"Istina, bolje bi bilo da je 'Dobrodošli u plavi pakao' napisao Hrvat, ali da su svi Srbi kao Boro, ovog rata ne bi bilo", branili su "bedblubojsi" (navijači Dinama), pisca Borivoja Radakovića (rođenog u Zemunu, 1951.) od napada hrvatskih nacionalista objavljivanih u "Večernjem listu" posle premijere (13. maj 1994.) ovog pozorišnog komada. "Dakle, taj sin srpskog oficira Borivoj Radaković, taj JNA-estet i zvjezdaš, piše jedan kazališni tekst u obranu imena 'Dinamo' i podržava navijače i javnost u protivljenju predsjedniku Tuđmanu. Štoviše, brani nekakve zagrebačke vrijednosti pred nasrtajem agresivnih provincijalaca, čemu nasjedaju ne samo Bad Blue Boysi, nego se njome daju ganuti do suza i neki pisci, režiseri, stari 'Dinamovi' igrači, treneri, ukratko javnost zagrebačka, hrvatska, mediji, svi plješću toj predstavi i čak joj dodjeljuju nagrade", kaže se u "Večernjem listu" za ovog FAK-ovca, pisca priča, romana, eseja, komada, članaka i prevodioca savremene književnosti (Hanif Kurejsi, Keti Aker, Aleks Garland, Vilijam Barouz, Džek Keruak...).
U prošli utorak, u ponoć, upriličeno je javno čitanje nove Radakovićeve knjige "Porno" u Art klubu u Novom Sadu. Bilo je to novo gostovanje ovog velikog stiliste i književnika u Novom Sadu, u kom je čitao svoju prozu u aprilu prošle godine na FAK festivalu u prostorijama izdavačke kuće "Prometej".

- Smatram to jako važnim, jer je dosadašnja, ona udžbenička lingvistika, sledila političarsku lingvistiku, koja naravno nije lingvistika, pa se u Hrvatskoj stalno govori da su čakavski i kajkavski - dijalekti. Naravno, treba se pitati kojeg to jezika. Svakako, to nisu dijalekti štokavstine. Ti jezici su zbog unitarizma, kao nekad u Jugoslaviji, potiskivani na nekakvu ravninu dijalekta. I tako su i tretirani. Ne postoji televizijski i radio program na tim jezicima, i tako dalje. Tvrdim da se radi o samostalnim jezicima koji imaju svoju povijest, svoje govornike, svoju književnost i gramatiku. Naravno da tu zalazim u političke nezgodne stvari, jer politika bi jako rado da sve funkcionira prema odnosu - "jedan narod, jedan jezik, jedna religija, jedan vođa".
Da, postoje tri jezika u Hrvatskoj, a kajkavski je jedan od njih. Ja na njemu pišem. Premda nisam kajkavac. Ja sam štokavac, ali štokavski standard je razoran. Osim toga, danas su štokavci jedna invazivna polugansterska struja, odnosno govornici tok jezika su invazivna, gansterska struktura i ja se borim protiv njih tako što sam odabrao svoj jezik, a to je kajkavski.

- Jako sam blizak tom stavu. Kada pogledate književnost osamdesetih, proza je tada u velikoj mjeri odlazila u lirizaciju. To je tzv. poetska proza. U hrvatskoj književnosti, naročito krajem sedamdestih, poslije objavljivanja knjige Stanislava Habjana "Poštar lakog sna", počeo je život takve proze. Mislim da je ona prostor za laž. Tu nema priče, a priča je ono što je u prozi važno. Mate Bašić, Edo Popović i nekoliko drugih ljudi objavljivali su ovakve knjige. Konačno, to je jednostavno prošla stvar - Britanci su to jako naglasili. Naravno, oni se nisu referirali na ovakve, male stvari u manjem jeziku, već su se referirali na Salmana Ruždija i literaturu tog tipa, koja teži prema lirizaciji, a onda, u tom slučaju, nema više nikakve obaveze prema prozi kao takvoj, odnosno, prema priči kao takvoj. Celo dvadeseto stoljeće je radilo na tome da destruira priču, da razori fabulu, da na kraju ona više i ne postoji. Poslije svega, mislim da smo došli do toga da je zbilja veliki značaj izmisliti i napisati priču. Pa, u prijelazu iz jednog u drugo tisućljeće, došli smo do toga da nam priča ipak treba! A da bi se ona ispričala, nećemo se gubiti u tim nekakvim pretjeranim poetizacijama, stilizacijama, nego se vraćamo onome što je Aristotel rekao: početak-sredina-kraj. To je jedino što me u priči zanima. Ne zanima me mogu li je verifikovati ili ne. Ne zanima me to što neko piše, da li je to istina ili nije. Samo uvažavam da ta njegova priča bude cjelovita, to jest da ima početak, sredinu i kraj. To je nešto što su puritanci jako istakli. A moje kolege oko FAK-a, pa i ja s njima, neki više, neki manje, spontano, jednako smo tako to osvjestili. Inzistiramo upravo na priči. Eto, pokazalo se nekako da smo na valnoj duljini ove naše suvremenosti.

- Mislim da jest tako, premda, naravno, postoje pojedinci koji ne kasne. Rezultat je to raznih stvari. Tako i te dugogodišnje izolacije. Ali mislim da će se vrlo brzo napraviti nekakav proboj, doći do neke fine, radosne dinamike. Nikako ne želim govoriti o konkurenciji, već sam baš željan novih ljudi sa novim idejama - one koji će mene potaknuti na moje ideje. I tako ćemo, u nekoj idealnoj varijanti, neprekidno nešto smišljati i unapređivati vlastito pisanje, pa i neku kulturnu scenu.
Drago mi je što je FAK YU i u Novom Sadu i u Beogradu izazvao veliko interesovanje. Pogotovu među mlađim piscima. Nama je bilo jasno da neki od tih pisaca dolaze negdje do ruba, traže da nađu to što smo mi zapravo našli. I red je, naprosto, da im pokažemo: mi smo već našli. Sada stvarno dalje svako može svojim putem. Vjerujem da će se pisci iz Srbije vrlo brzo uključiti. Osim toga, taj naš FAK se neprekidno proširuje. Kolege iz Srbije su bili u Zagrebu, mi smo bili u Beogradu i Novom Sadu, sada idemo u Osijek. Doći će nam Vlada Arsenijević. Rado ćemo zvati još nekog, ali to ovisi o novcu.

* Nedavno Vam je izašla knjiga kratke proze "Porno". O kakvoj knjizi je reč?

- To je knjiga od dvanaest proza, koje su više-manje stilski jednake i upravo su na tom nekom planu, o kojem sam sad pričao. Mene zanima porno, po kojem sam dao naslov, ne, naravno, pornografije radi. Jer, to nije pornografska knjiga. Ja sam od pornografije uzeo nekoliko temeljnih stvari. Prva je da sve mora biti golo. Da mora biti izravno. Da nema simulacije. Da se ide do kraja. Mislim da to uspjevam u toj knjizi, što god da znači. Naravno da me i erotski dio jako zanima, jer, nekako, to je područje kroz koje ja najlakše plovim. I ako hoću komentirati suvremenost, onda sudaram uvijek erotiku i politiku. Tu se prave neki naboji o kojima onda ja želim nešto reći. Drugi pisci vjerovatno imaju svoja druga područja. Dakle, ne radi se o knjizi koja će nekoga uzbuđivati, a, mislim... Ako i neko masturbira na tu knjigu, zašto ne.

- Mislim da tu nema ništa sporno. Radi se o jednom iscjelitelju, momku koji je pomislio da ima nadnaravnu moć i da iscjeljuje ljude tako što ih ševi. I onda on, po finom obrascu čudotvoraca, diže mrtvog prijatelja iz mrtvih. Ja sasvim lijepo opisujem kako on to radi. Onda on liječi jednu devetogišnju djevojčicu od leukemije, pa onda jednu djevojku oboljelu od side. I tako. To su mjesta koja više idu na to da propitaju dokle smo spremni ići, ako želimo zaživjeti zdravlje. Pritom, nisam mišljenja da je nemoralno da se podvrgnemo nekim stvarima ako treba živjeti, ali u priči se, potom, događa nešto što je nemoralno, ministar obrane - koji nije nikad ministar obrane, već ministar rata, a to je soj ljudi, koji ne u literaturi, već u životu prezirem iz dubine duše - otima tog iscjelitelja i siluje ga, i time mu uništava moći. U toj priči, opet, sudaram politiku i erotiku. Ispalo je sporno, tobože, da sam napisao pedofilsku priču, što naravno nije istina, jer je ona pedofilska isto koliko i nekrofilska. A ja nisam ni pedofil, ni nekrofil. Zadovoljstvo mi je bilo, da prije petnaestak dana u Londonu na UCL (University college of London), čitam engleski prevod baš te priče, čto nije bio moj izbor, pred akademskom publikom i da to sjajno prođe. I onda mi svijet nekako baš čudno izgleda. Očekivali bismo da na univerzitetu kažu: "A ne, nećemo tako nešta". A ispalo je – oni su htjeli, a eto neki zagrebački izdavači nisu.

- Bilo je svakakvih. Samo, nitko mi, nijednom, nije zamjerio da sam srpski pisac, ali mi jesu zamjerali da sam Srbin, a nekako Srbi sa ove strane uopće ne racunaju na mene, a tamo na mene takodje nisu racunali kao na pisca... ma ajde, odnedavno me zovu hrvatskim piscem, svrstavaju na neka mesta. Inace, deset godina bio sam potpuno ignoriran, jer ne pripadam, toboze, korpusu hrvatske knjizevnosti. Sto nije istina, jer ja pisem na tom jeziku. Kajkavski je, evidentno, hrvatski jezik. Napadi su prevashodno bili nacionalisticki i prije bih rekao da se radilo o neobrazovanim ljudima.

* U vašem novom komadu "Kaj sad" koji se bavi problemom narkomanije. U njemu optužujete državne vrhove Hrvatske, Bosne i Srbije za njeno rasturanje, dilovanje, tokom rata. O čemu je reč?

- Sve su balkanske vlasti, u ratu i poslije rata, to radile. A možda su i rat napravili zbog toga da bi mogli dilati, ne samo drogu, nego i oružje i ljude. Mislim da je to evidentno. Ne samo ta činjenica. Mislim da su mnogi dečki, na svim stranama, u ratu, postali narkomani. Vjerojatno su im davali drogu da ih manje mori savjest, pa da lakše more ljude. Ali je sve to došlo na naplatu.
Izrazit sam protivnik narkomanije, premda sam izrazit zagovornik opće legalizacije svih droga. Bas zato, prema onome kako ja razmišljam, a i jedan dio stručnjaka govori - kad je već droga tu, a rat protiv nje izgubljen - treba naučiti živjeti sa njom. Onda bismo, barem, možda likvidirali kriminal i sve popratno. A najveći proizvođači i najveći dileri droge uvijek su države, a na Balkanu je to više nego jasno.