelike razumljivi, ipak su kulturološki i standardološki različiti književni i standardni jezici. Služenje njima izražuje pripadnost različitim nacionalnim kulturama, pa je nametanje jednoga drugima izrazit oblik diskriminacije kulture drugih. Pitanje njihove genetske srodnosti stoga može biti akademsko pitanje (s obzirom na genezu) s jedne strane, a pragmatičko (s obzirom na razumljivost) s druge, ali odgovor na nj ne odgovara na pitanje o različitosti književnih ili standardnih jezika, niti može imati veze s pravnim pitanjem nediskriminacije kulturnoga identiteta i jezika hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Europi, ili konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.

3. Književnojezični i standardnojezični vid pitanja:

Ako i jesu nazivi za brojeve, rodbinske odnose ili osnovne glagolske radnje dalekosežno podudarni među hrvatskim, srpskim, bošnjačkim (bosanskim) i crnogorskim jezikom, nazivlje s područja kulture i civilizacije (uz veći broj razlika čak i u gramatici standardnih jezika) jasno se razlikuje. Argumentaciju za posebnost hrvatskoga jezika u odnosu na genetski tako bliske, ali standardološki i kulturološki jasno različite jezike, nije lako artikulirati jer suvremena lingvistika nije dovoljno razvila teoriju književnoga i standardnoga jezika, a u nazivlju i teorijskom aparatu genetske lingvistike, kao ni dijalektologije ili sociolingvistike, takva se očita posebnost ne da dobro izraziti ni objasniti. Razvoj teorije književnoga i standardnoga jezika (uz pomoć filologije) ostaje zadatak za jezikoslovlje. No, lako se može ilustracijom objasniti o čem se radi. Tako čas i trenutak u hrvatskom jesu varijante, to jest – jesu slobodno zamjenljivi izrazi, ali čas «trenutak» i čas «sat» (značenje riječi čas u srpskome standardu) nisu zamjenjivi. Odatle proizlazi da hrvatski izbor jezičnoga izraza predstavlja cjelinu koja predodređuje izbor jezičnih elemenata, pa oni niti pojedini niti u svojoj cjelini nisu varijante elementima bošnjačkoga ili srpskoga izraza. Isto vrijedi za srpski prema hrvatskomu i bošnjačkomu, i za bošnjački prema hrvatskomu i srpskomu. Zato svi oni kao cjeline nisu varijante nego posebni standardni jezici. Kada bi pripadnici hrvatskoga naroda bili prisiljeni govoriti pozorište, kiseonik, sijalica, defile, a ne bi smjeli reći kazalište, kisik, žarulja i mimohod, onda bi se time potirala i diskriminirala njihova kulturna, znanstvena, tehnička i civilizacijska posebnost. {Čak se i u kulturi svakodnevnoga života jasno razlikuju hrvatski i srpski, i drugi jezici. Govornik hrvatskoga sjest će za stol, te jesti iz tanjura pomoću žlice, vilice i noža, a obrisat će usta ubrusom ili salvetom, a govornik srpskoga sjest će za trpezu ili sto, te jesti iz tanjira pomoću kašike, viljuške i noža, a obrisat će usta servijetom. Nemoguće je napisati tekst od nekoliko rečenica, osobito ako se radi o kulturološki obilježenu sadržaju, a da bude i hrvatski i srpski (ili još i bošnjački i crnogorski)!} A ako se ona priznaje, očito se priznaje i posebnost njihova hrvatskoga jezika.

Priznavanje te posebnosti hrvatskoga jezika (kao i drugih kulturološki posebnih jezika) najosnovniji je stupanj priznavanja onih ljudskih prava i onih načela Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, OSSE i Europske Unije koja su ilustrirana navodima iz njihovih dokumenata, i koja te zajednice i ustanove obvezuju, pa očekujemo ne samo da ih same poštuju, nego i da ulože najveće napore da im osiguraju poštovanje u svim zemljama u kojima imaju utjecaja.

 

Položaj hrvatskoga jezika i hrvatskih lektorata u inozemstvu

Hrvatska država preko svojih ministarstava treba nastojati da se otvori što više lektorata za hrvatski jezik, a gdje je moguće i hrvatskih katedara, kroatističkih odsjeka ili hrvatskih studija. Treba nastojati da se na sveučilišta u inozemstvu šalju dobri lektori (profesori), da se šalju knjige, priručnici i potrebna oprema. To je bitna investicija u afirmaciju hrvatske kulture u svijetu, a tamo gdje ima hrvatske manjine ili iseljeničke zajednice, i u očuvanje njihova identiteta.

Treba nastojati da lektorati u svijetu budu hrvatski, za hrvatski jezik, književnost i kulturu uopće. Ipak, znamo da su tu mogućnosti ograničene. Prvo, zbog sveučilišne autonomije, novčanih prilika, a i svijesti pojedinih kolega profesora. Stoga će biti najlakše pomagati onim kolegama slavistima koji stručno zastupaju gledište da je hrvatski jezik poseban književni i standardni jezik. Negdje će biti moguće uspostaviti trajne hrvatske lektorate, ili čak katedre i odsjeke, bilo u skladu sa željama na nekom sveučilištu, bilo na osnovi recipročnosti, bilo na osnovi sufinanciranja s hrvatske strane. Drugdje će biti moguće postići barem da se naizmjence primaju hrvatski lektori u smjeni sa srpskima, ili / i drugima. A svugdje treba nastojati jezikoslovnim i pravnim argumentima postići da se pojmovno razlikuje hrvatski jezik (kao književni i standardni jezik) od srpskoga, kao i od bošnjačkoga i crnogorskoga (u mjeri u kojoj su se standardizirali).

Samo ako se pojmovno jasno razlikuje hrvatski jezik kao poseban književni i standardni jezik, moći će se raditi na njegovu učenju i širenju. Radi toga treba prihvaćati inicijative kada dolaze od drugih za osnivanje hrvatskih lektorata (ili čak katedara i odsjeka), a s druge strane treba u Hrvatskoj stvoriti vlastitu strategiju zalaganja za uvođenje takvih lektorata (katedara, odsjeka) na strateški znatna sveučilišta i u (politički ili kulturno) strateški znatna središta u Europi i svijetu.

 

 

Nakladnik Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Za nakladnika akademik Slavko Cvetnić, glavni tajnik
Tis
ak Z i B Mladost, Zagreb

 

Broji li netko koja je ovo po redu? Nema te matematike…

Izjava o položaju hrvatskoga jezika 2005:


Srodnost hrvatskoga, bošnjačkoga (bosanskoga), srpskoga i crnogorskoga specifične je naravi tako da genetskolingvistički status njihove jezične građe ne daje povoda za genetskolingvističko razlikovanje i istraživanje, kao što kemijski sastav javorovine u violini i u guslama ne daje povoda za drvnokemijsko razlikovanje i istraživanje, a ipak su violina i gusle jasno različiti predmeti.



Ali pardon! Sporno pitanje ipak glasi: kako je ime drvetu od kojeg su sazdani i violina i gusle. Ako ste u svojoj cinično-niskoj komparaciji imenovali drvo - javor, onda imenujte i štof od kojeg ste napravili hrvatski standard. Da, tako je, od srpskog istočnohercegovačkog ijekavskog novoštokavskog dijalekta. Drugo, pretpostavljam da ste violinu pominjali jer srpski jezik želite uporediti sa zvukom jednog Stradivarija, ne? U suprotnom, lako se čita koliko ste, kao pisac nečeg što potpisuje HAZU – avaj – iskompleskir
ani...

Dakle, na ovom ste městu jasno dematovali da je hrvatski standard "plod triju narěčja - kajkavskog, čakavskog i štokavskog" već ste direktno priznali da je od... "javorovine"!

Izjava o položaju hrvatskoga jezika, 2005:


čas i trenutak u hrvatskom jesu varijante, to jest – jesu slobodno zamjenljivi izrazi, ali čas «trenutak» i čas «sat» (značenje riječi čas u srpskome standardu) nisu zamjenjivi.



Samo čas, priznajem da nikada nisam čuo nešto poput "sedamnaest je trenutaka i petnaest minuta".

Izjava o položaju hrvatskoga jezika, 2005::


Srodnost hrvatskoga, bošnjačkoga (bosanskoga), srpskoga i crnogorskoga specifične je naravi tako da genetskolingvistički status njihove jezične građe ne daje povoda za genetskolingvističko razlikovanje i istraživanje




Tabu. Iza suptilne formulacije krije se, zapravo, vapaj: "Mi ne bismo želěli da se po tom pitanju više prčka, jer bi nalaz istine doveo u pitanje i hrvatski jezik i hrvatsku naciju." Ili što bi Hrobi rekao: " zasijeca to u korijene".

Izjava o položaju hrvatskoga jezika, 2005:


Govornik hrvatskoga sjest će za stol, te jesti iz tanjura pomoću žlice, vilice i noža, a obrisat će usta ubrusom ili salvetom, a govornik srpskoga sjest će za trpezu ili sto, te jesti iz tanjira pomoću kašike, viljuške i noža, a obrisat će usta servijetom.


 

Ovi su stvarno prolupali.

Pozivam diskutante iz Srbije da kažu ko od njih nakon jela usta obriše salvetom, a ko servijetom. Servijeta, šta je to?

Jesu akademici, ali za čas
završih s njima. Idem po "servijetu"... je li tako moram reći, braćo po javoru?

Izjava o položaju hrvatskoga jezika, 2005::


Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni i Hercegovini (To naravno vrijedi i za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori.) nemaju drugoga jezika.


Imaju li Hrvati u Australiji ili Argentini drugoga jezika?

Možda ipak, ipak Hrvati u Vojvodini i Crnoj Gori imaju nekog drugog jezika? Samo kojeg…. ne, ipak nemaju.

Očito je ovaj razred filološke znanosti sazrěo za ponavljanje razreda.

 

 

Dragoljub Petrović:

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti prihvatila je 23. februara 2005. Izjavu o položaju hrvatskoga jezika i taj je dokument odmah predstavljen kao Nova deklaracija (po uzoru na onu, mnogo poznatiju, iz marta 1967). Uz Uvod, u Izjavi se razmatraju tri aspekta sa kojih se određuje „položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europskoj uniji i u međunarodnoj zajednici”: 1) Pravni vid pitanja, 2) Genetskolingvistički vid pitanja i 3) Književnojezički i standardnojezički vid pitanja, pri čemu se u okviru prve tačke citiraju bitne odredbe iz dokumenata relevantnih međunarodnih organizacija (UN, Veće Evrope, OEBS, EU) u kojima se, uz mnoga druga prava i obaveze, garantuje i pravo na upotrebu jezika; Izjava se završava kratkim osvrtom na Položaj hrvatskoga jezika i hrvatskih lektorata u inozemstvu, a uz nju je priključeno i devet napomena u kojima se razjašnjavaju neki navodi u Izjavi i mišljenja triju akademika (Petra Šimunovića, Mislava Ježića i Dubravka Jelčića) o njenom značaju za budućnost hrvatskoga jezika.

To je, eto, okvir ove nove „hrvatske jezičke deklaracije”, a ovde ćemo se najpre osvrnuti na tri bitna navoda iz njenoga uvodnog odeljka.

1) „Iako Hrvati govore različitim narječjima i govorima, kao i drugi narodi, hrvatski je književni i/ili standardni jezik jedan i jedinstven. Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju drugoga jezika. Štoviše, Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini".

2) „Iako je hrvatski jezik genetski srodan sa srpskim, bosanskim (bošnjačkim) i crnogorskim (štoviše, standardizirani su na bliskim dijalektima), te iako su oni međusobno dalekosežno razumljivi, hrvatski je književni ili standardni jezik, a redovito se samo za standardni jezik uspostavlja pravna regulativa, poseban i neovisan jezik od srpskoga i od drugih srodnih standardnih jezika (u mjeri u kojoj su se standardizirali)".

3) „Hrvatski je standardni jezik utemeljen na novoštokavskom narječju u bitnome bio određen najkasnije u 18. stoljeću. Tada je srpski književni jezik još bio staroslovjenski pod utjecajem ruske redakcije ili slavjanoserbski, a tek se s Karadžićevom reformom u 19. st. novi srpski standardni jezik radikalno približio hrvatskomu standardu. Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani su – oba po vlastitu izboru (hrvatski najmanje od 18. st., srpski tek u 19. st.) na bliskim hrvatskim odnosno srpskim novoštokavskim govorima, i imali su neovisne procese standardizacije. Bošnjački je (bosanski) standardni jezik još u stvaranju, a tako i crnogorski. Stoga je hrvatski jezik, naime standardni jezik, po svojem postanku i razvoju poseban i o drugima neovisan jezik".

U vezi s tim navodima mogu se najpre izdvojiti dve pojedinosti. Od njih jedna je formalna, takoreći „stilistička”: da je hrvatski „poseban i neovisan jezik” – rečeno je u drugoj, a pritvrđeno i u trećoj tački. (Da je Izjava nebrižljivo formulisana, svedoči i podatak da se u trećoj tački, opet, ponavlja tvrdnja da je hrvatski standardni jezik „bio određen najkasnije / najmanje u 18. stoljeću”, što će za neku drugu priliku biti osnova na kojoj će se „u[s]tvrditi” da taj jezik može biti i koji vek stariji.) Ona druga pojedinost, međutim, mogla bi se pokazati kao indikativna za ono o čemu će se kasnije govoriti: „Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Mnogo su, ipak, od svega toga zanimljiviji navodi iz tačke 3. da je „hrvatski standardni jezik utemeljen na novoštokavskom narječju... najkasnije u 18. stoljeću”, da su „hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik zasnovani... na bliskim hrvatskim odnosno srpskim novoštokavskim govorima” i da su „imali neovisne procese standardizacije”. Te bi pojedinosti mogle biti zanimljive – kada bi se zasnivale na nespornim i lako proverljivim činjenicama istorije hrvatskoga standardnog jezika. Dosad se, naime, znalo da se „hrvatski jezik”, pod različitim imenima, pojavljivao i u ranijim vekovima (i te je njegove „škole i razdoblja” Zlatko Vince vrlo iscrpno opisao sve do kraja 19. veka), ali da one sve ulaze u opseg hrvatskoga standardnog jezika – to se počinje tvrditi tek pre koju deceniju, najpre samo u osnovnim naznakama, tokom poslednjih godina eksplicitno, a sad se, evo, takva shvatanja „overavaju" i autoritetom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Prvu ozbiljnu nedoumicu u vezi sa svim tim odmah je nametnula reč Petra Šimunovića, priložena uz Izjavu: „Ondašnja vlada objavila je u »Narodnim novinama« 22. listopada 2003. kako je strategija jezične kulture u Hrvatskoj rad na »podizanju jezičnoga standarda«, unatoč tomu što su Hrvati, neovisno o bilo kojem drugom jeziku, standardizirali svoj jezik već poldrug stoljeća". Iza te Šimunovićeve reči ostaje prva nejasnoća: je li hrvatski standardni jezik zasnovan pre „najmanje tri stoljeća”, kako se veli u Izjavi, ili se to, ipak, dogodilo tek pre „poldrug stoljeća”? U te je rasprave, nešto kasnije, Dalibor Brozović uneo nove nedoumice raspravljajući o „bunjevačkom problemu”: „Novi bunjevački standardni jezik žele neki isfabricirati danas kada hrvatski novoštokavski standardni jezik kao većinskohrvatski (bez kajkavskog sjeverozapada) postoji već dva i pol stoljeća i kao općehrvatski od preporoda već sedamnaest desetljeća”. Takva „aritmetika” pokazuje ili da se hrvatski lingvisti nisu precizno dogovorili o tome kako treba tumačiti bitne činjenice hrvatske standardnojezičke istorije ili da neki od njih još nisu dobro upućeni u sve aspekte „nove hrvatske lingvističke pameti”.

Da bi se taj problemski kompleks mogao pobliže osmotriti, treba najpre podsetiti na činjenicu da je sámo ime hrvatskog jezika donekle ustaljeno tek od kraja 19. veka, posle pojave Hrvatskog pravopisa I. Broza (1892), a sve dotle taj je jezik imao mnoštvo najrazličitijih naziva. U svojoj prošlosti, naime, „hrvatski jezik” bio je i čakavski, i kajkavski, i štokavski; hrvatski se pisalo i ikavski, i ijekavski, i ikavsko-jekavski, i »rogato«; hrvatskom jeziku »pripada(la je)« i »štokavština dubrovačke književnosti«, i »štokavski književni jezik u Bosni«, i »štokavski književni jezik 18. stoljeća u Dalmaciji«, i »štokavski književni jezik 18. stoljeća u Slavoniji«; hrvatski se pisalo i glagoljicom, i ćirilicom, i »bosan(č)icom«, i latinicom, pri čemu je potonje pismo konačno ušlo u hrvatski jezik polovinom 18. veka i to u više verzija (npr., u talijanskoj, nemačkoj, mađarskoj ili u njihovoj slobodnoj mešavini); hrvatski jezik u prošlosti bio je ilirski, ilirički, slovinski, slovjenski, slovenski, slavjanski, slavjansko-dalmatinski, slavonski, šlavonski, posavski, majdački, podravski, primorski, jugoistočni, sjeverozapadni i »katkada hrvatski«, horvatski, harvatski, hervatski; »sjeverni Hrvati« svoj su jezik nazivali slovenskim (današnji slovenački jezik za njih je bio »kranjski«), pod horvatskim »razumijevaju književni jezik s čakavskom osnovom«, »kasnije će pod horvatskim razumijevati upravo kajkavski«, a sad se pod hrvatskim jezikom, eto, razumeva štokavski”. Taj se spisak „hrvatskih jezika” može, međutim, produžiti i mnogim drugim imenima, zabeleženim najčešće tokom 19. veka: hrvatsko-kajkavski, hrvatski ili srpski, hrvatsko-srbski, hrvatski oli srbski, srbski, srpski ili hrvatski, hrvatski ali slovinski, hrvatsko-slavonski, hrvatsko-slavonsko-srbski, dubrovački, dalmatinski, srpsko-slavonsko-dalmatinski, slavenski, jugoslovenski, jugoslavenski, jugoslovjenski, ali i arvaški, orvacki, šokački, bunjevački, bunjevačko-šokački. Četrdesetak naziva za „hrvatski jezik” koji se ovde navode nametnuće makar jednu ozbiljnu nedoumicu: da li jezik koji ima toliko različitih „imena” može postojati u nekom iole koherentnijem i logičnijem lingvističkom pojmovnom sistemu? Takav terminološki košmar, naime, može se sresti jedino tamo gde su temeljito izmešani i etnički, i nacionalni, i politički, i regionalni, i istorijski, i socijalni, i verski, i svi drugi kriteriji za određivanje identiteta jednog jezika (tj. tamo gde se ne zna šta je standardni jezik i gde standardni jezik može biti svašta), i u tome treba videti makar osnovu za razmatranje puteva kojima su se svi ti „jezici", i kada, „integrisali u hrvatski".

Pokušaćemo da to učinimo s osloncem na neka ranija shvatanja o putevima razvoja hrvatskoga jezika, ali ćemo im dodati i neke novije istorijske uvide koji posebno osvetljavaju celinu toga problemskog kompleksa.

S obzirom na to da se Hrvatska do 18. veka prostirala u uzanom pojasu od Rijeke do Karlovca i da se tek kasnije proširila na tri kajkavske županije (zagrebačku, križevačku i varaždinsku), logično je da ni hrvatsko ime nije moglo imati širi domašaj od onoga koji je imala takva „država”, pri čemu među „onih četrdesetak jezika” tek pokoji može biti označen hrvatskim imenom, a njihova glavnina tiče se pojedinih oblasti štokavštine na kojima je, makar do kraja 19. veka, srpsko ime bilo dominantno, a hrvatsko – potpuno nepoznato.

U vezi s tim zanimljivo je, najpre, podsetiti na to da su „ilirske ideje” počele da se uobličuju u vreme kada su najvažnija Vukova dela već bila objavljena i nailazila na veliki odjek u evropskoj kulturnoj i naučnoj javnosti. Zbog toga su uverljiva shvatanja da je njihova pojava „bila glavni povod »Hrvatskog preporoda« i to je navelo Gaja na ideju da se taj jezik uzme za »književni hrvatski jezik«”. Od toga je Gaj očekivao „da pridobije sve katolike, koji tim jezikom govore, za hrvatsku stvar, bez obzira što ti katolici (Srbi) imaju isti jezik, iste pesme i iste tradicije sa pravoslavnim Srbima”. Određenje toga jezika kao „ilirskog” (tj. srpskog) bilo je zasnovano na činjenici da je on bio rašireniji od „hrvatskog” (kajkavske osnovice) za koji se izvan „stvarne Hrvatske” nije ni znalo. (O tome je M. A. Reljković ostavio zapis da su njegovi Slavonci „srpski štili i srpski pisali”, a P. M. Katančić i I. A. Brlić izričito potvrdili da se ilirsko ime odnosilo jedino na Srbe, pri čemu je za Brlića, recimo, Vuk bio „classicissimus Illyrus”). Zahvaljujući Grimovim prevodima Vukovih pesama i njegove gramatike, s druge strane, srpski jezik „ušao je” i u Evropu i to je moglo bitno uticati na širenje njegove prestižnosti ne samo na prostorima na kojima je bila utemeljena srpska narodna svest nego i na onima u kojima nje nije bilo (ali hrvatske nije bilo čak ni u tragovima), pa i na to da se na njemu, ali pod „ilirskim imenom", zasnuje „hrvatski preporodni pokret".

Počeci takvoga razvoja vezuju se za Književni dogovor u Beču 1850. godine, na kome su njegovi učesnici „jednoglasice... priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno”, između ostaloga i zato „što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane”, ali i zato „što je sva dubrovačka književnost u njemu spisana” i „što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila)”. Glavne elemente strukture toga jezika definitivno je uobličio Đuro Daničić pripremivši prvi tom velikoga Rječnika hrvatskoga ili srpskog jezika (Zagreb, 1882), a sve što se tih godina događalo imalo je dalekosežan značaj za budućnost srpskog jezika u celini. Na samom kraju 19. veka, naime, „hrvatski vukovci” pripremili su i publikovali pravopis (Ivan Broz, 1892), gramatiku (Tomislav Maretić, 1899) i rečnik toga jezika (Ivan Broz – Fran Iveković, 1901) i time, praktično, u celini pristali uz srpski vukovski književni jezik (zadržavajući za njega jedino latiničko pismo). O mestu „hrvatskih vukovaca” u razvoju književnog jezika u Hrvata svedoči, najpre, činjenica da je Maretićeva gramatika štampana u međuvremenu dvaput (1931. i 1963), o njoj je (kao i o značaju njenoga autora za tokove standardizacije srpskoga/hrvatskoga jezika) iscrpno pisao LJ. Jonke ubrzo posle ozvaničenja Novosadskog dogovora i „srpskohrvatskog” / „hrvatskosrpskog” jezika, a tek je više godina posle toga počelo da se širi shvatanje da u tim procesima ni Vuk Karadžić ni „hrvatski vukovci” nisu imali nekakvoga posebnog značaja. To je izričito naglasio, recimo, Radoslav Katičić konstatacijom da je „poznato i često se čuje da je Vuk Stefanović Karadžić, veliki reformator književnoga jezika u Srba, odigrao važnu ulogu i pri standardizaciji hrvatskoga književnog jezika. Međutim, predodžbe o tome kako je i kada on izvršio taj utjecaj nisu baš jasne ni točne”. Koliko će takva shvatanja biti makar problematična, pokazaće i druge pojedinosti, ali nesporno jeste da su ona dominantna u hrvatskoj lingvistici tokom poslednje dve-tri decenije i da ih je, pri tom, najšire obrazlagao D. Brozović zastupajući stav da je „specifičnost hrvatskoga jezičnog razvoja što je on vezan uz jednu književnost koja posjeduje osobitu... tronarječnu dimenziju”, da je ona „sadržana u samom hrvatskom novoštokavskom standardu i zato ako se u njegovoj nadgradnji nalazi kakav elemenat kajkavskoga ili čakavskog materijalnog podrijetla, njegov je položaj zakonit. U standardnim jezicima gdje je odnos nadgradnje i dijalekatske osnovice jednoznačan, pozajmljenice iz drugih dijalekatskih tipova imaju slabiji status”. Smisao takvih navoda ostaje prilično nejasan, pre svega zbog stepena „zakonitosti” čakavskih i kajkavskih elemenata u „hrvatskom novoštokavskom standardu”, kao što je, na drugoj strani, ostalo nejasno čime je taj „novoštokavski standard” u Hrvata prethodio njegovom usvajanju kod Srba i kako se, u tom slučaju, moglo dogoditi da taj „standard”, pod kraj 19. veka, Hrvatima uspostavljaju Đ. Daničić i „hrvatski vukovci”? Sa takvom hronologijom nešto svakako neće biti potpuno razumljivo, kao što se može razumeti, recimo, Z. Vince kada razvoj hrvatskoga književnog jezika (odnosno – „hrvatskih književnih jezika”) prati od njegovih početaka do kraja XIX veka, tj. do pojave „hrvatskih vukovaca”, posebno zbog toga što se iz njegovoga postupka može nametnuti shvatanje da je istraživanjem o kome govorimo pripremljena osnova za početak nove epohe u razvoju hrvatskoga jezika. A da je to zaista tako, svedoči nam i shvatanje Branke Tafre da „s Maretićem počinje novo razdoblje u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja”, pri čemu kasnije prećutkivanje njegove uloge u razvoju i srpskoga i „hrvatskoga jezika” neće mnogo pomoći „novom čitanju” davno utvrđenih istorijskih činjenica. Mnogo je, naime, svedočanstava o tome da su se Hrvati poveli za Vukom, a među njima najviše su ih ostavili sami „hrvatski vukovci”. Iscrpan pregled njihovih „izjava” o vezanosti za Vuka i Daničića sabrao je u naše dane B. Brborić, a mi ćemo ovde pomenuti samo pokoji detalj od onoga što su oni zapisali u svojim knjigama. Recimo: „Što se prvoga dijela tiče, ja sam izradio pravila u glavnome prema načelima, kojih se držao Vuk i Daničić, a samo gdješto odstupao sam od njihova pisanja” (Broz 1892: III); T. Maretić ni u predgovoru, ni u pristupu, ni u izvorima „ne spominje nikoga drugog i ništa drugo do te srpske autore i njihova dela” (Maretić 1899:I–VI, 1–8, 700); slično beleži i F. Iveković navodeći da je I. Broz „s namjerom da napiše rječnik Hrvatskoga jezika mnogo... godina skupljao građu za nj iz svijeh književnih djela Vuka Karadžića i Đure Daničića”. „Ni u dvostraničnim izvorima na kraju knjige (Izvori pismeni ovome rječniku) – ne spominje se gotovo niko drugi ni išta drugo osim Vuka Karadžića i Đure Daničića i njihovih dela, izvornih ili sakupljenih, prevedenih i inih, uključujući i njihov prevod Svetog pisma staroga i novog zavjeta”. Vezanost „hrvatskih vukovaca” za Vuka i Daničića na vrlo zanimljiv način pokazuje i Belić navodeći, recimo, podatak da oblike mesecima, godinama, vekovima Maretić u svom Savjetniku „goni iz jezika samo zbog nedovoljne analize ili na osnovu toga što nije našao za to primera kod Karadžića”, a od svedočanstava o tome koliko je „hrvatski jezik” vezan za srpski, mogli bismo ovde dodati i ono koje nam je ostalo od Leskina: „Nije moguće povući jasnu granicu između hrvatskih i srpskih plemena kako u prošlosti tako ni sada. Stoga dolazi do toga da su stanovnici toga celog jezičkog područja u XIX veku prihvatili u biti srpsko narečje kao svoj književni jezik. Ovaj jezik važi kao književni jezik i u delovima Hrvatske severno od Kupe, koji zapravo i ne pripadaju srpskohrvatskom jezičkom području”.

Takve pojedinosti ne negiraju ni neki stariji hrvatski gramatičari: posle izlaska iz štampe triju knjiga koje ovde pominjemo „konačno je riješeno pitanje književnoga jezika i pravopisa u hrvatskoj književnosti uglavnom onako kako je u srpskoj književnosti predlagao Vuk Stefanović Karadžić, koji je za osnovu uzeo štokavsko narječje, kojim govori narod u Hercegovini” [Ivan Brabec – Mate Hraste – Sreten Živković, Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Zagreb, 1970). Na istoj liniji nalaze se i Težak i Babić: „Potkraj XIX stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Karadžićeva reforma je pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj. Tada hrvatski lingvisti, nazvani hrvatski vukovci, nastoje da književni jezik oblikuju prema Karadžićevu uzoru. Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela [Broz, Maretić i Iveković]... svoj su posao obavili vrlo pažljivo i savjesno, na znanstvenoj visini, pa su spomenuta djela i pored nedostataka imala veliki ugled. Djelima hrvatskih vukovaca smirena su teoretska i praktična traženja za najboljim pravopisnim i gramatičkim oblikom hrvatskoga književnog jezika. Po tome su i zasluge hrvatskih vukovaca nesumnjive” [Stjepko Težak – Stjepan Babić, Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika (za osnovne i druge škole). Zagreb, 1966].

Najkompleksnije su ti odnosi, ipak, predstavljeni u uvodnom poglavlju Hrvatske gramatike, u kome su „kraj 19. i 20. stoljeće” označeni kao vreme „normiranja i stabilizacije hrvatskoga jezičnog standarda”. Tada je, naime, počelo „učvršćivanje karadžićevskih pogleda na jezik u hrvatskom jezikoslovlju. U novoosnovanu Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti za tajnika dolazi najbliži Karadžićev suradnik i istomišljenik Đuro Daničić” i on 1878. „izdaje Ogled rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, a 1880. izlazi prvi svezak toga rječnika pod naslovom Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (poznatijega pod nazivom Akademijin rječnik), potpuno na karadžićevskim jezičnim i pravopisnim načelima. Po Akademijinoj zamisli taj je rječnik imao obuhvatiti »sve blago našega jezika, bilo ono sahranjeno u ustima našega naroda i odazivalo se u pučkih pjesmah, pričah i poslovicah, bilo ono ubilježeno u dobrih starih i novih knjigah«. Međutim, Daničić je uzornim jezikom novoga vremena smatrao samo istočnohercegovačku novoštokavštinu, dok je kajkavštinu, slijedeći Karadžića, držao slovenskim narječjem”.

Tako se dogodilo da je Daničićev rečnik u Hrvatskoj „odigrao značajnu ulogu u pobjedi karadžićevske književnojezične koncepcije”, a s početkom njegovog izlaženja „poklapa se i djelatnost hrvatskih vukovaca s kraja stoljeća... Godine 1889. vlada konačno odlučuje riješiti pitanje pravopisa. Njezin pravopisni odbor zaključuje da je za škole potreban jedan pravopis, i to zasnovan na fonološkim načelima. Vlada zadužuje Ivana Broza da sastavi pravopis i pravopisni rječnik na osnovi zaključaka toga odbora, i tako se 1892. pojavljuje Brozov Hrvatski pravopis. U njemu su pojedina pravila utemeljena na Karadžićevim Glavnim pravilima za južno narječje, priloženim uz Književni dogovor iz 1850. Taj je pravopis propisan za škole, a prihvatili su ga hrvatski književnici, publicisti i znanstvenici, te je konačno postignuto toliko željeno pravopisno jedinstvo. Normiranje hrvatskoga književnog jezika utemeljenoga na novoštokavskoj istočnohercegovačkoj novoštokavštini završeno je 1899. pojavom Maretićeve Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Jezični korpus koji je poslužio kao građa toj gramatici obuhvaća Karadžićeva izdanja narodnih pjesama, pripovijedaka i poslovica, te Karadžićeva i Daničićeva djela, kao jedini čisti izvor onoga jezičnog modela koji je odabran kao temelj standardu. Odatle toj gramatici normativna dosljednost i strogost, vrlo funkcionalna u času konačne standardizacije, ali i jednostranost, osobito sintaktička i stilistička, jer zaobilazi korpus hrvatske književnosti i zanemaruje mnoge izražajne mogućnosti i stilske postupke hrvatskoga jezika.” Tome svemu može se dodati i činjenica da je „početak 20. st. vrijeme učvršćivanja maretićevske (što znači strogo novoštokavske) jezične norme u oblikovanju hrvatskoga standardnog jezika. Iza nje su stale političke i školske vlasti i najznačajnija hrvatska znanstvena ustanova – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. To je vrijeme pojačane jezikoslovne djelatnosti. Godine 1901. izlazi Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića, utemeljen na istoj građi i na istim jezičnim i jezikoslovnim načelima kao i veliki Akademijin rječnik i Maretićeva Gramatika. Od 1904. Dragutin Boranić objelodanjuje nova izdanja Brozova Hrvatskoga pravopisa, a od 1921. izdaje ga, ponešto prerađena, pod svojim imenom i pod naslovom Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Taj je pravopis odigrao značajnu ulogu u učvršćivanju hrvatske pravopisne norme. Godine 1905. izlazi Gramatika hrvatskoga jezika za ženski licej Josipa Floršica (Florschütz), koja je znatno pridonijela utvrđivanju maretićevske gramatičke norme” [Eugenija Barić i dr., Hrvatska gramatika. Zagreb, 1997].

Sve to što su potpisali, i stariji i mlađi, hrvatski lingvisti teško se može uskladiti s najnovijom tvrdnjom da je hrvatski jezik „u bitnome bio određen najkasnije u 18. stoljeću”, da se „tek se s Karadžićevom reformom u 19. st. novi srpski standardni jezik radikalno približio hrvatskomu standardu” i da su ta dva jezika „imali neovisne procese standardizacije”. Za „hrvatski jezik” do kraja 19. veka nije se znalo ni šta je ni dokle doseže i kada bi se danas sa njega „skinula hrvatska etiketa” – lako bi se videlo da je to jezik srpski i da je zasnovan na srpskim istočnohercegovačkim govorima. U vezi s tim treba reći da su se autori Izjave HAZU opet „okliznuli” na činjenicama tvrdeći da „Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini” budući da „Hrvata” tamo nije bilo makar do kraja 19. veka jer se Štadler, „prvi vrhbosanski nadbiskup”, rezignirano žalio da čak ni bosanski franjevci „danas više nisu nikakvi Hrvati, svi oni sebe smatraju Srbima”. Štadler je, uz to, 1882. godine u Sarajevu „ustoličen u maloj drvenoj crkvi, pošto druge nije bilo”, a desetak godina ranije boravio je u Bosni i Hercegovini s ciljem da „opširno u posebnoj spomenici obavijesti nadležne o stanju stvari u tim još slabo poznatim krajevima”. Kako se vidi, i za Štadlerove „nadležne” Bosna je bila „nepoznat kraj” i o „hrvatstvu” se ništa nije znalo, a da je ono tamo (pro)šireno tek kasnije, svedoči i podatak od pre petnaestak godina: najveći broj katoličkih crkava po Bosni nije stariji od 70 godina, što znači da su građene tek posle Prvoga svetskog rata (pri čemu će ostati „nejasno” zašto je onaj visoki funkcioner HDZ-a za Bosnu odmah isključen i iz politike i iz javnosti čim je saopštio tu pojedinost).

Videli smo da hrvatskog imena nije bilo ni u Slavoniji ni u Bosni, a mogli bismo reći da do početka 20. veka ono nije utemeljeno ni u drugim oblastima štokavštine i o tome pominjem samo dve sitnije pojedinosti, a obe se tiču Dubrovnika i Ivana Gundulića. Posle proslave tristagodišnjice Gundulićevog rođenja, naime, urednik „Crvene Hrvatske” Frano Supilo objavio je da je „Dubrovnik za hrvastvo osvojen”, a koju deceniju kasnije Rafo Bogišić dodaće da se „konačna asimilacija Gundulića i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu i književnost odigrao na pragu novog vremena, u vrijeme preporoda.” Ako u „hrvatskom jeziku” (kao i u srpskom) glagol osvojiti znači i ‘prisvojiti, oteti tuđe’, logičnim će se smatrati pitanje – od koga je Dubrovnik osvojen, tj. kome je otet? Na isti način može se gledati i na Bogišićevo umovanje o Gundulićevoj „asimilaciji u hrvatstvo”, uz pitanje: je li moralo da prođe tri veka od njegove smrti da bi taj srpski pesnik prvi put „čuo” da je – Hrvat!?

P. Riter-Vitezović formulisao je shvatanje da u slovenskom svetu nema ni drugih naroda osim Hrvata ni drugoga jezika osim hrvatskoga. Ante Starčević kasnije je utvrdio da Hrvati i nisu Sloveni i da je „Slovenstvo kao jedna bolest".

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti našla se sa njima na istoj liniji. Makar po uverljivosti izjava koje potpisuju.

Dragoljub Petrović