Svi oni što srpskom jeziku odriču pravo na srpsko ime pozivaju se na "pravo" koje su ad hoc izmislili hrvatski književnici u poznatoj Deklaraciji o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine da svaki narod jezik koji upotrebljava može zvati kako to sam želi

Razgovarala: Maja Radonić

Profesore Kovačeviću, Vi ste bili jedan od koautora i potpisnika Slova o srpskom jeziku, koje je, kada se pojavilo 1998. godine, bilo izazvalo velike polemike čak i kod Srba, iako je ono nastalo s ciljem da bude osnova srpskog filološkog programa. Dokle se stiglo sa realizacijom tog programa?

– Na žalost, Srbi ni danas nemaju svoga filološkog programa iza koga bi svi stali. Slovo je iniciralo veliku raspravu o tome šta je srpski jezik bio, šta jeste i šta treba da bude, ali se mnogo dalje od te inicijative nije otišlo, bar kada je reč o nekom opšteprihvaćenom srpskom filološkom programu. Ni danas u srpskoj lingvistici nema opšteprihvaćenog stava o tome da li je današnji srpski jezik obimom i sadržajem jednak onom Vukovom i vukovskom, kako to naglašava Slovo, ili i on treba da stane u red sa izvedenicama iz tzv. srpskohrvatskog jezika dobijajući isti status sa tzv. “hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim jezikom”. Zašto srpski jezik nije niti može biti u istoj ravni sa tim nazovijezicima, već je Slovom naglašeno, a podrobno rasvetljeno u knjigama koje je iniciralo ne samo Slovo nego i aktuelno stanje srpskoga jezika.

– Svedoci smo da se danas na sve strane "ne-Srbi" ne samo izvan Srbije nego i u Srbiji (koji su izvorni govornici srpskoga jezika) odriču ne srpskog jezika nego njegovog imena. Prvo su to uradili Hrvati, ali su se oni za taj status preimenovanja srpskog u tzv. hrvatski jezik borili gotovo 150 godina. Za njima su u poslednjem desetleću krenuli i ostali: muslimani su srpski preimenovali u bosanski/bošnjački, a sad i Crnogorci žele da u Crnoj Gori ukinu srpski, na jedan vrlo perfidan način. Cilj je, kao i kod Hrvata i muslimana, istiskivanje srpskog imena iz srpskog jezika. Aktuelna vlast u Crnoj Gori, naslanjajući se na jezičke i etnolingvističke avetluke tzv. dukljanskih akademika, želi da srpski preimenuje, makar i zaobilazno preko termina maternji jezik, u crnogorski. Svemu tome su itekako doprineli i srpski filolozi, koji su, kad sam u polemikama upozoravao da je njihovo priznavanje “bošnjačkog” (ali ne i bosanskog) imena za srpski jezik put za izgon srpskog jezika iz oblasti s većinskim muslimanskim stanovništvom, kakav je npr. Novi Pazar, govorili da su to "fiks ideje", da je to samo moje umišljanje. A sada ćute o zahtevima muslimana da se i u škole u Raškoj oblasti uvede "bosanski".

Mogu li se sva ta rasparčavanja srpskoga jezika, pa makar i imenom, podvesti pod hrvatski filološki program, kako je to npr. konstatovano u Slovu? I ko sprovodi hrvatski filološki program kao srpski, i zašto: zbog, ne znam ja, namerno ili...?

– Da, sve je to u skladu sa hrvatskim filološkim programom. Po tom programu treba stvoriti što više nazovijezika od srpskog jezika, pa čak na neki način nagovoriti Srbe za stvaranje novog srpskog književnog jezika, različitog od srpskog koji smo mi upamtili pod srpskohrvatskim imenom. Tada će tek i današnji “hrvatski književni jezik” biti u potpunosti prizant, razvnopravan sa srpskim. I ne samo to: nego će biti i najrasprostranjeniji i najuticajniji, jer, vidite, i crnogorski "Dukljani" i vlast koja se s njima saglašava teže ka katolicizmu i približavanju “hrvatskom”, a to žele i muslimani u BiH, a s njima odmah jednoglasno i muslimani u Sandžaku. Taj program ima svojih sledbenika i među Srbima, ja ipak mislim zbog toga što oni nisu svesni stanja u kome se srpska filologija nalazi, ili što nikako ne žele da napuste stare pozicije nezameranja sa "bratskim" narodima. Danas je to još uvek u modi.

– Svi oni što srpskom jeziku odriču pravo na srpsko ime pozivaju se na “pravo” koje su ad hoc izmislili hrvatski književnici u poznatoj Deklaraciji o položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine da svaki narod jezik koji upotrebljava može zvati kako to sam želi. Iako su se i vodeći srpski filolozi (npr. Pavle Ivić) pozivali na to pravo, ono je zapravo lažno, fingirano pravo, jer nije zabeleženo ni u jednom UNESCO-ovom, OEBS-ovom ili dokumentu Saveta Evrope. Eto kad i danas ima srpskih filologa koji se iza takvog “prava” zaklanjaju možete misliti koliko oni drže do nauke čije principe ne bi smeli izneveravati. A da i ne kažem koliko drže do srpskih nacionalnih filoloških interesa!

Kakve posledice po celokupne nacionalne interese Srba može da ima dalje usitnjavanje srpskog jezika i kako ga zaustaviti?

– Ukoliko se Srbi ne "opamete", posledice mogu biti više nego porazne po srpske nacionalne ineterese u celini. Dakle, stalno se sužava prostor na kome se srpski ne imenuje kao srpski. Srbi ne maju ni danas nikakvog programa iza koga bi svi stali. A taj program je jednostavan: stati samo iza nespornih naučnih činjenica da je i danas srpski književni jezik i svojim obimom i sadržajem podudaran Vukov(sk)om srpskom književnom jeziku. Tako bi ono što se zove “hrvatskim književnim jezikom” bila samo zagrebačka varijanta, a ono što se zove “bošnjačkim/bosanskim” sarajevska varijanta srpskog književnog jezika. Srpski filolozi treba, dakle, samo da se ujedine oko nespornih naučnih činjenica o srpskom jeziku. I da ih zastupaju beskompromisno.

Kako se odbraniti od optužbi susednih naroda i etničkih grupa da sprovođenje srpskog filološkog programa i jačanja svesti o celokupnosti srpskog jezičkog prostora nije pokušaj porobljavanja niti neki "velikosrpski projekat", već prosta naučna činjenica?

– Odgovor je, čini mi se, jednostavan i već smo ga u razgovoru spomenuli. Srbi ne treba da traže nikakve dodatne činjenice niti argumente, nego samo one koje važe za sve ostale podudarne jezičke slučajeve u svetu. Zar bi onda neko mogao govoriti o “velikosrpskom jezičkom projektu”, a da ne govori o “velikoengleskom jezičkom projektu”, ili “velikonemačkom jezičkom projektu", jer se veliki broj "ne-Engleza" služi engleskim, ali ga i dalje zove engleski jezik, veliki broj "ne-Nemaca” koristi se nemačkim ali mu ne menja nemačko ime i sl. Ono što važi za druge narode i druge jezike mora važiti i za Srbe i za srpski jezik. Svaki prigovor pred takvim kriterijumom pada u vodu, zapravo postaje besmislen.

Počeli smo razgovor sa Slovom o srpskom jeziku, pa da ga i završimo još jednim pitanjem o Slovu: da li je Slovo u međuvremenu dobilo još pristalica u naučnim krugovima ili njegovi protivnici i dalje zauzimaju važna mesta po fakultetima i naučnim institucijama?

– Slovo je, što je najvažnije, dobilo naučnu potvrdu u nekoliko knjiga koje su se pojavile posle njega, kao npr. u knjizi:

• "Uvod u srbistiku" Petra Milosavljevića,
• "Novi Rat za srpski jezik i pravopis" Radmila Marojevića,
• u mojim knjigama "U odbranu jezika srpskoga – i dalje" i
• "Srpski jezik i srpski jezici",