"Ma kako ga zvali – ipak je jedan!"
"Eppur c’è uno!"

Sistematizacija i stavovi: Dr. Korađo Merlokampi (Coraggio Merlocampi)
Dr. Coraggio Merlocampi: e-mail: stokavac@yahoo.com

  avgust 2008

  novembar 2008

  mart 2009

Štokavski jedinstveni standardni jezik objedinjuje sve srbofone standarde. Imaće:

Premijerno - Ćirilično-latinični i latinično-ćirilični transliterator © Dr Merlocampi (program za prevođenje ćirilice u latinicu i obrnuto.

U međuvremenu, kako se meni čini, ovo ostaje problem crkvenih para… (C.M.)

Nasědate li na klasičnu zaměnu teza da kajkavski (bezjački) jezik nije jezik već narěčje i da čakavski jezik nije jezik već narěčje? Kojeg to jezika? Hrvatskog štokavskog jezika, možebiti? To su, dakako, posebni jezici, a narěčjima su nazvani iz razloga hrvatsko-državnog unitarizma. Iz tog istog razloga, ali sa suprotnim predznakom, kontraunitarizma, prě dvadesetak godina se narěčje ijekavsko proglašavalo jednim jezikom, a narěčje ekavsko drugim. Zašto se ikavsko narěčje nije proglasilo trećim? Opet iz razloga hrvatsko-državnog unitarizma."

Draga braćo posvađana: "Sve vi budale koje ste dozvolile da vas poděle pa vama zavladaju, prvo, ako imate muda ostavite se puške i uhvatite se pičke, a drugo, dozovite se pameti i shvatite, ako ništa drugo, da Vam je jezik isti." (…) "

Cincarin Miroslav Krleža ironično konstatuje da su Srbi i Hrvati dva naroda poděljena jednim jezikom i jednim Bogom. Ja kažem: istina je skoro pogođena, ali je unekoliko drugačija: Srbi i oko 50% hrvatske amalgam-nacije pripadaju istom narodu, koji je poděljen crkvom, a da bi ostao poděljen, hrvatska vlast i Vatikan měnjaju identitet srpskog jezika u Hrvatskoj. Bog je, ipak, daleko od cěle priče jer taj proces děljenja "braće po mlěku" traje i dan danas dok ovo pišem.

Možda bi bilo dobro da se (kroz 10-ak godina) uvede grafema jat (ě) na městu gdě postoji razlika u dijalektima (ekavski/(i)jekavski/ikavski). Slovo jat (ě) se u jekavskom dijalektu ispravno čita kao "je" odnosno "ije" u zavisnosti od akcenta rěči (dugog ili kratkog), zatim kao dugo ili kratko "i" u ikavskom odnosno "e" u ekavaskom dijalektu. Zato je opravdano napisati i slijedeći (idući za kim) i sljedeći (koji stiže poslě čega), jer je to samo stvar akcentuacije rěči. Modernizacija jezika vapi za pojednostavljenjima i zato predlažem da se uvede grafema jat, a neka ga čita kako ko hoće! Odmah bih izbacio slovo t iz tko, netko, nitko, svatko i itko u arhive arhaizama jer im je tamo i město. Ostale bi rěčne varijante vrědělo ostaviti kao sinonime pa će svejedno biti da se kaže svedno ili svejedno. Nakon 100 godina svi će preći na "ěkavski dijalekat" i latinicu. To je princip evolucije, a ćirilicu ne moraju znati svi, zašto bi se njome opterećivali svi? Informatizacijsko je doba pa neće otići u zaborav – ako se nakon 1000 godina ukaže potreba za njom, lako ćemo sve knjige i sredstva budućnosti preštampati na ćirilicu.

"Razlike u književnim narěčjima ili izgovorima nastale su zbog različite zaměne nekadašnjeg samoglasnika "jat" u štokavskim govorima. Praštokavsko "jat" po izgovoru je bilo između glasova "e" i "i", a do kraja srednjega věka diferenciralo se uglavnom trojako: izgovornim otvaranjem u "E" (ekavica), zatvaranjem u "I" (ikavica) i diftongizacijom (raščlanjivanjem samoglasničke artikulacije) u zaměne tipa "IE", "IJE" i "JE" (ijekavica). Na "hrvatskom" govornom prostoru ikavica i ekavica nisu ušle u književni standard nego se on ograničio na ijekavski govor. U Srpskom književnojezičkom izrazu ili jeziku javlja se dvojstvo književnog narěčja, tj. ekavica i ijekavica te treba poznavati njihov međusobni sistemski odnos".

Iako bi uvođenje jata, koji se na latinici piše kao "ě" razrěšilo mnoge poteškoće koje zagrebački lingvisti imaju u poslědnjih 100 godina u pogledu fonetskog pisanja je i ije (ljepo, liepo, lijepo = lěpo), tome se ipak ne priběgava iz bojazni da će se taj, tako napisani jat, vrěmenom u izgovoru sve češće prětvarati u "e" (Miro Prpić: "bolje čuva jekavizam"), što bi onda raspršilo znojave nade upetih hrvatskih jezikoslovaca na njihovim "uradcima" biblijskih razměra "glede" "razlikovnosti dvaju jezika" – hrvatskog i srpskog. Znajmo da je jekavski dijalekat srpskiji od ekavskog, to je jezik Nemanjića, devet Jugovića, cara Lazara, Marka Kraljevića, Vuka Karadžića, Nikole Tesle itd.

Štokavski jezik govori jedan narod – Štokavci, i oni ne treba da žive po protektoratima i kolonijama kao danas, već u normalnoj samostalnoj i suverenoj državi "Štokaviji", "Iliriji", "Jugoslaviji", "Balkanu" i sl.. Oni sami treba da pokažu da su toga dostojni. Danas su oni mnogostruko poděljeni: věrski, politički, teritorijski, jezički, kulturno (pa čak i civilizacijski) i mentalitetski, iako žive jedni uz druge. U suštini, oni su najdublje věrski poděljeni, ali i za to ima lěka.

Pošto čujem da ima světa što bez věre u Boga ne može, što po navici, avaj, bez crkve ne može, onda im treba vratiti našu zajedničku staru věru u naše stare Slovenske Bogove (Vida-Svetovida, Peruna, Svaroga, Vesnu, Velesa itd.), a ne u neki jevrejski/hebrejski panteon kojim vlada bog otac kojem se ni ime ne zna, Jošua mesija njegov sin, sveti duh, Marija, majka njegova, anđeli serafimi, anđeli heruvimi (kerubini), sve im kvari nečastivi, a tu je i translacija cěelog grčko-rimskog Panteona. Tako je, šta ja znam, uměsto grčkog zaštitnika putnika došao hrišćanski Sv. Nikola, umesto Dionizija i Bahusa – bog vina sv. Martin, tu su i Sv. Petar, Sv. Ovaj, Sv. Onaj, Sv. Majka Tereza. Nevěrovatno da im polazi za rukom da lažu ljude da je to monoteistička religija – pored tolikih svetaca zaštitnika ovog ili onog, jasno je da se radi o politeističkoj religiji, više politeističkoj od starorimske, starogrčke, staroegipatske i sl.. Pitanje věre je, isto tako, političko pitanje kao i pitanje jezika. Rěšio bih ga tako što bih prvo razvio oružje za masovno uništavanje, npr. atomsko oružje (bez kojega u 21. stolěću nema suvereniteta). Ne, ne da bih nekoga ubio, već zato da bih bio ozbiljno shvaćen i da mi se ne bi měšali u unutrašnje stvari države. Ono ostalo bih odradio preko sredstava za informisanje masa.

Što se mentalitetske poděljenosti tiče, ovdě treba istaći da je ova kolektivna psihna udaljenost proizvod viševěkovne klasne, věrske, a manje teritorijske poděljenosti. Narod na teritoriji današnje Hrvatske ima uglavnom ono što ja nazivam kmetskim (mužečkim) mentalitetom, a na prostoru današnje Srbije, uskočkim (hajdučkim) ili kozačkim. Kmetski mentalitet proističe iz stotina godina života u centralnoevropskom feudalizmu; njegova osnovna crta jeste slěpo poslušništvo i poštovanje prema autoritetu – vlastelinu i biskupu. Tako se, u Hrvatskoj cěni onaj koji je na vlasti, onaj koji je bogat, dok se u Srbiji po njemu pljuje i naziva ga se lopužom. U Srbiji je ispoljen fascinantan stepen kolektivizma u emocijskom smislu, mentalitet stada, mentalitet, velike porodice, dok je u Hrvatskoj kolektivizam ispoljen u zajedničkom poštovanju vlasti i unisonoj političkoj podobnosti. U Hrvatskoj postoji visok stepen samoprěkora i autocenzure, autodogmatizma, dok je u Srbiji suprotno – uvěk je neko drugi kriv za sopstvene neuspěhe, a govori se ono šta se želi. U tom smislu je u Srbiji razvijenija sloboda govora, sloboda mišljenja i individualnost. Uopšte, Srbijci imaju veće osěćanje slobode u kolektivnoj svěsti jer su se kroz svoju istoriju ne štedeći živote borili za svoju klasnu slobodu i za svoju državnu nezavisnost, koju imaju od 1830. Početkom oktobra 2005. objavljena je studija američkih psihologa koja je pokazala da su Srbi narod sa najviše samopouzdanja na Planeti. U Srbiji, zahvaljujući junačkoj srpskoj epskoj pěsmi, nikad nije zavladao stav o pokornosti zavojevaču, niti turskom feudalcu. Ovdě se može reći da su Srbi imali svoj srednjevěkovni medijum za masovno informisanje i tokom srednjeg věka u kontinuitetu pružali svěstan otpor, i tako izgradili hajdučki ili kozački mentalitet. Srbi iz onog děla naroda koji nije istrajao u otporu, za sebe danas znaju da su – što Turci, što Bošnjaci.

Oni Srbi u Hrvatskoj koju su se naseljavali od 16. věka nakon što su ju Hrvati pred Turcima ostavili praznom razběžavši se daleko na zapad, bili su sistemski prisiljavani da uzimaju katoličku věru i kmetski jaram."Od 16. i 17. věka, kad su Srbi, pod pritiskom Turaka, počeli masovno da naseljavaju opustěle hrvatske zemlje, pojava 'pravoslavnih šizmatika' na tlu Hrvatske dovela je do mnogih pitanja věrskog, socijalnog i ekonomskog karaktera. Naseljeni na posědima hrvatskih feudalaca, kako duhovnih tako i světovnih, Srbi su bili izloženi dvostrukom pritisku; pritisku pokmećivanja i "unijaćenja" ili pokrštavanja. Većinom, Srbi su se tome oduprli želeći da ostanu slobodni ljudi, pretežno težaci, sa obavezom da budu i vojnici-krajišnici, koji brane granicu od Turaka, vazda věrni svom imenu i svojoj pravoslavnoj věri. U Krajini koja je trajala preko tri věka, kao zasebna oblast pod neposrednom upravom Beča, Srbi su stekli naročita prava koja su proisticala iz teških dužnosti: da vazda budu spremni prolivati krv u odbrani hrišćanstva. To je izazivalo mržnju feudalnih gospodara, i hrvatskih i ugarskih, pa i zavist hrvatskih seljaka, koji su bili kmetovi, to jest neslobodni – odnos koji dělimično podsěća na razliku između kozaka i mužika u Rusiji. Kažem dělimično, jer su i kozaci i mužici bili pravoslavni, pa nije bilo povoda za věrske mržnje, dok su hrvatski staleži i tada bili poznati po mrzećem věrskom fanatizmu. Već 1608. godine hrvatski sabor donosi zakon, do kojega je naročito stalo zagrebačkim biskupima, koji u Hrvatskoj javna prava priznaje samo katolicima, držeći se gesla: čija zemlja onoga i věra. Upravnik zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić, kivan što pravoslavni Srbi nisu dužni da plaćaju katoličkoj crkvi razne dažbine, u izvěštaju od 13. novembra 1700, piše da bi bilo bolje "Vlahe vse poklati nego ztaniti", tj. nastanjivati – poklati pravoslavne Srbe zato što nisu bili katolici i kmetovi."

Na ovaj način Srbi prolaze kroz selekciju. Dělom postaju katolici i kmetovi, ali oni koji ostaju "slobodni ljudi, věrni imenu i pravoslavnoj věri", upravo su to oni ljudi koji danas sebe prepoznaju kao Srbe i, budući da su prošli ovu četristogodišnju selekciju karaktera, jasno je zašto je mentalitetska poděljenost među Srbima i hrvatskom amalgam-nacijom ovako upadljiva. Srbi su, prě svega ponosan narod, a vidi se i da imaju zbog čega da budu. Na suprotnoj strani je hrvatska amalgam-nacija koja ima kompleks niže vrědnosti i ja u skladu s tim i vidim njihovo ponašanje – vazda se trude da budu ono što nisu. A, u stvari, niko i ne može reći šta oni zapravo jesu. Doduše, neki Hrvati su danas ponosni na "blěsak" i "oluju". Oni će uskoro opet uletěti u probleme iz kojih će Srbe moliti da ih spasu, ali molim da Srbija po četvrti put ne pomaže svome ubici bez čvrstog i koristoljubivog ugovora.

Ispisivanjem granica ujedinjene Evrope, ispisuju se granice od prě 1918. godine! Srbiji, koju je Milošević doveo u mat-mat poziciju na slědećih 30 godina, ne preostaje ništa drugo, nego da se povinuje kusajući govnjivu kašu slobizma. Sloba se saginjao nije, ulizivao nije, dodvoravao nije, pa Srbija je završila u okovima. Ako ni zbog čega drugog, Srbija će u Evropu ovaj put ući iz inata!  Mora se afirmisati rad i poredak, a raditi na iskorěnjivanju primitivizma, alkoholizma, neprosvěćenosti, neodgovornosti, korupcionizma.

Ovo malo područje središnjeg Balkana karakteriše se poděljenošću bez premca u světu. Jezik je atribut državnosti i, pored religije, kao drugi, ali ne i od sekundarnog značaja, predstavlja instrument u poděli jednog istog naroda – Štokavaca. Kao bitan atribut državnosti kroz zadnjih 100 godina težio je da se što je moguće više dirigovano měnja. Měnjao se u pravcu što većeg razlikovanja njegovih frakcija. Šta god da se dešavalo sa jezikom, u zadnjih 100 godina, dešavalo se u Zagrebu; u Beogradu se nije činilo gotovo ništa, a ono što se činilo bilo je u korist hrvatskog nacijsko-jezičkog programa.

Branko Radičević svěstan je etničkog jedinstva katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih Srba (ovdě se ne radi o jugoslovenskoj ideji kako je to proturila kom-propaganda – nema pomena Slovencima, Kajkavcima i Čakavcima – već se radi o sveštokavskoj - svesrpskoj ideji; Branko različitim imenima poziva razjedinjeni Srpski narod na jedinstvo, još 1847. godine):

Kao uvod u jezičku priču navodim mišljenje hrvatsko-američkog pisca i novinara Vladimira Petera Gossa koji kaže:

"Hrvatska 1700. nije Hrvatska 1500. Ne samo kulturno već etnički. Hrvati su se masovno iselili u Austriju, Mađarsku, Sloveniju, Furlaniju, Slovačku... U oslobođene krajeve useljava se čudo stranaca – pretežno srednjeeuropejaca. Veliki dijelovi Hrvatske ostaju Vojna Krajina, naseljena vlaškim prebjezima uglavnom pravoslavne vjere. To područje je praktički do 1995. izgubljeno za Hrvatsku.
Kako je iz te mase preživjelih Kajkavaca i Čakavaca, i doseljenih Štokavaca, rekonvertiranih hrvatskih Muslimana, Turaka (Turčin, Turković...), Katoličkih Vlaha, Cincara i Cica, Grka, Arbanasa, Nijemaca, Čeha, Slovaka, Ukrajinaca, Mađara i Mađarona, Talijana i Talijanasa, Francuza i Židova, Autonomaša i Narodnjaka, Partizana i Ustaša ispala nacija koja je uspjela stvoriti državu i više je nego čudo.
Postoji sekundarni mit, kojem sam i sam podosta doprinijeo – a taj je da Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati". Čvrsto vjerujem da u tom mitu ima i više negoli zrno istine. Inače se navedeno čudo ne bi dogodilo. A to čudo je i izravna negacija mita o nepostojanju Hrvata koji je tako veselo lansirao Vuk S. Karadžić. Hrvati postoje iako sam Bog zna kakva nam krv kola u žilama (četiri pra-pretka pisca ovih redaka su: erdeljski Szekely, gradišćanski Židov, Ukrajinka rođena u Srebrenici, i lička Hrvatica – moguće mađarskog porijekla)."

Kako reče g. Vladimir Goss, "Hrvatska nije zemlja, nije narod, već ideja, podneblje, koje djeluje na mnoge od doseljenika da vrlo brzo postanu "Hrvati". " Odatle slědi: Hrvatski jezik je jezik ideje, podneblja, onih doseljenika koji su vrlo brzo postali Hrvati.

Iako smo s njegovom teorijom, uz slavensku, indoeuropsko-slavensku, germansku, germansko-karpatsku, germansko-gotsku, karpatsko-ilirsku, karpatsko-tračku, karpatsko-alarodijsku i kavkasko-alarodijsku, iransku, iranskokavkasku ili osetsku, alansku i možda još koju teoriju o porijeklu Hrvata, dobili i teoriju koju bismo mogli nazvati hrvatsko-ogurskom , Karatay ipak kaže: "Istražujući protobugare, točnije, tražeći prve Bugare, našao sam prve Hrvate!"

Najkraće rečeno – tursko pleme Oguri, koje su Avari sredinom 6. stoljeća istjerali s njihove postojbine na sjeveroistoku Crnog mora u Galiciju, došli su u Dalmaciju i odande, godine 620., istjerali Avare. Tamo su došli zajedno sa Slavenima koje su zatekli u Galiciji i, kako su bili malobrojni, Oguri su i sami bili "poslavenjeni". Država koju su u Dalmaciji osnovali, i nazvali hrvatskim imenom, bila je začetak hrvatske države i, kasnije, hrvatskog naroda", sažima svoju teoriju Karatay.
Prije nego što sam postavio svoju teoriju, proučio sam ostale: germansku, iransku, slavensku, avaro-bugarsku", nastavlja Karatay. "Sve trpe od ozbiljnih slabosti", kaže Karatay. Čak i "najjača" i, po njegovu mišljenju, najšire prihvaćena "iranska teorija" sasvim je slaba. Po njoj su Hrvati iransko pleme došlo s Kavkaza, sa sjevera Karpata i poslavenjeno tijekom migracija na sjeveroistok Balkana. "Ne postoji", smatra Karatay, "nikakav trag da je pleme koje bi se moglo smatrati Hrvatima obitavalo na Kavkazu, osim nekih lingvističkih indikacija, što nije dovoljno."
Slavenska je teorija, kaže, također vrlo slaba, utemeljena samo na tome da Hrvati danas govore slavenskim jezikom, dok srednjovjekovni izvori jasno pokazuju da su Hrvati bili drugačiji od ostalih Slavena, a to je krucijalno. Upravo zbog slabosti slavenske teorije proučavatelji se, po njegovu mišljenju, okreću drugim teorijama. No, sve se one zasnivaju na spekulacijama, dok u njegovoj teoriji nema uopće spekulacija. "Nisam tako slavan povjesničar da bih si mogao dopustiti spekulacije, moram biti oprezniji, osloniti se na provjerene izvore", kaže Karatay, dok na pitanje što bi njegova teorija trebala značiti nama danas, objašnjava:
"Ne tvrdim, i nikada nisam tvrdio, da su Hrvati Turci, ali sam rekao da su Turci započeli proces formiranja hrvatskog naroda. Hrvati su i Slaveni, i Turci, i Nijemci, Iliri, Talijani... Ali, Turci su započeli proces formiraja hrvatskog etnosa. To je ključni moment.

Četiri su faze, s obzirom na naziv pod kojim se na univerzitetima predavala i izučavala štokavska književnost.

• 1810. Jernej Kopitar (Slovenac) smatra da na Balkanu postoje samo tri slovenska jezika: srpski, slovenački i bugarski i "na osnovu ta tri jezika razlikuje i tri književnosti. Srpsku književnost predstavio je kao:
  (a) književnost Sloveno-Srba katolika i
  (b) književnost grčkih Sloveno-Srba, tj. pravoslavaca."
• 1826. Pavel Jozef Šafařik (Slovak) podělio je "srpsku njiževnost na 2 děla:
  (1) književnost Slavosrba istočnog obreda i
  (2) književnost katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca) i Hrvata."
  Šafařik razlikuje:
  1. Srbe istočnog obreda
  2. Srbe zapadnog obreda i
  3. Hrvate,
  i književnost tih triju kategorija smatra na osnovu kriterijuma jezika – pošto svi govore srpskim jezikom – srpskom književnošću. "Uvođenje Hrvata kao naroda koji govori srpskim jezikom kod Šafařika je još uvěk imalo marginalan značaj, jer to nije narušavalo filološki koncepcijski model: jedan jezik, jedan narod, jedna književnost."
• Napominjem da je moguće da je jedan manji broj Čakavaca srbizovan pod uticajem srpskog jezika i kulture lokalnih Srba (bilo istočnog, bilo zapadnog obreda). Takođe, ne treba měšati štokavce ikavce koji imaju upitnu zaměnicu ča (izgovor bliži štokavskom "ća"), sa čakavcima. Slično kao što štokavce ne treba měšati sa Rusima, Bělorusima, Ukrajincima i Bugarima koji takođe koriste upitnu zaměnicu što.
• 1814. Vuk Karadžić je Srbima smatrao "Srbe sva tri zakona" (pravoslavce, katolike i muhamedance). Kriterijum mu je bio jezik: Srbi su svi oni koji govore štokavskim dijalektom, odnosno srpskim jezikom. Poznato je da su u to vrěme Vukovo mišljenje dělili ne samo srpski, već i najznačaniji filolozi hrvatske nacije u nastanku. Tako je vođa ilirskog pokreta Ludwig (alias Ljudevit) Gaj isticao da su Hrvati "prigrlili srpski jezik" (Štrosmajer kao nadbiskup sprovodeći ekspanzionističku politiku Vatikana Srbe katolike (tadašnje Vlahe) naziva Hrvatima, težeći da ih uključi u Hrvatsku naciju i u Hrvatsku čisto katoličku pokrajinu unutar Austrougarske), a Dubrovčanin Milan Rešetar da je "Dubrovnik po jeziku bio uvěk srpski". U to vrěme nikome nije ni padalo na pamet da osporava činjenicu da svi govornici štokavskog dijalekta čine jedan narod – Srbe, koji svi govore istim jezikom – srpskim, a koji se međusobno razlikuju samo po věri. Zato nije nikakvo čudo što prva rečenica znamenitog Bečkog književnog dogovora iz 1850. počinje rěčima: "Dolě potpisani znajući da jedan narod traba jednu književnost da ima…" Potpisnici ovog dogovora su i Hrvati (u istini, Srbi katolici i ostali narodi hrvatske nacije među kojima i Hrvati) koji nisu mogli imati ništa protiv da "jedan narod (tj. "narod srpski bez obzira na njegovu vjersku razdijeljenost") "treba jednu književnost" (tj. srpsku književnost), jer je to naprosto bila samoočigledna činjenica. Stojan Novaković u svojoj Istoriji srpsku književnost děli na staru, srednju i novu, a Pavle Popović na narodnu, staru, srednju i novu. Kako bilo, uvěk se pod srednjom srpskom književnošću podrazuměvala Dubrovačka književnost, tj. književnost Srba katolika nastala u Dubrovniku. U ovoj fazi, opšteprihvaćeni filološki model uklapao se "u istorijski interes srpskog naroda za ujedinjenjem na osnovu jezika i etničke pripadnosti". On je, uostalom, bio saglasan i sa srpskim nacijskim programom, koji je utemeljio "tvorac moderne srpske nacijske svesti grof Đorđe Branković (1645-1711).
• 1867. Međutim, u ovoj prvoj fazi realizacije srpskog filološkog programa bilo je i disonantnih glasova. Npr. Vatroslav Jagić, koji iako eksplicitno prihvata ovaj filološki model u svojoj Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga on istovremeno od njega implicitno odustaje jer se kod njega "gubi fenomen Srba katolika" koji kod njega već 1867. postaju Hrvati (pod uticajem politike Vatikana i Hrvatskog Sabora koji 1861. usvaja srpski štokavski jezik – ne pod imenom jugoslavenski, ne pod imenom ilirski, već pod imenom – hrvatski) kada podvodi Dubrovačku književnost pod čisto hrvatsku u ediciji Stariji pisci hrvatski.
• 1898. Đuro Šurman u Povijesti književnosti hrvatske i srpske iako kaže da su srpska i hrvatska književnost pisane na istom jeziku, on smatra da "one ne čine jednu nego dvě književnosti, koje se razvijaju svaka svojim putem već od 11. věka." Pritom iz srpske književnosti isključuje dubrovačku i uključuje ju u hrvatsku književnost. Šurmanov model biće, međutim, izložen oštroj kritici baš od onih koji su njime i bili najpogođeniji – od Srba katolika, i to iz Dubrovnika.
• 1900. Dubrovački katolički sveštenik dum Ivan Stojanović će 1900. u svojoj knjizi Dubrovačka književnost pokazati da dubrovačka književnost nije hrvatska, jer je pisana na više jezika: na latinskom, na italijanskom i na srpskom, i onda se ona jedino "može smatrati dělom srpske književnosti". (Dubrovnik je daleko na istoku i daleko od zagrebačke nadbiskupije, kroz koju Vatikan najoštrije děluje). Otada se duže vrěmena smatralo da je Šurmanov model "pokopan".
• 1870-tih. Đorđe Popović (alias Đura Daničić sam je uzeo, a prema istaknutom Srbinu iz 17. věka, vođi senjskih uskoka, Đuri Daničiću) prešavši iz Beograda u Zagreb na poziv biskupa Štrosmajera gdě postaje sekretar JAZU, proměnio je naziv srpskom jeziku u HRVATSKI ILI SRPSKI JEZIK (sa logikom: zovi ga ili ovako ili onako, to je jedan isti jezik, međutim kasnije, nakon 100 godina, došlo je suprotno tumačenje – "u Hrvatskoj je dozvoljeno govoriti ili hrvatski jezik ili srpski jezik, ne smijemo ih miješati"). Daničićevo shvatanje ovog naziva jezika preciznije bi bilo formulisano nazivom "HRVATSKI, TJ. SRPSKI JEZIK". Ovo poimanje je kasnije realizovano u nazivu srpskohrvatski jezik. 1880. godine Laza Kostić poručuje Daničiću da "ne pravi Hrvatima jezik, neka ga oni prave sami, a on neka se bavi srpskim jezikom". Tako će Đura Daničić, najzaslužniji Srbin za pobědu Vukove jezičke i književne reforme, biti svojevrsni nesvěsni inaugurator hrvatskog jezičkog programa. Děoba u nazivu jezika podrila je osnove Vukovog srpskog filološkog programa.

• 1814. Da ponovimo, uočivši da srpski jezik ima tri izgovora staroga glasa (vokala) jat (ě), Vuk je 1814. izdvojio tri "narječja":
  1) istočno ili ekavsko,
  2) zapadno ili ikavsko i
  3) južno ili ijekavsko.
• 1845. Vuk predlaže da se za književno proglasi samo ijekavsko narěčje. Taj Vukov stav biće prihvaćen i na znamenitom Bečkom dogovoru o srpskom književnom jeziku 1850. godine. Vuk je ijekavsko narěčje naměnio srpskom narodu, a smatrao je da se "Hrvati po pravdi mogu zvati: 1. svi Čakavci, 2. Kekavci (kajkavci) u hrvatskoj pokrajini kraljevine koji su na to ime već navikli, dok se Srbi po pravdi mogu zvati svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali". Poběda Vukovog koncepta – narodnog kao književnog jezika – podrazuměvala je i upotrebu ijekavskog narěčja kao jedinog u cělom srpskom jeziku. I tako je prihvaćeno u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Dalmaciji, Slavoniji, pa i u Srbiji (mada tek nakon Vukove smrti). Međutim, Vukov naučni zaključak ubrzo rađa reakciju Vatikana u formi unijatskog Ilirskog pokreta.
• 1884/85. U Srbiji se sve do 1884. u velikoj měri koristi ijekavski kao književni jezik na kojem svoje rane radove piše i Stojan Novaković. Međutim, 1885. godine u Srpskoj kraljevskoj akademiji Stojan Novaković iznosi ideju o ekavskom narěčju kao književnom za tlo Srbije. Osnovni Novakovićev argumenat za uvođenje ekavskog narěčja u književni jezik jeste "kulturno-nacionalna misija Srbije" jer će, prema njegovom mišljenju Srbija ekavskim "književnim jezikom i dalje moći privlačiti ona plemena, koja su na prekretnici među Srbima i Bugarima, i koja su položajem města, trgovačkim i kulturnim vezama i komunikacijama pozvana da uđu u narodnu zajednicu sa nama." Napisavši Gramatiku srpskoga jezika na ekavskom narěčju, Stojan Novaković je de facto u Srbiji ekavici pribavio status književnog izgovora 1894. godine, i time napravio ekavsko-ijekavsko dvojstvo u srpskom književnom jeziku. Ekavica je zaživěla samo u Srbiji, u ostalim krajevima srpskoga jezika u upotrěbi je ostala sve do danas ijekavica. Ekavicu je ekavizacijom Vukove ijekavice iznědrio novosadsko-běogradski krug oko Stojana Novakovića. Prema tome, srpski istočnohercegovački dijalekt novoštokavskog tipa osnovicom je i srpskog standardnog jezika ekavskog izgovora.

• 1918. Druga faza počinje stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine (Kraljevine Jugoslavije 1929.). U duhu jugoslovenske ideje više se u istorijama književnosti ne govori o posebnim nacijskim književnostima, već se insistira na jedinstvenoj – jugoslovenskoj književnosti. Istoričari srpske književnosti postaju istoričari jugoslovenske književnosti. Pavle Popović već 1918. izdaje knjigu pod naslovom Jugoslovenska književnost gdě predstavlja književnost Srba, Hrvata i Slovenaca kao jednu cělinu.
• 1942. "ZAKONSKA ODREDBA o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu
  Koriensko pisanje, priredio i izdao Hrvatski državni ured za jezik, 1. izdanje, Zagreb 1942
  članak 1.
  Jezik, što ga govore Hrvati, jest po svom izvoru, po poviestnom razvitku, po svojoj razprostranjenosti na hrvatskom narodnom području, po načinu izgovora, po slovničkim pravilima i po značenju pojedinih rieči izvorni i osebujni jezik hrvatskog naroda, te nije istovjetan ni s jednim drugim jezikom, niti je narječje bilo kojega drugog jezika, ili bilo s kojim drugim narodom zajedničkog jezika.
  Zato se zove "hrvatski jezik".
  članak 2.
  Hrvatski je jezik javno dobro hrvatskog naroda, pa ga nitko ne smije izkrivljivati niti nagrđivati. Stoga je zabranjeno u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika, a u pravilu rieči tuđice, posuđene iz drugih pa i sličnih jezika."…
  "Dano u Zagrebu, dne 14. kolovoza 1941.; Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske: Dr. Ante Pavelić, v. r.; Broj CCXLIX-1083-Z.p.-1941; Ministar nastave: Dr. Mile Budak, v. r.; Predsjednik zakonodavnog povjerenstva; ministar: Dr. Milovan Žanić, v. r."
• 1945. u NDH, Mihovil Kombol objavljuje Povijest hrvatske književnosti do preporoda, gdě dubrovačku književnost integriše u hrvatsku.
• 1954. Antun Barac štampa Jugoslavensku književnost, s istim statusom dubrovačke književnosti kao kod Kombola. I u jednoj i u drugoj oživljen je zaboravljeni model Šurmana jer Barac potpuno odvojeno razmatra tri nacijske književnosti: srpsku, hrvatsku i slovenačku. Narodna književnost se kod Barca prikazuje kao zajednička Srbima i Hrvatima, ali je zato dubrovačka predstavljena samo kao hrvatska. Tako je u Titovoj Jugoslaviji uspostavljen kontinuitet hrvatskog filološkog programa. I da sve bude interesantnije, taj se program sad kod Barca nudi kao jugoslovenski. Oživljavanjem hrvatskog filološkog programa, sa scene silazi srpski, jer je hrvatski nametnut kao jugoslovenski.

• 1960-tih godina jugoslovenska književnost preimenuje se u jugoslovenske književnosti. Time započinje treća faza, faza potpunog napuštanja srpskog filološkog programa iz 19. věka, koji je provođen sve do drugog světskog rata. To je faza u kojoj Srbi hrvatski filološki program sprovode kao svoj. Svi temelji srpskog filološkog programa su napušteni: srpski jezik nije više srpski nego SRPSKOHRVATSKI, odn. HRVATSKOSRPSKI i sva jezička politika koju diktira Zagreb (a koja za cilj ima prerastanje Vukovog srpskog jezika u hrvatski) kod Srba se u ime zajedništva i "bratstva i jedinstva" bespogovorno prihvata. Napušta se Vukova (i ne samo Vukova) ideja o Srbima sva tri zakona – věra postaje glavni nacijski kriterijum, pa se svi katolici podvode pod Hrvate, a time i književnost Srba katolika pod hrvatsku. (Ovim potezom Titov režim dobija veliku podršku Vatikana, koji je, za razliku od SPC, važan světski politički činilac.) I "Srbi turskoga zakona" dobijaju u Titovoj Jugoslaviji status naroda, tako da se iz korpusa srpske književnosti izdvaja i književnost Srba muhamedanaca. To je, dakle, period potpunog napuštanja srpskog nacijskog filološkog programa, period potpunijeg prekida sa filološkom tradicijom 19. věka. Korpus srpske literature sužava se samo na književnost Srba pravoslavaca, sa tendencijom daljeg sužavanja jer se jedino kod pravoslavaca věrski momenat ne uzima za objedinjavajući nego se čak i Srbi Srbijanci i Srbi Crnogorci počinju nacijski diferencirati. U to vrěme Matica srpska s pravom se hvalila da je ona politički "bez fleke" – "u spornim pitanjima Srba i Hrvata zauzimala je stavove karakteristične za hrvatsku stranu". U ediciji "Srpska književnost u sto knjiga" uporište predstavlja hrvatska filologija: srpska literatura u potpunosti je lišena dubrovačke književnosti, a srpske narodne pěsme proglašene su srpskohrvatskim. "Srpska institucija radila je hrvatski posao". "Svoje stavove hrvatska filologija izgradila je još u 19. věku, ali su ih srpske institucije prihvatile tek u Titovoj Jugoslaviji – ko je u to vrěme zastupao srpski nacijski interes, taj je bio prokažen , a po pravilu, najbolje su prolazili oni koji su žrtvovali nacijske interese." "Ne treba zaměriti Hrvatima što su se borili za vlastite interese, treba zaměriti Srbima što nisu znali koji su njihovi vlastiti interesi."
• 1954. Treća etapa ostvarena je Novosadskim dogovorom 1954. godine: "Cilj je bio da Srbi prihvate hrvatsku komponentu u imenu jezika čime bi hrvatski legitimitet na književni jezik na štokavskoj osnovici bio potpuno ostvaren". I zvanično běše prihvaćen naziv srpskohrvatski jezik – i još, da se Hrvati ne bi osětili neravnopravnim, paralelno s tim nazivom i naziv hrvatskosrpski jezik. Srpski jezik tako je konačno prestao biti srpski: u srpskim tumačenjima on je postao i hrvatski, a u hrvatskim tumačenjima – i srpski. Ravnopravnost hrvatskog imena u nazivu imala je daljnje nužne negativne poslědice. Srbi su naziv prihvatili kao srećno rěšenje, kao izraz zajedničkih težnji, kao ovaploćenje Vukove ideje da jedan narod mora imati jedan jezik, ali sada s nešto izměnjenom argumentacijom: da je jezik Srba i Hrvata jedan jezik, što se, eto, potvrđuje i složeničkim nazivom.
• 1960-tih. Hrvati su, međutim, to shvatili samo kao jednu od ostvarenih faza davno zasnovanog programa. Njihovoj komponenti u složeničkom nazivu brzo je postalo "pretěsno". Htěla je osamostaljenje. A do tog ostvarenja ne može se bez "pokrića". Naučno pokriće pružila je hrvatsko-srpska i srpsko-hrvatska verzija teorije varijantnosti. Ta je teorija iskorištena za završni, smrtonosni udarac Vukovom srpskom književnom jeziku. U razradi i priměni te teorije Srbi su svojski pomogli Hrvatima u odbrani teze da se kod srpskohrvatskog jezika čak "ne može govoriti o procesu varijantnog raslojavanja, već o varijantama kao entitetima koji su svaki za sebe, postojali i prě formiranja zajedničkog standarda" (misleći pritom na lokalizme u jeziku Srba u zapadnim srpskim zemljama, prim C. Merlocampi). Tako su se za hrvatsko učešće u nazivu jezika počeli pronalaziti i opravdavati nevukovski, nesrpski sadržaji, mada nikad niko nije mogao poreći činjenicu da Hrvata štokavaca i nema i da su u vrěme formiranja standardnog jezika "na zemljištu tadašnje Hrvatske ijekavski govorili samo Srbi i, tu i tamo Hrvati u njihovom susedstvu i pod njihovim utěcajem" Hrvatima su nuđeni argumenti i za ono što ni sami nisu mogli prihvatiti. Srpski lingvisti su, naime, kao varijantsku opoziciju počeli isticati ekavski i ijekavski izgovor, čak i onda kada su hrvatski lingvisti ekavski i ijekavski izgovor smatrali nediferencirajućom crtom istočne i zapadne varijante, jer istočna (srpska) varijanta ima i ekavsku i ijekavsku zonu.
• 1967. Deklaracija o imenu i statusu Hrvatskog književnog jezika / 1974.: Ustav SR Hrvatske. Varijante su počele da funkcionišu kao zasebni jezici, svi savezni dokumenti počeli su se "prevoditi" i na hrvatsku varijantu, tako da je ona i praktično i pravno u bivšoj Jugoslaviji dobila status posebnog jezika. Trebalo je još samo da to i zasebnim, hrvatskim imenom potvrdi. I Hrvati su istupili sa zahtěvom da se zapadna varijanta proglasi hrvatskim književnim jezikom, pozivajući se na "neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji… pripada i nekom drugom narodu". I bez obzira na sva negodovanja, oni su u Ustav SR Hrvatske uveli naziv Hrvatski književni jezik, s obrazloženjem da "hrvatski književni jezik pripada i Srbima u Hrvatskoj. On stoga jest i srpski" (Radoslav Katičić). Tako se za samo sto godina situacija s početka književnog jezika potpuno preokrenula: prihvativši Vukov srpski jezik Hrvati su na početku tvrdili da je on i hrvatski, sto godina kasije Hrvati obrazlažu da je hrvatski jezik i srpski. Ispade tako da su Srbi "prigrlili" hrvatski jezik. Učinak dobro isplanirane i dobro vođene hrvatske jezičke politike na ovom městu je potpuno jasan: više gotovo niko ne postavlja pitanje srpskog karaktera "hrvatskog jezika", nego čak sa srpske strane počinje borba za ostanak srpske komponente u nazivu tzv. hrvatskog književnog jezika. Srbi dolaze u paradoksnu situaciju da se moraju boriti za srpsko učešće u sopstvenom jeziku koji se više tako ne zove u Hrvatskoj. Grčevito se bore za očuvanje naziva srpskohrvatski jezik.
• 1967. Deklaracija o nazivu i položaju Hrvatskog književnog jezika. U pokušaju da pomiri strasti nakon stavljanja svog potpisa na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Miroslav Krleža 1969. izjavljuje: "Hrvatski i srpski su jedan te isti jezik, koji Hrvati nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim." U zbilji, davno je zaboravljena ta 1924. kada je Krleža mogao da ustvrdi, s prefinjenom ironijom, kako se "srpski i hrvatski jezik razlikuju samo po akcentu kojeg uho koje nije srpsko ili hrvatsko veoma teško može da razlikuje".
• U južnoslovenskoj državi, stvorenoj 1918. godine, izměnio se odnos Srba i Hrvata prema zajedničkom književnom jeziku. U 19. stolěću Hrvati su bili ti koji su forsirali ideju jedinstva, jezičkog kao i drugog, a kad je ujedinjenje ostvareno, pokazalo se da im je ono bilo potrebno radi rěšenja njihovih tada aktuelnih problema, i da njihov krajnji cilj nije izgradnja i učvršćivanje zajedničke države, nego izdvajanje iz Jugoslavije. U skladu s tim, hrvatski lingvisti počeli su da něguju razlike, a ne više sličnosti. Srbi, koji su ideju o jedinstvu bili ozbiljno shvatili, dočekivali su ovakav stav sa čuđenjem. Pobornici secesije, koji su upravo među hrvatskim jezičkim stručnjacima imali jaka uporišta, osnaženi naročito poslě Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967), prikazivali su hrvatskoj publici zalaganje za zajedništvo kao srpski unitaristički pritisak. Proglašen je hrvatski književni jezik kao poseban entitet, a rasprave oko toga poslužile su za psihološku pripremu političkog odvajanja. Masovno su kovane nove rěči kako bi se hrvatski književni jezik što više razlikovao od srpskog. Na srpskoj strani takvog ponašanja nije bilo. Srpski lingvisti rukovodili su se svěšću da jezičko zajedništvo znači šire kulturno tržište i bogatiju kulturu, i osim toga da se měnjanjem jezičke norme i unošenjem mnoštva novih rěči unosi zabuna u publiku čije se jezičke navike iskorěnjuju i zaměnjuju drugima. Time je razvoj književnog jezika kod Srba sačuvan od ekstremizma i štetnih zaokreta. Politički i ratni događaji 1991. i 1992. godine raskinuli su državno jedinstvo na području srpskohrvatskog jezika. Hrvatsku je zapljusnuo nov talas věštačkog stvaranja jezičkih razlika prema Srbima, najjači poslě onog u doba ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske pod nacističkim okriljem 1941-1945. Ipak, na srpskoj strani sličnih proměna u jeziku nije bilo a postojeća atmosfera u srpskoj javnosti daje povod za uvěrenje da ih neće ni biti. S druge strane, kod Srba u zapadnim krajevima, prě svega onih u Republici Srpskoj (na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine), na dělu je jaka tendencija da se učvrsti kulturno jedinstvo Srba, što znači da se smanji i onako nevelike razlike u književnom jeziku između tamošnjih Srba i onih u Srbiji.
• "Na ovome městu najbolje se vide rezultati jezičke politike kod Srba i Hrvata: Hrvati su za věk i po od Vukovog srpskog jezika stigli do hrvatskog, a Srbi od srpskog do srpskohrvatskog jezika." (Ovdě se misli na Srbe u Srbiji i Bosni i Hercegovini, dok su Srbi u Hrvatskoj imali hrvatski jezik kao službeni u školama i u svim ostalim državnim-"društvenim" institucijama).

Raspad Titove Jugoslavije obělodanio je činjenicu da su srpski lingvisti do 1990. radili protiv srpskih, a za račun hrvatskih filoloških interesa. Provodeći tuđi i potpuno zapostavljajući vlastiti filološki program, "Srbi su se našli u položaju gdě su bili prě Bečkog dogovora" (1850.). Tako se savremena istoriografija srpske književnosti našla "u diskontinuitetu sa srpskom i slovenskom filologijom u prošlosti".

Za razliku od Srbije u kojoj jezik hiljadu godina proističe iz naroda, u Zagrebu imamo slučaj gdě je jezik politički surogat odozgo nametnut narodu. Politički je utoliko što je lingvistika u Hrvatskoj dignuta do nivoa vladinog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a svi službenici, javni radnici i prosvětari silom zakona prisiljeni su da uče nove izraze kako ne bi strčali izvan ravni nacijske podobnosti. Novi udžbenici, knjige, novinska izdanja, elektronski mediji ažurno prate najnovije direktive ovog instituta. Istovremeno, čak i dok ovo pišem, u Srbiji je lingvistika na nivou hobija pojedinaca entuzijasta, kakvim će možda neko i mene viděti.

Sve ovo klero-lingvisti vladinog Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje rade svěsni činjenice da to "što neka etnička ili nacijska skupina koristi neki književni jezik ne daje joj za pravo da taj jezik zove svojim etničkim ili državnim imenom". Tako, npr. najmoćnija država světa svoj jezik ne zove imenom svoje nacije već izvornim – engleski, kao i Australija; u Meksiku i Argentini se govori španski, a u Brazilu portugalski, iako postoje dijalekatske, pa tako i standardske razlike u odnosu na matične zemlje. E zato je hrvatskim franko-lingvistima potrebno da preprave srpski štokavski jezik do te měre da njegovo stvarno porěklo ne bude očigledno – u tome neviděvši da su sopstvenim pregalaštvom zabili autogol vlastitom cilju.

Šta se dešava za to vrěme u Srbiji? S raspadom Jugoslavije, okolnosti su Srbima nametnule, i pored protivljenja, vraćanje jeziku srpskog imena (1992. god.). Na nazivu se, na žalost, sve i završilo, jer su protagonisti stare jezičke politike nastavili istim putem – davno promovisanu ideju o (i)jekavici kao nesrpskom izgovoru, odmah su pokušali da realizuju u praksi. Odvajanje děla srpskog jezika pod imenom hrvatskog jezika nije bilo dovoljno. Hrvatima očito nije poklonjeno sve što im je davno naměnjeno kada je (i)jekavica proglašena diferencijalnom crtom između srpske i hrvatske varijante. (Projekat novog rastakanja nominalno vaspostavljenog srpskog jezika nije uspěo samo zahvaljujući tome što su identifikovani nosioci i ciljevi tog projekta.)

Vraćanjem Vuka na město koje mu zasluženo pripada, srpski filolozi zapravo prvi put inaugurišu nacijsko-istorijski princip standardizacije, koji učvršćuje narodno jedinstvo i jezičkom politikom pozitivno utiče na oblikovanje nacijske svěsti. To, s druge strane, znači da književni jezik mora svako da uči, jer on "nadrasta i teritorijalne i socijalne granice". Svođenje književnog jezika na jezik jednoga centra ili jezik jednoga kraja danas nije moguće – svaki književni jezik jeste funkcijski polivalentan.

Pošto se dosadašnja jezička politika srpskih lingvista bazirala na standardizaciji nepostojećeg srpskohrvatskog jezika, Srbi danas samo mogu konstatovati da nemaju ni normativnog pravopisa, ni normativnog pravogovora, ni normativne gramatike, ni normativnog rěčnika srpskoga jezika. (Za ovih 150 godina od Vuka Srbi su stvarali pravopise i gramatike nepostojećeg srpskohrvatskog jezika, a Hrvati, htěli mi to da priznamo ili ne, pravopise i gramatike danas postojećeg hrvatskog jezika.)

U današnjim okolnostima veliki problem predstavljaju tvorbena i leksička norma srpskoga jezika. U leksičkoj normi srpski lingvisti moraju drugačije nego do sada gledati na pojam tzv. čiste hrvatske leksike. Ona je dosada na srpskoj strani podvođena pod pojam "bogaćenja" književnog jezika. Treba, međutim, odvojiti onu leksiku koja zaista predstavlja bogaćenje, od one koja je balast u srpskom jeziku, koja dovodi do narušavanja jezičkog sistema i stabilnosti književnog jezika. Tu se u prvom redu misli na leksiku koju su Hrvati, da bi isforsirali leksičke razlike, stvorili arhaizacijom, kalkiranjem i neologizacijom. Ta leksika ne ulazi, niti može ulaziti u aktivni leksički fond srpskoga jezika.

To je prilično precizan kriterijum za određivanje etničke pripadnosti srpskom narodu. Onaj ko po materi, ne po priučenosti, već po materi, babi i prababi razlikuje č i ć te dž i đ, etnički pripada srpskom narodu, tačnije, istom narodu kojem pripada većina onih koji se smatraju Srbima. Jedna Dejana iz Hrvatske konsternirano će napisati: "Meni se čak dogodilo da mi je logopedica u Suvagu (dakle, akademski građanin, morala je završiti barem fonetiku!) rekla da pravim preveliku distinkciju u izgovoru između č i ć (što govori o njezinoj svijesti o jeziku!). A što je isto kao da nekome kažeš da radi preveliku razliku između k i p!"

Kada majka foka izađe na obalu, njeno mladunče ju među hiljadama drugih prepozna po glasu. Ono nauči na glas svoje majke sa prvim sisanjem odmah po rođenju. Tako je sa svim sisarima, ali i pticama i nekim reptilima.

"Ovo današnje frankovsko prepravljanje jezika neodoljivo podsěća na nacistička spaljivanja knjiga, s tom razlikom što su ovdě spaljivanja odložena za završnu fazu, a spaljivaće se ne samo knjige, već i filmovi snimljeni tokom 20. stolěća, eda budući katolički naraštaji u hrvatskoj ne bi naslutili da su im roditelji, babe i dědovi istim jezikom kao i Srbi govorili i da je 50% pripadnika hrvatske katoličke amalgam-nacije srpsko. CM"