Taj su Rječnik prihvatili hrvatski vukovci, koji su se u Zagrebu razvili pod okriljem Đorđa Popovića, srpskoga lingvista, velikoga vukovca i stvarnoga suautora drugoga izdanja Karadžićeva Srpskoga rječnika. Pod književnim imenom Đuro Daničić Popović je, naime, 1866. prihvatio poziv Strossmayera i Račkoga da dođe u Zagreb na posao prikupljanja građe za Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, a zatim je sastavio Ogled Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, na temelju kojega je izabrna za urednika Rječnika i prvoga glavnog tajnika Akademije. Tako je hrvatska leksikografija posljednjih desetljeća XIX. st. krenula protuhrvatskim vodama odričući se velikoga dijela hrvatskoga književnoga i narodnoga jezičnog korpusa. I Broz-Ivekovićev i Akademijin Rječnik bili su i u XX. st., i prije i poslije drugoga svjetskoga rata, rječnici na koje se pozivala ne samo sva hrvatska lingvistika nego i sva hrvatska kulturna javnost.
To što se hrvatski jezik i u takvim prilikama uspio donekle konstituirati kao poseban jezik zasluga je u prvom redu književnika, koji su po naravi svoga poziva vezani za narod i njegov jezik, zatim stručnjaka svih nelingvističkih struka, koji su stvarali vlastito stručno nazivlje ne osvrćući se na istodoban razvoj srpskoga stručnog nazivla te posve različita povijesna kulturno-vjerska tradicija.
Hrvatski književno-lingvistički otpor stoljetnom pokušaju zatiranja hrvatskoga jezika nije bio glasan zbog teških političkih prilika. U Habzburškom Carstvu Nijemci su od Hrvata tražili jezičnu unifkaciju sa Srbima radi njihovih imperijalnih interesa prema Balkanu (!!!), pa su stoga zdušno prigrlili Karadžića i njegov jezik, koji su izravno preko svojih ljudi u Hrvatskoj nametali Hrvatima, a u obje Jugoslavije provodio se manje ili više otvoreno program velike Srbije, koji je na jezičnom području počeo Vukom Karadžićem, a na državotvornom Garašinovim Načertanijem. (!!!)
Hrvatski jezikoslovni otpor počinje dosta kasno. Nakon poraza Zagrebačke lingvističke škole hrvatski vukovci suvereno vladaju hrvatskom lingvistikom. U tom smislu spomenutim djelima valja dodati Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića (1899.), koji je nakon P. Budmanija preuzeo i pisanje Rječnika JAZU, dajući mu od 1907. do 1938. veći prilog od svih drugih urednika prije i poslije njega. Više desetljeća hrvatski su lingvisti to stanje prihvaćali kao da je ono normalno, a hrvatski su profesori u gimnazijama i na kroatičkom studiju u Zagrebu te lektori u publikacaijama čeličnom četkom češljali iz jezika svojih učenika i studenata sve čakavsko i kajkavsko te sve štokavsko što nije po srpskom standardu (contradictio in adjecto).

"Ustaša" Benešić

Taj i takav jedan i jedinstveni književni jezik Hrvata i Srba zvao se u Hrvatskoj hrvatski ili srpski jezik, a Srbi su ga i sav ostali svijet zvali srpskohrvatski jezik. Da taj jezik ne živi baš kao jedinstveni jezik, prvi je među hrvatskim lingvistima progovorio nezaobilazni Julije Beneštić. On god. 1937. u Gramatici hrvatskoga ili srpskoga jezika koju objavljuje u Varšavi na poljskom jeziku donosi i mali rječnik razlika između govora hrvatskih i srpskih pisaca, zbog čega su ga neki sprski lingvisti od tada pa do njegove smrti uporno napadali i optuživali kao frankovca i ustašu.
On je, međutim, nakon toga objavo Hrvatsko-poljski rječnik (1949.), u kojem je donio mnoge dotad leksikografski nepoznate hrvatske riječi te je u nedostatku jednojezičnoga rječnika služio kao jedini izvor modernoga hrvatskoga jezika sve do pojave Dayre-Denanović-Maixnerova Hrvatskosrpsko-francuskoga rječnika, koji je od svoga drugog dopunjenog izdanja (1960.) dobio tu istu ulogu.
(NASTAVLJA SE)

Želeći dobiti moderan jednojezični rječnik književnoga jezika, JAZU je Benešiću povjerila izradbu dopune Broz-Ivekovićeva rječnika po tadašnjem uvjerenju da je taj rječnik dobra osnova književnoga jezika, ali je Benešić, najsvjesniji među hrvatskim lingvistima te zablude, počeo sustavno prikupljati svu jezičnu građu hrvatskih književnika od ilirskoga pokreta do Ivana Gorana Kovačića određujući i nesustavna značenja toj građi. Smrt ga je, međutim, prekinula 1957. na slovu R. Ostavio je za sobom pet velikih rukopisnih svezaka vrlo vrijedne građe, a njegov posao nije nastavljen zbog toga što je inicijativom Matice srpske iz Novoga Sada 1954. počeo rad na zajedničkom Hrvatskosrpskom/Srpskohrvatskom rječniku književnoga jezika sve dok nije Josip Hamm započeo pripremati tu građu za tisak u izdanju JAZU. Tada je nastavljeno i popisivanje, ali je ponovno prekinuto, i Rječnik je ostao nedovršen.

Drugi pokušaj da se izradi moderni rječnik hrvatskoga jezika bio je u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (Leksikografskom zavodu FNRJ, kako se na početku zvao). Bilo je nekoliko pokušaja, a svi se nastavljaju na neostvareni rječnički projekt Hrvatske enciklopedije. Nakon osnivanja Zavoda pomoćnik direktora M. Ujević organizira ispisivanje riječi hrvatskoga jezika bez gramatičke obradbe i određivanja njihova značenja, u drugoj fazi počinju se obrađivati značenja riječi, ali se posao prekida radi zajedničkoga rada Matice Hrvatske i Matice Srpske, a vanjski suradnici koji su radili na rječniku prelaze u hrvatski dio redakcije zajedničkoga rječnika. Tek nakon raskida odnosa između Matice Hrvatske i Matice Srpske, koji nastaje objavljivanjem prvih dvaju svezaka 1967., kada nastaje oštra hrvatska reakcija na taj Rječnik, direktor JLZ-a Miroslav Krleža donosi 1968. odluku o izradbi rječnika kao sastavnoga dijela Leksikona LZ-a. Napravljene su solidne upute za rad na tom djelu pod neformalnim glavnim uredništvom K. Krstića. Poslije su razdvojene redakcije Rječnika i Leksikona i trojica urednika (Krstić, A. Jurević, J. Šonje) nastavili su pisanje Rječnika, komu se nije znao naziv, ali je nesumnjivo po internom dogovoru sastavljača bio rječnik hrvatskoga jezika. Osam dana prije sastanka Tita s hrvatskim partijskim rukovodstvom u Karađorđevu službeno smo obaviješteni da je zabranjen rad na Rječniku.

Hrvatska jednojezična leksikografija XX. st. imala je i druge svoje mane. Premda je Broz-Ivekovićev Rječnik objavljen u prvoj godini ovoga stoljeća, on je po koncepciji i po ostvarenju proizvod romantičkoga XIX. st., pa je u doba pojavljivanja bio zastario. Akademijin Rječnik bio je također romantički koncipirano djelo, ali ga od folklorizma spašava ispis starih hrvatskih pisaca i leksikografa. Njegov je nedostatak u tome što često zaobilazi točno definiranje značenja riječi premda donosi iscrpnu dokumentaciju svih značenja. I Benešićevoj građi ispisa iz hrvatske književnosti nedostaje razlučivanje riječi na njena pojedinačna značenja. Rječnik koji se koncipirao u LZ-u upravo je težište stavljao na određivanje značenja riječi. To je dakako prirodan enciklopedijski pristup, jer je enciklopedistima svojstveno sustavno definiranje pojmova, pa tu metodologiju prenose i na opći jezik. Budući da je dio suradnika s prvoga pokušaja pisanja rječnika JLZ-a prešao na rad u Matičin Rječnik, oni su tamo prenijeli i enciklopedijsku metodologiju obradbe značenja, koja tamo, međutim, nije dosljedno provedena jer često različite kontekste istih značenja definiraju kao posebna značenja.

Kad je skupina urednika 1968. sastavila Upute za rad na Leksikonu jugoslavenskog leksikografskog zavoda s primjerima odradbe iz općega jezika i svih drugih struka, Krstić je i opće napomene i primjere općega jezika koncipirao po jedinstvenoj metodologiji kao i sve druge struke. Kao najmlađi urednik u radu na Rječniku LZ-a prihvatio sam temeljnu metodu definicije radeći vlastite stilizacije, koje su me s vremenom dovele i do bitno drugačijega metodološkog pristupa. Strukturu čitava rječničkoga članka egzaktno sam definirao u radu na Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku, koji izrađuje Leksikografski zavod pod glavnim uredništvom Tomislava Ladana. Tamo sam bio urednik hrvatskoga stupca i autor lingvističkog dijela kompjutorskih Uputa čitava Rječnika.
(NASTAVLJA SE)

Kompjutorizirajući Rječnik, shvatio sam da računalna egzaktnost ne podnosi nikakva odstupanja od unosne strukture, pa sam optimalan sadržaj rječničkoga članka rasporedio u jedinstvenu strukturu. Ujedno mi je postalo jasno koliko računalna metodologija sili lekiskografa na stvaranje egzaktne leksikografske metodologije. Kad sam 1986. po nalogu direktora JLZ-a napravio elaborat Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, primijenio sam sva ta iskustva. Premda je elaborat dobio pozitivne recenzije četvorice i stručno i politički meritornih linvgista, Rječnik je na visokoj političkoj razini odbijen jer je bio koncipiran kao rječnik hrvatskoga jezika. Tako je privremeno propao i taj pokušaj rada jednojezičnoga rječnika hrvatskoga jezika.

Kad mi je Leksikografski zavod u dogovoru sa Školskom knjigom povjerio izradbu Rječnika hrvatskoga jezika, napisao sam Upute za rad na temelju elaborata iz 1986., proširivši u velikoj mjeri gramatički blok riječi zbog školske uporabe Rječnika. Odmah sam uzeo u posao šesnaest vanjskih suradnika različitih struka da mi obrade izbor naziva iz svojih struka. Dobio sam nekoliko mladih kroatistica, uvodio ih u stručne i leksikografske poslove i uz njihovu vrijednu i požrtvovnu pomoć završio redakcijski dio posla za manje od četiri godine neobično naporna rada.
Hrvatska leksikografija XX. st. i po izboru građe ostala je konzervativna. Ona sva trpi od romantičarske zablude da lingvist meritorno može obrađivati sve struke. Posljedica toga je dvojaka: stručno nazivlje odabrano je nestručno, nesustavno i nedovoljno, a u njegovoj obradbi pojavljuju se mnoge pogreške.
Budući da je definiranje i općih riječi i stručnih naziva najteži stručni i intelektualni posao, u što se uvjeri svatko tko počne pisati leksikografske članke, leksikografski suradnici moraju biti i vrlo stručni da bi leksikograf-lingvist od njihovih članaka mogao sažeti ono što mu treba i napraviti leksikografski dobar članak ili dio članka. Enciklopedijska metoda i ovdje je prevladala u radu. Uz enciklopedijski izbor natuknica, enciklopedijsku obradu, općih riječi i stručnog nazivlja donosimo i velik izbor dvočlanih i višečlanih stručnih izričaja u sastavu jednočlane natuknice, što još pojačava enciklopedijsko obilježje Rječnika. Velik broj primjera za značenje uz ilustrativnu ima i obavijesnu enciklopedijsku funkciju. Posebnu brigu vodio sam o tome da rečenice kojima se određuju značenja riječi budu nove, prvi put napisane, da Rječnik u svim segmentima bude drugačiji od drugih. Ima u tom smislu i novih značenja koje nisu vidjeli drugi leksikografi.

Izbor natuknica rađen je po statusu riječi u hrvatskom jeziku. Srpskih natuknica uglavom nema, jer one ne pripadaju hrvatskom jeziku. Postoji, međutim, znatan broj riječi koje danas funkcioniraju u hrvatskom jeziku, a izvori su im isključivo srpski. To je posljedica dugogodišnje jezičnounitarističke teorije i prakse hrvatske lingvistike i života u zajedničkoj državi. Stoga sam sve riječi verificirao prema Akademijinom korpusu starih hrvatskih pisaca i leksikografa. Riječi koje nemaju potvrda u tom korpusu uputio sam na one koje imaju, a ako takvih nema, onda sam ih obradio kao dio hrvatskog korpusa jer to traže zahtjevi jezične funkcionalnosti (!?!). Služio sam se pri tome dakako i Guberina-Krstićevim Razlikama i Brodnjakovim Razlikovnim rječnikom, ali s kritičkim pristupom, pa sam u Razlikama utvrdio manji broj hrvatskih riječi koje su proglasili srpskima, pretežno zbog toga što nisu imali u cijelosti završen hrvatski korpus kad su pisali to pionirsko djelo, dok je u Razlikovnom rječniku takvih riječi znatno više. Ima u tom teškom poslu utvrđivanja izvora riječi mnogo teškoća i najasnoća. Da sam se mogao služiti Moguševim milijunskim korpusom, moja bi odluka u nekim primjerima vjerojatno bila drugačija, ali je taj korpus postao pristupačan onda kad sam završio posao, a rok mi ne dopušta nastavak rada.
(NASTAVLJA SE)

Stari hrvatski jezik potvrđen u višestoljetnoj hrvatskoj trodijalektalnoj tradiciji nastojao sam zadržati u suvremenom jeziku koliko sam god mogao, vodeći računa o tome da i mnoge riječi i značenja koja su na granici života mogu opstati u jeziku ako se nađu obrađena u modernom rječniku, jer se modernim rječnikom služi velik broj pismenih ljudi. Mi iz razumljivih razloga živimo u vrijeme mnogih oživjelica. Narod koji ima tako stari književni jezik kao što ga imaju Hrvati mora težiti tomu da što više starih riječi zadrži u životu. Posebno je zadovoljstvo kad čovjek vidi da se služi istim riječima kojima se služio Marko Marulić. U tom smislu sve što je u hrvatskom korpusu leksički čakavsko i kajkavsko i hrvatsko po etimologiji pripada ravnopravno hrvatskom književnom jeziku, kao i sve što je štokavsko. Regionalizmi ostaju samo tuđice koje postoje u narodnim govorima.

Moderni lingvisti umnogome pretjeruju stigmatizacijom riječi posebnim funkcionalnim obilježjima. I primarna i sekundarna značenja treba pustiti da slobodno žive u jeziku. Nijedan lingvist pouzdano ne može znati je li riječ iz aktivnoga jezika prešla u pasivni, jer se po nekoj nejasnoj logici u govoru zbivaju stalne promjene. Rječnik kao magazin jezičnih činjenica otvara velike mogućnosti tim promjenama. Postoji, međutim, proces u jeziku koji bih ja nazvao scientifikacija jezika. U tom procesu stare riječi dobivaju nova značenja. Tako npr. riječi vrsta, odlika, pasmina, soj, grom, munja, brijeg, brdo, planina u današnjem književnom jeziku nemaju posve ona značenja koja su imala u narodnom govoru. Nepreciznost značenja narodnoga govora zamijenjena je znanstvenim preciznim razlikovanjem značenja. Taj proces na pozitivan način prožima današnji jezik i moderan rječnik mora ga bilježiti ako želi pratiti razvoj standardnoga jezika.
Problemi koji su nastali nekritičkim preuzimanjem mnogih tuđica u književni jezik ne mogu se odstraniti upućivanjem na riječi hrvatske etimologije. Enciklopedijski rječnik nije i ne može biti jezični savjetnik. On daje obavijesti. Mi tu razlikujemo tri razine tuđica: 1. stručne nazive, 2. enciklopedijske pojmove, 3. opće riječi. Enciklopedijski pojmovi moraju ostati takvi kakvi jesu, a stručni se nazivi kad imaju i varijantu hrvatske etimologije obrađuju dva puta, pod hrvatskim i pod stranim nazivom na isti ili približno isti način uz navođenje onoga drugog naziva. Opće riječi strane i hrvatske etimologije obrađujemo isto dvostruko s tim da se težište obradbe stavlja na hrvatske natuknice, a strane se obrađuju pretežno s pomoću pouzdanih hrvatskih zamjena. Sama uporaba tuđica stvar je pismenosti i odnosa govoritelja prema tuđicama. Rječnik u tom smislu može dati samo pouzdane obavijesti. Pismen čovjek u našem će se sustavu dobro snaći.

Naš je odnos prema novotvorenicama konzervativan. Nije svaka skovana riječ dobra. Dobra se riječ primi, pa se često i ne osjeća da je nova, a loša riječ teško se prima. Svi neologizmi dobro su došli u jezik ako imaju neku tradiciju i ako ih ljudi prihvaćaju, pa ih stoga i ne obilježujemo kao poseban sloj u jeziku. Novoskovane riječi uglavnom nismo prihvatili ako nisu u javnosti prihvaćene.
Odnos općih riječi i stručnih naziva poseban je problem sastavljača rječnika ograničena broja natuknica. Neki misle da naziv nije riječ te da mu nema mjesta u rječniku. To je dakako staromodno mišljenje, koje ne vodi računa o tome da su mnoge riječi po svom postanku nazivi. Svi se mi u govornom jeziku jednako služimo i vodom i kisikom, a kisik je naziv. (!!!) I školovani i manje naobraženi govoritelji hrvatskog jezika sve više naziva zna i govori ne misleći da između naziva i riječi postoje razlike. Stoga je normalno da i rječnici sadržavaju sve više naziva, a u svjetskoj leksikografiji postoje rječnici koji uz opći jezik nastoje popisati i obraditi i sve nazive. Zbog okolnosti u kojima sam preuzeo posao nisam mogao uzeti u posao stručnjake svih profila pa Rječnik u tom smilu ima i neke nedostatke, ali ono što je napravljeno diže mu umnogome vrijednost.
Ni o unosu zemljopisnih imena i od njih izvedenih etnika i ktetika nema standarda u hrvatskoj leksikografiji. Mi smo se odlučili za ovaj red: imena sadašnjih općina ili povijesno znamenitih lokaliteta, imena naseljenih otoka, poznatijih planina, većih rijeka i polja u Hrvatskoj i hrvatskim zemljama izvan nje, hrvatska naselja u bliskim europskim zemljama i prekomorska naselja u kojima postoje hrvatske naseobine, zatim imena država i njihovih glavnih gradova te gradova koji imaju bliži doticaj s hrvatskom kulturom u prošlosti i sadašnjosti.

U donošenju etnika i ktetika od tih imena vodili smo računa i o književnoj i o lokalnoj ili regionalnoj uporabi, koje su često različite.
Ima nekih natuknica koje u Rječnik ne bi trebale ući same po sebi, ali su ušle zbog toga što u jeziku postoje njihove izvedenice.
Da bi se olakšalo snalaženje čitatelja u sustavu, autor zatim donosi upute po kojima je Rječnik sastavljen pod naslovom
"Izbor riječi, struktura rječničkoga članka i njegova stručno-leksikografska i tehnička obradba".
SVRŠETAK