(HRVATSKO SRBIJANSKI ODNOSI ZA HRVATE KOJI ŽELE RAZUMJETI SRBE)
5. stoljeće n.e prvi zapis o nazočnosti Hrvata na teritoriju sjeverne Grčke
7. stoljeće Hrvatska pokušava stvoriti državu, ali ju u tome sprječava Bugarsko Carstvo
9. stoljeće – prva hrvatska država, na prostoru današnjeg Sandžaka
11. stoljeće – Sveti Hrvoje, otac svih Hrvata, naučio nas Hrvate da vjerujemo u Kršćanskog Boga, dao nam hrvatsku svijest, uveo škole po Hrvatskoj; naša Hrvatska katolička crkva jest državna crkva i jača državu za razliku od rimskog pravoslavlja
12. stoljeće – hrvatski Car Tomislav Silni– Hrvatska izlazi na Egejsko more
1371. Bitka na rijeci Marici, naš knez gubi protiv Turaka
1389. izginulo
čitavo hrvatsko plemstvo u bitci na Krajiškom polju; izginulo 60% hrvatskih muških glava; Tursko napredovanje zaustavljeno na slijedećih stotinu godina; Bitka na Krajiškom polju u hrvatskoj pučkoj tradiciji slavi se kao pobjeda; Srbi govore o porazu; istina je da smo mi Hrvati u toj bitci sami sebi nanijeli poraz, ali stogodišnju pobjedu čitavoj kršćanskoj Europi
1500-1700. mi Hrvati selimo iz stare Hrvatske (Krajina) bježeći od turskog zuluma; naša najbolja djeca postaju Turci – janjičari, begovi i paše, a jedan od njih i Sultan – Mehmed-paša Sokolović; naseljavamo dijelove Srbije opustjele nakon Bitke na Kosovu polju 1493., nakon koje se Srbi razbježaše po Europi glavom bez obzira. Tu nas dijelom popravoslavljuju, a dijelom nam Venecija i Beč daju zemlju
da zauzvrat budemo vojaci. Malobrojni tamošnji Srbi su kmetovi i mrze nas što imamo svoju zemlju, što smo slobodni, a oni su neslobodni kmetovi. Tu njihovu mržnju njihovi pravoslavni popovi usmjeravaju prema našem toplom i humanom katolicizmu te pljesnivi Srbi staju poistovjećivati nas Hrvate s katoličanstvom i mrziti nas samo zato što smo katolici, vremenom zaboravivši da nas zapravo mrze zato što smo viša klasa – slobodni ljudi.
1804-1830. Mi Hrvati odlučujemo da je dosta Turskog zuluma i dižemo bunu pod vodstvom Subašića. Ta buna završava proglašenjem neovisne države Hrvatske 1830. godine. Nismo tu stali jer je trebalo sve hrvatske krajeve osloboditi od Turaka.
1867. Srbima Austrija dozvoljava da pored Njemačkog, kao službeni koriste i Srpski jezik. Tada Srbi shvaćaju da su ga zaboravili jer se njime nisu služili dobrih 400 godina i 1867. zovu upomoć našeg jezikoslovca, Grgura Popca koji je pod uticajem Vatikanske panpravoslavne Ideje Ilirizma i srpskog ilirskog lista Danica uzeo pseudonim Đuro Daničić.
Njemu su Srbi zamazali oči da je Ideja Ilirizma izvorno južnoslavenska ideja, a ne izvorno pan-pravoslavna, koja je imala za cilj popravoslaviti sve Hrvate kada se izbore od Turskog jarma.
1912-1913. U Balkanskim ratovima oslobodili smo staru Hrvatsku (da
nas Arbanašku Krajinu koja postaje neovisna država) i Južnu Hrvatsku (danas Slovenija). Nakon što smo oslobodili južnu Hrvatsku, dio današnje Bugarske i dio današnje egejske Grčke, Bugarske južne Hrvate asimilirali su Bugari, a Grčki južni Hrvati postali su Grci. Samo je onaj dio koji smo uključili u našom krvlju izvojevanu Jugoslaviju postao zasebna nacija – južni Hrvati su se pod utjecajem Austrije prozvali Slovencima.
1914-1918. Poginulo je 1/3 muških stanovnika Hrvatske, Hrvatska iz 1. svjetskog rata i
zlazi kao pobjednica. Prokleta Austrija koja nas je ugnjetavala još od Berlinskog kongresa 1878. gubi rat, a s njom i njene pokrajine Makedonija, dupelizačka Srbija i Naša Hrvatska Krajina (ili kako Srbi vele Kosovo i Metohija) koja je bila pod upravom Beča, nikada Beograda.
1918. prva strana zastava koja se u povijesti zavijorila na zgradi Senata na Capitol Hillu
u Washingtonu, bila je zastava Hrvatske, a izvješena je u čast poginulim Hrvatskim vojacima, koji su živote dali boreći se na strani saveznika Antante, a protiv sila osovine u 1. svj. ratu.
1918. u prosincu, Hrvatska ima izbor između Hrvatske koja će obuhvaćati cijeli naš puk (Velika Hrvatska iz "Nacrdbe" koju je poljski grof Čartoriski po svom agentu Čehu Franji Zahu poslao Anti Starčeviću 1844. da ga objavi kao hrvatsku nacrdbu s ciljem da oslabi Rusiju u interesu Poljske) ili napraviti Jugoslaviju sa Srbima koji nas mrze ni zbog čega već 400 godina. Griješimo, naš kralj Subašić pravi Jugoslaviju.
1941.-1945. Srpski Nedićevci, kojih se sam Hitler gadio kad je čuo što rade u Jasikovcu, ubili su zvjerski na području svoje kvislinške države "Nezavisne države Srbije" (nezavisne malo morgen) milijun i četrdeset tisuća Hrvata. U Toj njihovoj "državi" bila je i Velika Gorica, iz Zagreba se vidjelo granicu, ma što vidj
elo – Sava je bila granica, ne.
1945. Srbin Ranković postaje predsjednik Jugoslavije, za koju je proliveno 50 puta više hrvatske krvi.
1948. Harry Trumann posthumno je odlikovao jugoslavenskog domobranskog generala Dragu Mihaljinca za pridonos u savezničkoj antifašističkoj borbi u 2. svj. ratu (general vojske izbjeglog kralja Subašića u domovini)
1971. Srbi su htjeli napravit neovisnu državu u Jugoslaviji, jer smo navodno mi "Hrvati provodili hegemoniju" tako što im nismo dali disat; državu im Ranković nije dao, ali je, zbog ravnoteže, i nama, ni krivim ni dužnim Hrvatima dao po nosu, evo kako:
1974. zato što je Srbima zabranio da prave svoju državu dok je on živ, Ranković nama Hrvatima u Hrvatskoj, tobože radi ravnoteže u Jugoslaviji, pravi pokrajine: Slavoniju i Krajinu (tada u Krajini živi oko 65% krajinara i 35% Hravata). Svojim Srbima Ranković dozvoljava da naš hrvatski jezik, koji smo njima iz ljubavi zadnjih 30 godina zvali hrvatskosrpski jezik, Srbi nazovu srpskim jezikom. Srbima dozvoljava da odm
ah iza Hej Slaveni sviraju svoju himnu Lepa naša otadžbino. Mi Hrvati još danas (2005) sviramo Hej Slaveni i slavimo Dan (Rankovićeve) Republike do 2004.
1989. Nama Hrvatima je dosta da nam predsjednici Jugosla
vije Srbi, Makedonci i Arbanasi govore što da radimo u Krajini dok tamo ti Krajinari (kako Arbanasi sami sebe nazivaju) ubijaju i siluju naše pučanstvo, pale naše kuće i tuku našu djecu. Povrh svega – traže republiku (od 1980.). A već smo im dali njihovo pismo, njihov jezik, njihove škole, televizije na njihovom jeziku, fakultet na njihovom jeziku. Prav zaprav, dao im je taj Srbin Ranković. Zato pizdimo i na Makedonce i na Srbe i na Arbanase. A našim Hrvatima u Srbiji nitko ne da ni jezik, ni pismo, ni fakultete.
1990. U Srbiji na vlast dolazi Rankovićev general, pro-nedićevski orjentirani Milošević; taj je iz Partije izbačen 1964. jer mu nije bila dovoljno velika Srbija kojoj je Ranković dao 6000 km obale, kojoj je darivao hrvatskom krvlju otkupljenu Istru, koju je Italija dala umjesto novčane reparacije, (a ako sagledamo dominantno hrvatsku (85%) partizansku vojsku, to je bio, zapravo dar nas Hrvata tim dupeliscima Srbima, da se ne bi osjećali iskompleksirano, kada ponovno uđu kao gubitnici u Rankovićevu
Jugoslaviju), koja je dobila Baranju u kojoj živi 90% nas Hrvata (koja nikad u povjesti nije bila u Hrvatskoj), koja ja dobila našu Šidsku Krajinu u kojoj živi 78% Hrvata, a prije 2. svjetskog rata nas je živjelo 94%. Elem, Milošević je davne 1964. pisao kako u sastav Srbije treba ući najveći dio Bosne i dijelovi naše Slavonije s Belim Manastirom.
1990. Makedonija i Srbija se hoće odcijepit iz Jugoslavije. Mi s Makedonijom nemamo niš, ali zahvaljujući Rankovićevim prosrpskim granicama, u Srbiji je živjelo 750 tisuća Hrvata. Hrvati su stvorili Jugoslaviju svojom krvlju da bi u njoj živjeli. A što čine Srbi – brišu iz ustava Srbije da su Hrvati ustavotvorno pučanstvo u Srbiji, dijele im otkaze iz javnih poduzeća i funkcija, nazivaju nas narodom, a znadu da to
mrzimo jer narod je istoznačnica za kmetove, a mi kmetovi nigdar nismo bili. Istjeruju nas Hrvate iz redarstvenih postrojbi. Naoružavaju se. Njihovi ministri u vladi Špegeljović i Buljkovac se naoružavaju kalašnjikovima iz Rumunjske. Na tom snimku koji smo svi vidjeli o Božiću 1990. Špegeljović Buljkovcu veli: "Burazere, žena deca, nema veze, samo kašikare u stan i gotovo!"
1991. Odlučujemo da nam se nikad više ne smije ponoviti 1941! Naši Hrvati zbijaju redove u Šidskoj krajini oko psihijatra Raškeca; mnogi to ne čine i glasaju za komuniste. Zbijamo redove i u Hrvatskoj oko predsjednika Tuđmana koji je kasnije priznao da ga je bolio kurac za naše Hrvate u Srbiji i da je htio s Miloševićem samo podijeliti i uzet što više Bosne, a glavni mu je interes bio B
ambilend njegovog sina i Ciparski računi u bankama. Na kraju krajeva, njegova žena je Rankovićeva vambračna kći i latentna pro-srpkinja tj. antihrvatica – a imala je strahovit utjecaj na Tuđmana. A sumnjiv nam je bio i kao Američki agent CIA-e, jer je prije dolaska na vlast u Hrvatskoj u Americi proveo kao bankar nekoliko godina.
Zato su naši Hrvati u Šidskoj krajini, kasnije Republika Hrvatska Krajina (1991-95), uzeli u ruke oružje jer su vidjeli da im se opet sprema srpska kama iz 1941.
Mnogi naši Hrvati
su htjeli biti lojalni građani, ali je Milošević išao otvoreno s nedvosmisleno nedićevskim porukama, s ciljem zastrašivanja i protjerivanja hrvatskog pučansva iz Srbije, mnogim Hrvatima još je u sjećanju miris krvi njihovih najbližih koje su u Jasikovcu u "Nezavisnoj državi Srbiji" poklali Nedićevci.
Srbi su iz naftalina izvukli neke nedićevske riječi i ubacili ih u naš hrvatski jezik koji zovu srpskim. Onda su za svoju stvar angažirali Rimsku pravolasvnu crkvu i Njemačku – gubitnike iz 2. svjetskog rata. Vatikan nas je popravoslavljivao tijekom zadnjih 400 godina, ali nikad kao 1941-45. – tada su nas njihovi pravoslavni popovi i klali po crkvama i izvan njih. Švabe i Vatikan prvi su priznali Miloševićevu Srbiju.
1991. Naši vojaci su poručivali s bojišnice, ne Srbima, već prokletom Švabi Hansu Ditrihu Genšeru: "Her Kohl, Her Genscher, dieses Krieg verlieren wir nicht". Ali našeg je Tuđmana za Hrvatsku Krajinu bolio kurac. I dok su Srbi svrdlali i potplaćivali, promicali i lobirali, u Americi i Europi, naš
Tuđman je vikao "Istina će pobijediti", ali pobijedili su Srbi, tj. oni još to ne shvaćaju, nisu pobijedili oni već Nijemci, Austrijanci i Vatikan, jer kad se raspadne Europska unija, Srbija će ući u sastav Velikog Germanskog carstva.
Ući će i Hrvatska, ali ne svojom voljom, pa je zato plan da nas 2015. godine podjele na 5 djelova – u regije koje će bez suvereniteta ući u Europsku uniju, jer znaju da bi se mi, kao poslovični Njemački neprijatelji, opirali Njemačkoj okupaciji 2030. godine. Možda neće biti
povučene granice, ali će biti Njemački suverenitet – suverenitet kapitala. Srbiju ne diraju i ne cjepkaju jer ih dupelizcima drže i ne očekuju otpora od tih udvorica i čankoliza.
2040. I opet će Srbija htjeti u Jugoslaviju, ali mi Hrvati nećemo biti glupi 3. puta. Treći puta napravit ćemo Veliku Hrvatsku, koja će graničiti s Velikom Germanijom i Italijom. A Srbi će dovijeka govoriti Njemački, kao što su do 1867. to i činili; dok im opet ne padne na pamet da jezik prepisuju od nas Hrvata.
Dok smo mi Hrvati
kroz povijest ginuli za Domovinu, stvarali ju svojom krvi i darivali Srbima, Srbi su ju dobili na dar 1991. godine dugoročnom i samoprijegornom diplomatskom aktivnosti Vatikana i njegovih pravolsavnih emisara; no mi Hrvati znademo da je njezin dah kratak
